SVEUČILIŠTE J. J.

STROSSMAYERA U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET

Dominik Škarica, Marko Vujeva, Luka Vrbanić

Istraživači braća Seljan i Dragutin Lerman: život i djelo

SEMINARSKI RAD

Osijek, svibanj, 2018.

 Sadržaj
1.Uvod………………………………………………………………………………………….1

2.Dragutin Lerman i njegova istraživanja……………………………………………………...2

3.Braća Seljan i njihova istraživanja…………………………………………………………...6

3.1.Put na crni kontinent……………………………………………………………….6

3.2.Život u Addis Ababi……………………………………………………………….7

3.3.Na jugu Etiopije……………………………………………………………………8

3.4.Odlazak iz Etiopije…………………………………………………………………9

3.5.Braća Seljan u Južnoj Americi……………………………………………………10

4.Zaključak……………………………………………………………………………………14

5.Literatura……………………………………………………………………………………15
 1.Uvod

Braća Mirko i Stjepan Seljan i Dragutin Lerman najveći su hrvatski istraživači 19.
stoljeća. Riječ je o vrlo energičnim i znatiželjnim Hrvatima koji su se u drugoj polovici 19.
stoljeća otisnuli u svijet. U ovome će seminarskom radu biti učinjen kraći osvrt na život i
istraživanje braće Seljan i Dragutina Lermana. No, kada govorimo o Dragutinu Lermanu
nikako ne možemo odvojiti njegov život od njegovih istraživanja i od njegove uloge u
belgijsko upravi u Kongu. Ova su tri istraživača uvelike promijenila ne samo hrvatsku, već i
svjetsku povijest, ali i poimanje geografije Afrike i Južne Amerike istražujući područja koja
su dotada još bila terra incognita, odnosno neistražena. Cilj našeg seminara jest predstaviti
život braće Seljan i Dragutina Lermana s posebnim naglaskom na njihova istraživanja
neistraženih kutaka svijeta.

1
 2.Dragutin Lerman i njegova istraživanja

Dragutin Lerman rođen je u Požegi 24. kolovoza 1863. godine, kao sin Đure i Marije
Lerman. Tamo je pohađao i gimnaziju te otišao studirati u Budimpeštu, točnije pohađao je
trgovački školu, gdje se počeo upoznavati s radovima Heinricha Schliemanna te tako naučio
engleski i francuski. Još dok je studirao pomišljao je kako bi mogao poći na putovanja. 1
Dodatni je poticaj Lermanu bio to što je i Heinrich Schliemann bio trgovački putnik, a kasnije
je uspio ostvariti svoju viziju, tako da je odlučio krenuti stopama svog idola.2 Godine 1882.
počeo je raditi kao trgovački pomoćnik u Karlovcu, gdje je upoznao Napoleona Lukšića,
mladog pomorskog zapovjednika koji se odlučio prijaviti u Društvo za proučavanje Gornjeg
Konga u Bruxellesu.3 Sa samo 19 godina, mladi je Lerman odlučio poći s Lukšićem te se
pridružiti toj ekspediciji.4 Njih dvojica zajedno odlaze u Zagreb i tamo se javljaju majoru
Dragutinu Dobneru von Dettendorfu, koji je bio posrednik i agent ranije spomenutog društva,
i upravo ih on šalje u Bruxelles da se predstave Henryju Mortonu Stanleyju.5 U rujnu iste
godine obojica su otišli upravo pred Henryja Mortona Stanleya, poznatog velško-američkog
istraživača i on ih je prihvatio u svoju ekspediciju na tri godine, da bi u studenom već bili na
brodu Harkaway.6 Henry Morton Stanley vrlo je jedna zanimljiva povijesna figura. Puno je
eksperimentirao sa svojim imenom, tako da je od početnog, pravog imena John Rowlands,
postao Henry Morton Stanley.7 Rođen je 28. siječnja 1841. godine u Denbighu u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Odrastao je u Walesu, a 1859. godine bježi u SAD gdje ga usvaja Henry Stanley.
Sudjelovao je u Američkom građanskom ratu, a nakon toga bio je i pripadnik američke
mornarice. Odlazi u Afriku u potragu za škotskim misionarom i prvim istraživačem Konga,
Davidom Livingstonom, kojega pronalazi 1971. godine i oni zajedno istražuju jezero
Tanganyka. Još je tri puta putovao u Afriku i istraživao Kongo te je uz potporu belgijskog
kralja osnovao Međunarodnu udrugu Kongo, što će kasnije biti temelj za osnivanje Slobodne

1
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, Portsmouth University, Portsmouth, United Kingdom, 2008., str. 1.
2
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, Fluminensia, Rijeka, 1997., str. 66.
3
Poznatije kao Stanley's Congo expedition, Društvo za istraživanje unutrašnjosti Konga ili jednostavno
Stanleyjeve ekspedicije
4
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 1.
5
Aleksandra Sanja Lazarević, Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989., str. 12.
6
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 1.
7
Adam Horschild, King Leopold's ghost, Mariner Books, Boston, 1998., str. 23.

