Josip Sili

USTROJSTVO HRVATSKOGA JEZIKA I ROMAN JAKOBSON

Uvod
Nedavno je izila iz tiska knjiga O jeziku Romana Jakobsona, jednoga od najveih lingvista svih vremena. U povodu toga osvrnut emo se na to kako hrvatskomu jeziku pristupiti s gledita lingvistikoga nauka Romana Jakobsona. Nee to biti pristup cjelini hrvatskoga jezika, nego nekim njegovim dijelovima koji, po naemu miljenju, najbolje oslikavaju taj nauk. Prije toga iznijet emo nekoliko podataka o ivotu i radu Romana Jakobsona (puno mu je ime Roman Osipovi Jakobson) izvaenih iz njegova ivotopisa koji su napisale prireivaice spomenute knjige.

ivotopis Romana Jakobsona

Jakobson se rodio u Moskvi 11. listopada 1896. Otac mu je bio inenjer kemije i industrijalac. Osim ruskim i francuskim jezikom vladao je mnogim drugim jezicima. Srednjokolsko je obrazovanje stekao pri moskovskome Institutu za orijentalne jezike Lazarev. Maturirao je 1914. godine cum laude. Fakultetsko je obrazovanje stekao na Slavistikome odsjeku Povijesno-filolokoga fakulteta pri Moskovskome sveuilitu. Magistrirao je 1918. godine. Vrlo se rano upoznao s radom lingvista strukturalista1. Meu njima treba spomenuti Sergeja Karcevskog, jednoga od utemeljitelja moderne lingvistike, koji je,
1

Strukturalizam je znanost o strukturi, a struktura je nain na koji je cjelina sloena od svojih elemenata. Oni koji se bave strukturalizmom nazivaju se strukturalisti.

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

vrativi se iz eneve, donio sa sobom ideje Ferdinanda de Saussurea, inspiratora Jakobsonova lingvistikog nauka. Godine je 1915. Jakobson zajedno s nekim moskovskim studentima osnovao Moskovski lingvistiki krug posveen prouavanju lingvistike2, poetike3, metrike4 i folklora5. Do 1920. godine bio mu je i predsjednik. Bio je i jedan od osnivaa Drutva za prouavanje pjesnikoga jezika u Sankt-Peterburgu. I lanovi su se Moskovskoga lingvistikog kruga i lanovi Drutva za prouavanje pjesnikoga jezika zalagali za autonomiju knjievne znanosti. Iz toga vremena potjeu Jakobsonove prve studije posveene pjesnikomu jeziku. Godine je 1920. otiao u Prag. Ondje mu je 1930. godine Prako sveuilite dodijelilo doktorat. Godine je 1933. poeo predavati na Sveuilitu T. G. Masaryka u Brnu. Godine je 1937. na njemu preuzeo katedru ruske filologije i staroeke knjievnosti. Godine je 1926. pomogao osnivanje Prakoga lingvistikog kruga posveenoga prouavanju ope lingvistike, poetike, povijesti slavenskih jezika, knjievnosti i kultura. Do 1939. godine bio mu je i predsjednik. Treba rei da je Praki lingvistiki krug zastupao i strukturalni i funkcionalni pogled na jezik. Godine je 1929. prvi stvorio pojam strukturalizam. Godine je 1939. pobjegao pred nacistikom okupacijom ehoslovake u Skandinaviju. Ondje je u Kopenhagenu i Oslu do 1940. godine bio profesor, a onda u Upsali do 1941. godine, kad je odluio otii u SAD. U SAD-u je od 1942. do 1946. godine na Slobodnoj koli visokih studija u New Yorku bio profesor ope lingvistike i eko-slovakih studija. Bio je jedan od osnivaa Njujorkoga lingvistikog kruga 1946. godine. Do 1949. godine bio je njegov potpredsjednik. Od 1943. do 1946. godine gostovao je kao profesor ope lingvistike na Kolumbijskome sveuilitu. Ondje je 1946. godine na katedri T. G. Masaryka postao profesor eko-slovakih studija. Godine se 1949. preselio u Cambridge, gdje je imenovan profesorom slavenskih jezika i knjievnosti na katedri Samuela Hazzarda Crossa na Harvardskome sveuilitu. Nedugo je zatim postao i profesor ope lingvistike.

2 Lingvistika je znanost o jeziku. 3 Poetika je znanost o umjetnikoj knjievnosti ili teorija knjievnosti. 4 Metrika je dio poetike koji se bavi prouavanjem ritma, tj. razmjera dugih i kratkih (bilo naglaenih bilo nenaglaenih) slogova. 5 Folklor je kulturna batina naroda sauvana u mitovima, usmenoj knjievnosti, obiajima, nonjama, rukotvorinama, glazbi i likovnome izraavanju u okviru kojih pojedinac stvaralac obino ostaje nepoznat.

10

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson Godine je 1956. postao predsjednik Amerikoga lingvistikog drutva. Godine je 1957. imenovan za redovitoga profesora na Masausetskome institutu tehnologije, gdje je bio i jedan od suosnivaa i predstojnik Centra za komunikacijsku znanost. Umro je u Cambridgeu 18. srpnja 1982.

