Umijeće Retorike U Starijoj Hrvatskoj Filozofskoj Baštini

UDK 1(091)
Ljerka Schiffler Izvorni znanstveni lanak

Rukopis prihvaen za tisak 16. oujka 2011.
UMIJEE RETORIKE U STARIJOJ HRVATSKOJ FILOZOFSKOJ BATINI
U viestoljetnoj hrvatskoj povijesti filozofije retoriko umijee, fenomen go-

vornitva i govornika jedna je od dominantnih disciplina gotovo svih duhov-
no-povijesnih razdoblja. Od europskog srednjovjekovlja i obrazovnog progra-
ma triviuma unutar septem artes liberales, ona nastavlja svoju genezu u antikom
grkome miljenju (sofisti, Platon, Aristotel i dr.) i u rimskih klasika govorni-
tva (Ciceron, Kvintilijan i dr.). U svojoj recepciji tijekom stoljea ona ostaje pa-
radigmom humanistikog obrazovanja, kulturnim i duhovnim idealom. Ostaje
to od vremena latinista sve do novijeg vremena, pisaca, filozofa, knjievnika,
umjetnika. znanstvenika, diplomata, izaslanika, teoretika drave i prava, sve
do nove retorike 20. stoljea. O odnosu disciplina retorike, dijalektike, logike,
gramatike, ali i poetike i matematike, njihove konfrontacije, meuzavisnosti i
proimanja razliitih znanosti, svjedoi bogata literatura, djela, rasprave, dija-
lozi, analize i tumaenja. Velika je recepcija antikih retorikih djela, orijentacija
i tendencija, tumaenja i analiza. Odnosi se to na pitanja naravi tog umijea,
definicije, vrsta, strategija i metoda, funkcija i ciljeva, njenog mjesta i uloge.
Svu irinu i viedimenzionalnost njenihodrednica (epistemoloko, gnoseolo-
ko, antropoloko, jeziko, semantiko, semiotiko, poietiko, umjetniko, este-
tiko, etiko-pedagoko, ope-drutveno, pravno-politiko) pokazuju brojna
djela domaih filozofa, uglednih i istaknutih pojedinaca, esto isamih vrsnih
govornika. U lanku navodimo samo neke od primjera znaajnog doprinosa
hrvatskoj povijesti retorike, ali i sudionika u europskom dijalogu miljenja.
Kljune rijei: filozofija; teologija; retorika; jezik; miljenje; znanje; uvjera-

vanje; septem artes liberales; hrvatski latinizam; knjievnost; pravo; politika; di-
plomacija; humanizam i renesansa; barok; Platon; Aristotel; Ciceron; Dante; M.
Maruli; F. De Diversis; M. Vlai-Ilirik; F. Vrani; P. Skali; F. Petri; N. V.
Gueti; M. Monaldi
1.
U okviru istraivanja i prouavanja hrvatske filozofske batine analizirat

emo ukratko neke znaajke i posebnosti dubrovake renesansne poetike i retori-
ke, ali i nekih znaajnih predstavnika naih drugih sredina. Ovdje emo se prven-
stveno zadrati na znaenju i doprinosu spomenutoj problematici u Nikole Vitova
Guetia /Nicol Vito di Gozze/. Jedan od osnivaa dubrovake renesansne filozofske
kole, starinom i plemstvom istaknuti sljednik slavne dubrovake obitelji, zau-
zima jedno od prvih mjesta u starijoj hrvatskoj kulturnoj i filozofskoj povijesti.
101
Rad Hrvat. akad. znan. umjet. Razred dru. znan. 48=510(2011) : 101-139
Ljerka Schiffler: Umijee retorike u starijoj hrvatskoj filozofskoj batini
Predstavnik intelektualnoga, drutvenog i duhovnog ivota dubrovake kulturne

sfere, svojim je kompleksnim i anrovski raznorodnim i plodnim djelom, druge
polovine l6. i dijela 17. stoljea obiljeio jedan u svemu zaseban tip kulture, kroz
oblikovno jedinstvo knjievno-filozofskog, idejnog i znanstveno velikog, stoljei-
ma vrijednosno tradiranog europskog korpusa miljenja, njegovih temeljnih filo-
zofskih koncepcija, pitanja i problema, smjerova i tendencija, stajalita i opredjelje-
nja. Ona nalaze svoje mjesto u njegovim dijaloki pisanim djelima i razmatranjima,
kako onim estetikim, tako i njegovim spoznajama i analizama prirodno-filozof-
skih pogleda, ekonomsko-gospodarstvenih ideja i drutveno-politolokih teorija
te posebice u njegovim brojnim i raznorodnim filozofsko-teolokim komentarima,
onim objavljenim kao i u rukopisnoj ostavtini koja jo eka na svoje objavljivanje
i prosudbu domae i strane znanstvene javnosti.1
U okviru istraivanja i prouavanja povijesti hrvatske filozofije postupno se
pristupa jednom od njenih bazinih zadataka - prevoenju Guetievih djela.
Time se i upotpunjava integralna slika lika i opusa ovog dubrovakog filozofa,
o emu svjedoe hrvatski prijevodi njegovih talijanski pisanih dijaloga o ljepoti
i ljubavi, djela O ustrojstvu drava i O obitelji. Pridruuje im se i najnoviji rad u
tijeku u hrvatskom prijevodu njegovih komentara pisanih na latinskom jeziku, s
podruja retorike, Komentari prve knjige Aristotelove retorike In primum librum Artis
rhetoricorum Aristotelis iz 1600. godine.2 Tekst do sada neobjavljenih komentara
ovdje donosimo u prijevodu Gorane Stepani.
U svojem posvetnom pozdravu Francescu Maria della Rovere, posljednjem
vojvodi Urbina i Pesara i grofu od Montefeltra, iz velike i slavne talijanske obi-
telji vladara, kondotijera venecijanske republike, isto tako i obitelji papa, te za-
titnika knjievnika i umjetnika, na samom poetku iskazuje Gueti svoju elju,
kako kae u svojoj pohvali, da pokoji porod njegova duha pronae svoj grob
u njegovoj plemenitoj i glasovitoj knjinici punoj svakovrsne mudrosti kao u
kakvoj egipatskoj piramidi, ubrojivi i njega meu svoje tienike, kako Gueti
sam istie. Zavoljevi tu knjinicu, a ivei za svoj - kako pie - noni rad, oda-
brao je nju kao najprikladnije mjesto za svoje spise. Palae urbinskog vojvode u
Urbinu i Pesaru3, tih po svemu renesansnih gradova u malomu, bile su znaajna
sredita ondanje humanistike kulture i umjetnosti, stjecita pa i boravita naj-
odlinijih umjetnika i pisaca, glazbenika, znanstvenika, slikara i graditelja, kao
1 V. moju monografiju: Lj. Schiffler, Nikola Gueti, Zagreb, 1977., drugo dopunjeno izdanje: Nikola
Vitov Gueti, Zagreb, 2007., posebno poglavlja o njegovoj retorici.
2 Nicolai Viti Gozzi Maioris, patritii Reipub. Ragusinae ex Accademia Insensatorum, In primum li-
brum Artis Rhetoricorum Aristotelis commentaria, 1600. (ed. Princeps W. Potthoff, 2006.)
3 A. Mutnjakovi, Vojvodska palaa u Urbinu, Zagreb, 1992.
102
to su bili Leon Battista Alberti, Piero della Francesca, Giorgio Martini, Tizian,
Pietro Bembo, matematiar Luca Pacioli i mnogi drugi, meu ostalim i naijena-
ca, pisaca, graditelja, kipara, slikara i medaljera. Spomenimo samo benediktinca
Mavra Orbinija, pisca i povjesniara, autora uvenog djela Il regno degli Slavi
(Pesaro, 1601.) koji se u biblioteci urbinskog vojvode u Pesaru upoznavao s ve-
likim djelima i drevne i novije povijesti, pa zatim majstore graditelje i kipare,
Franju i Lucijana Vranjanina/ Laurana. Ovaj posljednji, nazvan Schiavone, radio
je takoer i za dvor Sforza u Pesaru, a zajedno s bratom u Napulju, Riminiju
i drugdje. U svoje vrijeme bila je na glasu velika i bogata biblioteka i kolekcija
umjetnina pripadnika ove porodice. Urbinskom je vojvodi posvetio Gueti i
svoje razliite teoloke sastavke i komentare Averroesovoj raspravi o supstanciji
svijeta. Njegovoj supruzi Liviji della Rovere posveuje Gueti, krajem srpnja
1607., svoje dijaloge o besmrtnosti i ljudskoj srei koje pie na talijanskom jeziku
u Dubrovniku, a uvaju se meu rukopisima u biblioteci Oliveriana u Pesaru.
Bilo bi zanimljivo i vano poblie istraiti sudbinu putova njegovih djela, a i
eventualnih bliih veza i kontakata s ovom porodicom.
2.
Poetiko retorika problematika renesansnog razdoblja naeg podneblja

poput ranijih, pa i svih kasnijih duhovno-povijesnih i kulturnih razdoblja i-
tavog europskog prostora sve do danas, prvenstveno ima u prvom planu rein-
terpretaciju klasinih temeljnih Aristotelovih spekulativno-teorijsko-filozofskih
normativnih postavki kao modela koji je otvarao brojna epistemika, umjetni-
ka, knjievno anrovska, lingvistika, semiotika i druga otvorena pitanja i pro-
bleme. Kao i cjelokupna grkorimska tradicija otvara ona brojne pristupe, staja-
lita, odnose i prijepore i kontroverze, prije svega poimanja biti, naravi, prirode
i smisla jezika, odnosa rijei i jezika, govora i raspravljanja, pisanja i miljenja,
oponaanja, njihovih slinosti i razlika, njihova predmeta, opsega, grae i obli-
ka, vrsta, ciljeva i funkcija. U to je ukljueno i jedno od bitnih pitanja koja zadiru
u ovu sloenu problematiku, a to su njihova uloga i mjesto u ivotu pojedinca i
kolektiva, drutva, koji impliciraju ira pitanja, uz estetiko-poetoloka i ona eti-
ko-moralna, politika i ideoloka, a smjeraju na neka temeljna filozofska pitanja.
Tematika petnaest poglavlja prve knjige Aristotelove retorike koja je pred-
met Guetievih analiza obasie uvodna centralna pitanja govornikog umi-
jea, njegove definicije, razmatranje predmeta i metode retorike, njena mjesta
meu drugim umijeima, odnos retorike i dijalektike i njihovih distinktivnih
obiljeja, pitanja koja imaju svoj dugi povijesni razvoj. Gotovo najopseniji dio
Guetievih komentara odnosi se na Aristotelovu podjelu na utvrene vrste go-
103
vora, uvjeravanje kao biti govornitva i njegovih metoda, probleme iznalae-

nja, ukraavanja, rasporeda, pamenja i samu izvedbu - govor. Gueti velik dio
svojih tumaenja i obrazlaganja posveuje prouavanju fenomena politikoga
govornitva, njegove teorijske spoznaje i praktike djelatnosti, njegove svrhe,
definicija sree, zadovoljstva i podjele dobara. Meutim, opseg Guetieva inte-
resa dotie i tematiku drugih knjiga Aristotelove retorike, posebice renesansno-
barokno znaenje teorije uvstava, uloge raspoloenja u ljudi i funkcija (zavist,
ljubav, mrnja, koristoljublje i dr.), dakle fenomen ljudskih karaktera, ali i teh-
nikih karakteristika i posebnosti govornikovih sposobnosti, stila, uveliavanja
ili umanjivanja (Aristotel govori o opirnosti i saetosti elita), sklada, harmoni-
je, slikovitosti, duha i mate, uloge uma i otroumlja, kao odlika govornikovog
stila i njegovih vrlina, nadalje entimema, isticanja pogreaka i zabluda govora i
zakljuivanja, govornikove uvjerljivosti i njegova djelovanja na duu sluatelja.
ivot i pravo rijei, njen odnos s miljenjem i duhovnim disciplinama, a
onda i svakodnevnom ivotnom praksom, ureenim javnim i privatnim ivo-
tom, postaje konceptom savrenosti kao ideal vremena renesanse i postrenesan-
se, ujedno ideal Guetieva slobodnoga Grada - Republike. U njemu govornik
zadobiva posebnu poziciju, on je doslovce, kao to ree Ciceron u prvoj knjizi u
svojem Govorniku, kormilo dravne uprave zadobiva potovanje kao politiki
subjekt stvaranja drave, te instrumentalnu mo i ugled, utjecaj na odgoj i kul-
turu, javno mnijenje i miljenje, ukratko na stil ivota. Zadrat e tu svoju odli-
ku i mjesto tijekom 17. stoljea, ali bitno mijenjajui svoj karakter, postajui sve
to vie negativnom retorikom, s obzirom na manipuliranje i igru na duhovnu
slabost, nesposobnost miljenja i neprosvijeenost naroda, posebice u monar-
histikom ureenju. Jezina kultura, uena retorika, filozofija jezika ba kao i
pjesnitvo ili povijesna znanost, filozofija, politika, imaju ono neto zajedni-
ko a to je rije, svaka meutim, zadravajui svoje specifinosti i razlike. Mo
jezika temelji se prvenstveno na spoznaji nekih bitnih odnosa istine i spozna-
je, na antropoloku, etiku i kulturno-drutvenu dimenziju ovjeka, na teoriju i
praksu i njihovu interakciju. Retorika kultura, govornitvo kao najvie umijee
mudrosti od najranijih vremena je onaj uvijek ivi ideal novog elana graanske
gorljivosti, izvor i uzor posebice Dubrovake Republike koji u antikoj i kasnijoj
tradiciji, u Aristotelu, a onda naroito u rimskim piscima i politiarima, prije
svega u Ciceronu, klasiku govornitva, a zatim Kvintilijanu, Demostenu i mno-
gima koje obilato citira u mnogim svojim djelima, nalazi u Guetiu najvie reto-
riko-knjievne autoritete. Izvori su mu u tradiciji platonizma i neoplatonizma,
srednjovjekovlju, patristici, skolastici i razdobljima humanizma i renesanse koja
nastoje pomiriti Platonovo i Aristotelovo uenje. Brojne su Guetieve referen-
104
ce i tumaenja Boetija, Alberta Velikog, Tome Akvinskog, Filopona, Duns Sko-

ta, Teofrasta, Makrobija, Amonija, Simplikija, Temistija, Speusipa, Hermagore,
Aleksandra od Halesa, P. Lombardusa, pozivanja na Dantea, Petrarku, Bocaccia,
P. Ramusa, R. Agricolu, M. Ficina, D. Barbara, J. Sannazara i druge. Poznavanje
velike literature autora, prijevoda i komentara nije bio samo odraz njegovog ve-
likog knjikog entuzijazma i eruditnosti, nego i ponesenost pansofijskim idea-
lom njegova vremena.
Najbolje je pojmio znaenje antike retorike, Platonov nauk o dijalektici kao
traenje istine kroz razgovor i za razliku od ovog Aristotelovo odreenje dija-
lektike kao vjetine, umijea raspravljanja, upoznat s doktrinama starih grkih
kola i njihovih rimskih tumaa i sljedbenika. Guetieva pozivanja na Cice-
ronov autoritet i tumaenja njegovih postavki teorije govornika i govornitva,
retorike i dijalektike kojoj je cilj prvenstveno podruje dokazivanja istine, nalaze
uporite u Ciceronovoj tezi kako umijee govornitva lei svima otvoreno,
kako savreni lik govornika podrazumijeva i odslikava ne samo kulturu, znanje,
naobrazbu, domiljatost, pamenje, tehniku mo uvjeravanja, afektivni element
(pathos) nego i duh, genijalnost, otroumlje, dovitljivost, mudrost, razmiljanje,
uz jezini stil i elemente izlaganja, elokucije i dikcije. Opa korisnost govornika,
znalaka uporaba ukrasa, slika i prispodoba sadre i trae njegovu gotovo po-
etiku, atehniku, stvaralako-fantazijsku, originalnu vrsnost; inspiraciju i en-
tuzijazam. Nadalje, govornikov diskurs ukljuuju tovie i psihologiju ivota,
poznavanje prolosti, ina i djela, uz spoznaju vlastite zbilje. Retorika, mnoga
odreenja njena pojma i njene podjele, vrste, ciljevi i funkcije, stoljeima su bili
dio kolske obuke i osnova humanistike kulture i edukativnog modela prema
disciplinama slobodnih umijea (studia humanitatis)4 tako i modernog europskog
renesansnog polihistora. Uenjem klasinih jezika, jezika, ljepote antikih spisa
obnavljale su se, potovale i njegovale vrijednosti kulture i civilizacije. Gramati-
ka, retorika, moralna filozofija, pjesnitvo i povijest osnovice su tog novog pro-
buenog duha kompletne obnove.
Iz cjelokupnog Guetieva akribinog mislitelja, erudite, istraivaa i ko-
mentatora djela duge i velike prolosti otkrivaju se temelji, motivi i razlozi pot-
hvata koji je on sebi zadao, naime jedne neizravno formulirane, ali prisutne za-
dae pokuaja izgradnje retorike kao usustavljenog znanstvenog podruja, sna i
tenje velikih teoretika retoriko-poetike tradicije. Disciplinarna povezanost re-
torike, dijalektike, filozofije i logike, odnosi njihovih slinosti i razlika, sredstava,
4 Vidi M. Capellae, De nuptiis Philologiae et Mercurii, dvoj. izd., Milano, 2004. (drugo izd.); Erazmo
Rotterdamski, De duplici copia verborum ac rerum, 1512.; R. Agricola,De inventione dialectica, Colo-
niae, 1539; obj. 1479.; F. Petrarca, De studio eloquentiae, Oratio de laudibus et dignitate eloquentiae et
oratoriae scientiae, Opera, 1538.
105
metoda, ciljeva i zadae (tradicionalno formulirane u docere, delectere, movere, po-

