SCENSKA KULTURA- SKRIPTA

Dramski tekst se sastoji od dijelova namjenjenih publici i dijelova namjenjinih

redatelju odnosno glumcu.

DIDASKALIJE- upute glumcima od redatelja, one imaju sporednu ulogu.

FABULA- ona se u drami ne pripovjeda, njeno odvijanje se postie izmjenom

dramskih situacija tj.odnosa izmeu likova u nekom trenutku; govor likova se
odnosi na ono to je bilo, to e biti i to jest unutra ili izvan prostora scene.

OGLAS ili PROGRAM- imena glumaca koja igraju navedena lica, ime redatelja i
scenografa; on uvodi publiku u radnju, omoguuje pravo razumijevanje,
upozorava na dramsku vrstu, na broj lica, na njihove odnose koji su presudni za
razumijevanje daljneg teksta.

TEMA DRAME- neka radnja koja ima svoj izvor i pokreta je u ljudskim mislima i
osjeajima.

DIJALOG- najprikladnije stilsko sredstvo za izraavanje suprotnosti izmeu

karaktera, odnosno suprotnosti misaonih stavova u drami; u dramskom dijalogu
napetost raste na nain da se suprotnosti u stavovima ili karakterima postupno
produbljuju do stupnja u kojem nema pomirenja te je nuan sukob, katastrofa ili
neko razrjeenje na drugoj razini radnje.

MONOLOG- u kojem jedan glumac iznosi vlastito stajalite, raspoloenje,

namjere i sl.; funkcija monologa je da predstavlja vrstu razgovora sa samim
sobom(unutarnja kolebanja pojedinca ili njegov sukob s uobiajenim shvaanjima,
s drutvenim navikama i sl.). raznolikost govora postie se izmjenom monologa i
dijaloga; govor likova je osnovno sredstvo izraavanja autora.

KOMPOZICIJA DRAME- drama je naelno namijenjena izvoenju na pozornici,

odnosno gledanju onoga to glumci rade i sluanju onoga to govore, njeno
kompozicijsko jedistvo zasniva se na jedinstvu akcije koju drama prikazuje. Etape
u razvoju drame: 1.eskpozicija; 2.zaplet; 3.kulminacija; 4.preokret; 5.rasplet.

EKSPOZICIJA-uvodi u radnju, objanjava njen poetak; njoj slui kazalitna lista

ili program, a u nekim tipovima drame i prolog (tj.uvodni dio u kojem se
objanjavaju dogaaji koji vremenski prethode radnji ili se objanjava opa svrha
drame, poticaji autora da je napie) ekspozicija je najee neki razgovor koji
upoznaje publiku s poetnom dramskom situacijom.

ZAPLET- nastaje kada se javljaju dinamiki motivi koji pokreu radnju

izazivanjem odreenih suprotnosti u idejnim stavovima ili sukobima karaktera.

KULMINACIJA- nastupa kada napetost poraste do nune potrebe da se razrijei,

a jo nije jasan pravac razrjeenja.

PREOKRET- nastupa kada radnja odjednom skree u odreenom pravcu.

RASPLET- nastupa kada se napokon pokae razrjeenje svih suprotnosti,
protuslovlja i sukoba. Svaka drama mora imati uvodni, sredinji i zavrni dio.
Drama se formalno dijeli na inove, slike i prizore, odnosno scene omoguujui na
taj nain laku organizaciju radnje.

TRAGEDIJA- je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grkoj; nastala

se iz obreda posveenih bogu Dionizu; osniva tragedije prema grkoj predaji je
Tepsis. Najvei grki tragiari- Eshil, Sofoklo i Euripid. Tragediju kaoposebnu
dramsku vrstu u svim knjievnim razdobljima, odreuju neke ope karakteristike:
tragini junak, tragina krivnja, tragian zavretak i uzvien stil. Aristotel je
smatrao da tragedija treba izazivati strah i saaljenje, te tako proiavati
osjeaje gledaoca; to proienje nazvao je KATARZOM.

KOMEDIJA- ona se kao i tragedija razvila iz pukih sveanih obreda. Procvat

komedije je u demokratskoj Ateni zahvaljujui Aristofanu. Smijeno je
karakteristika svih komedija: komino je samo jedan tip ostavrenja smijenog i
dimenziji umjetnikog doivljaja.