Jakobsonova strukturalistika teorija jezika

Jakobson je cijeli svoj ivot posvetio strukturalnoj teoriji fonologije. Isto tako i razradi svoje teorije strukture jezika. Kao polazite mu je i u jednoj i u drugoj teoriji posluio Ferdinand de Saussure, autor dihotomije jezik-govor (langue-parole)6. Kaemo kao polazite jer je tu njegovu dihotomiju u mnogoemu pobio. (Jakobson, naravno, ne porie zasluge Ferdinanda de Saussurea za poimanje i razvoj suvremene lingvistike. Dapae, on ih istie.) Svojim je miljenjem Jakobson snano utjecao na miljenje openito, a posebno na miljenje o jeziku. Jezinu znanost nije shvaao kao izoliranu znanost, nego kao znanost povezanu sa susjednim znanostima, dakle interdisciplinarno. Pokazao je kako to biva prema znanosti o knjievnosti, kako prema poetici, kako prema semiotici7, kako prema drutvenoj antropologiji8, kako prema mitologiji9 i kako prema folkloristici. Uvijek je nastojao izbrisati granice izmeu jezine i drugih znanosti ukljuenih u drutvenu komunikaciju. Njegove su temeljne preokupacije jezik kao relacijski sustav10, jezik kao binarna (dvojna) opreka11, distin6 Jezik je (langue) (po Ferdinandu de Saussureu) sustav, a govor (parole) njegov ostvaraj. Jezik je sustav znakova, a znak je spoj oznaenika i oznaivaa. Oznaenik je znaenje rijei, a oznaiva niz glasova koji to znaenje pokrivaju. 7 Semiotika je opa znanost o znaenjima. Ona ima tri dijela: semantiku, pragmatiku i sintaksu. Semantika prouava odnose meu znakovima i stvari koje ti znakovi okruuju, pragmatika prouava odnose izmeu znakova i njihovih tumaa (koji ih primaju ili ih tvore i razabiru), a sintaksa otkriva formalne odnose meu znakovima. 8 Drutvena je antropologija znanost koja se bavi problemima i razvojem ovjeka u odnosu na drutveno i kulturno okruenje. 9 Mitologija je znanost koja skuplja, prouava i objanjava mitove religije ili kulture. Mit je pak stvarna ili izmiljena pria koja se obraa svijesti naroda ukljuujui njegove kulturne obrasce ili izraavajui duboke, opeprihvaene osjeaje. 10 Sustav je cjelina unutar koje su elementi u meusobnim (uzajamnim) odnosima. (Internacionalni mu je termin sistem.) 11 Opreka je odnos koji se uspostavlja izmeu dvaju istovrsnih elemenata jezinoga sustava i koji omoguuje da se istaknu razlike koje postoje izmeu njih.

11

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

ktivna (razlikovna) obiljeja12, diskurs13, tekst14 kontekst15, gramatika i kontekst, sinkronija i dijakronija16, invarijantnost i varijantnost17, jezine univerzalije18 i dr. U izlaganju koje smo pripremili neke emo od tih njegovih preokupacija posebno obrazloiti.

Roman Jakobson i fonologija hrvatskoga jezika

U ovome emo se radu pozabaviti time kako, u skladu s Jakobsonovim naukom, pristupiti fonemu hrvatskoga jezika, kako njegovim razlikovnim obiljejima, kako odnosu fonema prema morfemu i ostalim jedinicama jezika te kako odnosu gramatike i komunikacije. Posebno emo se, u vezi s jezikom kao sredstvom komunikacije, pozabaviti tekstom i njegovim interpungiranjem19. Uinit emo to zato to hrvatska priruna literatura tim problemima, po naemu miljenju, ne pristupa onako kako bi trebala pristupati. U izlaganju emo biti to konkretniji. Svaku emo tezu oprimjeriti. Poet emo s oprekom zvunost-nezvunost20.

12 Distinktivno je (razlikovno) obiljeje svojstvo glasa koji stoji u opreci prema drugome glasu. 13 Diskurs je nain i stil izlaganja s obzirom na temu ili podruje djelatnosti u kojemu se ostvaruje. 14 Tekst je organizacijska jedinica rijei via od reenice i povezana ukupnim smislom. 15 Kontekst je govorena ili pisana cjelina koja tono odreuje smisao rijei to je ine. 16 Dijakronija je razvrstavanje jezinih pojava onako kako slijede ili se zbivaju zakonito protjecanjem vremena, a sinkronija razmatranje jezinih pojava onako kako djeluju u odreenu vremenskom stadiju. Dijakroniji je opreka sinkronija, a sinkroniji dijakronija. 17 Varijanta (hrv. inaica) naziva se oblik koji je srodan, ali nije istovjetan. Ona se vrlo esto naziva alojedinicom. Tako se, primjerice, varijanta fonema naziva alofonom, varijanta morfema alomorfom itd. Jakobson uz varijantu rabi invarijantu. Po njemu je ona (invarijanta) bilo koji oblik teksta koji se ne moe dijeliti na manje objasnidbene jedinice. Ona je uvijek jedno obiljeje. Jedino se tako (kao jedno) suprotstavlja drugomu (kao jednomu) obiljeju. Tako je fonem /b/ u opreci prema fonemu /p/ samo po zvunosti. Usp.: /biti/-/piti/. Kad to promatramo u opreci apstraktno-konkretno, invarijanta je apstraktna, a varijanta konkretna. Invarijanta ini jedinicu jezinom, a varijanta govornom (prema Saussureovoj i Jakobsonovoj opreci jezik-govor). Tako Jakobson pristupa i pojmu relacija. I ona pretpostavlja odnos jedno obiljeje prema drugome jednom obiljeju. 18 Jezine su univerzalije pojave koje se nalaze u svim jezicima. 19 Interpungiranje je stavljanje znakova interpunkcije na mjesta koja joj odgovaraju. 20 Zvunost je svojstvo zvunih, a nezvunost svojstvo nezvunih suglasnika. Mi rabimo oblik nezvuni mjesto oblika bezvuni jer nas on izravno upuuje na neprisutnost

