Strana 11-12-13.

Racunanje vremena

Baviti se prosloscu znaci znati kada se neki dogadjaj desio. Danas znamo da su se jos u osvit prvih
civilizacija ljudi bavili racunanjem vremea. Zato se smatra da je racunanje vremena jedna od
najstarijih vjestina. Prahistorijski covjek uocio je izvjesne pravilnosti u ponavljanju nekih prirodnih
pojava – smjena dana i noci, izlaske i zalaske sunca i mjeseca, pomracenja i drugo. Sve se to dovodilo
u vezu sa dogadjajima na zemlji. Pomno su pratili a kasnije i zapisivali, njihov polozaj i kretanje sto je
dovelo do sastavljanja kalendara. Herodot je zapisao: „Egipcani su prvi pronasli godinu i podijelili je
na 12 mjeseci. Do toga su dosli posmatrajuci kretanje zvijezda“. Za astronome je kalendar
kombinovanje broja dana i mjeseci u godini, tako da bitne pojave u prirodi padaju u iste datume.
Naziv kalendar potjece od grcke rijeci Kalendae kojom su Rimljani nazivali prvi dan svakog mjeseca.
Osnovu kalendara cine vremenski periodi uoceni posmtranjem ritma kretanja Mjeseca (lunarni
kalendar) ili Sunca (solarni kalendar). Zbog lakseg i jednostavnijeg posmatranja Mjesecevih faza
vecina naroda su prvo sastavili i koristili lunarni, pa tek kasnije solarni kalendar. Godina lunarnog
kalendara se svake cetvrte godine razlikovala od sunceve za jedan dan te je to ispravljano
dodavanjem jednoga dana svake cetvrte godine. Grcki kalendar je bila kombinacija i jednog i drugog.
Godina je pocinjala kad je Sunce dolazilo u solsticij (dugodnevnicu) ili ekvinocij (ravnodnevnicu). Svaki
mjesec pocinjao je mladjakom. Kako se sunceva godina ne moze dijeliti na lunarne mjesece Grci cu
morali stalno vrsiti ispravke kalendara. Rimski kalendar je u pocetku bio slican grckom, s tim da su i
oni kasnije uveli ispravke. Najstariji rimski kalendar bio je lunarni: godina je imala 304 dana
podijeljenih na desec mjeseci razlicite duzine. Zbog netacnosti je Numa Pompilije ovaj kalendar u 7
stoljecu pr.n.e zamijenio solarnim. Godina se sastojala od 355 dana podijeljenih na dvanaest mjeseci,
koji traju do 29, odnosno 31 dan, s tim sto je februar imao 28 dana. Na prijedlog aleksandrijskog
astronoma Sosigena, Gaj Julije Cezar proveo je reformu kalendara u kojoj godina ima 365 dana, a
svaka cetvrta je prestupna. Po njemu ce novi kalendar nazvao julijanski. Zbog razlike koja se javlja
nakon stotinu godina, na preporuku poznatog astronoma Keplera 1582 godine, papa Grgur XIII
reformisao je kalendar koji je po njemu nazvan gregorijanski. Vremenom je ovaj kalendar prihvace u
skoro svim zemljama svijeta. Stari narodi su u proslosti racunali vrijeme od pojedinih znacajnih
dogadjaja i pojava. Racunao se broj godina prije ili poslije tog datuma. U hronologiji ce pocetak
racunanja vremena naziva era (jevrejska, grcka, rimska, krscanska, muslimanska itd.) Iako je svaki
narod raucnao vrijeme na svoj nacin, vecina njih je dan dijelila na cate (Egipcani, Grci, Rimljani). Za
racunanje vremena korsteni su razliciti istrumenti najcesce satovi: od vodenog (klepsidra) koji je bio u
upotrebi kod istocnih civilizacija pa preko pjescanih, suncanih, mehanickih do danas poznatih koji se
pokrecu na elektricnu energiju ili baterije.

