Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda Bosne i
Hercegovine

Emir Sivac

Fjodor Mihajlovič Dostojevski – život i djelo

(referat)
Mentor: prof. dr. Almedina Čengić

Sarajevo, 2020

1
 Sadržaj

1. Uvod ..........................................................................................................................3.
2. Prva stvaralačka faza 1846. – 1849. ..........................................................................4.
3. Druga stvaralača faza 1859. – 1867. .........................................................................5.
4. Zločin i kazna.............................................................................................................6.
5. Treća stvaralačka faza 1867. – 1881. ........................................................................7.
6. Idiot............................................................................................................................8.
7. Demoni.......................................................................................................................9.
8. Mladić.......................................................................................................................10.
9. Braća Karamazovi....................................................................................................11.
10. Zaključak..................................................................................................................12.

2
 1. Uvod

S Fjodorom Dostojevskim pojavljuje se jedan od najvećih romanopisaca svjetske književnosti.

Pokušaji da se njegovo romansko stvaralaštvo opiše pojmovima psihološkog ili „hipotetskog“
realizma nedvojbeno pogađaju bitna obilježja njegovih romana. Čak i uvjerenje da svi veliki
romani Dostojevskoga pripadaju u didaktički žanr sadržava važno zrno istine. Pri tome se
njegovi romani kreću u polju različitih umjetničkih stilova i objedinjuju iskustva
prosvjetiteljstva, sentimentalizma i romantizma. Među njegove uzore ne pripada samo Gogolj
nego i Puškin i Lermontov, nadalje Voltaire i Rousseau, Schiller i E.T.A. Hoffman, Balzac i
George Sand, a naposljetku i Dickens. Velegradsku sirotinjsku sredinu, koju je otkrila
Naturalna škola, prikazao je u novim okolnostima, jednako kao i kriminalističke sižee što ih je
poznavao iz senzacionalističkih romana.

Smisao svih tih dopratnih elemenata u romanima Dostojevskoga prvi je objasnio Mihail Bahtin
uputivši na polifonijsku strukturu u njegovim romanima. Time je mislio da likovi u romanima
Dostojevskoga jednostavno ne prenose svjetonazorni ili filozofski koncept svoga autora, nego
su autonomni nositelji svijesti i svjetonazora koji međusobno vode polifno raspravu.
Dostojevski se romanima koristio kao spoznajnim instrumentom koji svoje ideje i svjetonazor
otrkiva samo u cjelovitosti izričaja, a ne preko pojedinačnih, izoliranih glasova. Polifonijsku
strukturu romana Bahtin je nadalje doveo u vezu sa starim žanrovskim tradicijama
sokratovskoga dijaloga i menipejske satire te ih je sažeo pod imenom „karnevalizirane
književnosti“. Filozofske težnje menipeje i mnoge njezine strukturne komponente, koje ističu
ekscentrične, ekstremne i ambivalentne strane života, tvore temeljni element u romanima
Dostojevskoga.

3
 2. Prva stvaralačka faza 1846.-1849.
Fjodor Dostojevski sin je moskovskoga liječnika sirotinje. Godine 1838. pohađao je inžinjersku
školu Vojne akademije u Peterburgu. Oponašajući Schillera i Puškina, prve je književne
pokušaje izveo u historijsko-dramskome žanru; 1844. preveo je Balzacovu Evgenije Grande. U
doba procvata Naturalne škole njihovi poticaji nisu mogli mimoići mladog autora, ali već se
njegovo prvo djelo, roman Bijedni ljudi objavljen 1846. u Nekrasovljevu Peterburškom
zborniku, bitno razlikuje od standardnih „fiziologija“. I on doduše prikazuje likove obilježene
vlastitom sredinom, kao sitnoga službenika Makara Devuškina i njegovu daleku rođakinju
Varvaru Dobroselovu, ali se ipak nije zadovoljio opisivanjem vanjske strane, nego je otkro
najtanje unutarnje poticaje, osjećaje i misli svojih protagonista. Za to mu je kao književno
sredstvo poslužio epistolarni roman, dakle oblik koji podsjeća na sentimentalizam, ali sada,
prebačen u peterburšku sredinu malih ljudi i realiziran preko dvaju vrlo različitih glasova,
zadobiva novu svježinu. Uspjeh Bijednih Ljudi bio je nevjerovatan.

