an-Pol Sartr EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM Htio bih da ovdje branim egzistencijalizam protiv stenovitog broja prigovora koji su mu bili

upueni. Ponajprije mu se prigovorilo to poziva ljude da ustraju u beznadnom kvijetizmu, jer, kako su sva rjeenja zatvorena, trebalo bi smatrati da je akcija u ovom svijetu sasvim nemogua i konano zavriti u jednoj kontemplativnoj filozofiji - to nas uostalom, jer kontemplacija je luksuz, dovodi do jedne burujske filozofije. To su naroito prigovori komunista. S druge strane, prigovorilo nam se da naglaavamo ljudsku gadost, da svugdje pokazujemo prljavtinu, mute, ljepljivost i da zanemarujemo stanovite nasmijane ljepote, svijetlu stranu ljudske prirode; da smo, na primjer, prema gospoici Mercier, katolikoj kritiarki, zaboravili djetinji smijeak. Jedni i drugi nam prigovaraju da smo povrijedili ljudsku solidarnost, da smatramo da je ovjek osamljen, uostalom, velikim dijelom zato to polazimo, kau komunisti, od iste subjektivnosti, to znai od kartezijanskog ja mislim, to e jo rei: od momenta kad ovjek sebe dostie u svojoj samoi, a to bi nas zatim (str. 6) uinilo nesposobnima da se vratimo solidarnosti s ljudima koji su izvan mene i koje ne mogu dohvatiti u cogito. A s kranske strane nam se prigovara da nijeemo zbilju i ozbiljnost ljudskih pothvata, jer, ako ukinemo boje zapovijedi i vrijednosti zapisane u vjenosti, ne preostaje nita do striktna bezrazlonost, budui da svatko moe initi to hoe i budui da je nesposoban da sa svojega gledita osudi gledita i ine drugih. Danas pokuavam da odgovorim na ove razliite prigovore; zato sam ovo kratko izlaganje naslovio egzistencijalizam jest humanizam. Mnogi bi se mogli uditi to se ovdje govori o humanizmu. Pokuat emo da pokaemo u kojem smislu mi to razumijemo. U svakom sluaju, moemo odmah u poetku rei da pod egzistencijalizmom razumijemo nauku koja ini ljudski ivot moguim i, osim toga, objavljuje da svaka istina i svaka akcija ukljuuju sredinu i ljudsku subjektivnost. Bitni prigovor koji nam ine jest, kao to je poznato, taj da naglaavamo lou stranu ljudskog ivota. Nedavno su mi priali o nekoj dami koja je, izrekavi u nervozi neku prostu rije, izjavila ispriavajui se: "Mislim da postajem egzistencijalistkinja". Prema tomu se gnusoba izjednauje s egzistencijalizmom; zato se objavljuje da smo naturalisti; pa ako mi to jesmo, moglo bi da udi to mi zastraujemo, to mi (str. 7) sablanjujemo, tim vie to pravi naturalizam danas niti plai niti razljuuje. Taj koji savreno prihvaa Zolin roman kao to je Zemlja gadi se im proita neki egzistencijalistiki roman; taj koji se koristi narodnom mudrou - koja je alosna - nalazi da smo jo alosniji. Ipak, to je pesimistinije nego rei "prvo je bog sebi bradu stvorio" ili jo "prui li nekome prst, zgrabit e itavu ruku"? Poznata su opa mjesta koja se mogu iskoristiti u tu svrhu i koja svagda pokazuju isto: ne valja se boriti protiv postojeih vlasti, ne valja se boriti protiv sile, ne valja poduzimati neto to je iznad naih mogunosti, svaka neuobiajena akcija

je romantizam, svaki pokuaj koji se ne oslanja na prokuano iskustvo osuen je na propast, a iskustvo pokazuje da ljudi svagda tee dnu, da su potrebne solidne snage da ih zadre, inae to je anarhija. Ti koji provakavaju te alosne poslovice, ljudi koji kau: kako je to ljudski, svaki put kad im se pokae neki vie ili manje odvratni in, ljudi koji se naslauju realistikim pjesmama, to su ba ti ljudi koji prigovaraju egzistencijalizmu da je odvie sumoran, i to do te mjere da se pitam ne tue li se oni na njega, ne zbog njegovog pesimizma, nego naprotiv zbog njegova optimizma. Nije li, u samoj stvari, ono to zastrauje u nauci, koju u pokuati da vam