Professional Documents
Culture Documents
Richarda Spencea
Na putu preko pustopoljina Mongolije 1921. godine poljski pisac i prognanik Ferdinand
Ossendowski zapazio je neko čudno ponašanje u mongolskih vodiča. Kada su se usred
ničega zaustavile deve, počeli su moliti vrlo ozbiljno i čudna je šutnja spopala životinje i sve
uokolo. Mongoli su mu kasnije objasnili da se isto ponavlja uvijek kada "Kralj svijeta u
unutrašnjosti Zemlje moli i propituje usude svim narodima."1
U svakom slučaju, Ossendowski nije izmislio priču o bajkovitoj zemlji svjetlosti, negdje na –
ili ispod – prostranstava Srednje Azije, bilo da se zove Agarti, Agarta, Šangrila, ili najčešće
Šambala.6 Neki vjeruju da budističko podzemno carstvo nastanjuju drevni, napredni ljudi,
dok je drugima to duhovna dimenzija dostupna samo prosvijetljenima. Legenda o Šambali
čvrsto je utemeljena u budističkoj tradiciji koja smješta kraljevstvo negdje na sjever Indije. U
legendi je također opisan dolazak kralja Šambale s njegovim hrabrim slugama koji pobjeđuju
nad zlom i uvode u zlatno doba u kojem vlada čista dharma.7 Kao što je navedeno, barun Von
Ungern-Sternberg sam sebe zamislio je kao inicijatora „Šambalskog rata“. A poslije su i drugi
učinili isto.
Ovaj članak bavi se aktivnostima trojice muškarca, dva Rusa i jednog Amerikanca:
Aleksandra Vasiljeviča Barčenka, tzv. „boljševičkog profesora okultnoga“ te aktivnostima
umjetnika i istraživača okultnoga Nikolaja Reriha, i Roya Chapmana Andrewsa koga se često
navodi kao stvarni model Indiana Jonesa. Iako su mnogi smatrali da se ta trojica nikad nisu
upoznali, pouzdano je da su svi bili uključeni u ekspedicije po pustinjama Mongolije i
dolinama pod Himalajom u potrazi za izgubljenom civilizacijom i pretpovijesnim ljudima. U
slučaju Barčenka i Reriha, specifičan je cilj bila Šambala. Kao što ćemo vidjeti u nastavku,
njihova istraživanja samo su vrh ledene sante, tajnovite i skrivene misije koja je uključivala
tajna društava i obavještajce. Preostaje za razotkriti tko je i za koga – i zašto – radio.
Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Barčenko je radio kao pisac i novinar. Istovremeno bio je
uključen u martinistički „Kabalistički red ruže i križa“.11 Njegov ga je izraženi interes za
okultno naposljetku doveo do hiromantije, tarota, alkemije, hipnoze, „isijavajuće energije“,
astrologije i čitanja misli. Godine 1911. objavio je članak za časopis „Priroda i društvo“ o
„prijenosu misli“.12 Njegovo pisanje obuhvaća i dvije „fantastične“ novele, Doktor Černji te Iz
mraka. Literarni mu je alter ego postao dr. Aleksandar Nikolajević Černji koji je u Indiji i na
Tibetu godinama proučavao arkane do nogu uz skute mističnih mahatmi. Barčenko je sanjao
učiniti to isto. Poslije kratkotrajne službe u ratu, Barčenko se vratio nazad u Petrograd
(preimenovan poslije u St. Petersburg) i tamo je ušao dublje u okultne krugove. Jedan od
čestih gostiju u to vrijeme u Pertogradu bio je Georgij Gurdjijev. Iako se pouzdano ne može
tvrditi da su bili u izravnom kontaktu, dobro je poznavao Gurdijevljeva učenja i u budućim
godinama oni će biti višestruko povezani.
