L 3 - Expression écrite et orale – lecture

21. lekcija – Publicističke vrste – feljton (podlistak)

Kada su se novine pojavile kao sredstvo informiranja javnosti o događajima u društvu, nastale su i nove
vrste – članci, feljtoni, reportaže i dr. Takve se vrste nazivaju publicističkim vrstama. Zajedničko im je
bavljenje aktualnim temama, ali o autoru ovisi hoće li samo izvijestiti o temi ili će proniknuti dublje u
temu i pronaći iza konkretne pojave univerzalne životne istine.

Klupa – Panteon skitnice

Antun Gustav Matoš nije želio da se nad njegovim grobom diže „mramorna ironija“, a njegovim
potomcima nije ni padalo na pamet da ga propinju na postolja. Uostalom, pripadamo kulturi koja dosad
nije podigla spomenik profesionalnom piscu, jer takvi nikad ne bijahu ugledni beamteri. Opraštali smo
samo piscima s iskaznicom katedre, sudbenog stola, saborskog imuniteta ili visokih činovničkih rangova.
Jedan kavgadžija pera, pamfletist, dezerter, emigrant, skitnica i osrednji čelist zaljubljen u kapljicu, s
fizionomijom žgaravičavog primaša koji zabavlja dosadne goste, teško je mogao doći na red među
akademicima u prvom koljenu. Osim toga prvi je hrvatski pisac koji je poput biblijskog Lazara pobjegao iz
grobnice sabranih djela, što nije uspjelo ni Tinu. Legendarnog Gustla možete i sada otkriti u pogledu
gotovo svakog mlađeg pisca, u stisnutim iskrivljenim usnama početnika, spremnih uvijek na literarnu
kavgu do istrebljenja – argumenata. Matoš je jedan od rijetkih koji je uspio da se o njemu i nakon smrti
loše govori.

I sada, eto dobivamo Matoša na klupi, djelo kipara Ivana Kožarića, otkupljeno za izvedbu na
ovogodišnjem Salonu. U malom prospektu čitamo da „to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled
prema gradu“… Dakle Matoš nije dobio spomenik nego posao koji za života nije mogao osigurati. Sjedit
će na svojoj klupi na Strossmayerovu šetalištu, od aluminija, kao moderna ptica. Zanimljivo je
pripomenuti jedan mali incident s otvaranja Salona, vezan uz našeg pisca; grupica studenata Likovne
akademije došla je prosvjedovati protiv nečega na Salonu, prisjećajući se valjda anegdota sa sata
povijesti umjetnosti. Ako kao dobri dečki i cure, solidni akademici, zaobišli su djela svojih profesora i
svojih kolega, osobito onih etabliranih, i tražeći tako neku nulu na koju se mogu okomiti, došli su do
Kožarićeva Pisca na klupi. I sada, odjednom, senzibilni delija opali, onako nogometaški, Gustla po
nogama, na što sirotom pjesniku cvrcnu noga posred cjevanice i odvali se. Makar bilo i od gipsa, bijaše
gnusno. Maturant gornjogradske gimnazije in spe još jednom dobi batine od svih Akademija! Nekako
sam uvjeren da to A.G.M.-u ne bi bilo odveć krivo, jer bi uzeo u obzir nisku kulturu bunta na našim
likovnim učilištima.

Umirovljenici će dakle na Strossmayerovu šetalištu dobiti društvo i pametna sugovornika, a susjedna