12

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

Neki pisci gramatika i pravopisa hrvatskoga jezika glas v stavljaju nasuprot glasu f kao svomu nezvunomu parnjaku. Tako ine pisci Hrvatskoga pravopisa iz 1971. godine Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan Mogu. No i oni pokazuju da suglasnik v ne smatraju zvunim parnjakom nezvunoga suglasnika f i obrnuto. To pokazuju pravilom (u istome pravopisu): Suglasnik v koji stoji ispred bezvunoga suglasnika ne prelazi u f: ovca.21 U svojoj Gramatici hrvatskoga jezika iz 2005. godine Stjepko Teak i Stjepan Babi takav znak stavljaju i ispod nezvunoga suglasnika c.22 Jedino ga ne stavljaju ispod nezvunoga suglasnika h, ime pokazuju svoju nedosljednost, jer se nezvuni suglasnik h u tome (su)odnosu ne razlikuje od nezvunih suglasnika f i c. Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan Mogu u svome Hrvatskom pravopisu iz 2000. godine na mjestu nezvunih suglasnika c, f i h stavljaju (u zagrade) njihove zvune parnjake (3, i )23 , kao to to ine i autori (Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari i Stjepko Teak) u drugome dijelu Gramatike hrvatskoga knjievnog jezika - Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika izraenome 1991. godine na poticaj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti24. U pravu su. Tako i treba initi. U fonolokome sustavu hrvatskoga jezika svaki nezvuni suglasnik mora nasuprot sebi imati odgovarajui zvuni suglasnik. To je

zvunosti. Uz zvunost i nezvunost razlikovna su obiljeja u hrvatskome jeziku jo vokalnost-nevokalnost (vokalni su a, e, i, o, u, a nevokalni svi ostali glasovi), nazalnost-nenazalnost (nazalni su m, n, , a nenazalni svi ostali glasovi), turbulentnost-neturbulentnost (turbulentni su p, b, f, t, d, c, s, z, k, g, h, , ,3, , 3, , , a neturbulentni svi ostali glasovi), kompaktnost-nekompaktnost (kompaktni su glasovi k, g, h, , 3, , 3, , , , i, a nekompaktni svi ostali glasovi), gravisnost-negravisnost (gravisni su glasovi p, b, f, k, g, h, m, v, u, o, a negravisni svi ostali glasovi), neprekidnost-prekidnost (neprekidni su glasovi f, s, z, h, , , l, , v, a prekidni svi ostali glasovi), stridentnost-nestridentnost (stridentni su glasovi c, 3, , a nestridentni svi ostali glasovi) i napetost-nenapetost (napeti su glasovi i, .r, a nenapeti svi ostali glasovi). 21 Stjepan Babi, Boidar Finka, Milan Mogu, Hrvatski pravopis, kolska knjiga, Zagreb, 1971, str. 46. 22 Stjepko Teak, Stjepan Babi, Gramatika hrvatskoga jezika: Prirunik za osnovno jezino obrazovanje, kolska knjiga, Zagreb, 152005, str. 66. 23 Stjepan Babi, Boidar Finka, Milan Mogu, Hrvatski pravopis, kolska knjiga, Zagreb, 2000, str. 49. 24 Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Milan Mogu, Slavko Pavei, Ivo kari, Stjepko Teak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991, str. 398.

13

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

u skladu s logikom da suglasnik kao nezvuni mora imati nasuprot sebi suglasnik kao zvuni. Inae se ne bi tako zvao. U hrvatskome su jeziku suglasnici c, , , f, h, k, p, s, i t nezvuni, a suglasnici b, d, 3, 3, 3, g, z i zvuni. Stavit emo jedne i druge u tablicu:
c f h k g p b s z t d

Ta logika izlazi iz Jakobsonove teze o relaciji (odnosu) kao injenici sustava (sistema) jezika23. Pritom treba imati na umu to da sustav nije konkretan, nego apstraktan. U tome je smislu on mogunost (potencija). Relevantno obiljeje25 (u naemu sluaju zvunost) mora biti u (su)odnosu sa sebi suprotnim relevantnim obiljejem (u naemu sluaju s nezvunou). To relevantno obiljeje, jer je apstraktno, ne mora biti ostvareno. No mora biti ostvarljivo. Ostvarljivo se pak ostvaruje onda kada se za to pojave uvjeti, kada to komunikaciji zatreba. Kad to komunikaciji bude trebalo, ona e mogue (potencijalno), tj. apstraktno, pretvoriti u konkretno. To e biti tada kada 3, i budu morali igrati ulogu kao glasovi o kojima ovisi znaenje dviju (po zvunosti-nezvunosti)25 oprenih rijei, kao to je to, primjerice, s glasovima b i p. Usp.: b ti -p ti. (Hoe li do toga doi, rei e budunost.) Dokaz da je to mogue jest njihova prisutnost u komunikaciji u kontaktu sa zvunim suglasnicima. Usp.: otac bi - izg. ta3bi, ef bi - izg. e bi i strah bi - izg.

