INTERNACIONALNI UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

DEPARTMAN ZA FILOLOŠKE NAUKE

ODSJEK: SRPSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD
Tema: Karakterizacija likova u epu
“ Ženidba Smailagić Meha”

Mentor: Prof. dr Jahja Fehratović Student: Osmanović Sara

Novi Pazar, februar, 2022.god.

 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

Sadržaj

UVOD..............................................................................................................................................2
AVDO MEĐEDOVIĆ “ BOŠNJAČKI HOMER”..........................................................................3
OSLIKAVANJE I KARAKTERIZACIJA LIKOVA U MUSLIMANSKO - BOŠNJAČKOJ
NARODNOJ PJESMI “ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA”...........................................................6
Opis konja....................................................................................................................................7
Opis djevojačke ljepote - ljepote Fatme.......................................................................................8
Otac Smail i amidža Haso..........................................................................................................11
Lik Tala od Orašća.....................................................................................................................12
OPIS ODIJELA I OSTALIH JUNAKA........................................................................................13
ZAKLJUČAK................................................................................................................................16
LITERATURA..............................................................................................................................17

1
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

UVOD

Kako bih što bolje odgovorila na zadatu temu prvo ću reći nešto o epskoj pjesmi i njenim
karakteristikama. Riječ ep, epika, epopeja u svom osnovu imaju starogrčku riječ epos koja je
prvobitno značila riječ, govor, a u herojskoj književnosti bila je to priča u stihu o herojskim
djelima slavnih ličnosti iz historije.„ Ep je bio jedna čisto jezička umjetnost koja je sve svoje
draži postizala isključivo riječima“ .Pjevači su na dvorovima i među narodom pjevali pjesme
koje su sami stvarali, te su tako oni najzaslužniji za razvoj epske poezije. Dok su Srpska,
Hrvatska i Crnogorska usmena književnost imale sreće da budu znatno ranije zabilježene i
sređene, muslimansko – bošnjačka tradicionalna književnost na području Crne Gore i Srbije,
najduže je ostala u usmenom obliku. Budući nezabilježene – bošnjačke junačke pjesme najduže
su ostale u usmenoj formi, čuvajuči izvjesne sadržaje koje je istorija zaobišla ili zaboravila. Tako
su one sve manje bile u službi istorije, a sve više u službi religije, kao i važnog činioca naciolalne
identifikacije naroda kome pripadaju. One su sačuvale duh i sadržaje epskog vremena, čak i kada
je vrijeme stvaranja epske pjesme prohujalo, a epska poezija se javlja kao anahrona i pravaziđena
slika života, jer u nju ne dotiču više svježi izvori vremena kome ta slika priliči.

Junački ep Smailagić Meho Avda Međedovića, ima ukupno 12 311 stihova, nakon
Homerovog epa smatra se jednim od najdužih i najboljih ostvarenja ove vrste. Ovaj ep spada u
herojske (junačke) epove koji veličaju i dovode do izražaja društveni zivot naroda u nekoj
historijskoj epohi. Jos jedna jako bitna karakteristika kako epike tako i samog herojskog epa jeste
davanje nadnaravnih moći junaku, što je vidljivo i u slučaju Smailagić Meha.

Priča počinje tako što Meho uvjerava oca da je spreman preuzeti položaj alajbega. Na svom
putu prema veziru koji je trebao da potvrdi njegovo preuzimanje položaja susreće kočiju u kojoj
je mlada djevojka Fatima, koju protiv njene volje udaju za generala Petra - kršćanskog
vojskovođu, te je Meho uspjeva spasiti.

O tome kako je pjesnik uspio predstaviti likove koji su dominantni u svom djelu, na koji način
je vršio deskripciju njihovog izgleda, njihovih unutrašnjih stanja govoriću u svom radu.

2
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

AVDO MEĐEDOVIĆ “ BOŠNJAČKI HOMER”

Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za
nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao:
Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan
seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva
uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane,
osiromašiće kao što je on osiromašio – jer u kojoj kući gusle gude,
tu žižak na tavanu žito ne jede.1 I pored toga što je Avdo
Međedović rođeni pjesnik – pjevač, on je prije svega proizvod
jedne snažne epske tradicije, s obzirom da je živio i ostario u tom
duhu, prvo u svojoj porodici, gdje je od oca Huseina, koji je takođe
bio na glasu pjevač, učio pjevanje i guslanje, a potom i od poznatih
pjevača iz susjedstva: Reša Alihodžić, Sada Hadžovića, Nezira i
Orla Kalića, Hamida Nikšića- Ferizovića, Hasana Nikšića, Islama
Radoglavca, Avdage šehovića, Latifa Zekovića, kao i od
pravoslaca Rada Đurića. Sasvim je vjerovatno da nije bilo
Američkih filologa, koji su upravo tražili u balkanskoj bošnjačkoj
epici pjevača – pjesnika Avdovog tipa, epos Ženidba Smailagić Meha ne bi bio zapisan, ili, ako
bi bio zapisan, ne bi bio u obliku, obimu i kvalitetu kakav je sada. Kao što se zna, postojale su
nekolike verzije ove pjesme. Prema jednoj od njih Međedović je ispjevao svoju, skoro
nevjerovatnog obima, koja se istovremeno doima kao roman i stihovima. Kompozicija i struktura
ovog eposa veoma je slična klasičnoj kompoziciji romana. Sve te verzije bile su znatno kraće,
prilagođene pjevanju u toku jedne večeri (pet – šest sati), koliko je obično trajalo pjevanje
najduže epske pjesme. Tako možemo sa sigurnošću trvditi da bi ova pjesma, izvedena u
uobičajenom postupku, bila mnogo kraća. U ovom slučaju bio je jasno postavljen cilj: zapisati
cijelu pjesmu od kraja. Avdo Međedović je bio nesvakidašnji i obdareni pjevač – pjesnik,
1
www.avlija.me

3
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

posjedovao je veliko iskustvo i moć razlučivanja ljudskog od neljudskog, junačkog o

nejunačkog, dobrog od lošeg; znao je ne samo imena i mjesta iz kojih su brojni bošnjački epski
junaci iz Bosne i Hercegovine, već i njihove posebnosti i karakteristike, koje je suptilno i
zlalački nedopunio novim elementima i odlikama.

Ženidba Smailagić Meha je u svojoj strukturi, u logici sižea i po načinu oblikovanja,

jedinstveno djelo. Tezu je moguće dokazati sa više argumenata oprimjerenih na poetološkoj
teoriji epa. Izdvajanjem samo jednog – idejno – motivacione celovitosti epa koja je ostvarena
kroz princip konfesionalnog zajedništva Bošnjaka. Riječ je naime, o centralnom motivu
Bošnjaka da kroz borbu prežive, da borbom izvojevaju pravdu i čast.

Avdo Međedović je najveći bošnjački epski pjesnik svih vremena i jedan od najvećih epskih
stvaralaca uopšte. Njegove pjesme neprevaziđene su po jačini i dužini ispjevanih stihova, a
poznati američki naučnik Milman Peri, istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard iz prve
polovine XX stoljeća, nazvao ga je „balkanskim Homerom”.2

Rođen je 1875. godine, u selu Obrov, u blizini Bijelog Polja. U djetinjstvu nije učio nikakve
škole, a nakon navršenog punoljetstva punih devet godina služio je u osmanskoj vojsci i za to
vrijeme dobro savladao osmanski jezik i u Solunu završio podoficirsku školu. Nakon povratka iz
vojske životni vijek proveo je na imanju u rodnom Obrovu, radeći u porodičnoj radnji
(kasapnici) u Bijelom Polju. Sa guslama se susreo još u ranom djetinjstvu a guslarsku vještinu
učio je najprije od oca Huseina, koji je bio vrstan guslar, a kasnije i od drugih čuvenih guslara
toga doba: Ćor Husa Husovića, Nezira Kaljića i drugih. Zahvaljujući izuzetnom daru i vještini,
tokom vremena postao je najveći i najtraženiji guslar i narodni pjevač u kraju. Govoreći o
njegovom pjevanju, poznati bošnjački književnik Ćamil Sijarić, koji je kao dječak imao priliku
da sluša Avda Međedovića, zapisao je: „Željenom gostu su dali najbolje mjesto u sobi, među
prozorima sjeli su ga na šiljte, a iza leđa metnuli jastuke da se nasloni. Sjedeći tako, okrenut
slušaocima, od kojih su oni viđeniji sjedili na ćilimu, ostali na sećijama ili su stajali, Avdo je
započeo svoju pjesmu. Glas mu je bio bariton, jasan, zvučan, dolazio je iz dubine grla.”

Istražujući epsko stvaralaštvo na širim balkanskim prostorima, a u cilju odgonetanja tzv.

„homerovskog pitanja”, jedan od najuticajnijih klasičnih filologa XX stoljeća, profesor na
2
http://www.sandzacke.rs

4
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

prestižnom američkom univerzitetu Harvard, Milman Peri, zabilježio je, tokom 1935. godine, na
specijalnim aluminijumskim fonografskim pločama, 80.000 Avdovih epskih stihova. Na osnovu
tih istraživanja Peri je zasnovao savremenu teoriju usmene književnosti i modernu homerologiju.

