Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda Bosne i
Hercegovine

Emir Sivac

Lingvistički aspekti problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja

riječi
(seminarski rad)
Mentor: prof. dr. Bernisa Puriš

Sarajevo, 2019

1
 Sadržaj

1. Uvod..........................................................................................................................3.
2. O ortografskim principima i pravilima......................................................................4.
3. Opći principi o sastavljenom i rastavljenom pisanju.................................................5.
4. Pisanje prijedloga s ostalim riječima.........................................................................6.
5. Pravila o pisanju prijedloga s ostalim riječima u pravopisima na srpskohrvatskom.7.
5.1 Kriteriji i pravila..................................................................................................8.
5.2 Morfološko – leksički princip.............................................................................9.
6. Semantički momenat kao kriterij za zasnivanje pravila..........................................10.
7. Noviji principi za sastavljeno i rastavljeno pisanje prijedloga s ostalim riječima...12.
8. Zaključak..................................................................................................................14.

2
 1. Uvod
Svako vrednovanje ortografskih rješenja u bilo kom jeziku, kao preduvjet za usavršavanje
pravopisa konkretnog jezika, podrazumijeva neophodnost kritičke analize postojećih rješenja
kako sa praktične strane – perspektivnost u praksi – tako i s aspekta lingvističke, ili u užem
smislu ortografske teorije. Pogotovo se ne može zaobići, kako bi se moglo pomisliti i kako
mnogi čine polazeći od pogrešnog, a u velikoj mjeri ustaljenog, uvjerenja da je svaki pravopis
samo konvencija i da su zbog toga njegova rješenja lišena nužnosti usklađivanja sa nekim
općejezičkim postulatima i jezičkom teorijom.

U radovima koji se bave ovom problematikom već je nepodijeljeno mišljenje da je većina

pravopisnih rješenja koje izazivaju diskusiju posljedica slabe lingvističke zasnovanosti
ortografije u cjelini.

Zbog toga što problemi izlaze izvan okvira same ortografije, bit će teško ponuditi u svakom
pogledu zadovoljavajuća ortografska rješenja. Među takvim je sigurno najviše iz oblasti
sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi. Pa ipak, i ovdje usklađivanje principa, i u do kraja
nedorađenoj teoriji, otvara mogućnost za uvođenje više sistematičnosti i dosljednosti.

Zbog različite prirode materije, odnosno jezičkog nivoa jedinica koje su predmet ortografskog
reguliranja, u konkretnim pravopisima se obično ortografska norma daje u više cjelina,
poglavlja. Osnovna karakteristika svake od ovih cjelina je da u njoj djeluje jedan od
ortografskih principa i sistem pravila vezanih za taj princip. Ipak, nije rijedak slučaj da u jednoj
cjelini dođu do izražaja i dva principa i na njima zasnovana pravila. Tada pravopisna rješenja
nužno nose slabosti koje proizlaze iz primjene pravila zasnovanih na različitim kriterijima,
lišenim dosljedne ortografske koncepcije.

3
 2. O ortografskim principima i pravilima
Jezik kao najvažnije sredstvo sporazumijevanja među ljudima svoju komunikacijsku funkciju
ostvaruje putem govorne (zvučne) i pisane forme. Mada je govor prethodio pismu i mada je
pismo uvijek „nesavršena“ slika govora, teško je uspostavljati bilo kakvu hijerarhiju, u smislu
komunikativne vrijednosti, jednog nad drugim ovih dvaju vidova jezika. I pored zajedničkog
cilja, oni se među sobom toliko razlikuju da su i poređenja nerazložna, ali i dopunjuju. Dok je
govor, kao neposredna komunikacija ostvaren na zvukovnim opozicijama jezičkih jedinica,
ograničen u vremenu i prostoru, pisani oblik jezika upravo zbog rušenja ovih prepreka zajedno
sa govorom čini komunikaciju savršenijom.