U brzom slijedu Dostojevski je stvarao daljnja djela, među njima roman Dvojnik (Dvojnik,
1846.) i pripovijetku Bijele noći (Belye noći, 1848.), kojima ipak nije mogao ponoviti uspjeh
svoga prvijenca. U Dvojniku je bjelodana povezanost s romantičarskim motivom „dvojnika“
kod Gogolja i E. T. A. Hoffmana. Sitni činovnik Jakov Goljdakin izgubio je razum kada je pao
u nemilost svoga nadređenoga. Od toga trenutka smtra da ga progoni dvojnik koji mu oduzima
mjesto u životu i službi. Dakle, riječ je povijesti jedne paranoje, ali ona se u svojoj kalkuliranoj
neodređenosti može čitati i kao posve fantastično događanje.

Dostojevski je u pterburškim godinama dospio u blizinu utopijskoga socijalizma. Kao i njegovi

prijatelji u krugu oko Petraševskoga iz evanđelja je isčitao zahtjev za humanitarno poboljšanje
svijeta. Obnova Rusije u sklopu zapadnoeuropskih ideja za njega je u to doba bila pravi
aksiom. Kada je pred prijateljima u martu 1849. pročitao Pismo Gogolju V. G. Belinskoga,
tajni je kružok otkriven. Petnaest njegovih članova, među njima Pleščeev i Dostojevski, uhićeni
su i osuđeni na smrt. U perfidnoj igri prividnoga smaknuća kazne su tek na stratištu preinačene
u prisilni rad i vojnu službu u Sibiru. Književnost, politika i ljudske sudbine ispreplele su se u
tragično klupko. Neviđeni lom, koji je time nastupio u životu Dostojevskoga, stubokom je
promijenio njegov životni stav i svjetonazor: od ateiste postao je bezrezervni kršćanin. U
kasnijim djelima uvijek iznova znakovito aludira na taj događaj, njegovu pozadinu i posljedice.

4
 3. Druga stvaralača faza 1859. - 1867.

Dostojevski je četiri godine obavljao teški prisilni rad u kaznionici u Omsku. To gorko vrijeme
zabilježio je iz vizure zatvorenika Aleksandra Gorjaničkova u Zapisima iz mrtvoga doma.
Nakon robije Dostojevski je od marta 1852. služio u bataljonu u Semipalatinsku. Nakon
otpuštanja iz vojske najprije je 1859. otišao u Tver', a nakon toga se uskoro smjestio u
Peterburgu. U međuvremenu je nastao roman Selo Stepančikovo 1859. U like Fome Fomiča
Opiskina, nepodnošljivo umišljenog i zadrtog književnika koji živi na seoskome dobru kao
hranjenik, mogle su se prepoznati ne samo osobine Molerova licemjera Tartuffea, nego prije
svega kasnoga Gogolja, čija se Izabrana mjesta neprestano citiraju i parafraziraju. Smisao te
parodije nije bilo lako proniknuti. Međutim, to sjajno napisano djelo svojom je dramskom
kompozicijom označilo autorov važan korak na putu prema velikomu romanu.

I Poniženi i uvrijeđeni (1861.), roman iz peterburških nižih slojeva koji podsjeća na Balzacov
ili Dickensov velegradski žanr i ne štedi melodramske elemente, značili su daljnje približavanje
vlastitu modelu romana koji se tek trebao razviti.

Od 1861. Dostojevski je zajedno s bratom Mihailom izdavao časopis Vrijeme s namjerom da iz

umjerene pozicije „zemljaša“ posreduje između tabora zapdnjaka i slavenofila. Staro-nova
misao Dostojevskoga da ruska inteligencija treba nadići europski egoizam i ateizam te se
prisjetiti vrijednosti kršćanske istine pohranjene u ruskome narodu, kao i jednostavno-pobožne
čovječnosti, sada je prodrla i prevladala u njegovu djelu. U antinihilističkome diskursu dignuo
je glas nakon što je 1862. prvi put otputovao na kapitalistički Zapad. Svoje dojmove iz Berlina,
Pariza i Londona iznio je u ironičnome putopisnom feljtonu Zimski zapisi o ljetnim dojmovima
kojim je potvrdio svoje predrasude o pogrešnom europskom razvoju. Dostojevski je prije svega
prevrednovao Kristalnu palaču koju je Černyševskij u utopijskom snu svoje junakinje Vere
izgradio kao simbol budućega sretnog čovječanstva. Još je dalje otišao u Zapisima iz podzemlja
(Zapisi iz podpol'ja, 1864.) koji dovode „razumni egoizam“ što ga je propagirao Černyševskij.
Kolektivnom optimizmu napretka suprostavljen je ekscentrik i egoman, a simbolična staklena
palača budućnosti zamijenjena je mračnom suterenskom rupom.

