UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK POLITOLOGIJA – MEĐUNARODNI ODNOSI I DIPLOMATIJA

Sarah Idrizović

Predstavljanje KONCEPTA hiperrealnosti i simulacije - filozofa

JEAN BAUDRILLARDA

Mentor:
Doc.dr. Rusmir Šadić

Tuzla, 2023. godina

Živimo li svi u simulaciji? Da li je hiperrealnost naša nova realnost? Kada bi ova pitanja
postavili francuskom filozofu Jeanu Baudrillardu, njegov bi odgovor bio odlučno ‘’da’’ .
Vjerovatno je naša definicija i percepcija simulacije, stvarnosti ili realnosti značajno
drugačija od one na koju se Baudrillard referira, ali su baš ove misaone cjeline jedne od onih
koje će biti predstavljena u ovom eseju.

Žan Bodrijar, veliki teoretičar kulture i medija, smatra se jednim od pionira postmodernog
pravca u društvenim naukama. Otkrio je da masovni mediji kreiraju tražnju i ovladavaju
predmetima te, na kraju, od savremenog društva stvaraju moćno potrošačko društvo. Mediji
su iz temelja poljuljali postmodernu kulturu dajući novi pravac realnosti. U postmodernom
društvu se odnos između simulakruma i onog stvarnog podvrgao temeljnoj promjeni.
Koncept istinske kopije je nestao, dok stvarnost čine modeli i simulakrumi. U postmodernim
medijima i potrošačkom društvu, sve je postalo predstava, znak, spektakl, transestetsko,
transpolitičko i transseksualno.1

U svijetu u kojem su granice između stvarnog i nestvarnog često zamagljene, otkrivamo da

naše stvarnosti često više oponašaju nestvarno nego stvarno. Suočeni smo s društvom u
kojem smo više u skladu s ''hiperrealnim'' svijetom. Hiperrealnost se definira kao
nesposobnost naše svijesti da razlikujemo stvarnost od simulirane stvarnosti. Pojam
hiperstvarnosti definirao je već spomenuti francuski filozof u svom djelu Simulakrumi i
simulacija, gdje je istraživao odnos između stvarnosti, simbola i društva. Bodrijar u svom
djelu navodi da je društvo svu stvarnost i značenje zamijenilo simbolima i znakovima te da je
ljudsko iskustvo simulacija stvarnosti. Simulacija koja se odnosi na imitaciju rada procesa
stvarnog svijeta. . Savremena virtualnost očigledno umara ali i inspirira Francuza koji koristi
pojmove poput simulakruma, koda, simulacije i, naravno, hiperrealnosti u svojoj post-
modernističkoj teoriji. Za njega je stvarnost u opasnosti, praktički na samrti, zamijenjena
neobičnom i distorziranom verzijom sebe koja „pluta u neodređenosti“ , podržavana od strane
novog zakona vrijednosti.

Bodrijar odmah na početku ovog djela., postavlja odnose između znaka, reprezentacije i
simulacije te tezu o četiri „faze znaka“.2 Ovisno o razini prikaza stvarnosti u nekom znaku, on
razlikuje vjeran prikaz stvarnosti, distorziran prikaz stvarnosti koji maskira ili naglašava
određene karakteristike, prikaz koji skriva nedostatak stvarnosti kroz vlastitu vizualnost i
prikaz koji nema nikakve veze sa stvarnošću.Takav prikaz, takva slika koja prikazuje nešto

1
Slović, S. (2019) ‘’Bodrijarov concept simulacije u eri masovne kulture,’’, Institut za srpsku kulturu, Priština
2
Baudrillard, J. 1981. „Simulakrumi i simulacija“, str. 10.
čije referentno/označeno nije utemeljeno iz domene stvarnosti, Baudrillard naziva
simulakrumom. Postoje tri vrste simulakruma:

1.) prirodni, temeljeni na slikama, imitacijama i krivotvorinama, s težnjom za obnavljanjem,

npr. imaginarni svijet, utopija

2.) produktivni, zasnovani na materijalizaciji energije, ideja neprekidnog oslobađanja

energije, npr. znanstvena fantastika

3.) simulacije, zasnovani na nekom modelu odnosno igri, karakteristični su po svojoj

nadstvarnosti i težnji totalnoj kontroli, predstavljaju svijet onkraj stvarnog i nestvarnog koji
ne pripada niti jednoj od prvih dviju vrsta simulakruma3