Pa ipak lingvistička teorija se gotovo isključivo bavila proučavanjem zakonitosti koje vladaju u
prvom vidu komunikacije bez obzira što je proučavanje najčešće zasnivala na pisanom jeziku
kao formi. Azbuka, grafija i ortografija su bile izvan polja interesovanja teorije, mada je u
transformaciji govornog u pisani jezik i azbuka i grafija i ortografija jedna od osnovnih karika u
njegovom funkcioniranju.

Ortografija je dio nauke o jeziku, tačnije o pisanoj formi jezika, i najčešće se definira kao
sistem jedinstvenog pisanja ustanovljen u jednom jeziku u toku njegovog historijskog razvoja.
Osnovni zadatak ovog dijela nauke o jeziku je da izučava načine pisanja jezičkih jedinica i da
pisanje usavršava, težeći ka maksimalnom usaglašavanju pisanja istih jezičkih kategorija. Ovaj
zadatak i cilj ortografije ostvaruje se putem utvrđivanja osnovnih principa ortografije u
konkretnom jeziku i na njima zasnovanih pravila za reguliranje onih slučajeva gdje su još
mogući različiti načini pisanja, odnosno gdje još nije utvrđena jedinstvena norma.

Zbog različite prirode materije, odnosno jezičkog nivoa jedinica koje su predmet ortografskog
reguliranja, u konkretnim pravopisima se obično ortografska norma daje u više cjelina,
poglavlja. Osnovna karakteristika svake od ovih cjelina je da u njoj djeluje jedan od
ortografskih principa i sistem pravila vezanih za taj princip. Ipak, nije rijedak slučaj da u jednoj
cjelini dođu do izražaja i dva principa i na njima zasnovana pravila. Tada pravopisna rješenja
nužno nose slabosti koje proizlaze iz primjene pravila zasnovanih na različitim kriterijima,
lišenim dosljedne ortografske koncepcije.1

1
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

4
 3. Opći principi o sastavljenom i rastavljenom pisanju

Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi predstavlja jedno od najtežih poglavlja u ortografijama

velikog broja jezika, pa i našeg, i to ne zbog toga što je teško utvrditi principe i na njima
zasnovati pravila, već zbog teškoća koje se javljaju pri interpretaciji jezičkih fakata sa
lingvističkih aspekata. Osnovni princip u ovoj oblasti je morfološko – leksički: dijelovi riječi se
pišu zajedno, a riječi odvojeno. Na prvi pogled sve je vrlo jednostavno. I jeste na planu
određivanja principa i pravila. Ali, da bi se oni dosljedno primijenili, trebalo bi znati, u svakom
trenutku, šta ima, a šta nema „status riječi“, odnosno koji dio teksta treba smatrati posebnom
riječi, a koji ne. Kriterije za takvo razgraničavanje ortografija sama ne može utvrđivati i ona ih,
kao i u nekim drugim slučajevima, preuzima iz lingvističke teorije.

Nije slučajno da je sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi kao problem najkasanije fiksirano u
ortografijama pojedinih jezika i da se princip odvojenog pisanja riječi u praksi svakog jezika
ubraja u velika kulturna i naučna dostignuća. Scriptura continua, tj. pisanje bez obraćanja
pažnje na granice među riječima bila je karakteristika, recimo, i staroslavenske ortografije, a
odatle se preko hagiografija, evanđelja, povelja kod nas proteže sve do početka XVIII stoljeća.
Slična je situacija i u drugim slavenskim jezicima.

Za ortografiju je važno da se iz distinktivnih obilježja riječi izdvoje ona koja riječ odvajaju od
morfema i ona koja je odvajaju od sintagmi, jer su obje ove grupe distinktivnih obilježja
odlučujuće pri zasnivanju pravila o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi – o sastavljenom
pisanju morfema (za razliku od odvojenog pisanja riječi, na jednoj strani) i o sastavljenom
pisanju složenica (za razliku od odvojenog pisanja sintagmi, na drugoj strani), pa u tom svjetlu
i o sastavljenom pisanju prijedloških složenica i rastavljenom pisanju prijedloških sintagmi.
Ali, to očito nije moguće na jedinstven način riješiti za sve kategorije riječi iz razloga koji su
već izneseni.2

