Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Pavao Pavličić, Brda se miču

Seminarski rad iz Osnova teorije književnosti

Mentor: izv. prof. dr. sc. Kristina Peternai Andrić

Student: Luka Vrbanić

Studijska grupa: Studij hrvatskog jezika i književnosti i povijesti

Mjesto i datum: Osijek,20.1.2017.

Akademska godina: 2016./2017.

 Sadržaj
1.Uvod………………………………………………………………………………………….3

2.Pavao Pavličić………………………………………………………………………………..4

3.Kratak sadržaj………………………………………………………………………………..5

4.Klasifikacija………………………………………………………………………………….6

5.Fabula………………………………………………………………………………………...8

6.Likovi………………………………………………………………………………………...9

7.Pripovjedač………………………………………………………………………………….11

8.Fokalizacija…………………………………………………………………………………12

9.Pripovjedne tehnike…………………………………………………………………………13

10.Naracija……………………………………………………………………………………14

11.Zaključak…………………………………………………………………………………..15

12.Literatura…………………………………………………………………………………..16

2
 1.Uvod
U stilu svojih velikih hitova, Pavličić je napisao još jedan napeti roman s dozom misterije i
fantastike kojim je i ovaj put pogodio u samo srce suvremenih problema malih, ali i velikih
ljudi. Odnos dobra i zla ne smije se uzimati zdravo za gotovo, već mu se treba pristupiti s
velikim poštovanjem. Dobro i zlo na ovome svijetu uvijek se međusobno poništavaju, tako da
nikada nema previše dobra i nikada nema previše zla. Upravo će nas ovaj roman nagnati na
razmišljanje o dobru i zlu u svijetu, ne samo danas već ćemo se zapitati i o događajima u
prošlosti ali i u budućnosti. Bitno je za napomenuti da se ovaj roman, osim što se bavi
razrješenjem misterija oko svetice Ursule, bavi i ljubavnom pričom Nike i Vere. Ljubav je
konstanta tema većine romana današnjice i ona ima vrlo jak utjecaj na ljudsku maštu što se
može primjetiti ne samo kod Pavličića već i kod svih velikih književnika dvadesetog i
dvadesetprvog stoljeća. U kontekstu misterioznih zbivanja romana „Brda se miču“ krije se i
britka satira na brojne mane suvremenog hrvatskog društva, od panike i olake fanatizacije,
ishitrenosti političara, do površnog medijskog senzacionalizma. Ne samo da je predstavio sraz
dobra i zla, nego je Pavličić pokazao da je vrstan poznavatelj grada Zagreba. Pa je tako cilj
moga seminara pobliže predstaviti roman Pavla Pavličića „Brda se miču“ te analizirati
najbitnije elemente u djelu, od klasifikacije i fabule do pripovjednih tehnika i naracije.

3
 2.Pavao Pavličić
Pavao Pavličić hrvatski je akademik, književnik, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist,
istaknut po pisanju kriminalističkih romana za djecu i odrasle. Rođen je u Vukovaru 16.
kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1696.
na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta diplomirao je komparativnu književnost i
talijanski jezik, a doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike. Od 1970. godine
zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je redoviti profesor na Odsjeku za
komparativnu književnost. Član suradnik Razred za književnost HAZU bio je čak 5 godina, od
1992. do 1997., a redoviti član je Razreda za književnost do 1997. pa sve do danas. Književni
i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika,
Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Većinom su to
radovi koji daju osvrt na metriku u djelima starije hrvatske književnosti. Književnu karijeru
započeo je kao novelist i objavio je zbirke pripovjedaka: „Lađa od vode“, „Vilinski
vatrogasci“, „Dobri duh Zagreba“ i tako dalje. Također, Pavličić voli pisati i o svom rodnom
Vukovaru, najčešće lirsko – memoarske knjige, a neke od njih su „Dunav“, „Šapudl“, „Kruh
i mast“, „Vodič po Vukovaru“ i mnoge druge. Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i
književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni
junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu „Koraljna
vrata“ filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena
pjevanja Gundulićeva „Osmana“. U „Rupi na nebu“ glavni lik je prevoditelj koji otkriva
zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom romanu „Numerus clasus“ u
središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju
koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za
kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a
fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih
elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu
književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi,
odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta. Knjige su mu prevađane na
slovački i češki te se danas smatra najproduktivnijim hrvatskim prozaikom s preko četrdeset
romana, priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu.