izloim, injenica da ona ostavlja ovjeku mogunost izbora? Da bi se to znalo, potrebno (str. 8) je da pitanje nanovo promotrimo na strogo filozofijskoj razini. to se naziva egzistencijalizmom? Veina ljudi koja upotrebljava tu rije bila bi doista u neprilici da je opravda, jer danas kad je ona postala modom, rado se izjavljuje da je neki muziar ili neki slikar egzistencijalist. Novinar koji pie sitne vijesti u Clartes potpisuje se: egzistencijalist; i u samoj stvari rije je danas poprimila takvu irinu i takvu protenost da se ljudi eljni skandala i uzbuenja, u nedostatku avangardistike nauke sline nadrealizmu, obraaju ovoj filozofiji koja im, uostalom, ne moe nita pribaviti u tom pogledu; zaista je to najneskandaloznija, najozbiljnija nauka; ona je strogo namijenjena strunjacima i filozofima. Pa ipak, ona se moe lako definirati. Stvari se kompliciraju time to opstoje dvije vrste egzistencijalista: prvi, koji su krani, i meu koje bih uvrstio Jaspersa i Gabrijela Marsela, koji je katolike vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistiki egzistencijalisti, meu koje valja uvrstiti Heideggera, a takoer francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedniko im je jednostavno to dre da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoete, da treba poi od subjektivnosti. to treba pod tim zapravo, razumjeti? Kad se razmatra neki napravljeni predmet, kao na primjer neka knjiga ili neki noe za papir, taj je predmet napravio neki rukotvorac (str. 9) koji se nadahnuo nekim pojmom; on se pozvao na pojam "no za papir" i ujedno na prethodnu tehniku proizvodnje koja pripada pojmu i koja je u stvari uputa. Tako je no za papir ujedno predmet koji se proizvodi na stanovit nain i koji je, s druge strane, od odreene koristi, te ne moemo pretpostaviti ovjeka koji bi proizveo no za papir a da ne bi znao emu e predmet posluiti. Rei emo dakle da, s obzirom na no za papir, esencija - to e rei: cjelokupnost uputa i svojstava koji dozvoljavaju da se on proizvodi i da se definira - prethodi egzistenciji; i tako je odreena prisutnost takvog noa za papir ili takve knjige preda mnom. Ovdje, dakle, imamo tehniku sliku svijeta unutar koje se moe rei da proizvodnja prethodi egzistenciji. Kad zamislimo nekog boga stvoritelja, taj bog se najee izjednauje s nekim viim rukotvorcem; pa kakva i bila nauka koju razmatramo, bila rije o nauci poput one Descartesove ili o Leibnizovoj nauci, mi svagda primamo da volja vie ili manje slijedi razum, ili ga bar prati; i da bog, kad stvara, precizno zna ta stvara. Tako je pojam ovjeka u bojem duhu usporedljiv s pojmom noa za papir u duhu rukotvorca; i bog proizvodi ovjeka prema tehnikama i koncepciji ba tako kao to rukotvorac pravi no za papir prema nekoj definiciji i nekoj tehnici. Tako individualni ovjek ozbiljuje stanovit pojam (str. 10) koji je u boanskom razumu. U XVIII stoljeu, u filozofskom ateizmu ukinut je pojam boga, ali ne i ideje da esencija prethodi egzistenciji. Tu ideju nalazimo gotovo svugdje: nalazimo je u Diterota, u Voltairea, pa ak i u Kanta. ovjek je

posjednik ljudske prirode; ta ljudska priroda, koja je pojam ovjeka, opet se nalazi u svih ljudi, to znai da je svaki ovjek poseban primjer univerzalnog pojma "ovjek"; u Kanta, iz ove univerzalnosti slijedi da su umski ovjek, prirodni ovjek, kao i graanin podloni istoj definiciji i da posjeduju ista teljena svojstva. Tako i ovdje ljudska esencija prethodi ovoj historijskoj egzistenciji koju susreemo u prirodi. Ateistiki egzistencijalizam, koji zastupam, je povezaniji. On izjavljuje da, ako bog ne postoji, ima bar jedno bie u kojeg egzistencija prethodi esenciji, jedno bie koje egzistira prije nego to se moe definirati bilo kakvim pojmom