gimnazija (ili kako se to već danas zove) đaka koji je vjerojatno kidnuo sa sata. Obješen o naslon klupe,
poput Krista pod kojim se slomio križ, vječno će gledati prema savskim izmaglicama, onamo gdje su
neboderi rastjerali krave i gdje vrbici uzmiču pred automobilima. Vidjet će možda i angeluse u smogu
kako mašu garavim krilima na poziv večernjih zvona. I kao u onom poznatom Verlaineovom stihu
„anđele moj, droljo moja“, udvarat će se svojem gradu kletvama. To je grad bez kojeg se ne može, kao
što je teško u njemu biti, grad koji se u nama, na daljinu, otvara poput nostalgične rane, ali i grad u
kojemu se sanja o bijegu.
Kožarić ga vidje na prvi način, ovaj tihi kipar mamurne fizionomije koji je već jednom uznemirio vandale
ovoga grada svojom zlatnom kuglom pokraj Hrvatskoga narodnog kazališta. Pomislite: zlatna kugla među
urbanim neurastenicima! Tko da ne ponori kad mu se pogled zaustavi na toj užasnoj, savršenoj lopti:
šetajući, uvijek pomalo u ruševinama, ne podnosimo ništa mirnije i bolje od nas. Da je kojim pametnim
slučajem ta kugla ostala na svojemu mjestu, danas bismo imali savršeni psihogram ovoga grada, svoju
malu neuro-Hirošimu, slatko malo ludilo. Ni one tri božice nisu tako histerično nasrnule na mitsku jabuku
kao mi na Kožarićevu zlatnu provokaciju. Iz kugle je sada eto izašao sam mitski provokator Agrama,
stilizirane opuštenosti, poput superiorna peripatetika koji je zauvijek otpustio učenike i sada se pita:
kojeg sam se boga s njima petljao, kad mi ova klupa tako lijepo lomi tijelo i daruje ga daljinama. S
težištem prebačenim ulijevo, s desnom nogom preko lijeve ruke, na naslonu, a uska glava, s nosom
svađalice, napokon umirena, kao misao. To je onaj biblijski „ja sam onaj koji jesam“, čista prisutnost, tu
među vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza
komfora. Matoš i klupa! Da, jedno mjesto pokraj njega je slobodno. Sudeći međutim po tomu kako u
ovih šest desetljeća nije bilo gužve oko tog mjesta, ono će i ostati prazno. Da se slikaju turisti i ekskurzije,
osobito oni među njima koji pišu najbolje zadaće, jer do nekih godina života nije se opasno igrati
Matoša.

Ako mi se ne bi zamjerile teške riječi, nazvao bih ovo Kožarićevo djelo – velikim. Jedan kipar, koji je usto
intelektualac a ne samo onaj naš čovjek „zlatnih ruku“, sačinio je nešto što nije ni spomenik, ni skulptura,
ni čin materijalizacije pijeteta. U spomeniku ima nešto nedemokratsko, on je filozofija iznimke, a
Kožarićev Matoš je prisutnost na razini svakodnevice, stvaralaštvo u suterenima sadašnjice, ravnopravno
miješanje djela i sudbine. Navikli gledati spomenike iz žablje perspektive, sada nam se može učiniti
bizarnim taj „predmet“ među nama, koji se izražava još jedino jezikom volumena i svjetla. Nije li
međutim podjednako „bizarno“ progonstvo spomenika u visine, onamo gdje nas nema? Jesmo li ih
možda približavali Bogu ili smo ih udaljavali od nas, teško je reći, premda je sigurno da smo ih uspijevali
pogubiti po postoljima. Toliki su nam velikani pobjegli u legende, s kojima čovjek nikad nije na “ti“, da je
krajnje vrijeme da demokratiziramo naš Panteon i učinimo ga dijelom svakodnevice, jedinog vremena
koje živimo i koje su i veliki živjeli. Osobno bih postavio dvadesetak Kožarićevih Matoša po Zagrebu, jer
je Matoš posvudašnji, on nije samo bolećiv pripadnik Griča nego i pjesnik energije predgrađa, kronist
cityja, ditirambist prigorskog vinogorja i dionizijski ljubavnik Novoga. Ali i ovaj jedan je zagrebački, s leđa
zasjenjen zdanjima Gornjeg grada i s vidicima juga što pucaju u prekosavlje. Klupa je Panteon skitnice i,
držim, ovaj grad nije svojem pjesniku mogao pokloniti ljepšeg i prikladnijeg staništa. Kožarić je pomiješao
Matoša sa Zagrebom, na način opake ljubavi koja je među njima vladala, puna tepanja i kletve, zanosa i
svađe, tako da zaslužuje ovaj počinak pun dostojanstva i običnosti, u susjedstvu ljubavnika i ptica,
dokonih šetača i buke radina svijeta.