Nastavljač Perijevog rada na sakupljanju epskog stvaralaštva Albert Bates Lord, također
profesor na Harvardu, godine 1950/51., zabilježio je još 18.000 Međedovićevih stihova,
kompletirajući na taj način impozantnu kolekciju od oko 100.000 stihova „sandžačkog Homera”
Avda Međedovića. Među 58 zabilježenih pjesama Avda Međedovića ističu se: Sultan Selim
uzima Bagdat, Đerđelez Alija i Vuk Jajčanin, Ženidba Smailagić Meha, Bolovanje cara Dušana u
Prizrenu, Robija Tala Oreškog osam godina u Ozimu, Osman-beg Delibegović i Pavićević Luka,
Mujo i Halil ufatili Kostreš Harambašu, Ženidba Vlahinić Alije Zlatom Alajbega iz Klisa.

Međedovićeva epska pjesma „Ženidba Smailagić Meha” ima 12.311 stihova kao što sam
pomenula, i duga je kao „Ilijada” i „Odiseja”. Prvi put ova pjesma objavljena je u Sarajevu,
1987. godine. Nepoznat i nepriznat, kako je i živio, Avdo Međedović je umro, u svom rodnom
Obrovu, 1953. godine.

O bogatom epskom stvaralaštvu Avda Međedovića pisali su mnogi historičari književnosti,

lingvisti, muzikolozi, folkloristi i drugi istraživači, a na bazi proučavanja njegove i druge
bošnjačke epske poezije utemeljena je i jedna sasvim nova teorija književnosti.

5
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

OSLIKAVANJE I KARAKTERIZACIJA LIKOVA U

MUSLIMANSKO - BOŠNJAČKOJ NARODNOJ PJESMI
“ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA”

Govoreći o opisnim elementima u narodnoj epici uopšte, a naročito u muslimansko -

bošnjačkoj, Novak Kilibarda je izrekao sljedeću misao: "Naime, opisi su mnogo detaljniji. U
tipičnoj muslimanskoj epskoj pjesmi opisuje se oprema konjska i junačka do detalja. Počne se,
takoreći, od konjskih kopita, pa se ide do junačke čelenke" . 3 Kilibarda dalje smatra da je
koloričnost u muslimansko - bošnjačkoj epici dovedena do perfekcije, pa ponekad i do
hipertrofije. Ovakvom stavu niti se šta bitno može dodati, a još manje oduzeti, jer Kilibarda vrlo
uspjelo pronalazi i vezu između kolorita u muslimansko - bošnjačkoj epici i islamskoj umjetnosti
uopšte. "I nije uopšte teško odgovoriti zašto je toliko kolorita i zašto je toliko opisa u
muslimanskoj epici. Ja bih taj problem posmatrao u korelaciji islamske umjetnosti. Islamska
likovna umjetnost nije posvećivala pažnju ljudskim obličjima, ali je zato izgrađivala arabeske,
šare. Uzmimo, recimo, jedan orijentalni ćilim, uzmimo unutrašnjost jednog velikaškog čadora.
Karakteristika muslimanskih pjesama je primjerna dužina i izuzetna koloričnost i naglašeno
detaljisanje." Ova neosporna Kilibardina teza koja se odnosi na muslimansko - bošnjačku epiku
u epu Ženidba Smailagić Mehe najbolje se može dokazati i potvrditi kako navođenjem opisa i
samog epa tako i opisa iz drugih pjesama muslimansko - bošnjačke i hrišćanske epske tradicije.

Opis konja

Karakteristično za pojavu konja u epskoj narodnoj poeziji uopšte jeste da je on prirođeni

elemenat junaka, njegov ponos doveden do nivoa blaga sa kojim dijeli sve - sreću i nesreću, bol i
radost, dobro i zlo. Zbog mnogobrojnosti funkcija i značenja koje konj ima, narodni pjesnici -
pjevači mu posvećuju prostor u pjesmama, a sliku konja najčešće dočaravaju bogatim opisima.

3
http://www.montenegrina.net/

6
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

Jedan od opisa konja u epu Ženidba Smailagić Mehe broji čitava 104 stiha, od 1870. do 1974.
stiha. Navešću samo neke od stihova iz ovog bogatog opisa:

U 104 stiha Međedović je načinio opis konja od njegovog spoljnjeg izgleda koji se zasniva na
tradicionalnim i već ustaljenim elementima do fizičkih reakcija konja:

"Dorat hajvan zborit ne znavaše,

Tek znavaše đe se ponosaše.

Dvije na nos noždre razdrljijo.

kad mu frka stoji iz nodžara,

Koliko je silan i plemenit,

Iz noždri mu biju dumanovi,

Pa i za njih mavi plamenovi."

