Semiologija i gramatologija

JULIA KRISTEVA: Semiologija se danas gradi na predlošku znaka i njegovih

korelata: komunikacije i strukture. Koje su “logocentričke” i etnocentričke granice
ovih modela i zašto oni ne mogu poslužiti kao temelj jednom znakovlju koje bi
htjelo izmaći metafizici?

JACQUES DERRIDA: Sve su geste ovdje nužno višeznačne. Kad bismo i pretpostavili, u
što ne vjerujem, da bi se jednoga dana jednostavno moglo pobjeći metafizici, pojam
znaka bi u tom smislu istodobno označavao prepreku i napredak. Jer ako je znak svojim
podrijetlom i implikacijama u potpunosti metafizički, sistematski solidaran sa stoičkom
i srednjovjekovnom teologijom, rad i premještanje kojima je bio podvrgnut – i kojima
je, začudo, ujedno bio oruđe – imali su učinke razgraničenja: dopustili su kritiku
metafizičke pripadnosti znaka, ujedno označavajući i rastvarajući granice sustava u
kojemu se taj pojam rodio i počeo koristiti, ujedno ga, do neke mjere, čupajući iz
njegova tla. Taj rad treba provesti što dalje moguće, ali u određenom ćemo se trenutku
faktički morati susresti s “logocentričkim i etnocentričkim granicama” takvog modela.
U tom bi trenutku možda trebalo napustiti ovaj pojam. Međutim, vrlo je teško odrediti
taj trenutak, i on nije nikada čist. Trebaju biti iscrpljeni svi heuristički i kritički resursi
pojma znaka, i to u svim područjima i kontekstima. Neizbježno je, dakle, da
nejednakosti u razvoju (uvijek ih mora biti) i nužnost stanovitih konteksta nastave činiti
strateški nužnim povratak određenom modelu za koji već znamo da, u najnaprednijim
točkama istraživanja, djeluje kao prepreka.
Na samo jednom primjeru, možemo pokazati da je semiologija saussureovskog
tipa imala dvostruku ulogu. S jedne strane, apsolutno presudnu kritičku ulogu:
1) Nasuprot tradiciji, ona je potcrtala da je označeno neodvojivo od označitelja,
da su označeno i označitelj dva lica jedne te iste tvorbe. Saussure je čak izričito odbio
prispodobiti ovu opreku ili “jedinstvo s dva lica” s odnosima između duše i tijela, kao
što se to uvijek radilo. “Često se uspoređivalo to jedinstvo s dva lica s jedinstvom
ljudske osobe složene od tijela i duše. Ta usporedba nije zadovoljavajuća” (Cours de
liguistique générale, str. 145).
 2) Podvlačeći razlikovni i formalni karakter semiološkog djelovanja, pokazujući
da je “nemoguće da zvuk, materijalni element, sam po sebi pripada jeziku” te da “u
svojoj biti on [jezički označitelj] uopće nije fonički” (str. 164), de-supstancijalizirajući
ujedno označeni sadržaj i “supstanciju izraza” – koja, dakle, više nije par excellence niti
isključivo fonija –, pretvarajući ujedno lingvistiku u puki dio opće semiologije (str. 33),
Saussure je snažno pridonio okretanju pojma znaka protiv metafizičke tradicije od koje
ga je bio preuzeo.
No Saussure je ipak morao potvrditi tu tradiciju u mjeri u kojoj je nastavio
koristiti pojam znaka; ništa više od bilo kojeg drugog, ovaj se pojam ne može koristiti
na apsolutno nov ili apsolutno konvencionalan način. Prinuđeni smo nekritički preuzeti
barem dio implikacija upisanih u njegovu sustavu. Postoji barem jedno mjesto na kojem
Saussure mora odustati od povlačenja svih konzekvencija kritičkog rada koji je započeo,
i to je, nimalo slučajno, mjesto na kojem se pristaje služiti riječju “znak”, u nedostatku
boljeg izraza. Nakon što je opravdao uvođenje riječi “označeno” i “označitelj”, Saussure
piše: “Što se tiče znaka, ako se njime zadovoljavamo, to je stoga što ne znamo čime
bismo ga zamijenili, jer običan jezik ne nudi ništa drugo” (str. 99-100). I teško je,
faktički, vidjeti kako bismo mogli izbaciti znak kada smo već postavili opreku
označeno/označitelj.
Međutim, “običan jezik” nije nedužan ili neutralan. On je jezik zapadne
metafizike i ne prenosi samo značajan broj pretpostavki svih vrsta, nego i određene
pretpostavke koje su od nje neodvojive i, ma kako malo pozornosti posvećivali tomu,
isprepletene sa sustavom. Možemo očitati njihove učinke na Saussureov diskurs. I
stoga, s druge strane:
1) Održavanje stroge, bitne i pravne distinkcije između signansa i signatuma,
izjednačavanje signatuma i pojma1 (str. 99), ostavljaju formalno otvorenom mogućnost
mišljenja označenog pojma po sebi, u njegovoj jednostavnoj prisutnosti za mišljenje, u
njegovoj neovisnosti o odnosu prema jeziku, odnosno odnosu prema sustavu
označitelja. Ostavljajući tu mogućnost otvorenom – a ona je u samom načelu opreke
označitelj/označeno, odnosno znaka –, Saussure protuslovi kritičkim tekovinama o
kojima smo maloprije govorili. On prihvaća klasičan zahtjev onoga čemu sam predložio
ime “transcendentalnog označenog”, koje po sebi, u svojoj biti, ne bi upućivalo ni na
kakav označitelj, koje bi nadilazilo lanac znakova te, u određenom trenutku, više niti
samo ne bi djelovalo kao označitelj. Suprotno tomu, od trenutka u kojem se dovede u
pitanje mogućnost takvog transcendentalnog označenog te u kojem se shvati da je svako
označeno također u položaju označitelja,2 distinkcija između označenog i označitelja –
znak – postaje problematična u svojem korijenu. Naravno, radi se o postupku koji treba

