ALBERT LORD

Ime i djelo Albert Lord su neodvojivi od imena Milmana Parryja. Oni su zajedno doprinijeli u
pronalaženju odgovora na ključno pitanje usmene tradicije: kako, na koji način usmeni epski
pjevači uče i sastavljaju svoje pjesme, u čemu je suština usmenog epa i kakvog su postanka
Ilijada i Odiseja. Parry je shvatio značajno pitanje usmenih tradicionalnih pjesama Bošnjaka –
pitanje njihove dužine. Spoznao je da je dužina epske pjesme karakteristika bošnjačke
tradicije i pjevača. Opjevani tekstovi se razlikuju u svakom novom pjevanju, čak i u slučaju
kad se jedna pjesma odmah nanovo pjeva.
Parry se također bavio i tehnikom pjevača Homera, a sve njegove teorije potvrdio mu je Avdo
Međedović. Zajedno s njim Parry je dokazao da dužina Homerovih pjesama nije nužno
značila i da su one bile proizvod pisanja. Albert Lord je napisao i poseban rad o Avdi
Međedoviću, guslaru iz Bijelog Polja. Po Lordu, Avdo je guslar tolikih kvaliteta da ga
proglašava posljednjim među velikim guslarima tradicije usmene pripovjedačke pjesme
balkanskih Slavena. Avdinu tehniku izvođenja pjesama karakterizira smisao za ukrašavanje,
bogatstvo opisa i vještina u korištenju retrospektivnog prezentiranja događaja i radnje. Avdo
je saopćio najduže pjesme u bošnjačkoj, južnslavenskoj i balkanskoj tradiciji. Kada je 1950.
godine kazivao pjesmu o Smailagić Mehi, imao je 85 godina i saopćio je znatno kraću
pjesmu, ali je ona opet bila izvrsna izvedba. Avdo Međedović je bio, kako se kaže, pjevač bez
premca u pjevanju tradicionalnih usmenih pjesama. Posjedovao je dva osnovna preduvjeta
koji mu omogućavaju da bude prenosilac tradicionalne usmene epike: bio je nepismen i imao
je izuzetnu želju da nauči pjesmu koju čuje. Vladao je oblicima i tematikom. Avdo, kao i
drugi talentirani pjevači, imao je tokom izvođenja pjesme, i druge izvore osim onog koji mu
je posljednji poticaj, motiv za saopćavanje.
Usmena epska pjesma, po Lordu, predstavlja pripovjednu poeziju koja je sastavljena na način
koji su generacijama naraštaja izgrađivali i razvijali pjevači priča koji nisu znali da pišu.
Svako izvođenje pjesme je nova pjesma jer nosi pečat svog pjesnika – pjevača, iako je pjevač
upravo tu pjesmu naučio od drugih, ali publika pjesmu prihvata kao njegovu.
Pjevača je, po Lordu, njegova nepismenost spasavala da ne postane automat. Pjevači uče
formule od svojih prethodnih učitelja, pjevača koje su slušali, i tako kroz naraštaje, pa je
nemoguće utvrditi ko je izmislio bilo koju od njih. Lord je utvrdio da pjevač upotrebljava
ustaljene fraze zato što su one korisne i što odgovaraju njegovim potrebama da nešto izrazi.

EPSKA NARODNA POEZIJA U JUGOSLAVIJI POČETKOM 20. STOLJEĆA

Vuk Karadžić je nazvao epske pjesme junačkim pjesmama, ali on je među tim pjesmama
svrstao i mitološke pjesme, legende, novele i balade. Sam narod upotrebljava naziv junačke
pjesme da bi označio pjesme koje slave junake ili osobe manje ili više historijskog karaktera.
Sama pjesma prati se na guslama, a negdje i na tamburama ili tambiracama. Predstavnici
epske narodne poezije veoma su nadarene osobe, rasute po selima ili po gradovima. U narodu
se zovu pjevači, a njihovo književno ime je guslar, ali se rijetko upotrebljava i netačno je,
pošto je veliki broj pjevača ne prati na guslama.
Na selu, pjevači su većinom zemljoradnici, a u gradu zanatlije. U planini, naročito pastiri,
uživaju da pjevaju epske pjesme. Pjevači uče da sviraju gusle i da sakupljaju epsku tradiciju
još od ranog djetinjstva. Obično im je dovoljno da jedanput čuju kako se pjeva neka pjesma, a
kad su stariji i više puta. Naročito se pjeva u zimskim noćima, oko ognjišta i u vrijeme sijela u
kućama imućnih seljaka, za vrijeme noćnih sjedeljki, obrednih i familijarnih praznika i uopće
u svakoj prilici kada je veselje. Pjevalo se još u kafanama, u vrijeme zbora, uz manastire i
crkve, kao i na vašarima. Pjevalo se također za vrijeme šetnji na konju, ali u tom slučaju bez
gusala. Žene su također mogle slušati pjevača, ali iza zavjese, osim u slučajevima kada je
pjevač bio njihov rođak. Pjesme traju po nekoliko sati, čak i cijelu noć. Pjevač može po svojoj
volji da skrati ili da produži pjesme. Također, pjevač može izmijeniti pjesme prema svom
shvatanju, prema vremenu kojim raspolaže, raspoloženju u kujem se nalazi, slušaocima pred
kojima pjeva i prema nagradi koju očekuje. I publika može direktno utjecati na njega ukoliko
pjesma traje previše dugo. Pjevači nisu u stanju da odrede broj pjesama koje znaju. Nekad
kažu da znaju 30 ili 40 ili stotinjak ili pak da mogu pjevati po jednu novu pjesmu svake večeri
tokom tri mjeseca ili tokom čitave godine. Vjeruje se da su pjesme koje danas imamo pjevane
jednom ili diktirane, i to u vrijeme kada su zapisivane. Većina pjevača je pjevala za nagradu.
Begovi su im davali žito, konje, volove. Pjevači pamte tako duge pjesme zahvaljujući dobro
poznatim epskim ponavljanjima. Ima onih koji bolje pripovijedaju nego što pjevaju, a ima ih i
koji ne znaju pripovijedati. Pjevač koji sjedi počinje preludijem na svojim guslama ili
tamburici, zatim slijedi kratak prolog u kojem govori o svojoj umjetnosti i uvjerava da će
pjevati istinitu pjesmu o starim vremenima i o starim junacima. Isto tako, on često pozdravlja
prisutne osobe. Ima različitih vrsta pjesama: pjesme namijenjene seljacima i pjesme
namijenjene obrazovanim klasama. Također, pjevač pokazuje i veliki fizički napor prilikom
pjevanja. A poseban je njihov lijep način kazivanja. Za vrijeme pauze, slušaoci prave razne
primjedbe, ispituju pjevača, kritikuju ga.