Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16.

stoljeća (predavanje 1I) 1

Predavanje II
OKVIRNI PROBLEMI PROUČAVANJA STARIJE HRVATSKE
KNJIŽEVNOSTI II: POETOLOŠKI PRISTUP

Poetološki pristup hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja

Upis riječi "poetika" u rubriku "naslov" tražilice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu u listopadu 2018. rezultirao je popisom 183 bibliografske jedinice koje započinju
tom riječi i uglavnom se odnose na književnost. Tako velik broj pronađenih naslova nije
slučajan jer je poetika (grč. ποιητικός – pjesnički) jedan od središnjih pojmova znanosti o
književnosti u 20. stoljeću. Uostalom, njegovo starije značenje može se poistovjetiti sa
značenjem suvremenih pojmova "teorija književnosti" ili "znanost o književnosti". Termin
poetika i u strukturalističkoj paradigmi proučavanja književnosti, primjerice u radovima
Romana Jakobsona i Tzvetana Todorova, uglavnom označava teoriju književnosti odnosno
"žarišni dio" proučavanja (studija) književnosti. 1 Ipak, od 183 ponuđena naslova veći je
broj onih koji upućuju na konkretna književna djela ili korpuse djela – tada iza riječi
"poetika" uglavnom slijedi ime nekog pisca (L. Plejić, Poetika književnog opusa Lukrecije
Bogašinović), rjeđe i naslov kakva književnog djela (M. Franičević, Poetika Petra Zoranića
koju "zdarže" njegove "Planine"), zatim je tu katkad oznaka žanra (S. Lasić, Poetika
kriminalističkog romana) ili književnopovijesnog razdoblja odnosno stila (P. Pavličić,
Poetika manirizma). Unatoč tako raznoliku sintagmatskom povezivanju, u svim
spomenutim primjerima termin poetika u osnovi znači isto – specifičan pristup književnom
tekstu, pristup koji nije daleko od primjene strukturalistički shvaćene poetike kao
primijenjene književne teorije. No, i to je samo jedno od značenja pojma poetika relevantno
za studij hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Drugo važno značenje je ono koje se
vezuje uz samo stvaranje književnog teksta. To značenje ima tek nekoliko ponuđenih
naslova iz NSK.

1
V. R. Jakobson, "Lunguistics and Poetics", u Style in Language, Cambridge, Massachusetts, 1960, 350–377
(srpski prijevod R. Bugarskog u R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Beograd 1966, 285–326); Tz. Todorov,
Poétique (Pariz 1973, srpski prijevod B. Jelić i M. Konstantinović, Beograd 1986). I u poznatom djelu Borisa
Andrejeviča Uspenskog, Poetika kompozicije (Moskva 1970, srpski prijevod N. Petkovića, Beograd 1979)
prva bi se riječ mogla zamijeniti sintagmom "književna teorija".
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 2

Ta dva različita značenja termina poetika, proistekla iz razlikovanja primjene pojma

na samu književnu proizvodnju od označavanja njezina proučavanja, ovdje će se razlučiti
pojmovnim parom normativna poetika / deskriptivna poetika.

a) Normativna ili preskriptivna poetika termin je kojim se označavaju tekstovi koji

