Ivan Lovrenovi: Vrata od utrobe (Mirko Kova)

Sve to ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer knjievnost je svean in i potpun dogaaj pisao
je Kova prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj trulei, jedinstvenom autopoetikom
spisu to je ikada napisan u naim knjievnostima.
A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepe stranice iznio iz
sklonosti prema raspadljivom ivotu (Vrata od utrobe). I koji je znao da je knjievnost, ali
samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i ista zamjena za surovost i nepravdu smrti.
Trpkost i deziluzioniranost dobre knjige plod je njezine istinitosti, a prepoznaje se svim
modama usprkos po svojoj mudrosti i dobroti. Defetizam dobr knjig ne truje, nego trijezni.
Odvraa od efemerida, a priklanja sutinama. Uznemiruje, i vraa nas, uznemirene, nama
samima onom dijelu bia u kojemu se lg sumnje i vriju vlastite proklete uspomene. Onom,
dakle, boljem dijelu bia.
Ne treba biti pretjerano dosjetljiv pa uoiti da ne moe biti sluajna vremenska blizina dvaju
srodnih tekstova, dvaju novih knjievnih antibarbarusa, po kojima e se 1978. godina u naem
knjievnom ivotu pamtiti. Danilo Ki: as anatomije i Mirko Kova: Poslanica o evropskoj
trulei. Isto tako, ne moe biti sluajno to su autori tih tekstova ljudi iz prakse, knjievnici
po profesiji, po vokaciji, po izabranoj sudbini. Naime, i as anatomije i Poslanicaprvenstveno
su pobuna, u ime kreacije, protiv terora shematiziranog teoretizma.
Sve to ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer knjievnost je svean in i potpun dogaaj kae
Kova u Poslanici, a Vrata od utrobe svjedokom su kako to poetiko naelo i to uvjerenje nisu
prazna fraza i neostvarljiv zahtjev. Vrata su totalna knjievnost; u njima nema gotovo ni
jednog estetski neproduktivnog mjesta. Ni jedan pasus iz ove knjige ne moe se prepriati.
Istovremeno, u njoj ni traga hirovima ezoterije i kapricima hermetizma: izraz precizan i
discipliniran, itak; dijalozi, likovi, dogaaji, tano fiksiran geografski milje, stvarnosni i
historijski okvir Mjestimino knjiga posijana ak elementima svojevrsnog hiperrealizma
Otkuda onda, moglo bi se zapitati, ta udna, gotovo klasicistika otmjenost i smirenost,
posvemanja obestraenost, svjesno izbjegavanje dramatinih aranmana i tamo gdje se oni
nude kao najefektnije rjeenje? Niega udnoga, zapravo. Kova primjenjuje, virtuozno i
stvaralaki konzekventno, prastaru spoznaju: motivi koji su sami od sebe muni, prokleti,
traginim konfliktnostima nabijeni, umjetniki rjeitu transpoziciju mogu doivjeti samo
prividnim oduzimanjem vika inteziteta. To je, u stvari, jedan vid oneobiavanja, ugraen u
cjeloviti romansijerski postupak. Time se postie nain subjektivne objektivnosti: roman je
impostiran bografsko-kroniarski i sve je saopeno iz izrazito individualnog rakursa (koji se
neuhvatljivo fleksibilno stalno pomie as govori djeak M., as pripovjeda, as se
identificiraju kao jedan subjekt, as, opet, svjedoi klasini neutralni kroniar), a, istovremeno,
sve je predoeno s pomno izgraenom distancom. Uostalom, autor na jednom mjestu i
eksplicitno aktualizira gotovo flaubertovski shvaen impresonalizam: Ovde i pripoveda ima
svoj stav o tome, ali on iznosi a ne sudi.
Iako impostiran kao subjektivna kronika, Kovaev roman je historian barem u onoj mjeri u
kojoj ak ni Stjepan K., stoer i glavni lik knjige, sa svojim idealom sklonjenosti ne moe ne biti
historijom odreen i zahvaen. Dakle, u velikoj i traginoj mjeri.Toliko jaoj, koliko je njome
usudnije odreen prostor ( Hercegovina, tanije trebinjski kraj), i uzvitlano vrijeme, koje je
nemogue omeiti striktnom granicom, ali je predominantno vrijeme rata i poratnih godina do
1948.
Odavno se, zapravo, u nas nije pojavila knjiga koja je tako temeljito natopljena historijom (ne:
historicizmom ili proizvoljnou historijskih konstrukcija!); kojoj je facit historije zahvaen
antropoloki, a uoblien na nain knjievnosti u stvari, pravi motiv.
Nesumnjivi novum u knjievnom tretmanu historije u Kovaevom romanu je napor (u biti:
intelektualni dvoboj sa sobom samim) da se odstrane, zaborave, radikalno odbace shematizirane
apstrakcije, mitologeni, historiografskih survivali i apokrifi, kojima smo punjeni kroz kolu, kroz
predaju kao tristaitrideset hiljada puta ponovljenim istinama, pretvorenim tako u stvarni, ilavo
ukorijenjeni sadraj mentaliteta, duhovnog habitusa. Nasuprot maniri, tako iroko
rasprostranjenoj u naoj knjievnosti (od koje nisu poteena ni mnoga prononsirana remek-djela
anra), koja vie ili manje vjeto samo deduktivno aplicira te istine na ive ljude, situacije i
dogaaje (to ni Mirka Kovaa, kao scenarista mnogohvaljenog filma Okupacija u 26 slika nije
mimoilo), pisac Vrata od utrobe ne pristaje na takvu intelektualnu i stvaralaku komotnost.