4
 3.Kratak sadržaj

Jednoga travnja, kad se dio Rokova perivoja odvali od brijega i otklizi u ilička dvorišta ispod
naslaga zemlje ukazat se sarkofag iz rimskoga doba i u njemu tijelo žene za koju se pretpostavlja
da je mučenica iz ranih stoljeća kršćanstva. U središtu samog romana je lik Nike Hercega,
policajca koji pokušava razriješiti misteriju mučenice. Ubrzo u tome dijelu grada započinju
neobična zbivanja: u ljudi se javlja vjerski zanos, ljubav prema bližnjemu, požrtvovnost i
darežljivost. Pokazuje se da je iz Ilice i okolnih ulica nestalo zla, ali da prevelika dobrota
ostavlja na ljudima neke nepoželjne tragove. Zbog osobitih tehničkih okolnosti, sarkofag se ne
može ukloniti, pa se javlja problem kako da se život grada organizira, utoliko više što se
stanovnici Zagreba podijele na pristalice svetice i njezine protivnike, pa bi moglo doći i do
sukoba. Predlaže se proglašenje izvanrednoga stanja. Česte su digresije glavnog lika u kojima
se on prisjeća ratnog stanja te svojih drugova iz rata koji sada rade zajedno s njim na otkrivanju
ovog misterija. Tijekom knjige zaljubljuje se u Veru Lugarić koja radi u muzeju i zaslužna je
za profesora Wegenera. Oboje imaju djecu, Niko ima kćer Dobrilu, a Vera ima teško bolesnog
sina Janka koji boluje od vrlo rijetke imune bolesti. Niko zajedno sa kćerkom živi kod svoje
mame jer ih je ostavila njegova žena i otišla u Australiju, dok je Verin muž poginuo u
mafijaškom obračunu. Na kraju on gubi ovlasti da pristupi u Ilicu, no ipak s Verom uspijeva
ući i razriješiti svetičin problem tako što njezin sarkofag odnosi na trg bana Josipa Jelačića te
njezin utjecaj na ljude prestaje. Naposljetku Niko, Vera i Dobrila odlaze u posjetu Verinom
sinu te Niko razmišlja o dobru i zlu na ovome svijetu.

4.Klasifikacija
5
Kriminalistički roman

Kao prvo, roman se može klasificirati kao kriminalistički roman jer se kroz čitavo djelo traže
odgovori na pitanja oko sam svetice Ursule, zatim vodi se potpuna policijska istraga o njenom
podrijetlu, kako je tamo završila, kako utječe na ljude i kako je se riješiti. Te se priča o ubojstvu
Verina muža koji se našao usred mafijaškog obračuna te se ponovno uzima i ta istraga u obzir.
Što se tiče općenito kriminalističkog romana, karakterizira ga tematiziranje kriminalnog miljea,
odnosa kriminalaca i policije, u raznim varijacijama. Edgar Allan Poe smatra se ocem
kriminalističkog romana.

„Istraga nije daleko dogurala, a bilo je jasno da i neće. Jer radilo se o mafijaškom obračunu
gdje se stvari obavljaju na osobit način i gdje se nikada ništa ne doznaje.“1 (89)

Elementi fantastičnog romana

Osnivačem hrvatske fantastične proze smatra se Rikard Jorgovanić. Sam termin fantastika i
fantastično potiče od grčke riječi fantastikos – biti sposoban predočavati, tvoriti slike, i fantasia
– predodžba, uobrazilja.2 U estetiku ovaj termin uvodi Platon, koji govori o fantastičnoj
(fantastike) umjetnosti kao onoj koja se bavi predodžbama, onima što izgleda slično, usuprot
imitativnoj umjetnosti koja je orijentirana na oslikavanje – eikastike. Todorov postavlja tri
uvjeta da bi neko djelo moglo pripadati žanru fantastike: želi navesti čitatelja da bude neodlučan
između prirodnog i neprirodnog svijeta, zatim da tu neodlučnost može posjedovati jedan od
likova pa da čitatelj može povjerovati tom liku i na kraju čitatelj mora zauzeti određen stav
prema tekstu te će jednako odbaciti alegorijsko tumačenje kao i „pjesničko“.3 U djelu se
fantastični elementi ističu oko zbivanja i utjecaja oko svetice Ursule.