SATIRA je vrsta komedije koja kritizira neke pojave ili karaktere, ismijava ih i
otro osuuje. Humor je umjetniko prikazivanje smijenog bez drugih pretenzija,

GROTESKA prikazuje kataktere i pojave izoblieno, neprirodno, fantastino i

nakazno.

KOMEDIJA KARAKTERA- gradi komine efekte na tipovima karaktera koji su

smijeni zbog mane ili pretjeranosti.

KOMEDIJA INTRIGE- gradi komine efekte na zapletima proizalim iz

nerazumijevanja, nesporazuma, nepanje.

KOMEDIJA KONVERZACIJE- gradi komine situacije na duhovnim razgovorima,

verbalnim dosjetkama i slinim elementima unutar onoga to lica govore na
sceni.

DRAMA U UEM SMISLU- trea vrsta dramske knjievnosti, blia je tragediji no

komediji, ali ne tei nuno uzvienosti stila niti konanom traginom zavretku.

FARSA- podvrsta komedije koju karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani

likovi, zaplet zasnovan na nesporazumu i esti elementi grotesknog.

VODVILJ- laka komedija u kojoj se i pjevaju popuparne melodije.

MELODRAMA- osobita vrsta drame u kojoj glazba neprekidno ili na vanim

mjestima prati govor glumaca, a tematika joj je naglaeno sentimentalna.

PASTORALA- tematika idilino-sentimentalna; glavne linosti- pastiri i pastirice

koje dijalozima i ojevanjem iznose ljubavnu tematiku.

OPERA- posebno scensko djelo u kojem na osnovi libreta vokalna i

instrumentalna glazba odlikuje sloeno i umjetniki djelo u elemente drame,
glume, baleta i scenografije.
DRAMA I KAZALITE- odnos dramskog knjievnog djela i kazaline predstave ne
treba shvatiti suvie kruto tj.u smislu izravne i potpune ovisnoti teksta o predstavi
i obrnuto, predstave o tekstu. Drama je uvijek u nekom odnosu prema izvedbi na
pozornici ali se njena vrijednost ne iscrpljuje u kazalinoj predstavi. Dramski
tekstovi pripadaju jednoj vrsti umjetnosti-knjievnosti, a i kazalite odnosno
teatar druga je vrsta umjetnosti, odnosno rezultat zajednikog djelovanja nekoliko
umjetnosti, pantomime, plesa i glazbe.

KAZALINA PREDSTAVA- svaka radnja koju glumci izvode s odreenom svrhom

pred publikom. Kazalina predstava zahtijeva glumce(predstavljae), prostor na
kojem se izvodi i publiku koja prati predstavu sudjelujui tako u njenoj izvedbi na
osebujan nain.

Najvei zadatak je na REDATELJU- podjela uloga glumcima, nain prikazivanja

radnje, kako e napisani tekst pretvoriti u ivi govor, redatelj tumai djelo 'na svoj
nain'.

GLUMAC- ima vlastiti udio u ostvarenju teksta na pozornici, tumai lik po

zahtjevima teksta i redatelja, pretvara tekst u ivi govor, tumaei vlastitu ulogu
tumai i itavo djelo koje igra.

SCENOGRAFIJA- umijee opremanja prostora u kojem se zbiva drama.

KOSTIMI- odjea u kojoj glumci nastupaju.

REKVIZITI- predmeti na sceni i orua kojima se glumci slue prilikom

predstavljanja.

RASVJETA- sva tehnika sredstva kojima se postie iluzija, npr.izmjene dana i

noi, oluje, kia i vjetra.

PUBLIKA- vaan inilac kazaline predstave, odnos publike i glumaca je poseban

jedino kada publika razumijevajui prati predstavu i uspostavi kontakt s
glumcima.

KAKO NASTAJE KAZALINA PREDSTAVA??- 1.kazalina kua-repertoar

(dramski tekst), 2.redatelj, dramaturg, 3.redatelj vri podjelu uloga glumcima,
uvodi ih u 'dramski komad' i nain rada, 4.rad za stolom (itae probe), 5.rad na
sceni (mizanscene), 6.uloga redatelja (indikacije glumcima i konzultacije s
dramaturgom), 7.organiziranje 'proba', kostimi, scenografija, rekviziti, glazba,
koreografija, 'progon', generalna proba, predpremijera, premijera.

