4 MINUTE SREĆE

Sadržaj
3 stvari koje se sramim priznati...................................................................................................................3
Što učiniti kada krenu panične misli?..........................................................................................................6
Nije pas haljina s neta da se samo predomisliš............................................................................................9
Podsvijest možete čitati kao knjigu, ali prvo ju treba napisati...................................................................12
Znate li kolika je snaga žena u krugu?........................................................................................................14
Sestrinstvo na rubu svijeta........................................................................................................................16
Trebalo bi biti zabavno..............................................................................................................................19

20.01.2019. 1.
 3 stvari koje se sramim priznati

Iskrenost je ljubav.

Andy Dunn

Znate, cijelo vrijeme slušam koliko je važno voljeti i prihvatiti sebe. Teorijski se apsolutno
slažem, ali u praksi to izgleda malo drugačije. No nekako u zadnje vrijeme i to postaje lakše, a
znate zašto?

Jer sam sve iskrenija prema sebi.

Umorilo me glumljenje nečega što nisam i konstantna borba da postanem ili postignem nešto
kako bih bila vrijedna svoje i tuđe ljubavi.

Koja gomila gluposti.

Zato sam odlučila biti iskrena oko nekih stvari koje mi je apsolutno neugodno priznati. Dapače,
rekla bih da ih se sramim priznati jer nikako ne idu uz lažnu sliku koju sam sagradila o sebi. A tu
je i caka – lažnu. Pa idemo za početak tu sliku poderati komadić po komadić i vidjeti čime
zapravo raspolažemo:

1. Pogledala sam cijelu sezonu Gospodina savršenog – i bilo mi je zabavno.

Za neupućene, Gospodin savršeni je hrvatska verzija američkog reality showa The Bachelor čija
je svrha da si jedna osoba od 20+ kandidata odabere bolju polovicu. Da, znam, WTF. Ne gledam
TV već više od 10 godina i moje je općenito mišljenje da su reality showovi gubitak vremena i
dragocjenih moždanih stanica, ali ovo sam pogledala od prve do zadnje minute. Zašto? Nemam
pojma. Znate onaj osjećaj kad vam je zbog nečega što netko radi užasno neugodno (takozvano
susramlje), ali ne možete prestati gledati? E to se meni dogodilo.

Gospodin savršeni je za mene bila jedna ogromna potraga za smislom koji nikada nisam pronašla
jer mi je i dalje apsolutno nepojmljivo zašto bi netko odabrao to iskustvo, ali barem sam se
putem dobro zabavila.
I naučila nešto novo o sebi – u meni postoji malo znatiželjno zabadalo u tuđe živote. Ali nema
veze, zavoljet ćemo i njega.

2. Nemam pojma kako komunicirati s djecom.

Otkad znam za sebe, nemam u planu imati djecu. Iako sam žena, iskustvo razmnožavanja me
nikada do sada nije zainteresiralo, a vrlo vjerojatno ni neće. Tu činjenicu me više i nije toliko
sram priznati, no ide to i malo dublje. Stvar je u tome da uopće nemam pojma kako komunicirati
s djecom.

Ne razumijem što govore, ne razumijem što žele i općenito mi je malo neugodno kad se nađem u
njihovom društvu. Ne zbog djece, djeca su zapravo strašno kul, nego zbog očekivanja koja
odrasli imaju od mene kad sam u blizini njihove djece. Trebam li mu tepati, štipkati ga za
obraščiće, pitati neka pitanja ili ignorirati njegovo postojanje, koji je modus operandi u ovim
situacijama?

Nemam pojma. Majka priroda mi je zaboravila usaditi taj gen stoga molim za razumijevanje.
Ako treba skupljati lutalice ili babysittati kućne ljubimce, zovite me bez pardona ako treba i u
ponoć. Ali nemojte me ostavljati nasamo s djetetom jer je vrlo vjerojatno da ćemo oboje završiti
na Hitnoj.

3. Ne volim kuhati.

Uf, ovo mi je kao ženi teže priznati nego cijeli onaj odlomak o djeci. Mislim da nikada ni nisam
ovo rekla naglas bez da sam se brzo počela opravdavati i mijenjati mišljenje u strahu od osude.