5
 4. Zločin i kazna

Zločin i kazna (Prestuplenie i nakazanie), prvi od pet velikih romana koji su utemeljili mjesto
Dostojevskoga u svjetskoj književnosti, objavljen je 1866. Početna ideja bio je vjerovatno
roman o ruskome pijančevanju, kojemu se uskoro pridružila tema duhovno-moralnoga stava
nove generacije, što se po nakani Dostojevskoga trebala razviti kao „psihološko izvješće o
polaganju računa za zločin“. Prvobitno je djelo zamišljeno kao dnevnik ili ispovijed zastupnika
generacije nihilista, tj. kao pripovijedanje u prvome licu. Kada su se uloge Marmeladova i
Sonje, istražnoga suca i Svidrigajlova proširile, ustupila je mjesto „objektivnoj“ pripovjednoj
situaciji.

Rodion Raskol'nikov, junak Dostojevskoga, već je svojim imenom (od raskol, shizma, raskol)
definiran kao osoba odijeljena od rodne grude, od naroda i cjelovitosti ljudskoga života.
Njegova je izdvojenost bila izdvojenost ruske inteligencije, „teoretski zločin“, koji je počinio
nad lihvaricom, bio je virtualni čin kojim su prijetili nihilisti. Raskol'nikovljev je pokretački
motiv „napoleonska ideja“, tj. pitanje je li sam, poput velikih muževa u svjetskoj povijesti, u
stanju žrtvovati druge ljude u ime nekoga višeg cilja.

Zabrana časopisa Vrijeme i ovisnost o kocki doveli su Dostojevskoga u bezizgledan položaj.

Budući da se obavezao svojem izdavaču predati novi roman, izdiktirao je u 26 dana mladoj
stenografkinji Anni Snitkinoj u pero kratki roman Kockar (Igrok, 1867). U tim zapisima
mladoga kućnog učitelja o doživljajima u gradu Ruletenburgu posegnuo je za vlastitim
iskustvima.

6
 5. Treća stvaralačka faza 1867. – 1881.

Nakon žurnoga zaključenja braka s Annom Snitkinom Dostojevski je ponovno otputovao u

Evropu kako bi umaknuo vjerovnicima. Boravak je umjesto planirana tri mjeseca potrajao četiri
godine. Tih godina, koje je proveo u Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji, Dostojevski je konačno
odbacio zapadnoevropski kulturni model. S potpunim prezirom govorio je o Nijemcima, o
socijalistima i ruskim zapdnjacima – za njega su to bili izdajice domovine. U njemu se sve
jasnije izgrađivala „ruska ideja“, koja je u savezu carstva i pravoslavlja vidjela spasonosno
načelo. Ona je od tada vodila njegovo političko mišljenje.

7
 6. Idiot

Romanom Idiot (Idiot, 1869.), završenim u januaru 1869 u Firenci, Dostojevski je ponovo
poduzeo smion eksperiment. Radilo se o prikazu „pozitivnoga dobrog i lijepog čovjeka“ u
suvremenoj ruskoj sredini; drukčije rečeno, o pitanju: Što bi se dogodilo kada bi se Krist
iznenada pojavio među nama? Ne bi bilo ničega težega, piše Dostojevski, „posebno u naše
vrijeme“. U skicama je svoga junaka ponajprije nazvao „knez Krist“ (knjaz' Hristos). Ali tada
se pojavljuje knez Myškin, posljedni potomak starog osiromašenog kneževskog roda,
epileptičar obdaren posebnom ljudskom privlačnošću, koji se upravo vratio u Peterburg iz
nekoga švicarskog sanatorija. Na kraju uistinu komplicirane radnje dolazi do potpunoga
debakla. Kada se Myškin odluči protiv generalske kćeri Aglaje Epančine, a za „veliku
grješnicu“ Nastas'ju Filippovnu, dolazi do peripetije. Aglaja se rastaje od Myškina, Nastas'ja
Filippovna uoči vjenčanja bježi k Myškinovu znancu Rogožinu, koji je ubija.