normiraju književnu proizvodnju tako što uspostavljaju vrijednosnu hijerarhiju književnih
žanrova i/ili propisuju nužne ili poželjne odlike pojedinog žanra. Normativna poetika,
dakle, pruža piscu savjete kako dobro napisati neku tragediju, komediju, ep i sl. Najstarija i
najpoznatija normativna poetika europske književne kulture jest Aristotelova. I premda se
za nju obično tvrdi da – za razliku od kasnijih antičkih, srednjovjekovnih i
ranonovovjekovnih normativnih poetika – više kanonizira postojeću književnu praksu nego
što propisuje buduću,2 što se pokazuje u mnogobrojnim klasificirajućim iskazima
(primjerice u X. glavi, gdje je riječ o podjeli fabula na jednostavne i kompleksne), ni u njoj
normativna funkcija nije zapostavljena. Osim što tragediji daje prednost pred epom i
drugim oblicima oponašanja/prikazivanja (mímesis), Aristotelova poetika hijerarhizira
elemente tragedije (prema važnosti na prvom je mjestu fabula, a zatim dolaze karakteri,
misli, dikcija, skladanje napjeva i vizualni dio) te pruža normativne savjete piscima,
primjerice pri objašnjenju načela jedinstvenosti i potpunosti radnje: "Treba, dakle, kao što
se i u drugim mimetičkim umijećima jedno oponašanje odnosi na jedan predmet, da i fabula
– jer je oponašanje radnje – bude oponašanje radnje koja je jedinstvena a također i
potpuna."3
Osim Aristotelove normativne poetike na europsku je književnu tradiciju posebno
utjecala nevelika pjesnička poslanica Ad Pisones4 Kvinta Horacija Flaka (1. s. pr. n. e.),
koju je Kvintilijan (1. st.) poslije nazvao Ars poetica. Horacije dijeli savjete o tome kako
napisati dobru dramu ili pjesmu, s posebnim osvrtom na probleme izbora pjesničke građe,
primjerenog jezičnog stila i primjerenog pjesničkog metra; zatim oblikovanja karaktera,
dramske kompozicije i dr. Iz Horacijeve su se epistole proširile i poznate krilatice poput: ab

2
Tako misli i Tz. Todorov, nav. dj. 12.
3
Aristotel, O pjesničkom umijeću, prijevod i objašnjenja Zdeslav Dukat, Zagreb: August Cesarec, 1983, 23–
24.
4
U hrvatskom prijevodu poslanica se nalazi u knjizi Kvint Horacije Flak, Satire i epistule, prev. J. Zgorelec,
Velika Gorica: Papir, 1998.
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 3

ovo; in medias res; ut pictura poesis; prodesse et delectare. U ranom novovjekovlju, od 15.
do 18. stoljeća u književnosti europskog Zapada nastale su brojne normativne poetike,
poglavito u Italiji (Giulio Cesare Scaligero, Antonio Minturno, Lodovico Castelvetro i dr.).
Ipak u europskom je književnom pamćenju vjerojatno najpoznatiji tekst te vrste normativna
poetika francuskog klasicizma – Nicolas Boileau, L'art poétique (1674) – možda i zbog
činjenice da je napisana u stihovima. U četiri pjevanja s ukupno 1110 aleksandrinaca
Boileau, osim o općim poetičkim načelima (stih, jezični stil, kompozicija), raspravlja o
eklogi, elegiji, odi, sonetu, epigramu, satiri, tragediji, epu i komediji.5
Hrvatska književna kultura ranog novovjekovlja ne obiluje normativnopoetičkim
tekstovima, osobito ne na hrvatskom jeziku. Naime, kao prave se poetike domaćih autora u
ranom novom vijeku mogu izdvojiti tek dva značajnija djela: Frane Petrić (1529–1597),
Della Poetica (Ferrara 1586) i Matija Petar Katančić, De poesi Illyrica libellus ad leges
aestheticae exactus (Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike). Obojica
autora živjeli su izvan Hrvatske: Petrić u Italiji, Katančić u Mađarskoj; obojica su bili
sveučilišni profesori: Petrić u Rimu, Katančić u Budimu. Petrićeva je Poetika, tek
djelomice objavljena, ostala nedovršena, a njezin je autor bio jedan od mnogih poetičara
talijanskog humanizma i renesanse koji su u svojim djelima polemizirali s Aristotelom;
Petrić je posebno oštro kritizirao Aristetolovo učenje o oponašanju kao biti i izvoru
pjesništva.6 Za povijest domaćeg poetičkog mišljenja zanimljivije je Katančićevo djelo,
dovršeno 1817. i objavljeno tek 1984. Nakon uvodnog poglavlja o početcima pjesništva,
koje on vidi u pjevanju hvalospjeva Bogu, slijedi poglavlje o pjesništvu Ilira, pod čime se
misli na pjesništvo na području antičkog Ilirika od antike do suvremenosti. Katančić tu
razlikuje narodno i umjetničko pjesništvo, a od pjesničkih vrsta posebno govori o
pripovjednom pjesništvu, pastirskom pjesništvu, epu, tragediji, komediji, operi, lirskom
pjesništvu, poučnom pjesništvu i satiri. U trećem je poglavlju pak riječ o kvantitativnoj
metrici, tropima i figurama te o pravopisu. Od hrvatskih ranonovovjekovnih književnika
Katančić spominje Petra Divnića, Jurja Barakovića, Anicu Bošković, Ignjata Đurđevića,
Andriju Kačića Miošića, Antuna Kanižlića, Matiju Antuna Relkovića. Kanižlićeva Sveta
Rožalija predstavljena je kao remek-djelo ilirskog pjesništva.7