1
Drugim riječima, inteligibilnog. Razlika između označitelja i označenog uvijek je ponavljala razliku
između osjetilnog i inteligibilnog. Ona to ništa manje ne čini u 20. stoljeću nego što je činila u svojim
stoičkim počecima. “Moderna strukturalistička misao jasno je to utvrdila: jezik je sustav znakova, a
lingvistika sastavni dio znanosti o znakovima, semiotike (ili, Saussureovim rječnikom, semiologije).
Srednjovjekovna definicija [znaka] – aliquid stat pro aliquo – koju je naše razdoblje oživjelo posvuda se
pokazala valjanom i plodnom. Tako konstitutivno obilježje svakoga znaka općenito, a posebno jezičnoga
znaka, počiva u njegovom dvostrukom karakteru: svaka lingvistička jedinica je dvodijelna i sadržava dva
aspekta, jedan osjetilni i drugi inteligibilni – s jedne strane signans (Saussureov označitelj), s druge
signatum (označeno).” Roman Jakobson, Essais de linguistique générale, str. 162.
2
Vidi De la grammatologie [Paris: Éditions de Minuit, 1967.], str. 106-108.
provoditi razborito jer: a) ona mora proći kroz mukotrpnu dekonstrukciju cijele
povijesti metafizike koja je nametnula i nikada neće prestati nametati svakoj
semiologijskoj znanosti taj temeljni zahtjev za “transcendentalnim označenim” i
pojmom koji je neovisan o jeziku; taj zahtjev ne nameće izvana nešto poput “filozofije”,
nego sve što povezuje naš jezik, našu kulturu, naš “sustav mišljenja” s poviješću i
sustavom metafizike; b) nije riječ niti o tomu da se na svim razinama sasvim
jednostavno pobrkaju označitelj i označeno. Činjenica da ta opreka ili razlika ne može
biti apsolutna i radikalna ne priječi joj da djeluje i čak bude nezaobilazna u određenim,
vrlo širokim granicama. Na primjer, niti jedan prijevod ne bi bio moguć bez nje. Doista,
tema transcendentalnog označenog uspostavlja se upravo u obzoru apsolutno čiste,
transparentne i jednoznačne prevodivosti. U granicama u kojima je moguć, ili se barem
čini mogućim, prijevod radi s razlikom između označenog i označitelja. Međutim, ako
ta razlika nikada nije čista, ne može biti ni prijevod, pa ćemo pojam prijevoda trebati
zamijeniti pojmom transformacije: uređene transformacije jednoga jezika drugim,
jednoga teksta drugim. Nikada nećemo imati, niti smo zapravo ikada imali posla s
nekakvim “transportom” čistih označenih (koje će instrument – ili “prijevozno sredstvo”
– označitelja ostaviti netaknutima i neoštećenima) iz jednog jezika u drugi ili u
unutrašnjosti jednog te istog jezika.
2) Iako je priznao nužnost stavljanja foničke supstancije u zagrade (“Ono što je
bitno u jeziku, vidjet ćemo, tuđe je glasovnoj naravi jezičnog znaka” [str. 21]. “U svojoj
biti, on [jezični označitelj] nikako nije glasovan” [str. 164]), Saussure je morao, zbog
bitnih i bitno metafizičkih razloga, privilegirati govor, sve što povezuje znak s phonè.
On govori i o “prirodnoj vezi između mišljenja i glasa, smisla i zvuka” (str. 46). Govori
čak i o “misli-zvuku” [pensée-son] (str. 156). Na drugom sam mjestu pokušao pokazati
što je tradicionalno u takvoj gesti te kakvim se to nužnostima pokorava. Na kraju se, u
kontradikciji s najzanimljivijim kritičkim motivom Tečaja, lingvistika pretvara u
regulacijski model, “pokroviteljicu” opće semiologije kojoj bi, formalno i teorijski,
trebala biti samo jedan dio. Time je tema arbitrarnosti odvraćena sa svojih plodnih
smjerova (formalizacija) prema jednoj hijerarhizirajućoj teleologiji: “Može se, dakle,
reći da potpuno proizvoljni znakovi bolje od drugih ozbiljuju ideal semiologijskog
procesa; stoga je jezik, najsloženiji i najrašireniji sustav izražavanja, ujedno i
najkarakterističniji od svih; u tom smislu lingvistika može postati opći obrazac svake
semiologije, iako je jezik samo jedan poseban sustav” (str. 101). Potpuno jednaku gestu
i pojmove pronalazimo kod Hegela. Protuslovlje između ta dva momenta Tečaja
pokazuje se i u tome što Saussure na drugom mjestu priznaje da “nije čovjeku prirodan
govoreni jezik, nego sposobnost izgrađivanja jezika, odnosno sustava različitih
znakova...”, drugim riječima, mogućnost koda i artikulacije neovisna o supstanciji,
primjerice foničkoj supstanciji.
3) Pojam znaka (označitelj/označeno) nosi u sebi nužnost privilegiranja foničke
supstancije i uzdizanja lingvistike u “obrazac” semiologije. Phonè je de facto
označiteljska supstancija koja se svijesti nadaje kao najintimnije ujedinjena s
mišljenjem označenog pojma. Glas je, iz te perspektive, sama svijest. Kad govorim,
nisam svjestan samo svoje prisutnosti u onome što mislim, nego i toga da u najvećoj