25 Relevantan se odnosi na elemente jezika kojima je zadaa da razlikuju znaenje. Uza nj se rabe nazivi pertinentan i distinktivan (razlikovan). Suprotni su im irelevantan, nepertinentan i nedistinktivan (nerazlikovan). 26 Apstraktno - konkretno. Apstraktno je ope, uopeno, a konkretno pojedinano. Apstraktno pretpostavlja sva obiljeja, ali ni jedno pojedinano, a konkretno svako obiljeje pojedinano. Apstraktno je i potencijalno (mogue). 27 Mi smo Jakobsonov nauk o meudisciplini koji je oitovao tumaei morfonologiju primijenili na cjelinu (hrvatskoga) jezika. Utvrdili smo broj i nazive jedinica i njihovih disciplina te broj i nazive meujedinica i njihovih meudisciplina. Jedinice su disciplina em-jedinice, a jedinice meudisciplina alo-jedinice. Jedinice su nam disciplina fonem, morfem, tematem, leksem, sintagmem, sintaktem i tekstem, a discipline kojima pripadaju fonologija, morfologija, tematologija, leksologija, sintagmologija, sintaktologija i tekstologija. Jedinice su nam meudisciplina morfonem, tematomorfem, leksotematem, sintagmoleksem, sintaktosintagmem i tekstosintaktem, a discipline kojima pripadaju

14

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

str bi. (To zahtijeva pravilo: Nezvuni suglasnik ispred zvunoga suglasnika ostvaruje se kao zvuni suglasnik. Slino moemo rei i za (su)odnose tvrdih i mekih suglasnika. Tvrdi suglasnici imaju nasuprot sebi samostalne suglasnike. Tvrdi i meutim nemaju. No i i se u komunikaciji pojavljuju. Usp.: groe - izg. gr3e i lie - izg. le.

Jezine discipline i jezine meudiscipline

Jedinice su jezika (prema Jakobsonu) u svojoj disciplini apstraktne26. Tako je i fonem apstraktan u fonologiji. One se konkretiziraju u odgovarajuoj meudisciplini27, tj. u disciplini koja se nalazi izmeu fonologije28 i morfologije29. Takva se disciplina izmeu fonologije i morfologije naziva morfonologija30. Fonemi se dakle kao apstraktne jedinice konkretiziraju u morfonologiji. Tako se fonem k konkretizira kao k u vojnik, kao u u vojnie i kao c u vojnici. Zato ga tu (u skladu s morfonologijom) nazivamo morfonemom31. Tako treba, po naemu miljenju, pristupiti i glasu jat. I on je morfonoloka pojava, dakle morfonem. Njegove su alo-jedinice (alomorfoni) uvjetovane morfo-

morfonologija, tematomorfologija, leksotematologija, sintagmoleksologija, sintaktosintagmologija i tekstosintaktologija. Svaka nam se sljedea jedinica sastoji od prethodnih. Tako nam se morfem sastoji od fonema, tematem od morfema, leksem od tematema, sintagmem od leksema, sintaktem od sintagmema i tekstem od sintaktema. Isto nam se tako svaka sljedea meujedinica sastoji od prethodnih. Tako nam se morfonem sastoji od fonema, tematomorfem od morfonema, leksotematem od tematomorfema, sintagmoleksem od leksotematema, sintagmoleksem od leksotematema, sintaktosintagmem od sintagmoleksema, tekstosintaktem od sintaktosintagmema i tekstem od tekstosintaktema. Kako vidimo, ovdje se po prvi put spominje tematem kao jedinica i tematologija kao disciplina kojoj pripada. Time smo uvaili Jakobsonove parametre koji su potrebni za opis ustrojstva (hrvatskoga) jezika. (Raspravu u kojoj to objanjavamo ponudili smo Rijekim filolokim danima da je objave. - Ovdje dajemo kratak osvrt na nju da pokaemo dosljednost postupka.) 28 Fonologija je znanost o fonolokome ustrojstvu jezika. Jedinica joj je fonem, koji se definira kao najmanja jedinica jezika koja ima samo plan izraza (ne i plan sadraja). 29 Morfologija je znanost o morfolokome ustrojstvu jezika. Jedinica joj je morfem, koji se definira kao kao najmanja jedinica jezika koja ima i plan izraza i plan sadraja. 30 Morfonologiju definiramo kao disciplinu koja prouava promjenu fonema uvjetovanu pravilima morfologije. 31 Morfonem je jedinica morfonologije. Njime se konkretizira fonem.

15

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

lokim pravilima. Alomorfon ie (u pismu ije) dolazi u dugim slogovima, alomorfon ie (u pismu je) kratkim slogovima. Usp.: svijet - izg. sviet u jednini) - svjetovi izg. svietovi (u mnoini). Alomorfon e dolazi u kratkim slogovima, u kojima je prisutna raspodjela (distribucija) Srje. (S znai suglasnik.) Usp.: brieg (u pismu brijeg) i bregovi (prema briegovi). (U nainu pisanja brjegovi je ostaje kao i u svjetovi.) (Takvo pisanje, kako vidimo, vie ne uvaava pravilo Srje > Sre.) Alomorfon i nastaje promjenom je u i ispred o: vidjeo > vidio. Ima i sluajeva u kojima se i ije ispred j mijenja u i - primjerice: dijel > dijeo > dio i cijel > cijeo > cio. Ima i sluajeva u kojima se se je mijenja u i i ispred o. Usp.: smjeti - smjejem > smijem i bdjeti - bdjejem > bdijem. U vezi s promjenom ie (u pismu ije) u ie (u pismu je) treba rei ovo: Ta se promjena potpuno podudara s promjenom u a u grd - gradovi (s naglascima: grd - gradovi). Ona podlijee pravilu U imenica se tipa grad dugi korijenski slog mijenja u kratki korijenski slog. I imenica svijet pripada tomu tipu imenica i po naglasku i po sklonidbi. Pa ako dugo u grd nije poseban fonem, onda ni dugo ie u sviet nije poseban fonem. Izdvajanje je (dugoga) ie u poseban fonem u raskoraku i s dijakronijskim i sa sinkronijskim statusom glasa jat.

