FIRDUSI – ŠAHNAMA

(Odlomak Rustem i Surhab)

• O Firdusijevom životu malo je pouzdanih podataka. Rođen je
oko 940. godine i njegovo ime Firdusi nije pravo. To je njegov
pjesnički nadimak i znaži rajski. Pretpostavlja se da mu je
pravo ime Abul - Kasim Mansur Firdusi. Rođen je u Tusu.
Stekao solidno obrazovanje, oženio se prije svoje 28. godine i
imao jednog sina i jednu kćer.
• Svoje najveće djelo «Šahname» radio je pod promjenjivim,
uglavnom, teškim životnim okolnostima, trideset i pet godina.
• Pisao je i lirsku poeziju a autor je i epa «Jusuf i Zulejha».
• «Šahname» je ogromna herojska epopeja koja sadrži
jezgro svih narodnih predanja i to najviše u onome
obliku u kojem su se ona nalazila u tzv. proznoj
«Šahnami». Obično se uzima da ima 60.000 distiha
(120.000 stihova). Osnovna ideja je borba dobra i zla,
svijetla i tame. Svijetlo pobjeđuje i svi vladari koji su
zlo radili zlo su i prošli.
• Što se tiče sadržaja «Šahname», ona obuhvata sve događaje iz persijskog
mitskog, legendarnog i historijskog doba, od stvaranja svijeta do arapskog
osvajanja Persije.
• Sav ovaj ogromni sadržaj podjeljen je u pedeset pjevanja, pedeset vladavina
prisutnih u Iranu i svijetu.
• Sasvim razumljivo da, s obzirom na široki vremenski raspon teme, ep
«Šahname» nema glavnog junaka. Isto tako, nema jedne glavne radnje. Treba
imati u vidu da je pjesnik htio da opjeva cijelu mitsku, legendarnu i historiju
prošlost Irana, od stvaranja svijeta do arapske invazije u 7. stoljeću, a to
obuhvata više od hiljadu godina. Onda je i razumljivo da «Šahname» i ne
može imati onakvog jedinstva, kakvo imaju epovi koji počivaju na drugačijoj
bazi. Međutim, ovaj ep, ipak, ima jedinstvo - jedinstvo ideje. Isto tako
«Šahname» je od početka do kraja ogledalo narodne tradicije, prošlosti i
vjerovanja.
• Ovo djelo inače ima sve osobine epa: opširnost, ponavljanje, objektivnost
i narativnost izlaganja, predskazivanje, snovi, gatanja, proricanja...
• U poglavlju «Rustem i Surhab» zasnovanog na poznatom motivu
sinoubistva u neznanju. Rustem je prikazan kao najsigurniji stub njihova
prijestola. Kad god neko iz njegove familije dospije u nepriliku, Rustem je
odmah tu da razriješi svaki čvor. On ima nadljudsku džinovsku snagu i živi
preko pet stotina godina, ali je po svemu drugom ostao pravi čovjek,
prirodan i dobrodušan, sa svim ljudskim slabostima.
• I ostali junaci, iako su donekle u sjenci, prikazani su dosta plastično i
imaju puno samo njima svojstvenih crta.
• U Evropi se za Firdusija zna od druge polovine 18. stoljeća.
Rustem jadikuje za Suhrabom
• Tehemten reče dvorjaninu jednom,
• Da zlatan ćilim donese mladiću.
• Kad položiše na zlaćani ćilim
• Mladića, odmah krenu put vladara.
• Tek što je junak slonoviti kreno,
• Neko ga stiže, pa mu brzo javi:
• "Suhrab se rasta s prostranim svijetom,
• Tabut ti traži, a ne sjajne dvore!"
• Otac se trgnu, leden uzdah pusti,
• Jauknu bolno i zaklopi oči.
• Ko vjetar brzo Rustem skoči s konja,
• Namjesto šljema prah metnu na glavu.
• Svi velikaši učiniše isto,
• Udriše u plač, vrisku i kukanje.
• A Rustem jeknu: "Junački mladiću,
• Ponosni sine od loze junačke!
• Ni sunce takvog ne vidje ni mjesec,
• Ni oklop, ni šljem, prijesto, ni kruna!
• Prije mene koga ovo kad snađe,
• Da sijede glave ubijem sina,
• Unuka Sama, slavnog svetodršca,
• I po materi od koljena slavna!
• Na svjetskoj kugli meni ravna nije,
• Al' dijete bih pred njegovom snagom.
• Treba mi obje odrezati ruke,
• Van crne zemlje ne bilo mi mjesta!