i da to bie jest ovjek ili, kako Heidegger kae, ljudska zbilja. to ovdje znai da egzistencija prethodi esenciji? To znai da ovjek najprije egzistira, da sebe susree, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. Ako se ovjek, kakvog ga poima egzistencijalist, ne moe definirati, to je zato to on najprije nije nita. On e tek poslije biti, i bit e takav kakvim e sebe uiniti. Tako nema ljudske prirode, jer nema boga da je pojmi. ovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav (str. 11) kakav sebe hoe, i kako see pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoe nakon tog poleta spram egzistencije; ovjek nije nita drugo nego ono to od sebe ini. Takvo je prvo naelo egzistencijalizma. To je takoer ono to se naziva subjektivnou i to nam se pod tim istim imenom prigovara. Ali to elimo time rei nego da ovjek ima vee dostojanstvo nego kamen ili to? Jer elimo rei da ovjek ponajprije egzistira, a to znai da je ovjek ponajprije ono to sebe baca spram budunosti, i to je svijesno da se projektira u budunost. ovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno ivi umjesto da bude mahovina, gnjiloa ili cvjetaa; nita ne egzistira prije tog projekta; nita nije na inteligibilnom nebu, i ovjek e ponajprije biti ono to je projektirao da bude. Ne ono to e htjeti da bude. Jer ono to obino razumijemo pod htijenjem jest svjesna odluka koja za veinu meu nama slijedi iza onoga to je on sam od sebe uinio. Ja mogu htjeti da se pridruim nekoj partiji, da napiem knjigu, da se oenim, sve je to samo manifestacija jednog izvornijeg izbora, spontanijeg nego to je ono to se naziva volja. Ali, ako doista egzistencija prethodi esenciji, ovjek je odgovoran za ono to jest. Tako je prvi korak egzistencijalizma da svakog ovjeka stavi u posjed onoga to jest i da na njega poloi totalnu odgovornost za njegovu egzistenciju. Pa kad smo rekli da je ovjek odgovoran za sebe samog, nijesmo (str. 12) htjeli rei da je ovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. Opstoje dva smisla rijei subjektivizam, i nai se protivnici poigravaju s ta dva smisla. Subjektivizam znai, s jedne strane, izbor individualnog subjekta samim sobom, a, s druge strane, ljudsku nemogunost prelaenja preko ljudske subjektivnosti. Ovaj drugi smisao je duboki smisao egzistencijalizma. Kad kaemo da ovjek sebe izabire, razumijemo pod tim da svaki izmeu nas sebe izabire, ali time hoemo takoer rei da izabirajui sebe on izabira sve ljude. Doista nema nijednog od naih ina koji, stvarajui ovjeka kakav mi hoemo da budemo, ne stvara u isto vrijeme sliku ovjeka takvog kakav drimo da on treba da bude. Izabrati da budemo ovo ili ono, to znai istodobno potvrivati vrijednost onoga to izabiremo, jer mi nikada ne moemo izabrati zlo; to mi izabiremo, svagda je dobro, i nita ne moe za nas biti dobro a da to ne bude za sve. Ako egzistencija, s druge strane, prethodi esenciji i ako mi hoemo egzistirati istodobno kad oblikujemo svoju sliku, ova slika vai za sve i za itavu nau epohu. Tako je naa odgovornost mnogo vea nego to smo to mogli pretpostaviti, jer ona obavezuje itavo ovjeanstvo. Ako sam radnik pa izabirem da se pridruim radije