Osim što je Međedovićevo opisivanje konja detaljnije u odnosu na postojeći epski predložak,
ono je u velikoj mjeri i slikovitije, čak i u odnosu na muslimansko - bošnjačku tradiciju za koju
je već izrečen sud o njenoj koloričnosti i pitoresknosti. Pojačanu slikovitost opisa Međedović
postiže personificiranjem u postupku opisa konja i to na dva načina. Najprije tako što se konju
pridodaju i oni elementi koji pripadaju i ljudskom biću i to na dva nivoa - u pogledu izgleda i u
pogledu ponašanja. Međedović u stvari, što se da vidjeti iz navedenih stihova, uvođenjem konja
ostavlja mogućnost da se konj ponaša - on ne zna da zbori, ali zna da se ponaša.

Dakle, taj proces antropomorfizacije životinje - konja, u Međedovićevom pjesničko-

pjevačkom zanatu izdignut je na jedan znatno viši stupanj u odnosu na epsku narodnu tradiciju i
to postupkom personificiranja.

Drugi bitan momenat, kada je riječ o opisu konja, jeste i to da Međedović opremanje konja
oživotvoruje na jedan poseban način tako što opisuje sve radnje koje čovjek čini da bi konj
izgledao tako kako izgleda i čak da bi se konj mogao ponašati.

7
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

Opis djevojačke ljepote - ljepote Fatme

Stari Grci su lijepo shvatali kao objektivno svojstvo stvari i samog kosmosa. Objektivno
značenje lijepog se nalazi u formalnoj, pitagorejsko - platoničkoj tradiciji gdje je važna
proporcija (simetrija i analogija), harmonični odnosi djelova prema cjelini, prema važećoj mjeri i
kanonu, prema matematički određenim praelementima ili praoblicima svijeta, prema suštini broja
u metafizičkom i mističkom značenju samog broja.

Platon je u svojim definicijama lijepog otišao i korak dalje smatrajući da pored proporcija
pojam lijepog u sebi mora sadržati i moralno lijepo, odnosno da je ono jedinstvena vrijednost
lijepog i dobrog. Ovakva filozofska koncepcija lijepog u antičkom periodu u potpunosti je
primjenjiva u epskoj narodnoj poeziji, posebno kada je riječ o djevojačkoj ljepoti, ljepoti žene.
Moglo bi se zaključiti da narodni pjesnici- pjevači, pod uslovom da su valjani, u velikoj mjeri pri
opisivanju ženske ljepote ostvaruju sklad proporcije. Usklađenost struka i stasa dovedena je do
savršenstva, oči su identifikovane i proporcionalne sa dva draga kamena, zubi imaju pandan u
dva niza bisera.

U navedenom opisu proviruje elemenat pitoresknog iz islamske umjetnosti koji se očito

preselio i u epsku narodnu poeziju, bijelo, zlato, đerdani. Djevojačku ljepotu Međedović bazira
na tom, karakterističnom za muslimansko - bošnjačku epiku i umjetnost uopšte. Međutim, ako
krenemo u smjeru uticaja umjetnosti onda u navedenom primjeru vidimo, što islamskoj
umjetnosti nije svojstveno, priličan prodor obrisa ljudskih obličja. U ovom slučaju to se prije
svega odnosi na ženske grudi, prsa, što nije često u narodnoj epskoj poeziji koja svoj opis više
bazira, kada opisuje ljepotu figure, na ljepoti figure u cjelini, dovođenjem u sklad svih njenih
elemenata. Isticanjem pojedinačnog dijela tijela može se zaključiti da Međedović opisu ženske
ljepote daje čak i jedan erotski ton. Ovo zapažanje zasada ćemo ostaviti samo u naznaci budući
da on može biti tema posebne rasprave. Koristi sva raspoloživa poetska sredstva koja se kreću
od islamske umjetnosti uopšte pa uviru u muslimansko-bošnjačku narodnu poeziju, a tiču se
kolorita i piteresknosti zasnovane na šarenilu i blještavilu boja često i nagomilanosti predmeta
koji su u funkciji nakita. Međutim, svim tim tradicionalnim obilježjima Međedović pridodaje i
one erotske elemente koje sam pomenula a koji prilično od ustaljenog odudaraju čime on tu
žensku ljepotu na neki način i osavremenjuje, odnosno približava vremenu u kome je i sam živio,
a u kome se o ženskoj ljepoti svakako drugačije govorilo u odnosu na to kako je to činjeno u

8
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

narodnoj poeziji bilo hrišćanske, bilo muslimansko - bošnjačke tradicije. Odličan primjer za
opisivanje ženske ljepote, iako se na prvi pogled čini da o ljepoti uopšte nije reč, daju stihovi u
kojima Međedović opisuje Fatimu kada se ona prvi put sreće sa Smailagić Mehom:

"Kad ugleda belogorsku vilu

U kočije curu porušenu.

Kolika je kosa na devojci.

Koliko je cura odgojila,

S rusom se je kosom opasala,

Teke z desne strane očupala.

Od veliki njezinije jada,4

Kako beše na devojku lice?