• A šta ću reći kad glas majci dođe,
• Kako ću do nje poslati ikoga?
• Zašto joj sina pogubih nevina,
• Što mu zvijezdu za svagda pomračih?
• Zar ikad otac učini zlo 'vako?
• Ja zaslužujem i grublje riječi!
• Ko kad ubi na svijetu svog sina,
• Srčana, mlada i mudra junaka?!
• A otac njezin, preslavni pehlevan,
• Šta li će reći čistoj, mladoj kćeri?
• Samovu lozu on će proklinjati,
• Bez srca će me i vjere nazvati!
• Ko je znao da će slavno dijete
• Odrasti rano ko visoki čempres,
• Da će mu vojska i rat na um pasti,
• Da će me živa zaviti u crno?!"
• Pa onda reče da kraljevskom dibom
• Pokriju lice mlađanoga sina,
• Što željan bi prijestolja i vlade,
• A jedan tijesni tabut mu zapa!
• Sa bojnog polja tabut mu ponesu,
• Pa odmah s njime put šatora krenu.
• Rustemov šator vatrom popališe,
• A c'jela vojska prahom glavu posu.
• Šarenu dibu i šatore druge,
• I skupi prijesto zlatan i tigrov,
• Sve vatrom spale. Nasta gromka graja,
• A svjetski junak sve jadikovaše:
• "Svijet neće više vidjet' viteza
• Smjela i hrabra ko ti na dan bitke!
• Kud ode tvoja hrabrost i vrlina,
• Kud ode tvoje lice i visina?
• Ah, kuku meni, srce mi se kida:
• Majka te čeka, a otac te rani!"
• Plakaše gorko i zemlju kopaše,
• Kraljevsko ruho za sebe deraše.
• Pa reče: "Zal-zer i časna Rudaba,
• Oboje će me koriti ovako:
• Rustem je digo ruku na nj iz pizme,
• Pa mu je nožem rasporio grudi!"
• Kako ću svoje nedjelo oprati,
• Čim ću im tužna srca utišati?
• A šta će reći junaci i plemstvo,
• Kad takve glase dobiju o meni,
• Kad čuju vijesti što sam iz vrta
• Iščupo onaj kiparis uspravni?"
• Svi pehlevani kralja Kej-Kavusa
• Sjedoše u prah s njime nasred puta;
• U sviju jezik pun utjehe bješe,
• Al' se junaku ne utješi srce.
• Takav je način sudbine: u jednoj
• Ruci joj kruna, a u drugoj zamka;
• Dok se ti s krunom na glavi veseliš,
• Ona te zamkom s prijestolja strgne!
• Šta treba ljubav za svijetom vezat'
• Kad se svi od njeg moramo rastati?!
• Čovjek se dugo za životom brine,
• A sutra će se vratiti u zemlju!
• Ima li nebo o tom kakva znanja
• Ili je prazna mozga, sve je jedno;
• Mi ne možemo znati tajne neba,
• Ne možemo mu reci: kako? zašto?
• Ne treba radi smrti jaukati,
• Zar ne vidimo šta je konac svega?
• Čim vladar dozna da je Suhrab umro,
• Izađe odmah s vojskom pred Rustema.
• Ovako Kavus besjedi junaku:
• "Od Elbuz-gore do trskina lista,
• Nestalna sudba sve će da odnese!
• Ne treba ljubav za svijetom sipat'
• Jer neko brže, neko kašnje ode,
• Ali na kraju smrt svakoga čeka.
• Utješi srce zbog umrlog sina,
• Poslušaj savjet razumna čovjeka:
• Sve kad bi nebo na zemlju svalio,
• I kad bi zemlju ognjem popalio,
• Mrtvoga sina oživio ne bi,
• U drugom dvoru njegov duh vjekuje!
• Ja nazreh prsa i njegova leda,
• I silni uzrast, ruke i buzdohan.
• Sudba ga amo dovede sa vojskom,
• Od tvoje ruke da propadne ovdje.
• Šta možeš, kakva lijeka ima tu?
• Nad mrtvim sinom dokle ćeš plakati?"
• Rustem mu reče: "Suhrab bi i prođe,
• Ali je Human još na ovom polju
• I turske vođe i neki iz Kine:
• Nemoj se njima nikako svetiti,
• Zevare će im vojsku otpratiti,
• Milošću božjom i kraljevom r'ječi!"
• A kralj će njemu: "O junače slavni,
• Od ove bitke tebe muka snađe.
• Oni su mi dosta zla nanijeli,
• Cijeli su Iran ognjem spalili,
• Al' mi se srce napuni tvog bola,
• Pa im se neću svetiti nikako!"