2
države Kongo8 na Berlinskom kongresu 1885. godine.9 Organizatori afričke ekspedicije bili
su pomalo skeptični glede polaska mladog Lermana, budući da mu je tada bilo samo 19
godina i brinulo ih je njegovo zdravlje te fizička sprema. Također, u Bruxellesu im se
pridružio još jedan Hrvat, August von Schaumann.10 Brodom Harkaway krenuli su iz
Antwerpa prema Kongu i preko Kanarskih otoka stigli u Bomu, luku na ušću rijeke Kongo,
sredinom prosinca 1882. godine.11 Zanimljivo je da je ta ekspedicija bila puna skrivenih
namjera Belgijanaca. Naime, tadašnji belgijski kralj Leopold II, u Kongu je htio osnovati
belgijsko kolonijalno carstvo te je spominjao kako su za njega kolonije tu samo za jednu
svrhu: da njega i njegovu zemlju učine bogatijom.12 Lermanov prvi posjet Kongu trajao je
samo tri godine, kako je ranije navedeno, od 1882. godine do 1885. godine i tamo je radio s
još jednim hrvatskim istraživačem Jankom Mikićem, koji je bio Lukšićev rođak. S njim je
radio na istraživanju i pravljenju karata područja Kuilu-Niadi.13 Na čelu tog projekta bio je
John Grant Eliot. Lerman je također bio zapovjednik istraživačke stanice u Philippevilleu, a
kasnije i na čelu istraživačke stanice u Rudolfstadtu. Vjerojatno je u ovom periodu Lerman
stekao vještine u pravljenju karata koje mu je mogao prenijeti iskusniji Janko Mikić ili ostali
sudionici ekspedicije. Za vrijeme boravka u Kongu, Henry Morton Stanley opisuje Lermana
kao bistrog momka, koji ga je naučio da ne donosi svoje odluke prebrzo. Nadalje, smatrao ga
je kao dostojnog nasljednika zapovjednika istraživačke stanice u Philippevilleu, gdje ga je
naposljetku i postavio kako je ranije napomenuto, te se divio njegovoj kondiciji i zdravlju.14
Lermanovi prijatelji nisu uživali istu sreću kao i sam Lerman. Napoleon Lukšić pogođen
afričkom groznicom počinio je samoubojstvo, a August von Schaumann, teško bolestan, umro
je na brodu vraćajući se kući. Lerman je tamo naučio jezik domorodaca pa je već u proljeće
1884. godine sudjelovao u smirivanju nesporazuma između domicilnog stanovništva i
bjelačkih vlasti.15 O njegovu životu tada saznajemo najviše iz tuđih izvora i dnevnika, jer on
još tada nije vodio vlastiti dnevnik.16 Literature se ne podudaraju kada je riječ o njegovu
povratku u Hrvatsku. Neke navode da je to bilo ujesen 1885. godine, dok druge smatraju da je

8
Država stvorena na Berlinskom kongresu 1885. godine koja je zbog lošeg upravljanja prepuštena belgijskom
parlamentu 1908. godine
9
Skupina autora, Povijest svijeta – velika obiteljska enciklopedija, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006., str. 577.
10
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, str. 66.
11
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 1.
12
Aleksandra Sanja Lazarević, Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, str. 12.
13
Današnja republika Kongo
14
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 2.
15
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, str. 66.
16
Aleksandra Sanja Lazarević, Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, str. 16.

3
to bilo u proljeće 1886. godine. Bilo kako bilo, natrag se vraća kako bio odslužio vojni rok pa
tako dvije godine boravi u Osijeku kao vojni obveznik. Za vrijeme vojnih vježbi u Đakovu
posjetio je i biskupa Strossmayera s kojim je nastavio izmjenjivati pisma sljedećih deset
godina.17 Godine 1888. Lerman se vraća u Kongo.18 Prvo je radio kao diplomatski delegat i
kao upravitelj Stanley Fallsa, danas poznati kao Boyoma Falls, ali se 1889. godine uputio u
jugoistočne dijelove Konga, gdje je pod zapovjedništvom kapetana Frederica Vandeveldea,
sudjelovao u istraživanju oko rijeke Kwango.19 Za vrijeme svog drugog boravka u Kongu
odlučio je voditi svoj dnevnik. Dnevnik se sastoji do četiri bilježnice koje pokrivaju razdoblju
od 29. prosinca 1888. godine do 12. prosinca 1890. godine.20 Nažalost, u veljači 1891. godine,
morao se vratiti u Hrvatsku kako bi prebolio groznicu i kako bi dobio pravi tretman za svoju
bolest. Lermanov treći i najznačajniji posjet Kongu trajao je od 31. prosinca 1891. godine do
20. srpnja 1894. godine. Za to je vrijeme služio kao predstojnik istočnog Kwanga te istraživao
područje između rijeka Kwango i Kuilu. Također, tada je sudjelovao i u dogovaranju oko
demarkacijske crte između belgijskog Konga i portugalske Angole. Ta je podjela trajala pune
tri godine, a sam dogovor je potpisan 25. ožujka 1894. godine.21 Također, radio je i na
pravljenju karata hidrografske mreže pri čemu je 1893. godine otkrio slapove kojima je dao
ime Zrinski Chutes.22 Nakon toga, ponovno se mora povući u rodni kraj zbog bolesti.
Posljednji posjet Lermana Kongu odvio se između 25. svibnja 1895. godine i 21. kolovoza
1896. godine. U tom je razdoblju nastavio s istraživanjem južnih dijelova istočnog Kwanga,
posebice oko rijeke Wamba. Također, tijekom svog posljednjeg boravka u Kongu belgijska
mu je vlada izdala ogromnu počast time što je postao povjerenik belgijske vlade za područje
Istočnog Kwanga. Nažalost, ono što se javlja kao svojevrsna paradigma, ponovno je bolest
koja je nagnala Lermana da se opet vrati u Hrvatsku.23 Za svoje zasluge u službi Slobodne
Države Kongo Lerman je primio dva odlikovanja. Prvo je 1892. godine primio „Zvijezdu za
zasluge“, a dvije godine poslije je primio odlikovanje „Viteza kraljevskog reda lava“.
Također, vrijedi spomenuti kako je 1890. godine primio i „Kolajnu za zasluge“ belgijskog