„Jer, žena je još uvijek imala tijelo, koliko god davno da je bila pokopana. To se tijelo nije
pretvorilo u kostur, nije se vidjela ni lubanja ni zubi, premda je koža na licu bila zategnuta kao
da je od papira…“ (61)

Elementi povijesnog romana

1
Citirano prema: Pavličić, Pavao, Brda se miču, Mozaik knjiga, Zagreb, 2011., Sve citate iz navedena djela u
seminaru donosim tako da na kraju citata u zagradu stavljam broj stranice na kojoj se citat nalazi.
2
Pogačnik, Jagna, Fantastična proza Rikarda Jorgovanića, u knj., Dani hvarskog kazališta, knj. 25, Književni krug,
Split 1999., 340 str.
3
Pavičić, Jurica, Hrvatski fantastičari, Biblioteka L, Zagreb, 2000., str. 34-37

6
U povijesnim romanima likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim događajima, ili pak
inkorporirati likove ili elemente stvarnih povijesnih ličnosti u svoju radnju, ali da se on ne
nameće kao glavna tema. Začetnikom pravog povijesnog romana smatra se Walter Scott. On je
stvarao likove koji su doista pripadali vremenu u koje je smjestio radnju i nosili su se sa svim
njegovim nedaćama i pozitivnim stranama. Bilo mu je stalo da pozadina radnje bude izgrađena
na autentičnim povijesnim izvorima. U hrvatskoj književnosti, začetnikom hrvatskog
povijesnog romana smatra se August Šenoa. Šenoa je u hrvatskoj književnosti zapravo
kanonizirao roman kao žanr i formirao čitateljsku publiku kojoj je roman postao omiljenim
štivom.4 Elementi povijesnog romana se odnose na samu sveticu, njezino podrijetlo, povijest te
tužnu sudbinu i smrt.

„Tako je, recimo, s imenom grada u blizini kojega je Ursula živjela: ostalo je poznato samo
toliko da ima grada počinje i završava slovom A. Isto je bilo i s položajem grada. Grad se,
tvrdi legenda, nalazi u ravnici koja je vrlo ploda i dobra za zemljoradnju. Južno od te ravnice
nalaze se neki manji brežuljci, a sjeverno jedna veća planina. Između grada i planine teče
rijeka, dok u podnožju planine ima mnogo potoka i izvora. Na jednom od nižih obronaka te
planine nalazi se brežuljak zvan Mons Crucis, i upravo je on bio mjesto Ursuline smrti.“ (35)

4
Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Znanje, Zagreb, 1994., str. 79

7
 5.Fabula

Roman je podijeljen na 9 poglavlja, odnosno kako ih Pavličić naziva, glava. Sam roman ima
uvod, zaplete, vrhunac, zaplet i kraj. Fabula je linearna jer se fabularni nizovi događaju
paralelno. Kraj je zatvoren, na kraju se stvar razriješi. Fabula ukratko glasi:

- U Ilici zemlja otklizi te e pronađe sarkofag s tijelom svetice Ursule o kojoj svjedoči
profesor Wegener u svojoj knjizi.
- Nakon njenog pronalaska dešavaju se neobična zbivanja u gradu Zagrebu kao što su
nestanak zla u prevladavanje dobra, no to se zlo pojavljuje u veći količinama u dtugim
dijelovima grada Zagreba
- Stanovništvo se dijel na pristalice, odnosno oni koji vjeruju u moć svetice, i na
protivnike, odnosno oni koji ne vjeruju u moć svetice.
- Dolazi do neravnoteže dobra i zla u Zagrebu te se pokušava vratiti na prvobitno stanje
i dolazi do slabljenja svetičina utjecaja
- I na samome kraju dolazi o pomicanja sarkofaga ondje gdje i pripada – na trg bana
Josipa Jelačića