Ali da, ne volim kuhati. Dosadno mi je, traje predugo, stvara dodatan posao i nered, a na kraju
nikada nije vrijedno svega toga. Uhvati me istinska želja za kuhanjem možda nekoliko puta
mjesečno (vjerojatno sam sad ovu brojku malo preuveličala da bih se opravdala), ali to je to.
Onda ću zbilja uživati u cijelom procesu, od ideje koja se rodi, skupljanja sastojaka, pripreme, pa
čak i spremanja.

Ali zaboga, nema teorijske šanse da to radim svaki dan, toliko je mnogo zanimljivih mi
iskustava. A i vlasnici restorana moraju od nečega živjeti, ne?
Znate, osjećam se sad malo lakše. Mislim da bi svijet bio puno ugodnije mjesto kad bismo svi
naglas izgovorili svoje istine, pa koliko god nam one neugodne bile. Možda zbog toga i
izgubimo neke ljude ili prilike, ali dugoročno je puno zdravije živjeti u skladu sa sobom kakvi
jesmo nego održavati lažnu sliku savršenstva koja izjeda iznutra.

Čega se vi sramite, usudite li se priznati mi jednu stvar u komentarima?

27.01.2019. 2.

Što učiniti kada krenu panične misli?

Pisanje je oblik terapije; ponekad se pitam kako svi oni koji ne pišu, skladaju ili slikaju uspijevaju
pobjeći od ludila, melankolije, panike i straha koji su svojstveni ljudskom stanju.

Andy Dunn

Posjetilo me danas čudovište paničarenja. Dođe mi tako povremeno s vremena na vrijeme, kad se lista
obveza sa „želim“ prebaci u „moram“ pa u glavi nastane kaos organiziranja, kalkuliranja i pregovaranja.

Mogla si to već prije, sad bi bila slobodna.

Ako odmah napraviš ovo, onda ubaciš ovo, onda možda stigneš još i ovo danas. Ali bolje sutra, joj, ne,
sutra je ono treće.

Joj e a sjećaš se ono u trećem osnovne kad nisi ispunila očekivanja…

Ljudi moji, to bude ratno polje. Napadi panike nastat će zbog različitih razloga i napasti različitom
snagom, ali uvijek im je u centru osjećaj potpune paralize te nemogućnosti djelovanja.

U tim trenucima osjećam kronični nedostatak vremena, kao da kasnim u samom razvoju za svijetom. I
samo mi sijevaju slike obveza, poslovnih zadataka, rokova i očekivanja materijalnog svijeta od mene.

Kao da ništa više nikada neće biti zabavno.

I što u takvim trenucima, što kad nas toliko obuzmu vanjske životne situacije da ne znamo što bismo sa
sobom? Kako povratiti osjećaj užitka u procesu?

1. Idite odrijemati.

Znate ono ne znam odakle bih krenula pa idem prvo najbolje leć'? To zapravo uopće nije toliko loš savjet.
Ako se uspijete dovoljno smiriti da možete usnuti, proces spavanja privremeno će ugasiti bujicu paničnih
misli pa ćete se moći ponovno suočiti s realnosti bistrije glave. Naravno, ova metoda pali samo ako si ju
možete priuštiti vremenski te se uskladiti s mišlju da je to stvarno najbolje što možete napraviti. No kad
panične misli stvarno zagrizu, nesanica je jedna od (mojih) nuspojava i potrebno je pronaći drugi način za
ublažavanje napada.

2. Potpuno se fokusirajte samo na jednu stvar.

Ovo je koristan savjet za sve životne situacije, ali posebno je djelotvoran kad se osjećam preplavljeno
zadanim obvezama. Nikako ih ne mogu sve napraviti odjednom, nije li tako? Imam li onda zapravo
ikakve koristi ako razmišljam kako ću napraviti treću i četvrtu stvar dok tek započinjem prvu?

Jedino što raste od takvog pristupa je osjećaj beznađa zbog svega što još treba biti napravljeno. Zato u
takvim trenucima upirem sve svoje snage u fokus na jednu stvar – onu najbolju stvar koju trenutno mogu
napraviti. U idealnom slučaju to je nešto s popisa onih obveza koje žuljaju, ali u isto vrijeme nešto na što
se uistinu u ovom trenutku mogu potpuno fokusirati.