17
Lerman je biskupu Strossmayeru poslao ukupno četrnaest pisama.
18
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, str. 66.-67.
19
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 2.
20
Aleksandra Sanja Lazarević, Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, str. 20.
21
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 2-3
22
Skupina autora, Hrvatski biografski leksikon sv.8 (Kr-Li), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2013.,
str. 640.
23
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 2-3

4
kralja Leopolda II.24 Nakon ova četiri posjeta Kongu, Lerman je imao samo 33 godine, ali se
ipak odlučio više ne vraćati u Afriku. Sve predmete koje je Lerman prikupio u Africi predao
je Etnološkom muzeju u Zagrebu.25 Zanimljivo nam je da je Lerman u svojim dnevnicima
pisao o geografiji, etnologiji, i kulturnoj povijesti Afrike te je brojne stranice svojih dnevnika
posvetio izgledu domicilnog stanovništva, njihovoj odjeći, izgledu, ukrašavanju lica itd.
Također, privlačilo ga je i oružje pa je mnoge stranice u svojim dnevnicima posvetio i njima.
Uglavnom je u svojim dnevnicima opisivao svakodnevni život domicilnog stanovništva. No,
vjerojatno najvažnija stvar koju je Lerman uočio u svojim dnevnicima bilo je ropstvo, točnije
trgovina robljem. Budući da je bio zapovjednik Stanley Fallsa, sam je tome svjedočio.26
Uočljivo je da nakon njegove istraživačke faze pada i biografski interes za samog Dragutina
Lermana. U Hrvatsku se vraća 1897. godine i tamo postaje ravnateljem Pučke štedionice u
Požegi te je podupirao mnoge gospodarske pothvate. Godine 1912. povukao se u Kreševo,
gdje je istraživao rude te tamo počeo pisati Kreševske dnevnike i tamo umire 12. lipnja 1918.
godine u 55. godini života.27

24
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, str. 68.
25
Mirela Slukan Altić, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his contribution to the mapping
of Central Africa, str. 3.
26
Aleksandra Sanja Lazarević, Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, str. 26.
27
Danijela Bačić-Karković, Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, str. 69.

5
 3.Braća Seljan
Braća Mirko (rođ. 5. travnja 1871.) i Stjepan (rođ. 19. kolovoza 1875.) rođeni su u
Karlovcu i obojica od svoje mladosti iskazuju težnje prema putovanjima. Obojica su prošla
vojne rokove, ali se ne posvećuju tom zvanju. Kao prvu pustolovinu jednoga od braće
možemo istaknuti Mirkovo pješačenje iz Petrograda u Pariz 1898. godine za što mu je bilo
potrebno 100 dana. Mirko u Parizu provodi dva tjedna održavajući predavanja i koncerte, a
nakon toga se preko Münchena i Budimpešte vraća u Karlovac gdje je dočekan kao svjetski
šampion (Champion of globetrotter). Stjepan u drugu ruku nije imao sličan put nego je svoje
vrijeme do 1898. proveo putujući kao član mornarice, a 1899. braća se sastaju u Karlovcu
kada odlučuju poći na svoje prvo putovanje na Crni kontinent, u Afriku.28

3.1.Put na crni kontinent

Dana 23. siječnja 1899. braća Seljan kreću iz Karlovca u Abesiniju (današnju Etiopiju) koja je
tada bila carevina pod vlašću Menelika II. Postavlja se pitanje zašto baš Abesinija, ali
pretpostavlja se da je Mirkov boravak u Rusiji presudio jer iz arhivskih spisa možemo saznati
kako se ondje upoznao s raznim ruskim poduzećima koja su pokušala proširiti svoj utjecaj i
pravoslavnu vjeru upravo u zemlji Menelika II. Prije nego što su bili u mogućnosti otisnuti se
na putovanje preko Sredozemnog mora morali su poći prema Trstu gdje i stižu početkom
veljače iste godine. Na Trstu se ukrcavaju na brod za Aleksandriju gdje stižu 19. veljače 1899.
te sve do 15. ožujka putuju po Egipatskim gradovima sve do Kaira. Na svojim putovanjima
održavaju koncerte na kojima Mirko svira violinu, a Stevo flautu.2930