IMPROVIZACIJA- provjera matovitosti i glumake izraajnosti kod djece. U

improvizaciji je vano da svaki lik ima svoj cilj, da mu je jasno to eli. Elementi
improviziranog prizora: mjesto, dogaaj i likovi.

SCENSKE UMJETNOSTI- kazalite, balet, drama, ples, pantomima, opera,

lutkarstvo.

BIT I ZNAENJE IGRE KAO POJAVE KULTURE- igra je starija od kulture; kultura
je nedovoljno omeena, civilizacija opem pojmu igre nije prododala ni jednu
bitnu znaajku. ivotinje se igraju isto kao i ljudi. Igra nadilazi granice biolokog,
pa i fizikog djelovanja. Ona je smislena funkcija. U ivotno djelovanje unosi
smisao; svaka igra neto znai.

IGRA KAO INILAC KULTURE- onaj tko upravi pogled na funkciju igre, zatie je
u kulturi kao neku danu veliinu koja je nazona i prije same kulture, te je prati i
proima od iskona pa do one faze u kojoj on sam ivi. Igru nastoji shvatiti u
prvotnom njenom znaenju, onako kako je prihvaa i sam igra. Kad utvrdi da se
ona zasniva na rukovanju odreenim odreenim tvorevinama, tada konano
pokuava shvatiti i samu vrijednost i znaenje tih tvorevina i slika. Gotovo sve
znaajne iskonske djelatnosti zajednikog ljudskog ivljenja protkane su igrom
npr.mit, govor i kult. Ali iz mita i kulta i znaajne poticajne sile kulturnog ivota;
pravo i poredak, promet, privreda, obrt i umjetnost, pjesnitvo, uenost i znanost
(svima je korijen igra). Znaaj igre u kulturi otvoreno je priznat jo u 17.st kada se
rodila velika svjetska pozornica (usporeivali su svijet s pozornicom na kojoj
svatko igra svoju ulogu). Danas je cilj pokazati kako je upravo prava, ista igra
temelj i inilac kulture.

IGRA KAO SAMOSTALNA KUTLURA- u naoj svijesti igra je suprostavljena zbilji,

ali to je neodredivo kao i pojam igre. Moemo slobodno rei da je igra ne-zbilja.
Ako umjesto 'igra ne-zbilja' kaemo 'igra je neozbiljna' to nas suprotnost dovodi u
kripac. Ono to vrijedi za smijeh, vrijedi i za komino. Igra po sebi nije komina
ni za igraa, ni za promatraa. Igra poiva pokraj podvojenosti mudrost-udost,
pokraj istine i neistine, pokraj dobra i zla. Iako je igranje duhovna djelatnost, ono
po sebi ne posjeduje moralnu namjenu-ni vrlinu ni grijeh.

FORMALNA OBILJEJA IGRE- svaka igra je prije svega slobodan in, igra na
zapovijed vie nije igra. I dijete i ivotinja se igraju, jer im to ini zadovoljstvo, i
upravo u tome lei njihova sloboda. Igra je odraslu i razboritu ovjeku funkcija
koje se lako moe odrei. Tako dolazimo do prvog glavnog obiljeja igre: ona je
slobodna. S tim je u neposrednoj vezi i drugo obiljeje. Igra nije 'obini' a ni 'pravi'
ivot. Ona je izlaenje iz njega u jednu privremenu sferu djelatnosti s nekom
vlastitom tenjom. Svaka igra moe igraa u svako doba posve obuzeti. Od
svakodnevnog ivota, igra se razlikuje mjestom i trajanjem. Njena zavrenost i
omeenost tree joj je obiljeje. Ona se 'odigrava' unutar odreenih granica
vremena i prostora. Njen tok i smisao u njoj su samoj. Igra se moe ponoviti u
svakom asu, te joj je ponovljivost od najbitnijih obiljeja igre. Obiljeje igre je i
napetost, je napetost iskuava sposobnosti igraa i njegove duhovne moi, jer
ako eli pobjediti u igri, mora se pokoravati propisanim granicama igre.