5
V. Boileau, Nicolas, Pjesničko umijeće, prev. M. Tomasović, Zagreb 1999.
6
V. Ljerka Schiffler, Frane Petrić o pjesničkom umijeću: izabrani tekstovi, Zagreb 2007.
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 4

Ipak, i na hrvatskom jeziku postoje ranonovovjekovni tekstovi koji se bave poetičkim

problemima; to su najčešće predgovori književnih djela. Najpoznatiji od njih svakako je
predgovor Marulićeve Judite, koji sadržava glasovitu rečenicu o autorovu nasljedovanju
domaće pjesničke tradicije ("začinjavci") i književnih postupaka kanoniziranih epskih
pjesnika ("zakon starih poet"), najvjerojatnije Vergilija i njegovih sljedbenika u
kršćanskoj/biblijskoj epici:

Evo bo historiju tuj svedoh u versih po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu onih starih
poet, kim nî zadovoljno počitati kako je dilo prošlo, da mnoge načine obkladaju neka je
vičnije onim ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhača ki na gospockoj
tarpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih
tacih stvari da slaje bude onim ki su prišli blagovati. 8

U krug poznatijih normativnopoetičkih tekstova hrvatske ranonovovjekovne književnosti

svakako ulazi predgovor Ignjata Đurđevića religioznoj poemi Uzdasi Mandalijene
pokornice (Venecija 1728). Nakon upozorenja na osobitosti grafije i leksika u svom djelu,
Đurđević se brani od nekih stvarnih ili mogućih kritičkih primjedbi. Prigovor da njegova
Mandalijena ne plače/tuži na prirodan način nego urešenim govorom Đurđević odbacuje
pozivajući se na teološke i književne autoritete koji su također ukrašavali tužbu svojih
likova (Sveti Grgur Nazijanski, Apolinarije, G. Vida, J. Sannazzaro i dr.). U pobijanju
prigovora da u drugom pjevanju ("uzdisanju") opisuje Mandalijenin grijeh, Đurđević opet
priziva u pomoć teološke autoritete ("djeloispravnici aliti moralisti"), ovaj put bez
spominjanja imena.9
Normativne se poetike, dakle, zauzimaju za osviještenu, programsku primjenu nekih
književnih postupaka. No, književni se postupci katkad primjenjuju automatski,
7
Katančić, Matija Petar, Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike, prev. S. Sršan, Osijek
1984.
8
Marko Marulić, Hrvatski stihovi i proza, prir. B. Lučin, Zagreb: Matica hrvatska, 2018. (Stoljeća hrvatske
književnosti, knj. 137)
9
Pavao Pavličić u knjizi Skrivena teorija (2006) analizira kao poetičke tekstove predgovore i posvete u
djelima desetorice hrvatskih ranonovovjekovnh pisaca (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić,
Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, Ivan Gundulić, Petar Zrinski, Matija Magdalenić, Ignjat Đurđević, Andrija
Kačić Miošić).
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 5

neosviješteno – pjevač narodnih epskih pjesama nepogrešivo niže pravilne deseteračke