Naime, stvarno i nestvarno postoje samo uz određenu distancu i pitanje je što se događa u
slučaju kad se ta distanca želi ukloniti. U ideji utopije prema kojoj se nagoviještava neki
potpuno drugačiji svijet, distanca između stvarnog i imaginarnog je maksimalna. Nadalje, u
znanstvenoj fantastici, ta distanca je smanjena jer svijetu koji ima beskrajne potencijale
proizvodnje, znanstvena fantastika umnožava njegove mogućnosti. Dakle,
utopija suprotstavlja idealan svijet neidealnom, a znanstvena fantastika svijetu onakvome
kakav jest dodaje nebrojeno mnogo mogućnosti. U simulakrumu simulacije, distanca potpuno
nestaje jer modeli ne predstavljaju nešto imaginarno u odnosu na stvarno. prema tome,
otvoren je prostor neprestanoj manipulaciji modelima. Dolazi do toga da se između
insceniranog i stvarnog događaja briše svaka razlika, kao što u svojoj knjizi kaže sam
Baudrillard:

''Imaginarno je bilo alibi stvarnog u svijetu kojim vlada princip realnosti. Danas je stvarno
postalo alibi modela u svijetu kojim vlada princip simulacije. A stvarno je na paradoksalan
način postala naša prava utopija – ali utopija koja više ne spada u red mogućeg, ona u kojoj
se još može samo sanjati kao o izgubljenoj stvari.''4

Disneyland je savršen model svih vrsta međusobno isprepletenih simulakruma. Stvoren je

imaginarni svijet koji se smatra rezultatom poslovnih uspjeha. U tom svijetu prezentiran je
objektivni profil same Amerike što znači da se pokušava prikriti činjenica da je stvarna
zemlja, Amerika, zapravo Disneyland. Baudrillard je povukao paralelu sa zatvorom kao
institucijom koja prikriva činjenicu da je cijelo društvo u stvarnosti zarobljeno i da ustvari

3
Ibid
4
Ibid
živimo u jednom velikom zatvoru. Takva mjesta postavljena su kao imaginarna s ciljem da
podrže vjerovanje u to da je sve ostalo stvarno, konkretno se misli na Ameriku. Također, ona
ne prezentiraju lažnu stvarnost nego princip po kojem se spašavaju vjerovanja o tome da
stvarnost postoji. Drugim riječima, prikriva se činjenica da stvarno više nije stvarno.
Disneyland je imaginaran svijet koji predstavlja svijet djetinjastosti, a time i infantilnosti.
Stvorio ga je Walt Disney imajući na umu ideju svijeta u kojemu je djetinjstvo zamrznuto,
baš kao što je zamrznut i on sam. Može se reći da taj svijet prikriva činjenicu da se
infantilnost nalazi posvuda, a ne samo u Disneylandu. Takav svijet obmanjuje ljude i tjera ih
na to da povjeruju kako su infantilni samo u Disneylandu i čini da ignoriraju vlastitu
infantilnost u svojoj realnosti, odnosno, u aspektima svojeg života. Naravno da Disneyland
nije jedini obmanjujući svijet, Amerika je prepuna tzv. imaginarnim centralama koje se
napajaju stvarnošću.

Može se reći da se u ovom primjeru s Disneylandom radi o dokazivanju stvarnog putem

imaginarnog. Analogno s time, istina se dokazuje putem skandala, zakon pomoću prekršaja,
rad putem štrajka, sustav putem krize, umjetnost antiumjetnošću, pedagogija antipedagogijom
i sl. Stoga, može se zaključiti da se zapravo sve izvrće u vlastiti antipojam kako bi uopće
preživjelo. Tako se i politički vrh koristi različitim postupcima izigravanja i simulacije smrti
kako bi pokušalo izbjeći stvarnu agoniju, kako bi zapravo pokušalo prikriti vlastitu nemoć i
činjenicu da su predsjednici općenito samo marionete kojima upravlja netko sasvim drugi.

Era simulakruma i simulacije započinje u trećoj i kulminira u četvrtoj fazi znaka, gdje
znakovi ne koreliraju sa onim stvarnim čiji privid nastoje kreirati. Nastupa svekolika
nemogućnost između razlikovanja istinitog i lažnog, gurajući tu vrijednosnu dihotomiju u
sferu irelevantnog. Prisutno je jedino hiperrealno s ciljem odvlačenja, zamagljivanja,
imitacije nekadašnje stvarnosti. Ta se objektivnost denotacije može protumačiti kao
simulakrum drugog stupnja, one vrste koja se stvara reprodukcijom. Originalnost,
referentnost i dijakronijski sljedovi postaju nebitne kategorije, ostavljajući simulakrumu da
djeluje kroz vlastito postojanje kao jedini alibi. Hiperrealnost, ta uistinu ograničavajuća
kategorija postaje jedina koja je važna, budući da kroz kod, simulaciju i modele predstavlja
ultimativni supstitut koji ne može biti supstituiran. No, premda Baudrillard hiperrealnost
gleda isključivo kroz suvremeno doba obilježeno silnim tehnološkim aparatima i
reprodukcijom, postavlja se pitanje ovisi li ona samo o simulacijama i modelima. Ukoliko je
hiperrealnost potaknuta marginalnostima koje se fokusiraju u ishodište zahvaljujući
proizvoljnim odnosima unutar samog znaka (i naravno, ne-neutralnim, odnosno ideološkim
djelovanjem čovjeka), tada ju možemo detektirati od najranijih početaka signifikacije, prvih
početaka komunikacije putem znakovlja, od prvih čovjekovih spiljskih crteža, prvog
posredovanog interpretiranja stvarnosti.5 Nekoć infinitezimalna kategorija hiperrealnosti rasla
je zajedno sa razvitkom znaka, da bi današnjem vremenu gotovo dosegla svoj vrhunac.