8
 6.Likovi

U romanu se očituju mnoštvo različitih likova. U središtu romana je lik Nike Hercega. Iz
njegove se perspektive pripovijeda. On je policajac, koji je želio biti povjesničar, no u tome ga
je spriječio rat. Rastavljen je te živi u Tuškanovoj s majkom i kćerkicom Dobrilom. Zatim je tu
lik Vere Lugarić, ona je savjetnica u Zavodu za zaštitu spomenika. Njih dvoje se susreću na
promociji knjige profesora Wegenera. Muž joj je ubijen u mafijaškoj pucnjavi, ima bolesnog
sina Janka te se Niko i Vera kasnije zaljubljuju. Silvija Pongrac je gradonačelnica grada
Zagreba koja surađuje s Nikom. Ima bolesnog oca koji ima tešku i promjenjivu narav. Tuna
Brođanac je Nikin pomoćnik u policijskoj stanici i on zapravo ne voli pravi policijski posao,
radije ostaje u stanici i odrađuje papirologiju. Zdenko Špoljar je šef Ureda za krizna pitanja koji
previše voli raditi na svoju ruku, bahat je te se Niki nikako ne sviđa. U romanu postoje i plošni
i zaobljeni likovi. Plošni su oni koji imaju jednu osobinu te se do kraja samog djela ne
mijenjaju. Primjer plošnog lika je lik profesora Klausa Jürgena Wegenera. Zaobljeni likovi, još
se nazivaju zaokruženima, su likovi s više osobina te se oni mijenjaju tijekom same radnje.
Primjer zaobljenog lika je lik gospodina Pongraca na kojega utječe svetica Ursula te on od
čangrizavog i loše raspoloženog postaje brižan i dobar otac Silviji Pongrac. U romanu možemo
pronaći neizravnu prezentaciju. Dakle, umjesto da Pavličić izravno navede i objasni pojedine
osobine likova on ih opisuje iz onoga što lik radi, kako lik govori, kako lik izgleda, čime je lik
okružen itd. Primjer je Nike Hercega koji izvršava radnju samo jednom i igra odlučujuću ulogu
u samom djelu, a to je pomicanje sarkofaga.

„Motor je najprije zaskvičao kao svinjče, a onda je prihvatio, pa stao brektati duboko i opasno
poput nosoroga. To je bio kritičan trenutak. Gledajući kroz prednje staklo, Herceg je vidio da
policajci kod Kačićeve ne reagiraju. Možda do njih i ne dopire zvuk motora? Pokrenuo je
stroj.“ (369)

Primjer rutinske radnje predstavlja baka, odnosno Nikina majka. Dakle, to je ponavljanje istih
radnji koje nemaju znatan utjecaj na samo djelo, u njenom su to primjeru kućanski poslovi.

„Živnula je, počela se baviti svakodnevnim poslovima, brinuti se za obroke, za odjeću, za

nabavke, za čišćenje, i nekako se pomladila. Jasno se vidjelo da uživa u svakoj sekundi sa
svojom novom obitelji. Niko je bio siguran da joj je sve to produžilo život…“ (116)

9
Što se tiče odnosa fizičkog i ljudskog okruženja i likova, oni su u kauzalnom odnosu. U fizičko
i ljudsko okruženje spadaju: selo, kuća, ulica, obitelj, klasa, kolege, prijatelji …)

Fizičko okruženje

„Stajao je na istočnom rubu polukruga: odvojeni blok ostavio je za sobom uvalu

polumjesečasta oblika, a on se sad nalazio na mjestu gdje je rub brijega opet postajao ravan i
gdje su se nastavljala stabla i grmlje.“ (265)

Ljudsko okruženje

„A u isto vrijeme, slutio je da ima nečega neprirodnog u tome da se čovjek koji je prebacio
četrdesetu vrati majci, u isti stan u kojem je i odrastao, i da mu majka opet postane oslonac i
središte života.“ (115)

U romanu postoje analogna imena, točnije to je ime Nikine kćeri Dobrile. Analogna imena
podrazumijevaju formu imena lika s morfološkim podrijetlom. Dakle, pod njenim se imenom
smatra da je još uvijek dobra duša. Također, postoji i analogija među likovima. Ona pokazuje
suprotnost dvaju strana u djelu. U ovom bi to slučaju bili pristalice, oni koji vjeruju u moć
svetice, i protivnici oni koji ne vjeruju u moć svetice Ursule. Nadalje, nailazimo i na analogni
krajolik u djelu. Ljudi u neposrednoj blizini Ilice, gdje je pronađen svetičin sarkofag, podvrgnuti
su utjecaju svetice te postaju dobri.

