Ruski je jezik jedan od pet najvećih svjetskih jezika.

(po broju govornika) Nalazi se iza kineskog,

engleskog, hindi (hindski jezik) i španjolskog. Svi slavenski jezici su uvelike povezani. Jezici najsličniji
ruskom su bjeloruski i ukrajinski. Ta tri jezika spadaju u istočnoslavensku podgrupu jezika, slavensku
grupu indoeuropskih jezika.
Praslavenski jezik - to je jezik-predak svih slavenskih jezika. Nije poznavao pismenosti i nije bio
zapisan/vezan za pismo. Moguće ga je obnoviti usporedbom slavenskih jezika među sobom, ali i s
usporedbom srodnih indoerupskih jezika.

Flektivni jezik - tip jezika u kojem se gramatičke kategorije izražavaju pretežito fleksijom, promjenom
oblika riječi u morfološkim paradigmama. Razlika između jezikâ s unutrašnjom fleksijom, koji riječi u
paradigmama mijenjaju pretežito smjenama samoglasnika ili modifikacijama korijena, i jezikâ s
vanjskom fleksijom, u kojima se riječi mijenjaju dodavanjem afikasa (sufiksa i prefiksa); unutrašnja
fleksija dominira u semitskim jezicima (npr. hebrejski i arapski), dok je vanjska fleksija obilježje,
primjerice, starijih indoeuropskih jezika (grčki, latinski, sanskrt, gotski).
Flektivni – oni jezici u kojima se gram. kategorije izražavaju promjenom oblika u morfološkim
paradigmama, tj. fleksijom (latinski, grčki, hrvatski, ruski itd.)
Flektivni jezici su suprotni aglutinativnim, kojim svaki oblik nosi jedno značenje.

Aglutinativni jezici - tip jezika u kojima se gotovo sve gramatičke kategorije i gramatički odnosi
izražavaju jednoznačnim i standardnim afiksima (gramatičkim morfemima) koji se dodaju na korijen
riječi. Zbog toga nemaju iznimaka u sklonidbi i sprezanju. Budući da ne srastaju s korijenom, kao ni
jedni s drugima, granice su tih afiksa jasno odijeljene, te je morfemska raščlamba riječi posve
jednostavna. (turski, mađarski, japanski)
Aglutinativni – oni jezici u kojima se gram. kategorije i odnosi tvore priljepljivanjem gram. morfema
(afikasa) na korijen (npr. finski, mađarski, turski, japanski)

Izolacijski (izolativni) jezici - jezici u kojima se gramatički odnosi u rečenici izražavaju međusobnim
poretkom riječi i sintaktičkih kategorija. Ti se jezici koriste korijenima kao riječima; u tim jezicima
nema sufikasa i prefikasa.
Korijenski jezici (izolativni) – oni jezici koji nemaju fleksije, a gram. kategorije se izražavaju poretkom i
intonacijom riječi u rečenici (npr. vijetnamski, kineski

Sintetički jezici - naziv za jezike u kojima prosječna riječ sadrži veći broj morfema; takvi su jezici
primjerice sanskrt, grčki, latinski, pa i hrvatski. Oprjeka sintetičkih i analitičkih jezika nije apsolutna,
jer nema čvrstoga kriterija o tome koliko morfema u prosječnoj riječi jezik mora imati da bi bio
analitički ili sintetički.

Polisintetički (inkorporativni) jezici – oni jezici u kojima jedna riječ može izraziti informaciju sadržanu
u cijeloj rečenici iz drugog jezika (npr. jezici am. Indijanaca)
Polisintetički jezici - jezici u kojim je moguće da jedna riječ označava cijelu rečenicu u npr. hr jeziku.
To su jezici aneričkih indijaca i eskima..

Analitički jezici - jezici koji gramatička obilježja svojih riječi (broj, padež, vrijeme i sl.) ne izražavaju
različitim oblicima istih tih riječi (grad,grada, gradu), nego posebnim riječima (npr. prijedlozima ili
članovima), koje stavljaju uz njih (engleski the town: grad...).
Gramatika - dio lingvistike; jezikoslovna disciplina u kojoj se proučavaju temeljne zakonitosti
funkcioniranja jezika, pri čemu se posebna pozornost posvećuje ustroju i funkciji pojedinih jezičnih
sredstava i/ili jedinica (oblika, riječi, skupova riječi, rečenica i teksta – forma i struktura).
Sastoji se od dijelova:
- morfologija: u kojoj se proučavaju najmanje značenjske jedinice (morfemi), oblici, ustrojstvo i vrste
riječi; opisuje unutanji sistem riječi
- semantika: pručava značenje jedinica jezika; značenje riječi i drugih jezičnih jedinica
- sintaksa: skup pravila za izgradnju sintagmi i rečenica
- fonologija: proučavaju se obilježja fonema u svrsi morfema
- fonetika: istražuje obilježja ljudskoga glasanja/govora, naročito glasova u govoru.
Gramatika je sinonim za knjigu, udžbenik, zbornik pravila nekog jezika.