2
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

5
 4. Pisanje prijedloga s ostalim riječima

Za našu problematiku je najvažnije pitanje kako na teoretskom planu stoje stvari sa pisanjem
prijedloga s ostalim riječima. Odgovor bi se mogao dati jednom rečenicom: Neuporedivo lošije
nego kod sastavljenog i rastavljenog pisanja akcentogenih riječi ili njihovih enklitičkih oblika.
Naime, prijedlog i neke druge riječi ne nose neka od nabrojenih distinktivnih oblježja. Iako su
npr. Prijedlozi nedjeljive riječi, u smislu razbijanja na manje samostalne cjeline, pa i poziciono
samostalne (istina u drugačijem stepenu od imenica ili glagola) ipak sintaksički nisu
samostalni. Oni se, za razliku od sintaksički samostalnih riječi, ne mogu javiti kao minimalna
rečenica – tj. ne mogu biti u obliku subjekta ili predikata – a ni sami za sebe posebnim
članovima rečenice. Ako se riječ shvati kao „minimalna slobodna forma“, kako je definiše
Blumfild, izrazi tipa kod kuće nisu dvije riječi, zato što se kod ne može upotrijebiti samostalno,
nego spoj riječi neriječi. Ili, ako se eliminiše distinktivno obilježje riječi kao linearno
nerazrušive cjeline, uz uključivanje pomenutog kriterija, izraz kod kuće je jedna (na dva dijela
razbijena) riječ. U našem poimanju sve je mnogo jednostavnije u ovom slučaju i mi izraz
doživljavamo kao dvije riječi. Tako već nije kada je u pitanju neki od izraza tipa na+zdravlje.

U nedostatku jasnih i preciznih kriterija, ortografska norma u većini slučajeva ovu

problematiku rješavala je od slučaja do slučaja dograđujući nova rješenja na postojeću praksu.
Zbog toga nisu rijetka mišljenja da pri praktičnom rješavanju ove problematike princip
tradicionalne upotrebe treba uvažavati više od svih ostalih, a da se prilikom njihovog
prenošenja u praksu traže čisto metodski putevi za prihvatanje umjesto da se ovi ili oni
slučajevi objašnjavaju.3

5. Pravila o pisanju prijedloga s ostalim riječima u pravopisima na

srpskohrvatskom
3
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

6
Teorija ortografije u srpskohrvatskom jeziku do danas nije data u potpunosti i na jednom
mjestu, a moglo bi se reći, uz manje ograde vezane za najnoviji period, da nije našla ni mjesto
koje joj pripada i koje ima u lingvistici danas u svijetu. Pravopis iz 1960, pa ni Pravopisni
priručnik, koji se javio poslije njega, kao ni većina ranijih pravopisa ne govore ništa „o opštim
načelima, o svrsi i primeni pravopisa, o usvojenoj metodologiji, i merilima za donošenje pravila
i za utvrđivanje grešaka“, kako je to primijetio I. Klajn.

Zajednička je karakteristika svih naših pravopisnih priručnika da sastavljeno i rastavljeno

pisanje riječi načelno određuju općim pravilima. Pri tome se prenebregavaju specifičnosti
sastavnih elemenata izraza, odnosno zaboravlja da spoj dviju imenica ili akcentogenih riječi
nije isto što i spoj neakcentogene i akcentogene riječi, konkretno prijedloga i neke druge riječi.
Na drugoj strani, prilikom konkretnog rješavanja slučajeva struktura izraza se i te kako uvažava
pa se posebno govori o pisanju svake kategorije i potkategorije složenica i sintagmi. Negativna
strana ovakvog pristupa je česta i neusklađenost konkretnih rješenja sa osnovnim načelnim
stavovima i, više od toga, neprimjenjivost osnovnih načelnih stavova u potpunosti na sve
kategorije veza. Da su pravila davana uz svaku kategoriju veza zasebno, mnogi od nedostataka
bi bili otklonjeni, a i nesporazuma zbog neadekvatnih rješenja bilo bi manje. Ciljevi i zadaci
ovog rada svode se na kritičko osvjetljavanje ortografske praske, posebno spornih rješenja i
njihove teoretske pozadine i, tamo gdje je to moguće, unošenje malo više sistematičnosti i
dosljednosti u primjeni proklamiranih pravila.4