8
 7. Demoni

Demoni (Besy, 1871./72.), sljedeći veliki roman Dostojevskoga, trebao je donijeti generalni
obračun s ateizmom i revolucionarnim nihilizmom. Umorstvo počinjeno po odluci tajnoga suda
u tajnoj peteročlanoj terorističkoj grupi 1869. ponudilo je aktualan povod od kojega je
Dostojevski uspio razviti sliku svijeta izmaknula svakoj kontroli. Spektakularni proces protiv
terorista oko Sergeja Nečaeva odigravao se u ljeto 1871., izvješća s procesa poslužila su
Dostojevskom kao izvor.

Već je naslov skrivao teškoće za interpretaciju. Iz oba epigrafa, jedan iz Puškinove istoimene
pjesme, drugi iz Evanđelja po Luki (8, 32-37), može se iščitati predodžba o općoj
dezorijentaciji i duhovnoj pomutnji koju su izazvali opsjednuti zlodusi, među koje pripadaju ne
samo nihilisti i revolucionari nego i plemići i građani zaraženi zapadnjačkom ideologijom,
uključujući cjelokupni vladajući sloj.

Uvođenjem pripovjedača u prvome licu, koji se neprestano trudi zadobiti uvid u nejasne odnose
u ruskome gubernijskom gradu, Dostojevski modelira mračnu, zagonetnu stiuaciju koja se
rasvjetljuje korak po korak. U grad je prokrijumčarena grupa urotnika. Najzanimljiviji lik te
grupe jest Stavrogin, visokoobrazovani džentlmen i amoralist koji djeluje s onu stranu dobra i
zla. Njegovo samoubistvo odgovara logici Dostojevskoga. Slična sudbina sustiže Stavroginova
„učenika“ Kirillova koji se iz pokušaja samoobogotvorenja strovaljuje u samoubistvo.
Napokon, u Petru Verhovenskome, beskrupuloznome revolucionaru, koji je svoj bezuvjetni
zahtjev za moći proveo u grupi urotnika, nedostaju bilo kakve pozitivne karakteristike.
Dostojevski je u Demone ugradio idejno-povijesnu genealogiju koja generaciju 1840-ih godina
denuncira kao poočime nihilista iz 1860-ih. Stepan Verhovenskij, historičar i nekadašnji
furijerist s crtama historičara Timofeja Granovskoga, utjelovljuje, isto kao i pisac Karmazinov,
karikaturu Turgeneva, staro zakleto zapadnjaštvo kojega se plodovi sada mogu prepoznati u
sinovima.

9
 8. Mladić

Iz bezbrojnih planova i skica, koji se u knjigama skica Dostojevskoga preklapaju i sudaraju,

sredinom 1870-ih godina kristalizirao se roman Mladić (1875.), a time i jedan nov element
opsežne misaone građevine na kojoj je pisac neprekidno radio. S Arkadijem Dolgorukim
ponovo je za junaka izabrao potomka „slučajne obitelji“. Pripovjedno je posegnuo za prikazom
u prvome licu u obliku dnevnika kao u djelima iz srednje faze. Ponovo je proveo idejni
eksperiment, ovaj put ideju o Rothschildu, tj. plan svojega junaka da napreduje sve do
financijskog meštra. Jedino novac, po Arkadijevoj krilatici, može čak i veliko ništa dovesti na
vodeće pozicije. Ni u kojem drugom romanu Dostojevski nije pronevjere proširene u
privrednom životu razotkrio s tolikom tačnošću kao u Mladiću.

Glas Dostojevskoga kao komentatora duhovno-političkih zbivanja nije se čuo samo u njegovim
beletrističkim djelima. Od 1876. do smrti pisac je raspolagao posebnim sredstvom priopćivanja,
Piščevim dnevnikom (Dnevnik pisatelja). Časopis koji je Dostojevski sam vodio kao izdavač i
autor imao je nevjerovatan uspjeh. U njemu je pisao o različitim pitanjima: o rusiji i Evropi,
pravoslavlju i revoluciji, istočnoj i zapadnoj crkvi. Tu je objavljivao pripovijesti kao što je
Krotka (Krotkaja, 1876.) ili svoja sjećanja na Belinskoga ili Nekrasova, ondje je u
pretposljednjem broju 1880. otisnut i poznati govor o Puškinu (Puškin).