Povijesna/ historijska/ dijakronijska gramatika - proučava gramatičke činjenice kroz povijest / tj.
proučava ustrojstvo jezika u njegovu razvoju.

Opisna/ deskriptivna gramatika - proučava odnose u sustavu rečenice koje imaju formalan izraz.
Opisuje se određeno stanje nekog jezika.

Preskriptivna gramatika - zbornik pravila, kojim je potrebna koristiti se obrazovana osoba

Normativna gramatika - sustavno izlaganje gramatičkih pravila književnog jezika. Pravila što ih se
moraju držati govornici pojedinoga standardnog jezika kako bi tim jezikom pravilno govorili i pisali.

Morfologija - dio lingvistike; temeljni dio gramatike u kojem se proučavaju morfemi i oblici pojedinih
promjenljivih riječi.
Nazivom morfologija, u početku su se koristile prirodne znanosti. August Shiller ga je u lingvisitici po
prvi puta koristio 1850. godine u knjizi „Zur morfologie der sprache“.

Morfem - najmanja jezična jedinica koja ima i izraz (morf) i sadržaj (značenje) i koja nije članjiva na
manje jedinice sa značenjem. Po naravi svojega značenja morfemi se dijele na leksičke i gramatičke.
Tako npr. riječ klupa sadrži dva morfema. Prvi je leksički morfem klup-, koji znači »predmet od drva
koji služi za sjedenje«, a drugi gramatički morfem -a, koji znači »nominativ jednine ženskoga roda«.
Leksički morfemi dijele se obično na korijenske i tvorbene; korijenski nosi temeljno značenje riječi, a
tvorbeni služi za tvorbu (nove) riječi. Tvorbeni ili afiksalni morfemi dijele se na prefiksalne i sufiksalne.
Na leksičke i gramatičke morfeme djeljive su samo promjenljive riječi, a nepromjenljive imaju samo
korijenske morfeme.

Fonem - najmanje jezična jedinica koja služi za sporazumijevanje tako da razlikuje značenje, iako je
sama bez značenja.

Morf - izraz morfema, kao najmanje jezične jedinice koja ima i izraz i sadržaj. Morf je dakle najmanja
jedinica morfološke razine promatrana bez sadržaja. Izraz morfema se može mijenjati, a da se ne
promijeni sadržaj. Tako npr. jedinice ruk- (u ruka), ruc- (u ruci) i ruč- (u ručni) imaju isti sadržaj, a
razlikuju se po izrazu. Morfi ruk-, ruc- i ruč- promatrani u odnosu jedan prema drugomu nazivaju se
alomorfima.

Alomorfi - različiti morfi koji služe kao izraz istomu morfemu

Riječ - može se uvjetno smatrati da je to ona kombinacija morfema koja sačinjava čvrstu cjelinu
prikladnu za stvaranje jedinica viših razina

Morfonologija - dio lingvistike; međudisciplina u okviru koje se proučava fonološko ustrojstvo

morfema i drugih morfoloških jedinica

Morfemika - dio lingvistike; proučava sistem morfema jezika i morfemsku strukturu riječi i njihovu
formu. Morfemi se proučavaju kao jedinice.
Morfemi se ostvaraju u riječima, a riječi u rečenicama.

Riječ - kombinacija morfema; pogodna za stvaranje jedinca viših razina.

Sintaksa - dio gramatike koji proučava ustrojstvo i funkcije gramatičkih konstrukcija, odnosno jedinica
većih od riječi. Prema veličini gramatičkih konstrukcija može se razlikovati sintaksa fraze ili
sintagmatika (proučava slaganje riječi u skupine riječi ili izraze, odnosno u sintagme) i sintaksa
rečenice (bavi se ustrojstvom jednostavnih i složenih rečenica).

Rečenica - minimalna jedinica jezika, koja se sastoji od gramatički organiziranih spojenih riječi, koje
prihvaćaju intonacijske zakonitosti i zakonitosti smisla. (?)
Rečenica je skup riječi kojim prenosimo neku obavijest, informaciju. Rečenica je osnovna obavijesna
(komunikacijska) jedinica.

Prva gramatika ruskog jezika bila je „Rossijskaja grammatika“ Mihaila Vasiljeviča Lomonosova (1755).
Po prvi puta se opsežno razmatraju leksičke i gramatičke prirode riječi.