Milković piše kako u Aleksandriji još nisu uspjeli doživjeti pravu Afriku, gdje hara tropska
vrućina, sparina i neprestani samumi31 te beskrajna pustinja, Aleksandrija je ustvari bila
oličenje Europe. Pravu Afriku upoznaju kasnije u svojim putovanjima kada će se susretati sa
slonovima, boriti s krokodilima i domorodačkim plemenima, boriti na bujicama rijeke Omo
da se ne utope i slično.32

Nastavljaju svoje putovanje prema Etiopiji, ali brodom nisu uspjeli doći do Abesinije jer im
Francuzi ne dopuštaju. Tu su htjeli prijeći granicu, ali se u to vrijeme događaju nemiri između
lokalnog stanovništva i Francuza u Etiopiji pa nije bilo lako prijeći granicu. Francuske vlasti
28
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb,
1991., str. 17.
29
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 17.-18.
30
Zlatko Milković, Braća Seljan, Divič, Zagreb, 1996., str. 45-46.
31
Samum – jak i vruć vjetar koji puše iznad pustinjskih predjela sjeverne Afrike i Arabije
32
Zlatko Milković, Braća Seljan, str. 41.-42.

6
ipak su im odlučile dopustiti prelazak granice, ali samo ako idu u pratnji četrdeset ljudi. Kako
braća taj uvjet nisu mogla ispuniti, prešli su na britansko-somalski teritorij, gdje se isto vodio
rat, ali su okršaji bili manji. Prolaze preko somalijske pustinje Menda gdje uspijevaju
dokopati se somalijske granice. Engleski konzulat propustio ih je u Etiopiju, ali su prije toga
morali potpisati izjavu da granicu prelaze na svoju vlastitu odgovornost te im konzul daje
dvije deve, tri abesinska momka i jednog arapskog vodiča, nakon što su je konačno uspjeli
preći etiopsku granicu svoj put nastavljaju kao „azamari“ (glazbenici).33

Svoje putovanje kroz pustinju zabilježili su u tekstu nazvanom „Kroz Somalijsku pustinju“.
Zagrebačka „Prosvjeta“ pod naslovom „Iz žarke Afrike“ objavljuje tekst braće Seljan 1903.
godine. Dana 24. travnja braća stižu u grad Harar koji je tada bio istočna tvrđava Abesinije i
tamo borave kod rasa Makonnena, negusova nasljednika. Harar je glavni grad Etiopijske
provincije Hararge, te je star tisuću godina, a u doba braće Seljan bio je i prijestolnica rasa
Makonnena, prvog bratića cara Menelika II. i oca posljednjeg etiopskog cara Haila Selassia I.
Pred rasom Makonnenom braća se predstavljaju kao Rusi, jer su oni od svih Europskih država
caru najviše odgovarali. Nakon predstavljanja ras Makonnen ih najavljuje caru Meneliku II.
koji ih poziva u svoju prijestolnicu Addis Ababu. Braća kratko borave u Hararu, točnije do 9.
svibnja kada nastavljaju svoje putovanje u prijestolnicu. Mjesec dana kasnije stižu u Addis
Ababu gdje ih dočekuju car i carica Taitu. Negusu i carici priređuju koncert na kojemu izvode
djela najpoznatiji europskih umjetnika poput Bacha, Händela i Rubinsteina. Car je također
saznao da braća Seljan iznimno barataju modernim oružjem te im povjerava četu od 300 ljudi
i imenuje ih „časnicima abisinske kraljevske tjelesne straže“.34

3.2.Život u Addis Ababi

Addis Ababa je bila novoizgrađena prijestolnica Menelika II. izgrađena 1887. godine, a ime
grada na amharskom znači „Novi cvijet“. Kralj Menelik 1895. uspijeva poraziti talijanske
trupe kod Adue i nakon toga vodeće europske sile pokazuju interes za Etiopiju35,te na njegov
dvor dolaze mnogi diplomatski i vojni predstavnici koje ujedno upoznaju i braća Seljan. Valja
istaknuti kako je tada na dvoru boravio i Ruppert Recking, dopisnik europske redakcije
najvećeg američkog lista koji u svojoj knjizi „Ein Kaiserreich auf Aktien“ u nekoliko
poglavlja spominje braću. Od njega također saznajemo kako su se braća Seljan najprije
predstavljala Rusima kako bi se što bolje uklopili u tadašnje društvo Addis Ababe koje se u

33
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 18.
34
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 19-20.
35
Francuzi žele putem njih osvojiti jug Sudana, Rusi ih žele preobratiti pravoslavlju

7
najvećem dijelu sastojalo od Rusa i Francuza te kako bi lakše došli do Menelikove
prijestolnice i samog cara, a kasnije se predstavljaju kao Hrvati i u diplomama koje im je
podijelio Menelik II. piše da su Austrijanci (Hrvatska u sklopu Austro-Ugarske). Braća
Seljani ostaju u Addis Ababi od lipnja do rujna 1899. Na jugu Etiopije od rijeke Omo sve do
Rudolfovog jezera, Menelik je trebao imenovati novog guvernera koji mu je nedavno otišao u
Pariz, čast je dobio Mirko Seljan, a Stjepan je imenovan njegovim zamjenikom.36