Jakobsonova dvojnost jezine strukture

Jakobson je velik dio svojega rada posvetio jedinicama koje karakterizira dvojnost (binarnost) strukture, koja ukljuuje i izraz i sadraj. U tome je smislu posebnu pozornost posvetio morfemu (kao jedinici morfologije). U pristupu mu je traio da se bude racionalan, ekonomian, logian, precizan i toan. Na nekoliko emo primjera pokazati to pritom misli. Mnoge nae gramatike ta njegova naela ne potuju kad pristupaju npr. glagolskim pridjevima - i radnomu (aktivnomu) i trpnomu (pasivnomu). U njihovu se pristupu ne vidi to pokriva sadraj glagolski, to sadraj radni, to sadraj trpni i to sadraj pridjev. Za glagolski pridjev radni kau da su mu nastavci -o, -la, -lo ili -(a)o, -la, -lo. One itao, itala, italo lane ovako: ita-o, ita-la, ita-lo, a rekao, rekla, reklo ovako: rek-(a)o, rek-la, rek-lo. (Rek-(a)o pretpostavlja nepostojano a.) Svaka rije koja se sklanja ima osnovu i nastavak. Osnova je ono to rije ini istom. Tako je i u oblicima itao, itala, italo (itao je od ital). Nastavak je, naprotiv, ono to rije ini razliitom. Razliito je u oblicima itao, itala, italo

16

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

- (itao-), -a (ital-a) i -o (ital-o) Jedinice su tu -, -a i -o ono to pridjev ini pridjevom s oznakama broja (rije je o jednini) i roda (rije je o mukome, enskome i srednjemu rodu). Tako je i s neglagolskim (pravim) pridjevima. Usp.: velik-, velik-a, velik-o. (Nula u itao i velik nije nita. Ona, kao i -a u ital-a i u velik-a, odnosno -o u ital-o i u velik-o, znai jednina i muki rod. Ona je tu razlikovna.To je ono zato Jakobson nuli daje istu vanost kao i ne-nuli.) (Ovdje moramo upozoriti na to da su morfemi koji ine osnovu posve neto drugo nego morfemi koji ine nastavke.) Isto bi se to moglo rei i za glagolski pridjev trpni. U nekim se gramatikama kae da se on tvori nastavcima -n (ita-n), -en (izved-en), -jen (promilj-en < promisl-jen) i -t (utisnu-t). Ne. Jedinicama se -n, -en, -jen i -t tvori osnova, a jedinicama -, -a i -o pridjev u svome broju (jednina) i rodu (muki, enski i srednji rod). Zakljuak: U ita- imamo sadraj glagol, u -l- (-o-) sadraj glagolski, a u -, -a i -o sadraj pridjev u svome broju i rodu. Tako i u ita- imamo sadraj glagol, u -n- sadraj glagolski trpni, a u -, -a i -o sadraj pridjev u svome broju i rodu. Eto, tako smo pokazali kako shvatiti Jakobsonova naela racionalnost, ekonominost, loginost, preciznost i tonost. Jedinice su -, -a i -o jedinice i broja i roda neglagolskih pridjeva i roda glagolskih pridjeva i roda imenica (grad- je imenica mukoga roda, ku-a imenica enskoga roda i sel-o imenica srednjega roda).

Jakobsonovo poimanje jezine opreke

Nastavak treba, u Jakobsonovu smislu, shvatiti kao razlikovnost (distinktivnost). Razlikovnost pak u gramatici nije problem vie u opreci prema vie, nego problem jedno u opreci prema jednome. Zato nemamo pravo kad govorimo o istosti padea. Akuzativ nam je mukoga roda jednak genitivu (uitelja), akuzativ srednjega roda jednak nominativu (selo), lokativ mukoga, enskoga i srednjega roda jednak dativu mukoga, enskoga i srednjega roda (uitelju, kui i selu) itd. Pritom ne uvaavamo to da akuzativ nije genitiv, da akuzativ nije nominativ, da lokativ nije dativ itd. Sadraj je akuzativ u opreci prema sadraju nominativ, sadraj akuzativ u opreci prema sadraju genitiv, sadraj lokativ u opreci prema sadraju dativ itd. Ne postoje dva ista padea. I time je dokazana Jakobsonova dvojnost (binarnost). Moramo napustiti formalizam istosti oblika. Istost oblika u akuzativu i genitivu ne znai i istost akuzativa i genitiva. To e nam do-

17

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

kazati ponaanje oblika uitelja u vioj jedinici (sintagmemu): soba uitelja i vidim uitelja. To su dva razliita sintagmema (tradicionalno: dvije razliite sintagme). Naelo Jakobsonove opreke moemo provjeriti i u (su)odnosu uitelj i uiteljica. Uitelj je muka osoba koja ui, a uiteljica enska osoba koja ui. (Ovdje ui znai pouava.) Koji nam podaci govore da je to tako? to nam govori o mukoj osobi, a to o enskoj osobi? U strukturi se uiteljica enska osoba krije u sufiksu -ic-: uitelj-ic-a. Nasuprot tomu sufiksu mora biti odgovarajui sufiks koji znai muka osoba. To je sufiks --: uitelj-ic- - uitelj--. Nasuprot pak sufiksu (nastavku) -a u uitelj-ic-a, koji znai enski rod, mora biti sufiks (nastavak) -, koji znai muki rod. U uitelj-- dakle imamo dva nulta sufiksa - jedan koji znai muka osoba i drugi koji znai muki rod.