uiti, razveseliti, ganuti), od najranijih vremena centralne su osi brojnih i sloenih
analiza, komentara i studija. Vie od moi elokvencije i klasino prihvaene tro-
dijelne podjele govornitva na sudski, savjetodavni i pohvalni, panegiriki, upravo
je retorika trebala biti snaga i spas pojedinca i drave. Ona je i osnovala drave
iu republike, kako to svojim primjerima obrazlae Gueti. On teorijski, ali i i-
votno praktiki, javno i djelatno formulira, pa i realizira svoj pojam i odreenje,
ulogu i vanost govornitva u svim granama drutvenoga ivota kojemu ono
zadaje cilj. Kao viekratno izabiran knez dubrovaki i obnaajui mnoge drav-
ne slube, svojim je djelom, ali i ivotom, potvrivao i ostvarivao staru grko-
rimsku maksimu Grad, to si ti, ili zbilju vlastitog doba, Vijee, to si ti. Svojim
poznavanjem funkcioniranja institucija vlasti, upoznat sa statutima, zakonima,
odlukama, pravnim obiajima i drutvenim ureenjem, povijesnim i sadanjim,
svoje slobodne Republike, mogao je duboko pojmiti i razvidjeti tkivo, duu, duh
i samu ideju drave i ovjeka, bitno odreenog kao homo politicusa u razdoblju
prijeloma stoljea i nove duhovne i ideoloke klime protureformacije5, ozraja
Tridentskog koncila (1545.-1563.). Slijedit e i novi tip reformatorske retorike,
vjerskih religioznih govora punih pathosa. Iz te nove drutvene i ivotne situaci-
je ostavio nam je Gueti i svoje priloge s razliitih podruja i razliite tematike,
od filozofskih i teolokih komentara do teorije dravnitva i graanskog ivota.
Na jednome mjestu u XXIX. poglavlju svojih komentara pie: Tako u naoj
Republici odluka senata, koji zovu Vijeem umoljenih, ima veu snagu nego
odluka Malog vijea. Isto tako, zakon koji donese Veliko vijee dokida zakone
koje je donijelo Malo vijee. Vea ili manja vanost ili snaga odluka biva kao to
bivaju odluke viih ili niih, vanijih ili manje vanih dravnih dunosnika: ona
dravna sluba koja posjeduje najvee ovlasti za izricanje odluka, propisa i za-
kona ujedno je najjaa, kao to je nia dravna sluba slabija. Govornik stoga, u
svojoj dravi treba istraiti koja je najnia, srednja i najvia vlast, kako bi poslije
poznavao kakve su i koliko su jake njihove odluke.
Iz Guetievih uvjerenja, stavova i filozofskog istraivanja govornikog
umijea, njegovih praktikih, ali i spekulativno-teorijskih izvedenih postavki,
pokazuje se njegovo divljenje, i oni saimaju viestoljetne formulacije i definicije
5 Duga je europska tradicija velikih filozofijskih obrada (traktata), rasprava, dijaloga, poslanica i govo-
ra od humanista, pisaca, moralnih filozofa i govornika do razdoblja koje je predmet ove rasprave, o
govornitvu i stilu, eleganciji jezika tog starog antikog modela, od Dantea, F. Petrarke, Erazma, R.
Agricole, P. Bracciolinija, G. Trebisonde, do F. Robortella, L.Valle, N. Caussianusa, Ph. Melanchtho-
na i dr., umnogomu anticipatora novog razdoblja novovjekovnog miljenja, razdoblja reformacije i
kasnijih razdoblja. Usp. Reden und Briefe italienischer Humanisten (izd. K. Mllner), Wien, 1859.,
Mnchen, 1970.; R. de Mattei, Il pensiero politico italiano nellèt della contrariforma, t. I. Milano -
Napoli, 1982.
106
ovog sloenog umijea kojeg smatra dijelom praktike filozofije. Kroz suptilne,
eruditne komentaristike prve knjige Aristotelova retorikog umijea, govornika
i govornitva, distinkcija i kontroverza, polariziranja pojma i definiranja retorike
kao znanosti odnosno umijea progovara i dokumentarno Gueti o vlastitom
vremenu i osobnom znanju i iskustvu. Zadrava se on ba na prvoj knjizi koja
mu je zanimljiva svojom tematikom i sastavnicama, retorike, etike i politike, sa-
drajnicama idejnoga, moralno-etikog i dravno-politikog kompleksa.
Lik i pojam Guetieva govornika vraa se antikom idealu estitog i do-
brog ovjeka, od kojeg se trai, kako Ciceron saima svoje uenje6, otroumlje
dijalektiara, misli filozofa, rijei pjesnika, pamenje odvjetnika, glas tragika,
gestikulacija glumca, poznavanje djela povjesniara, prouavanja pisaca. Sve to
objedinjeno je u moi i svrsi njegova djelovanja kao obnovljen ideal renesansnog
ovjeka i afirmacije rijei, znaenja njenog uvanja i bogaenja kroz pisani izriaj
i oblike izraavanja. Ponovno oivljava nekadanja tijesna ovisnost disciplina di-
jalektike i logike, njihovih tehnika, tovie njihovo izjednaenje kojim su se one
smatrale sinonimima, a cilj im je bio uvjeravanje. Ve od antike, to se miljenje
odralo i do srednjovjekovlja, zavisnost rijei i stvari, govora i miljenja, ratio i
oratio kroz pojam retorike i njene vrijednosti kao nositelja drutvene moi. Gu-
eti upravo kao jedan od uglednih nositelja i predstavnika tradicionalne diobe
retorike, obnaa znalaki odgovorno, ne tek formalno konceptualnu, pravnu,
ovu sloenu funkciju, kaimo odmah patriotsku, drutveno komunikativnu,
moralnu, politiku, kulturnu i civilizacijsku, smatrajui je i doivljavajui je da-
lekoseno kao formant i ferment teorije drave i prava, temelj napredovanja i
prosperiteta slobodne i pravedne zajednice ljudi kao olienja najviih stvarnih,
ne utopijskih osobnih i drutvenih vrijednosti. Mnoga poglavlja komentara po-
sveuje on politikoj retorici, njenom predmetu, posebitostima i cilju. Idealan
govornik idealan je ovjek, ideal dobra i estitosti (bonum et honestum), ali i kori-
snosti (utile), slijedei Ciceronovo stajalite: kakav je ovjek, takav mu je i govor.
Njegov govor odgovarat e njegovim djelima, a njegova djela njegovom ivotu
(pogl. dvadesetdeveto komentara). O tomu raspravlja on i u svom politolokom
djelu Dello Stato delle Republiche (O ureenju drava) i dodatku Apologia del Ho-
nor civile (Pohvala graanskoj asti)7, koja uz drutveno politiku proble-
matiku sadri i njegovu filozofiju ovjeka i sree, njegova praktikoga, etikog i
moralnog, kreposnog i udorednog bia. Gueti zastupa aristotelovski pojam
dobra, raspravljajui o pravim, pa zatim o vanjskim dobrima koja se odnose na
tijelo, zdravlje, ljepotu i snagu i ona izmeu ovih dobara, naime prijateljstvo i
6 Ciceron, O govorniku, Zagreb, 2002. (prir. i prev. G. Stepani).

7 Nikola Vitov Gueti, O ustroju drava, Zagreb, 2000. (prev. S. Husi, N. Badurina).
107
sreu. Naglaava pritom itavu skalu vrijednosti kao to su vrlina, slava, ast,
pravednost, jednakost, mudrost, hrabrost, umjerenost, dobroinstvo i veliko-
dunost, koje pribavljaju ljudima korist: Korisnim dobrima zapravo se nazi-
vaju ona koja nose neku prednost, a ona druga dobra su ugodna, jer ne prinose
plod, niti donose ikakvu korist, ve u ugodno doba godine predstavljaju utjehu
i donose nasladu, kao to su mnogi posjedi naih plemia u Gruu. Ta dobra
na Filozof naziva slobodnim dobrima jer u njima nema druge koristi osim lje-
pote. A kada je mjesto po prirodi tako poloeno da se s njega prua vrlo dalek
pogled u kojem uivamo, i da gledamo zeleno i ljupko drvee i vidimo ledenu
vodu rijeka koje teku pored nas ili svjetlucavih i kristalnih potoia ta dobra
predstavljaju dio zemaljskih dobara jer stoje mnogo novaca premda od njih ne
dobivamo nikakvu korist, kako na ovome mjestu naznauje na Filozof. (pogl.
XXIV). Gueti tu dijeli miljenje svog suvremenika i prijatelja M. Monaldija iz
njegove rasprave Del Havere, o posjedu, koji, ako se ne koristi nema nikakva
smisla ni znaenja za njegova vlasnika. inilo bi se da tu kod Guetia prevla-
dava utilitarna dimenzija dobra, a da je njegova lirska narav, osjeaj i divljenje
za lijepo i njegove moi, njegova ideja ljepote tu sekundarna. Meutim, piscu
estetikih dijaloga niti u ovim komentarima ne izmie fenomen ljepote, tovie
on je izjednauje sa samim dobrom, summum bonum koje mu je sinonim reda,
ljudskog i kozmikog poretka, ordo, modus, species s platoniko neoplatonikim
estetikim pojmom kalokagathie, sklada dijelova, razmjera, simetrije, proporcije,
idealom principa sklada i razmjera ovjeka i univerzuma renesansnog umjetni-
ka (kolorit, luminozitet, ljupkost, pojam grazia). Ne proputa on pritom navode
brojnih autora, M. Tulija, Simplikija, Averroesa, Platona, Speusipa. Malo dalje
rei e: Naime, ljepota je u ljudi zraka i sjaj one ljepote prvoga svjetla i sjaja koji
je stvorio sve iz niega. Kako se ovjek poznaje po licu, tako se dobro na svijetu
spoznalo po svojoj ljepoti, koja je lice dobra. Naime, kad dobro ne bi bilo lije-
po, niti bi ga tko elio niti bi za njim teio (ib.) Emanacija savrene, boanske
ljepote u kransko-neoplatonikoj vizuri postaje obiljebom malenoga svijeta,
ovjeka. Ovdje Gueti navodi i konkretne primjere.
Poslije opih razmatranja o pojmu i naravi razliitih dobara, prelazi Gueti
na problematiku predmeta i grae dobra u govornika, slijedei Aristotela i Cice-
rona, neke od njegovih najveih izvora i uzora. Osuuje on pritom nedostatno-
sti antike retorike, teorije i prakse govornitva sve do novijeg vremena istiui
brojne sluajeve i anomalije ljudskoga nemoralnog i neudorednog ponaanja,
zloe, oholosti, mita i korupcije, lihve, zelenatva, slavohleplja, arogantnosti,
nepravde, netolerantnosti, jednom rijei neljudskosti, s ime je imao prilike su-
sretati se zahvaljujui svom osobnom dravnikom iskustvu i funkcijama, pri-
mjerice odvjetnitva, nadzornika javnih radova ili opskrbe grada. Ciceron kao
108
teoretik govornitva, ali i kao teoretik drave u krizama kasne rimske republike,
Guetiu je bio jedan od najveih primjera vizije obnove njegova Grada- Repu-
blike na najviim idealima humanistike kulture.
3.
Ars dicendi, umjetnost rijei, koja je predmet izuavanja renesansne filozo-

fije, poetike i retorike, brojnih uglednih starijih i novijih historiografa8, prema
nekima najsloenijeg umijea toga razdoblja9, do svojevrsnog kulmena dovodi je
poetika i retorika baroka. Ima ona meutim u nas svoju dugu povijesnu genezu.
Jedan od najveih utjecaja retorike i govornitva odraavao se kako u svakod-
nevnom, tako i u javnom, politikom kao i obrazovnom ivotu.
Potvrdu za to imademo ve u hrvatskom latinitetu, od govora protiv Tura-
ka10, ali ponajvie u istaknutim pojedincima hrvatskog humanizma, ija je djelat-
nost obasizala i pretpostavljala teorijsko i praktiko umijee razgovora, voenja
pregovaranja o emu je zavisila i sudbina zemlje, njen prosperitet i sloboda. Ora-
tores, govornici, diplomati, kancelari, konzuli, diplomati, savjetnici i tajnici, pa-
pinski legati, svojom su uvjerljivou, lukavou, jezinom elegancijom i suge-
stivnom rjeitou obavljali visoke funkcije posebno na europskim dvorovima,
traeni i cijenjeni u vladarskih kua i kao odgajatelji vladara. Od Splita, ibenika,
Zadra i Dubrovnika, svoje su umijee, visoku humanistiku kulturu, znanje i
iskustvo prenosili i izvan svoje domovine, otvarali crkvene sabore i na njima dr-
ali zapaene govore. Vladali su uspjeno i svim drugim anrovima govornitva
poput onih sudskih i zakonodavnih, alobnih, prigodnih, sveanih, panegiri-
kih. I vie od toga oni su bili ti prenositelji znanja. Valja spomenuti ovdje neke od
8 Od iznimno bogate strane literature o renesansnoj filozofiji, retorici i knjievnoj kritici izdvajamo
neke: J. A. Richards, The Philosophy of Rhtoric, New York, 1936.;C. Perelman, Rhetorique et philo-
sophie, pour une theori de làrgumentation en philosophie, Paris, 1952.; E. Garin, La disputa delle
arti nel Quattrocento, Roma, 1947.; B.Weinberg, A History of Literary Criticism in the Italian Renais-
sance, 2 vol., Chicago, 1961.; N. Risse, Methodismus und Formalismus in der Logikam Beispiel der
Renaissance pilosophie, u: Studium generale, Berlin, 1965.;. E. Rose, Aristotle`s Syllogistic, Sprin-
gfield, 1968.; C. Vasoli, La dialettica e la retorica dell Umanesimo. Invenzione e Metodo nella
cultura del XV e XVI secolo, Milano, C.A.Viano, La dialettica in Aristotele, u: Studi sulla dialettica,
Torino, 1969.; E. Seigel, Rhetoric and Philosophy in Renaissance Humanism. The Union of Eloquence
and Wisdom, Petrarch to Valla, New Yersey, 1968.; R. Barilli, Poetica e retorica, 1969.; H. B. Gerl, Rhe-
torik als Philosophie, Lorenzo Valla, Mnchen, 1974.; J. P. Murphij, Renaissance eloquenze, Studies
in the Theory and Practice of Renaissance Rhetoric, Berkeley - Los Angeles - London, 1983.; Discu-
ssioni linguistiche del Cinquecento (prir. M. Pozzi), Torino, 1988.; V.Gallo, Da Trissino a Giraldi, Miti
e topica tragica, Manziana, 2005.; M. Meyer, M. M. Carrilho, B. Tibernans, Povijest retorike od Grka
do naih dana, Zagreb, 2008. (prev. s franc. V. Miki).
9 Trattati di poetica e retorica del Cinquecento (prir. B. Weinberg), I-IV,Bari, 1970. -1974.
10 Govori protiv Turaka, Split, 1983. (prir. V. Gligo).
109
mnogih pisaca humanista, filozofa i gramatiara, povjesnika i pravnika, notara

od velikog ugleda, iji je ma govora kako moemo itati u nekih, nadiao mo
oruja ak i veih neprijatelja.
Primjerice u 16. stoljeu dubrovaki knjievnik D. Zlatari11, obraajui se
Jurju Zrinskom, banu hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom, i ujedno savjetniku
cara Rudolfa II., istie mudrost i djelovanje razgovora, dijaloga kao moi prido-
bivanja i pobjede snage neprijatelja. Ve od 14. stoljea svojim se retorikim umi-
jeem istiu domai i strani polihistori, kancelari, knjievnici i filozofi, primjerice
Ivan Conversini/Ravenjanin, Petrarkin uenik i sljedbenik, i sam ugledni govornik
na dvoru Viscontija, koji etiri godine boravi kao notar dubrovake Republike,
ambasador kod Pape Martina V. i cara Sigismunda, ili Ivan Stojkovi /J.Stoycus
de Ragusio/, izmeu ostalog je i ugledni govornik na crkvenim saborima, dri
govore protiv heretika i posebno se obruava na ispraznu retoriku, potvrujui
to svojim uvjerenjima.
Ilija Lampridije Crijevi takoer se istie svojim posmrtnim govorima, a na
zadunici poslije smrti kralja Matije Korvina dri mu pohvalni govor, a takoer
i posmrtni govor dubrovakom pjesniku Divu Guetiu. Filip de Diversis (?
1452.) iz Lucce12, doktor slobodnih umijea koji odlazi iz Venecije, dolazei u
pomo Dubrovniku i ostaje u njemu od 1434. do 1441., upoznaje se s domaim
jezikom i ostavlja svoj Opis Dubrovnika u kojem hvali Grad-Republiku, po svi-
jetu najglasovitiju po miru i spokoju, najmirniju i najzaklonjeniju luku, kako
pie, model bona civitas i civitas perfecta, dom pravednosti i utoita. De
Diversis postaje upraviteljem dubrovake gramatiko-retorike kole kojom u
Dubrovniku otpoinje sustavno retoriko obrazovanje. Vrstan je govornik eru-
ditnih panegirika povodom krunidbe i zadunice Alberta Habsburkog (1439.),
ugarskoga i ekog kralja, i smrti rimskog cara i ugarskog i ekog kralja Sigi-
smunda (1438.). Utemeljeni na retorikim obrascima, izvorima i pravilima an-
tikoga grkog i rimskoga govornikog umijea, rjeitosti politiara i govornika,
posebice djela Aristotela i Cicerona i njihovih pohvala uzvienosti govora, Di-
versisovi zanosni javni govori obiluju toposima i formulama, primjerima i uspo-
redbama kojima je i pouavao i uvjeravao. Objedinjujui stare klasine i novije
humanistike koncepcije govornitva, Diversis u svojim panegiricima kraljevi-
ma velia njihovo plemenito podrijetlo, pretke i njihove boanske vrline, um,
znanje, mo, politiko i vojno umijee,, snagu, hrabrost i slavu, djela i podvige.
11 D. Zlatari, Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu uru knezu Zrinskomu, u: Zbornik proze XVI.
i XVII, stoljea, PSHK, knj.16, Zagreb, 1972., str. 84, 85.
12 Filip de Diversis, Dubrovaki govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta, Zagreb-Dubrov-
nik, 2001. (prev. Z. Blaevi, Z. Janekovi- Rmer, B. Niki, V. Rezar).
110
Koristi on svoje govore i za vlastita opaanja i filozofska razmiljanja o poloaju