3.3.Na jugu Etiopije

„…Siromašni putnici, koji su pješice prebrodili somalijsku pustinju i abisinska brda, na čelu
smo triju stotina oružanih vojnika. Naš logor pravi je gradić, svaki naš vojnik putuje sa ženom
i djecom i robovima svojima. Po nalogu negusa krećemo put Centralne Afrike kroz provincije
Kambata, Olamu, Kutya, Gofa, Bako, Golda, Kure, do rijeke Omo, koja tvori Rudolfovo
jezero, istraženo prvi puta po grofu Telekyu. Skoro dvije godine proživismo u otim
provincijama, povjerena nam sudbina urođeničkih plemena Olamaca, Malonaca,
Chankalaca37itd. U ime abisinskog negusa vladamo zemljom, ili bolje rekuć, Mirko je
governator, a ja sam mu zamjenik. Bijasmo samo dva bijelca međ hiljadama divljijeh i
poludivljih crnaca raznijeh plemena, koji su nas ko strance i Frenče (bijele) iz dna duše mrzili,
nu strah pred Menelikom i njihova međusobna mržnja i jal omogućiše nam gospodariti im,
stara formula „divide et impera“ dala je i ovdje sjajnih uspjeha“. 38 Tako je pisao Stevo Seljan
u svom rukopisu „Epizode iz Etiopije“.

Menelik je njih postavio na čelo južnih provincija Etiopije, a oni su tim prostorima upravljali
utjerujući pomoću vojske danak u zlatu i slonovači, time su pokorena plemena priznavala
negusovu vlast. Slonovača i zlato bili su pod monopolom države, a njima je Menelik II.
pokrivao sve državne i osobne troškove. Mirko Seljan se također okušao u lovu na slonove i
pri tome bio uspješan.39

„Svakim korakom zalazili su sve dublje i dublje u srce nepoznate Afrike. Kontakt s
civilizacijom su izgubili. Bili su sada vezani za sebe i svoje sposobnosti. Za njih je sada
počela borba čovjeka protiv prirode, protiv čovjeka-borba za samoodržavanje. Znali su da u
Abesiniji vlada samo jedan zakon: „Oko za oko, zub za zub“, i taj zakon nisu ni časka
smetnuli s uma. Na svom putu u središnju i još neistraženu Afriku kreću kroz pokrajine

36
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 21.-23.
37
Preziran naziv za crnce na amharskom jeziku
38
Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 24.
39
Isto, str. 24.

8
Kambata, Olamu, Kutya, Gofa, Bako, Golda, Kure, pa sve do rijeke Omo, gdje se zaustave i
gdje proborave daljnje dvije godine.“40

Iz raznih rukopisa koje su pisala sama braća Seljan saznajemo detalje njihove dvogodišnje
ekspedicije u ime cara Menelika II. Isprva kada su dobili svoju „vojsku“ bilo je to mnoštvo
domorodačkog stanovništva koje nije znalo pravilno baratati vatrenim oružjem i nisu bili
disciplinirani, ali s vremenom su braća dobila svoju malenu, ali hrabru, istreniranu vojsku
pomoću koje su provodili volju cara Menelika II. Glavna zadaća im je bila podvrgnuti lokalna
plemena negusovoj vlasti i pri tome uzeti danak o kojemu je već bilo riječi. Po rijeci Omo su
često putovali do Rudolfovih jezera i putem sretali mnoga plemena od kojih vrijedi istaknuti
pleme Olamaca koji su brojili između 2.500.000-3.000.000 žitelja. Također su nastojali
putovati brzacima nego kopnom zbog uštede vremena, ali to često nije mogao biti slučaj pošto
domorodačka plemena nisu znali plivati, ni veslati. Slikovito su opisali jedno od „divljih
plemena“ koja su nastavala prašumska područja rijeke Omo: „Idu goli, uobičajeno je
deformiranje ušiju i nosa, ukrašavaju glavu fantastičnim frizurama, služe se lukovima i
strijelama čiji su željezni vršci otrovni, posjeduju koplja različitih veličina i oblika, te štitove
od kože hipopotama. Svako selo govori vlastitim dijalektom i međusobno žive u neprestanim
sukobima.“41

Stjepan je branio područja oko Štefanjinih jezera na rijeci Omo, dok Mirko područja oko
Rudolfovih jezera. Pleme Murlesi smjestili su se na drugoj strani i nanijeli su velike probleme
braći i prilikom sukoba s njima Mirko je gotovo i izgubio život. Pobliže su upoznali koliko su
ta plemena okrutna i kako su bili spremni oderati od najmršavije i najslabije životinje do
zvijeri poput nosoroga, lava, slona ili nilskog konja. Tijekom svog boravka vrše i mnoga
demografska istraživanja.42

3.4.Odlazak iz Etiopije

Braća Seljan u Etiopiji provode tri godine i nakon povratka u Addis Ababu povodom završene
ekspedicije odlučuju obavijestiti cara Menelika kako se žele vratiti u Europu. Ostvarili su
odličnu karijeru u tako kratkom vremenu, postali guverneri južnih pokrajina, imali vlastitu
vojsku, te je po uzoru na njih osnovan grad na Rudolfovom jezeru koji je na carevu inicijativu
dobio ime Seljanville. Stjepan je kasnije napisao, nakon Mirkove smrti, da su odlučili

40
Zlatko Milković, Braća Seljani, str. 130.
41
Aleksandra Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 24.-25.
42
Isto, str. 24.-29.

