M 1 Lingvistika

Semantika
Semantika je lingvistička disciplina koja se bavi opisom značenja u jeziku. Začetnikom semantike
kao suvremene znanstvene discipline smatra se M. Bréal, koji je u knjizi Ogled o semantici
(1897.) zacrtao njezine temeljne teorijske postavke i istaknuo važnost nekih pojavnosti, npr.
sinonimije i polisemije, koje su i u današnje doba jedna od okosnica semantičkih teorijsko-
metodoloških pitanja. Mnogi su lingvisti izbjegavali baviti se semantikom smatrajući je najmanje
egzaktnom od svih lingvističkih disciplina ponajprije zbog neadekvatna metodološkog aparata
koji se koristio introspekcijom, podložnom znanstveničkoj subjektivnosti. Drugi je razlog
odbijanja semantike kao relevantne discipline bio i to što ona opisuje značenje kao pojavnost
koja pokazuje da između jezika i stvarnosti postoji sprega te da je jezik teško promatrati kao
autonoman sustav. Neki su lingvisti poput L. Bloomfielda predlagali oslanjanje semantike na
egzaktne znanosti, ponajprije prirodne, što se također pokazalo neuspješnim jer nije odgovaralo
prirodnomu znanju govornika o značenju neke riječi. Tako je sol za govornike ponajprije začin, a
tek potom mineral kemijskog sastava NaCl.
U principu se i semantika dijeli, poput ostalih lingvističkih disciplina, na sinkronijsku i
dijakronijsku, već prema tome da li proučava stanja u nekom sustavu ili razvoj jedinica u
vremenu. Dijakronijskoj semantici bliska je etimologija, istraživanje porijekla pojedinih riječi i
njihova izvornog sadržaja, te analiza razvitka tog sadržaja. Semantici pomažu, dakako, i otkrića
leksikologije.
Premda je semantika u svom suvremenom obliku relativno mlada lingvistička disciplina i
premda je danas još uvijek zacijelo najnerazvijenija od svih osnovnih nauka unutar znanosti o
jeziku, u okviru etimoloških, leksikografskih i, osobito, filozofskih i logičkih razmatranja već su
odavno utvrđene neke semantičke pojave i zakonitosti. Interes za plan jezičnog sadržaja u antici
javlja se s prvim grčkim filozofima, a do posebnog izražaja dolazi u vrijeme sofista i Platona, te
Aristotela. Smatrajući uglavnom jezik oruđem ljudskog uma i izrazom čovjekovih misli, Aristotel
– a s njim i čitav srednji vijek, s odjecima sve do današnjeg vremena – jezičnu analizu na planu
sadržaja identificira s logičkom analizom valjanosti i istinitosti sudova. Nije stoga čudo što je
stoljećima centralno i semantičko i uopće lingvističko pitanje bio odnos između riječi i njome
označena izvanjezičnog fenomena: oko toga se vodio sukob između nominalista, koji su smatrali
da je ta relacija u saussureovskom smislu arbitrarna i konvencionalna, i realista, koji su vjerovali
u iskonski motiviranu i nearbitramu vezu između riječi i stvari.
Pojava strukturalizma u lingvistici svakako je dala nov poticaj razvitku semantike, to više što je
de Saussureova podjela znaka na označitelj i označeno, kasnije kod Hjelmsleva i drugdje
preformulirana u razlikovanje izraza i sadržaja, točno locirala semantiku na plan jezičnog
sadržaja. Sadržaj znaka je onaj njegov dio na koji se preslikava neka pojava iz izvanjezičnog
univerzuma. Svaki znak mora imati sadržaj kao nezaobilazan konstitutivni dio, a značenje,
eventualno, i smisao, svakako, u određenim situacijama mogu izostati.
U težnji da se objasni za lingvistiku zacijelo bitna ali još uvijek prilično nejasna relacija između
sadržaja znaka i izvanjezičnog fenomena koji je tim znakom označen, obično se razlikuju
predmet, pojam i riječ, u jednom opisu, ili predmet, sadržaj i izraz, u drugim deskripcijama:
njihovi se odnosi prikazuju. često s pomoću semantičkog trokuta (koji su uveli Ogden i Richards,
a preuzeo ga je S. Ullmann), na čijim se vrhovima nalaze ova tri termina, a stranica koja
povezuje predmet i riječ ili predmet i izraz označena je iscrtkano da bi se naglasila arbitrarnost
te relacije.