10
 9. Braća Karamazovi

Posljednji roman Dostojevskoga Braća Karamazovi (Brat'ja Karamazovy, 1879./80.) nadmašio

je po opsegu teksta i duhovnoj širini sva prethodna djela. Dostojevski je u njemu majstorski
izveo ne samo komplicirani sklop fabule s više ogranaka radnje i golemim brojem likova, nego
je u događanje uveo i sve dotad postavljene ideje. Prekomjerno bogatstvo građe mogao je
svladati samo s pomoću komplicrane obiteljske konstelacije i kriminalističkog sižea. Fjodor
Karamazov, pohotni starac, otac je četvorice sinova. Dmitrij, najstariji, velika je srca, ali
brbljav i nagle ćudi; Ivan, drugi sin, ruski je intelektualac, prosvjetitelj i racionalist, dok je
Aljoša, mlađi, živio u manastiru kao redovnički pripravnik i nalazio se pod duhovnim
utjecajem starca Zosime. Na kraju se kao četvrti, izvanbračni sin, otkriva sluga Smerdjakov,
epileptičar, koji je ubio staroga slijedeći Ivanove upute. No ipak je kao ocoubojica na robiju
osuđen Dmitrij jer su na njega upućivale sve okolnosti.

Umjetnička antropologija Dostojevskoga u tome je romanu dosegnula vrhunac. U glavnim

junacima, Dmitriju, Ivanu i Aljoši, utjelovio je karakterne osobine oblikovane po uzoru na
Schillera, ali istodobno u skladu s vlastitom razvojnom dinamikom. Nije slučajno što su
svakome od braće pridodani samostalni tekstovi koji naglašavaju njihovo psihičko i
svjetonazorsko stanje. Za Dmitrija bi se mogao staviti san o nesretnome djetetu koji simbolizira
njegovu strast i sposobnost za patnju. Za Ivana stoji legenda o Velikome inkvizitoru što ju je
ispričao bratu Aljoši. U tome oštroumnom tekstu nalazi se motiv Krista koji se vraća u doba
Španjolske inkvizicije. Za Aljošu žitije starca Zosime posjeduje funkciju teksta s ključem.
Nauk o sveopćoj krivnji, ljubavi i laži, koje starac Zosima pripovijeda na razini diskursa,
odgovor je na Ivanov ateizam i njegovu legendu o Velikome inkvizitoru. U Aljoši se povezuju
pobožne krilatice i Zosimina osjećajna duševna toplina. On je – a ne Ivan – nositelj nade, „viši
čovjek“ o kojem se Dostojevski usuđivao sanjati, koji je u sebi skrivao dobro i lijepo, i to
mogao prenijeti na ljude oko sebe.

11
 10. Zaključak

Govor koji je Dostojevski održao 8. juna 1880. u povodu otkrivanja spomenika Puškinu u
Moskvi bio je njegov posljednji veliki nastup. On donosi bit njegova ideološkog, religiozno-
filozofskog traženja i mogao bi vrijediti kao piščeva duhovna oporuka. Tu je Dostojevski
napokon sažeo stavove koji su odredili put Rusije – kao i njegov vlastiti put – u hrabru idejno-
historijsku sintezu. Ruski čovjek nije samo pravoslavni kršćanin ili pozapadnjačeni duhovni
lutalica, nego bi trebao, kao što je to po riječima Dosjevskoga uspio Puškin, u sebi na temelju
kršćanskoga (pravoslavnog) razmišljanja povezati tradicije svjetske kulture. On mora,
navješćivao je Dostojevski, postati bratom svih ljudi, „svečovjekom“. Tada je izrekao nadu da
će budući Rusi na kraju ipak unijeti pomirbu u evropske suporotnosti i u ruskoj duši pokazati
izlaz iz evropske bijede.

12
Literatura

1. Lauer, Reinhard, (2009) Povijest ruske književnosti str. 132 – 141

13