stihove, premda ništa ne zna o njihovoj metričkoj strukturi; on rabi stalne epitete i formule
za početke i završetke svojih priča, premda te postupke ne zna imenovati i ne razmišlja o
njima. Za takvog će se pjevača narativnih pjesama reći da posjeduje imanentnu poetiku.
Premda je riječ o pojavi koja se prije svega javlja u književnom folkloru, ona, čini se, ne
zaobilazi u potpunosti ni ranonovovjekovnu autorsku književnost. I to ne samo u pjesništvu
koje koketira s narodnom pjesmom (primjerice u deseteračkim pjesmama Andrije Kačića
Miošića) nego i u pravim autorskim pjesničkim opusima koje karakteriziraju
nadindividualni postupci: upotreba istog metra, stalnih epiteta, pjesničkih formula, istih
rima, iste motivike i dr., kao što je slučaj s ljubavnom lirikom 15. i 16. stoljeća.10

b) Deskriptivna poetika pojam je kojim se označavaju nastojanja proučavatelja

književnosti da opišu poetička obilježja nekog djela, opusa, žanra ili razdoblja, bilo da je
riječ o njihovoj usporedbi s primjerenom im normativnom poetikom (primjerice,
Gundulićeva epa Osman s normativnom poetikom epa Torquata Tassa), bilo da je riječ o
rekonstrukciji njihovih poetičkih obilježja – bez obaziranja na postojeće normativne
poetike, odnosno u slučajevima kad takve poetike nedostaju. Pod poetičkim se obilježjima
književnog djela razumije sveukupnost književnih postupaka koji se mogu iščitati iz samog
književnog teksta, bez povezivanja s izvanknjiževnim kontekstom. Kategorije poput stila,
kompozicije, metra, pripovjedača, lirskog subjekta i sl. mogu se analizirati kao isključivo
unutartekstne pojave. Deskriptivna poetika je cilj / osnovna zadaća / istraživački program
poetološkog pristupa književnosti. Taj pristup u prvi plan stavlja analizu poetičkih
osobitosti djela/opusa/žanrova/razdoblja. Književni se tekst promatra kao
umjetno/umjetničko djelo, kao "artefakt". Posebna se pozornost pridaje njegovoj estetskoj
10
Poetička preskriptivnost u književnosti vlada do romantizma; kult "individualnosti", "stvaralačke mašte" i
"pjesničkog genija" može se razumjeti kao negacija ideje klasičnih normativnih poetika. I dalje će se,
međutim, pisati tekstovi koji nastoje u stanovitoj mjeri normirati književnu proizvodnju, ponajprije
propagirati neki književni pravac (primjerice, Émile Zola u predgovoru romana Thérèse Raquin, 1867).
Konjunktura takvih književnih manifesta nastaje u prvim desetljećima 20. st., u razdoblju avangardne
književnosti (primjerice, F. T. Marinetti, kod nas U. Donadini). No, u tim se tekstovima ne mogu tražiti
konkretni "tehnički" naputci za pisanje djela određenog žanra. To bi bilo i nespojivo s modernim shvaćanjem
originalnosti (od romantizma naovamo), koje, za razliku od ranonovovjekovnog odnosa prema književnom
stvaralaštvu, ne cijeni toliko imitaciju, preradbu i prijevod.
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 6

funkciji – u polazištu poetološkog pristupa jest pretpostavka o postojanju literarnosti kao