Iako je Barčenko odobravao rušenje cara Nikolaja 1917.g., nije se oduševio Lenjinovim
boljševicima. U poslijeoktobarskom okruženju, da bi se prehranio, počeo je održavati
ezoterijska predavanja revolucionarnim mornarima Baltičke flote. Koristio je Šambalu da bi
opisao „najranije komunističko društvo“ u sklopu pretpovijesne „univerzalne velike
federacije naroda“.13 Ti boljševičko usmjereni sentimenti razlikovali su se od njegovih
privatnih stremljenja. Preko udruženja „Sfinga“ upoznao se s martinistima, teozofima i
„kršćanskim pacifistima“ koji su javno istupali kao neprijatelji sovjetskog režima. Poslije je
priznao da je skupina zauzela „konspiracijske prostorije bijelogardijaca“ i surađivala s
militantnim antiboljševicima poput Borisa Savinkova.14 Zauzvrat je Savinkov aktivno
surađivao s britanskim i francuskim obavještajcima, među kojima i sa zapaženim Sidney
Reillyom koji je u ljeto 1918.g. potpomogao pokušaj Lenjinova svrgnuća.15
Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan. Uskoro se uključio u slučaj dvojice
Britanaca, Harolda Raynera i G.H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u
pokušaj atentata u kolovozu 1918.g. na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio
je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno,
uhvatili pogrešne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio
izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku.
Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja
je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke,
ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao
engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije. 17
Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultista da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već
tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru?
Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova
Bluimkina.18 Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov
tijekom 1918.g. nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka.
Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao
navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918.
godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih
obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio streljan kao
trockistički zavjerenik.
Daleko najistaknutiji brat ETB-a bio je čekist Gleb Ivanovič Bokij. Iako je Bokij bio boljševički
veteran, on je itekako bio uključen u okultna događanja. Bio je, također, predrevolucionarni
član „Kabalističkog reda ruže i križa“. Njegovo unaprijeđenje u redu odobrio je nitko drugi
nego Aleksandar Barčenko.26 Još je zanimljivije da vodstvo P-Čeke preuzima Bokij poslije
smrti Uritskoga, te da se koncem 1918.g. požurio sudjelovati u „regrutiranju“ Barčenka. Ipak,
obojica su se kasnije kleli da se nisu poznavali prije ranih 1920-ih godina. Bokij se trudio
dokazati da je za njega revolucija završila s Lenjinovom smrću početkom 1924. godine.
Povećano razočaranje dovelo ga je do suprotstavljanja Staljinu i on je podržavao Barčenkovu
shemu za koju je priznao da obuhvaća rad obavještajnih službi.27 Do 1924. godine Bokij je
sjedio na čelu OGPU-a (preimenovana Čeka) – Spetsotdel – Specijalni odjel. Njihova je
oprema sadržavala kodove i elitnu odjeću „7. odjela“ gdje su proučavali paranormalna
pitanja u rasponu od hipnoze i ESP-a do divljeg sniježnog čovjeka.28 U Spetsotdelu se čuvaju
tzv. „crni dosjei“, osobni fajlovi sovjetskih vođa i njihove seksualne igrarije te razni drugi
okultni predmeti.29
Rerih je britanski utjecaj na Tibetu vidio kao zlo protiv kojega se mora boriti, a tijekom 1920-
ih godina Moskvi se približavao i s druge strane. Rerihova je supruga Elena (Helene), medij,
počela primati poruke od entiteta zvanoga Master Morya – Allal Ming – koji je tvrdio da je
član „Velikog bijelog bratstva“ i „duhovni učitelj s Tibeta“.37 Allal Ming je uvjerio Reriha da
je ključan za realizaciju „Velikoga plana“ koji će završiti sa stvaranjem ogromne, pan-
Istodobno, Rerih je stekao jednog novog sljedbenika u liku mladog ruskog teozofa,
Vladimira Anatoljeviča Šibajeva. Šibajev je ujedno bio obavještajac za komunističku
internacionalu (Kominterna) i radio je s indijskim nacionalistima. Zahvaljujući njemu Rerih je
upoznao druge sovjetske dužnosnike i poticao ih je da svoje planove usmjere prema Indiji,
kao prvom koraku u ostvarenju Velikoga plana. Londonski MI5 držao je na oku Šibajeva i
njegove poslove s Rerihom.39
Rerih se preselio u New York početkom listopada 1920. godine. Tako je izbjegao
neprijateljsko ispitivanje britanskih vlasti i osigurao podršku od strane imućnijih
Amerikanaca. Jedan takav dobročinitelj bio je broker s Wall Streeta, Louis Levy Horch, koji je
pomogao pronaći mjesto za Rerihov muzej i postao mu mistični financijski direktor i oslonac.