PRAVILA IGRE- red i napetost vode nas razmatranju pravila igre. Igra koji se
suprostavlja pravilima igre ili mimoilazi, jest prekritelj, on nije isto to i varalica.
Varalica se gradi kao da sudjeluje u igri i prividno jo uvijek priznaje njen zaarani
krug. Suigrai mu lake oprataju nego prekritelju, jer on rui sam njezin svijet.
Igra oduzima iluziju, uigravanje, zato to je kukavica i bit e iskljuen. Zajednica
igraa tei da istraje i poto je igra protekla. Osjeaj zajednikog postojanja u
izuzetnom poloaju, zajednikog odvajanja od drugih i nijekanja opeprihvaenih
pravila zadrava svoj ar due od trajanja jedne igre.
IGRA KAO BORBA I PREDSTAVA- igra se moe izvesti iz dva motrita: borba je
za neto ili predstavljanje neega. Igra 'predstavlja' borbu za neto ili pak
natjecanje u kojem dolazi do izraaja koliko netko moe neto najbolje.
Predstavljanje se moe sastojati ve u tome to se gledaocima prikazuje neto
to ve postoji u prirodi. U djeteta je to produciranje vrlo slikovito. Oponaa neto
drugo, predouje ljepe, uzvienije i opasnije od obinoga. Posvetni in je
dromenom tj.neto to se vri.

IGRA I KULT- i kult je predstava, dramska izvedba, prikazivanje u slikama,

zamjena zbilji. Za vrijeme svetih blagdana, koji se ponavljaju s godinjim dobima,
zajednica u posveenim predstavama slavi znaajne dogaaje iz ivota prirode.
Prema Frobeniusu ljudi igraju prirodni red onako kako se on odrazio u njihovoj
svijesti. Rije igranje on ponovo upotrebljava govorei o kultnim predstavama ali
ne razmatra podrobnjije to u tom sluaju rije igranje znai. Po njemu svrha igra
i slikovitog prikazivanja uvijek da izraz neto drugo, naime, odreenu kozmiku
tjeskobu. injenica da igra za njega kako se ini, ima tek drugotno znaenje.
Drevna zajednica se igra kao dijete i ivotinja. Njena se igra od samog poetka
sastoji od njoj svojstvenih elemenata- red, napetost, pokretljivost, sveanost i
oduevljenje. Na igru se nadovezuje kult ali ona sama po sebi ostaje prvotna.

SVETA OZBILJNOST U IGRI- kult je i najvia i najsvetija zbilja. Usprkos tome,

postavlja se pitanje moe li on ujedno biti i igra. Ve u poetku utvreno je da
svaka igra moe obavljati s najveom ozbiljnou. Dijete se igra u savrenoj
svetoj ozbiljnosti. Alo ono je, igrajui se, i svjesno da se igra. Sporta igra
najveom ozbiljnou i hrabrou koja potjee od oduevljenja, ali se i svjestan da
igra. Slumac se zanosi svojom ighrom ali je i svjestan da igra. Postavlja se pitanja,
moe li se tim putem ii sve do kultnog ina. Ta istovjetnost igre i posveene
radnje prema Platonu je bezuvjetna. Prema njemu, onome to je ozbiljno, treba
posvaivati ozbiljnu panju. Po prirodi Bog je vrijedan svake ozbiljne panje, koja
nam prua blaenstvo, dok je ovjek neka igraka, koju je napravio Bog, a to je
upravo ono to je kod ovjeka najbolje. Takvim platonistikim izjednaavanjem
igre i svetosti , sveto se ne unizuje jer ga se naziva igrom, nego se igra toliko
uzdie da kao pojam vrijedi i u najviim predjelima duha. Dok je jo dijete ovjek
se igra radi zadovoljstva i odmora ispod razine ozbiljnog ivota. Ali se moe igrati
i iznad te razine: to je igra ljepote i svetosti. Igra se igri moe posvatiti svim
svojim biem. Svijest da je to 'samo igra' moe se u potpunosti potisnuti.