ovjeka u dravi, zajednici i obitelji, o udoreu i moralu, ljudskoj prolaznosti,
smrti, utjesi, koje odailje dubrovakoj vlasteli, politikim i crkvenim dunosni-
cima, vladarima kao i obinom puku, uvjeravanjem djelujui na njihovo milje-
nje, emocije i uvstva.
Nai obrazovani humanisti, poklisari i ambasadori borave na stranim dvo-
rovima, lanovi su stranih akademija i uspjeni govornici. Juraj Dragii/ Ge-
orgius Benignus de Salviatis 1438. dri pogrebno slovo dubrovakom patriciju i
senatoru J. Georgiju. Treba spomenuti i Dubrovanina na aragonskom dvoru
meu uglednim humanistima Benu Kotruljia /Cotrugli, nadalje Nikolu Modru-
kogi/Modrusiensis, biskupa senjskog i modrukog koji 1473. dri zapaeni po-
grebni govor kardinalu P. Riariju u Perugi. Humanist, dominikanac, pjesnik,
ibenanin Ivan Polikarp Severitan /Policarpus Severitanus/ istaknuti je govornik,
a svoje politoloko opseno djelo Monoregia posveuje 1552. Fr. M. della Rove-
ru. Trogiranin F.Trankvil Andreis/Andronicus Parthenius, profesor latinskog jezika
u Leipzigu, slubenik na francuskom dvoru i tajnik na dvoru I. Zapolje, dri
1518. govor pred carem Maksimilijanom u Augsburgu. Ivan Tomko Mrnavi13
1617. u ibenskoj katedrali dri retorsko zanosni alobni govor sugraaninu Fa-
ustu Vraniu, doslovce prinosei cvijee svog posmrtnoga govora tom kako ga
naziva, uresu svojega stoljea. Spominje on pritom i Aristotela, svoj retoriki
uzor, ali otvoreno se suzdravajui, kako kae, od pravila retorikog uznoenja
i pretjeranih ukrasa uvajui uspomenu na njegov lik, vrline i djelo. ibenski
renesansni polihistor, filozof i leksikograf, stric Faustov, Antun Vrani/Veran-
tius, nadbiskup ostrogonski i kardinal, i sam pie i dri diplomatsko-politike
i panegirike govore, 1543. govor na svadbi poljskog kralja Sigismunda Jagelo-
via, a 1572. pozdrav austrijskom nadvojvodi Rudolfu, krunjenju za ugarskog
kralja u Pounu, kralja eke, Njemake i cara. U svojim govorima obara se
kritiki na zamke kukavike rjeitosti i protivei se govornikim sterilnim topo-
sima. Andrija Dudi (A. Dudith, Duditius, ab Horehowicza, 1533.-1589.), znameniti
humanist, biskup, filozof, teolog, povjesniar, matematiar, astronom i pjesnik,
vrstan je govornik na krakovskom i bekom dvoru, ne bezrazlono usporeivan
s Ciceronom. Pet njegovih govora kojima sudjeluje u crkveno-politikim zbiva-
njima svog vremena, na Tridentskom koncilu 1562. , najljepi je primjer njegova
govornikog umijea kojim utjelovljuje najvii model uloge i cilja Ciceronovog
govornika. Sjedinjujui prirodni talent, sposobnost, znanje i obrazovanje, sred-
13 I. T. Mrnavi, Govor na pogrebu Fausta Vrania, ibenik, 1993. (prev. s lat. O. Peri); takoer Senti-
mentalni odgoj Antuna i Fausta Vrania, ibenik, 1999., usp. Faustov ivotopis strica, str. 89-94. (prir.
i prev. s lat. D. Novakovi).
111
stva, razum, iskustvo, pamenje i vrline, njegovi govori i danas oduevljavaju

ljepotom iskaza, plastinou i metaforikom, uvjerljivou i dubinom osjeaja,
snanim afektivnim nabojem, snagom dokaza i zakljuivanja. Klonei se, i do-
slovce to istiui, formalnog diskursa skolastike metode i svoenja govora na
normativnu retorinost, svojim govorima Dudi djeluje na osjeaje i duu slu-
atelja, potiui njihov vjerski i patriotski zanos, u nesrei vremena, vremena
pustoi, bezbotva, hereze i raskola, moralne iskvarenosti, nepravde i fizike i
duhovne lijenosti. Vodi ga prvenstveno ljubav prema domovini, ideali ljubavi,
mira i pobonosti, ukratko onaj stari ciceronijanski osjeaj dunosti koju pojedi-
nac duguje prema susjedu, prijatelju, porodici i zajednici kao garanciji ljudske
sree i spasa. Koristei se starim biblijskim primjerima i navodima crkvenih ota-
ca, podsjeajui na glasovite prvake novijeg vremena, kraljeve, ugledne teologe,
uene ljude i dravne upravljae, svojim slikovitim prispodobama osvaja ope
povjerenje direktnim obraanjem nesretnoj svojoj domovini koja je usred vatre.
Opominje, podsjea, savjetuje, kori, tjera, rjeito, sjajno, uzvieno, raspravljajui
opirno, u elji da kako sam istie, povee razbijeno, ljudima vrati ono vrijedno
a odbaeno. Njegov slavni pohvalni govor koji dri prilikom inauguracije kru-
nidbe Maksimilijana, kralja eke za rimsko-njemakog cara, sadri sva obiljeja
tog retorikog anra u nas. Takoer jedan od vjetih diplomata i govornika bio
je i filozof, teolog i propovjednik Bonifacije Stjepovi Drakolica iz Lopuda, stonski
biskup. Sudjelovao je na Tridentskom koncilu u Komisiji o Sv. Pismu, a histori-
ografi istiu i njegov govor koji je odrao na tom koncilu.
Naveli smo tek neke filozofe i mislitelje starijeg razdoblja, do 18. stoljea, ija
djela sadre i govore, dijaloke traktate i komentare, epistolografiju, poslanice,
iz kojih se dade razabrati njihov ideal jedinstva mudrosti, znanja i rjeitosti14.
Valja ovdje posebno spomenuti jo jedno nae ime, a to je i Ludovik Crijevi Tube-
ron /Ludovicus Cerva, nazivan i dubrovakim Salustijem, autora voluminoznog
historiografskog rada Commentarii de temporibus suis, 1603.15, koji obasiu povi-
jesnu kroniku u rasponu od 1490. do 1522., iji fiktivni govori kako ih tumai
prevoditelj Vlado Rezar u svojoj uvodnoj studiji, svojim filozofsko-moralisti-
kim stilom, izriajem i osjeajem sadre i retorike kvalitete, govornike pouke i
humanistike topose, odlike starorimskog govornikog umijea. Takoer, valja
obratiti panju i na kasnija razdoblja hrvatske povijesti i kulture, jo do kraja ne-
istraena vrela i izvore, vana i za povijest govornitva. Spomenimo samo govor
14 Usp. Lj. Schiffler, Europski kontekst hrvatske kulture i diplomacije (Povijesno-filozofski pristup), Rad
HAZU, 492, 2005., str. 235-259 (posebice dijelove koji se odnose na diplomatiko-retoriko umijee i
njegove predstavnike).
15 Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb, 2002. (prir. i prev. V. Rezar).
112
Nikole Zrinskog, pripadnika uvene plemike obitelji, vojskovoe, bana i pjesni-

ka, iz ije bogate knjinice njegovog dvora u akovcu doznajemo o njegovom
velikom poznavanju i upuenosti u europsku filozofiju, knjievnost i znanost.
Retorika kao sustavnica filozofskog opusa i jedna od njenih disciplina, tijekom
svoga povijesnog razvoja oitovala je svoju bitnu dimenziju, jedinstvo dijaloga
misli i djela, usmjerena protiv isprazne sofisterije, govora kao mosta miljenja i
govora, pa i olakanja svakodnevnih briga i napora, ali i obveze razumijevanja i
odgovornosti znaenja i uloge koje to jedinstvo trai. Mnogi govori naih starijih
pisaca posebice oni renesansnog vremena sroeni su po pravilima retorikoga
umijea, puni ornata, alegorijskih i mitolokih primjera i pohvala tjelesnim i du-
hovnim vrlinama pojedinaca, ali i odlikama i vrlinama dravnitva, posebice
pravde i asti.
4.
Estetika znanost, teorija izraza i semantike dimenzije jezika, teorije ingeni-

ja, imaginacije, acumena, otroumlja, retorikih pojmova invencije, kompozicije, stil-
skih knjievnih formi, ukrasnih rijei, tropa i figura, usporedbi, metafora, hiperbola,
aliteracija, antiteza kao slikovitog, figurativnog naina govora, posebice teorije
uvstava u Guetiu nalazi svog zagovornika. Sve to upuuje na njegovo pozna-
vanje knjievne i filozofske povijesti. Mnogobrojne su rasprave humanista i prije
15. i 16. stoljea o pojmovima invencije (ideje), nevjerojatnoga, zaudnog, fikcije
i ukrasa, stilskih figura i izraza, simbola, alegorije i dr. u djelima pjesnika, gra-
matika i retorika (Dante, Petrarca, Boccaccio), tovie i autora enciklopedijskih
djela (primjerice G. Reisch, Margarita philosophica,1503. i kasnijih izdanja, voe-
nog panepistemikim idealom). Pico della Mirandola, pripadnik neoplatonike
firentinske akademije, meu ostalim je i autor zapaenog djela De Imaginatione
(1501.) koje imaginaciju obrauje kao retoriki pojam.
I prije pojave djela novijih europskih klasika konetistikih teorija, otro-
umlja i dovitljivosti, poput Emmanuela Tesaura ili Baltasara Gracina16, kao i
njihovih prethodnika, zastupa ih Gueti. Doktrine antike retorike i utjecaj Ari-
stotela kao najveeg autoriteta, brojnih komentatora i pisaca poetikih traktata
dobivaju svoje sistematske obrade i analize. Kao umijee znanosti izraza koristi
se sada od dijalektike preuzeta silogistika metoda (konetistika, concetto kao
varljivi dokaz intelekta genija), od retorike topika i figure. U sentencioznosti se
trai formalistiko-stilsko izraajno sredstvo zabavljakog i pounog karakte-
ra. Odlika je to ne samo pjesnitva i knjievnosti, nego i umijea rijei u cjelini,
16 B. Gracin, Agudeza y Arte de ingegno, Huesca, 1648. (Obraz completas, Madrid, 1967.); E. Tesauro,
Cannocchiale aristotelico ossia idea dell arguta et ingeniosa elocuzione, Venezia, 1663.
113
filozofije, povijesti, ak i epigrafike, rijei koja poprima vie znaenje misaonih

pojmova, izraza same due (abito dell` anima), kako e to u drugom predznaku
formulirati u svojoj poetici Frane Petri/Patritius. Brojni filozofski, umjetniki i
estetski traktati 16. i 17. stoljea o principima govornitva, stilu, geniju (namjesto
ranijeg pojma majstor) i njegovim izvorima, o otroumlju, pjesnikovom savren-
stvu, ideji i zamisli (M. Pellegrini, P. Sforza Pallavicini, A. Persio, M. Nizzoli, J. C.
Scaliger i dr.)17, afirmiraju, ali i kritiziraju vjetinu pjesnikog umijea i njegove
ciljeve, metaforike i alegoreze, fantastike i sofisterije, premo intelekta i forme
koja ubija iv krvotok rijei. U konetistikoj retorici B. Gracina razlikuju se
brojne vrste otroumlja i govornikih figura, njihova narav i specifinosti (tako
e on rei i pokazati kako nije svaki figurativni govor ujedno i otrouman). E.
Tesauro obnavlja pojmovno- logike kategorije uvjeravanja, razlikujui pismeno
i usmeno otroumlje, primjenjujui ga na sve oblike ljudskoga kao i prirodnog
i natprirodnog. Spomenute koncepcije i kategorije poetike i retorike 16. i 17. st.
naii e na kasnije kritike, u emu prednjai B. Croce18. Uestale knjievno stili-
stike kritike i polemike o baroku, razlike renesansnog i baroknog shvaanja svi-
jeta i njihovih poetika, odnosa retorike i baroka predmet je o komu raspravljaju
mnogi autori s razliitih aspekata i filozofskih stajalita19.
17 Od brojnih traktata 16. i 17. stoljea, tumaenja i analiza Aristotelove poetike i retorike, nadalje o
problemima rjeitosti, stila, invencije, pjesnikog otroumlja i sublimnog, navodimo samo neke: B.
Cavalcanti, La Retorica, Ferrara,1541.; S. Speroni, Il dialogo dellìnvenzione, Il dialogo della Retorica,
Vinegia, 1542.; F. Sansovino, Làrte oratoria, Vinegia, 1546.; F. Robortello, De rhetorica facultate, i
De Aristotelis poeticam explicationes, 1548.; takoer i njegovo tumaenje sublimnog u Ps. Longina;
Basel, 1554., kao i raspravu o govornikom umijeu, De artificio dicendi, 1567.; J. C.Scaliger, Poetices
libri septem, 1561.; L. Castelvetro, Poetica di Aristotile, 1570.; A. Persio, Trattato dell` ingegno dell
huomo, Venezia, 1576.; N. Caussianus, De eloquentia sacra et humana, Paris, 1619.; M. Peregrini,
Delle acutezze che altrimenti, spiriti, vivezze, concetti volgarmente si appellano, Genova, 1639., Tori-
no, 1977.; E. Tesauro, La filosofia morale, Torino, 1670.; P. Sforza-Pallavicio, Trattato dello stile e del
dialogo, Roma, 1662.
18 A. Muratori, Della perfetta poesia, Milano, 1821.; I trattatisti italiani del concettismo e Baltasar Gra-
cin, u: B. Croce, Problemi di estetica e contributi alla storia dellèstetica italiana, Bari, 1940, pp. 313-
349. v. u novije vrijeme poticajnu estetiku studiju o jeziku, metafori, oratorskom umijeu, fantastici i
alegorezi, E. Grassi, Mo mate, Zagreb, 1981., pogl. III, IV, VI. (prev. M. Hausler)
19 Gotovo je nepregledno mnotvo literature o renesansi i baroku, o tumaenjima antike, posebno Ari-
stotela, s razliitih polazita i zakljuaka, od J. Burckhardta, E. Cassirera, P. O. Kristellera, E. Panof-
skog, E. Winda, do E. R. Curtiusa, H. Focillona, A. Chastela, P. Francastela, W.Beierwaltesa, M. Praza
i dr. Navodimo tek nekoliko jedinica: La polemica sul Barocco, u: Letteratura e critica nel tempo,
Milano 1954.; G. Morpurgo Tagliabue, Aristotelismo e barocco, u: Retorica e barocco, Atti del III.
Congresso Internazionale di Studi Umanistici,Roma, 1955.; La critica stilistica e il barocco letterario,
Atti II Congresso internationale di studi italiani, Firenze, 1958.; R. Scrivano, Il manierismo nella lette-
ratura del cinquecento, Padova, 1959.; A. L. Russo, Neo-platonic dialogue. Is rhetoric an art, Speech
Monographs, 32, 1965., p. 394-410.
O kategoriji otroumlja u retorici, ovdje izdvajamo: R. Lachmann, Rhetorik und Acumen. Lehre als
Beschreibung oetischer Wesfahren, u: Slavistische Studien zum VII. Internationalen Slavistischem
114
Poput cjelokupnog europskog knjievno predbaroknoga, maniristikog i

baroknog razdoblja, kao estetiko-stilske formacije i duhovne kategorije, i nae
domae duhovno-povijesno razdoblje, cjelokupna njegova kulturna i drutvena
klima i ukus, oblikuje i svoju eruditnu poetiku i stilsku tehniku, naglaavajui
virtuoznost ingenija, posebice pjesniko-retoriki ornatum, jednu vrstu kiene
filozofije, izraza ideje, pojma. Nastaje novo poimanje odnosa rijei i stvari, rijei
i razuma, znaka i oznaenog, i njihove meuzavisnosti, izgrauje se nova filo-
zofija jezika, profilira se sve vie jedna retorika nadahnua. Sve vee znaenje
zadobiva uloga fantastinoga, zaudnog (meraviglia), obiljeja ne samo ljudskog,
nego i prirodnog i univerzalnog svijeta kao due pjesme (concetto), kao apoteoze
stilsko-retorikoga ukrasa i dekorativnog, iluzionistikog principa. Problemati-
ka estetiki aktualna sve do danas, pa tako da usputno podsjetimo kako primje-
rice njemaki filozof Ernst Bloch govori o baroknoj zaudnosti parkova u svom
djelu Princip nada. Kao apoteoza stilsko-retorikoga ukrasa i dekorativnog, iluzi-
onistikog principa (B. Varchi, M. Nizzolio i dr.), retorika zadobiva novo mjesto
i znaenje. Rijei i njenu diskursu dana je nova funkcija i uloga u umjetnosti (Ar-
cimboldo), knjievnosti i znanosti. Razmiu se, ili tonije, izmiu okviri i granice
pojmova umijea, znanja, mudrosti, ars i scientia, tako i retorike u cjelini i njenog
poloaja i mjesta od tradiranog normativnog hijerarhijskog sustava septem artes
liberales, triviuma i quadriviuma. Vrhunska etimoloka i enciklopedijska djela sto-
ljea patristike i skolastike, poput onih M. Capelle, I. Seviljskog, Bede asnog,
Augustina, primjerice, ugraena su u novim metamorforiki transformiranim
formama u kasnijemu miljenju. Treba rei kako sve vie raste razlika pjesnika i
govornika (C. Delminio, B. Daniello, G. Trissino, G. Muzio, D. Barbaro, T. Tasso,
F. Patrizi, M. Ferchio i dr.). U razdoblju renesanse i baroka sve su ee humani-
stike polemike i razliita tumaenja, kontroverzistike aristotelovaca i neoaristo-
telovaca, platonista, averoista i antiaveroista, ciceronijanaca i anticiceronijanaca
o gnoseolokoj problematici koja se centrira oko polova oblik - misao, rije - stvar
- znaenje, imitatio - creatio, mimetiko - izmiljeno, fiktivno, nuno - vjerojatno,
stvarno - udesno, iracionalno, fantastino, pjesniko - povijesno, znanje - umi-
jee, izraz - osjeaj.
5.
Kakvo u tome ima mjesto Guetiev komentar, sredinje vraanje Aristotelu