Baš ko ono gruda od snijega,

Tek od njeni velikije jada,

Niz obraz je kožu poderala,

Vrane svoje oči zatvorila."

ili,

"U tvome je stasu gospoština.

Iz bijeloga lica ljubavština".

"Ženidba Smailagić Mehe" je jedan veliki žal za minulim i gospodskim vremenima. Navedeni
primjeri u sebi nose nekoliko bitnih odlika. Izgled Fate, prije svega njenog lica, dat je u jednoj
hiperboličnoj slici koja se prije svega odnosi na dužinu njene kose. Zatim, lice njeno potpuno
odudara od klasične ljepote ženskog lica u narodnoj poeziji uopšte. Tako kako je Fatu stihovano
opisao Avdo Međedović mnogi narodni pjesnici- pjevači opisivali su muške likove, junake
epskih narodnih pjesama. Jedan od najboljih primjera jeste lik Marka Kraljevića i njegov izgled
nakon robovanja u tamnici. Dakle, Međedović u jednoj hiperboličnoj slici koja se najprije može
4
Međedović, A. (1987): Ženidba Smailagić Meha, Svjetlost, Sarajevo, str.15.

9
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

vezati za muške likove u epskoj narodnoj poeziji opisuje izgled Fatime devojke. Svrha ove,
možemo reći inverzije, na liniji muški lik - ženski lik, jeste da psihološki opravda sve ono što je
Fatima preživjela, da još više razotkrije jednu istorijsku tragediju koja je često svoje mjesto
nalazila u muslimasko - bošnjačkoj epici, ali i da još više uveliča lik Smailagić Meha, jer se ne
smije zaboraviti da je ova scena upravo vezana za prvi boj i prvo Mehovo junačko dokazivanje.

Međutim, ovakav Fatimin izgled Međedović u stvari preobraća u ljepotu jer ona je za Meha
prije svega "belogorska vila", nakon čega tek slijedi opis duge raspuštene kose i unakaženog
ženskog lica. Iako je u stanju u kom je, Fata odiše gospoštinom, a iz bijelog lica joj prosijeva
ljubav, što je istaknuto u navedenim stihovima. Tom gospoštinom Međedović uspostavlja i jednu
klasnu uslovljenost, čemu je inače bio sklon, naročito ako se zna da je njegov ep Ženidba
Smailagić Mehe u stvari jedan njegov veliki žal za prošlošću i "gospodskim" vremenima.

Otac Smail i amidža Haso

Recimo, motiv oca otrgnutog od porodice kada je dijete imalo četiri godine srijećemo u
Međedovićevom epu Ženidba Smailagić Mehe. Kao što je poznato, prije svega iz predistorije
događanja koju nam priča Fatima, njen otac je iz doma odveden kada je ona imala četiri godine i
cio život provela je sa majkom. Istovjetan motiv, s tim što sudbinu djeteta - siročeta kome je otac
odveden kada je ono imalo četiri godine ne nosi ženski već muški lik, Hajdar - alajbeg, srijećemo
u pjesmi Gazi Husrev - beg vodi svatove u Stanbol.

Ovo je jedan motivski detalj na osnovu koga se može zaključiti da je Međedović imao uvida
čak i u objavljene pjesmarice u kojima je sadržano epsko narodno blago. Dalje, motiv
sačekivanja svatova stalno je mjesto u junačkoj epici, a koristi ga i Avdo Međedović.

Čini se da Međedović u prije svega motivskom smislu u svoj ep nije unio ničeg bitnog novog,
osim motiva sudbine (sudbinske predodređenosti dvoje mladih). Međutim, ono po čemu se

10
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

Međedović izdvaja iz niza pjesnika-pjevača jeste način na koji on tu motivsku osnovicu

obrađuje. Njegovi opisi nijesu stereotipni, epske situacije razvija do dramskih napetosti, u
prikazivanju likova oslikava čitav njihov unutrašnji život, svijet. Drugim riječima, Avdo
Međedović je, uz istini za volju i neke nedosljednosti koje su ranije pomenute, postojeći epski
predložak iskoristio na najbolji mogući način i to tako što ga nije blijedo falsifikovao ili
prepjevavao, već je u njega unio sav svoj talenat, životno iskustvo, vrijeme u kome je živio i
etičku svijest svoju i svoga naroda.

Stoga možemo zaključiti da na raskršću reprodukcije i kreacije Avdo Međedović kreće

putevima ličnog i kreativnog uz diskretni njegov pogled na ono što je repoduktivno, čime se
jedne strane postaje sintetičar epike balkanskih prostora, a sa druge tvorac balkanskog epa.