blizini svoje misli ili “pojma” čuvam označitelj koji ne pada u svijet, koji čujem čim ga
pošaljem, koji naizgled ovisi o mojoj čistoj i slobodnoj spontanosti, ne zahtijeva
uporabu nikakvog instrumenta, nikakvoga dodatka, nikakve sile preuzete iz svijeta. Ne
čini se samo da se ujedinjuju označitelj i označeno, nego se, u toj zbrci, čini da se
označitelj briše ili postaje proziran kako bi omogućio samom pojmu da se predstavi kao
ono što jest, ne upućujući na ništa drugo osim svoje prisutnosti. Izvanjskost označitelja
doima se reduciranom. Naravno, to je iskustvo varka, ali varka na čijoj se nužnosti
ustrojila cijela jedna struktura, ili cijela jedna jedna epoha; na temeljima te epohe
konstituirala se jedna semiologija čiji se pojmovi i fundamentalne pretpostavke mogu
vrlo precizno očitati od Platona do Husserla, preko Aristotela, Rousseaua, Hegela itd.
4) Reducirati izvanjskost označitelja znači isključiti sve što u semiotičkoj praksi
nije psihičko. Dakle, samo privilegij dodijeljen fonetskom i lingvističkom znaku može
ovlastiti Saussurea da tvrdi kako je “jezični znak, dakle, psihički entitet koji ima dvije
strane” (str. 99). Ako pretpostavimo da ta tvrdnja sama po sebi ima strog smisao, teško
je vidjeti kako bismo je proširili na svaki znak, bio on fonetsko-lingvistički ili ne. Teško
je, dakle, vidjeti, kako bi se opća semiologija upisala u psihologiju, osim upravo
pretvaranjem fonetičkog znaka u “obrazac” svih znakova. Saussure, međutim, čini
upravo to: “Možemo, dakle, zamisliti znanost koja proučava život znakova u okrilju
društvenog života; ona bi tvorila dio društvene psihologije te, konzekventno, opće
psihologije; nazvat ćemo je semiologijom (od grčkog semeion, ‘znak’). Ona bi nas
naučila od čega se znakovi sastoje, koji zakoni njima upravljaju. Budući da ona još ne
postoji, ne možemo reći kakva će biti; no ona ima pravo na postojanje, njezino je mjesto
unaprijed određeno. Lingvistika je samo dio te opće znanosti, zakoni koje će otkriti
semiologija bit će primjenjivi na lingvistiku, pa će se ona tako povezati s jednim dobro
definiranim područjem u skupu ljudskih djelatnosti. Na psihologu će biti da odredi
točno mjesto semiologije” (str. 33).
Razumije se, moderni lingvisti i semiotičari nisu ostali na Saussureu, ili barem
ne na tom saussureovskom “psihologizmu”. Kopenhagenska škola i cijela američka
lingvistika izričito su ga kritizirale. Međutim, ako sam inzistirao na Saussureu, to nije
samo zbog toga što ga i oni koji ga kritiziraju priznaju kao utemeljitelja opće
semiologije i posuđuju od njega većinu svojih pojmova; to je ponajviše stoga što ne
možemo kritizirati samo “psihologističku” uporabu pojma znaka; psihologizam nije loša
uporaba dobrog pojma, on je na višeznačan način, o kojemu sam govorio na početku,
upisan i propisan u samom pojmu znaka. Opterećujući model znaka, ta višeznačnost,
dakle, obilježava sam “semiologijski” projekt, s organskom cjelinom svih njegovih
pojmova, posebno pojma komunikacije koji zapravo implicira transmisiju zaduženu da,
od jednoga subjekta drugom, prenese identitet označenog predmeta, smisla ili pojma
koji su formalno odvojivi od procesa prijenosa i označiteljskog postupka. Komunikacija
pretpostavlja subjekte (čiji su se identitet i prisutnost konstituirani prije označiteljskog
postupka) i predmete (označene pojmove, mišljeni smisao koji komunikacijski prijelaz
neće morati niti ustrojiti niti preoblikovati). A komunicira B nekom C. Pošiljatelj
znakom komunicira nešto primatelju itd.
Slučaj pojma strukture, koji također spominjete, svakako je dvosmisleniji. Sve
ovisi o poslu koji mu se namijeni. Kao i pojam znaka – dakle semiologije –, on može
istodobno potvrditi i uzdrmati logocentričku i etnocentričku sigurnost. Nije na nama da
odbacimo ove pojmove, niti to, uostalom, znamo učiniti. Nedvojbeno treba, unutar
semiologije, preoblikovati te pojmove, premjestiti ih, okrenuti ih protiv njihovih
pretpostavki, ponovno ih upisati u druge lance, postupno preinačiti područje rada i tako
proizvesti nove konfiguracije; ne vjerujem u odlučan prijelom, u jedinstvenost
“epistemološkog reza”, kako se danas često govori. Rezovi se uvijek, i to kobno,
ponovno upisuju u staro tkanje koje treba nastaviti beskonačno rastvarati. Ta
beskonačnost nije akcidencija niti kontingencija; ona je bitna, sustavna i teorijska. To
nikako ne briše nužnost i relativnu važnost stanovitih rezova, pojavljivanja ili
definiranja novih struktura...