служебные слова – prijedlozi (prjedlog), veznici (sajuz), čestice (častica), (usklici* samo u hr jeziku) -
leksički nesamostalne riječi
знаменательные/ самостоятельные слова – imenice (imja sušestviteljnaje), pridjevi (imja
prilagateljnaje), zamjenice (mjestaimjenje), brojevi (imja čisljiteljnaje), prilozi (narječje), glagoli
(glagol)
u ruskom su usklici (mježdamjetije) posebna vrsta riječi

10 vrsta riječi; samostalne (samastajateljnie), nesamostalne (služebnie), usklici (mježdametije);

karakteriziraju ih: 1) opće značenje; 2) morfološke značajke (gramatička značenja); 3) sintaktička
uloga.

Osnova - konstantni dio riječi, ista je u svim obrascima riječi i koja izražava svoje leksičko značenje. Ne
mijenja se po gramatičkim kategorijama. Osnovu riječi u ruskom jeziku dobijemo tako da riječ
stavimo u genitiv jednine i udaljimo nastavak. (dio riječi koji preostaje kada se oduzmu njezini
flektivni (deklinacijski, konjugacijski) dočetci (nastavci) i koji sadrži njezino uže leksičko značenje (za
razliku od širega značenja njezina korijena)
Supletivne osnove – čelavjek-ljudi

Korijen - morfem koji nosi leksičko značenje riječi (ili osnovni dio te riječi), svaka riječ ima barem
jedan korijen, a mogu imati i više. (element riječi koji se dobiva nakon odbacivanja svih tvorbenih i
gramatičkih morfema i koji se dalje ne može rastavljati na manje jedinice koje bi imale izraz i sadržaj
(može se rastavljati samo na glasove, foneme, a oni nemaju sadržaja). Taj se element smatra
nositeljem temeljnoga značenja i može se pojaviti – u istom ili u donekle izmijenjenom obliku – u
cijelim nizovima riječi koje čine jednu porodicu, npr. rat, rat-ni, rat-ovanje, rat-nik, rat-nički, pred-rat-
ni, rat-oboran itd.)

Supletivizam - u lingvistici, termin kojim se označuje pojava da se oblici jedne riječi tvore s pomoću
različitih osnova (odn. korijena), a ne, kao što je uobičajeno, samo s pomoću različitih obličnih
nastavaka koji se dodaju na istu osnovu (korijen). Taj se oblik naziva dodatni oblik ili dodatak. (делать
— делал; идти — шёл (->supletivizam))+

Afiksi - jezična jedinica koja se u tvorbi riječi dodaje osnovi da promijeni njezino značenje, a sama nije
osnova ni samostalna riječ. Ovisno o tome dodaje li se ispred osnove, naziva se prefiks (predmetak, 
pradjed), iza osnove sufiks(dometak, djedov), a između osnova infiks (umetak, gradonačelnik). U
širem značenju afiks je i jezična jedinica u oblikoslovlju (morfologiji) koja se dodaje osnovi u
oblikovanju pojedinih oblika, npr. poslovati/posl-u-jem, djed/djed-ov-i.

Spojnici u složenicama mogu biti samo -o- i -e-.

Spojnik -o- piše se nakon tvrdih suglasnika (паровоз, зверолов)
Spojnik -e- piše se nakon mekih samoglasnika, шипящие (ш, ж, ч, šč), j i c.

Afiksalni morfi - morfi koji se ne nalaze u svakom obliku riječi, imaju svrhu dopunjavanja smisla.
Infiksalni morfi - nalaze se između dva korijena.
Prefiksalni morfi - nalaze prije korijena.
Sufiksalni morfi - nalaze se između korijena i nastavka.

Sufiks - značajan dio riječi koji se nalazi između korijena i nastavka i služi tvorbi novih riječi.

Motivacija - odnos između dvije korijenske riječi, pri kojem vrijednost jednog od njih, ili određuje
vrijednost drugog (kuća - kuća = mala kuća), ili identične vrijednosti drugoga u svim svojim
komponentama, osim gramatičkom smislu govora (šetnja - hodanje) ili potpuno identična smislu
druge, s razlikom u stilskom bojanju ovih riječi (visina koljena - koljena).
Produktivnost – sposobnost stvaranja novih riječi?

Tvorbom riječi nastaju tvorenice (tvorbeno motivirane riječi ili tvorbene riječi). Tvorenice se mogu
rastaviti na tvorbene sastavne dijelove te se po uzoru na njih mogu tvoriti nove riječi. Tvorba riječi
takva je promjena riječi kojom dobivamo novu riječ, a ne samo novi oblik iste riječi. Riječi kojima je
postanak sa stajališta suvremenoga jezika nejasan zovu se netvorbene riječi ili tvorbeno nemotivirane
riječi (npr. pas, miš).