Način na koji je Međedović baratao epskim klišeima iskazuje visok stepen kreativnosti kao
što je razgovor dva brata, Mehinog strica i oca, dok Meho stoji u stavu mirno odajući im počast.
Hasan-aga, stric, izvještava Smaila o onome šta se desilo na skupštini, a Smail šalje Mehu
njegovoj majci da obuče odjeću koju mu je sultan poklonio kad se rodio. U drugom krugu,
nalazimo, sasvim opravdano, Mehu sa majkom. To je scena ritualnog kićenja i ukrašavanja,
oblačenje Mehe koji se treba pojaviti u odjeći za svoju novu ulogu kako bi mu otac dao
odobrenje. Ovdje u držanju njegove majke osjećamo nagovještaj skorašnjeg vjenčanja. Centar
događaja je Mehino pojavljivanje i odobrenje njegovog oca. Zatim, u krugu koji odgovara
Mehinom ceremonijalnom oblačenju je ceremonijalno davanje uputa njegovog oca. Iza ovoga
slijedi priprema mladićevog novog staratelja, ne očinske figure poput njegovog strica nego
posebne vrste pratioca, zaštitnika, to će reći Osmana. Osman je služio Mehinom ocu a sad je
dobio zadatak da služi Mehi. Smail je dao svom sinu pložaj koji je on imao prema Osmanu.

Lik Tala od Orašća

Međedović u stvari konstatuje neku vrstu običaja, gotovo rituala koji u odnosu između čovjeka
i konja vlada, jednu potpunu uzajamnu posvećenost, gotovo kao majke djetetu. Na ovaj način
postiže se jedna potpuna sinhronost i povezanost čovjeka i konja. Njihov suživot je stalno mjesto
u epskoj narodnoj poeziji, ali u pjesničko- pjevačkoj tehnici Avda Međedovića dobija mnogo
konkretnije obrise čime se značenje međusobnog odnosa čovjeka i konja usložnjava,
11
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

konkretizuje i ojačava. Koliko je konj povezan sa čovjekom i koliko mu pjesnik-pjevač Avdo

Međedović ustupa prostora i dovodi ga u vezu sa ljudskim bićem kome pripada najbolje govore
stihovi koji se odnose na opis konja Tala od Orašca.

Ako se prisjetimo lika Tala od Orašca u epu Ženidba Smailagić Mehe i uopšte u epskoj
tradiciji, shvatamo da je Međedović u potpunosti u saglasje doveo ljudski lik i životinjski čime,
bar kada je riječ o liku Tala od Orašca i njegovom konju, na fonu epske tradicije uopšte, ali i u
potpunosti ostaje vjeran postupku oživotvorenja epskih situacija, a u ovom slučaju slike konja
kao stalne i upečatljive u epskoj narodnoj tradiciji. Postupkom oživotvorenja, konkretizacije i
jačanja tog odnosa Međedović, kada je riječ o opisu konja, biva potpuno kreativan u odnosu na
klišetirani odnos u epskoj narodnoj tradiciji. Iz već postojećeg epskog arsenala on uzima samo
okosnicu koja asocira na sjaj i bogatstvo, a dalje se sam kreće u smjeru produbljivanja, pa može
se reći čak i psiholoških raslojavanja kako izgleda samog konja tako i njegovog i čovjekovog
odnosa. U stvari, Međedović klišetirane elemente uvriježene u epskoj narodnoj poeziji na neki
način obrazlaže čime oni postaju produbljeniji, vidljiviji i oživotvoreniji.

OPIS ODIJELA I OSTALIH JUNAKA

Opis odijela u epskoj narodnoj poeziji jedan je od bitnih segmenata. Odijelo na neki način
ima dvostruku funkciju: Najčešće govori o čovjeku uopšte, a uz to, gotovo obavezno i o
junaštvu. Drugim riječima, odijelo je karakteristika koliko čovjeka samog toliko i junaštva. U
ovakvom opisu kakav Međedović pruža slušaocima i čitaocima javlja se nekoliko bitnih i
zanimljivih momenata i elemenata.

Elemenat oslanjanja na već postojeću epsku tradiciju je evidentan. U opisu odjeće koja se
pripisuje on koristi ista sredstva kao i njegovi prethodnici, a ona prije svega podrazumijevaju
veoma raskošno i bogato odijevanje kakvo pripada samo odabranima. Nameće se pitanje na koji
način on koristi ta sredstva. Očigledno je da je Međedovićev opis odjeće znatno opširniji i

12
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

detaljniji od već postojećih, pređašnjih. On u stvari postojeći predložak koji nesumnjivo koristi
sada na neki način razlaže, usitnjava u najboljem smislu riječi, odnosno od egzistirajućeg pravi
mnoštvo. Time u stvari tradicionalne elemente opisa odjeće, čovjeka i junaka se izvjesno
konkretizuje, čime se povećava ekspresivnost opisa, odnosno stvara se utisak vizuelizacije.5

