UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI

Seminarski rad iz predmeta Razvoj oblikovanja V

VIRTUALNI KARAKTERI U SAVREMENOM DOBU

Student: Matei Osenk-Saller

Mentor: prof. dr. Fehim Hadžimuhamedović

Sarajevo, decembar 2018.

Sadržaj

1.0 Uvod.......................................................................................................................................... 3

2.0 Virtualnost i simulacija ............................................................................................................. 4

2.1 Percepcija savremenog čovjeka ............................................................................................ 4

2.2 Simulirani i stvarni svijet ...................................................................................................... 4

2.3 Virtualnost online prostora ................................................................................................... 6

3.0 Razvoj vizualnog sadržaja i percepcije ..................................................................................... 7

3.1 Percepcija neposredne stvarnosti .......................................................................................... 7

3.2 Percepcija masovno reproduciranog sadržaja ....................................................................... 7

3.3 Percepcija kompjuterski generisanog sadržaja ..................................................................... 8

3.4 Imerzija ................................................................................................................................. 9

4.0 Zaključak................................................................................................................................. 10

Literatura ....................................................................................................................................... 11
1.0 Uvod

U ovom istraživačkom radu ću se baviti virtualnim karakterima savremenog doba, odnosno

prostornog i vremenskog shvatanja sadržaja koji, zajedno sa tehnološkim razvojem i razvojem
medija, direktno utječe na razvoj ljudske percepcije i načina na koji poimamo stvarnost i njene
derivate. Da bih bolje objasnio virtualnost, potrebno se osvrnuti na faze percepcije vizualnog
sadržaja, kao i značajna otkrića koja su napravila iskorak u načinu na koji posmatramo i
doživljavamo svijet. Tradicionalni likovni mediji, fotografija, film, televizija, internet sadržaji i
ostali vizualni zapisi, osim što su izmjenili način na koji poimamo stvarnost, sa sociološkog
stanovišta su se ukorjenili u duh vremena današnjice i mentalitet savremenog čovjeka.

Literatura kojom sam se koristio pri istraživanju ove teme i problematike je esej Stroj za
gledanje, francuskog teoretičara, filozofa i urbaniste Paula Virilia. U ovom djelu se analizira
virtualnost vizualnog medija kroz različite vremenske epohe, te načini na koji virtualnost
djelomično reproducira, te na taj način i manipulira, naše viđenje stvarnosti.

Drugo osnovno djelo kojim sam se koristio je Simulakrumi i simulacija, francuskog kulturalnog
teoretičara, sociologa i filozofa Jeana Baudrillarda. Baudrillard navodi niz primjera simuliranih
stvarnosti koje mi jednostavno poimamo kao postojanje određenog koncepta koji je ukorjenjen u
našu kulturu i stvarnost.

Pitanje na koje sam tražio odgovor kroz istraživanje je vezano za spoznaju virtualnog sadržaja, te
vrijednost njegovog utjecaja na stanje čovjeka.
2.0 Virtualnost i simulacija

2.1 Percepcija savremenog čovjeka

U svom djelu “Stroj za gledanje”, Virilio predstavlja svoje gledište na vizualnu percepciju
čovječanstva, njen razvoj u skladu sa tehnološkim napretkom, te se bavi temom nastanka
virtualnosti, simulirane stvarnosti, koja je dio percepcije savremenog čovjeka. Virtualnost ima
veliki utjecaj na današnje poimanje određenih aspekata stvarnosti, te dolazimo do određenog
stepena percepcije u kojem virtualnost zamjenjuje samu stvarnost, odnosno, simulirani sadržaj
postaje uzbudljivija i emotivnija istina od stvarnog izvora tog sadržaja koji nema svojstvo
tehnički obrađene slike. Baudrillard za taj simulirani sadržaj kaže da je simulakrum koji se
ukorjenjuje u naše viđenje svijeta, te eventualno postaje neovisan od stvari iz koje proizilazi i
postoji sam za sebe.