(koji je za Cicerona i sam bio aureum flumen oratonis), ali i Platonovoj i sofistikoj
Kongress in Warschau, Mnchen 1973., p. 331-355.; D. Lange, Theoetiker des litterarischen Manieri-
smus. Tezauros und Pellegrinis Lehre von der acutezza oder von der Macht des Sprache, Mn-
chen, 1968.
115
poetnoj filijacijskoj liniji, govornikovom obveznom studiju filozofije? Tu valja

dodati i Guetievu ukljuenost i kontinuiranost, ne samo antike retorike nego
i srednjovjekovne tradicije pa i one novovjekovne, koja se ne locira samo i isklju-
ivo geografski na podneblje u kojemu ivi i djeluje na Gueti ili Ivan Luka-
revi, nego ima i svoje davne kulturne i povijesne izvore i razvoj. Ako je rije o
Dubrovniku, valja spomenuti da retorika tradicija, tradicija govornika i kolske
obuke i obrazovanja otpoinje ve u 15. stoljeu, s djelovanjem ve spomenutog
F. De Diversisa i Guarina Guarinija i njegovih predavanja o retorici i tumaenji-
ma Cicerona, a takoer i s nastavnikom djelatnou Ivana Lukarevia, dramskog
pisca i predavaa retorike na Collegium Romanum i njegovim slabo poznatim
i neobraenim, znaajnim djelom o retorici Eloquentia sive de inventione koji se
koristio kao udbenik (i o kojemu je u novije vrijeme pisao Wilffried Potthoff).
Velika europska popularnost, difuzija i recepcija aristotelizma i neoplatonizma,
rimska retorika djela Cicerona i Kvintilijana nije zaobila ni na domai prostor.
Mislitelji, pisci, krugovi i retorike kole prouavaju, raspravljaju i tumae veli-
ku tradiciju retorike, uspostavljaju dijalog i slubene, ali i prijateljske i rodbinske
veze i odnose s pojedincima i drutvima i veih europskih kulturnih i sveuili-
nih intelektualnih vodeih sredita humanista.
6.
U povijesnom slijedu tu valja navesti imena pedagoga, govornika, pjesnika

i filozofa, primjerice Marka Marulia, Petra Pavla Vergerija koji pie o slobodnim
umijeima i njihovoj ulozi kao obrazovnog ideala, i o filozofiji odgoja (De inge-
nuis moribus), Matiju Vlaia Ilirika, Franu Petria, Mihu Monaldija, Jakova Bunia,
Damjana Beneu, Rajmunda Kunia, Benedikta Rogaia koji se pozivaju na pleme-
nitost duha, kao i mnoge druge, iji udio u knjievno-retorikoj tradiciji jo nije
dostatno i cjelovito prouen kao ni njihovo poznavanje i primjena govornitva.
U predgovoru Marulievom latinskom proznom djelu Posljednji sud, Branimir
Glavii istie Viestruka je kulturnohistorijska vanost ovog Marulieva spisa
koji posjeduje i znatnih umjetnikih kvaliteta: klasiki skladnu kompoziciju, vrlo
lijep jezik i nadasve, izvrstan, brino graen stil. To je upravo najbolji obrazac
Marulieve govorne proze, to ve samo po sebi dovoljno kazuje ako imamo na
umu da se on ve u mladosti isticao kao vrstan govornik. Na tragu ovog Gla-
viieva iskaza nastavlja i drugi vrstan maruliolog, Bratislav Luin. Obojica20
20 B. Glavii, Iz Predgovora prvom izdanju, u: Marko Maruli, Latinska manja djela, I., Sabrana djela
Marka Marulia, Splitski knjievni krug, Split, 1992., str. 140; B. Luin, Generiko znaenje Propovi-
jedi Marka Marulia o Kristovom posljednjem sudu, Colloquia Maruliana III, Split, 1944., str. 73-98.;
isti, Studia humanitatis u Marulievoj knjinici, ib., VI, 1997., str. 169-200.
116
istiu blistavo Marulievo retoriko umijee, humanistiko obrazovanje i pozna-

vanje bogate domae i strane tradicije govornitva. Luin tako ukazuje na neke
slinosti i srodnosti Marulia i europskih humanista (N. Kuzanski i dr.), njegov
odmak od srednjovjekovnog obrasca tematske propovijedi kao retorike vrste
i njegovu humanistiku adaptaciju. Na osnovu svojih temeljitih analiza fonda
Marulieve knjinice Luin navodi Marulieve izvore, antiku, patristiku i hu-
manistiku tradiciju, autore koje Maruli ita i tumai (Isokrat, Plinije, Hegesip,
Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti, Grgur iz Nise, Ciceron i dr.), to se odraava
u njegovim spisima, govorima, epistolografiji, poslanicama. Autor analizira Ma-
rulieve pohvalne govore, primjerice Nikoli Marcellu, poslanicu papi Hadrijanu
VI, Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI., .21, Jakovu
Grasolariju, i uoava njegov udio u mnogim anrovima retorikog umijea i nje-
govih dimenzija koje se ne iscrpljuju u srednjovjekovom smislu ars ornandi, nego
i u onom novovjekovnom ars docendi, delectandi i movendi.
7.
Gueti se nastavlja na nau stariju tradiciju, konzultira razliite pristupe,

naglaske i odnose (primjerice scientia-sapientia, znanje mudrost, um-osjeaj),
afirmativno, ali i kritiki spram tradicionalnih autoriteta, predstavnika i kola
grkih sofista i neosofista, Augustina, Boetija, Amonija, Filopona, Aleksandra iz
Afrodizijade, tradicionalne veze i parove retorike i dijalektike, retorike i logike,
retorike i filozofije, retorike i topike, teoloke topike, biblijske poetike, retorike
i politike. Jedan je od onih koji se zalau za prevladavanje retorike i filozofije.
Jo uvijek u Guetievim strogo formuliranim iskazima i raspravama skrivaju
se jako naglaene tradicionalne note. Ne ukazuje on doslovce na primjer iko-
nografsko alegorijsko-simboliko predstavljanje retorike kao lijepe ene ure-
ene halje koja u rukama dri oruje i knjigu, ali u svakoj prilici ne proputa
isticati govorniko umijee kao osnovu stvaranja pomagala teorijske naobrazbe
i ispravne djelatne, praktike usmjerenosti. Dikcijom, stilom, jasnoom, ljepo-
tom i sposobnou uvjeravanja, djelovanjem, uinkom na publiku, ponajvie na
onu neobrazovanu i lako povodljivu, mjesto govornika, ipak i s odmakom od
granica istinitosti i neistinitosti, odstupanjem od konvencionalnog i demago-
kog, svojevrsne njegove invencije i talenta (licentia poetica), govornik anticipira
ve onu bliskost i novu pjesniko-knjievnu narav govora na prijelazu stoljea i
novu promijenjenu ulogu retorike.
21 Poslanica gospodina Marka Marulia Splianina Hadrijanu VI, Zagreb-Split, 1994.
117
Guetiev platonizam i neoplatonistiko obiljeje njegova miljenja prisutni

su i u njegovim komentarima Aristotela, tvorca dijalektike, kako on smatra, ali
jo uvijek u njegovoj platoniki koncipiranoj retorici, zasnovanoj na filozofiji,
govornikove moi koja se zasniva na razumijevanju istine stvari o kojoj govori,
uvjerava druge, znalaki i okretno, gotovo umjetniki, poput izumitelja mudro-
sti (inventores sapientiae) budei u njima uzbuenje i djelujui na njihove osjeaje,
vodi im due svojim govorom, ekspresivnim, vie vjerodostojnim negoli istini-
tim. Rije je u funkciji miljenja, znanja i istine. Primjere za to Gueti navodi iz
ivota svojih sugraana. Govornik je stoga i dijalektiar. Istovremeno, na Pla-
tonovom tragu, Gueti misli o retorici u srednjovjekovnoj kulturi kao o jednoj
grani filozofske spoznaje, o diskusijama o odnosu retorike i filozofije i javnoga
ivota, o slinosti retorike i dijalektike kod Abelarda i sv. Bonaventure. Jedinstvo
filozofije i govornitva zastupaju neki pisci predhumanisti (primjerice, padovan-
ski krug), i humanisti. Ve F. Petrarca tei za uspostavljanjem jedinstva znanja,
filozofije i govornitva, za idealom govornitva, ali ne kao ljepote i sklada rijei,
nego moi uvjeravanja, i na tome on zasniva svoju kritiku pretjerane dijalekti-
nosti retorike.22
U poglavlju IX. svojih komentara Gueti obrazlae slinosti i srodnosti dva
umijea, dijalektike i retorike, zajednike svim znanostima, analogno svezi duha
i tijela, rijei i uma, volje i uma, i kae: Retorika nie iz dijalektike kao iz svog
istinskog debla i sjemena. Dijalektika i retorika po predmetu su sline, ali po
obliku razliite. Navodimo njegove rijei: Ono o emu naime, jedna razglaba
ukratko i saeto, druga govori nairoko i uzvieno. Ono to dijalektiar dokazuje
silogizmima, govornik crpi iz izvora logike i obilato amplificira, proiruje i ukra-
ava. No primijetilo se da su i dijalektika i isto tako retorika vjetine koje posje-
duju vlastita poela i predmete. Inae, kad bi se liile vlastitih poela i sadraja,
ne bi moglo postojati nikakvo pravilo ni metoda, a zahvaljujui njima one su
vjetine i znanosti koje se predaju u kolama /.../. Logika propisuje nain na koji
se od premisa dolazi do zakljuka, stoga nuno mora posjedovati vlastita, jasno
odreena poela i ne moe biti drukije, budui da retorika pokazuje gdje i kako
upotrijebiti opa mjesta, koja nas ue na koji nain se stjee povjerenje, kako se
uzburkavaju osjeaji u ljudskim duama: valja ispitati je li predmet govora istinit
te to je, kakav je, i moe li se donijeti sud na temelju same stvari ili na temelju
obiaja. I malo dalje nastavlja: Na temelju toga nalazim dva predmeta retorike,
jedan u skladu s miljenjem Aleksandra iz Afrodisijade, a drugi s Boetijevim.
Prvi od njih eli, ini se, da u Aristotelovom djelu Topika jedino graanska pita-
nja budu osobit i jedinstven predmet retorike, stoga, prema miljenju toga peri-
22 Fr. Petrarca, Oratio de laudibus, op. cit.
118
patetika, trebaju biti samo graanska pitanja. Drugi je pak autor smatrao da je
predmet retorikog umijea bilo koja tema. /.../ Rekao bih, da se meu njima, to
se tie predmeta retorike, Boetije ponajvie pribliio istini, budui da je zadatak
govornika uistinu govoriti ukraeno o svemu.
Nadalje o uskom i nunom odnosu ljudskoga govora i miljenja, rasui-
vanja, kao sponi retorike i dijalektike, Gueti jasno ustvruje: Ljudski govor
odgovara ljudskom promiljanju, tako da se nikada ne govori bez ikakva raz-
miljanja, a niti se razmilja a da se ne govori. Iz toga su razloga gotovo uvijek
svojom naravi meusobno povezane retorika, koja se bavi govorom, i dijalektika
koja se bavi rasuivanjem. Kako su pak ta umijea usko povezana, pokazuje vrlo
jasan dokaz: ne postoji nijedan ovjek tako prost da ne bi teio proiriti svoje
misli tim draesnim umijeem, od kojeg se nijedno ne moe nazvati znakom
vee obrazovanosti i uglaenosti, proiriti svoje misli onom jedrom razboritou
kojom ga je obdarila roditeljica priroda. Otud se ini da su svi ljudi po prirodi
dionici tih dvaju umijea, budui da vuku podrijetlo iz priroenih osnova, kao
to su rasprava i govor. I zavrava kritikom primjedbom: Jasno je dakle, i
bjelodano, kae na Filozof, kako su ljudi na neki nain po svojoj prirodi dionici
kako logike tako i retorike. To se u naemu narodu jasno moe vidjeti meu
plemiima neka mi oproste razboriti i mudri pojedinci - koji, to manje znanja
i promiljenosti posjeduju, to silnije i brbljavije klepeu i laju i umiljaju si da
su Hortenziji i Porfiriji bez retorike i dijalektike. Takve je, naime, priroda doista
krasno poduila, poput ovaca (...) A razlog zato su se ljudi bez ikakva umijea
jedan pred drugim isticali lijepim i uglaenim govorom nuno je trebalo svesti
na neko umijee, kako bi priroda i sluaj to umijee kao kakva nepogreiva vou
slijedili i prepustili se njegovoj stezi.
8.
O osnovama dijalektike (umovanju), njenim elementima i sredstvima (in-

strumenta) te poretku (ordo) koji je ukrasan, koristan i nuan, kao dijelu umijea
logike (pomoi retorike), o njenim metodama, nainu pouavanja kao umijeu
vjerojatnog, uvjeravanja, te o problemima lingvistike, gramatike i sintakse, ana-
lize, sinteze, tumaenja teksta, u sprezi filozofije i bliblikuma pie na prvak her-
meneutike, Labinjanin Matija Vlai Ilirik (Mathias Flacius Illiricus), posebice u
svojim Paralipomena Dialectices, Basel, 1558.). Raspravljajui o umijeu znanstve-
nog raspravljanja i njegovih pravila, govori o znaenju dijalektike ciceronovski
shvaene kao znanosti koja oblikuje umijea, o njenoj korisnosti i upotrebljivosti,
koja meutim zahtijeva cjelovitu svoju obradu, to do njegova vremena, kako
smatra, nije uinjeno. Ona nije obuhvatno obraena u jednu cjelinu i objedinje-
119
no oblikovana u formu znanosti, prouena i usustavljena ni kao umijee a niti