9
napustiti Etiopiju zbog situacije koja je tada zadesila jug Afrike, točnije zbog rata Engleske i
Bura. Godine 1902. Seljani napuštaju crni kontinent.43

Stjepan je zapisao o odluci za napuštanjem Afrike: „Kada je bila završena naša misija 1902.
vratili smo se Addis Ababu i predali postaje i izvještaje s opisima na amharskom
jeziku…Izradili smo u gipsu reljef područja što smo ga istražili, obojali i ucrtali na
amharskom imena plemena, rijeka, planina i dolina. Željeni europske civilizacije i rodnog
kraja, dobili smo dopuštenje od Menelika da se vratimo kući, uz obećanje da ćemo opet doći.
Menelik na je okitio Solomonovim krstom i insignijom Etiopske zvijezde i dao nam titulu
Vikont od Turkana po provinciji koju smo istražili i u njoj proveli skoro tri godine.“44

Burski incident izrazito je pogodio braću, te su tražili način kako da Menelika privole na
stranu Bura. Brzo odlaze u Europu istim putem kojim su i došlu u Abesiniju, ali ovoga puta
kao visoki časnici. Nakon dva tjedna stižu u Marseilles, te brzo sjedaju u vlak za Pariz gdje su
i dalje pokušali pomoći plemenu Bura, te razgovaraju s francuskim ministrom kolonija kako
bi on razmotrio pitanje Bursko-Engleskog rata. Francuzi se ne mogu izravno baviti tim pitanje
pa braća moraju otići u Belgiju gdje se održava niz tajnih konferencija, mnogi vjeruju da su
doputovali kao izaslanici cara Menelika II. Nakon niza sastanaka burski delegat dobiva na
raspolaganje puške i dva milijuna naboja koje trebaju prebaciti u Etiopiju, te posložiti svoje
trupe i pokrenuti revoluciju protiv Engleza. Međutim, rat je već završio Engleskim trijumfom
i pomoći Burima više nije bilo. Braća se ne odlučuju na povratak u Etiopiju i sam crni
kontinent koji će zamijeniti drugim pustolovinama.45

3.5.Braća Seljan u Južnoj Americi

Poslije povratka iz Abesinije zadrže se braća neko vrijeme u domovini. Nakon nekoliko
godina izbivanja našli su se u rodnom Karlovcu gdje vrijeme kao da je stalo i ništa se nije
promijenilo.46 Nedugo po povratku uhvatila ih je čežnja za novim putovanjima i mirnoća
doma nije odgovarala njihovim avanturističkim karakterima. Problem je stvarala financijska
potpora koju ni od kuda braća nisu dobivala. Mirko se stoga dosjetio da svoje predavanje
održano u zagrebačkoj Streljani prevede na njemački i francuski jezik te njime krene u turneju
po Europi. Predavanje je bilo o afričkoj Abesiniji koja se baš u to vrijeme nalazila u središtu
europskih interesa zbog nedavnog rata s Talijanima i iznenađujuće pobjede domorodačke

43
Aleksandra Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, str. 41.
44
Isto, str. 41.
45
Isto, str. 41.-43.
46
Zlatko Milinković, Braća Seljani, str. 150.

10
vojske.47 Stoga je sve zanimalo čuti istinu o životu abesinijskih domorodaca, a nitko drugi to
nije mogao bolje ispričati nego braća koja su ondje i bila. Predavanje prepuno zanimljivih
podataka i priča iz svakodnevnog života u svakom dijelu Europe izazivalo je veliko zanimanje
publike što je ujedno i punilo blagajnu za daljnja putovanja.48

U svom nikada objavljenom dnevniku Mirko Seljan spominje kako se otvorila prilika da braća
otputuju u Južnu Ameriku te su se u travnju 1903. ukrcali na brod u Lisabonu i zaputili u
Buenos Aires. Južna je Amerika u to vrijeme bila prilično nepoznata i neistražena zemlja o
kojoj se više pisalo nego se znalo.49 U Buenos Airesu zadržali su se vrlo kratko te u tom
vremenu riješili potrebnu papirologiju u austrijskom konzulatu i kontaktirali s hrvatskom
kolonijom u Buenos Airesu, Rosariu i Santa Feu. Prva im je namjera bila proputovati cijelu
Južnu Ameriku uzduž i poprijeko – od Buenos Airesa do Tihog oceana.50 Zaputili su se
vlakom iz Buenos Airesa prema zapadu te stigli do Mendoze, u podnožju samih Anda, te se
odande zaputili u tihooceansku luku Valparaiso. Nakon boravka u Valparaisu put ih vodi u
glavni grad Paragvaja – Asuncion. U Asuncionu i samom Paragvaju braća se zadržavaju nešto
duže u želji da što bolje upoznaju zemlju i njene geografske osobitosti. Odlučili su se
znanstveno istraživati slapove El Guayra. Na povratku s istraživanja slapova napisali su
znanstveno geografsko djelo Slapovi Guayra, prevedeno na španjolski i francuski jezik, za
kojega su dobili počasno članstvo Meksičke akademije znanosti i umjetnosti.51