Virtualnost, prema Viriliu, nadilazi prostorno i vremensko shvatanje prikaza, te postoji neovisno.
Svjetlost je osnova vizualne percepcije, te njen intenzitet i toplina diktiraju naše afinitete prema
određenim prirodnim fenomenima. Obzirom na to stanovište, možemo reći da je svjetlost i
osnovni princip svakog istraživanja, saznanja i ljudskog privlačenja.1 Objektivni svijet postoji
zato jer ga predstavljamo kao objektivnog, te je objektivno mentalni proizvod čovjeka koji je po
prirodi racionalno, ali i subjektivno biće.2 Istraživanjem u polju vizualne percepcije i psihologije,
određena saznanja su pokazala kako novi masmediji oblikuju način poimanja stvarnosti i istine.
Najočigledniji primjer je pojava propagandnih i komercijalnih materijala, te način i intenzitet
njihovog prikazivanja, pogotovo u doba globalizacije koja oblikuje kolektivnu svijest.

Svakodnevnica savremenog čovjeka je ispunjena virtualnim materijalima, tako da je virtualni

materijal dio njegove stvarnosti.

2.2 Simulirani i stvarni svijet

Na osnovu ovih pretpostavki, došao sam do zaključka da virtualnost predstavlja sadržaj koji
simulira onaj stvarni, ali isti taj sadržaj ima mogućnost da utječe na stvarnost ili da se osamostali,
te na taj način postaje zaseban dio stvarnosti. Također je moguće, ako spominjemo propagandni
1
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 19
2
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 22
materijal, da virtualni sadržaj, ako stekne “povjerenje” tako što simulira onaj stvarni sadržaj,
može da neovisno mijenja svoje karakteristike. Tako virtualni sadržaj postaje primjer nekog
ideala i ima mogućnost da do određene granice diktira kolektivno shvatanje stvarnosti. Smatram
i da količina virtualnosti u savremenom okruženju uveliko određuje njenu uvjerljivost, te se tako
možda i gubi ljudska potreba za stvarnim sadržajem, prvobitnim izvorom, odnosno
referencijalom koji je postao simuliran.3 Akcentiranjem detalja ili simbola, čovjek stvara
mentalne slike koje postaju zamjena za verbalne opise nekog koncepta. Ovaj postupak je
očigledan u kinematografiji i fotografiji. Pažnja posmatrača se modelira i skreće, tvori se narativ
koji prenosi ideju.4

Javlja se jedno novo komunikacijsko sredstvo koje, također, kao i tradicionalni likovni mediji,
ima svoje simbole pomoću kojih stvara sebi svojstven estetski doživljaj (umjetnička fotografija,
kinematografija, neprimjenjena kompjuterska grafika) i prenosi informaciju (dokumentarni video
sadržaji). Uvjerljivost spomenutih novih medija ima jako svojstvo psihološke imerzije, tako da,
ako zalaze u određena sociološka i intimna pitanja, mogu se direktno vezati za naš doživljaj njih
kao relativno stvarnih.

Jean Baudrillard kaže da je virtualno jedan prostor svih društvenih odnosa današnjice,
referirajući se na današnju kulturu utemeljenu na virtualnim sadržajima. Kultura je mjesto tajne,
zavođenja, inicijacije, izvjesne simbolične razmjene, ograničene i krajnje ritualizovane.5 Sam
ritual, obred inicijacije, u svom postanku, je simulacija određenog prirodnog, materijalnog ili
psihološkog fenomena koja vremenski poprima historijski značaj i postaje faktor kulture. Naša
kultura, prema Baudrillardu je nadstvarna jer smo okruženi sadržajima koji se referiraju na
određenu stvar, ali mi zapravo te iste sadržaje poimamo kao stvarne. Briše se spona između
sadržaja i njegovog referencijala, te obje stvari počinju postojati neovisno jedna od druge. Kroz
povijest postoji mnogo primjera, kao konotacije određenih simbola sa ideologijama, dualizmom
dobra i zla (kao što je primjer sa nacističkom svastikom ili naopakim krstom). Karta svijeta ili
globus, možda jedan od boljih primjera, je također nadstvaran sadržaj koji poimamo kao

3
Jean Baudrillard (1991). Simulakrumi i simulacija, str. 45
4
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 14
5
Jean Baudrillard (1991). Simulakrumi i simulacija, str. 65
objektivnu sliku našega svijeta.6 Te slike su toliko sociološki ukorjenjene da su postale pojam za
ono što predstavljaju, tako da se cjelokupni sadržaj simbola degradira na jednu emociju ili misao.