kao forma znanosti, i u tomu je, kako on kae, ostala osakaena. Pozivajui se
na Platonov zagovor dijalektikog umijea, zadatka svojstvena ovjeku, Vlai-
eva pohvala i obrana dijalektike i njene nunosti za obrazovanje mladih dua,
kako istie u posvetnici svojeg spisa, pohvala je otroumlju i obrazovanosti i
smjera na otkrivanje osnova i koristi dijalektike. U svom spisu on analizira njeno
izlaganje, narav, definiciju, dokazivanje. Istie pritom kako je Aristotel bio prvi
koji je dijalektiku obradio u jednu cjelinu i utemeljio uenje o nainu i sigurnu
poretku razgovijetnog i znanstvenog prouavanja i raspravljanja. Vlai se osvr-
e i na umijee i znanost gramatika i retorika, koji definiraju, dijele i argumen-
tiraju svoja umijea gramatik zapoinjui svoje umijee od prvih elemenata, a
retorik tek od samog konca djela svojega rada razlikujui u njihovim napucima
njima svojstvene poretke i sredstva (a poredak kao takav za Vlaia je odlika
samog ljudskog duha). Vlai izlae svoja naela ili kriterije dokaznih znanosti,
slijedei naputke Aristotela i Prokla. Jedno od njih je da retorik veli da uvjerljiv
govor nastaje ako se stvar dokazuje svojim istinskim ili svakako vjerojatnim ar-
gumentima, te se tako prilagouje sluateljima, odnosno tako se iznalazi, tako
se razreuje, tako prikazuje itd. Dijalektik kae kako se pravilno pouava ako se
pojedini dijelovi grae izloe tako vrsto povezano i ako se svi ti dijelovi meu-
sobice pravilno rasporede23. Naredno naelo odnosi se na dijalektika i retorika.
Dijalektik dokazuje iz naravi stvari koja se obrauje, iz naravi ljudskoga duha,
odnosno uma i pamenja, isto tako na temelju primjera i pravila vjetih ().
Retorik dokazuje pravilima i primjerima te javnom upotrebom. Isto tako, doka-
zuje naravlju stvari o kojima govori te duhom odnosno udima i trpnostima slu-
atelja. Ovo posljednje, to jest dokazivanje poduzeto na temelju naravi govora
i sluatelja, odnosi se na ono naelo spoznato indukcijom, naime da nunou
postoji nekakav omjer izmeu djelatnoga i trpnoga24. Retorici Vlai prvenstvo
daje u njenom iznalaenju, invenciji, razredbi i prikazivanju, pamenju, ukratko
u em vidi njenu sintetiku kvalitetu. Razredba, virtuoznost izraavanja i pam-
enje njena su sekundarna pomagala.
U svom se izlaganju o poretku i sredstvima dijalektike, definiciji, podjeli,
argumentaciji, Vlai posluio i sam kao vrstan pisac i stilist jednom slikovi-
tom prispodobom. Eto njegova navoda: Ne sumnjam da se stvar najprikladni-
je moe izloiti prispodobom rijeke. Naime, i onaj koji pokuava upoznati Nil
silazei od izvora prema moru nizvodno, i onaj koji se penje uzvodno od mora
prema izvorima, promatra prvo njegovu veliinu, brzinu, vodu i poloaj, to je
23 M. Vlai Ilirik, Peripatetike dopune, Zagreb, 1994., str. 198 (prev. J. Talanga i F. Grgi).
24 ibid. str. 200.
120
slino definiciji; potom istrauje stjecite vie rijeka, to nije neslino djelidbi;
potom, ako mu netko nijee spoznavanje istine u jednome od ovih sluajeva,
argumentima dokazuje svoj stav. Ali svaki od njih zadrava razlian pristup.
Jedno su dakle sredstva dijalektike, a drugo poredak.25. Dotie Vlai i pro-
blematiku retorike i topike, cilja i svrhe njihova umijea, osvre se meu mno-
gim autorima na Aristotela, Cicerona, Agricolu (ne krijui kako ih navodi zbog
njihove ljepote) te na govore koji su izloeni kroz njihove metode, definicijske
poretke, analitike metode, pravila obrade i predmete spoznaje i njenog sustava,
prednosti i pogreke. Napominje kako se i on sam jako mijenja zavisno o profilu
sluaa, njihovom znanju i poimanju, obrazovanosti pa i o prilici, odnosno razli-
ci u pouavanju (primjerice teologija se drugaije pouava u koli, a drugaije u
crkvi / hramu). U skladu s kranskim naukom Vlai zakljuuje o svrsi ovjeka
- malenog svijeta: Cjelokupni sustav spoznanja, poput zlatna lanca Homerova i
starih, koji poinje od neba (to jest onih nebesa, zaetaka naeg duha oblikovani
prema boanskoj slici) i zavrava na zemlji (to jest u upotrebama i koristima
smrtnika), zadobio je naziv umijea i znanosti. To je onaj prikaz umijea za koji
Platon kae da ako bi tkogod njime predoio umijea, taj bi ih imao istinski i
snano.26
Upozorava Vlai, pritom, na to kako nije dovoljno samo znanje o tomu
to oni jesu nego i znati se njima koristiti, to pretpostavlja mo otroumlja i
uenosti, a isto tako jest pretpostavka i zgoda za neko javno dobro. 27
9.
Vlaiev suvremenik, polihistor, beki doktor filozofije i teologije Pavao Skali

/Scalichius ulazi takoer u korpus hrvatskog latinizma. Obuzet idejom enciklo-
pedizma, ujedno i pretea modernog enciklopedizma, pie svoje opseno djelo,
Enciklopediju, kao organon filozofije (Encyclopaediae seu Orbis disciplinarum tam
sacrarum quam prophanarum Epistemon Basel, 1559, 1571 Kln).28 Njegovo teme-
25 ibid., str. 24.
26 ibid., str. 170.
27 ibid., str. 150.
28 P. Skali/P. Scalichius, Epistemon, dvojez. izd. lat-hrv, prir. M. Girardi Karulin, prev. I. Kapec i N.
Jovanovi, Zagreb, 2004.; v. Lj. Schiffler, Ideja enciklopedizma i filozofsko miljenje, Zagreb, 1989.,
str. 82-90; ista, Vetera et nova. Hrvatska filozofija u europskom obzoru, Zagreb, 2004., str. 230-240,
242-248, 251-254 i dr.; usp. takoer u novije vrijeme rasprave domaih autora, npr. A. Jembriha o P.
Skaliu i reformaciji i o njegovom razdoblju studija sedam slobodnih umijea na Bekom sveuilitu,
kao stipendistu Ferdinanda I., kralja eke, Madarske, Rumunjske potom i njegovog dvorskog ka-
pelana, o predavanjima koja je sluao i programu studija, obvezatnoj literaturi, kao i o prouavanju
njegovog djela u 20. st.; dodajmo tu i rasprave E. Bani-Pajni o P. Skaliu i tradiciji aeterna sapientia
renesansnog platonizma, te M. Girardi-Karulin i dr.
121
ljito obrazovanje i iznimna uenost utjecali su na stjecanje bolonjskog doktorata

svete teologije i filozofije te visokih priznanja sveuilita u Beu i Tbingenu,
kao i ugledne slube (carski dvorski kapelan) i velik uspjeh njegovog enciklope-
dijskog djela te svjedoe o prouavanju njegova djela u 20. stoljeu. Svoje novo
djelo (opus novum catholicum) izgradio je na obrazovnom sustavu septem artes
liberales, a na bogatoj tradiciji hermetizma, egipatske i hebrejske teologije, ne-
oplatonizma, simbolike filozofije i kabalistike mistike, kao predstavnik reli-
gioznog sinkretizma. U tenji za sveopom spoznajom i jedinstvom miljenja
na idealu znanosti (pura doctrina) koja nije vie ona tradicionalnog tipa, nego
na idealu savrene metode (perfectissima Methodus), on trai klju znanja (clavis
scientiae) i poduzima revolucioniranje, kako on to kae, alfabetara, sume znanja,
svetih i svjetovnih, univerzalne kombinatorike, revolucioniranja biti, metode
i zadae znanja, ali ve svjestan nesigurnosti i nesavrenosti ljudskog znanja.
Razlikujui vjetine, umijea i znanosti, on nabraja, vri obimnu klasifikaciju,
vrste i podvrste znanosti, njihove rodove, a jednako tako analizira razliku co-
gnitio i scientia. Svoju, kako je naziva, racionalnu filozofiju dijeli na gramatiku,
dijalektiku, retoriku, poetiku i povijest, ve prema njihovoj grai (aut indicat,
aut narrat, aut demonstrat, aut suadet, aut obiectat). Skaliev kompendij obra-
zlae i klasinu podjelu na logiku, dijalektiku (umijee zakljuivanja proturje-
nog na vjerojatan nain) i retoriku, pa tako se zadrava na pojmovima kao to je
inventio, memoria, phantasia, sensus, imaginatio, proportio, perfectio. U svojoj
pohvali znanosti, Skali stoji pod utjecajem Aristotelove retorike, ali i antikih
kola koje njeguju ovu disciplinu. On suptilno analizira sav retoriki instrumen-
tarij, zadravajui se na njenom predmetu - govoru, iskazu i znaku, istinitosti i
lanosti, te pojmu vjerojatnoe, vjerojatnom zakljuivanju, pa obrazlae iroku
problematiku definicija, sudova, silogizama, entimema itd. U dijalokom obliku
svojeg raspravljanja izmeu Epistemona i Filomuza, Epistemon izlae: Racio-
nalna filozofija / ./ ili sudi ili pripovijeda ili dokazuje ili nagovara ili zabavlja.
Odatle su izronile gramatika, povijest, dijalektika, retorika i poetika. Gramatika
je ili metodika ili historijska ili mijeana. Prva se sastoji u govorenju i pisanju,
a druga u itanju i pripovijedanju. Opu gramatiku, kako kae Policijan, Grci
zovu gramatistikom, a Varon literacijom. Ona prouava slova i slogove, sa svo-
jim akcentima /.../. Isto tako prouava i dijelove govora, odnos i nejednakosti,
pogreke, jezinu pogreku, pravopis, stope, metaplazme, trope, figure, tuma-
enja rijei, znakove, nepravilan izgovor. /.../ Osim toga, prouava i retorike
vjebe, interpunkciju. Povijest ili je fabulativna ili vjerna.29 Dalje Skali razla-
e vrste, ciljeve i sadraje povijesti. Navodi dijalektiko umijee dokazivanja,
29 P. Skali, Epistemon, op. cit., str. 205
122
metode i pravila, vrste sudova i silogizama, figure, vrste pamenja, prirodno i

umjetno te prisjeanje, memoria i reminiscentia.
Uloge pojedinih umijea Skali vidi na moralno-etikom planu, u koristi
za dobar i blaen ljudski ivot. Moralna znanost dio je znanosti o dravi, njenu
ureenju, raspolaganju imovinom i posjedima. Kao umijee govora i raspravlja-
nja, retorika je u uskoj svezi s etikom i udoreem i ve klasino prihvaenom
doktrinom o vrlinama.
10.
Filozofski utemeljena retorika boanskog Platona, prema Guetiu, koja

se razvila iz logografije, po svom se predmetu, istini, dijeli na pravu istinu, umi-
jee zavisno o filozofskom znanju i argumentaciji, dobrom raspravljanju, i na
onu lou, s njoj svojstvenim karakterom vjerojatnosti, mnijenja, privida, sofiste-
rije i rutinerstva, instrumenta svakog, posebice politikog uvjeravanja. Ona prva
poistovjeena s dijalektikom, odlika je dijaloga, zajednikog miljenja, umijee
ivoga govora, dispute, kroz konfrontaciju miljenja. Gueti u svojim komen-
tarima uvelike pozornost usmjerava na pojam, odreenje i problematiku znanja
i njegovog odnosa prema rijei, jeziku i govornitvu. Platonovo razmatranje na-
ravi i podruja znanja (u dijalogu Theetet), naime pitanja pripada li ono osjeaju,
miljenju, razumskoj spoznaji ili mudrosti, Gueti prihvaa u tom smislu i sam
razlikujui loe govornike, rasipatelje rijei, obmanjivae i prijetvornike, od
onih dobrih koji ukazuju i zalau se za ope, korisno dobro i pravednost u svrhu
sveopeg napredovanja drutvenog i politikog ivota.
Guetievi se komentari, tipino renesansno obiljeeni, zasnivaju na pomi-
renju platonikog i aristotelovskog, tog prvog normativnog traktata o retorici
ija se recepcija snano odrava od europskog srednjovjekovlja30, ponajprije u
30 Navodimo tek neke ve klasine autore i one novije historiografe od velike literature o filozofiji, pje-
snitvu, poetici i retorici srednjovjekovlja, o mnemotehnici, sposobnosti trajnog, vrstog i poticajnog
pamenja i njegove korisne primjene u govornitvu, samog temelja povijesti upravo kao ivog pam-
enja prolih dogaaja, kroz izbor najboljih govornikovih primjera, nadalje o znaenju metaforikoga,
doslovnog, alegorijskog, anagogikog, te moralistikog tumaenja teksta, rasprave i djela o teolokoj
metaforici, odnosu ljudskog i boanskog jezika, rijei i stvari (res-verba), istine i lai, fantazije, rijei i
utnje njegovu raspravu u teologa i mistika (visio mystica): G. Bednarz, De universo orationis colore
et syntaxi Boethii, Bratislava 1883.-1910.; M. Grabmann, Geschichte der scholastischen Methode, Fre-
iburg, 1911.-13.; isti, Die Philosophie des Mittelalters, Berlin, 1921.; C. Bumker, Der Platonismus im
Mittelalter, Mnchen, 1916.; E. Gilson, La philosophie du moyen ge de Scot Erigene G. de Occam,
Paris, 1925.; M. Grabmann, Lìnfluso di Alberto Magno sulla vita intellectuale del Medio Evo, Roma,
1931.; I. Tonelli, De la poesia dellìneffabile, Firenze, 1934.; B. Nardi, Studi di filosofia medievale,
Roma, 1960.; F. Tateo, Retorica o Poetica fra Medioevo o Rinascimento, Bari, 1960.; R.W.Schmidt,
The domain of logic according to Saint Thomas Aquinas, La Haye, 1966.; F. Yates,The Art of Memory,
London, 1966.; Linguaggio e silenzio, Milano, 1972.; H. Weinrich, Metaphora memoriae, u: Metafora
123
teolokim pitanjima, gdje retorika postaje inaica teologije, posebice u francu-

skim kolama, a povijesna se veza dijalektike i retorike s razliitim predznacima,
konotacijama, posebnostima i transformacijama nastavlja u kasnijim teorijama
jezika i miljenja, to se pokazuje ponajbolje u uporabi knjievnih sredstava, kao
to su to dijalektiki silogizam i entimema, argument, umna refleksija. Ona se,
meutim, u srednjovjekovlju razlikuje od svog antikog pojma, ponajvie rim-
skih pisaca o govornitvu, pa se pretvara u igru rijei, gnominost, sentencio-
znost, stilsku akrobaciju.31 Rije i njena elegancija postaje dominantnim idealom
humanistike kulture, predmetom filozofsko-spoznajne problematike, analize
odnosa rijei i istine, logosa i jezika, a eruditna retorika poprima sve vie peda-
goku, didaktiku i etiko-moralnu funkciju s naglaskom na negdanjoj njenoj
svrsi docere i delectare, preoblikovanih novom zbiljom u kojoj se rjeitost i dovit-
ljivost talentiranih govornika u njihovim duhovitim varljivim dokazima doima
poput kakva divna perivoja za nau nasladu, kako to slikovito kae Baltazar
Castiglione 1528. u svom Dvoraninu.
U novom kulturnom i duhovnom ozraju posttridentskog razdoblja, mijene
ideja i miljenja, shvaanja i tumaenja prirode i zbilje, pojam govornika uklju-
uje karakter vjerojatnosti, a ne toliko istinitosti, spajajui racionalno i iracionalno,
doslovno i alegorino, formu i sadraj, rije, govor, glas, misaone i govorne figure.
Mislei danas o retorici kao univerzalno filozofsko-hermeneutikom pro-
blemu u okviru svoje hermeneutike estetike i o govoru kao formalnoj ljudskoj
spoznaji i izvoru bitka, H. G. Gadamer e kroz studij i tumaenje Platonove i Ari-
stotelove filozofije i klasine filologije32 ustvrditi kako je retorika bila usmjerena
na neposrednost djelovanja govora, i mada je krenula putem razrade vjetine
pisanja i tako razvila teoriju o stilu i stilovima, ipak njeno pravo potvrivanje ne
lei u itanju, nego u govoru.
Intelektualist i aristokrat duha, Gueti nas uvodi u teorijsko- spoznajni pro-
blem retorike, sustavno provodei gdje god to moe, otvorenu kritiku retorikog
e menzogna (prir.R. Santini), Bologna, 1976.; isti, Oblio mortale e immortale, u: Letteratura, Arte e
Critica dellòblio, Bologna, 1999.; J. Pieper, Scholastik, Mnchen, 1978.; P. Valesio, Ascoltare il silen-
zio, La Retorica come teoria, Bologna, 1986.; Geometria e memoria, Lettera e allegoria nel Medioe-
vo, Milano, 1985.; R. Heinzmann, Philosophie des Mittelalters, Stuttgart, 1992.; E. R. Curtius, Topica
del inesprimibile, Lettera europea e Medioevo, Firenze, 1992.; C. H. Haskins,The Renaissance of the
twelfth Century, Cambridge, Massachusets, London, 1955.; La nube della nonconoscenza (prir. P.
Bortani),Milano, 1998.; H. Weinrich, Oblio mortale e immortale (pr. s njem.), Bologna, 1999.; M. Bru-
satin, Arte dell oblio, Torino, 2000.
31 I. Loinjak, Odnos izmeu estetike i umjetnike djelatnosti u srednjem vijeku, Zagreb, 2010.
32 V. Retorika, hermeneutika i kritika ideologije, Delo, XIX, 1971., 4-5, str. 524. Usp. H. G. Gadamer,
Rhetorik, Hermeneutik und Ideologiekritik, Frankfurt, 1975. (tree izd.), Idee und Sprache (Kleine
Schriften), Tbingen, 1972.
124
formalizma, na raun modernih dubrovakih i ne samo dubrovakih sofista pa