Reenica i tekst
Budui da je problematika kojom se bavimo vrlo vana za razumijevanje pravogovora (ortoepije) i pravopisa (ortografije)32, pozabavit emo se ukratko reenicom i tekstom. I pravogovor je i pravopis usko povezan s reenicom. No reenicu ovdje moramo shvatiti kao komunikacijsku jedinicu. Reenica je naime i neto to se odnosi na gramatiku i neto to se odnosi na komunikaciju. Reenica je kao gramatika jedinica model, a reenica kao komunikacijska jedinica ostvaraj toga modela. Reenica je dakle kao gramatika jedinica apstraktna, a reenica kao komunikacijska jedinica konkretna. (Isti je to odnos kao i odnos fonema prema njegovu ostvaraju i morfema prema njegovu ostvaraju.) Reenica se kao gramatika jedinica lani na subjekt, predikat, objekt i prilonu oznaku. (Atribut i apozicija nisu samostalni lanovi reenice, nego su pridrueni bilo subjektu, bilo predikatu, bilo objektu, bilo prilonoj oznaci.) Reenica se pak kao komunikacijska jedinica lani na ono to je u komunikaciji poznato i na ono to je u komunikaciji nepoznato. Ono to je u komnikaciji poznato naziva se komunikacijski ili obavijesni subjekt, a ono to je u komunikaciji nepoznato komunikacijski ili obavijesni predikat. to je to poznato (komunikacijski ili obavijesni subjekt), a to nepoznato (komunikacijski ili obavijesni predikat), pokazuje

32 Ortoepija je disciplina koja se bavi pravilima govora, a ortografija disciplina koja se bavi pravilima pisanja. Zato ortoepiju nazivamo pravogovorom, a ortografiju pravopisom.

18

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

kontekst. Reenica dakle kao komunikacijska jedinica, za razliku od reenice kao gramatike jedinice, ovisi o kontekstu.

Hrvatska semantika interpunkcija

Vano je ovdje, u vezi s onime to smo rekli, napomenuti da hrvatska interpunkcija ovisi o kontekstu, tj. o smislu. Zato se naziva smisaonom, tj. semantikom33. (Uz nju, semantiku, postoje jo strukturna34 ili gramatika i ritmomelodijska35. Strukturnu rabe, primjerice, njemaki i ruski jezik, a ritmomelodijsku, primjerice, francuski jezik. Semantiku interpunkciju rabi jo, primjerice, engleski jezik.) Za hrvatsku se (semantiku) interpunkciju znade rei da je slobodna, tj. da dijelom ovisi o onome tko je rabi. Ne. Interpunkcijski znak (zarez, toka-zarez i dr.) stoji, kako to izlazi iz Jakobsonova nauka, u (su)odnosu s drugim interpunkcijskim znakom, tj. u opreci je prema njemu. Pritom treba imati na umu to da je interpunkcijski znak (prema Jakobsonu) i nula, da zarez moe stajati i u opreci prema ne-zarezu. Pokaimo to na primjeru. Navest emo najprije reenicu kao gramatiku, tj. apstraktnu, jedinicu, a onda emo je staviti u kontekst u kojemu e biti konkretizirana. Kontekst emo organizirati pitanjima. Rekli smo da se reenica kao gramatika jedinica lani na subjekt, predikat, objekt i prilonu oznaku. Kao model mora imati fiksan redoslijed lanova: subjekt - predikat - objekt - prilona oznaka. Subjekt mora biti ispred predikata, predikat ispred objekta i objekt ispred prilone oznake. Subjekt je predstavljen imenicom kao predmetom, predikat glagolom kao radnjom, objekt imenicom kao predmetom radnje i prilona oznaka imenicom ili kojom drugom vrstom rijei kao okolnou radnje (kao okolnost u kojoj se zbiva radnja). (Ovdje pojam radnja obuhvaa i zbivanje i stanje.) Evo kako to izgleda: S (subjekt) - P (predikat) - O (objekt) - PO (prilona oznaka). Predstavimo subjekt imenicom Marko, predikat

33 Semantika interpunkcija ovisi o tekstu i kontekstu, tj. o smislu. Zato je moemo nazvati i smisaonom. (Obino se naziva znaenjskom.) 34 Strukturna interpunkcija (zove se jo i gramatika) ovisi o strukturnome (gramatikome) ustrojstvu jezika. Po njoj se npr. veznik (ako nije sastavni ili u pratnji komparativa) odjeljuje zarezom. 35 Ritmomelodijska interpunkcija uz smisaonost uvaava pauzu i melodiju.