I ovoga puta, što za Međedovića kao pjesnika- pjevača kao da postaje obilježje, on uvodi
elemenat prisutnosti još jednog bića, pored junaka. Kao što je čovjek timario konja, tako i majka
timari Meha. Njena uloga u procesu Mehovog opremanja je evidentna i neosporna, čime se
dobija i utisak ritualnosti. Međutim, neće Međedović, kada je riječ o opisima odijela u trenutku
opremanja junaka baš uvijek pribjeći uvođenju lika drugog čovjeka. U opisu opremanja Osmana
barjaktara Međedović koristi slična poetološka sredstva, мada, čini se, u nešto reduciranom
obimu, i ne uvodi prisustvo majke ili bilo kog drugog lica koje bi u opremanju junaka
učestvovalo. Mogu se pronaći dva racionalna objašnjenja što Međedović opremanje Osmana
barjaktara, iako na sličan, ipak postavlja na nešto drugačiji način. Jedno je činjenica da je Osman
manje značajan junak od Smailagić Meha, što je potpuno evidentno ako se pažljivo prati tok
radnje cijelog epa, pa mu stoga pripada manje epskih atribucija nego samom Mehu. Ovo
objašnjenje može se održati pod uslovom da se apsolutno slijedi zakon epskog spjevavanja po
kome najznačajniji atributi pripadaju i najvećim junacima. Drugo racionalno objašnjenje jeste da
je Međedović, budući da opis Osmanov dolazi nakon opisa Mehovog, podlegao zamoru ili
dekoncentraciji u pjevanju, što smo naročito vidjeli kada je bilo riječi o pozivanju i dolasku
svatova - vojske, odnosno o epskim katalozima.

Bitan segment u opisu odijela koje čini Međedović jeste upliv i istorijske i vjerske svijesti
samog pjesnika- pjevača. Na svome odijelu Smailagić Meho nosi sliku Sulejmanovu, i sliku
vjerskog poglavara. Ovakvi elementi u opisu odjeće junaka nisu uobičajeni u epskoj narodnoj
poeziji, a Međedović ovakvim postupkom čini apsolutnu novinu i iskazuje svoje lične stavove,
zbog čega možemo govoriti još jednom o autobiografskim elementima u pjesničko-pjevačkom
opusu Avda Međedovića, naročito u epu Ženidba Smailagih Mehe.

5
Minjović, D. (2002): Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije, Almanah, Podgorica, str.29.

13
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

U osnovi stvaranja slike odjeće koja pripada čovjeku, a prije svega junaku, Avdo Međedović
se u priličnoj mjeri oslanja na već postojeću epsku tradiciju. Međutim, to oslanjanje nije
nekreativno, već se ono zasniva na dubokom promišljanju koje se realizuje kroz pozitivno
usitnjavanje i konkretizaciju već postojećih epskih slika, čime Međedovićevo stvaralaštvo dobija
jedan novi kvalitet, a to je ekspresivnost koja rezultira vizuelizacijom.

Unekoliko sličan, ali ipak različit način opisivanje odjeće junaka može se opravdati ili
Međedovićevom duboko razvijenom sviješću u hijerarhijskoj ustrojenosti junaka zbog čega im
on pripisuje epske atribute različitog obima (slika opremanja i odijela Osman barjaktara je
redukovana i izostavljeno je prisustvo drugog lica u odnosu na opremanje Smailagić Meha) ili
nekom vrstom opadanja u pjevanju, odnosno dekoncentracije pjesničko-pjevačkog procesa.

Unošenje vjerskih elemenata i istorijske svijesti koju je Međedović u sebi nosio potpuno su
autentični momenti, bar kada je riječ o unošenju ovih elemenata u opis odjeće čovjeka i junaka i
stoga ih treba tumačiti kao autobiografski i lični pjesničko- pjevački elemenat i kao jedno
potpuno odstupanje od klasične forme opisa, čime se Međedović uzdiže na nivo kreativnosti u
odnosu na postojeći predložak.6 Međedović unosi psihološko – socijalnu motivaciju mnogo više
od drugih pjevača

Digresije kod Međedovića uglavnom se ispoljavaju kao istorije likova i događanja i

obnavljaju određene funkcije. U drugom pjevanju naročito su značajne digresije u vidu istorije
likova - o Mehovom porijeklu i junačnom liku Mehovog oca. Ove dvije digresije prevashodno
imaju za cilj da u etničko - sociološkom smislu rasvijetle likove Meha i njegovog oca. To je
potpuno prirodno budući da se muslimansko - bošnjačka epika u velikoj mjeri, a naročito
pjesničko-pjevački repertoar Avda Međedovića, zasniva na etičkoj i socijalnoj motivaciji. Već je
ranije istaknuto da je Avdo Međedović imao potpuno izgrađen odnos prema društvenoj
hijerarhiji što se još vidnije eksponira u digresivnim slikama. 7