kranskom sindikatu nego da budem komunist, ako hou da ovim prdruivanjem ukaem da je rezignacija (str. 13) u stvari rjeenje koje odgovara ovjeku, da kraljevstvo ljudsko nije na zemlji, ne obavezujem time samo svoj sluaj: ja hou da budem rezigniran za sve, dosljedno moj je korak obavezao itavo ovjeanstvo. A hou li individualniju injenicu, da se enim, da imam djecu, ak ako ta enidba zavisi jedino od moje situacije, ili od moje strasti, ili od moje elje, obavezujem time na put monogamije ne samo sebe samog nego itavo ovjeanstvo. Tako sam odgovoran za sebe samog i za sve i stvaram izvjesnu sliku ovjeka kojeg izabiram; izabirui sebe izabirem ovjeka. To nam dozvoljava da shvatimo to skrivaju u sebi donekle velike rijei kao to su tjeskoba, naputenost, oajavanje. Kao to ete vidjeti, to je sasvim jednostavno. Prije svega, to se razumije pod tjeskobom? Egzistencijalist rado objavljuje da je ovjek tjeskoba. To znai ovo: ovjek koji se obvezuje i koji sebi polae raun da on nije samo onaj koji izbari da bude, nego da je i zakonodavac koji istodobno sa sobom izbari itavo ovjeanstvo ne moe izbjei uvstvu svoje totalne i duboke odgovornosti. Sigurno, mnogi ljudi nisu ispunjeni tjeskobom, no mi tvrdimo da oni zakrinkavaju svoju tjeskobu, da bjee od nje; sigurno, mnogi ljudi vjeruju da djelujui obvezuju samo sebe same, pa kad im se kae: no kad bi itav svijet tako inio?, slijeu ramenima i odgovaraju: itav svijet tako ne ini. Ali se (str. 14) uistinu treba svagda pitati: to bi se dogodilo kad bi itav svijet isto tako inio? i ova se uznemiravajua misao izbjegava samo nekom vrstom neiskrenosti. Onaj koji lae i ispriava se objavljujui: itav svijet tako ne ini, jest netko tko loe stoji sa svojom svjeu, jer injenica laganja ukljuuje univerzalnu vrijednost pridanu lai. ak i kad se maskira, tjeskoba se pojavljuje. Taj strah je Kierkegaard nazvao Abrahamovim strahom. Vi poznate pripovijest: aneo je naredio Abrahamu da rtvuje svog sina: sve je u redu ako je to doista aneo koji je doao i rekao: ti si Abraham, ti e rtvovati svoga sina. Ali se svatko moe odmah zapitati: da li je to doista aneo i da li sam ja doista Abraham? Tko mi to dokazuje? Bila jedna luakinja koja je imala halucinacije: govorili su joj telefonom i izdavali zapovijedi. Lijenik ju je pitao: "Ali tko je taj koji vam govori?" Ona je odgovorila: "On kae da je bog." A ta joj je u stvari dokazivalo da je to bio bog? Ako neki aneo doe k meni, to mi dokazuje da je to aneo? Pa ako ujem glasove, to mi dokazuje da mi dolaze s neba a ne iz pakla, ili iz podsvjesti, ili usljed bolesnog stanja? Tko dokazuje da su oni meni upueni? Tko dokazuje da sam doista obiljeen da ovjeanstvu nametnem svoju koncepciju ovjeka i svoj izbor? Ja nikada neu nai nikakav dokaz, nikakav znak da se u to uvjerim. Ako se neki glas meni obraa, ja sam svagda onaj koji (str. 15) odluuje da li je taj glas aneoski glas; ako smatram da je takav in dobar, ja sam onaj koji izabire da kae kako je taj akt vie dobar nego zao. Nita me ne odreuje da budem Abraham, a ipak sam u svakom trenutku prisiljen da vrim primjerne ine. Sve se zbiva tako kao da itavo ovjeanstvo, za svakog ovjeka, ima uperene oi na ono to on ini i ravna se po onome to on ini. I svaki ovjek treba da sebi kae: jesam li ja doista onaj koji ima pravo da djeluje tako da se ovjeanstvo ravna po mojim inima? Pa ako on to sebi ne kae, maskira svoju tjeskobu. Ovdje nije rije o tjeskobi koja bi vodila u kvijetizam, u neaktivnost. Rije je o jednostavnoj tjeskobi koju poznaju svi oni koji su imali odgovornost. Ako, na primjer, neki vojni voa preuzima odgovornost za neki napadaj i alje stanovit broj ljudi u smrt, on izabire da to ini i u stvari izabire sam. Bez sumnje, opstoje zapovijedi koje dolaze odozgo, ali su one vrlo iroke, pa se trai tumaenje koje je njegovo; a od toga tumaenja