Toliko smo govorili i pisali o famoznom „izlasku u prostor“, o demokratskoj funkciji umjetnosti, o
estetskoj intervenciji u urbanom kršu, i sada, pomalo hepiendaški, dočekujemo izvanredan rasplet.
Početak s Matošem i s jednim kiparom kojemu nikada nismo uskraćivali divljenje, zaslužuje punu našu
pozornost. Rekao bih da u simboličnom susretu književnosti i kiparstva, pisca i kipara, nastaje jedna od
onih metafora ovoga grada, koja se kroz tolike godine bila zagubila u sterilnim projektima čiste ove ili
one umjetnosti. U životu, pa ni u stvaralaštvu, ništa nije „čisto“, jer ni karbon-boja, ni gips, ni bronca, ni
tinta ne izražavaju sebe nego kemiju života i sudbine, uhvaćenih i u klopku postojanja. Matoš je to
Kožarićev izvrsno pokazao. Pa, sretan mu povratak!

Veselko Tenžera, Vjesnik 4. lipnja 1978.

Manje poznate riječi: beamter – činovnik; kavgadžija – svadljivac; Gustla – A. G. Matoš; in spe (lat.) – u
nadi; ponoriti – poludjeti; Agram – staro njemačko ime za Zagreb, Grič – dio Zagreba

Analiza

1. Kojom se aktualnom temom bavi pisac ovoga feljtona. Kakvom se čitatelju obraća?

2. Pronađite dijelove feljtona u kojima progovara Tenžerina osobnost – njegova težnja za istinom i
naglašavanje moralnih vrijednosti.

3. Dokažite da je u ovom feljtonu jedna sasvim obična tema prerasla svoje okvire zahvaljujući
intelektualnoj oštrini i stilu samoga pisca.

Feljton donosi neku aktualnu temu iz područja umjetnosti, znanosti, filozofije, ali i iz svakodnevnog
života, koju najčešće obrađuje na zabavan i duhovit način, pristupačan čitatelju. Često se objavljuje pri
dnu lista u novinama i izlazi u nastavcima pa je po tome u hrvatskom jeziku dobio naziv podlistak.

Veselko Tenžera je hrvatski novinar i književnik (1942. – 1985.). U Sarajevu je studirao šumarstvo i
pravo, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Radio je kao
novinar kulturne rubrike u Vjesniku (od 1971). U književnosti se javio kritikama (književnim, kazališnim,
likovnim, radijskim i televizijskim), koje je objavljivao u novinama i revijama: Studentski list, Slobodna
Dalmacija, Vjesnik, Start, Studio, Danas i dr. Te su kritike iznimne estetske vrijednosti, a pokazuju
Tenžerinu intelektualnu oštrinu i imaginativnost. Pisao je i feljtone i kozerije, koje je objavljivao u
istoimenoj rubrici zagrebačkoga tjednika Studio posmrtno su objavljene u knjizi Zašto volim TV. U njima
se zauzimao za poseban tretman televizije u sklopu hrvatskoga medijskoga prostora. Bavio se i
književnim temama, osobito romanom, a posebno zanimanje iskazivao je prema piscima koji su osuđivali
komunistički režim. Osudivši objektivnu, akademsku kritiku, zauzimao se za subjektivan pristup
književnom djelu (Makar se i posvađali, Želja za dobrim kupanjem, Preživljuje dobro pisanje, Šok
običnosti). Pisao je i tekstove o sportu, koje je objavljivao u zagrebačkim dnevnim i tjednim novinama
1970-ih i 1980-ih (skupljeni u knjizi Sportski život, te tekstove o umjetnosti i značajnijim umjetnicima.
Pisma Ivani posmrtno je objavljena zbirka pisama što ih je pisao svojoj ženi za služenja vojske (1967–68),
a o raznolikim temama (od ljubavnih do filozofskih). Tenžera je autor i dvaju dramskih tekstova (Pijani
svetac, 1968., i Svejedno svejedno, 1970), koji su izvedeni na zagrebačkom i bečkom radiju.