Tijekom srpnja i kolovoza istražili su tok rijeke Aguapehe (pritok Parane) te proučavali
pripadnike miroljubivog ratarskog naroda Guarani (ili Tupi-Guarani), koji je polagano
propadao nakon kontakta s Europljanima. Bila je to iznimno teška ekspedicija u nepoznate
brdovite i močvarne krajeve s golemim rojevima komaraca, a išli su u pratnji samo jednog
sluge, dvije tovarne mule i dvaju konja. Uz prirodne nedaće, prijetnja je bio i narod
Coroadosa, lovaca koji nisu propuštali priliku napasti omražene bijelce. Drugu ekspediciju
pokrenuli su u rujnu iste godine, a tijekom nje istražili su put od slapova Salto Grande na
rijeci Paranapanemi do Asunciona, glavnog grada Paragvaja. Zatim su krenuli na ekspediciju
na slapove Salto del Guayra na Parani u Paragvaju, kamo su stigli u ožujku 1904. godine.
Skice i fotografije tih, tada još neistraženih, slapova objavili su u knjizi El Salto del Guayra
47
Prvi talijansko-abesinski rat je bio rat između Kraljevine Italije i Etiopije koji se je vodio od 1895. do 1896.
Etiopska pobjeda u tom ratu široko je odjeknula tadašnjim svijetom, to je bila prva pobjeda neke afričke zemlje
u srazu s tada nadmoćnim europskim državama. Etiopija se obranila i ostala jedina afrička zemlja, koja nije
postala europska kolonija.
48
Zlatko Milinković, Isto, str. 155.-156.
49
Zlatko Milinković, Isto, str. 159.
50
Zlatko Milinković, Isto, str. 163.
51
Zlatko Milinković, Isto, str. 178.

11
(Buenos Aires, 1905.). Proučavali su i narod Guayaki, koje se nazivalo crvenim
Liliputancima.52 Posebnost njihova načina života bila je ta da su žene radile gotovo sve teže
fizičke poslove za razliku od muškaraca koji su pretežito ljenčarili i zbog toga bili manje
otporni od žena.53 Velik broj predmeta koje su prikupili boraveći tamo poslali su na dar
Hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu.

Nakon upoznavanja s plemenom Guayaki braća prate tok rijeke Iguacu i dolaze do njezinih
moćnih slapova s namjerom dublje ih i detaljnije istražiti. Ondje proboraviše šest dana nakon
čega se u proljeće 1905. godine upute u Čile. Stigli su vlakom do Aconcague, najvišeg vrha
Južne Amerike (6962 m) i prešli čileansku granicu, a travanj su proveli u Santiagu i
Valparaisu, gdje su sklopili brojne poslove s hrvatskim iseljenicima. Najvažniji među njima
bio je geolog i mineralog dr. Franjo Pammer, koji im je postao blizak suradnik. Braća su s
Pammerom u svibnju 1905. otišla u Montevideo, glavni grad Urugvaja, završivši tako
dvomjesečni posjet Čileu.54

U dogovoru s hrvatskim iseljenicima osnovali su Union Slava Esplata dorca de Mato Grosso,
tj. Slavensko društvo za eksploataciju Mato Grossa, koje je financiralo ekspediciju u brazilsku
državu Mato Grosso. Ekspedicija je bila namijenjena istraživanju rijeke Cuyaba i
provjeravanje tvrdnji kako je njezin tok bogat mjestima gdje su velika ležišta zlata. Međutim,
ekspedicija je propala zbog pobune koja je izbila u brazilskoj državi Para gdje je putnicima
oduzeta sva oprema s kojom su radili.55Početkom 1907. iscrpljeni Mirko vratio se u
domovinu, a Stjepan je radio kao prevoditelj u poduzeću za izgradnju Panamskog kanala.
Usput je proučavao plemena Guaimies i Cuna. Njegov članak o Panamskom kanalu objavljen
je u zagrebačkoj Prosvjeti. Braća su nastavila istraživanja 1908., prvo na području Rio Branca
i Rio Maraca u delti Amazone, gdje su zapisali kozmologijsku legendu naroda Guarani, koja
ima mnogo sličnosti s biblijskom pričom o Kainu i Abelu. Svoja istraživanja Stevo je objavio
u knjizi Viagens de Exploracao de dois Yugo-Slavos pelo Brasil e Republicas Limitrofes
(Ouro Preto, 1919.). Idućih nekoliko godina Seljani su posvetili više publicistici nego
istraživanjima, te držeći predavanja u mnogim gradovima na obali Južne Amerike. Planirali
su u Zagrebu izdati knjigu o svojim putovanjima, ali to se nije realiziralo. Godine 1911. Braća
su istraživala pustinju Atacama i područje Tarapaca u sjevernom Čileu, da bi u travnju stigli u

52
Članovi plemena Guayaki rasli su najviše do 1,2 m, za razliku od svojih divovskih susjeda iz plemena Onos.
53
Zlatko Milinković, Isto, str. 179.-183.
54
Boris Blažina, Braća Seljan u Južnoj Americi (URL: https://povijest.hr/znanostitehnologija/braca-seljan-u-
juznoj-americi/) (Pristupljeno, 16.5.2018.)
55
Zlatko Milinković, Isto, str. 221.-229.