TRADICIONALNO I SUVREMENO KAZALITE LUTAKA- lutkarski izraz se u

prvobitnoj formi javlja se na pragu razvoja svjetskih kultura. Njegovi poeci seu
u najstarije civilizacije. U Europu su lutke stigle kao gotov proizvod istone
kulture. U staroj Grkoj su ve prije 3.st.n.e bile vrlo popularne. U svojim djelima
spominju ih Aristotel, Platon i Herodot. Lutke su iz Grke prenesene u Rim, odakle
su se proirile po cijeloj Europi. Iako su antike lutke roene u hramovima, a
srednjovjekovne u crkvama, one su vrlo brzo izgubile svoja vjerska obiljeja i
postale pravi narodni junaci. Odigrale su veliku ulogu pri buenju narodne
svijesti, u ouvanju jezika i irenju kulture. U Indiji se u 11.st.p.n.e.razvilo
popularno narodno kazalite lutaka iji je glavni junak bio Viduaka, u svakoj
zemji imao je drugaiji naziv. Unas je bio Perica Kerempuh. U Europi se lutkarstvo
pocelo jae razvijati u 16 i 17 st. Prva predstava u naim krajevima odrana je u
Ljubljani 1913.god, a priredio ju je slikar Josip Klemeni.

LUTKARSTVO I SCENSKA UMJETNOST- Od svih grana scenske umjetnosti

lutkarstvo je najpogodnije za prikazivanje bajki, fantastike, udesnih prizora. Zato
i jest tako blisko djeci. Bit je lutkarstva, kao grane scenske umjetnosti, u neobino
lijepom, poetskom inu oivljavanja neive materije preko glumca lutkara.
Kazalite lutaka ima mnogo zajednikog s kazalitem ivog glumca. Izmeu
ostalog, to su tri uvjeta za kazalite dramsko djelo, izvoai, publika, zatim velik
broj kazalinih termina, pojmova, zakona i dr. Lutka je oblikovana za svoju ulogu.
Ima neponovljiv lik. Dok se, npr., glumac slui mimikom za izraavanje emotivnih
raspoloenja, lutka ima uvijek isti izraz lica i slui se sebi svojstvenim pokretima
koji mogu biti nezgrapni, krupni, prenaglaeni, pa je zanimljivo da upravo tim
svojstvima lutke dobivaju toplinu i dra na sceni.

SCENSKA LUTKA- Svijet lutaka je svijet poezije, humora, satire, fantastike, svijet
koji ne poznaje granice izmeu ljudi, ivotinja, biljaka i predmeta. To je izmiljen i
stiliziran svijet satkan od fantazije. Scenska lutka moe izvesti bezbroj, u realnosti
neizvedivih radnji. Moe letjeti, nestajati, smanjivati se, lutke ivotinje govore
ljudskim glasom, predmeti poinju misliti i osjeati, cvijee pred naim oima
raste, drvee u umi plee, nestaju i nastaju trgovi, sela, gradovi. U lutkarskoj igri
ravnopravno razgovaraju djeak i njegova lopta, cvijet i pu, mjesec i zvijezde.
Mogunosti su neograniene. , lutkarstvo moe sadravati duboke istine o
ovjeku i o svemu to ga okruuje, ali moe biti i proeto potpunom
besmislenou. Lutka je bez animatora samo prazna forma. Svijetom lutaka
izraava se stvarnost kroz siromanu i sasvim jednostavnu tehniku (jer su lutke
simboli) ali i udesno bogatu i lijepu, ako su lutke u rukama umjetnika.

MARIONETE- imaju veliku tradiciju. Prve oblike sreemo jo kod Grka, Rimljana i
Egipana. U poetku su bile vrlo jednostavne, a njihovi pokreti minimalni.
Animirane su ipkom koja ide od glave, a noge i ruke su dugim vjebanjem na
principu inercije postigle pokrete sline hodu. S vremenom su te lutke dobile
konce za animaciju. Marioneta se sastoji od glave, trupa, nogu i ruku. Osnovni
materijal za izradu je drvo. U novije vrijeme, marionete se prave i od ice, pluta,
plastike.