Naravno, i Horch je vodio tajni život. Uspješan poslovni čovjek održavao je važna
poznanstva u američkoj politici, a bio je također skriveni operativac Čeke/OGPU-a.40
Koncem 1923.g. Rerih se preselio u Darjeeling u Indiji. To ga stavlja pod budno oko
britanskog „rezidenta“ u obližnjem Sikkimu, Fredericka Marshama Baileya, čovjeka koji je
blisko poznavao ruske aktivnosti u Srednjoj Aziji.
U proljeće 1925.g. Rerih je bio spreman lansirati svoju ekspediciju preko Himalaja. Tu je
sinkronicitet s Barčenkovim planom više nego slučajan jer je povezan, dakako, i s njegovim
podrivanjem. Putujući pod američkom zastavom, potpomognut novcem Yankee-ja, Rerih je
imao prednost da ne bude napadan kao sovjetski agent. Također, zanimljivo je bilo i kada se
pokraj Reriha pojavio Bluimkin, Bokijev i Barčenkovljev drug. Ali bez obzira na njegovu
povezanost s Britancima, je li Bluimkin nastavio komunikaciju sa svojim prijateljima iz
Moskve? Usprkos činjenici da je lutao po bespućima Tibeta (nikad nisu došli do Lhasse)
skupa s Rerihom i da su zajedno napredovali na zapad prema Xinjiangu i Mongoliji? Imali
su vremena da stignu nekim okolnim putom do Moskve, gdje je Rerih bančio sa sovjetskim
prijateljima. Zapravo je njegova ekspedicija od početka do kraja bila moskovska, shvaćao to
Rerih u potpunosti ili tek djelomično. Ta činjenica nije promakla ni Britancima. U tom
razdoblju MI6 prati aktivnosti „crvenih“ u Aziji preko jednoga od obavještajaca iz
veleposlanstva u Moskvi, Arthura V. Burburya. U Londonu su 1928. godine zaključili da je
Rerih bio „prosvijetljen“ do granice „izvrsnosti Saveza sovjetskih socijalističkih republika“.41
Andrews je napustio mornaricu u proljeće 1919.g., no malo nakon što se vratio u Sjedinjene
Američke Države stavio je svoje usluge na raspolaganje MID-u. Njegov bivši šef u Pekingu,
zapovjednik I.V. Gillis, zajamčio je za Andrewsa da se „u slučajevima nužde moguće na
njega osloniti i da će izvršiti dužnosti s potrebnom vještinom i nervima“, a njegov kolega iz
muzeja jamčio je za MID da je Andrews „jedini Amerikanac koji je uopće upoznat s
Mongolima“.46
Između 1922. i 1930. godine Andrews je bio na čelu pet ekspedicija u pustinju Gobi i susjedne
regije Mongolije. Sve su bile pod pokroviteljstvom muzeja (MNH) i donose značajna fosilna
otkrića, uključujući i prva jaja dinosaura. Međutim ,izvorni cilj istraživanja nisu bili
životinjski fosili, nego dokazi pračovjeka. Ravnatelj muzeja Henry Fairfield Osborn bio je
uvjeren da je podrijetlo ljudske rase potrebno tražiti u istočnoj ili srednjoj Aziji. Neke od
njegovih teorija odjeknule su kod teozofa, tj. i teozofi su smatrali to isto.47
Za nas je najzanimljiviji bio Andrewsov pohod s početka 1925.g. kada je s pratnjom zašao
duboko u zapadnu Mongoliju. „Kartografski“ tim sastojao se od časnika američke vojske,
poručnika Freda Butlera, te britanskog poručnika H.O. Robinsona odvojenoga od
veleposlanstva Njegova Veličanstva u Pekingu.48 Butlerovi su izvještaji također bili
pohranjeni u MID-u.49 No, Andrews je mogao dobiti podatke o Rerihovim aktivnostima i od
drugog istraživača koji je tada tragao po pustopoljinama Srednje Azije, naime od
Ossendowskog suparnika Svena Hedina. Šveđanin je rekao Andrewsu da je njegova
ekspedicija bila „izviđanje“ za planiranu zračnu liniju Lufthanse preko Srednje Azije u
Na kraju, Šambala ostaje skrivena ili se barem tako čini. Rerih i Andrews doživjeli su
ispunjenu starost sve do 1947. i 1960. godine. Barčenko, Bokij i braća „Ujedinjenih radnika“
nisu bili jednake sreće. Svi su poginuli u čistkama koncem 1930.g. kada su bili osuđeni za
zločine koje su – ili nisu – počinili.