12
Peru. U Peruu i Boliviji istraživali su baštinu naroda Inka. U Limi su utemeljili konzorcij
Hrvatsko dioničko društvo, koje je s peruanskom vladom sklopilo ugovor o izgradnji puta
između andskog područja Perua i istočnog dijela te zemlje, sve prema džunglama u porječju
Amazone.56

Nakon posjete južnom Peruu i Boliviji, braća su se uputila u SAD, gdje su s našim
iseljenicima osnovala tvrtku The American Peruvian Corporation. U lipnju 1912. vratila su se
u Peru. Imajući u vidu da se tada gradio Panamski kanal, Mirko i Stjepan znali su da će to vrlo
poticajno djelovati na gospodarstvo pacifičke obale Južne Amerike. Stoga su planirali
prometno povezati peruansku luku Pacasmayo i porječje Amazone pod Andama (dolina
Huallage), te tako otvoriti put protoku velike količine robe i ljudi. Još im je samo preostalo
spojiti dolinu Huallage s prekoandskim područjem na Pacifiku. U rujnu 1912. braća su se
rastala u Limi. Dok je Stjepan otišao osigurati trgovačke interese u SAD, Mirko je krenuo na
jug, u unutrašnjost kontinenta. U ožujku iduće godine Mirkova je ekspedicija netragom
nestala.57

Stjepan je organizirao potragu i naposljetku pronašao Mirkove ostatke (identificirao ih je po

platinskim plombama) te ih pokopao na mjestu smrti i postavio veliki drveni križ. Službeni
uzrok smrti ostao je neutvrđen, ali je Stjepan smatrao da su Mirka i njegove bijele pratitelje
ubili indijanski članovi ekspedicije.58 Nakon bratove smrti Stjepan se bavio istraživanjem
ruda u latinskoj Americi. Skrasio se u brazilskoj državi Minas Gerais, gdje se oženio
učiteljicom Marijom Aracy i imao četvero djece. Većinu ostatka života proveo je na plantaži u
mjestu Rodrigo Silva. Umro je 7. lipnja 1916. u gradu Ouro Preto. Braća su tadašnjem
Narodnom muzeju u Zagrebu darovala 133 predmeta iz Etiopije te 240 iz Južne Amerike.
Njihova kartografska i etnografska djela danas se smatraju iznimno vrijednima.59

56
Boris Blažina, Braća Seljan u Južnoj Americi (URL: https://povijest.hr/znanostitehnologija/braca-seljan-u-
juznoj-americi/) (Pristupljeno, 16.5.2018.)
57
Zlatko Milinković, Isto, str. 232.
58
Zlatko Milinković, Isto, str. 252.
59
Boris Blažina, Braća Seljan u Južnoj Americi (URL: https://povijest.hr/znanostitehnologija/braca-seljan-u-
juznoj-americi/) (Pristupljeno, 16.5.2018.)

13
 4. Zaključak
Braća Seljan i Dragutin Lerman vrlo su važne ličnosti ne samo u hrvatskom kontekstu,
već i u svjetskom kontekstu. Njihovi hrabri istraživački pothvati doprinijeli su razvoju
kartografije i geografije Afrike i Južne Amerike te su Europljane upoznali s novim, pa
možemo reći i primitivnim afričkim kulturama. O njihovoj kompetenciji govori i broj jezika
koji su morali naučiti kako bi se sporazumjeli ne samo s domorocima, već i sa svojim
suputnicima. Dragutin Lerman morao je putovati iz Bruxellesa kako bi stigao do Konga, a
braća Seljan morala su se predstavljati da su Rusi, ne bi li se shvatilo ozbiljno. Ta činjenica
govori o vrlo malo diplomatskom ugledu Hrvatske, ali i Austro-Ugarske u vanjskoj politici, u
ovom slučaju s afričkim narodima. Oni su svojim istraživanjima terre incognite uspjeli
promovirati Hrvatsku u Africi i Južnoj Americi, ali su mnogo doprinijeli i razvoju muzejske
građe o afričkim i južnoameričkim plemenima i narodima.

14
 5.Literatura
Lazarević, Aleksandra Sanja Dragutin Lerman: Afrički dnevnik, Grafički zavod Hrvatske,
Zagreb, 1989.

Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, Grafički zavod

Hrvatske, Zagreb, 1991.

Zlatko Milković, Braća Seljan, Divič, Zagreb, 1996.

Bačić-Karković, Danijela Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana, Fluminensia,

Rijeka, 1997.

Horschild, Adam King Leopold's ghost, Mariner Books, Boston, 1998.

Skupina autora, Povijest svijeta – velika obiteljska enciklopedija, Mozaik knjiga, Zagreb,
2006.

Slukan Altić, Mirela, The Croatian explorer Dragutin Lerman (1863-1918), and his
contribution to the mapping of Central Africa, Portsmouth University, Portsmouth, United
Kingdom, 2008.

Skupina autora, Hrvatski biografski leksikon sv.8 (Kr-Li), Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, Zagreb, 2013.

Boris Blažina, Braća Seljan u Južnoj Americi (URL:

https://povijest.hr/znanostitehnologija/braca-seljan-u-juznoj-americi/) (Pristupljeno,
16.5.2018.)

15