specifičnog obilježja književnih tekstova, obilježja koje književnost (u užem smislu)
razlikuje od drugih spisateljskih praksi (primjerice od historiografije, filozofije,
znanstvenog ili religijskog diskurza i sl.). Stilska analiza (s aspekta retorike: istraživanje
pjesničkih figura u tekstu), analiza nekih elemenata plana izraza književnog djela
(primjerice, točka gledišta pripovjedača, kompozicijski postupci, tipovi lirskog subjekta,
različite metričke analize i sl.), zatim pokušaji genološkog određenja nekog teksta
(pripadnosti određenoj književnoj vrsti, žanru – posebice tamo gdje to nije vidljivo na prvi
pogled, primjerice, u određenju vrstovne pripadnosti Hektorovićeva Ribanja i ribarskog
prigovaranja) te razmatranje odnosa književnog teksta prema poetičkim osobitostima
nekog književnog razdoblja jesu osnovni poslovi poetološkog pristupa. U tom se pristupu
povijest književnosti u pravilu promatra kao imanentna povijest – proučavaju se mijene
unutar više-manje izolirana književnog sustava.
Deskriptivna je poetika (poetološki pristup književnosti) usko povezana s
formalističkim teorijskim školama dvadesetog stoljeća. Početke joj valja tražiti u ruskom
formalizmu (pojam "literarnosti" R. Jakobsona, koncept "književne povijesti bez autora" J.
Tinjanova, termini poput: "postupak", "fabula"/"siže" i sl.), a čvrste temelje u praškoj
strukturalističkoj školi (učenje o književnom djelu kao autonomnom estetskom znaku i o
estetskoj funkciji kod J. Mukařovskog, koncept razvoja književne strukture kod F.
Vodičke). Svoju je zrelu fazu dosegla u 1960-im i 1970-im godinama, ponajprije pod
utjecajem francuskog strukturalizma i naratologije (Tz. Todorov, G. Genette i dr.) te
sovjetske semiotike (J. Lotman).
Poetološki je pristup dominirao i u hrvatskoj znanosti o književnosti u drugoj polovici
prošlog stoljeća. Osim relativno brze i produktivne recepcije prije spomenutih
formalističkih učenja, posebno su ga potaknuli vodeći hrvatski autoriteti struke: germanist
Zdenko Škreb i rusist Aleksandar Flaker. 11 U proučavanju hrvatske ranonovovjekovne
književnosti poetološki je pristup zagospodario u 1970-im i 1980-im godinama, poglavito u

11
Zdenko Škreb bio je prvi urednik prvog domaćeg časopisa za znanost o književnosti, znakovita naslova –
Umjetnost riječi – koji neprekinuto izlazi od 1957. Za konceptualno potkrjepljenje poetološkog pristupa
književnoj povijesti posebno su važne bile knjige A. Flaker, Z. Škreb, Stilovi i razdoblja, Zagreb 1964. i A.
Flaker, Stilske formacije, Zagreb 1976, 21986.
 Predavanja iz Hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća (predavanje 1I) 7

radovima Dunje Fališevac, Zorana Kravara i Pavla Paličića. 12 Tim se pristupom osobito
često proučavala hrvatska književnost 17. stoljeća, hrvatski književni barok – dijelom zbog
dotad slabe istraženosti tog razdoblja, ali dijelom i zbog njegove podatnosti poetološkom
pristupu, kao i zbog težnje dokazivanja europske legitimacije hrvatske književnosti tog
vremena, njezina slijeđenja europskih književnih trendova.
Poetološki se pristup u međuvremenu spustio i u akademsku praksu te postao
temeljem studija starije hrvatske književnosti. Osim nužne pozitivističke faktografije
studenti su morali ovladati poznavanjem genološke (vrstovne) i stilsko-periodizacijske
nomenklature, formalnih obilježja kanonskih tekstova i sl. I premda se od sredine 1990-ih i
u akademsku nastavu starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sve
više pojavljuju kolegiji kulturološkog usmjerenja, poetološka su znanja ostala temelj studija
– njima student usvaja osnovni metajezik struke, instrumentarij kojim ekonomično i
precizno može opisati književnopovijesne pojave. Stoga i u reformiranom studiju ovaj
pristup ostaje temeljnim, poglavito na preddiplomskoj razini.

12
V. primjerice Z. Kravar, Studije o hrvatskom književnom baroku, Zagreb 1975, isti, Funkcija i struktura
opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb 1980; P. Pavličić, Rasprave o hrvatskoj baroknoj
književnosti, Zagreb 1979; D. Fališevac, Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb 1989; 22007.