Načini tvorbe:
->osnovni:
- sufiksalna (крикнуть)
- prefiksalna (причитать)
- postfiksalna (кататься)
- supstantivacija pridjeva i participa (сборная (команда), шампанское (вино)) - pretvaranje ili
prelaženje drugih vrsta riječi (ili izraza) u imenice, redovito bez promjene oblika dotične riječi
- složenica bez interfiksa (долгоиграющий)
- abrevijacija (Чемпионат мира - Чм)
->složeni:
- prefiksalno-sufiksalni (под-окон-ик, под-снеж-ник)
- prefiksalno-postfiksalni (про-считать-ся)
- sufiksalni-postfiksalni (брат-а-ть-ся, колос-и-ть-ся)
- prefiksalni-sufiksalno-postfiksalni (по-целов-а-ть-ся)
- sufiksalno-složeni (мор-е-плава-тель)
- prefiksalno-sufiksalno-složeni (по-вс-е-мест-н-ый)
- fuzija u kombinaciji sa sufiksom (от-себя-тин-а)
- prefiksalno-sufiksalno-složni s fuzijom u kombinacija sa sufiksom (малопродуктивные)

Imenice mogu biti motivirana glagolom (например: М - преподаватель, Ж - продавщица, СР -

рисование), pridjevom (старик (старый), умница (умный)) i imenicama (фокусник (фокус))

Imenica - vrsta riječi koja označuje predmet, stvari ili pojave, posjeduje kategorije spola, broja i
padeža.

Deklinacija - promjena imenskih riječi po brojevima i padežima. U školskim se udžbenicima ističu tri
tipa deklinacije:
- deklinacija imenica ženskog, muškog i srednjeg roda koje završavaju nastavkom -a;
- imenice muškoga roda koje završavaju nultim morfemom i imenice srednjeg roda koje
završavaju nastavkom -o ili -e;
- imenice ženskog roda koje završavaju na nulti morfem

Padež - (u flektivnim ili aglutinativnim jezicima) izražava odnos imenice ili imenske fraze prema nekoj
drugoj riječi ili sintaktičkoj frazi u rečenici.
Padeži se djele na ravan i kose padeže. Ravan je padež nominativ, a ostali su kosi. Ta je terminologija
povezana s vjerovanjem da je deklinacija odstupanje, inspirirani igrom jamb.

Paradigma - u lingvistici popis oblika riječi, koji pripadaju jednom leksemu i imaju razna gramatička
značenja. Najčešće predstavljene u vidu tablice. U tradicionalnoj gramatici, tipičan skup fleksijskih
(deklinacijskih, konjugacijskih) oblika nekoga leksičkog morfema u kombinaciji s gramatičkim
morfemima (npr. padežnim nastavcima imenice, pridjeva ili zamjenice, vremensko-načinskim, ličnim
itd. nastavcima glagola i sl.), ovisno o tipu odnosa ili funkcije što ih taj skup fleksijskih oblika ima u
izričaju.

Nominativ - nezavisni ili glavni padež (za razliku od kosih padeža: genitiva, dativa, akuzativa, lokativa i
instrumentala) kojim se tko ili što imenuje. U nominativu se izražava subjekt.

Genitiv - koga ili čega nema? Jedan iz kosih padeža. Najčešće izražava posvojnost.

Dativ - komu ili čemu? Jedan iz kosih padeža. Izražava sintaktičku funkciju daljeg objekta i semantičku
ulogu primatelja (recipijenta).

Akuzativ - koga ili što? Označava izravni objekt radnje.

Instrumental - s kim ili s čim? Označava sredstvo radnje.

Lokativ - gdje ili o kome ili o čemu? Padež kojemu je temeljno značenje mjesto na kojem se nalazi
kakav predmet ili na kojem se odvija kakva radnja.
Rod u gramatici - gramatička kategorija koja je svojstvena raznim vrstama riječi. U ruskom jeziku se
ističu muški, ženski i srednji rod.
Gramatički rod se nužno ne poklapa s prirodnim rodom. Npr. tata (rus. papa) se deklinira kao imenica
ženskog roda, ali označava osobu muškog roda.

U ruskom se jeziku imenice djele po rodu samo u jednini, ali ne i u množini kao što je slučaj u
hrvatskom jeziku.

Obično imenice imaju i množinu i jedninu no postoje imenice koje imaju samo jedninu (singularia
tantum) ili samo množinu (pluralia tantum).
Jd. - ljubav, hrabrost, namješraj, suđe...
Mn. - sat (časy), naočale, novac (denjgi)