GINJOL LUTKA- glavni predstavnik runih lutaka. To je lutka koju lutkar navlai
na ruku kao rukavicu, te svojim prstima i rukom upravlja njezinim pokretima. Na
kaiprstu je lutkina glava, na srednjem ili malom prstu jedna ruka lutke, a na
palcu druga. Lutka se moe sagibati u pojasu ako se ruka u runom zglobu
sagiba. Ginjol se sastoji od glave i jednostavnog tijela koje ini kouljica preko
koje se najee navlai kostim lutke. Ginjol obino nema noge.

JAVANKA- glavni predstavnik lutaka koje se animiraju pomou tapa. Potjee s

otoka Jave i njezin toan naziv je vajang. Mnogo se upotrebljava u Kini i Japanu te
predstavlja jednu od najljepih i najneobinijih manifestacija azijske kulture.
Originalna lutka vajang je izraena od drveta. Dugaak tap prolazi kroz tijelo i
pokree glavu lutke. Ruke imaju zglobove u ramenu, laktu, akama i pokreu se
pomou dva tapa privrena za ake.Tijelo javanke ini kouljica od platna, kao
i kod ginjol-lutke, samo to je javankino tijelo izduenije. Ispod kouljice
smjetena je ruka animatora, a preko kouljice navlai se odgovarajui kostim.

OSNOVNI PRINCIPI LUTKARSKE ANIMACIJE- Bit same lutkarske animacije je

ve u samoj rijei anima, to na latinskom znai dua. Animirati lutku znai
udahnuti joj duu, oivjeti je. Pokret je najvaniji scenski element koji oivljava
neivu materiju. Animacija je bitna za postizanje pravog lutkarskog umjetnikog
izraza.Postoje osnovna pravila za svaki pojedini tip scenske lutke kao i za svaku
pojedinu lutku odreenog karaktera. Tako, npr., jednu skupinu lutaka ine lutke
marionete koje se animiraju s koncima odozgo, a drugu ine rune lutke koje se
animiraju odozdo. Lutkarska animacija mora biti najue povezana s karakterom
lutke, trenutnim dogaajem na sceni i opim stilom predstave.Naturalistika
imitacija pokreta ivih bia u lutkarskoj igri nije dobra. Pokret lutke, koje je i sama
stilizirana, mora biti stiliziran, simbolino naglaen.

LUTKARSKI TEKST I LUTKARSKA DRAMATURIJA- To je jedno od osnovnih

izraajnih sredstava scenske umjetnosti. U lutkarstvu se ne stavlja na prvo
mjesto, tj. rije ne smije potisnuti lutkarski igru. Ako je neki lutkarski igrokaz
nabijen tekstom, oteava djeci praenje toka fabule.Lutkarski tekst treba biti
lutkarski funkcionalan. Reenica u lutkarskom tekstu je najee govorna, odlikuje
ju snana emocionalna obojenost, eksklamativnost i saetost fraze. Tekst ivog
kazalita se mnogo razlikuje od lutkarskog teksta. On ima svoj ritam, nosi sloene
psiholoke sadraje koji u toj formi nemaju mnogo zajednikog s lutkarskim
izrazom. Lutkarski tekst namijenjen djeci mora biti: didaktiki nenametljiv,
psiholoki uvjerljiv, razbijati okvire standardne tematike, donositi nove, matovite
svjetove, biti poetian, ritmiki raznolik itd.Dramaturgija lutkarske igre ima i neke
svoje osobitosti. Odlikuje se dinaminou, preglednou, jasnoom, cjelovitou,
zanimljivou itd. Preneseno, metaforino kazivanje na lutkarskoj sceni
karakteristika je dramaturgije lutkarske igre za djecu.

SCENSKI GOVOR LUTKE- Scenska lutka u suvremenom kazalitu je simbol, ivi

u svom svijetu, ima svoje osobine, pa im je potrebno i prilagoditi glas. I u odnosu
prema svojim dimenzijama lutka ne moe podnijeti pun ljudski glas, pa je nuno
da doe do intenzivnije glasovne karakterizacije likova.