i kako pie, dubrovakih mladih probisvijeta. Slijedei put Aristotelovog po-
imanja podruja retorike, dijalektiku metodu vjerojatnog miljenja, gotovo iden-
tino njemu, zakljuuje kako su svi ljudi unekoliko dijalektiari i govornici, po-
druje retorike je sveobuhvatno i univerzalno, filozofsko. Da bi o neemu mogao
govoriti, govornik mora prethodno sve poznavati. U tomu se njegovo stajalite
podudara s ranijim Petrievim. Premda po mnogoemu inovativan i avangardan,
Gueti jo ipak eklektiki i sinkretiki spaja stajalita mnogih i razliitih predstav-
nika kola, usmjerenja i ukrtanja ideja. To, meutim, ukazuje na njegovu irinu
pogleda i preuzimanja onog to mu omoguava vlastito miljenje. Aristotel, Cice-
ron, Kvintilijan, Filopon, Plutarh, Demosten, sve do Jeana Bodina, i drugih, neime-
novanih, ali prisutnih u njegovim tumaenjima, izvodima i analizama prepoznat-
ljivi su, kao to su prepoznatljivi i Guetievi teoloki i religiozni izvori. Obnova
Aristotela i preko njega ne samo antike nego i novije tradicije ide sve do one kole
miljenja koja podreuje retoriku filozofiji i vice versa, filozofiju retorici (L. Valla).
Elegancija latinskog jezika koja odie i u Guetievim drugim djelima, njegova
filoloka naobrazba, temeljitost i entuzijazam prouavanja autoriteta bili su mu
pomo u stjecanju retorike kulture i utjecali su na njegov osobni razvoj i intelek-
tualni profil. I premda mjestimino manjkav, netoan i nejasan, dvosmislen iskaz
ili navod, tako simptomatian za pisce njegova vremena, ini njegove komentare
dragocjenima, i biografskim i dokumentarno-povijesnim svjedoanstvom njego-
ve misli i vremena. Potvruje on time Vallinu obranu i pohvalu rjeitosti kao
kraljice stvari i savrene mudrosti (eloquentia quae regina rerum est, et
perfecta sapientia) i njenu korist za ivot ovjeka.
Obrazovni sustav kako ga u svom Ustroju drava Gueti obrazlae, sadr-
i i knjievnost, poistovjeen je s boanskim umijeem. Pritom hvali pjesnike,
J. Bunia, I. Crijevia, M. Monaldija, D. Ranjinu, D. i M. Dria. Knjievnost
obuhvaa gramatiku, logiku i retoriku koja raspravlja o redu, skladu i eleganciji
rijei. Klju koji otvara poznavanje svih znanja i humanih disciplina za njega je
logika koju valja izuavati samo iz Aristotela jer je on proizveo orue kojim se
vjeto razlikuje, kako pie, istinito od lanog i dobro od loeg, i podijelio je
u tri silogizma: demonstrativni koji je, nastavlja on, potanko objasnio u Prvoj
i Drugoj Analitici; zatim dijalektiki, ija mjesta nas je nauio nalaziti u Topici,
te sofistiki, ija je lana mjesta pokazao u Varljivim dokazima da bi ih, slijede-
i spoznaju istine, mogli izbjegavati pravi i istinski dijalektiari.33 I zakljuu-
je: Da bi se stvarno spoznalo umijee dijalektike, ili logike, kako je nazivamo,
potiem djecu o kojoj govorimo da s najveom pomnjom izuavaju ponajvie
33 N. V. Gueti, O ustroju drava, op. cit., str. 409.
125
Aristotela, jedinog tvorca ovog umijea, a zatim da paljivo itaju i prouavaju

grke komentatore, kao to su Aleksandar, Temistije, Filopon, Amonije, Simpli-
cije, a od Latina Boetije te u njima trae pravi smisao te aristotelovske discipline,
kako ne bi zapali u mrane ponore skotista i u Tartaretove labirinte to zamra-
uju i zbunjuju um. A da bude lake onima koji to umijee nastoje dobro nauiti,
potiem ih na uenje dijalektike Aleksandra Piccolominija, koji idui stopama
grkih tumaa Aristotela od njih sakupi svu najbolju sr. Neka se na tu vjetinu
usredotoi misao djece do njihove etrnaeste godine, kao i na govornitvo, koje
je nuno i korisno onima koji su roeni za roake, prijatelje i domovinu. O njoj
znalaki pisahu Ciceron i Kvintilijan, ali ih daleko nadmai Aristotel u trima
svojim knjigama, osobito u davanju retorikih pravila, premda ga oni moda
nadmaie u primjeni, kako smatra Aleksandar Piccolomini. Neka se dakle dje-
ca, ele li dostii savrenstvo u govornitvu, ne udaljuju od njegove retorike i
Ciceronovih govora, i neka esto vjebaju govore o izmiljenim sporovima, te ih
ponavljaju pazei koji je kralj govornita, kako Demosten o njemu ree. A budui
da Demosten i Aristid bijahu meu Grcima izvrsni govornici, valja stalno itati
njihove lijepe i jasne govore.34
Toliko o retorici i to kroz rijei dubrovakog gospara Dinka Ranjine, vite-
za svetog Reda Svetog Stjepana, sugovornika Guetieva, osmog dana njihova
razgovora o ustroju drava u duhu Aristotelovom, sa suvremenim primjerima.
Ranjine, kojeg, kako on pie, uvelike ljubi zbog izvanrednih kreposti koje rese
njegovu plemenitu duu i zbog drugih rijetkih njegovih osobina. Povlaei se
u osamu svog doma, kako pie, utoitu pred nevoljama tegobnog i nemirnog
doba ljudske duhovnosti. Potaknut Monaldijevom informacijom o raspravama
koje je vodio s Guetiem o Aristotelovoj moralnoj filozofiji, predmetu njegove
Etike, Ranjini Gueti odgovara tuei se ve na poetku i ogoren iskvarenou
i izopaenou vijeka u kojemu ive, omrznuto dobrima a omiljelo zlima, na-
vodei pritom razloge i motive pisanja ovog svog djela i razgovora o asnom
politikom umijeu. Ali, ve iz samih uvodnih rijei otkriva on svoju temeljnu
intenciju i narav mnogih svojih djela, otvaranje raspravljanja o s vremenom za-
gubljenoj ljudskoj izvrsnosti i savrenosti.
Politoloka njegova rasprava otkriva duhovnu dimenziju naeg mislitelja
kojom e se on rukovoditi i u svojim komentarima Aristotelove retorike. Go-
vornitvo, retorika, za Guetia je naime temeljno i prvenstveno duhovna, a ne
tek intelektualna tehnika djelatnost, zanat i sama sebi cilj u formalno tvorbenoj
eleganciji oblika. Retorika odslikava bit jezika iz misli i tako shvaena nije njegov
obrazac, mrtvi pojam, ve njegova uinkovitost, uzajamna i svagda iva sveza
34 ibid., str. 410.
126
ovjeka s ovjekom, ovjeka sa svijetom. Po toj, platoniki shvaenoj i aktualizi-

ranoj slici rijei u dui, i kao to e to kasnije rei B. Gracin, kao ljepota za oi, i
harmonija za duu, rijei predstavljaju pojmove za duh. Psihagogikom snagom,
uvjerljivou, ali i jasnoom i razumljivou, skladom i ljepotom govora, govor-
nik potie i utjee na voenje dua, djeluje na nutrinu primatelja, sluaa. Snaga
rijei, jezika, ona je odlika uljuenosti kojom se ovjek razlikuje od svih drugih
bia i koja stvara i odrava narode i drave. Samo dobar i pravedan ovjek, lijep
iznutra, rekao bi Platon, moe biti dobar govornik. Aristotelova moralno-etika
naela, ljepota kreposti, razboritost, ljubav, vjera, pamenje, estit ivot duh je
kojim odiu sadrajno i tematski bogata i analitiki razvedena poglavlja Gueti-
evih retorikih komentara. Vezani su oni uz mnotvo pozitivnih, ali i negativnih
primjera, iz sudstva i zakonodavstva, politike i morala, gospodarstva i korupci-
je, podjela na one elitne, bogate i one siromane, pokazuju rascjep govora i mi-
ljenja, istine i privida. Kritika je to prazne elokvencije i bujice rijei, duhovnog
vakuuma, oskudice neobrazovanih, lanih govornika, rasipatelja rijei, kako
ih naziva Gueti, i uzaludnoga govora u prazno novih sofista. Ne proputa
Gueti upozoravati neprestano na znaenje i ulogu rijei i djela za zdravu, mir-
nu i perspektivnu obiteljsku, drutvenu i dravnu zajednicu, za odranje mira i
zdravlja grada, ali i na opasnost koja od nje vreba. Iz kritika negativnosti svoga
vremena i drutva te iz njegovih upozorenja i naputaka progovaraju toliko iva
i aktualna pitanja i dananjeg ovjeka i svijeta o zakonima i zakonodavcima,
nagradama i kaznama, obvezama, poastima i poloajima, ponajvie nezaslue-
nim, krenju prava i asti, raspolaganja dravnim, drutvenim novcem, potrebe
uzdravanja zajednice obitelji poginulih, primjera nasilja i dananjim rjenikom,
opasnog terora, nepotizma, itd. Kako suvremeno zvue davne njegove rijei: Za
dravu nema nieg tegobnijeg ni pogubnijeg nego kad se nitavni ljudi uzdignu
na poloaje od velike asti. Sudski govori, sporovi oko sluajeva gramzivosti,
nemara, neimatine, lai i zloina, i oni drugi, savjetodavni, kao i pohvalni ili
pogrebni, prigodni ili mnogi drugi, samo su neke od slika koju govornik prua o
svojem svjetonazoru, okolnostima, idejama, vremenu i drutvu, irokoj proble-
matici slike koja zadire u sve discipline i u svu sloenost i otvorenost njihovog
tumaenja. Gueti ukazuje na primjere iz vlastite odvjetnike prakse (poetak
navoda): Ta koliko je na graanskim i kaznenim sudovima odvjetnika koji svoje
govore boje retorikim bojama bez ikakve naobrazbe u govornikom umijeu?
Slikama dubrovake povijesti, iz viestoljetno udaljene povijesne distance
dubrovaki filozof govori nam i danas svojom ivom i aktualnom misli. Potvr-
ujui time misao Filozofa ije djelo komentira, Aristotelovu misao koju prije
Guetia uskrsava i oivotvoruje meu mnogima i Matija Vlai Ilirik, a poslije
127
njega i kasniji narataji hrvatskih mislitelja, pa i govornika. Rijei su to kojima

Vlai zavrava svoje Peripatetike dopune : Vrijeme naime, obiava ranije pro-
naenome kako dodati to nedostaje, tako i to isto oplemeniti i usavriti.35 Ili
rijei kojima Sebastijan Slade-Dolci zakljuuje svoje velebno djelo Fasti Litterario
Ragusini (Dubrovaka knjievna kronika): napisao sam je kao da e trajati kroz
svu budunost.36
11.
Novum dijaloga o retorici, filozofiji jezika i retoriko-poetolokim pitanjima

i problemima, te knjievno-teorijskim i stilskim prosudbama, prisutan je u Deset
dijaloga o retorici (Della retorica dieci dialoghi, 1562.)37 creskog renesansnog filozofa
Frane Petria /Franciscus Patritius, Patrizi/. Erudit i polihistor, povjesniar, gre-
cist, latinist, izdava, upisuje se i u domau batinu retorike teorije. Dijalozi mu
obasiu opsenu problematiku, od analiza govora, umijea govornitva, naravi
govornika, preko predmeta govora, do dijelova i govornikih ukrasa (metafori-
ki koneti), dometa retorike, do njegove zamisli potrebe izgradnje savrene reto-
rike. Nagovjeujui poetiku baroka, konetizma (pojam inventio i concetto kao
zamisli, novog kriterija istinosnosti, i pojam disegno, modello, nevidljivog uzroka,
netjelesnog nacrta), ulogu divljenja, zaudnosti (meraviglia) i fantazije, imaginaci-
je (sinonima za cogitare), razilazi se Petri s principima Aristotelove normativne
poetike i retorike koje osuuje. On izlae vlastite, naune principe retorikog
umijea na lingvistikoj paradigmi bitno kao umijea rijei, istiui prvenstveno
njenu ekspresivnu funkciju. Ideal njegove nove, kako je naziva, nebeske retori-
ke stvoren je prema matematiki strukturiranomu modelu svijeta, u kransko-
biblijskom duhu u sprezi s novonastalom klimom napredovanja prirodnih zna-
nosti, matematike i geometrije. Petri i sam pie djelo pod nazivom Della nuova
geometria (Ferrara, 1587.). Njegov lingvistiki naum predstavlja objedinjavanje
renesansnog platonizma, neoplatonizma i sinkretizma koji obnavljaju drevnu
hermetiko-magijsku, mitsko-simboliku tradiciju. Ljudski govor zadrava svo-
ju pjesniku, kreativnu, stvaralaku funkciju i koristi se simbolikim jezikom,
mitom, figurom, parabolom. Odnos jezika i miljenja pokazuje njihovu filozof-
sku narav. Rije oznauje izriue pojmove (sprimimento dei concetti), bogatei na
taj nain ljudsku spoznaju. U stoljeu poetika, prouavanja i kritikog vredno-
vanja Aristotelovih poetiko-retorikih pravila, njegovih komentara i parafraza,
35 M. Vlai Ilirik, op. cit., str. 248.

36 Vidi S. Slade Dolci, novi pretisak djela, Zagreb, 2000. (izv. i pr. P. Knezovi).
37 F. Petri, Deset dijaloga o retorici, Pula-Rijeka, 1983. (prev. M. Maras).
128
treba imati na umu da je Petri mislitelj prijelaza, da se koleba izmeu podruja

razuma, tehnikog podruja i entuzijazma, pjesnikog zanosa, stvaralake inge-
nioznosti koji se u njegovome miljenju proimaju.
Zadrimo se jo nakratko kod Petria. Njegov je interes za retoriku ve
izraen u njegovom djelcu Sretan grad (La citt felice 1553.), raspravi koju u Pado-
vi 21. srpnja 1551. posveuje Vigeriju i Girolamu della Rovere kao onima kojima
kao zakonodavcima njegove spoznaje i upute mogu biti od viestranog intere-
sa, praktikoga, pedagoko-drutvenog, duhovnog, moralnog, politikog, pa i
fizikog te mnogih drugih, i od koristi za upravljanje dravom i sreom graa-
na, kao njen vodi, kako istie, utemeljen na najboljim osnovama poznavanja
uredbi i zakona. I Petri i kasnije Gueti objedinjuju epistemoloke doktrine
Platona i Aristotela o znanju, istini, idealu starorimskih vrlina na emu obojica
koncipiraju svoj model najboljeg drutva i svoju filozofiju ovjeka kojom istiu
znaajnu i veliku ulogu znanosti, na njen predmet, mjesto, smisao i zadatke, pa
tako i retorike u ivotu pojedinca i drutvene zajednice. Navodei koristi od
upoznavanja pojedinih disciplina u obrazovanju ovjeka i za postizavanje njego-
va savrenstva, kao i koristi za njegov javni i privatni ivot, spominju oni tjele-
sne i duhovne vrline, umijea, filozofiju, glazbu, matematiku, slikarstvo. Tako e
na jednome mjestu Petri rei: Gramatika je potrebna u mnogim pojedinanim
okolnostima a i u prilikama od opeg interesa, npr. u obrazlaganju zakona, pi-
smenosti, itd..38 Opsegom kratku, ali dalekosenou svojih misli i uputa bo-
gatu raspravu, zavrava Petri zanosnim, gotovo panegirikim rijeima hvale
svom gradu, i danas vrijednim ponoviti ih: Ako na grad bude takav kako smo
ga opisali, najea e e se u njemu moi gasiti vodama izvora blaenstva koje
nad njim sipe. On e, uzdignut visoko, iznad svih gradova svijeta, svima na
vidiku, od svih biti aen, tovan i moljen, da im barem i neznatno dopusti na-
pajanje u spasonosnim vodama svojeg izvora sree, da ovlae svjeinom jedne
kapi svoja suha i edna usta, prikrate svoje muke.39 Retorikoj pohvalnoj vrsti
moemo pripisati i Petriev enkomijastiki spjev LÈridano, pjesniki uradak mi-
toloko-povijesne tematike (1557.)40 koji posveuje kardinalu Hipolitu II. dÈste,
ljubitelju umjetnosti. Petri ga je napisao u znak pohvale dvorskoj kui dÈste
koja mu je 1567. ponudila katedru Platonove filozofije u Ferrari, inae zaslune
za razvoj renesansne umjetnosti i znanosti (M. Boiardo, L. Ariosto, T. Tasso, G.
Guarini i drugi).
38 F. Petri, Sretan grad, Zagreb, 1975., str. 40 (prev. V. Premec).