2.3 Virtualnost online prostora

Želio bih povezati virtualnost sa komercijalnim i marketinškim sektorom ljudske djelatnosti i
javnom promocijom određenih stavova u online prostoru, tačnije socijalnim mrežama, obzirom
da smatram da je to jedan dio današnjice koji je pridobio ogroman značaj simulacijom sadržaja.
Platforme su koncipirane tako da je korisnik sam tvorac njihovog sadržaja, a obzirom da je ekran
i dalje medij, koristimo se slikom, audio ili video zapisom, simuliranim sadržajima koji
eventualno postaju postojani sami za sebe.

Savremeno doba nam nudi niz takvih predodžbi, te tendencijom da stvari učinimo profitabilnima,
bavimo se marketingom koji se sam po sebi konkretno bavi sažimanjem poruka u efektivne
informacije. Efektivne informacije nam govore o određenim svojstvima stvari koju promovišu, te
se zapravo simulira značaj te stvari i njen značaj za naše djelovanje. Uzet ću za primjer bilo koju
online platformu koja služi u svrhu komunikacije, povezivanja, socijalizacije, te određenim
opcijama nadograđuje korisničko iskustvo, daje nam mogućnost da postanemo ličnost koja
egzistira u toj virtualnoj socijalnoj mreži. Koncept socijalne mreže, nakon što se globalno
ukorjenio, je takav da odabirom sadržaja koji postavljamo mi zapravo simuliramo koncept svoje
ličnosti ili alternativne ličnosti (u zavisnosti od toga koliko je neko posvećen, ali smatram da
forma ostaje ista). Platforma nam daje mogućnost da biramo i sažimamo doživljaje i
karakteristike u efektivne informacije koje su direktno i indirektno vezane za nas kao ličnost.
Iako možda nemamo tendencije da naša ličnost postane profitabilna, kao što je stvar sa nekim
predmetima, imamo druge ljudske potrebe zbog kojih promovišemo svoju online ličnost.
Smatram da je web jedna stvarnost za sebe, slična televiziji, ali sa većim mogućnostima
modelacije sadržaja i sa puno većim brojem sudionika. Socijalizacija preko mreže, kao i
marketing, promovisanje određenih sadržaja, postali su praktični, ubrzani i na neki način
minijaturizirani, te određeni u stručnom smislu kao posebna vrsta komunikacije, koja ima
drugačije metode u odnosu na one van mreže. Ona je jedna simulirana komunikacija, koja svojim
širenjem i rastom upotrebne vrijednosti, poprima sebi svojstvene karakteristike. Njena raširenost
možda postaje invanzivna, nije više ograničena na određene korisnike, a obzirom na to postaje i

6
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 125
dobar alat koji se koristi za akcentiranje i usmjerenje ljudske percepcije prema određenim
mišljenjima i stavovima. Ozbiljnost shvatanja sadržaja na internetu se potvrđuje filtriranjem
određenih informacija, kao i utjecajem sadržaja koji postavljamo na profesionalni i privatni
život.

3.0 Razvoj vizualnog sadržaja i percepcije

3.1 Percepcija neposredne stvarnosti

Virilio na osnovu Gericaultovog mišljenja smatra da tradicionalne likovne tehnike, odnosno
tradicionalni likovni mediji (do pojave fotografije i mogućnosti reprodukcije iste), spadaju u
polje izravne vizije, gledišta, što Virilio definiše u svojoj definiciji formalne logike percepcije.
(str.38) Sagledanje tradicionalne slike, grafike, skulpture ili arhitektonskog objekta posmatrač
vrši isključivo pomoću svoje percepcije, čula vida, te takav tradicionalni likovni predmet postoji
u prostoru zajedno s posmatračem i predstavlja njegovu neposrednu stvarnost.7