Pogodite u kojem trenutku nastaje ova kolumna! 😉

3. Proizvedite osjećaj radosnog iščekivanja.

Nedavno me jedan prijatelj podsjetio u pravom trenutku na metodu koja je možda i najteža od tri
nabrojane, ali je i najučinkovitija. Znate li onaj osjećaj kad ste kao dijete iščekivali trenutak otvaranja
poklona na božićno jutro? Onaj osjećaj kad znate da će se nešto dobro / zabavno uskoro dogoditi, samo je
pitanje trenutka?

E to je osjećaj koji automatski briše bilo kakvu brigu oko raspleta materijalne stvarnosti, osjećaj u kojem
ste sretni što ste živi i ovdje da možete doživjeti to što vam dolazi.

Znam da je užasno teško u trenucima kaosa u glavi pronaći nešto čemu se možete radovati, ali samo
krenuti u tom smjeru s jednom mišlju može promijeniti sve. Zato je postavljanje ciljeva toliko korisno jer
u svakom trenutku možemo proizvesti osjećaj radosnog iščekivanja ako razmišljamo o njihovom
ostvarenju.

I tako sam se tijekom razgovora s tim istim prijateljem pitala što bi moglo biti to na što se trebam sjetiti
misliti kad mi je muka od svega. Predložio mi je je jednu i odmah sam ju testirala u praksi – kao moja
osobna kapljica instant sreće! Potrebna je samo ta jedna stvar koja će kreirati prečicu do promjene
emocije, a stvari se onda dalje poslože same.

Čudovište paničarenja ne mora uvijek nužno nositi nesreću sa sobom, zapravo često od njega možemo
izvući korisne lekcije. Nekada nas jednostavno natjera da se suočimo sa sobom i svojim prioritetima te
preispitamo odluke koje su nas dovele do trenutne životne situacije.

Zato ako dođe, pozdravite ga kao starog prijatelja, ali mu odmah pojasnite tko je gospodar, a tko samo
gost.

24.02.2019. 3.

Nije pas haljina s neta da se samo predomisliš

Dok osoba ne zavoli životinju, dio njezine duše ostaje neprobuđen.

Anatole France

Nisam radikalni aktivist, ali ima nešto u nepoštivanju životinja na što sam posebno osjetljiva.
Činjenica je da mi je brutalnost prema drugim oblicima života okidač koji me najbrže dovodi do
tuge, bijesa i nemoći, ali radije biram tu pretjeranu osjetljivost nego drugu krajnost. Zato sam
zahvalna što je sve više ljudi koji vide stvarnost na način sličan meni, a upravo jedna takva mi je
nedavno prenijela vrlo simpatičnu situaciju oko udomljavanja koja nažalost i nije tolika rijetkost.

Naime, nedavno se na njezinoj skrbi pronašao prekrasan hrvatski ovčar uklonjen s ugrožavajuće
niskih temperatura, još jedan kojem se sreća osmjehnula da sretne Saru i pronađe svoj put do
sigurnosti.

Nije potrajalo dugo i mali crni šarmer je pronašao svoj potencijalni novi dom. Udomitelji su u
Zagrebu, svi su sretni, jedva čekaju happy ending, dovest će dečka do tamo, ma sve cvijeće i
leptirići.

I tako su se naši junaci našli pred ulazom u Zagreb, gotovo na cilju svog putovanja da bi dobili
obavijest da udomitelji odustaju. Razlog je, izrazit ću se ublaženo, da jedan od stanara ne želi
psa.

E sad gledajte.

Ne željeti psa je sasvim legitiman razlog za ne imati psa, nemam tu prigovora. Ono što mene
posebno bode u mozak je činjenica da se prema drugom životu ponaša kao narudžbi preko
interneta koju se može samo u bilo kojem trenutku otkazati.

Kako je moguće da netko nekoliko desetljeća živi s osobom koja „ne želi džukeletine“, ali
svejedno odluči preuzeti odgovornost za jednu bez da kaže toj osobi dok nije prekasno?

Kako je moguće tako se olako odnositi prema svojim odlukama?

Ljudi imaju toliku lepezu razloga za donošenje odluka da me ništa više uistinu ne iznenađuje, ali
nekako očekujem da će osoba prije donošenja odluke koja se tiče tuđih života dobro razmisliti i
stati iza nje kad ju donese.

Ne postoji stvarno loša odluka, ne ako čvrsto stojimo iza nje. Zato je za neke odluke priprema
ključna za ugodniji život svima oko tebe, ali i tebi.