5.1. Kriteriji i pravila

4
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

7
Osnovni kriterij i pravila za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi zasnovani su, mada se to
nigdje eksplicitno ne ističe, na tri jezička nivoa: fonetskom, morfološkom i semantičkom, koji
se u ortografiji nazivaju i ortografski principi. Pored njih veoma značajnu ulogu i veliku
primjenu ima i princip tradicije, koji se kod većine autora naših pravopisa, pa ni u Pravopisu iz
1960, ne spominje kao poseban kriterij.

Značaj pobrojanih principa ni u jednoj ortografiji, pa ni u našoj, nije isti. Zavisno od prirode
riječi koje čine vezu, ovi ili oni principi se mogu primijeniti u manjoj ili većoj mjeri. Ponekad
su neki od njih irelevantni, a ima mišljenja da su kod pisanja prijedloga s ostalim riječima i
suvišni.

U načelima za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi u Pravopisu iz 1960. piše da dvije riječi
postaju složenicom „razvitkom drukčijih značenja, promjenom oblika ili bar akcenta“. Na
osnovi ovakve formulacije mogao bi se izvesti zaključak da je akcenat, dakle fonološka
jedinica, dovoljan za utvrđivanje da li je nešto složenica ili nije, pa prema tome i kako će se
pisati. Ali, takav zaključak bi i prema Pravopisu bio prebrz. Već na idućoj strani ističe se da
„stvaranju složenica od više posebnih reči prethodi obično i svođenje akcenta tih reči na jedan
akcenat celoga izraza“. Da se kao ilustracija i ne navode riječi sa dva akcenta, a navode se, i
ovo obično dato u citiranom tekstu bilo bi dovoljno da se akcenat kao kriterij diskvalificira,
pogotovo formulacija „ili bar akcenat“, koja podrazumijeva da je akcenat minimalni preduvjet.

Akcenat se, inače, i kod drugih autora, pominje pri podređivanju da li nešto ima status
složenice ili nema, istina, u opreznijim i preciznijim formulacijama od ove koju daje Pravopis.
Prema mišljenju J. Vukovića, proces stapanja dviju riječi u jednu može se smatrati završenim
tek kada su ispunjena sljedeća tri uslova: a) kada se izraz odjeća kao jedna akcenatska cjelina,
tj. izgovara sa jednim akcentom, 2) kada je ustaljen i neraskidljiv red riječi, red dijelova iz
kojih je sastavljan izraz 3) kada svi dijelovi saćinjavaju osnovu jedne promjenljive riječi,
odnosno kada se iz složenog izraza dobija promjenljiva riječ kao složenica.5

5.2. Morfološko – leksički princip

5
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

8
Već je istaknuto da se pravila za ovu problematiku u ortografijama prirodnih jezika naslanjaju
najčešće na morfološko - leksički princip po kome se morfeme pišu sastavljeno, a lekseme
odvojeno. Da bi se on primijenio, potrebno je prethodno odrediti instrumentarij za utvrđivanje
šta u govornom lancu ima status riječi, a šta nema, kako bi se bjelina kao ortogram mogla
pravilno upotrijebiti.

