Luka Vrbanić Povijest i hrvatski jezik i književnost

Kritički osvrt na film „Dead Poets Society“

Društvo mrtvih pjesnika (Dead Poets Society) američka je drama iz 1989. godine
redatelja Petera Weira, a glavnu je ulogu odigrao, tada još mladi, Robin Williams. Sama
drama bazira se na načine poučavanja dječaka u konzervativnoj akademiji Welton u
američkoj saveznoj državi Vermont 1959. godine. Tada dolazi Robin Williams, odnosno
profesor John Keating, koji razbija tu konzervativnu monotoniju poučavanja samo frontalnim
radom, bez učeničkih razmišljanja, inspirirajući ih poezijom i razvijanjem kritičkom
mišljenja.

Nastavnička kompetencija složen je pojam, koji nikako ne možemo jednoznačno

odrediti, no ipak možemo pronaći određena zajednička obilježja. Marko Jurčić za nastavničke
kompetencije navodi nekoliko definicija istih, preuzimajući ih od nekoliko autora prije njega,
no donosi i jednu svoju te navodi da je kompetencija nastavnika „sustavna veza njegova
znanja, sposobnosti, vrijednosti i motivacije na funkcionalnoj razini“ (Jurčić, 2014: 78).
Profesor John Keating odmaknuo se od standardnih i konzervativnih načina poučavanja te
pronašao nove načine kako da zaintrigira svoje učenike za nastavu, u ovom slučaju to je
engleska književnost. To je vidljivo i iz prvog predavanja u kojem „tjera“ svoje učenike da
pokidaju knjigu iz koje moraju učiti, to može biti simbol kidanja konzervativnih lanaca
akademije Welton, dolaskom suvremenijih načina poučavanja. Profesor John Keating napušta
tzv. predavnja ex cathedra i učenja napamet, koristi terensku nastavu, heurističke razgovore s
konstantnim pitanjima i potpitanjima te potiče svoje učenike kritičkom promišljanju i
izražavanju. Treba istaknuti i organizacijske kompetencije profesora Keatinga. Konstantno
pronalazi nove načine kako da zainteresira svoje učenike za rad. Njegove ga metode rada
ističu u akademiji Welton te on počinje odudarati od sustava, postaje svojevrstan devijantan
slučaj. Počinje s učenicima otvoreno komunicirati, slušajući njihove emocije, misli i
razmišljanja, učenik prestaje samo sjediti i slušati profesorove naredbe. Te su kompetencije i
najistaknutije kod samog profesora Keatinga. Dakle upravo njegova odgojno-obrazovna
organizacija sata koja mu pomaže u tome da sasluša svoje učenike, tjera ih da „osjete“
poeziju, a ne da ju nauče ili mjere pomoću skala koje su nametnuli neki književni
znanstvenici prije njih. Svojim pristupom nastavi profesor Keating stvara ugodno razredno
ozračje te učenici s veseljem odlaze na njegov sata, slušati njegova predavanja. Po tome se i
razlikuje od ostalih profesora na akademiji Welton. Ostali profesori potiču samo učenje stvari
napamet, time uništavajući bilo kakvu mogućnost razvoja kritičkog mišljenja tih dječaka, ali i
razvijanja dječaka uopće, odnosno prevladava konzervativni način poučavanja. Time se,
možemo čak i reći, dječake pretvara u robote i strojeve koji mogu raditi samo ono što im se
kaže, što je i vidljivo iz primjera svih dječaka, koji pokorno i nepokolebljivo slušaju naredbe
svojih „starijih“ profesora i svojih roditelja, posebice očeva. Keating se svemu tome protivi te
svojim novim metodama i pristupima narušava „uspravan položaj sjedenja i jednaku
udaljenost klupa, zamjenjujući ih fleksibilnim i impulzivnim druženjima“ (Mclaren i
Leonardo, 1998: 135). Jedan od najboljih primjera toga je kada dječaci šutaju loptu i
izgovaraju kojekakve stihove, no dobar je i primjer recitiranja poezije kada Keating pomaže
svojim učenicima da se što lakše izraze. Iz ovoga se posljednjeg primjera može iščitati
pedagoški takt profesora Keatinga. Prema Renati Jukić pedagoški takt imao je korijen u
povijesti njemačke pedagoške književnosti. Sam se koncept takta temelji na filozofskom
poimanju procesa poučavanja i učenja u školi. Sam pojam pedagoški takt „u nastavi se odnosi
na suosjećanje, jačanje, ohrabrivanje, opominjanje, poticanje socijalne hrabrosti, izražavanje
zabrinutosti za drugoga, povjerenje u donošenje odluka drugoga, načine suglasnosti, ali i
neodobravanja, kritiziranja i osuđivanja, no uvijek uz izraženu spremnost za pomaganjem“
(Jukić, 2010: 299). Profesor Keating pristupio je učeniku koji nije napravio svoju domaću
zadaću kao prijatelj, a ne kao nadređeni. Nije ga kaznio zbog neizvršavanja svojih obveza, već
ga je potaknuo da se izrazi, suoči sa svojim problemima, sa svojim problemom javnog
nastupa pred svojim kolegama upućujući ga da kaže sve što mu padne na um, tako kreirajući
vlastito malo lirsko remek-djelo.