Možda ponekad malčice razmisli prije nego poduzmeš nešto. Nemoj se javiti udruzi da ti voze
psa nekoliko stotina kilometara ako imaš ženu koja ne voli pse. Nemoj se udati jer si prešla 25 i
baš si sad eto slučajno s tim likom. Nemoj roditi jer sve iz ekipe već jesu. Nemoj na matematiku
ako si opsjednuta španjolskim od malih nogu.

Znaš, takve nekakve odluke koje kroje živote, a bome ima nas koji ih donosimo naprečac zbog
blesavih razloga.

Stvar je u tome da kad nešto kažeš, ljudi to prihvaćaju kao istinu. Barem većina. Oslone se na
tebe, isplaniraju svoje živote na osnovu tvoje odluke. Vjeruju da si ozbiljno razmislila i da stojiš
iza toga. Ponekad je jednostavno neodgovorno samo odustati od nečega što se ne bi trebalo olako
ni započeti, pogotovo kad je u pitanju nepotrebna komplikacija tuđeg života.

A ako se već moraš predomisliti, učiniti to barem dostojanstveno i pažljivo prema onima na koje
tvoje odluke utječu. Na primjer, nemoj stornirati prijevoz psa kao da si slučajno pijan klikao po
eBayu. Ponudi im barem kavu kad su već došli do Zagreba, nemoj samo nestati s lica Zemlje.
Sitnice čine razliku.

Zapamti da kako tretiraš druge, tako tretiraš i sebe. Ako si neodgovoran prema drugima, kakav si
prema sebi? Kako odluke koje donosiš utječu na tebe? Što vidiš kad sam sebe pogledaš u
ogledalo?

I to je ono što se svi na kraju trebamo zapitati.

26.05.2019. 4.

Podsvijest možete čitati kao knjigu, ali prvo ju treba napisati

Stoljećima smo promatrali tijelo kao mehanički stroj u krutoj realnosti, odvojen od uma i sveg
onog nevidljivog u nama.

Proučavali smo uzročno-posljedične veze, testirali i donijeli milijune zaključaka „ako napraviš ovo, onda
će se dogoditi ono“.

Sve smo skužili.

A onda smo shvatili da pojma nemamo.

Ispostavilo se da taj um i nevidljivo u nama ipak imaju neku ulogu u svemu što nam se događa. I to ne
sporednu.

Više nije novost da naše misli i percepcija utječu na realnost koju živimo, ali osobno još uvijek žvačem
spoznaju koliko je taj utjecaj izvan granica moje svijesti.

Naime, kako objašnjava dr. Bruce Lipton, postoje dva odvojena uma koji kreiraju onaj „glas u glavi“
navodeći naše tijelo na akciju. Jedan je svjesni um kojim razmišljamo slobodno i „izvan kutije“, a drugi je
podsvjesni koji je zapravo kompjuter natrpan gomilom programa već naučenog ponašanja.

E sad, caka je u tome što je taj kompjuter upaljen 95% vremena. Zato često ponavljamo iste izlike i
obrasce ponašanja – i koliko god bismo se svjesno htjeli promijeniti, ipak kao da je nešto magično jače od
nas.

Pa onda krivimo vanjske okolnosti, sudbinu, druge, a vrlo često i sebe. No koliko god podsvjesni um
izgledao izvan naše kontrole, i dalje je dio nas.

Samo ga još trebamo upoznati.

Pripremite dvije bijele svijeće, zamračite prozore, napravit ćemo kratki ritual…
Šalim se, nećemo ovaj put! Treba vam samo papir, olovka i vrijeme koje ste spremni uložiti u
upoznavanje samih sebe.

Ne morate za početak puno komplicirati, bit će dovoljno da samo propustite tijek svojih misli iz glave na
papir. Pišite što god vam padne na pamet, o čemu god riječi u tom trenutku nailaze, bez osude i
analiziranja.

Kad zapišete misao, bacate svijetlo na skrivene programe i uvjerenja koja taložite u svojoj podsvijesti i
dopuštate si spoznati zašto ste to što jeste. A kad znate i prihvatite što jeste, proces promjene već je
započeo.

Podsvjesni programi prikazuju nam se svakodnevno u životnim scenarijima, a zapisivanje nam

omogućuje da ih vidimo kako bismo u sljedećoj sceni mogli reagirati drugačije. Da je Daenerys na
vrijeme uhvatila svoje (lude) targaryenske misli na papiru, vjerojatno ne bi spalila pola grada.