U našoj ortografskoj praksi to je regulirano tako što se samostalnim riječima ne smatraju: a)

riječi koje su u govornom nizu u upotrebi samo u kombinaciji sa prijedlogom, a ne javljaju se
izvan te veze i b) riječi koje su su sintagmatskim vezama izgubile svoje osnovno značenje. U
našim pravopisima ovo je, istina, malo drugačije formulirano. Dajući osnovna pravila, Pravopis
(1960) ističe: „Kao složena reč se mora pisati svaki izraz kada se njegov sastavni deo ne
upotrebljava samostalno u obliku koji imia u složenici“, odnosno kada sastavni dijelovi „dobiju
novo značenje, drukčije od onog što ga imaju kao zasebne reči“. Slično je i kod Belića: „Kada
se deo složene reči ne upotrebljava samostalno, onda se on ne može odvojeno pisati“, te: „Kada
dve ili više reči u vezi dobiju sasvim drugo značenje nego što ga imaju kao zasebne reči, onda
se one pišu zajedno“. Boranić je, za razliku od ostalih, dao dva pravila za slučajeve kada
semantički momenat nije presudan; jednim se regulira materija izraza kod kojih se jedan dio
„samostalno ne govori“, a drugim kod kojih se jedan dio „ne govori u onom obliku koji ima u
složenici“. Semantički momenat formulisan je kao i kod drugih: „ako koja od njih izmijeni
svoje pravo značenje“. Slično je i u Pravopisnom priručniku Marković – Ajanović – Diklića.6

6. Semantički momenat kao kriterij za zasnivanje pravila

6
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

9
Dalje od svih u osvjetljivanju problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi otišao je J.
Vuković u svome Pravopisu, posebno kada je u pitanju pisanje prijedloga s ostalim riječima.
Uz akceptiranje formalnih karakteristika riječi u vezama, kao jednog od bitnih elemenata za
utvrđivanje kriterija sastavljenog i rastavljenog pisanja, J. Vuković u prvi plan ističe semantički
momenat kao najrelevantniji kriterij za zasnivanje pravila. Ustvari, on više od svih drugih
pokušava da za primjenu ovog kriterija nađe efikasne formalizirane postupke i omogući brz,
vertikalan prodor do utvrđivanja što je složenica, a šta sintagma. U postupcima koje prof.
Vuković inauguriše ima i onih koji nisu vezani za semantičku stranu izraza, nego za prirodu
veze – da li se ona može ili ne može razbiti nekom drugom riječi. Vratimo se dvama osnovnim
već datim kriterijima za utvrđivanje šta se ne može smatrati riječju.

Prvi, po kome se riječima ne mogu smatrati one koje u govornom nizu dolaze samo u
kombinaciji sa prijedlogom i koje se ne javljaju izvan te veze, smatra se izuzetno pouzdanim jer
je zasnovan na formalnim karakteristikama izraza. Jezička građa ukazuje na dva tipa ovakvih
veza. U jednom je sačuvana osnovna forma svake riječi koja čini izraz (nauštrb, naodmet,
naiskap, napretek, zauhar), dok je u drugom forma osnovne riječi pretrpjela izmjenu. Ove
izmjene mogu ići u dva pravca – u pravcu promjene strukture same riječi, poslije čega riječ
odvojena od prijedloga ne asocira na neko značenje (našte, odande), ili u pravcu kidanja
konkruencijske veze između prijedloga i osnovne riječi pa se osnovna riječ ne javlja u onom
obliku koji je obavezan za vezu tog prijedloga i te kategorije riječi u standarnom jeziku
(odmah, dovijek). Obično se smatra da su načelni stavovi izneseni u ovom kriteriju dosljedno
primijenjeni u ortografskoj praksi našeg jezika i da nema slučajeva koji nose ove karakteristike
a da nisu riješeni u pisanju kao složenice. Može se reći da se dosljedno primjenjuje pravilo da
se zajedno pišu riječi sa prijedlozima kada se javljaju u kombinaciji samo sa određenim,
jednim, prijedlogom ili kada je osnovna riječ pretrpjela izmjene u strukturi te samostalno ne
asocira na neko značenje.