zavisi ivot desetorice ljudi. Nemogue je da on, donosei odluku, nema strahovitu tjeskobu. Sve voe poznaju tu tjeskobu. To ih ne prijei da djeluju, naprotiv, to je ba uvjet njihove akcije; jer to pretpostavlja da oni razmatraju mnotvo mogunosti, pa kad izabiraju jednu od njih shvataju da ona ima vrijednost samo zato to je izabrana. I vidjet emo da se ta vrsta (str. 16) tjeskoba, koju opisuje egzistencijalizam, objanjava, osim toga, neposrednom odgovornou spram drugih ljudi koje obavezuje. Ona nije zastor koji nas odjeljuje od akcije, nego je dio same akcije. Pa kad se govori o naputenosti, o izrazu koji Heidegger voli, hoemo samo rei da bog ne egzistira, i da iz toga valja do kraja povui konsekvencije. Egzistencijalist je veoma suprotan stanovitom tipu svjetovnog morala koji bi htio boga ukinuti to je mogue jeftinije. Kad su oko 1880. francuski profesori pokuavali da uspostave svjetovni moral, oni su, otprilike, rekli ovo: bog je beskorisna i skupa hipoteza, mi je ukidamo, no ipak je nuno da bi opstajao moral, drutvo, ureeni svijet, da se stanovite vrijednosti ozbiljno uzmu i smatraju kao a priori opstojne; potrebno je da a priori budemo duni biti asni, da ne laemo, da pravimo djecu, itd., itd. ... Mi emo, dakle, poduzeti mali posao koji e omoguiti da se pokae kako te vrijednosti pri svemu tome egzistiraju, zapisane na inteligibilnom nebu, premda, uostalom, bog ne egzistira. Drukije reeno, i to je, vjerujem, tendencija svega onoga to se u Francuskoj naziva radikalizmom, nita se nee promijeniti ako bog ne egzistira; opet emo nai iste norme potenja, napretka, humanizma, te smo uinili od boga zastarijelu hipotezu koja e mirno i po sebi samoj umrijeti. Egzistencijalist, naprotiv, (str. 17) misli da je vrlo oteavajue to bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake mogunosti da se vrijednosti nau na nekom inteligibilnom nebu; ne moe vie biti a priori dobroga jer nema beskrjna i savrene svijesti da ga misli; nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti poten, da ne valja lagati, jer smo ba na razini gdje ima samo ljudi. Dostojevski je pisao: "Kad bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno." To je izlazite egzistencijalizma. U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira, i prema tome ovek je naputen jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogunost da se osloni. Prije svega, on ne nalazi isprike. Ako, u stvari, egzistencija prethodi esenciji, nikada se nee moi nita objanjavati dovodei ga u vezu s nekom danom i uvrenom ljudskom prirodom; drukije reeno: nema determinizma, ovjek je slobodan, ovjek je sloboda. Ako, s druge strane, bog ne egzistira, ne suoujemo se s vrijednostima ili zapovijedima koje bi opravdavale nae ponaanje. Tako u sjajnom predjelu vrijednosti nemamo ni iza sebe ni pred sobom opravdanja ili isprike. Mi smo sami, bez isprike. To je ono to bih elio da izreknem govorei da je ovjek osuen da bude slobodan. Osuen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inae, slobodan, jer je, jednom baen u svijet, odgovoran za sve to ini. Egzistencijalist ne vjeruje u mo strasti. On nee nikada misliti da je neka lijepa strast pustoea bujica koja ovjeka (str. 18) usudno vodi stanovitim inima i koja je, prema tome isprika. On misli da je ovjek odgovoran za svoju strast. Egzistencijalist nee vie misliti ni da ovjek moe na zemljil nai pomo u nekom danom znaku koji e ga orijentisati; jer on misli da ovjek sam deifrira znak kako mu se svia. On, dakle, misli da je ovjek lien svakog oslonca i svake pomoi, osuen u svakom trenutku da iznalazi ovjeka. Ponge je u jednom vrlo originalnom lanku rekao: "ovjek je budunost ovjeka." To je potpuno tono. Samo, ako se pod tim razumije da je ta budunost zapisana na nebu, da je bog vidi, tada je pogreno, jer to takoer vie ne bi bila budunost. Ako se to razumije tako da, ma kakav

bio ovjek koji se pojavljuje, opstoji budunost koju treba uiniti, djevianska budunost koja na njega eka, tada je to prava rije. Ali smo tada naputeni... Jean-Paul Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Veselin Maslea, Sarajevo, 1964, str. 5-18. Tekst priredio: A. Kekenj