Što je to gram [gramme] kao “nova struktura neprisutnosti”? Što je pismo

[écriture] kao différance? Kakav prijelom uvode ti pojmovi u odnosu na ključne
pojmove semiologije, (fonetski) znak i strukturu? Kako pojam teksta zamjenjuje,
unutar gramatologije, lingvistički i semiologijski pojam iskaza [énoncé]?

Redukcija pisma – kao redukcija izvanjskosti označitelja – dolazi zajedno s

fonologizmom i logocentrizmom. Znamo kako je Saussure, po tradicionalnom
postupku, koji je bio i Platonov, Aristotelov, Rousseauov, Hegelov, Husserlov itd.,
isključio pismo iz polja lingvistike – jezika i govora – kao fenomen izvanjske
reprezentacije, koja je ujedno beskorisna i opasna: “Lingvistički predmet nije definiran
kombinacijom pisane i govorene riječi, samo govorena riječ tvori taj predmet” (str. 45),
“pismo je strano unutrašnjem sustavu [jezika]” (str. 44), “pismo zaklanja pogled na
jezik: ono nije njegovo ruho, nego ga prerušava” (str. 51). Veza između pisma i jezika je
“površna”, “patvorena”. Pismo, koje bi moralo biti samo “slika”, samo nekom
“bizarnošću” “uzurpira glavnu ulogu” i “preokreće prirodni odnos” (str. 47). Pismo je
“zamka”, njegovo je djelovanje “pokvareno” i “tiransko”, njegova su nedjela čudovišna,
“teratološki slučajevi”, “lingvistika bi ih trebala staviti na promatranje na poseban
odjel” (str. 54). Naravno, ta je reprezentacijska koncepcija pisma (“Jezik i pismo su dva
različita znakovna sustava: jedini razlog postojanja drugoga jest reprezentiranje
prvoga”, str. 45) povezana s fonetsko-abecednom praksom pisanja, na koju Saussure,
kako priznaje, “ograničava” svoju studiju (str. 48). Čini se da abecedno pismo zapravo
predstavlja govor i istodobno se pred njim briše. Istinu govoreći, moglo bi se pokazati,
kako sam pokušao učiniti, da ne postoji čisto fonetsko pismo, te da je fonologizam
manje posljedica abecedne prakse u nekoj kulturi negoli stanovite reprezentacije,
stanovitog etičkog ili aksiološkog iskustva ove prakse. Pismo bi se trebalo izbrisati pred
punoćom živoga govora, savršeno predstavljenog u transparentnosti svoje notacije,
neposredno prisutnog subjektu koji ga govori i onome tko prima njegov smisao, sadržaj,
vrijednost.
Međutim, ako se ne ograničimo samo na model fonetskog pisma, koji
privilegiramo samo zbog etnocentrizma, te ako također izvučemo zaključke iz činjenice
da nema čisto fonetskoga pisma (zbog nužnog razmaka [espacement] znakova,
interpunkcije, intervala, razlika neophodnih za funkcioniranje grafema itd.), cijela
fonologistička ili logocentristička logika postaje problematičnom. Polje njezine
legitimnosti postaje usko i površno. To je ocrtavanje granica ipak neophodno ukoliko, s
određenom koherencijom, želimo uzeti u obzir načelo razlike, onakvo na kakvo
podsjeća sam Saussure. To nam načelo ne propisuje samo to da ne privilegiramo jednu
supstanciju – ovde glasovnu, takozvanu temporalnu – isključujući drugu – primjerice,
grafičku, takozvanu prostornu – nego i to da smatramo svaki značenjski proces
formalnom igrom razlika. Odnosno tragova.
Zašto tragova? i kojim pravom iznova uvoditi gramatiku u trenutku kad se čini
da smo neutralizirali svaku supstanciju, bila ona fonička, grafička ili neka druga?
Naravno, nije riječ o pribjegavanju istom pojmu pisma i jednostavnom obrtanju
asimetrije koju smo doveli u pitanje. Radi se o tvorbi novoga pojma pisma. Možemo ga
nazvati gramme ili différance. Igra razlika zapravo pretpostavlja sinteze i odgode koje
onemogućuju da u bilo kojem trenu, u bilo kojem smislu, neki jednostavan element
bude prisutan u samom sebi i da upućuje samo na sebe sama. Bilo u poretku govorenog
ili pisanog diskursa, nijedan element ne može funkcionirati kao znak bez upućivanja na
drugi element koji sam nije jednostavno prisutan. Zbog tog se ulančavanja svaki
“element” – fonem ili grafem – konstituira na temelju traga drugih elemenata lanca ili
sustava u sebi. To ulančavanje, to tkanje, jest tekst koji se proizvodi samo
transformacijom drugoga teksta. Ništa, niti u elementima niti u sustavu, nije nigdje niti
ikada jednostavno prisutno ili odsutno. Posvuda postoje samo razlike i tragovi tragova.
Gram je dakle najopćenitiji pojam semiologije – koja time postaje gramatologija – i
odgovara ne samo polju pisma u uskom i klasičnom smislu nego i polju lingvistike.
Prednost takvoga pojma – uz uvjet da bude okružen određenim interpretativnim
kontekstom, jer ne označava niti dostaje sam po sebi ništa više od bilo kojeg drugog
pojmovnog elementa – jest u tomu što načelno poništava fonologističku inklinaciju
“znaka” i faktički ga dovodi u ravnotežu oslobođenjem cijelog znanstvenog polja
“grafičke supstancije” (povijest i sustav pisama izvan zapadnoga kruga) koje nema
neznatan ulog, a koje je do sada bilo zaboravljeno ili obezvrijeđeno.
Gram kao différance jest, dakle, struktura i gibanje koji se više ne daju misliti na