Strana 25-26 SREDNJE KAMENO DOBA – MEZOLITIK

Mezolitik ili srednje kameno doba je vrijeme od 10000-8000 g. Pr. Kr. pa do oko 6000 g. Pr. Kr. Tada
je doslo do znacajnih promjena: geoloski je zavrsilo ledeno doba, nastale danasnje ljudske rase, te
postupno doslo do novih gospodarskih pojava: ratarstva i stocarstva. Kraj ledenog doba prouzrocio je
promjenu klimatskih zona. Zbog povlacenja leda i sirenja biljnog pokrova doslo je do naseljavanja
sjevernih oblasti. U takvim okolnostima, duze zadrzavanje na odredjenim prostorima covjeku je
pruzilo priliku istraziti nove nacine prehrane. Postupno je doslo do namjenskog kultiviranja nekih
biljaka i pripitomljavanja odredjenih zivotinja. Tako se na prostoru Male Azije pocela, oko 8000. g.pr.
Kr., kultivirati psenica, jecam i proco; u Aziji (oko 6000. god. Pr. Kr.) riza i soja, a zatim mahunarke
grah i grasak koje su se zahvaljujuci sjemenu punom proteina, mogle dugo cuvati te koristiti u
trenutcima krize kada bi nestalo druge hrane. Slican proces odvijao se u Jugozapadnoj Aziji, tropskoj
Africi, a u Srednjoj Americi i sjevernom dijelu Juzne Amerike oko 7000. godine kukuruz grah i krompir.
Paralelno s kultiviranjem zitarica odvijao se i proces pripitomljavanja zivotinja. Posljedica je bila
porast populacije na odredjenim prostorima koji su zbog toga postali nukleusi buducim naseljima i
drustvima sa slozenijim medjusobnim odnosima. Takvi primjeri su tzv. Protoneoliticke zajednice
Karim Shahir u Kurdistanu, natufijenska kultura Jerihona u Izraelu ili Lepenski Vir u Đerdapskoj klisuri
na Balkanu.

Strana 36 Paleolitik i mezolitik na tlu Bosne i Hercegovine

Prostori Bosne i Hercegovine su, kao i Europa opcenito, naseljavani jos od starijeg kamenog doba –
paleolitika. O tome svjedoce tragovi stanista u Makljenovcu kod Doboja, zatim u Kulasima kod
Prnjavora i Sokocu. U njima su pronadjene grubo obradjene kamene alatke – oblici koji se pripisiju
homo erectusu ili uspravnom covjeku. Za rzliku od starijeg, srednji paleolitik, na tlu BIH ostavio je vise
tragova. Stanista Homo sapiensa neandertalensisa – koji je tada naseljavao Europu, ona na
otvorenom, ali posebno u sjevernoj Bosni. U njima su pronadjena raznovrsnija i kvalitetnija orudja i
oruzja, a najcesce kamena sjeciva i strugala. Kasni paleolitik (vrijeme izmedju 35000 i 10000 g. Prije
sadasnjosti) je vec znacajnije zastupljen u BIH. Nositelj tog vremena, kromanjonac ili Homo sapiens
sapiens, koristio se tehnicki bolje izradjenim oruđima. Uz to ostavio je i prve tragove svog duhovnog
zivota. Posebno se izdvajaju gravure konja iz pripeđka u Badnju kod Stoca otkrivena 1976 godine, i
Pecine pod lipom kod Sokoca, zatim kamena glava ptice s Male gradine iz Kulasa kod Prnjavora i
kostana zvizdaljka iz pecine Crvena stijena na vrelu Trebisnjice uz granicu s Crnom Gorom. Mezolitik
ili zadnja faza ledenog doba, kada je zbog klimatskih promjena i opceg zatopljenja doslo do
povlacenja leda i promjena u biljnom i zivotinjskom svijetu, nije ostavio znacajnih tragova na
podrucju BIH. Tragovi stanista pronadjeni su samo u istocnoj Hercegovini kod Gacka i Crvenoj stijeni.
Karatkteristicni nalazi su sitna precizno pradjena kamena oruđa i oruzja koja su sluzila kao ubojiti
vrhovi za stapove i harpune.