SCENOGRAFIJA U LUTKARSKOJ IGRI- scenografiju, koja se esto svodi samo na

simbolino naznaavanje ambijenta.Dekor u kazalitu lutaka ima drugi smisao
nego u kazalitu ivog glumca. Tamo je dekor fiksiran, nepomian, a u kazalitu
lutaka dekor vrlo esto upotpunjuje osobine lutke. Moe oivjeti kao lutka.
Scenografija na lutkarskoj sceni dobiva pun smisao ako se postigne saimanje
funkcionalnosti i likovne vrijednosti u jednu jedinstvenu cjelinu.Dekor u lutkarskoj
igri mora biti mirna i prijatna pozadina za lutke, bez nepotrebnih detalja, bez
suvinog opisivanja ambijenta. Scenografija u lutkarskoj igri izaziva interes za
scensko zbivanje, stvara raspoloenje za doivljavanje dramskog djela, ona je
poetni uzlet djejoj fantaziji.

LUTKARSKI PROSTOR I OSNOVNI PRINCIPI MIZANSCENE-*mizanscena -

prostorni razmjetaj glumaca u ambijentu tijekom izvedbe scene. U
tradicionalnom kazalitu lutke su igrale u prostoru slinom kutiji i njihovo je
kretanje bilo ogranieno. U suvremenom kazalitu lutaka prostor za igru ini
pozornica i paravani koji se mogu kombinirati na najrazliitije naine. Igra s
lutkama se moe izvoditi i bez paravana. esto joj nije potreban nikakav dekor.
Lutka za razliku od ivog glumca, ima gotovo neograniene mogunosti.
Osloboena zakona sile tee, ona se i bez izgraenog objekta dekoracije moe
kretati po svim koordinatama konkretnog, mikrokozmikog prostora. Zadatak
mizanscene u kazalitu lutaka je da rasporedom i kretanjem lutaka na sceni
istakne i to preciznije objasni smisao scenskog zbivanja. Osnovna naela dobre
lutkarske mizanscene su: da bude lutkarski funkcionalna, jednostavna, stilizirana,
jasna, bez suvinog opisivanja kretnjama i gestama, da slijedi prirodan tok
zbivanja na sceni, da je logina, da se pri njezinom stvaranju uzmu u obzir zakoni
kompozicije.

GLAZBA U LUTKARSKOJ IGRI- velikom snagom djeluje na psihu i senzibilitet

gledaoca, pridonosi da uivljavanje u scensku radnju bude intenzivnije, da pokreti
lutaka imaju veu sugestivnost. U lutkarskoj igri glazbom se koristi na dva
naina:1) glazba koja se funkcionalno ugrauje u dramsku radnju lutkarske igre ii
2)glazba ilustrativnog karaktera kao zvuna kulisa koja se javlja da naglasi
radnju, raspoloenje, atmosferu.

CJELOVITOST LUTKARSKE IGRE I REDATELJ- U stvaranju lutkarske igre

prisutno je nekoliko komponenata: likovna, literarna, interpretativna, glazbena i
druge. Sve te komponente ine harmoninu cjelinu. Redatelj na poetku rada na
lutkarskoj igri, prvo dobro upozna dramsko djelo. Zatim se odluuje za tip
scenskih lutaka, slijede njegovi zahtjevi kreatoru lutaka. Reiser dijeli uloge u
odnosu prema glasovnim i animacijskim mogunostima te ima neposrednu ulogu
u stvaranju cjelovitosti lutkarske igre.

LUTKARSKI IGROKAZ- Repertoar dramskih tekstova za izvoenje na lutkarskoj

sceni u vrtiu je siromaan. Za djecu predkolskog uzrasta ima dobrih dramskih
djela, ali su pisana i izvediva samo u profesionalnim lutkarskim kazalitima. Stariji
igrokazi pisani za lutkarsku scenu vrtia, uglavnom su optereeni
predimenzioniranom odgojnom funkcijom, pa se preporuuje da odgajatelji neke
od njih prerade, osuvremene. Lutkarski igrokaz koji se izvodi u vrtiu ne smije
zahtijevati tea tehnika rjeenja, radnja mora imati ist i jednostavan oblik i
treba izbjegavati nagomilavanje sukoba meu lutkama. Ovisno o uzrastu djece,
tijekom jedne godine odgajatelj planira izvoenje 5 10 lutkarskih igrokaza s
gotovim dramskim tekstom ili dramatizacijama pria.