temelju opreke prisutnost/odsutnost. Différance je sistemska igra razlika, tragova
razlika, oprostorenja [espacement] kojim se jedni elementi povezuju s drugima. To je
oprostorenje istodobno aktivna i pasivna tvorba (a u différance ukazuje na tu
neodlučivost u odnosu na aktivnost i pasivnost, na ono što se ne prepušta upravljanju i
raspoređivanju tom oprekom) intervala bez kojih “puni” termini ne bi značili, ne bi
funkcionirali. To je također oprostorenje [devenir-espace] govornoga lanca, navodno
temporalnog i linearnog; oprostorenje koje jedino omogućuje pismo i svako suglasje
između govora i pisma, svaki prijelaz od jednoga k drugom.
Djelatnost ili proizvodnja konotirana onim a u différance upućuju na
generativno kretanje u igri razlika. One nisu pale s neba, niti su jednom zauvijek
zapisane u zatvorenom sustavu, u statičnoj strukturi koju bi mogle iscrpiti sinkronijska i
taksonomijska operacija. Razlike su učinci transformacija, a tema différance je iz te
perspektive inkompatibilna sa statičkim, sinkronijskim, taksonomijskim, ahistorijskim i
sličnim motivima unutar pojma strukture. No podrazumijeva se da strukturu ne definira
samo taj motiv, te da tvorba razlika, différance, nije astrukturalna: ona proizvodi
sustavne i regulirane transformacije koje mogu, do određene mjere, omogućiti jednu
strukturalnu znanost. Pojam différance čak razvija najlegitimnije načelne zahtjeve
“strukturalizma”.
Jezik, kao i svaki semiotički kod uopće – Saussure ih definira kao “klasifikacije”
– predstavljaju, dakle, učinke, ali uzrok im nije subjekt, supstancija ili biće koje je
negdje prisutno i izmiče pokretu différance. Budući da nema prisutnosti izvan i prije
semiologijske différance, možemo proširiti ono što Saussure kaže o jeziku na sustav
znakova općenito: “jezik je nužan da bi govor bio razumljiv i proizveo sve svoje učinke;
no govor je nužan da bi se uspostavio jezik; povijesno, činjenica govora uvijek ima
prvenstvo.” Riječ je o krugu, jer ako strogo razlikujemo jezik i govor, kod i poruku,
shemu i uporabu itd., te ako želimo prihvatiti dva tako iskazana postulata, ne znamo
gdje početi, niti kako nešto uopće može početi, bio to jezik ili govor. Dakle, treba
prihvatiti, prije svake disocijacije jezik/govor, kod/poruka itd. (i svega što je s njom
solidarno), sustavnu tvorbu razlika, proizvodnju sustava razlika – différance – među
čijim ćemo učincima eventualno moći, putem apstrakcije i jasno utvrđenih ciljeva,
razdijeliti lingvistiku jezika i lingvistiku govora itd.
Ništa – nikakvo prisutno i ne-diferantno biće – ne prethodi dakle différance i
oprostorenju. Nema subjekta koji bi bio pokretač, autor i gospodar différance, te kojemu
bi se ona eventualno i empirijski dogodila. Subjektivnost je – poput objektivnosti –
učinak différance, učinak upisan u sustav différance. Zato ono a u différance također
podsjeća na to da je oprostorenje temporizacija, obilaznica, odgoda kojom su intuicija,
percepcija, potrošnja, jednom riječju odnos s prisutnim, referencija na prisutnu zbilju,
na neko biće, uvijek diferirani. Diferirani zbog samog načela razlike koje traži da
element djeluje i označava, uzima ili daje “smisao” samo upućujući na drugi, prošli ili
budući element unutar ekonomije tragova. Budući da uvodi stanovitu – ne svjesnu –
računicu u polje sila, taj je ekonomijski aspekt différance neodvojiv od usko
semiotičkog. On potvrđuje da subjekt, a prije svega svjestan i govoreći subjekt, ovisi o
sustavu razlika i kretanju différance, da nije prisutan, a ponajprije nije prisutan samome
sebi prije différance, da se u njoj uspostavlja samo time što se dijeli, oprostoruje,
“temporalizira”, diferira, te da, kako je govorio Saussure, “jezik [koji se sastoji samo od
razlika] nije funkcija govorećega subjekta”. U trenutku kada intervenira pojam
différance, s lancem koji joj je pridružen, sve pojmovne opreke metafizike
(označitelj/označeno; osjetilno/inteligibilno; pismo/govor; govor/jezik;
dijakronija/sinkronija; prostor/vrijeme; pasivnost/aktivnost itd.), u mjeri u kojoj im je
krajnja referentna točka prisutnost prisutnoga (u obliku, primjerice, identiteta subjekta,
prisutnog u svim svojim operacijama, prisutnog ispod svih svojih akcidencija ili
događaja, prisutnoga samome sebi u svojoj “živoj riječi”, u svojim iskazima ili svojim
iskazivanjima, u prisutnim predmetima i činovima svojega jezika itd.), postaju
neutemeljene. Sve se, u jednom ili drugom trenutku, svode na podvrgavanje kretanja
différance prisutnosti neke vrijednosti ili smisla koji bi joj prethodili, bili iskonskiji od
nje, nadmašivali je i njome, u krajnjoj konzekvenciji, upravljali. Još je uvijek riječ o
prisutnosti onoga što smo ranije nazvali “transcedentalnim označenim”.
Tvrdi se da se pojam “smisao” u semiotici osjetno razlikuje od fenomenološkog
pojma smisla. U čemu su ipak suglasni i u kojoj mjeri semiološki projekt ostaje
unutarmetafizički?