„Dominik mu je izgledao čudno i on se pitao nije li pljačkaš nešto uzeo, nije li sva ova dobrota
posljedica nekakve kemikalije. Oči su Dominiku lutale, brada se tresla, izgledalo je kao da će
svaki čas zaplakati, a u isti mah mu je lice odavalo nekakvu smirenost i blaženstvo.“ (78)

7.Pripovjedač

10
U romanu se javlja istovremena ili simultana naracija, to znači da se pripovijedanje u prezentu
poklapa s događajem o kojima se pripovijeda. Pripovjedač je heterodijegetički, što znači da ne
sudjeluje izravno u priči, odnosno nije jedan od likova.

„Ubrzo su razabrali i tko stoji na kojoj strani ulice: desno su bili oni koji drže da je svetica
prava ili bar ne žele da se ona samo tako odbaci.“ (96)

Postoje i pripovjedača u tekstu. On se očituje kroz detaljan opis mjesta radnje.

„Niko je stajao nasred Ilice, na korak-dva od radnika koji su se okupili oko podnožja dizalice,
pa je skupa s njima motrio što se zbiva. Špoljar je dao znak jednome od ljudi u žutim kacigama,
pa je s njim ušao u haustor.“ (210)

Zatim imamo identifikaciju likova, gdje se likovi jako detaljno prikazuju, čak se ponekad
navode i osjećaji samih likova

„Put mu je bila svijetla i pomalo pjegava, pa se sad jasno vidjelo da je pocrvenio. Crvenilo nije
moglo dolaziti od treme, jer valjda je profesor navikao javno nastupati, nego prije od
nesnalaženja.“ (10)

Pripovjedač je u trećem licu, ima znanje o prošlosti sadašnjosti i budućnosti, te ima znanje o
tome što se zbiva na više različitih mjesta u isto vrijeme.

„Dok se uspinjao Mesničkom na Gornji grad, Niko Herceg imao je osjećaj da se utrkuje s
mrakom. Kiša je na trenutak prestala, oblaci su se na zapadu raskinuli i moglo se lijepo pratiti
što se događa u taj predvečernji trenutak.“ (5)

8.Fokalizacija

11
Fokalizacija je termin koji je skovao Gérard Genette kako bi zamijenio prema njegovu
mišljenju, neadekvatne postojeće termine „perspektiva“i „točka gledišta“. Uvodi termin
fokalizacija kako bi razjasnio „tešku zbrku“ koja vlada između onoga što naziva „načinaom“ i
onoga što naziva „glasom“. Genetteove kategorije su vrlo korisne kada treba odrediti kojem
tipu gokalizacije pripada čitav tekst. Genette dodaje da je ponekad teško uspostaviti granicu
između promjenjive unutarnje fokalizacije i nefoklaiziranog pripovjednog teksta jer se nulta
fokalizacija često može analizirati kao stalno nizanje i izmjenjivanje odlomaka fokaliziranih na
različite likove. 5Postoje tri tipa fokalizacije: unutarnja, vanjska i nulta. U djelu se javlja
unutarnja fokalizacija, i to fiksna unutarnja fokalizacija, jer je vezano uz jednog lika, Niku
Hercega čije se gledište ne napušta kroz cijelo djelo.

„Već je s praga vidio da je i tu situacija posve slična kao i u dvorištu koje je već razgledao. Ali,
sad za razgledavanje nije imao prilike, jer ondje je netko bio.“ (70)

9.Pripovjedne tehnike

5
Grdešić, Maša, Uvod u naratologiju, Leykam international d. o. o., Zagreb, 2015., 127-128

12
Prije svega prisutna je psihonaracija. Psihonaracija je prepričavanje junakovih osjećaja i misli,
odnosno njegove svijesti.