Ali njezinu priču je pisao netko drugi dok vašu…piše tko?

Otpišite stres, promijenite priču

Ako želite saznati više o terapiji pisanjem i odmah iskusiti kako ju praktično primijeniti, pridružite mi se
na radionici u sklopu konferencije Kako umom i prirodnim metodama do zdravlja? u Zagrebu, 08.06.
Kotizacija…

30.06.2019. 5.

Znate li kolika je snaga žena u krugu?

Ljudi moji dragi, kako sam vam frustrirana u zadnje vrijeme. Nemirna sam, samo bih se svađala i
osuđivala, a bijes svako malo zabljesne kroz neku pukotinu. Sve me živcira, od sunca i komaraca, do
vlastite majke, bez nekog posebnog razloga.

I nikada nisam bila sretnija.

Ček, šta?
Da, dobro ste pročitali. Ovakva sam jer sam si konačno dopustila biti ovakva. Dopustila sam si osjećati. I
znam da je trenutno stanje samo usputna stanica vlaku upoznavanja i prihvaćanja same sebe, stanje u
kojem čak malo potajno i uživam jer me izbacuje iz učmale zone komfora i tjera me u nova iskustva.

No hajmo korak unazad kako je do ovoga uopće došlo. Prije nekoliko tjedana sudjelovala sam na
konferenciji Kako umom i prirodnim metodama do zdravlja gdje sam upoznala toliko predivnih duša da
sam još uvijek pod dojmom.

Ključan je bio jedan trenutak u kojem je nas 6 prekrasnih žena sjedilo u krugu tijekom jedne vježbe,
svaka posebna i drugačija na svoj način, svaka sa svojim setom izazova i životnih uvjeta, a sve do jedne
htjele smo isto – živjeti više u skladu sa sobom. Biti slobodne. Biti ono što jesmo.

I danas me operu emocije kad se toga sjetim.

S njima u krugu, svi oni moji „mračni problemi“ izgubili su posebnost, izgubili su snagu nada mnom. I
nakon 30 godina života konačno sam skupila dovoljno hrabrosti da upoznam sebe, da pustim van što god
je trenutno unutra pa koliko god se strašno i nedopustivo činilo.

Naime, otkad znam za sebe, koristim vanjske „pomagače“ kako bih se nosila sa svakodnevnim životom.
Ovisnosti o cigaretama, hrani, alkoholu, ilegalnim supstancama, biraj, isprobala sam sve. Cijeli život
imam zid između sebe i svojih stvarnih osjećaja, zid koji sam svako jutro pažljivo ponovno sagradila da
bih se uopće mogla suočiti s novim danom. Mislila sam kako mi te radnje pomažu da se nosim sa svime,
da me čine boljom, kreativnijom, punijom razumijevanja i prihvaćanja, ne shvaćajući da me zapravo drže
zatočenikom umjetno stvorene osobnosti. Toliko dugo nisam se usudila ni pisnuti da sam i zaboravila da
imam glas.

Ponekad bi skupila dovoljno snage da ih se pokušam riješiti, s posebnim naglaskom na „pokušam“ jer
nikada nisam zapravo vjerovala da zaslužujem uspjeti.

I onda je tih 5 žena sjelo u krug oko mene i pokazalo svoju ranjivost, pokazale su mi da se svi bojimo i
imamo izazova sa samopouzdanjem, da se svi preispitujemo i nemamo zapravo pojma što radimo.

Samo je pitanje koliko smo sposobne nositi se s takvim mislima. Jer one neće nestati, ne postoji magično
mjesto na kraju puta gdje je sve savršeno i život nam prestaje servirati izazove. Zapravo bi bilo dozlaboga
dosadno da postoji.

A to je bilo nevjerojatno oslobađajuće. I sve je samo sjelo na svoje mjesto.

Prvi put sam se oslobodila svojih „pomagača“ s radošću, iz znatiželje tko sam bez njih, iz neutažive želje
da upoznam i volim samu sebe. Bez borbe, bez nametanja, bez „trebala bih.“

I zato sam sad ljuta. I tužna i frustrirana i luda. A onda opet sretna, zaljubljena, senzualna i znatiželjna.

Zato sam sad slobodna.

Hvala vam.

Srpanj, 2019. 6.

Sestrinstvo na rubu svijeta

Nikad nisam voljela žene.