Istina je da se opseg fenomenološkog pojma “smisla” isprva čini mnogo širim, mnogo
neodređenijim. Dapače, teško mu je odrediti granice. Svako iskustvo je iskustvo smisla
(Sinn). Sve što se pojavljuje svijesti, sve što uopće jest za svijest, jest smisao. Smisao je
pojavnost fenomena. U Logičkim istraživanjima Husserl odbija Fregeovo razlikovanje
između Sinn i Bedeutung. Kasnije mu se ta distinkcija činila korisnom, ne zbog toga što
ju je tumačio kao Frege, nego da bi naznačio podjelu između smisla u njegovu
najopćenitijem opsegu (Sinn) i smisla kao predmeta logičkog ili jezičnog iskaza, smisla
kao značenja (Bedeutung). Na tom se mjestu mogu pojaviti suglasja na koje ste
maloprije aludirali. Tako, primjerice:
1) Kako bi odvojio smisao (Sinn i Bedeutung) od iskaza ili intencije značenja
(Bedeutungs-Intention) koja “animira” iskaz, Husserlu treba strogo razlikovanje između
označujućeg (osjetilnog) aspekta, kojemu priznaje izvornost, ali koji isključuje iz svoje
logičko-gramatičke problematike, te aspekta označenog smisla (inteligibilnog, idealnog,
“duhovnog”). Možda bi bilo bolje ovdje citirati jedan ulomak iz prve knjige Ideja:
“Nadovezujemo se na poznato razlikovanje između osjetilne, takoreći tjelesne strane
izraza i njegove neosjetilne, ‘duhovne’ strane. Ne trebamo ulaziti u pobliže razmatranje
prve strane; jednako tako ni u način sjedinjavanja tih strana. Samorazumljivo, time su
naznačena imena fenomenologijskih fenomena koji nisu nevažni. Pogled upravljamo
isključivo na ‘značiti’ [bedeuten, vouloir-dire] i ‘značenje’ [Bedeutung]. Te su se riječi
izvorno odnosile samo na jezičnu sferu [sprachliche Sphäre], na sferu ‘izražavanja’ [des
‘Ausdrückens’]. Ali je gotovo neizbježno, i ujedno predstavlja jedan važan spoznajni
korak, proširiti značenje tih riječi i prikladno ga modificirati, čime to značenje na
izvjestan način dobiva primjenu na cjelokupnu noetičko-noematičku sferu: dakle na sve
aktove, bili oni sada prepleteni [verflochten] s izražavajućim aktovima ili ne. Tako smo i
kod svih intencionalnih doživljaja govorili uvijek o ‘smislu’ [Sinn] – a to je riječ koja se
svakako općenito upotrebljava kao jednakovrijedna sa ‘značenjem’ [Bedeutung]. Zbog
jasnoće prednost smo dali riječi značenje za onaj stari pojam, posebice u složenom
obliku ‘logičkog ’ ili ‘izražavajućeg ’ značenja. Riječ smisao i prije i poslije
upotrebljavamo u obuhvatnijoj širini” [Ideje za čistu fenomenologiju i fenomenologijsku
filozofiju (Zagreb: Naklada Breza, 2007.), str. 298-299. Preveo Željko Pavić (ovdje
neznatno modificirano).]. Dakle bio “označen” odnosno “izražen” ili ne, bio
“isprepleten” sa značenjskim procesom ili ne, “smisao” je inteligibilni ili duhovni
idealitet koji se eventualno može ujediniti s osjetilnim aspektom označitelja, no koji po
sebi za time nema nikakvu potrebu. Njegova prisutnost, njegov smisao ili njegova bit
smisla mogu se misliti izvan toga prepletanja čim fenomenolog, kao i semiotičar,
započne govoriti o čistom jedinstvu, o strogo razaznatljivom aspektu smisla ili
označenog.
2) Ovaj sloj čistog smisla i označenog upućuje, eksplicitno u Husserla, a barem
implicitno u semiotičkoj praksi, na predjezični ili predsemiotički (predizražajni, kaže
Husserl) sloj smisla, čija se prisutnost može misliti izvan i prije rada différance, izvan i
prije procesa ili sustava označavanja. On bi samo iznosio smisao na vidjelo, prevodio
ga, prenosio, komunicirao, utjelovljavao, izražavao itd. Takav smisao – koji je, dakle, u
oba slučaja fenomenološki smisao i u konačnici sve što se izvorno nadaje svijesti u
zamjedbenom zrenju – ne bi, dakle, od samog početka bio u položaju označitelja, upisan
u relacijsko i diferencijalno tkanje koje bi od njega već naučinili uputu, trag, gram,
oprostorenje. Moglo bi se pokazati kako se metafizika oduvijek sastojala od želje da se
prisutnost smisla, pod tim ili drugim imenom, istrgne iz différance; svaki put kad
namjeravamo strogo razgraničiti ili izolirati regiju ili sloj čistog smisla ili čistog
označenog, činimo istu gestu. A kako bi se neka semiotika – kao takva – mogla
jednostavno osloboditi svakog pribjegavanja identitetu označenog? Zbog toga se odnos
između znaka i smisla, ili između označenog i označitelja, predstavlja kao odnos
izvanjskosti: još bolje, drugi postaje, kao u Husserla, izvanjštenje (Äusserung) ili izraz
(Ausdruck) prvoga. Jezik se definira kao izraz – izgon iz intime neke unutrašnjosti – i na
tom mjestu ponovno nailazimo na sve poteškoće i pretpostavke o kojima smo maloprije
govorili povodom Saussurea. Na drugom sam mjestu pokušao ukazati na konzekvencije
koje povezuju cijelu fenomenologiju s tim privilegiranjem izraza, s isključenjem
“naznake” iz sfere čistog jezika (“logiciteta” jezika), s nužnim privilegijem koji se
dodjeljuje glasu itd., i to počevši od Logičkih istraživanja, od tog značajnog projekta
“čisto logičke gramatike”, koji je ipak mnogo važniji i rigorozniji od svih projekata
“opće razložbene gramatike” francuskoga 17. i 18. stoljeća, na koje se sada pozivaju
određeni moderni lingvisti.