Nastavne kompetencije koje bi se trebale provoditi na akademiji Welton trebale bi

slijediti primjer Profesora Keatinga, koji se ističe svojom ulogom ne samo kao nastavnika, već
i kao prijatelja dječacima. Potičući kritičko mišljenje svojim stavom i načinom poučavanja
profesor Keating priprema dječake na buduće probleme. Jasmina Vrkić Dimić naovodi da se
„kompleksan konstrukt kompetencija temelji na produktivnim općim i specifičnim znanjima
kojima osoba uspješno operira te ih primjenjuje i izvan odgojno-obrazovnog konteksta, u
svakodnevnom i profesionalnom životu“ (Vrkić Dimić, 2013: 49). Pod time se misli da
profesor Keating na neki način priprema dječake ne samo za polaganje ispita kako bi dobili
što bolje ocjene, već ih priprema na budući život gdje će moći primijeniti sve svoje naučeno
znanje na život, moći će kritički promišljati o mnogočemu vezano za svakodnevni život te će
doprinijeti razvoju kreativnosti dječaka. Što se tiče vlastite prakse, tamo bih najviše
primjenjivao metode poučavanja profesora Keatinga gdje bih heurističkim razgovorom i
postavljenjem mnogih otvorenih pitanja poticao učenike na razmišljanje o konkretnim
problematskim temama. Time bih razvio i predmetnu i pedagoško-didaktičko-metodičku i
psihološku kompetenciju s posebnim naglaskom na potonju.

Sanja Bilač refleksivnu praksu opisuje „kritičkim procesom kojim se poboljšavaju

profesionalna umijeća.“ Također navodi da je refleksivna praksa važna „ne samo zbog toga
jer omogućava ispitivanje pristupa praksi već i zbog toga jer omogućuje osvještavanje i
razumijevanje uvjerenja koja se nalaze u pozadini procesa, a utječu na naš pristup“ (Bilač,
2015: 450). Refleksivna je praksa vidljiva u načinu postavljanja profesora Keatinga kao
nastavnika. On pomno bira svoje riječi i postupke i pokušava biti što kreativniji u poučavanju
kako bi se što više približio učenicima. Jedini je na akademiji Welton koji se želi promijeniti i
prilagoditi učenicima kako bi im olakšao njihov život. Svjestan je da ga ostali profesori
polako počinju prezirati jer se njihovi učenici, koji su ih dotada pokorno slušali, počinju
mijenjati, počinju razvijati kritičko mišljenje, počinju razmišljati. Što u neku ruku i je
potrebno suvremenoj školi i današnjem školstvu. Današnje škole moraju se prilagoditi i
pronaći ravnotežu u poučavanju između činjenica i generalizacije. Današnji profesor mora biti
spreman prilagoditi se svojim učenicima i njihovim potrebama. Složio bih se s Jasnom Vrkić
Dimić koja navodi da moderne nastavničke kompetencije „predstavljaju konstelacije različitih
vještina, između kojih značajno mjesto zauzimaju vještine informacijske i informatičke
pismenosti, kao i komunikacijske te kognitivne vještine, koje su vrijedne u svakom
suvremenom društvu, bez obzira na stupanj njegovog socioekonomskog razvoja“ (Vrkić
Dimić, 2013: 50). Dakle suvremeni se nastavnik mora moći prilagoditi učeniku, tehnologiji i
društvu koje iz dana u dan sve više napreduje.

Literatura:

Bilač, S. (2015). Refleksivna praksa – čimbenik utjecaja na profesionalni razvoj, mijenjanje

odgojno-obrazovne prakse i kvalitetu nastave. Napredak: časopis za pedagogijsku
teoriju i praksu, 156(4), 447-460.
Jukić, R. (2010). Metodički stil i takt nastavnika kao poticaj kreativnosti učenika.
Pedagogijska istraživanja, 7(2), 291-305.
Jurčić, M. (2014). Kompetentnost nastavnika – pedagoške i didaktičke dimenzije.
Pedagogijska istraživanja, 11(1), 77-93.
McLaren, P., i Leonardo, Z. (1998). Deconstructing Surveillance Pedagogy: Dead Poets
Society. Studies in the Literary Imagination, 31(1), 127-147.
Vrkić Dimić, J. (2013) Kompetencije učenika i nastavnika za 21. stoljeće. Acta Iadertina. 10,
49-60.