Tako naporne, zahtjevne, glasne, tako… Iracionalne.

Ponosila sam se svojim muškim društvom, odbacivala sve čemu se mogla nalijepiti etiketa
„žensko“ i naveliko se šalila da sam zapravo muškarac greškom rođen u ženskom tijelu.

I posljedično, uvijek sam se osjećala nepotpuno.

Nešto je u meni vječno bilo potisnuto, neizraženo, utišano.

Ali nikada nije bio problem u ženama. Nisam zapravo odbacivala njih, odbacivala sam ženu u
sebi.

Mojima su rekli da ću biti muško. Navodno, vidjelo se na ultrazvuku. Trebala sam se roditi na
isti datum kao tata, s pišulincem među nogama. Gdje ćeš veće sreće – prvo dijete, a ono sin i još
na rođendan.

Ali eto mene bez dodatka u gaćama, a bome sam i zakasnila par sati pa nije ni na rođendan.
Zajeb od početka. Za ondašnja vremena pomalo i sramota.

I tako kreće moja dugogodišnja borba sa vlastitom ženskom polovicom. Da, tako je, polovicom.
Bez obzira na spol vanjskog tijela, svi imamo obje strane u sebi – i žensku i mušku. I dok god ih
ne prihvatimo i živimo obje, osjećat ćemo se nepotpuno, kao da je usred nas rupa koju ničime
izvana ne možemo ispuniti.

Zacijeljeti ju može samo ljubav koja dolazi iznutra.

A kad ljubav sine iznutra, nestaju one imaginarne glasne i naporne žene jer više nisu
manifestacija vlastitog neprihvaćanja.

To sam prvi put potpuno osjetila nedavno dok sam sudjelovala na plesno-meditacijskom retreatu
za žene gdje su majstorica trbušnog plesa Mia Varešanović Nemet te autorica i terapeutkinja
pisanjem Zvezdana Rashkovich zajedničkim snagama otvorile jedno novo poglavlje za sve
(spremne) žene u Slavoniji.

Tamo se dogodila neka posebna magija.

I mame i bake i kćeri i unuke, i visoke i niske, i plave i smeđe i crvenokose – sve su žene tamo
bile jedinstveno prekrasne. Sve su sijale zadovoljstvom, sve ih je bilo tako lako prihvatiti i
voljeti.

Tamo su izbrisane izmišljene definicije, nepotrebno uspoređivanje i lavine nesigurnosti, tamo su

nestale granice koje potvrđuju iluziju razdvojenosti, tamo smo bile slobodne biti onakve kakve
jesmo, bez osuda i odbacivanja.

U određenom trenutku toliko me preplavila njihova ljepota i jedinstvenost da sam samo počela
plakati. I plakala sam baš onako od srca, bez posebnog razloga, pravo ženski.

I znate što?

Konačno me više nije bilo briga. Konačno sam bila mirna i sretna točno tu gdje jesam, točno u
tijelu koje trenutno imam, sa svom prošlosti iza sebe. Konačno sam bila zahvalna na svakom
detalju svoje priče, na zakašnjelom rođenju, na svakoj boli i odbačenosti koju sam ikad osjetila
jer bez njih nikada ne bih mogla istinski cijeniti njihovo odsustvo.

Znate kako kažu, bez mraka se ne vide zvijezde. Ali vidjet ćemo ih tek kad prestanemo
proklinjati mrak i usudimo se pogledati gore.
Zato gledajte, gledajte znatiželjnim očima djeteta i budite mirne u sada jer sutra možda nikada
neće doći. Budite u svakom trenutku sretne kao u bazenu na rubu svijeta jer tom osjećaju uvijek
možete pristupiti bez obzira na okolnosti.

Za kraj, želim s vama podijeliti pitanje koje me jednom pitala draga prijateljica, pitanje koje si
postavim bar nekoliko puta dnevno jer me odmah iščupa iz automatizma i vrati mi fokus na ono
što je zbilja važno.

Uživate li u iskustvu sebe u svom iskustvu?

Jer ako ne uživate… Čemu onda sve ostalo?

Kolovoz, 2019. 7.

Trebalo bi biti zabavno

Nedavno sam počela ponovno trenirati nakon ohoho pauze, a to za mene znači svakodnevno
promatranje gluposti koje će mi um nadrobiti samo da bi mi cijeli proces učinio zamornim i
nepoželjnim.