19

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

glagolom graditi, objekt imenicom kua i prilonu oznaku imenicom Siget s prijedlogom u. Uzevi to u obzir, reenica e nam glasiti Marko gradi kuu u Sigetu. Bez konteksta to nam ne znai nita konkretno, tj. pojedinano. Bez konteksta ne znamo tko je (ili to) Marko (u tome smislu mogli bismo pisati marko), to je graditi i tko gradi, to je kua i gdje je to u Sigetu (u tome smislu mogli bismo pisati u sigetu). Bez konteksta ne bismo imali pravo pisati prvu rije openito u reenici velikim poetnim slovom ni oznaiti kraj reenice tokom. Sve je to, i veliko poetno slovo vlastitih imena, i veliko poetno slovo prve rijei u reenici, i oznaka kraja reenice, bilo toka, bilo upitnik, bilo usklinik, bilo to drugo, rijei oznaene kosim pismom (kurzivom ili italikom), navodnicima i dr., stvar odluke konteksta. Kontekst emo organizirati pitanjima. (Prije toga moramo rei da je Marko sudionicima komunikacije poznata osoba.) Na pitanje Tko gradi kuu u Sigetu? odgovaramo: U Sigetu kuu gradi Marko. Kako vidimo, u odgovoru je redoslijed lanova reenice suprotan. Najprije dolazi ono to je zahvaljujui kontekstu poznato, a onda ono to je zahvaljujui kontekstu nepoznato. Ono to je zahvaljujui kontekstu poznato nazivamo komunikacijskim ili obavijesnim subjektom, a ono to je zahvaljujui kontekstu nepoznato komunikacijskim ili obavijesnim predikatom. Tako je u Sigetu kuu gradi komunikacijski (obavijesni) subjekt, a Marko komunikacijski (obavijesni) predikat. Na pitanje to Marko gradi u Sigetu? odgovaramo: U Sigetu Marko gradi kuu. Tu je komunikacijski (obavijesni) subjekt u Sigetu Marko gradi, a komunikacijski (obavijesni) predikat kuu. itd. Ono je to je u komunikaciji zahvaljujui kontekstu poznato, zalihosno (redundantno)36, pa se u komunikaciji u prirodnim uvjetima izostavlja. Tako na pitanje Tko gradi kuu u Sigetu? odgovaramo: Marko., na pitanje Gdje Marko gradi kuu? - U Sigetu., na pitanje to Marko gradi u Sigetu? - Kuu. Itd. Prijeimo sada na sloenu reenicu. Posluimo se takoer pitanjima. Na pitanje Kad e Marko graditi kuu u Sigetu? odgovorit emo: U Sigetu e kuu graditi Marko kad bude dobio dozvolu. U tome je odgovoru U Sigetu e kuu graditi Marko komunikacijski (obavijesni) subjekt, a kad bude dobio dozvolu komunikacijski (obavijesni) predikat. To znai da je zalihostan dio u Sigetu e kuu graditi Marko. Bez njega odgovor glasi: Kad bude dobio dozvolu.

36 Zalihost je (redundancija) uporaba nepotrebnih, suvinih izraza koji ne znae nita novo (nepoznato) u komunikaciji. Stoga ona (komunikacija) moe biti bez njih. Na raun njih ona ekonomizira.

20

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

Ovo je sada bitno kad je rije o tome hoe li se ili nee kad bude dobio dozvolu odijeliti zarezom. U vezi s time moramo imati na umu to da je u konstrukciji U Sigetu e kuu graditi Marko kad bude dobio dozvolu. jedan komunikacijski (obavijesni) subjekt i jedan komunikacijski (obavijesni) predikat. To znai da je to (u tome kontekstu) smisaona cjelina. U njoj se prvi dio (komunikacijski subjekt) ostvaruje jednouzlaznom, a drugi (komunikacijski predikat) jednosilaznom melodijom. U takvoj se sloenoj reenici (s jednokomunikacijskim subjektom i jednokomunikacijskim predikatom te jednouzlanom i jednosilaznom melodijom) zavisna sureenica ne odjeljuje zarezom od osnovne sureenice. (U najnovije se vrijeme dijelovi sloene reenice glavna i zavisna reenica nazivaju glavna (osnovna) i zavisna sureenica.) Uzmimo sada u obzir ovakvo pitanje: Hoe li Marko graditi kuu u Sigetu? Odgovor na nj moe biti: Kad bude dobio dozvolu. Stavimo ga nasuprot pitanju Hoe li Marko graditi kuu u Sigetu? (Pitanje emo oznaiti sa A, a odgovor sa B.) A: Hoe li Marko graditi kuu u Sigetu? - B: Kad bude dobio dozvolu. U sloenoj reenici Marko e graditi kuu u Sigetu kad bude dobio dozvolu i u jednome i u drugome dijelu imamo zaseban komunikacijski subjekt i zaseban komunikacijski predikat. U prvome je dijelu komunikacijski subjekt Marko e graditi kuu, a komunikacijski predikat u Sigetu. U drugome je dijelu komunikacijski subjekt kad bude, a komunikacijski predikat dobio dozvolu. U tome je sluaju konstrukcija dvokomunikacijskisubjektna i dvokomunikacijskipredikatna, pa onda i s dvouzlaznom i dvosilaznom melodijom. To znai da su posrijedi dvije smisaone cjeline, tj. cjeline koje smisaono ne ovise jedna o drugoj. Eto razloga zato emo ih odijeliti zarezom: Marko e graditi kuu u Sigetu, kad bude dobio dozvolu. Drugi se dio (kad bude dobio dozvolu) moe u mislima popratiti modalnim izrazima tipa dakako. Drugi dio moemo i osamostaliti: A: Kad e Marko graditi kuu u Sigetu? - B: Kad bude dobio dozvolu. Tada e se taj dio razlikovati od onoga koji smo dobili pri analizi sloene reenice kao smisaone cjeline (s jednokomunikacijskim subjektom i jednouzlaznom melodijom te jednokomunikacijskim predikatom i jednosilaznom melodijom) posebnim timbrom37. Kad osnovna (glavna) sureenica prethodi zavisnoj, tj. kad je zavisna sureenica u postpoziciji, tada vrijedi pravilo o zarezu i ne-zarezu. No kad zavisna sureenica prethodi osnovnoj (glavnoj) sureenici, tj. kad je u antepoziciji (kae se