Drugi princip, po kome se samostalnim riječima ne mogu smatrati one riječi koje su u
sintagmatskim vezama izgubile svoje osnovno značenje čini suštinu problematike sastavljenog
i rastavljenog pisanja prijedloga s ostalim riječima. Utvrditi kad je riječ izgubila svoje osnovno
značenje u spoju sa prijedlogom, pa više nije padežna sintagma, nego je složenica, u velikom
broju slučajeva nije lako. Teškoće se javljaju iz više razloga. Prvo, jezik je živ organizam i
neprestano se razvija, dakle mijenja. U dijahronoj perspektivi mogu se sagledati tokovi procesa,
pa i kako su pojedine padežne sintagme ili prelazile u složenice ili prema sebi kao opozit

10
dobijale složenice iste gramatičke strukture. U sinhroniji se procesi ne mogu sagledati.
Odslikava se trenutno stanje, a jezička fakta se doživljavaju kao činjenice. I, što je naročito
važno, zavisno od onoga ko ih prima, određivat će se i njihovo značenje. Za nekoga izraz u brk
u rečenici Skresao mu je sve u brk neće biti padežna sintagma, nego će biti složenica, a za
nekoga će biti samo padežna sintagma. Drugo, formalizovanih postupaka za utvrđivanje šta je
padežna sintagma, a šta složenica, bar pouzdanih, nema ili nisu dati i čitava problematika ostaje
u sferi subjektivnog, a ne objektivnog vrednovanja.

Uočavajući složenost problematike i subjektivni karakter semantičkog kriterija, J. Vuković

ističe da „granica koja može značiti završen proces srastanja padeža s prijedlogom u običnu
prilošku složenicu nije svagda lako primjetljiva“, te da su kolebanja u ortografskoj praksi
posljedica činjenice da se ljudi pri određivanju šta je složenica obraćaju „nekad na sluh, nekad
na galsovni oblik složenog izraza“. Zbog toga on, pored kriterija mijenjanja, odnosno
izmijenjena značenja imenice u sastavu izraza, uvodi i kriterij razdvajanja imenice i prijedloga
kakvom pridjevskom riječju“, te se o potpunom srastanju ne može govoriti „dok god imenica u
ovakvom sklopu ima svoje potpuno značenje, određeno prijedlogom (u pravom prijedloškom
smislu) samo u pravcu diferenciranja kakvog opštijeg padežnog značenja“, odnosno „dok god
imenica u istom značenju može primati kakvu drugu riječ u atributskoj funkciji“. Odvojivost ili
neodvojivost prijedloga od imenica kao dodatni kriterij i po mišljenju J. Vukovića u najvećem
broju slučajeva vezana je za mijenjanje ili nemijenjanje značenja, mada ne uvijek. Time je i J.
Vuković sam ograničio vrijednost datog kriterija, čak i da nije napisao da „značenje imenice u
vezi sa prijedlogom u odnosu na njeno značenje u slobodnoj upotrebi daje odlučujući momenat
da za većinu primjera odredimo način pisanja“. Nama se čini da je ovaj kriterij najmanje
presudan u formiranju suda da li je neki izraz padežna sintagma ili složenica.7

7
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

11
 7. Noviji principi za sastavljeno i rastavljeno pisanje prijedloga
ostalim riječima

Već je rečeno da teoretskom aspektu ortografske problematike u našoj lingvistici nije ni do

danas poklonjena dužna pažnja. Ne samo da ne postoje studije o principima naše ortografije,
kao kod drugih naroda, nego su malobrojni ili čak neznatni i posebni radovi koji se bave
nekim od pitanja principske prirode u našoj ortografiji.

Prvi veći doprinos teoretskom osvjetljavanju ortografske problematike kod nas vezan je za
pokretanje pravopisnog projekta u Institutu za jezik u Saraje i s tim u vezi organizovanje
savjetovanja o problemima naše ortografske prakse (u Trebinju, decembra 1974).

Među radovima tog savjetovanja nalaze se i radovi o sastavljenom i rastavljenom pisanju

riječi. Na žalost, najavljeni rad M. Moguša o teoretskom aspektu ove problematike je izostao,
a drugi su, manje ili više, ostali na razmatranju konkretnih rješenja i uočavanju nedosljednosti
u primjeni zasnovanih pravila u datim rješenjima u Pravopisu.