tiskanom ili elektronskom obliku bez izmjena uz navod © Zadruga Eneagram 2014.
http://www.newdawnmagazine.com/articles/red-star-over-shambhala-soviet-british-and-
american-intelligence-the-search-for-lost-civilisation-in-central-asia
1 F.A. Ossendowski: Zvijeri, ljudi i bogovi, Zadruga Eneagram, 2013.g., Zagreb, str. 236.
2 Ibid, str. 244.
3 „Krvavi“ barun von Ungern-Sternberg : Luđak ili mistik?“, New Dawn Magazine, br. 108., svibanj-lipanj
dvojicom autora: Edwardom Bulwer-Lyttonom (1870), The Coming Race, te francuskim piscem
Louisom Jacolliotom (1873), Les Fils de Dieu. (prim.aut.)
6 Vidi: Jason Jeffrey, Mystery of Shambhala, New Dawn Magazine, br. 73. (svibanj-lipanj 2002.g.), te
Joscelyn Goodwin: Arktos: The Polar Myth in Science, Symbolism and Nazi Survival, Adventures
Unlimited Press, Kempton-IL, 1996.g., str. 95-104.
7 Prirodni zakon ili dharma. (Prim. prev.)
8 Martinizam je varijanta mističnog kršćanstva koji je predstavljen kod Louis-Claude de Saint-Martina,
the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in
20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007, br. 11, str. 68.
10 Ibid, str. 67.
11 Oleg Šiškin: Bitva za Gimalai, Eksmo, Moskva, 2003.g., str. 31.
12 Anton Pervušin: Okultni Staljin, Yauza, Moskva, 2006.g., str. 133.
13 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., str. 101.
14 Ibid, str. 74.
15 Richard Spence: Trust No One: The Secret World of Sidney Reilly, Feral House, Los Angeles, 2002.g.
Napose vidi Poglavlje IX. koje donosi razne intrige između Reillya i Savinkova. (prim.aut.)
16 Anton Pervušin: Okultni Staljin, Yauza, Moskva, 2006.g., str. 143-144.
17 Aleksandar Andrejev: Okultist strany Sovetov, Yauza/Eksmo, Moskva, 2004.g., str. 91.
the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in
20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007.g., br. 11, str. 12. te str. 78.
35 Ibid, str. 1. te str.3. te Šiškin, passim.
36 Gill Bennett: Churchill’s Man of Mystery: Desmond Morton and the World of Intelligence, Routledge,
the Activities of Nicholas Roerich. Rad je bio predstavljen na konferenciji pod naslovom „The Occult in
20th Century Russia“, Berlin, ožujak 2007.g., br. 11, str. 2, 4 i 8.
38 Ibid, str. 1.
39 Šiškin (2003), str. 48.
40 Ibid, str. 68.
41 Foreign and Commonwealth Office Ujedinjenog kraljevstva (FCO), bilješka od srpnja 1928.g. iz