Uzet ću za primjer sliku, kao tradicionalni likovni medij - sadržajno se referira na stvarnost i taj
referencijal je očigledan, obzirom na tehnički način izvedbe i općepoznato shvatanje tog medija.
Slika će uvijek biti djelo njenog autora, njegov doživljaj, što bi je označilo kao medij koji je
apsolutno podložan subjektivnom doživljaju. Njen motiv, ono što prikazuje, u savremenom
dobu, se ne uzima kao apsolutna istina. Slika u svojoj suštini nema toliku moć simulacije da
uvjerljivo dokazuje i dokumentuje stvarnost, ona je samo pod utjecajem stvarnosti i dio je nje,
neposredno postoji u njoj, kao estetski predmet i predmet nečijeg doživljaja.

3.2 Percepcija masovno reproduciranog sadržaja

Pojavom fotografije i njenim korištenjem u dokumentarne svrhe, percepcija više nije podložna
simulaciji stvarnosti pomoću slike, njenoj imitaciji. Sada fotografija i film postaju direktni
derivat stvarnosti, te se upravo radi uvjerljivosti koju nose, ti mediji prihvataju kao stvarnost,
odnosno istina. 8 Film je možda definisan kao sedma umjetnost, međutim, on je produkt svih
prethodnih vidova umjetnosti – književnosti, muzike i likovnih umjetnosti. Prema tom

7
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 63
8
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 47
stanovištu, film je produkt u kojem su sabrani svi prethodni vidovi percepcije, refleksije i
prezentacije. 9 Fotografija je zabilježena svjetlosna slika stvarnosti nastala u određenom
vremenskom intervalu, što znači da se ona direktno referira na stvarnost, ne postoji bez trenutka
u prirodi koji obilježava, direktno utječe na percepciju vremena posmatrača, obzirom da
rekreacija nekog određenog trenutka, derivata stvarnosti, na neki način prebacuje taj trenutak u
sadašnjost.

Pojavom takvih medija, slika prestaje biti stvar individualnog doživljaja u neposrednoj stvarnosti
(prostoru i vremenu), kao što je to bio slučaj s tradicionalnim likovnim medijima. Fotografija i
film se ne doživljaju kao predmeti sami po sebi, kao osvijetljena traka, nego se percepcija
direktno veže za stvarnost iz koje proizilaze. Sama reprodukcija takvih sadržaja donekle
poništava njihovu predmetnost, te spaja percepciju pojedinca s kolektivnom percepcijom. Takav
sadržaj ne podliježe vremenskim i prostornim preprekama, ne postoji u neposrednoj stvarnosti
kao predmet, nego postoji kao događaj, sadržaj koji fotografija ili film prenosi. Smatram da je
sadržaj, reproduciran na taj način, namjenjen kolektivnom, a ne individualnom doživljaju, osobi,
koja u jednom posebnom trenutku, na posebnom mjestu, gleda sliku. Ovakav način poimanja
vizualnog sadržaja Virilio definiše kao dijalektičku logiku percepcije. 10

Iako uvjerljivi, ovi mediji ne predstavljaju apsolutnu stvarnost, oni samo akcentiraju neke njene
dijelove. Posmatrač doživljava trenutak, ne kako bi ga doživio u neposrednoj stvarnosti, nego
kao jedan simulirani fragment stvarnog trenutka. Na neki način se pojavom ovih medija
udavaljavamo od percepcije neposredne stvarnosti, gledamo je preko medija koji nije apsolutni
doživljaj trenutka. Pomoću kamere i slike, doživljavamo stvarnost koja je nekad bila nedostupna.

3.3 Percepcija kompjuterski generisanog sadržaja

Kompjuterska tehnologija, ne samo da nam daje mogućnost novog vizualnog viđenja stvarnosti,
nego i mogućnost apsolutne manipulacije i modelacije sadržaja, simulacije nekih drugih
stvarnosti. Sada se fotografska stvarnost može izmjeniti, prilagoditi određenom sadržaju i potrebi
za njim. Neograničene su mogućnosti prikaza, koji vrlo lako zalaze u našu percepciju.