No, o ovoj problematici je bilo riječi i u nekim drugim radovima općijeg karaktera. U jednom
od njih, „Konvencionalno i suštinsko u pravopisu“ I. Klajna, data je, pored kritičkog osvrta na
postojeće stanje i praksu, i jedna mogućnost za razrješavanje ove problematike u cjelini.

Ne osporavajući tvrdnje da je pisanje konvencija, autor ovog teksta ukazuje da primjena

pravopisnih pravila u velikom broju slučajeva ima funkcionalan karakter i nije svejedno da li
će se postupiti ovako ili onako. Funkcionalnu stranu nekih pravipisnih pravila on veže za
distinktivnu funkciju grafičkih jedinica, čija se upotreba tim pravilima regulira, na
semantičkom planu. Tamo gdje ortografsko pravilo nije povezano sa distinktivnom funkcijom
na semantičkom planu upotreba pravila je konvencionalna, tj. primjena pravila može i da
izostane jer nije bitna za značenje.

Kao što se da naslutiti I. Klajn operiše ortogramom kao jedinicom koja unosi promjenu u
značenje na ortografskom planu, mada on ne daje termin niti ga upotrebljava. Kada je u
pitanju sastavljeno i rastavljeno pisanje prijedloga s ostalim riječima, ta ortografska jedinica je
bjelina između dviju riječi. Pznato je da njeno prisustvo ili odsustvo u jednom dijelu
sintagmatskih veza prijedloga s ostalim riječima unosi promjenu u značenje te veze, drugim
riječima da se bjelina može iskoristiti kao razlikovno sredstvo na semantičkom planu. U

12
 ovakvim slučajevima upotreba bjeline je funkcionalna i, prema Klajnu, mora se strogo
fiksirati.

Ma koliko pristup I. Klajna bio interesantan, put koji on nudi za razrješavanje ove
problematike teško bi se mogao prihvatiti čak i da ne postoji tradicija pisanja kao jedan od
najsnažnijih faktora u svakoj ortografiji. Tačno je da bjelina kod sastavljenog i rastavljenog
pisanja riječi može biti ortogram, odnosno da njeno prisustvo ili odsustvo može unijeti
promjenu u značenje. Ali, bjelina ne može biti iskorištena kao kriterij za utvrđivanje šta je
složenica, a šta nije, što, uostalom, ne misli ni I. Klajn, i njena upotreba dolazi tek onda kada
na osnovu drugih kriterija utvrdimo da li je nešto složenica ili sintagma. Bjelina ili njeno
odustvo između prijedloga i druge riječi daje samo informaciju o tome.8

9. Zaključak
8
J. Baotić, Približavanje jeziku ili približavanje jezika, Sarajevo, 2012.

13
Nakon napisanog uvoda, zatim glavnog dijela rada, došao je red i na zaključak. Uza sve teškoće
definiranja riječi, predstava o riječi živi čvrsto u svijesti svakog pismenog čovjeka. Nema
sumnje da njenom formiranju najviše doprinosi i pisani oblik jezika u kome se riječi odvajaju
jedna od druge bjelinama. U pisanom jeziku riječ je najlakše definisati na osnovu ovog
kriterija: Riječ je sve što se nalazi između dviju bijelina. Nevolja je u tome što je pisani jezik
sekundaran. No, naše predstavee o tome šta je riječ, a šta sintagma u velikoj mjeri zavisit će i
od načina pisanja. Nije potrebno naglašavati do koje se mjere te predstave razlikuju kod
pismenog, manje pismenog ili gotovo nepismenog čovjeka. Dozvoljavanje različitog pisanja
istih semantičkih vrijednosti stvaralo bi kod nosioca istog jezika i različite predstave o riječi.

S druge strane, slobodna upotreba bjeline nužno bi vodila ka još većoj neujednačenosti u
praksi, a to je u suprotnosti sa osnovnom intencijom svakog pravopisa – da svi koji se njime
služe pišu na isti način.

Literatura

14
1. Baotić, Josip, (2012) Približavanje jeziku ili približavanje jezika str. 226 – 242

15