U Ogdenovu i Richardsovu trokutu iz lingvističkoga kuta gledanja postavlja se pitanje na što se

simbol odnosi. Je li to isključivo označitelj, budući da misao postoji kao zasebna kategorija, ili je
simbol cjelina koja se sastoji od označitelja i označenog? Ako je simbol cjelina odvojena od misli,
tada je misao kategorija koja nije pokrivena simbolom, tj. jezičnim znakom, dakle nalazi se izvan
strukture simbola i pitanje je kako se uključuje u proces označavanja. Ta, iz lingvističkog kuta,
terminološka nedotjeranost zahtijevala je svojevrsnu doradu i prilagodbu suvremenim
strukturalističkim lingvističkim promišljanjima.
Stephen Ullmann preuzima semiotički trokut, ali ga prilagođuje Saussureovu strukturalističkom
učenju. Tako simbol zamjenjuje terminom ‘ime’, thought terminom sens ‘misao’, a chose ‘stvar’
ostaje trećim vrhom trokuta. Značenje se međutim kod Ullmanna ostvaruje između imena i
smisla (misli), dakle isključivo na lijevoj strani trokuta, što podrazumijeva da je odnos između
stvari i misli u njegovu tumačenju značenja zanemarena.
Pri konstruiranju modela semantičkog sistema, za lingvistiku uopće, a posebno za
strukturalistički orijentirane pravce, postaje zanimljivo pitanje kako se definiraju sadržaji
pojedinih jedinica da bi se mogle utvrditi njihove sličnosti i razlike i na osnovi toga oblikovati
sistem. Jedna od teorija, takozvana situaciona analiza, pretpostavlja da jezične jedinice imaju
svoj sadržaj samo u konkretnoj izvanjezičnoj situaciji u kojoj se u komunikacijskom procesu
upotrebljavaju. Dovedena do krajnjih konsekvencija, ova teorija, bliska behaviorističkim
stavovima, negira mogućnost semantičkog izučavanja u jeziku i veže ga samo uz govor, a pri
tome zahtijeva potpun i iscrpan opis svih situacija u kojima se neki jezični znak može
upotrijebiti: time, zapravo, a priori odbacuje svaku mogućnost egzaktnog lingvističkog
istraživanja. Druga teorija, kontekstualna analiza, tvrdi da pojedine minimalne semantičke
jedinice na nivou znaka, semantemi, svoj pravi sadržaj pronalaze tek unutar šireg lingvističkog
konteksta, sintagmi, rečenica ili diskursa. Ponovo se s jedne strane pojavljuje pitanje
mogućnosti iscrpnog točnog nabrajanja svih lingvističkih konteksta nekog semantema, a s druge
je strane teško objasniti kako se od pojedinih praznih semantema dobiva njihova puna
kombinacija. Zbog toga se danas najčešće govori o trećoj vrsti pristupa, komponencijalnoj
analizi, čiji korijeni i opet sežu u antičku filozofiju i logiku. Prema njoj - a ona se analogno
martinetovskoj terminologiji može zvati i trećom artikulacijom - u svakom se semantemu
otkrivaju u ograničenu broju njegovi konstitutivni elementi koji nemaju ekvivalenta na planu
izraza ali njihova izmjena utječe na promjenu tog plana, kao što se svaki morf analizira na
foneme s jednakom takvom karakteristikom. Ovi konstitutivni elementi (npr. krava = govedo +
žensko; kobila = konj + žensko itd.) zovu se ponekad semi, ili bolje, u glosematičarskoj
terminologiji, figure sadržaja. Obično se pretpostavlja da je broj figura sadržaja u svakom
jeziku, poput broja fonema. ograničen i relativno malen, i da se njihovim kombinacijama dobiva
praktički neograničen broj semantema: ova pretpostavka, koja bi inače stvorila solidnu osnovu
za uspostavljanje semantičkog sustava, nije ničim dokazana - naprotiv, svaki praktični pokušaj
ukazuje na to da se figure sadržaja mogu, za razliku od fonema, u proizvoljnim količinama
unositi u opis. Usprkos tome njihovo uočavanje omogućilo je da se uvede za semantičku
deskripciju izvanredno koristan pojam semantlčkog polja (javlja se najprije u djelima J. Triera i
G. Matoréa): naime, svi semantemi koji imaju neke zajedničke figure sadržaja mogu se svrstati u
jednu cjelinu, unutar koje se zatim promatraju njihovi međusobni odnosi. Ovakvi opisi
semantičkih podsistema pojedinih jezika pokazali su se osobito efikasnima u onim domenama
koje su i u izvanjezičnom univerzumu jasno ograničene, kao što je to, na primjer, područje boja,
domačih životinja, pokućstva, odjeće itd. Kombinirajući teoriju semantičkih polja,
komponencijalnu analizu i dostignuća tradicionalne logike i semantike, dolazi se do egzaktnijeg
definiranja još nekih bitnih i uglavnom već odavno poznatih pojmova. Tako je hiponimlja
zapravo logički odnos inkluzije, pri čemu su hiponimi svi oni semantemi koji su koordinirano
unutar semantičkog polja podređeni nekom drugom semantemu, a on je njihov hiperonim (npr.
ljubav i mržnja su dva hiponima hiperonima osjećaj). Dio semantike koji se bavi opisom
značenja riječi naziva se leksička semantika i opisuje različita načela semantičkoga strukturiranja
pojedinačnoga leksema, kao npr. odnos denotacija/konotacija, zatim polisemiju, ali i različita
načela međuleksičkoga strukturiranja, kao npr. kod sinonima, antonima, netom spomenutih
hiperonima i hiponima i dr.
Tradiocionalne su semantičke teme npr. problem onomatopeja (riječ čiji izraz oponaša neke
prirodne zvukove - mijau, kukuriku, cvrkut), kod kojih je pitanje u kolikoj je mjeri veza između
izraza i sadržaja arbitrarna: treba ipak naglasiti da se izraz onomatopeja uvijek prilagođuje
fonološkom sustavu jezika kojem pripada. Semantiku mogu zanimati i tabui (riječi čija je
upotreba u određenim situacijama zabranjena zbog nekih socioloških ili civilizacijskih razloga,
redovito povezanih s njihovim sadržajem: npr. psovke ili imena bofanstava) i njihovo
izbjegavanje s pomoću eufemizama (riječi i izrazi koji na drugi, ublaženi način izriču neku tabu-
riječ ili neki drugi, u izvjesnom društvenom kontekstu, neupotrebljiv izraz: npr. zahvaliti se
nekome umjesto otpustiti nekoga). Danas se lingvistika uopće, pa i semantika posebno, sve više
opet bave problematikom idioma (konstrukcija specifičnih za svaki jezik, u kojima najčešće
čitava sintagma semantički odgovara jednoj riječi: vući za nos = poigravati se) i fraza ili
frazeologema (u kojima, također u svakom jeziku posebno, dolazi do različitih semantičkih
pomaka od uobičajenog sadržaja semantema, a takve konstrukcije sačinjavaju često
upotrebljavane cjeline: udarati glavom o zid): ova su pitanja osobito interesantna za teoriju
prevođenja i za učenje stranih jezika.