Strana 44-50 MEZOPOTAMIJA

Mezopotamija ili Međurjecje, grcki su povjesnicar Polibije i geograf Strabon, nazivali plodnu nizinu
Jugozapadne Azije uz rijeke Eufrat i Tigris. Inace, Mezopotamija se prostire od Aramejskog gorja na
sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu. Kada je tocno, na prostoru Mezopotamije, doslo do tzv.
neolitske revolucije jos uvijek se ne zna, ali zbog blizine znacajnih lokaliteta tog perioda u Kurdistanu
sigurno ne puno kasnije. Neolitik je na tlu Mezopotamije u 5 mileniju zamijenio barkeno doba koje je
trajalo do 3200. godine ili pocetka broncanog doba je ce zatim oko 1200. godine naslijediti doba
zeljeza. Pored ove neriodazacije, vrijeme od 5000. do 2800. godine naziva se i protohistorijsko doba,
kada drustveni i gospodarski napredak rezultiraju nastankom mezopotamske civilizacije. Polozaj koji
je zauzimala u sredisnjem dijelu Bliskog Istoka, bio je od veilike vaznosti za Mezopozamiju
prvenstveno sto se nalazila na krizistu putova iz Indije i Perzije, Armenije i Male Azije te Sirije i Egipta.
Tavka pozicija osiguravala je kontakte koji su bili presudni za politicke, administrativne, gospodarske,
trgovacke, religijske i kulturne prilike u svim gradovima, zemljama i carstvima koja su nastajala na
njenom tlu.