Pozicija nevinog sveznanja (teka, ali u umjetnosti jedina produktivna) omoguuje mu da govori
i tvori iz srca stvari, gledajui svijet i dogaaje in statu nascendi, onakve kakvi jesu, prije njihove
definicije, prije prelaska njihovog u historijsku, politiku, nacionalnu ili mitsku dogmu ili
iracionalni ressentiment. Da bi se tako pisalo, treba doista sve znati, a biti ist i slobodan kao
dijete kad upoznaje svijet moi stvari vidjeti kao da ih gleda prvi put. Jedan od najviih
dometa ovog napora duha u demitologizaciji (sebe i svoga predmeta) u Vratima od
utrobe ostvaren je u nainu na koji je zahvaena i katarktiki sublimirana dimenzija grko-
latinsko-islamskog raskola (Krlea), osvjetljavajui, dodue, snopom te jarke katarktike
svjetlosti prvenstveno prva dva lana ove dramatske povijesne trijade. Konzekventan izboru
postupka (dokumentarnost) i impostacije (kronika-uspomena), Kova i temu rata i revolucije
zahvaa onako i onoliko kako i koliko se ona tie njegovih likova i mjesta L. To opet znai u
velikoj mjeri, i s krupnim znaajem. Pri tome, uklonjen je svaki trag konvencionalnosti i nemute
ortodoksije (svojstvene onom tipu pisca koji je, kako se kae u Poslanici, previe odan a
premalo uveren), pali su svi tabui. Tako to opet pred nama stoji ovjek prije legende o sebi, i
dogaaji prije nego to su stigli biti pretvoreni u svoju kanoniziranu verziju. Parafrazirajui
autora, moglo bi se rei: pripovjeda oblikuje, a ne sudi. Tako su oivjela tri uzorna literarna
lika, svaki sa svojim odnosom spram revolucije: Stjepan K. jobovski patnik, so zemlji, izvan
matice dogaaja a u kojemu se svi dogaaji prelamaju, Tomislav K. kontroverzni strasnik,
egoist bez vlastite konstante, i Dimitrije D. stravina rtva rata i protagonist revolucije
U kratkom i britkom razgovoru dvojice potonjih, koji je sav velika metafora, kao da se
kristalizirala drama itavog jednog narataja i vremena:
- Ishod je jasan! uzvrati Tomislav, jer sve je to njemu bilo upueno, a pogled mu pree s lica na
lice. Moramo poputat. Jai su, a Staljin je jedan!
- Ja ne mislim odmah se nametnu Dimitrije, zastade malo pa uze onaj poloaj kad glavnu
misao iznosi, nagnu se vie na sto, povi glavu, a pogled mu doe odozdo. Jedan je samo bog, pa
nije ni on kad se u nj ne vjeruje!
U tretmanu rata i revolucije dosljedno je sprovedena pozicija pripovjedaa, karakteristina za
cijelu knjigu: oivjeti dogaaje i ljude u njima, ne dopustivi da odanost patnji ljudskoj (o
kojoj se govori u Uvodu knjievnika) ni na trenutak ne bude degradirana i iznevjerena
apriorizmom gledanja kroz bilo kakve naoale, ideoloke ili kakve druge. Tako ova knjiga, i kao
napor i kao izvanredan rezultat, dolazi da nas podsjeti na pravu vokaciju knjievnika i zadau
knjievnosti, mjerodavnije i zornije nego sve one silne rizme hartije to ih zadnjih godina
uglavnom mrtvoneplodno sporei se oko tih pitanja ispisuju jalovo zavaeni tabori autonomista
i funkcionalista onih polemiara i kritiara na koje se mahom moe odnositi invektiva
iz Poslanice:

Kritiar stalno udi za biem,
jer svet knjievnosti eli da uredi po svojoj proceni.
On te kao umetnika unapreuje ili ti oduzima in,
on misli da si ti u knjievnoj slubi samo dok si
u njegovoj milosti.
Iako su Vrata od utrobe knjiga visoke perfekcije, njezina nesvakidanja vrijednost i ljepota ne
lei u tome to bi ba sve u njoj izdralo rigoroznu kritiku analizu. Moglo bi se, primjerice,
govoriti o izvijesnoj nefunkcionalnoj digresivnosti koja inae ingeniozno pronaen i minuciozno
domiljen osnovni kompozicijski plan optereuje (kao, recimo, u pripovijesti o urici Mrkajiu,
odnosno u onom njezinom dijelu do Mrkajieve metamorfoze u cininog ovrhovoditelja
Stjepanove radnje), moglo bi se, takoer, ukazati na povremenu hipertrofiju postupka tamo
gdje je dokumentarnost na samom rubu egzibicionizma No, nad ovom i ovakvom knjigom
razmiljati na taj nain, znailo bi ipak zapasti u kriticistiko cjepidlaenje.
Moderna po fakturi a klasina (bolje rei: fundamentalna) po ljudskim pitanjima koja otvara i
nainu na koji ih rjeava, snano obiljeena peatom individualnog dara i majstorstva, Kovaeva
knjiga je jedna od onih, dodue rijetkih, ali utoliko dragocjenijih, koje nas nanovo uvjeravaju u
smisao knjievnosti, u njezin visoki poziv i njene neotkrivene mogunosti. Pri tome nije nimalo
nevano to je ta knjiga, koja kao da je sva suvremena parafraza starozavjetnog Eklezijasta,
knjiga duboke mudrosti, s aurom blagosti i dobrote, koju isijava pripovijest o mranoj i munoj
eto paradoksa, svojstvenog samo velikim knjigama! kuevnoj propasti Stjepana K.