39 ibid., str. 41.
40 Poesia barbara del sec. XVI, Bologna 1881. (prir. G. Carducci).
129
Bavei se razmatranjem i studijem fenomena rijei i filozofijom jezika, Petri

prije Guetia prouava akribiki i kritiki povijest teorija govornitva i retori-
kog umijea od najranijih razdoblja antike do njegova vremena, radei na pro-
mjeni naslijeena sustava vrijednosti, kriterija, pravila stvaranja. Djelujui u pri-
jelomnom razdoblju renesanse i baroka, neki stariji i noviji kulturni povjesniari
i teoretiari smatraju Petria ve predstavnikom nove estetike baroka (D. Aguzzi
Barbagli, T. Klniczay, R. Barilli). Posebice tomu u prilog idu Petrieve analize
pjesniko- retorikih kategorija zaudnog (ammirabile), fiktivnog, uobrazilje, zami-
sli-pojma, ideje (concetto), u njihovoj funkciji instrumenata spoznaje koji e kako
e se pokazati, postati kljuni pojmovi tijekom kasnijega povijesnog razvoja. Fe-
nomen rijei, logosa, govora, izlaganja, zborenja, njihova narav i bit, privukli
su ga i kako i sam ree u svojemu dijalogu o retorici (dij. II) moda iz njegove
udnje da postane ugledan govornik. Vjerojatniji motiv bila je njegova tenja
za izgradnjom vlastite teorije i pravila retorike, zasnovanih na antiaristotelijan-
skom modelu, budui da Aristotelova retorika, kako on dri, nije sveobuhvatna,
jer obuhvaa tek tri roda, kao i na ciceronovskom kodeksu definicija i pravila,
prema kojemu je retorici dano prvo mjesto kao krasnorjeju i izraajnosti. Bo-
anski Ciceron smuuje me svojim medenim i kienim govorenjem, ustvrdit e
Petri u svom petom dijalogu. Petri pobija i niz drugih autoriteta, uoavajui
njihova unutarnja proturjeja, zablude i nedostatnosti, koji izviru iz njihova te-
meljna nerazumijevanja i brkanja pojmova zanata, vjetine, to je rezultat priro-
de, sluaja, navike, koji nisu drugo doli sjene umijea, premda vjebom mogu
njime postati. Ono naime uspostavlja red i pravila, kao nevidljiv, netjelesni nacrt
ili uzorak. Poznavanje uzroka ono je to retoriku ini djelatnom znanou za
razliku od govornitva kojeg rese uvstva, ar govornikov ili navika. Obaraju-
i se na kako kae, tisue retorika koje kao abe u bari iskau oko nas (dij.
VIII) i time tradiranim vrijednostima, u osnovi nepoznavanju same biti i nara-
vi stvari i ljudskog jezika, govora (koji je izraavanje pojmova, znakova stvari),
radi neke svrhe. Petri to vidi u zagubljenoj duhovnoj sposobnosti ovjekovoj,
njegova umijea i u gubitku negdanje moi rijei koju je ona imala u egipat-
skoj, perzijskoj, trakoj starini, rijei na koju je pala koprena istine. On vidi i
upozorava na pad jezika, njegovu pometnju i gubitak govora duhu (postoji,
naime, razlika duha koji zna i koji ne zna, koji je samo mnijenje); na rasipanje
snage govornika zbog njegova nepouzdanoga znanja, pa imena gube snagu ras-
poznavanja. Stoga i samo ime govornika postaje posvema neprikladno. Navodi
to kao opu situaciju u zemljama kao to je Italija, Francuska, Engleska, Poljska,
Njemaka. Petri je svjestan mijene vremena. Jednu odraava i nova poetika i re-
torika. I sam se kree, kako kae, u jednoj vrsti labirinta, obilja govora i njegove
130
ispraznosti koji tete. Kienost je pomraila poznavanje stvari kojih je vie negoli
imena. Otud obilje metafora, figura, koje nisu samo odlika govornika, nego i
pjesnika, povjesniara i filozofa. Dalekoseno, gotovo moderno zvue neke Pe-
trieve misli o ulozi i sudbini govornitva, tovie o njegovoj nekorisnosti, za
koju se ispomae antikim mitom Fame: Kad bi dakle neki bog, koji to moe
uiniti, uklonio sa svijeta sve narodne drave i vladavine pukih duhova, govor
bi na njemu bio nepotreban. Potvrdila su to neka ureenja, patricijat, monarhi-
ja, kraljevina, tiranije, Petrarca je, prema Petriu bio taj koji je probudio duh da
razvee sporne zakone (dij. VIII).
Svoj, kako ree, dug i strpljiv rad na retorici, ponajprije na kritici i odbaciva-
nju temelja klasine retorike, ponajprije njene definicije u Aristotela kao vjetine
iznalaenja i spoznavanja svega kao vjerojatnog, kao ogranka dijalektike i pra-
va te njenih kriterija, rodova i stilova, kao i ciljeva i zadaa, Petri intenzivira i
obogauje referencama o sredinjim temama raspravljanja svoga vremena, kao
to je to odnos retorike, dijalektike i filozofije. Spomenuto djelo zakljuuje Petri
svojom namisli obnove nebeske retorike (retorica celeste) i njenog zasnivanja
kao filozofsko-znanstvene discipline, njenog vlastitog predmeta prouavanja,
prema modelu matematike i njene sigurne i savrene spoznaje, na biblijsko kr-
anskom temelju broja, teine i razmjera, modela i simbola savrenog, boanskog
znanja najvie istine, zasnovane na spoznaji poela. Principi su to koji se uestalo
javljaju i ponavljaju u razliitim aspektima od starogrke pitagorejske tradicije,
u Platonovoj kozmologiji (Timej), u srednjovjekovno-kranskoj sofisterijskoj lo-
gici, simbologiji, moralno-teolokim spekulacijama, u disciplinama slobodnih
umijea, ali i u astrologiji, umjetnosti, arhitekturi, sve do Petrieva vremena.41
Valjalo bi se posebno meu ostalim utjecajima, pozabaviti komparativnom
analizom slinosti i srodnosti nekih Petrievih spekulacija s onima patristike,
srednjovjekovnih mislitelja pa i doktrina mistika te utjecajem Dantea (kojeg e-
sto navodi u svojim dijalozima o poetici). Dante je bio svakako jedan od Petrie-
vih velikih uzora, ujedno i poznavatelj i tuma Aristotelovih filozofskih, logi-
kih, etikih pa i retorikih principa (metar onih koji znaju, kako ga Dante na-
ziva u etvrtom pjevanju Pakla). Uporita za takvo razmiljanje pruaju primjeri
mnogih i bogatih Danteovih teorijsko- spekulativnih ideja, leksike i morfologije,
lingvistike doktrine i stajalita (Poslanice, posebice XIII, Cangrandeu della
Scali) kao i njegov veliajan pjesniki opusu. Petri je bio dobro upoznat s Dan-
41 Upuujemo ovdje na temeljit studiozan rad I. Florianca o glazbenoj poetici Harmoniae moralis
slovenskog renesansnog humanista, pjesnika, glazbenika i mislitelja Jacobusa Handla / Gallusa u ob-
zoru slovenskog kulturno-umjetnikog prostora i ire europske estetike i retorike tradicije, znaenja
gramatiko-retorikih zakona glazbe, odnosa rijei i logosa, ars-ordo-sonus, I. Florianc, Humanist
(Jacobus) Gallus - Ime in pomen, Wien, 2007.
131
teovom filozofsko-teolokom koncepcijom jezika i ljudske due i podjele njenih

moi prema Aristotelu iz njegove este knjige Etike (znanstvena, umna, spoznaj-
na, stvaralaka), s ulogom ljudskog razuma i jezika i njihova odnosa, a Dante je
nesumnjivo ostavio dubok trag i utjecaj na srednjovjekovnu knjievnu tradiciju,
pa i na kasniji razvoj europskog miljenja. Postoji velika literatura o razliitim i
mnogim aspektima i dimenzijama njegova djela, izvorima i utjecajima na poeti-
ke kasnijih duhovnih razdoblja od srednjovjekovlja, pa i na humanistiku reto-
riku, renesansnu poetiku, manirizam i baroknu poetiku. O njegovoj knjievno-
filozofskoj i teolokoj sudbini i utjecaju, koji on ima sve do danas u suvremenoj
teoriji knjievnosti i u lingvistici, govore i novija danteoloka prouavanja. Dan-
te je dio europskog duhovnog i knjievnog naslijea, inei ujedno i pretpovijest
razdoblja o kojemu govorimo, u kojemu djeluju i nai pisci i mislitelji, jedan od
izvora i idejnih sastavnica i retorikog humanizma i poetike renesanse i estetike
teorije baroka. On je primjer onog vremenskog jedinstva tradicije kojom se nasto-
ji na ouvanju zapadnjake kulture, u svim epohama, od srednjovjekovlja do 16.
i 17. stoljea. Odnosi se to i na odnos retorike i manirizma, baroka i dalje, kako to
pokazuje E. R. Curtius kroz srednjovjekovnu latiniku teoriju i praksu, tako i na
vrednovanje Dantea u irem povijesnom obzoru. Dante je naime svjestan znae-
nja jedinstva jezikih oblika, forme i rijei, misaonog sadraja. Istie on pritom
dvojnu narav jezikog znaka (zvuk i znaenje, izraz i sadraj) i jezika (prirodni
i artificijelni, dogovoreni, ustaljeni i novi, kreativni), gramatiku (upotreba) i re-
toriku (umijee) osnovu jezika, razliku dobra govora koji dolazi iz retorikove
radionice, kako kae Dante u Gozbi i onog loega. I Petri jednako ukazuje na
znaaj pjesnikog ingenija, obojica ga nazivaju pronalazaem. Uz pojam ingeni-
ja, invencije, pronalazake teme, talenta, pamenja i sjeanja, govornike vjeti-
ne, i mnogih drugih javljaju se ve u ranom a i kasnijem srednjovjekovlju ideali
klasine poetike i retorike koji e svoje kasnije formulacije dobiti u konetizmu,
teorijama neobinosti, duhovne izotrenosti misli, slikovitosti izraza, teoriji acu-
mena, jednoj vrsti sofistike retorike, one kojoj se protivi ve Dante, i - kako
to pokazujemo - i Petri i Gueti. Petri Danteu posveuje stranice i stranice
svojih dijaloga o poetici. Obojica upozoravaju, nadalje, na nedostatke ljudskoga
govora (slabost intelekta) i na granice ljudskog miljenja, kritiziraju neprirod-
nost i izvjetaenost jezika i govora te formalizam. Sprega platoniko-kranske,
mistiko-pjesnike i eklezijastike teologije, biblijske retorike, odnos retorike i
dijalektike, srednjovjekovnog kanoniziranog filozofa- Aristotela (E. R. Curtius) i
peripatetizma ivi u svijesti i nadalje, perzistirajui kroz nova znaenja, naglaske
i konotacije, prihvaanja i kritike, sljedbenike i protivnike retorikog formaliz-
ma. Najbolje to pokazuju brojne filozofske, teoloke i jezikoslovne etimologike
132
egzegeze u djelima, raspravama i dijalozima naih mislitelja. Petrieve ideje u

tomu snano podsjeaju na Danteova teoloka i mistiko alegorijska simbolika
shvaanja o nemoi jezika i o rjeitoj utnji mistika. U Gozbi42 Dante pie kako
jezik ne moe slijediti ono to vidi razum, a u posljednjem, tridesettreem pje-
vanju istilita pie on kako su kratka krila razuma. Upravo je u tom pjevanju
sadrana i Danteova filozofija jezika, nauk mnemotehnike i letotehnike, mjesto i
uloga pamenja i zaborava u obzoru njegove teoloke i moralnofilozofske misli,
usmjerene ka itanju savrene boanske Knjige. Za razliku od ljudske kratkorje-
ivosti, nepoznavanja biti pamenja (Aristotelovo razlikovanje pojmova memoria
i reminiscentia), nadalje uslijed teke razumljivosti pisanoga slova, um se hrani
slikom rijei koje se u nj urezuju kao u peatni vosak koji ih uva - poznata re-
miniscencija na Platona i kult egiptomanije i hijeroglifike probuen iznova u
renesansi. Ovdje Dante dalje pridodaje kako ni on nije toliko rjeit da bi mogao
iskazati ono to misao zbori a dua se zanosi slatkoom zvuka. Valja stoga poni-
jeti rijei ne pismom nego u slici i znacima.
Topos pamenja i sjeanja kao duevne slike, unutarnje knjige due, prisutan
je u kasnijem, renesansnom razdoblju, posebice u raspravama i dijalozima o po-
vijesti. Nalazimo ih i u Petrievim dijalozima posebice u njegovim raspravama o
naravi povjesniara i povijesnog teksta, o mediju pisane rijei, distinkciji doga-
aja i sjeanja, pri emu on istie znaaj povjesnikova istraivanja nerijetko i kao
oblika retorike apstrakcije i fikcije (karaktera, okolnosti. dogaaja), kombinacije
umijea sjeanja i pamenja. Oituje se to u njegovom izboru i selektiranju, izo-
stavljanju, zaboravu i amneziji, odnosno rekonstruiranju, kao mentalnih procesa
i retorikih sredstava i tehnike povijesne interpretacije neke teme, dogaaja ili
osoba, umijea prikaza i argumenata. Pretjerano isticanje i hvaljenje, i obrnuto,
kritiziranje ili ukraavanje, tih stilskih, gotovo retorikih vrsta i znaajki nije uvi-
jek u funkciji istine, nego uvjeravanja, privlaenja panje i poticanja i buenja
interesa, zadobivanja onih kojima je namijenjeno. esto Petriev sudionik u dija-
lozima o povijesti ponavlja vjerujem ti. Oigledno je da Petri zagovara logiku
vjerojatnosti i istie figurativno- narativnu, pomalo i ludiku, fantazijsku umjet-
niku dimenziju povjesnikova diskursa. Argumenti se zanemaruju ili ostaju
sluajni, nedostatni i nebitni. Zbog beskonane povezanosti uzroka i posljedica
povijesnih dogaaja oni nam ostaju neraspoznatljivi do kraja. Mnoge Petrieve
spekulacije, izvodi i zakljuci duguju umnogomu i srednjovjekovnoj tradiciji.
Tijesni meusobni pa i u osnovi sve dvojbeniji odnos rijei i miljenja osno-
va je i ljudskog govornikog umijea, zrcala kozmike ljepote, Boje rijei, logo-
sa, koju ona u misli nosi, danteovski formulirano, premda u ljudi postoje i oni
42 Dante Alighieri, Djela, t. I., III, 2-5, Zagreb, 1976., usp. Petrieve dijaloge o povijesti i retorici.
133
bez misli (u gramatici, kae Dante, oni se zovu amenti, dementi), ili oni obuzeti
afektima i oblikom, upravo hvaljenim u gramatika, ruhom miljenja, ne milje-
njem samim.
Najsavreniji govor je misao, onaj boanski, sveti, najposlije utnja, pie
Dante u svojim raspravama. Odnosi se to i na ulogu pjesnike alegorije, uobrazi-
lje, udesnog i fiktivnog, na enigmatinost jezika koji stoga govori slikama i figu-
rama, parabolama, sub velamento. Dante na jednome mjestu u istilitu pie kako
tei rijei bez nakita. Petri govori o zamraenoj biti jezika, Dante koristei
simbol oblaka, Petri koprene i mitskim prispodobama Prometeja i Fame
i gotovo biblijskoj propasti, pometnji i padu jezika. Dante o Babilonskoj kuli
jezika, o svetoj, savrenoj, boanskoj Rijei i ljudskoj, uknjienoj, koja zahtijeva
mnemotehniku, ars memoriae budui se, kako pie Dante mrai oko pamenja,
i letoidno pije iz vode zaborava teoloki shvaenog kao kazne za oienje vlasti-
tih grijeha (Boanska komedija, istilite). Petri o kataklizmi i povratku boanskoj
mudrosti, divina sapientia, prisca philosophia, ficinijanskoj sapiens religio. Obojica
se u velikoj povijesnoj distanci pozivaju na pjesniku teologiju, tovie obojica
navode primjer egipatskog boga Totha/ Theutha, pronalazaa pisma, knjige kao
pomagala za pamenje, na tragu Platonovog Sokrata, neposrednog ivog dijalo-
ga koji je u prednosti nad igrom slova koja lutaju, tumaraju, sad amo, sad tamo,
nepostojana i varljiva.
Zadrali smo se na usporedbi dva idejno-misaona modela iz domae i stra-
ne kulturne batine koji zahtijevaju daljnju podrobniju analizu, budui su oni
tek primjeri proimanja i ukrtanja tradicija a proiruju naa pitanja i napore
za objanjenjem i odgovorima, sa svijeu o tomu kako oni ne pretendiraju na
potpunost i konanost.
12.
Petriev ideal i nastojanje da svojim dijalozima ponudi filozofske temelje i