Ukoliko je jezik uvijek “izraz”, te mu se, kao takvome, manifestira granica

[clôture], u kojoj se mjeri i kojim tipom prakse može prevladati ta izražajnost? U
kojoj bi mjeri neizražajnost označavala? Ne bi li gramatologija bila neizražajna
“semiologija” utemeljena na logičko-matematičkoj umjesto lingvističkoj notaciji?

U napasti sam odgovoriti na naizgled proturječan način. S jedne strane, izražajnost se

nikada ne može naprosto prevladati, jer je nemoguće reducirati onaj učinak différance,
strukturu jednostavne opreke izvanjsko-unutrašnje, te onaj učinak jezika koji ga nagoni
da se i sam predstavlja kao izražajna reprezentacija, prijevod u izvanjsko onoga što se
konstituiralo u unutrašnjem. Reprezentacija jezika kao “izraza” nije slučajna predrasuda
nego neka vrst strukturalne varke, onoga što bi Kant nazvao transcendentalnom
iluzijom. Ona se modificira prema jezicima, epohama, kulturama. Zapadna je metafizika
nesumnjivo njezina moćna sistematizacija, no vjerujem da bi bilo pretjerano i
nerazborito tvrditi da je ona u tome sama. S druge strane i obrnuto, rekao bih da se
izražajnost, ako se ne da jednostavno i jednom zauvijek prevladati, zapravo uvijek već
prevladava, htjeli mi to ili ne, znali mi to ili ne. U mjeri u kojoj se ono što zovemo
“smislom” (koji treba “izraziti”) već u cijelosti sastoji od tkanja razlika, u mjeri u kojoj
već postoji tekst, mreža tekstovnih uputa na druge tekstove, tekstovna transformacija u
kojoj je svaki navodno “jednostavan” “termin” obilježen tragom drugoga,
pretpostavljena unutrašnjost smisla već je obrađena vlastitom izvanjskošću. Ona se
uvijek već nosi izvan sebe same. Već je diferantna (u odnosu na sebe) prije svakoga čina
izraza. I samo pod tim uvjetom može ustrojiti sintagmu ili tekst. Samo pod tim uvjetom
može “označavati”. Iz te se perspektive možda ne bismo trebali pitati u kojoj bi mjeri
neizražajnost označavala. Samo neizražajnost može označavati jer, strogo govoreći,
nema značenja ako nema sinteze, sintagme, différance i teksta. A pojam teksta, mišljen
sa svim svojim implikacijama, neuskladiv je s jednoznačnim pojmom izraza. Naravno,
kada kažemo da samo tekst označava, već smo transformirali vrijednosti označljivosti i
znaka. Jer ako razumijevamo znak u njegovim najstrožim klasičnim granicama, morali
bismo reći upravo suprotno: značenje je izraz; tekst koji ne izražava ništa nema
značenje itd. Gramatologija bi, kao znanost tekstovnosti, dakle bila neizražajna
“semiologija” samo pod uvjetom da transformira pojam znaka i istrgne ga iz njegova
urođenog ekspresivizma.
Posljednji je dio vašega pitanja još teži. Jasno je da je prešućivanje, dapače,
otpor logičko-matematičkoj notaciji uvijek bio potpis logocentrizma i fonologizma u
mjeri u kojoj su oni dominirali metafizikom i klasičnim semiološkim i lingvističkim
projektima. Kritiku nefonetskoga matematičkog pisma (primjerice, Leibnizova projekta
“karakteristike”) u Rousseaua, Hegela itd., ponovno pronalazimo, nimalo slučajno, u
Saussurea, kod kojega ona dolazi u paru s deklariranom naklonošću prema prirodnim
jezicima (vidi Tečaj, str. 57). Gramatologija koja bi htjela raskinuti s tim sustavom
pretpostavki morala bi, dakle, zapravo osloboditi matematizaciju jezika, te zabilježiti da
“znanstvena djelatnost nikada nije prestajala osporavati imperijalizam logosa,
prizivajući, primjerice, oduvijek i sve više, nefonetsko pismo”. 3 Sve što je oduvijek
vezivalo logos s phonè bilo je ograničeno matematikom, čiji je napredak apsolutno
solidaran s praksom nefonetske inskripcije. Vjerujem da nije moguća nikakva dvojba
oko tih “gramatoloških” načela i zadataka. Međutim, proširenje matematičke notacije te
formalizacije pisma općenito treba biti vrlo sporo i vrlo oprezno, barem ako želimo da
ono doista prisvoji područja koja su joj do sada bila uskraćena. Čini mi se da bi kritički
rad na “prirodnim” jezicima pomoću samih “prirodnih” jezika, cijela jedna unutrašnja
transformacija klasičnih notacija, te sustavna praksa razmjena između “prirodnih” jezika
i pisama morali pripremiti i pratiti takvu formalizaciju. Beskonačan zadatak, jer će zbog
bitnih razloga uvijek biti nemoguće apsolutno reducirati prirodne jezike i
nematematičku notaciju. Treba se također kloniti “naivne” strane formalizma i
matematizma, čija je jedna od sporednih funkcija u metafizici, ne zaboravimo to, bila
upotpunjavanje i potvrda logocentričke teologije koju su s druge strane mogli poricati.
Stoga je kod Leibniza projekt univerzalne, matematičke i nefonetske karakteristike
neodvojiv od metafizike jednostavnoga, a time i od opstojnosti božanskog uma, 4
božanskoga logosa.
Stvarni napredak matematičke notacije ide, dakle, ukorak s dekonstrukcijom
metafizike, s dubokom obnovom same matematike i pojma znanosti kojoj je oduvijek
bila uzor.