SUMER

Sumer se naziva zemlja na krajnjem juznom dijelu medjurjecja gdje su jos u 4 mileniju zivjeli
Sumerani ili „ljudi crne glave“, kako su ih njihovi suvremenici obicavali zvati. Bili su tvorci rane
civilizacije cije je tekovine moguce pratiti etnicki i jezicno, posebno iz razloga sto su bili tvorci prvo
apstraktnog – slikovnog, a zatim jos jednostavnijeg klinastog pisma. Tragovi tog pisma pronadjeni su
na glinenim plocicama u starim gradovima Uruku, Uru i Eriduu. Klinasto pismo je predstavljalo niz
znakova koji su u sirovu glinu utiskivali nekim ostrim predmetom. Tijekom vremena znakovi klinastog
pisma su obogadjivali i nekim simbolicnim znakovima, pojedinacnim i isprepletenim zivotinjama, ili
mitoloskim motivima. Inace, na podrucju Sumera rano je doslo do pojave prvih urbanih naselja
unutar kojih je moguce preporznati hramovne komplekse koji ce vremenom postati jezgre buducih
gradova drzava. To je bilo moguce zahvaljujuci gospodarskom ustroju razvijenog irigacijskog sustava
na jugu i povoljnog polozaja gradova na sjeveru koji su uz ratarstvo i stocarstvo postale temelj
njihove moci. Na primjeru najveceg centra Sumera, grada Uruka, vidimo te gradove drzave kao
centralizirane monarhije na celu kojih su se nalazili vladari kao apsolutisticki monarsi. S objedinjenim
funkcijma vladara i svecenika predstavljali su bozanstvo s rezidencijom u kultnom centru – hramu koji
je na taj nacin postao i upravno, administrativno i kulturno srediste. Osim vladara, drustveni
hijerarhiju cinili su jos: svecenici, vojinici i administrativni sluzbenici kao pripadnici rane sumerske
aristorkacije, te moguce i obespravljeni trgovci, obrtnici i seljaci. Uloga vladara bila je neprikosnovena
a njegova apsolutisticka vlast tolerirala je samo sluzbe savjetodavnog karaktera. O tragovima
drustvene hijerahije izravnije govori tek spjev o gilgamesu oko 2700 godine prije Krista. I u
umjestnosti vladar je zauzimao centralno mjesto. Prikazivan je kao vojskovodja, graditelj hramova,
lovac, svecenik ili pastir stada Inane – bozice plodnosti. Do promjena u Sumeru doci ce pocetkom 3
milenije s doseljavanjem Semita od kada ce tijekom iduceg milenija, ta dva naroda odredjivati
politicku i kulturnu sliku Mezopotamije. Posebno se dominantnim cinio grad Kis koji se kroz sukobe s
drugim gradovima drzavama, spominje u jednom od najstarijih djela svjetske knjizevnosti: Spjev o
Gilgamesu. Tada se izmedju ostalog prvi put na tlu Mezopotamije spominju utvrdjeni gradovi, a
posebno bedemi velicanstvenog Uruka, dugi, kako je zabiljezeno 9 kilometara. U vrijeme ranih
kultura juga Mezopotamije isticao se i grad Ur. Ovaj grad u kojem se prva dinastija spominje vec 2500
god prije Krista predstavljao je znacajno kulturno srediste. Po nalazima, isticu se grobnice s bogatim
arheoloskim materijalom, koje je njihov istrazivac, cuveni Leonard Woolly, oznacio kao kraljevske.
Neki od tih grobova masivni su ukopi s pratnjom. Istovremeno s gospodarom ukazala se I njegova
pratnja – posluga i bogata oprema. Medju njima se posebno istice grobnica prinzece Pu'abi s kojim su
njezine pratilje dragovoljno otisle u smrt. U umjetnosti to je vrijeme cestih kipova „vjernika i molitvi“
prikazanih ispred bozanstava kjima se mole. Tipicni su za vecinske semitske krajeve koji su postupno
preuzimali prevlast na tlu Mezopotamije. Kao i u oblasti materijalne kulture Sumeranima se pripisuje
prednost u duhovnoj kuturu, a posebno u religiji. Koliki je bio znacaj njihogov teoloskog koncepta
pokazuje cinjenica da je njihova religija usla u osnove scih religijskih sustava semitskih naroda. O
vjerovanjima sumera najvise podataka su dali tekstovi sacuvani na plocicama s klinastim pismom.
Iako je najvise takvih tekstova pronadjeno u ostacima starih gradova Nipura, Asura i Ninive, na
asirskom ili babilonskom jeziku zapravo se radi o prijevodima i adaptacijama starih sumerskih
tesktova. Analizom tih tekstova saznalo se da su vec stari sumerski gradovi Eridu, Nipur i Surupak
imali svoj panteon. Na vrhu panteona nalazilo se vrhovno bozanstvo. Uz njega se nalazilo jos sedam
bogova, a iza njih jos 50 velikih kreativnih i nekreativnih bogova. Prema rekonstrukciji: iz prvobitnog
mora cija je gospodarica bila boginja Namu nastali su nebo i zemlja. Namu je zatim stvorila boga neba
Ana i gospodara zemlje boginju Ki. Bogovi Anu i Ki bili su roditelji Enlila boga zraka koji je razdvojio
nebo i zemlju te stvorio sunce mjesec i zvijezde. Istovremeno imao je zadatak birati i kruniti sumerske
kraljeve u svom hramu Nipuru. Enlil i njegova majka Ki su zatim uz pomoc boga slatkih voda, stvorili
biljni i zivotinjski svijet, dok se stvaranje covjeka prisnije boginji Nihmah. Namu je najznacajnije
zensko bozanstvo „bognja majka“ ili „zemlja majka“ koja se u Uruku, Kisu i Lagasu zvala jos i Inana. Za
razliku od nje najrasirenije musko bozanstvo je bio bog Dumuzij (kasnije semitski Tamuz) posebno
stovan u Uruku kao Inanin brat ili muz. Kasnije je postavo bozanstvo vegetacije. Uze Enlila, znacajno
bozanstvo, bio je i bog Enki gospodar zemlje vise stovan kao bog slaktih voda bez kojih vegetacija ne
uspijeva ali i zastitnik umjestnosti, knjizevnosti i znanosti. O bozanstvima sumerskog panteona
svjedoce i brojni mitovi, a najcesce oni o stvaranju svijeta, o potopu, Gilgamesu i u mitu o Inani i
Dumuziju. Sacuvani u raznim verzijama koje su nastajale tijekom vremena, nezaobilazna su
svjedocanstva za izucavanje civilizacije naroda stare Mezopotamije.