Smiješan mali stvor, uvijek se bori protiv promjene, a zna da će uživati u rezultatima. No nekako
ga uvijek uhvati amnezija baš kad treba napraviti početni korak.

I tako smo se jednog ljetnog popodneva svi skupa u ovom fizičkom tijelu uputili na trčanje,
najmrskiju nam aktivnost od svih.
Čekaj, a zašto uopće radim aktivnost koja mi je najmrskija, pitate me? Dajte mi trenutak, objasnit
ću. Ima logike. Naime, kad se upustim u takve aktivnosti, glasovi u glavi su najglasniji i najlakše
je osvijestiti smiješne programe koji su se aktivirali. Naravno, ako im ne povjerujem da su
istiniti. Nisam baš fan čekanja da me život ubaci u nepoželjnu situaciju kako bih testirala
naučenu teoriju, pa volim to obaviti sama. Zato trčanje, jer ništa me neće izbaciti iz takta za 30
sekundi kao trčanje. Osim možda komentari na YouTubeu, ali to je priča za druga vremena.

Dakle, idemo mi na trčanje.

Divno vrijeme, lagani povjetarac me gura naprijed, ptičice cvrkuću, psi trče sa mnom, idealni
uvjeti. Čak sam susrela i ždrijebe na stazi. Eto, toliko je bilo magično.

Ali avaj.

Svaki krug trčanja koji sam si zadala prekinula sam nekoliko sekundi prije određenog vremena.
Nikako da izdržim cijeli krug. Koji neuspjeh, koja sramota. Pogled uperen u pod, težina u
plućima - tiranin u meni preuzima pozornicu.

„Ti nikad ništa ne napraviš kako spada, kako si nesposobna, svi mogu otrčati toliko, OSIM
TEBE, beskorisno stvorenje, sram te bilo.“

Nestalo ždrijebe, nestalo čarolije, nestala sva moguća prethodna postignuća. Osjećam se jadno da
jadnije ne mogu.

I tada, ne znam kako i ne znam zašto, podignem pogled. A ispred mene magija života u svoj
svojoj punini. Sunce na zalasku ljubi zemlju, drveće se nježno ljuljuška na laganom povjetarcu, a
preko neba, kao potvrda sveznajuće podrške, bliješti duga.

Tiranin u meni zasiktao kao vampir prema suncu, i povukao se u dubine mraka gdje mu je i
mjesto.

Ali zašto se uopće pojavio? Zato što sam trčala za postignuće. Trčala sam da sama sebi na kraju
mogu čestitati kako sam ispunila imaginarnu formu, možda se čak i nekom drugom pohvaliti.
Uh, kakav sladak zalogaj za ego. Ne da nisam uživala u trenutku, nego ga nisam ni primijetila od
buke prigovora u glavi zbog „neuspjeha“.
No iste sekunde kad sam se vratila u sadašnji trenutak, kad sam postala svjesna svoje okoline,
bila sam presretna. Šta presretna, euforična. Zato što sam se uopće ustala i pokrenula, zato što
sam živa, zato što imam tijelo koje uopće može iskusiti trčanje, zato što, zato što… Odjednom
sam imala milijun razloga za zahvalnost. Isti uvjeti, ista akcija, ista okolina, a toliko različita
emocija. Promjena u sekundi.

I u tome je tajna svega. Nikada nije bitna akcija, nije bitno što radite, što ste postigli, što imate
iza sebe. To je samo mrtvo slovo na papiru koje ne znači ništa ako iza toga ne stoji emocija. Kad
radite samo za cilj i za pljesak na kraju puta, uvijek nešto nedostaje. Nikada ne bude dovoljno,
uvijek treba još više, još bolje.

Samo se vrtite u krugu želja, žudnji i još uvijek neostvarenih ciljeva. Toliko sam puta čula onu
izreku „život je putovanje, a ne cilj“ da mi se već bljuje čim pomislim na nju. Ali znate što,
apsolutno je istinita. I primjenjiva na svako područje života – čar svega je uživati u procesu.
Uživati u trenutku.

Život može biti zabavan i magičan u kojem god dijelu procesa se trenutno nalazili, samo ako
odlučimo podići pogled i prihvatiti da smo vrijedni i voljeni bez obzira na sve.

Tada nestaje sav pritisak jer nikoga više ne moramo impresionirati, samo trebamo biti i uživati.

Samo trebamo živjeti.