Digresivne slike u vidu istorije događanja srijeću se i u III pjevanju Međedovićevog epa. To
su u stvari neke vrste pretpriča čija je funkcija koliko rasvjetljavanje i razjašnjavanje događanja,
toliko i razvijanje i utemeljivanje likova uz brojna istorijska podsjećanja koja su prije svega
proizvod Međedovićevog odnosa prema istorijskoj prošlosti i žala za njom. Nabrojaćemo
6
Đurić, V. (1965): Epske narodne pesme, Prosveta, Beograd, str.96.
7
Bašić, H. (2003): Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Srbije i Crne Gore, Almanah, Podgorica, str. 28

14
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

istorije, digresivne slike iz III pjevanja: Fata Zajim Ali - bega (st. 3255 - 3291), Meho i njegova
porodica (stihovi 3301 - 3351), dolazak vezira u Budim i Fata u vezirovo doba (stihovi 3355 -
3590). Povremenim ponavljanjem digresivnih slika, istorija ili pretpriča Međedović se oslanja na
epsko ponavljanje, jedan od osnovnih elemenata epskog pjevanja. Međedovićeve digresije u
odnosu na već ustanovljene u epskoj narodnoj tradiciji znatno su obimnije i iscrpnije, detaljnije,
sa snažnom etičko - sociološkom motivacijom.

ZAKLJUČAK

Iako je Međedović prije spjevavanja bio u prilici da čuje jednu od verzija pjesme Ženidba
Smailagić Mehe, najvjerovatnije mostarsku, jer on čak i kaže da mu je iz pjesmarice pet, šest
puta čitao Hifzo Džafrić, momak iz mesare, ovaj pjesnik- pjevač nesumnjivo je stvorio djelo
zavidne umjetničke vrijednosti. Kada se razmotri struktura epa Ženidba Smailagić Mehe u
izvođenju Međedovića mogu se donijeti određeni zaključci. Međedović se, ako se dobro prouče
do njegovog vremena objavljene zbirke muslimansko - bošnjačkih i hrišćanskih narodnih
pjesama, u jednom dijelu svoga stvaralaštva nalazi na fonu reprodukcije. Ta reprodukcija
uglavnom se temelji na preuzimanju već postojećih tematsko - sižejnih osnova, motiva i epskih
klišea - formula. Ova reproduktivnost u Međedovićevom slučaju ne bi se mogla okarakterisati
kao negativna, ili ne bar u smislu pjesničko- pjevačke tehnike i načina funkcionisanja usmene
književnosti uopšte, već je ona samo u službi Međedovićeve kreacije i sinteze, budući da ep kao
književna vrsta od kada postoji ima svoje osobenosti u vidu čelične konstrukcije kojoj se u

15
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

umjetničkom postupku u zavisnosti od obdarenosti pjesnika-pjevača može dodavati ili

oduzimati. Način na koji Međedović obrađuje teme i motive i barata klišeima iskazuje visok
stepen kreativnosti i poetske samosvojnosti ovoga čovjeka. Njegov osjećaj za usložnjavanje teme
(komponovanje i sažimanje više već postojećih i ustanovljenih u epskoj tradiciji južnoslovenske i
muslimansko - bošnjačke epike), duboko psihološko razvijanje likova, postojećih motiva i
socijalno psihološko motivisanje kako likova tako i situacije gdje upliće i motiv sudbine, kao i
pitoresknost u kazivanju kada barata epskim formulama i stvarnošću prošlosti Međedoviću
otvara prostor da bude svrstan u velike, relativno savremene pjesnike-pjevače i sintetičare epske
narodne poezije. Kod narodnog, usmenog pjesnika- pjevača važan je osjećaj za ono što je u biti
pjesme, za osnovnu nit koja pjesmu i njenu radnju čini. Sve ono što se na tu nit nadovezuje samo
je svojstveni, umjetnički abažur koji pojedinac postavlja, čime se ističe ili ne ističe pjesničko-
pjevačka individualnost. Majstorstvo Avda Međedovića i jeste u tome što je u svom epu uspio da
spoji u jednoj temeljnoj tački taj ukrštaj prošlosti i sadašnjosti, proteklog i onoga što u sebi nosi,
odnosno da tematsko - sižejnu osnovu iz prošlog vremena

16
 Karakterizacija likova u epu Ženidba Smailagić Meha

LITERATURA

1. Bašić, H. (2003): Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Srbije i Crne

Gore, Almanah, Podgorica.
2. Đurić, V. (1965): Epske narodne pesme, Prosveta, Beograd.
3. Međedović, A. (1987): Ženidba Smailagić Meha, Svjetlost, Sarajevo.
4. Minjović, D. (2002): Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije,
Almanah, Podgorica.

Internet izvori:

http://www.montenegrina.net/

www.avlija.me

17