„Dok su razgovarali, Niko Herceg je negdje u utrobi osjećao neko tiho veselje koje ga je grijalo
i činilo ga poletnim. Bilo je u kao onda kad je bio zaljubljen, kad je nosio u sebi slatku tajnu i
kad je ona palucala u njemu kao svijeća u svakom trenutku, u svakom razgovoru, i činila ga
sretnim. Budući da sad nije bio zaljubljen, pripisivao je taj osjećaj djelovanju svete Ursule.“
(187)

Zatim možemo spomenuti i citirani unutarnji monolog. On ne prodire duboko nesvjesno u lika,
prednost je izravnost-čujemo samog junaka i ne mora biti točno obilježen.

„Pomislio je da će se sad dogoditi jedna od dvije stvari: ili ć ga odron zalijepiti za zid iličke
kuće kao palačinku, ili će ga zemlja naprosto pod sobom pokopati. Trećega nema, tako mu se
činilo.“ (66)

Nadalje, javlja se pripovijedani monolog. On se nalazi između psihonaracije i citiranog

unutarnjeg monologa, misli su u trećem licu, ali nema glagola koji izražavaju misli

„Niko Herceg stajao je tik uz prozor. Ondje je jasno osjećao kako se u jutarnjem zraku miješaju
zadah bolnice i miris proljeća.“ (386)

Te naravno, prisutan je i dijalog, što je razgovor dvaju likova u djelu

„-Propovjednik?Kamo je otišao'

-Tamo-rekla je žena i napravila pokret glavom nekamo u smjeru istoka.

-Kamo?

-Kod svetice.

Tako, dakle. Propovjedniku je trebalo gorivo. Ispucao je, valjda, sve što je imao, a sad je otišao
natankati još malo svetosti da bi mogao govoriti dalje.“ (85)

10.Naracija

13
Djelo je napisano hrvatskim književnim jezikom, što možemo vidjeti iz citata.

„Školjka je bila posebna priča. Bila je to ona vrsta školjke što se zove Petrovo uho, prekrivena
lijepim plavim sedefom s unutrašnje strane i s rupicama po rubu.“ (200)

U romanu se može vidjeti da s Pavličić poslužio i dijalektom, odnosno zagrebačkim slengom.

„Četvrti dječak ležao je na postelji do prozora, imao je u ruci malenu praćku s gumicom,
takozvanu šprihericu, a na pokrivaču, mnogo ispresavijanih papirića koji su mu poslužili kao
streljivo.“ (172)

Osim toga Pavličić koristi i osobni jezik, gdje Niko ima posebno ime za svoju kćerkicu.

„-Rusulice-javio joj se

Nije pravo ni znao što ta riječ znači – valjda neki cvijet – ali ju je usvojio od majke koja ju je
rabila kao izraz najveće ljubavi, te je zato tako zvao i svoju kćer.“ (36)

11.Zaključak

14
Akademik Pavao Pavličić jedan je od najboljih hrvatskih romanopisaca današnjice. Djelo
„Brda se miču“ napeti je kriminalistički roman s dozom misterije i povijesti, koje je napisao u
stilu svojih velikih hitova „Rupa na nebu“ i „Koraljna vrata“. Roman je povezan sa
suvremenim problemima o kojima slušamo svakodnevno na radiju, gledamo na televizijskim
ekranima ili čitamo na stranicama novina ili časopisa. Navodi nas na razmišljanje o dobru i zlu,
ne samo na lokalnoj razini, već i na svjetskoj razini. Roman jako može utjecati na ljude pa bi ih
ovaj mogao natjerati da čine mnogo više dobrih djela. Jer svijet postaje bolje mjesto jednim
nasumičnim činom svaki dan, tako da je to proces koji traje jako dugo vremena. Dobro i zlo su
kao yin i yang, oni se u međusobnom odnosu te nit jedno se ne ističe previše, ako se nešto
previše istakne, dolazi do neravnorteže te se to osjeti drugdje u svijetu.

12.Literatura

15
Pavličić, Pavao, Brda se miču, Mozaik knjiga, Zagreb, 2011.

Grdešić, Maša, Uvod u naratologiju, Leykam international, d. o. o., Zagreb, 2015.

Pogačnik, Jagna, Fantastična proza Rikarda Jorgovanića, u knj., Dani hvarskog kazališta,
knj. 25, Književni krug, Split 1999.

Pavičić, Jurica, Hrvatski fantastičari, Biblioteka L, Zagreb, 2000.

Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Znanje,
Zagreb, 1994.

16
17