dade argumente savrene retorike najbolje ukazuju na to proimanje i ukrtanje
bogate i velike tradicije miljenja, preuzete od drevnih kultura, pa zatim antike i
srednjovjekovlja do novovjekovne zapitanosti nad poloajem ovjeka u svijetu,
svijetu rijei i stvari i zapitanosti o stanju ljudske duhovnosti. Filozofirajui na
tragu pitagorejsko (broju kao umu) - platonike i neoplatonike filozofije o jeziku
broja, kroz svoje dijaloge o poetici, retorici i geometriji, izgrauje on svoju novu
filozofiju broja, smatrajui ga zakonom, ogledalom savrenosti (ars-ordo-sonus
kao kognitivni ideal ujedno i estetiki model) i boanskog porijekla, to e se
od Augustinove teoloke spekulacije o glazbi, njegove ontoloke, gnoseoloke
i estetike teorije imaginacije, fantazije, impresije, rijei i pamenja i zaborava,
134
unutar kojih jedno od prvih principa zauzima filozofija broja, njegov uvjet, klasi-
fikacija, mo i funkcija, nastaviti i kod Boetija, J. Skot Eriugene i potom u kasnijoj
renesansnoj filozofiji kroz znanost o broju i do razdoblja prosvjetiteljstva i ideje
Boga - geometra, sve do suvremene filozofije znanosti i matematikog jezika.
U spajanju filozofije i kranskog nauka, kroz tenju spoznaje istine eli Petri
izgraditi retoriku kao znanost, a ne vie dvojbeno znanje govora i govornitva.
Nastoji je, drugim rijeima, izgraditi na principima sigurne, egzaktne spoznaje,
na sliku matematike, jo od doktrine pitagorejaca, Platona i Aristotela koji u tri-
naestoj knjizi (M) Metafizike izvodi kako najvie oblike ljepote poredak, razmjer,
odreenost, ponajvie pokazuju matematika znanja, pridajui matematikom
broju ontoloku narav i status bia koje posjeduje savrenost. Odnosi se to i na
jezik, tonije govor. Aristotel zakljuuje da su i slogovi bivstva. Na tim istim
principima (esto navoen i tumaen biblijski citat Mudrosnih knjiga u srednjo-
vjekovlju i renesansi, pa i kasnije, numerus, pondus, mensura) kao i ovima govor-
nitva, izgraen je prema Petriu i sustav cjelokupnog univerzuma kao idealne
forme koji ima pankalistiki i umjetniki oblik sklada i mjere, simetrije i propor-
cije (kao tehnikih metoda kojima se primjerice u slikarstvu postiu harmonini
odnosi, kako to smatraju i sami umjetnici), ukrasa, svjetlosti i sjaja (ordo, lux, lu-
men). Petrieva je to teorija univerzuma kao savrene ravnotee suprotnosti, Sve-
ljepote i harmonije koja se motri kao broj. Aristotel ga vidi temeljem, zbiljskom
jednoom koja vrijedi i za meusobno razliita umijea, kao to je to primjerice
glazba ili svjetlarstvo, razlikujui pritom vie naina razmatranja matematikog
broja samog (pitagorejski, platonovski) i istraujui potekoe i dvoumlja oko
pitanja jednoga i mnotva, konanog i beskonanog. Potekoe proizlaze iz same
dvostrukosti odreenja znanosti i znanja koja su prema Aristotelu dvostruka,
mogunou i djelatnou. Postat e to i ideal matematike znanosti, primjerice
kod P. Skalia i F. Petria.
Petrieva ideja vraanja pravim principima filozofske spoznaje nasuprot na-
slijeenim pravilima autoriteta i lanih filozofa odraava opi duh renesansnog
humanizma. Odnosi se to i na podruje retorike i na njegovu kritiku lanih go-
vornika. Na tragu drevnih pjesnika-teologa i ideje savrenog znanja Petri traga
za ozbiljenjem savrene, nebeske retorike (retorica Celeste) kao savrenog umijea
(làrte perfetta), spoznaje uzroka i poela, a ne poznavanja i uporabe pravila, i
sam slikovito i stilski raskono, koristei se mnogim prispodobama, pie u svo-
jem devetom dijalogu o retorici: Jer pravila nisu vezana jednom vezicom to
visi samo o jednoj glavi, nego tu i tamo, rasuta po leima i sluajno (dij. IX).
Dodajmo da se mnogi humanisti nove duhovne klime 15. i 16. st., slikari, pjesni-
ci, graditelji, filozofi i govornici oduevljavaju i zanose pojmom savrenstva uz-
135
diui ga do kulta, stavljajui u prvi plan igru elegancije oblika i stila, nerijetko
samo formalnu i besadrajnu, to e doi do izraaja u manirizmu i baroku. Tako
se primjerice pojavljuju rasprave o savrenom umijeu, l` arte perfetta, saper di dire
(L. Salviati), savrenom crteu (C. Ceninni), savrenoj retorici, retorica perfetta (A.
Poliziano) i dr. U savrenoj retorici Petri vidi rjeenje svojih sumnji i izlazak iz
labirinta proturjeja i zabluda svekolike njene dotadanje povijesti. Nova reto-
rika i nova poetika imaju svoje porijeklo i izvor u obrazovanosti ili duhovitosti
(to je znaenje starogrkog pojma asteios), u pobjedi ljudske rijei kao izraa-
vanju pojmova, razumijevanja i dimenzije njihova znaenja, zakljuno vraanja
i obnove negdanjeg sklada rijei i pojma, sprege ljudske i boanske mudrosti,
vjere i pobjede nad kaosom.43
Petrieva teorijska refleksija nastala prije Guetievih komentara, egzegeze
Aristotelove retorike nezaobilazna je i znaajna dionica u tradiciji hrvatske filo-
zofske recepcije ponajprije Aristotela, ali i Platona i velike antike, srednjovje-
kovne i humanistiko- renesansne jezine i filozofske, estetike poetiko - reto-
rike batine. To je jedna od slika pokaznica razliitih odnosa, stajalita i odred-
nica prema toj tradiciji. Utemeljen na filozofskoj osnovi, govor, ono u ovjeka
prvo naueno, za renesansnog je filozofa dar miljenja, izraz pojma duha. Petri
zakljuuje: On je od prirode, vjeba ga poboljava, umijee dovodi do savren-
stva. Priroda dri kljueve govora, majka je govora, vjeba je slukinja, umijee
uiteljica. Ujedno je to i temelj retorike filozofa.
Kratka je to sinteza nekih novih ideja i koncepcija Frane Petria, Nikole
Guetia, Mihe Monaldija, ali i njihovih prethodnika, predstavnika filozofije i
kulture humanizma, koji imaju istaknuto mjesto u domaoj povijesti filozofskog
miljenja. Na njih valja obratiti posebnu panju kada je rije o iznimno znaajnoj
ulozi i mjestu govornitva i retorike i njene funkcije u ivotu pojedinca i drutva
u cjelini. Sadrajnica je to mnogih djela, rasprava, dijaloga i komentara filozofa,
43 O F. Petriu, v. L. Menapace Brisca, La rettorica di Francesco Patrizi, Aevum, 1952., p. 432.; E. Garin,
Note su alcuni aspetti delle retoriche rinascimentali e della Retorica del Patrizi, Roma-Milano,1953.,
p. 7-37.; G.della Volpe, Poetica del Cinquecento, Bari, 1954.; P. O. Kristeller, Eight Philosophers of the
Italian Renaissance, Stanford, 1964.; A. Antonacci, Richerche sul neoplatonismo del Rinascimento.
Francesco Patrizi da Cherso, vol. I., Salentina, 1984.; C. Vasoli, Francesco Patrizi da Cherso, Roma,
1989.; Lj. Schiffler, Frane Petri/Franciscus Patricius, Od kole miljenja do slobode miljenja, Zagreb,
1997., str. 51-67 (Nova retorika); E. von Erdmann, Frane Petri i barokne poetike, Prilozi za istrai-
vanje hrvatske filozofske batine, 67-68, 2008., str. 27-41. O N. V. Guetiu i I. Lukareviu i njihovoj
retorici, v. W. Potthoff, Zur Geschichte der alteren Rhetorik in Dalmatien: Eloquentia des Ivan Lu-
karevi, u: Festschrift fur Herbert Brauer zum 65. Geburtstag am 14. April 1986, Kln-Wien, 1986., p.
355-369; isti, Koncepcija retorike N. V. Guetia u kontekstu tradicije, PIHFB, 39-40, 1994., str. 55-60;
isti, Iz povijesti starije hrvatske retorike, Dani hvarskog kazalita, XX, Hrvatsko barokno pjesnitvo,
Split, 1994., str. 14-25; isti, Nekoliko primjedaba povodom izdanja knjige In primum librum Artis
rhetoricae Aristotelis commentaria Nikole Guetia, PIHFB, 41-42, 1995., str. 344-348.
136
mislitelja i pisaca, djela iz knjievne povijesti44, jezikoslovlja i umjetnosti. To je

ujedno predmet daljnjih znanstvenih istraivanja i otkrivanja one jo nepoznate
grae, prouavanja i vrednovanja autora i djela, njihove prisutnosti i ivog su-
djelovanja, kao i utjecaja u europskom kulturnom dijalogu.
13.
Nekoliko primjera iz starije hrvatske filozofske batine ukazuju na neke as-

pekte retorike kao umijea i na recepciju antikih paradigmi, posebice kako su se
one ukrtale i manifestirale u europskoj humanistikoj tradiciji kroz ideal govor-
nitva i govornika. Od razdvajanja disciplina filozofije, retorike, dijalektike i lo-
gike pa do nastojanja njihova povezivanja i tijesne meuzavisnosti, nadalje i od
spekulativno-teorijskih i praktikih do znanstvenih promiljanja u razliitim su
se duhovno-povijesnim razdobljima, okvirima i kontekstima prouavale njihove
osnove, principi, strategije, funkcije, problemi i provodile taksonomske analize.
Problemi retorike tako se postavljaju u svoj irini a njen se utjecaj takoer ogleda
ne samo u problematici verbalnog iskaza, rijei, jezika i govora, ritma, melodike,
gestike (eloquentia corporis), oblika, boje (colores rhetorici), nego i u disciplinama
kao to je primjerice knjievnost, glazbena umjetnost (figura musica), pravo, po-
litika. Pitanja koja obrauju retorike teorijske rasprave i djela vrlo su iroka,
raznovrsna i odnose se kako na lingvistika, semiotika, terminoloka, tako i na
gnoseoloka, antropoloka, psiholoka, praktika, empirijska, etiko-pedagoka
i umjetniko-estetika prouavanja. Orijentacije i tendencije mijenjale su se tije-
kom stoljea, i poslije razdoblja kojih smo se dotakli, do povezivanja retorike,
poetike i stilistike, ideala stila (elocutio), pa retorikih pisama, teorije afekata, ili
dominacije pojmova retorikog ethosa, pathosa, zaudnosti, genija, talenta u 18.
st., ili pak retorikih figura, ornatusa, sve do nove, znanstvene retorike 20. sto-
ljea. Pozivanja na antike autoritete, Platona, Aristotela, Cicerona i Kvintilijana,
Pseudo Longina i druge nisu iezla, ali dolazi do raskida s njima. Retorika se
i dalje umnogomu svodi na metodoloki instrumentarij. Novi karakter i ide-
al retorike promiu primjerice glazbena teorija, estetika teatra, hermeneutiko
tumaenje teksta, pa moemo govoriti o restrukturiranju retorike danas, ali i o
novom interesu filozofije za retoriku, ne o konfrontiranju dviju disciplina, pa i
44 O hrvatskom knjievnom baroku, njegovom karakteru i formalno-distinktivnim obiljejima, nejedin-
stvenosti i krugovima te mnogim aspektima u razliitim disciplinama, nadalje posebno o konetoznoj
poetici piu mnogi domai autori, od kojih navodimo samo neke, budui je to predmet koji zasluuje
zasebne i podrobnije analize: D. Falievac, Konetizam i Bunieva poezija, Umjetnost rijei, 27,
1983., str. 127-236; P. Pavlii, Barokni stih u Dubrovniku, Dubrovnik, 1995.; Z. Kravar, Barokni opis,
Zagreb, 1970.; isti, Studije o hrvatskom knjievnom baroku, Zagreb, 1975.; isti, Das Barock in der
kroatischen Literatur, Kln-Weimar-Wien, 1991.
137
retorikih anrova, nego o retorinosti filozofskog teksta, kako to smatraju neki

suvremeni filozofi. Kategorija vjerojatnog kao dimenzija govora ulazi i u po-
druje znanstvenog probabilistikog diskursa. ovjek, zoon logikon i zoon poli-
tikon danas zahtijeva retoriku (retorinost) otvarajui nov pojam znanja i jezika
(koji opisuje, nagovijeta, informira, upuuje, ali ostaje i nadalje ogledalo uma/
bezumlja i misli), kreativnosti, stvaralake upotrebe jezika, eksperimenta i ima-
ginacije, podruje pansemiotike i novih pojmova svojstava ljudskog uma i men-
talnih procesa, slobode i granica ljudske inteligencije, kao to su to postavljali i
ovdje spomenuti filozofi stoljeima ranije. Mijeanje stilova i anrova, i retorici
sestrinskih umijea, uvodi i nove principe jednog opeg, zajednikog umjetni-
kog djela, cjelovite umjetnine rekli bismo, u onom smislu u kojemu je nekada
davno govorio Ciceron o kvalitetama koje mora posjedovati (idealan) govornik.
Sve manje jednoj od disciplina, retorici je pripalo iroko podruje proimanja
razliitih disciplina. U potvrdu toga svjedoci smo danas pojave novih interna-
cionalnih asopisa za retoriku, drutava, institucija, centara i debatnih kruoka.
Neto od tog razvoja retorike u modernom miljenju Zapada anticipirala je ve i
naa viestoljetna bogata filozofska batina.
138
The Art of Rhetorics in the Old Croatian Philosophical Heritage
Summary
In the centuries-old Croatian history of philosophy, the art of rhetorics, the phenomena
of oratory and the orator, has been one of the dominant disciplines in nearly all the spirit-
ual-historical epochs. In the European Middle Ages and the educational curriculum of the
trivium within the septem artes liberales, its genesis was continued from the Classical Greek
thought (the Sophists, Plato, Aristotle, and others) to the Roman classics of rhetorics (Cicero,
Quintilian, and others); in its reception through centuries, it had remained the paradigm of
humanistic education, a cultural and spiritual ideal. It had remained that from the Latinist
times to the modern age, for writers, philosophers, artists, scientists, diplomats, state and
law theoreticians, until the new rhetorics of the 20th century. The relations among the disci-
plines of rhetorics, dialectics, logics, grammar, poetics, and mathematics, their confrontations,
interdependence, and interpermeation, are evident in the abundant literature, books, trea-
tises, dialogues, analyses, and interpretations. The reception of the Classical rhetorical works,
orientations, tendencies, interpretations, and analyses, is enormous. This refers to the issues
of the nature of the art of rhetorics, its definitions, forms, strategies and methods, functions
and aims, its position, and its roles. The scope and multidimensionality of its determinants
(the epistemological ones, as well the gnoseological, anthropological, linguistic, semantical,
semiotic, poietical, artistic, aesthetical, ethical, pedagogical, social, legal, and political ones)
are shown by the works written by Croatian philosophers, renowned and prominent persons,
and often excellent orators themselves. The paper lists just a few of the many examples of the
significant contributions to the Croatian history of rhetorics, made by the participants in the
European dialogue of thought.
Keywords: philosophy; theology; rhetorics; language; thought; knowledge; exhortation;
septem artes liberales; Croatian Latinism; literature; law; politics; diplomacy; Humanism and
the Renaissance; Baroque; Plato; Aristotle; Cicero; Dante; M. Maruli; F. De Diversis; M. Vla-
i-Ilirik; F. Vrani; P. Skali; F. Petri; N. V. Gueti; M. Monaldi
139

Umijeće Retorike U Starijoj Hrvatskoj Filozofskoj Baštini

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Umijeće Retorike U Starijoj Hrvatskoj Filozofskoj Baštini

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 1(091)

Ljerka Schiffler Izvorni znanstveni lanak

UMIJEE RETORIKE U STARIJOJ HRVATSKOJ FILOZOFSKOJ BATINI

U viestoljetnoj hrvatskoj povijesti filozofije retoriko umijee, fenomen go-

Kljune rijei: filozofija; teologija; retorika; jezik; miljenje; znanje; uvjera-

U okviru istraivanja i prouavanja hrvatske filozofske batine analizirat

Predstavnik intelektualnoga, drutvenog i duhovnog ivota dubrovake kulturne

Poetiko retorika problematika renesansnog razdoblja naeg podneblja

vora, uvjeravanje kao biti govornitva i njegovih metoda, probleme iznalae-

ce i tumaenja Boetija, Alberta Velikog, Tome Akvinskog, Filopona, Duns Sko-

metoda, ciljeva i zadae (tradicionalno formulirane u docere, delectere, movere, po-

6 Ciceron, O govorniku, Zagreb, 2002. (prir. i prev. G. Stepani).

Ars dicendi, umjetnost rijei, koja je predmet izuavanja renesansne filozo-

mnogih pisaca humanista, filozofa i gramatiara, povjesnika i pravnika, notara

Koristi on svoje govore i za vlastita opaanja i filozofska razmiljanja o poloaju

stva, razum, iskustvo, pamenje i vrline, njegovi govori i danas oduevljavaju

Nikole Zrinskog, pripadnika uvene plemike obitelji, vojskovoe, bana i pjesni-

Estetika znanost, teorija izraza i semantike dimenzije jezika, teorije ingeni-

filozofije, povijesti, ak i epigrafike, rijei koja poprima vie znaenje misaonih

Poput cjelokupnog europskog knjievno predbaroknoga, maniristikog i

Kakvo u tome ima mjesto Guetiev komentar, sredinje vraanje Aristotelu

poetnoj filijacijskoj liniji, govornikovom obveznom studiju filozofije? Tu valja

U povijesnom slijedu tu valja navesti imena pedagoga, govornika, pjesnika

istiu blistavo Marulievo retoriko umijee, humanistiko obrazovanje i pozna-

Gueti se nastavlja na nau stariju tradiciju, konzultira razliite pristupe,

21 Poslanica gospodina Marka Marulia Splianina Hadrijanu VI, Zagreb-Split, 1994.

Guetiev platonizam i neoplatonistiko obiljeje njegova miljenja prisutni

O osnovama dijalektike (umovanju), njenim elementima i sredstvima (in-

no oblikovana u formu znanosti, prouena i usustavljena ni kao umijee a niti

24 ibid. str. 200.

Vlaiev suvremenik, polihistor, beki doktor filozofije i teologije Pavao Skali

ljito obrazovanje i iznimna uenost utjecali su na stjecanje bolonjskog doktorata

metode i pravila, vrste sudova i silogizama, figure, vrste pamenja, prirodno i

Filozofski utemeljena retorika boanskog Platona, prema Guetiu, koja

teolokim pitanjima, gdje retorika postaje inaica teologije, posebice u francu-

formalizma, na raun modernih dubrovakih i ne samo dubrovakih sofista pa

Aristotela, jedinog tvorca ovog umijea, a zatim da paljivo itaju i prouavaju

ovjeka s ovjekom, ovjeka sa svijetom. Po toj, platoniki shvaenoj i aktualizi-

njega i kasniji narataji hrvatskih mislitelja, pa i govornika. Rijei su to kojima

Novum dijaloga o retorici, filozofiji jezika i retoriko-poetolokim pitanjima

35 M. Vlai Ilirik, op. cit., str. 248.

treba imati na umu da je Petri mislitelj prijelaza, da se koleba izmeu podruja

38 F. Petri, Sretan grad, Zagreb, 1975., str. 40 (prev. V. Premec).

Bavei se razmatranjem i studijem fenomena rijei i filozofijom jezika, Petri

teovom filozofsko-teolokom koncepcijom jezika i ljudske due i podjele njenih

egzegeze u djelima, raspravama i dijalozima naih mislitelja. Petrieve ideje u

Petriev ideal i nastojanje da svojim dijalozima ponudi filozofske temelje i

mislitelja i pisaca, djela iz knjievne povijesti44, jezikoslovlja i umjetnosti. To je

Nekoliko primjera iz starije hrvatske filozofske batine ukazuju na neke as-

retorikih anrova, nego o retorinosti filozofskog teksta, kako to smatraju neki

The Art of Rhetorics in the Old Croatian Philosophical Heritage

You might also like