Određivanjem morfova i morfema može se formalno definirati i osnovna jedinica semantičke

analize – semantem – kao ona jedinica plana sadržaja koja je pridružena morfu na planu izraza i
zajedno s njim sačinjava cjelinu morfema. Sam je semantem u nekom odnosu s izvanjezičnim
univerzumom, i taj odnos, koji možemo nazvati značenje semantema, opisuje se, bez pretenzija
da se time i dotakne njegov gnoseološki ili ontološki karakter, kao preslikavanje. Važnost opisa
značenja u okviru sintaktičkoga opisa isticao je i Charles Fillmore. Njegovi dubinski padeži,
poslije u različitim sintaktičkim modelima nazvani i semantičke uloge, pokazuju da sintaksa nije
autonomna i neovisna o semantici jer se u sintaktičkim strukturama odražavaju i realiziraju
odnosi među pojavnostima stvarnoga svijeta. Npr. u rečenici Ivan vodi psa u šetnju Ivan je u
sintaktičkoj funkciji subjekta, ali je njegova semantička uloga agens – živi vršitelj neke radnje;
riječ pas je u sintaktičkoj funkciji izravnog objekta, a u semantičkoj ulozi pacijensa – živoga
trpitelja radnje. Semantičke uloge imaju važno mjesto u tzv. funkcionalnim sintaktičkim
pristupima koji jezik tumače s obzirom na njegovu komunikacijsku i kognitivnu funkciju, a
temelje se na činjenici da jezikom prenosimo obavijesti o odnosima među pojavnostima
stvarnoga svijeta i da jezik odražava način na koji poimamo stvarni svijet. Ta su obilježja jezika
sadržana u njegovoj semantičkoj strukturi, tj. u značenju. Suvremeni pristupi u leksičkoj
semantici temelje se na sprezi sintakse i semantike, tj. na činjenici da leksemi, odnosno riječi,
svoje pravo značenje ostvaruju u kontekstu, u uporabi, tj. u sintagmatskom okruženju te da bez
kontekstualne analize nema valjana opisa značenja. Sprega semantike s ostalim lingvističkih
disciplinama nezaobilazna je u suvremenim teorijskim okvirima. Značenje prožima sve jezične
razine, ono je nezaobilazno u sustavnom opisu jezičnih struktura, zbog čega semantika
postupno zauzima sve važnije mjesto u lingvistici.