3
De la grammatologie (op. cit.), str. 12.
4
“Međutim, za sada mi je dovoljno primijetiti da je temelj moje karakteristike ujedno temelj dokaza božje
opstojnosti, jer su jednostavne misli elementi karakteristike, a jednostavni su oblici izvor stvari. Držim,
dakle, da su svi jednostavni oblici međusobno uskladivi. To je stav koji ne bih mogao dokazati bez
detaljnog objašnjenja temelja karakteristike. Međutim, ukoliko se on prihvati, tada iz njega slijedi da je
moguća božja priroda koja obuhvaća sve jednostavne oblike u apsolutnom smislu. Dakle, ovim smo
dokazali da, ukoliko je moguć, bog jest. Dakle, postoji. Što je trebalo dokazati.” (Pismo princezi
Elizabeti, 1678.)
Budući da dovođenje znaka u pitanje ujedno dovodi u pitanje i znanstvenost, u
kojoj mjeri gramatologija jest ili nije “znanost”? Smatrate li da se neki semiotički
radovi približuju gramatologijskom projektu (i ukoliko smatrate, koji su to
radovi)?

Gramatologija treba dekonstruirati sve što povezuje pojam i mjerila znanstvenosti uz

onto-teologiju, logocentrizam i fonologizam. To je ogroman i nedovršiv posao koji se
treba neprestano kloniti toga da transgresija klasičnog projekta znanosti ponovno padne
u predznanstveni empirizam. To pretpostavlja neku vrst dvostrukog registra u
gramatološkoj praksi: treba istodobno krenuti onkraj metafizičkog pozitivizma i
scijentizma te naglasiti ono što u stvarnom znanstvenom radu pridonosi oslobođenju od
metafizičkih hipoteka koje od njegova nastanka opterećuju njegovu definiciju i kretanje.
Treba nastaviti i učvrstiti ono što je u znanstvenoj praksi već oduvijek počelo
premašivati logocentričku granicu. Zbog toga nema jednostavnog odgovora na pitanje o
tomu je li gramatologija “znanost”. Jednom riječju, rekao bih da ona inskribira i
ograničava znanost: ona treba dopustiti znanstvenim normama da slobodno i rigorozno
djeluju u njezinu vlastitom pismu: još jednom, ona označuje i ujedno rastvara granicu
koja zatvara polje klasične znanstvenosti.
Iz istog razloga, ne postoji znanstveni semiotički rad koji ne služi gramatologiji.
Gramatologijski će se motivi koje znanost proizvodi u semiotici uvijek moći okrenuti
protiv metafizičkih pretpostavki semiotičkog diskursa. Upravo na temelju
formalističkog i razlikovnog motiva prisutnog u Saussureovu Tečaju možemo kritizirati
psihologizam, fonologizam, isključenje pisanja koji ondje nisu ništa manje prisutni.
Jednako bi tako u Hjelmslevljevoj glosematici, kritika saussureovskog psihologizma,
neutralizacija supstancija izraza – dakle i fonologizma –, “strukturalizam”,
“imanentizam”, kritika metafizike, tematika igre itd., ako bi se iz njih izvukle sve
konzekvencije, trebali isključiti cijelo jedno naivno rabljeno metafizičko pojmovlje (par
izraz/sadržaj u tradiciji para označitelj/označeno; opreku forma/supstancija,
primijenjenu na svaki od dva prethodna pojma; “empirijski princip” itd.).5 Mogli bismo
a priori reći da u svakoj postavci ili svakom sustavu semiotičkog istraživanja – a vi
biste mogli bolje od mene navesti najaktualnije primjere – metafizičke pretpostavke
žive zajedno s kritičkim motivima. A to je zbog jednostavne činjenice što, do određene
mjere, nastanjuju isti jezik [langage] ili, još bolje, isti jezik kao sustav [langue].
Gramatologija bi nedvojbeno manje bila neka druga znanost, nova disciplina zadužena
nekim novim sadržajem, novim dobro definiranim područjem, negoli budna praksa tog
tekstovnog razgraničenja.

Izvorno u Information sur les sciences sociales VII, 3 (lipanj 1968.).

Uknjiženo u Positions (Paris: Éditions de Minuit, 1972.), str. 25-50.
Hrvatski prijevod (ovdje modificiran): Pitanja br. 7-8 (1975). Prevela Vesna Potkovac.

5
De la grammatologie (op. cit.), str. 83 i dalje.