9
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 51
10
Paul Virilio (1994). The Vision Machine, str. 63.
Postojanost digitalne slike, snimke i njihova obrada, te tehnologija virtualne i proširene
stvarnosti, način na koji sagledamo Virilio definiše kao paradoksalnu logiku percepcije.
Percepcija je sad podložna stvarima koje se nisu desile u prošlosti, koje nisu derivat prirode, pa
možda ni stvar estetskog doživljaja, ali su ipak postojane kao slika.

Takvi sadržaji su simulacije, apsolutno virtualne i nepostojane bez kompjuterske tehnologije, a

obzirom na tu činjenicu, percepcija savremenog čovjeka je tehnološki uvjetovana. Sam naziv
djela Stroj za gledanje je izveden iz ove stavke. Stroj, kompjuter, je nadogradnja percepcije,
pomoću stroja vidimo infracrvene spektre, satelitske snimke, sadržaje generisane umjetnom
inteligencijom, te na taj način možda i simuliramo nekadašnju neposrednu stvarnost (produžena
stvarnost, virtualna stvarnost, hologrami).

3.4 Imerzija
Imerzija kao pojam označava uranjanje predmeta u tekuću materija, međutim, danas se često
koristi da označi intenzitet učešća percepcije pojedinca u virtualnom sadržaju. Za određene
multimedijalne interaktivne sadržaje kažemo da su imerzivni, obzirom da percepcija njihovog
korisnika aktivno sudjeluje u toj interakciji između njega i virtualnog sadržaja. I neinteraktivni
sadržaji mogu biti imerzivni, stvarajući određen doživljaj koji je realan, postojan u stvarnosti.
Smatram da je ovo jedan od primjera kako simulirani sadržaj, odvajanjem od svog referencijala,
postaje stvaran sam za sebe.

Virtualna realnost pomoću optičkih i audio uređaja stvara korisničko iskustvo slično onom u
formalnoj logici percepcije, međutim, to je samo imitacija sa tendencijom postizanja neke druge
stvarnosti. Takav sadržaj je kompjuterski generisan, ali ipak pomoću ljudskog djelovanja, što
znači da je određen pojedinac nadmoćan sa aspekta apsolutnog mijenjanja svoje ili nečije
stvarnosti, bar one virtualne, koja je postala poprilično bitna u savremenom dobu. Akcent
dešavanja u virtualnom sadržaju je postojan, ali sam sadržaj nudi i mogućnosti određene slobode
posmatrača. Virtualizacijom svijeta, posmatrač postaje učesnik.
4.0 Zaključak

Nakon istraživanja, došao sam do zaključka da se virtualni sadržaj javlja kao potreba savremene
civilizacije. Dokumentacija sadržaja, pa i stvaranje novog sadržaja ima svoj pozitivni učinak u
svrhe istraživanja i dostupnosti određenih materijala. Iako zavisimo od digitalne tehnologije,
imamo pristup, kao što sam već naveo, doživljajima koje ne bismo iskusili na neki drugi način.

Problem virtualnosti svijeta može predstavljati dehumanizacija, spajanje stvarnog sa virtualnim

svijetom ili možda apsolutna preobrazba percepcije koja bi postala nesvjesno ograničena na ono
virtualno. Drugi vid dehumanizacije bi predstavljala uvezanost virtualnog svijeta, što bi moglo
ograničiti prava nečije privatnosti, anonimnosti i slobode govora. Produkt toga bi bio ono što
sam objasnio kada sam govorio o virtualnosti online prostora. Smatram također da
nepodudarnost virtualnog sa stvarnim svijetom može izazvati nepovoljna psihička i fizička stanja
kod određenih osoba.

Obzirom na mogućnost oblikovanja virtualnog sadržaja, tvorac istog, kao i mi sami na

određenim platformama, imamo veću moć manipulacije jedni nad drugima i projektovanja
iskustva, odnosno socijalnog inžinjeringa. Ovaj problem bi se mogao rješiti vremenskim
ograničenjima dostupnosti virtualnog sadržaja.
Literatura

-Virilio, P. (1994). The Vision Machine, British Film Institute Publishing i Indiana University
Press, Bloomington , IN

-Baudrillard, J. (1991). Simulakrumi i simulacija, Ip. Svetovi, Novi Sad, Srbija