Hiperstvarnost je značajna kao paradigma za objašnjenje trenutnih kulturnih

uvjeta.Konzumerizam, zbog svog oslanjanja na razmjensku vrijednost znakova (npr. marka X
pokazuje da je jedan moderan, automobil Y označava nečije bogatstvo), može se smatrati
čimbenikom koji doprinosi stvaranje hiperstvarnosti ili hiperrealnog stanja. Hiperstvarnost
zavarava svijest odvajajući se od bilo kakvog stvarnog emocionalnog angažmana, umjesto da
se odluči za umjetnu simulaciju, i beskrajne reprodukcije temeljno prazne pojavnosti.Bit
Baudrillardove filozofije postmodernizma temelji se na konceptu simulacije i
hiperstvarnosti.6 Ovi pojmovi se odnose na prevlast virtualnog u doba iznimnog utjecaja
masovne kulture. Baudrillard je siguran živjeti u eri simulacije onog stvarnog. Ljudi su
izgubili svoju sposobnost adekvatno razumjeti stvarnost. Čini se da je stvarnost unaprijed
pripremljena i hiperrealna, jer simulacija u potpunosti zamjenjuje izvornik Stvarnost se uvijek
reproducira. U tom kontekstu Baudrillard definira simulakrum kao kopija kopije, koja je
istrgnuta iz originala, i koja tu stoji samostalno i čak zamjenjuje original. To je zbiljsko bez
podrijetla, hiperrealno "koje zamjenjuje zbiljsko znakove zbiljskog". Baudrillard ističe da
ljudi nisu svjesni koliko simulacija mijenja odos između realno i hiperrealno. Virtualna
stvarnost uvelike je promijenila naše predodžbe o svijetu. Dakle, živimo u društvu u kojem
simulacija zamjenjuje stvarnost čista stvarnost. U takvom kontekstu simulakrum postaje
stvaran. Svijet je pun znakova i simbola u kojima je realno zamijenjeno hiperrealnim. U
takvom sklopu odnosa polako se gubi razlika između stvarnog i imaginarnog. Ljudsko
iskustvo postaje simulacija stvarnosti, a ne sama stvarnost. Simulacija je usko povezana s
razvojem masovne kulture koja stvara trenutnu stvarnost.7

Uređaji čiji programi mogu stimulirati ljudska osjetila i simulirati stvarnost

već su dio naše svakodnevice i jasna je teorijska zabrinutost i opreznost postmodernista kao
što su to Baudrillard i Virilio kada je riječ o novim digitalnim tehnologijama koji posjeduju
relativne razine autonomije. Ima li pitanje „što je stvarno, a što nije?“ još isti značaj kao što je
imalo nekad? Ako je vjerovati Baudrillardu, trebalo bi, ali simulakrum, simulacija i
hiperrealnost odvraćaju nas od tog pitanja, nudeći supstitut koji ne brine o njemu. Jedino
5
Boškovič, J.(2014) ‘’Kopija bez originala – Žan Bodrijar’’, Pulse magazin
6
Mambrol, N. (2016) ‘’Baudrillard’s concept of hyperreality’’, Literary theory and Criticsm
7
Ibid
širenje svijesti o simulaciji, onome što Baudrillard svojim radom definitivno uspijeva, može
spasiti stvarnost od 'smrti', no nameće se pitanje: je li hiperrealnost postala toliko važna i
sjajna da više nikoga nije niti briga za stvarnost?

LITERATURA:

1. Baudrillard, J. 1981. „Simulakrumi i simulacija“, str. 10.

2. Boškovič, J.(2014) ‘’Kopija bez originala – Žan Bodrijar’’, Pulse magazine
3. Mambrol, N. (2016) ‘’Baudrillard’s concept of hyperreality’’, Literary theory and
Criticsm
4. Slović, S. (2019) ‘’Bodrijarov concept simulacije u eri masovne kulture,’’, Institut za
srpsku kulturu, Priština

Utorak 12

Četvrtak 12

Petak 9