37 Timbar je osobito obiljeje zvuka, njegova specifina obojenost.

21

Jezik, knjievnost i mediji u nastavi hrvatskoga jezika

i u inverziji), pravilo je drukije. Ono trai da se i kad sloena reenica jest i kad sloena reenica nije smisaono cjelovita, tj. i kad je jednokomunikacijskisubjektna i jednokomunikacijskipredikatna te s jednouzlaznom i jednosilaznom melodijom i kad je dvokomunikacijskisubjektna i dvokomunikacijskipredikatna te s dvouzlaznom i dvosilaznom melodijom, odijeli zarezom: Kad Marko bude dobio dozvolu, gradit e kuu u Sigetu. Kad dobio dozvolu bude ostvareno s uzlaznom melodijom, sloena e reenica biti smisaono cjelovita; a kad bude ostvareno silaznom melodijom, sloena e reenica biti smisaono necjelovita. Tako naime zahtijeva pravilo hrvatskoga pravopisa.

Dananja hrvatska interpunkcija

Kaimo u povodu toga neto o suvremenoj hrvatskoj interpunkciji. Ona je mjeavina svih spomenutih naela - i semantikoga i strukturnoga i ritmomelodijskoga. No ni jedno od njih nije zastupljeno onako kako mu odgovara. Jedna je od intervencija u semantiko interpunkcijsko naelo (koje je, rekli smo, hrvatsko) intervencija ritmomelodijskoga naela u pristupu prilonih oznaka na poetku reenice. Evo nekoliko primjera: Od 11, ureena samo tri hotela; Nakon britanske afere s tajnicom Rebeccom Loos, Bechkam se naao u amerikoj, s kraljicom burleske; Zbog zabrane plakata, istarska etno-udruga (trebalo bi etnoudruga - pr. n.) najavila je tubu protiv pulskoga gradonaelnika Miletia; Po uzoru na Salzburg, Dubrovnik je uloio dosta novca i mate kako bi dostojno obiljeio jubilej knjievnog velikana; U sjeni sve oitije i dugooekivane smjene na vrhu ATP rang-liste, vodi se borba za 1. mjesto u svijetu enskog tenisa. Takav postupak ne odgovara ni strukturnomu ni semantikomu interpunkcijskom naelu. Strukturnomu ne odgovara zato to su prilone oznake od 11, nakon britanske afere s tajnicom Rebeccom Loos, zbog zabrane plakata, po uzoru na Salzburg i u sjeni sve oitije i dugooekivane smjene na vrhu ATP rang-liste sastavni dio strukture reenice u kojoj se nalaze, a semantikomu zato to zajedno s ostalim dijelovima reenice ine jednu (cjelovitu) smisaonu cjelinu. Takav postupak odgovara ritmomelodijskomu naelu, kakvo je naelo francuske interpunkcije. esto se zarezom odvajaju i subjekti. Usp.: Onaj tko troi manje, tedi vrijedno: vrijeme. Ni to nije svojstveno ni strukturnomu ni semantikomu interpunkcijskom naelu. Tu se izrazi onaj koji, onaj tko, ono to i sl. smatraju veznim sredstvima. No oni to nisu.

22

Ustrojstvo hrvatskoga jezika i Roman Jakobson

Literatura
Ani, V. (2005). Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber. Babi, S., Finka, B. i Mogu, M. (1971). Hrvatski pravopis. Zagreb: kolska knjiga. Babi, S., Finka, B. i Mogu, M. (2000). Hrvatski pravopis. Zagreb: kolska knjiga. Babi, S. i sur. (1991). Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb: Globus, Nakladni zavod. Bari, E. i sur. (1979). Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: kolska knjiga. Jakobson, R. (2008). O jeziku. Zagreb: Disput. Sili, J. i Pranjkovi, I. (2007). Gramatika hrvatskoga jezika (za gimnazije i visoka uilita2). Zagreb: kolska knjiga. Simeon, R. (1969). Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I: A-O i II: P-. Zagreb: Matica hrvatska. Teak, S. i Babi, S. (2005). Gramatika hrvatskoga jezika: Prirunik za osnovno jezino obrazovanje15. Zagreb: kolska knjiga.

Saetak
U uvodnome dijelu dani su osnovni podaci o ivotu i radu Romana Osipovia Jakobsona. Zatim je obrazloeno kako pristupiti (hrvatskomu) jeziku s gledita njegova lingvistikog nauka - kako fonologiji, kako morfologiji i kako sintaksi. I u jednoj je i u drugoj i u treoj disciplini pokazano kako funkcionira njegov relacijski sustav i njegova binarna (dvojna) opreka. Njegova je koncepcija o morfonologiji kao meudisciplini iskoritena da se odgovori na to postoji ili ne postoji potreba za uvoenjem dvoglasnika kao posebna fonema u hrvatski jezik. Usput je pokazano kako pristupiti (su)odnosu discipline i meudiscipline u cjelini (hrvatskoga) jezika, kako pritom shvatiti Jakobsonovu invarijantnost (kao injenicu discipline) i varijantnost (kao injenicu meudiscipline). Osjetila se potreba da se taj odnos (invarijantnosti i varijantnosti) objasni posebno na planu sintaktikih disciplina i sintaktikih meudisciplina. Pritom je reeno to je u sintaksi gramatiko, a to komunikacijsko. U vezi je s komunikacijskom sintaksom pokazano kako shvaati semantiku interpunkciju kao interpunkciju hrvatskoga pravopisa. Kljune rijei: relacijski sustav, binarna opreka, jezina disciplina, jezina meudisciplina, osnova, nastavak, razlikovnost i semantiko interpunkcijsko naelo.

23