Svi su sustavi za uspostavljanje komunikacije utemeljeni na dogovorenim znakovima, odnosno na

nekom kodu (slika, simbol i sl.). S obzirom na vrstu koda, komunikacijski se sustavi dijele na jezične i
nejezične sustave. Nejezični sustavi – neverbalna komunikacija, sustav prometnih znakova,
Morseova abeceda, Brailleovo pismo i znakovni jezik.

Znanost koja proučava jezik naziva se jezikoslovlje/lingvistika. Znanost koja proučava nejezične
komunikacijske sustave, odnosno znakove i njihovu ulogu u društvu, naziva se semiologija.

Jezik je apstraktan sustav znakova, a govor i pismo su konkretne realizacije.

Riječ je najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenje. Najmanji slobodan oblik

Punoznačne riječi (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) imaju i gramatičko i leksičko
značenje. Nepunoznačne riječi imaju gramatičko značenje.

Jezični znak je riječ ili skup riječi koji se odnose na neki pojam. Njegovu strukturu čine izraz i sadržaj.

IZRAZ( označitelj) – predstavlja materijalnu stranu jezičnog znaka; u govoru se ostvaruje kao niz
glasova (fonema):

/m//o//r//e/, a u pismu kao niz slova, npr. m+o+r+e

ili: /p//l//i//v//a//t//i/; p+l+i+v+a+t+i

Pojam koji smo označili glasovima i slovima u našoj svijesti ima svoje značenje i ono se naziva
sadržaj(označenik) jezičnog znaka. (npr. more=velika površina puna slane vode)

Nepostojanje ovisnosti između izraza jezičnoga znaka i njegova sadržaja naziva se

proizvoljnost/arbitrarnost jezičnog znaka. (npr. ljeto-summer-estate-Sommer)

Jezični znak najčešće se izražava jednom riječju: more, plivati, pjesma, igra…

Postoje i jezični znakovi koji su sastavljeni od jedne ili više riječi: npr. lirska pjesma, mravlja kiselina,
pravila igre, crna ovca, medeni mjesec…. svaki navedeni izraz predstavlja jedan jezični znak jer se
odnosi na poseban pojam/predmet u izvanjezičnoj stvarnosti.

Leksem je oblik riječi koji predstavlja skup svih svojih gramatičkih oblika i značenja. Primjerice leksem
riječ uključuje sve padežne oblike jednine i množine te sva značenja te riječi.

Svi leksemi jednog jezika čine njegov leksik – leksik predstavlja ukupnost riječi nekoga jezika,
područja ili struke.

Grana jezikoslovlja koja proučava i opisuje leksik, tj. riječi i odnose među riječima, naziva se
leksikologija(rječoslovlje).

Budući da je područje istraživanja kojim se bavi leksikologija vrlo široko, obično se unutar
leksikologije razlikuje nekoliko relativno samostalnih područja: primjerice, leksikografija se bavi
teorijom i praksom sastavljanja rječnika.
Jednom izrazu nije uvijek pridružen samo jedan sadržaj, odnosno jedna riječ može imati više od
jednog a značenja. Dakle, sadržaj jezičnog znaka može biti jednoznačan i višeznačan (dva ili više
značenja). Prema tom se kriteriju riječi dijele na jednoznačne i višeznačne riječi.

Jednoznačna riječ (jednoznačnica): jednom izrazu pridruženo je samo jedno značenje. Primjer: laž,
pridjev, glagol, ožujak.

Višeznačna riječ (višeznačnica): jednom izrazu pridružena su dva ili više značenja. Primjeri: puž, krug,
matrica, prilog, glas.

Dio jezikoslovlja koji proučava značenja riječi naziva se semantika.

lisac – 1. 'mužjak lisice'; 2. 'lukava muška osoba '

istok – 1. 'strana svijeta na kojoj izlazi Sunce, istočna strana svijeta'; 2. 'zemlje istočno od Europe'; 3.
'države koje su pripale istočnom vojno-političkom bloku'

Osnovno značenje riječi izravno upućuje na predmet ili pojam u stvarnom svijetu: npr. lisac – 'mužjak
lisice'. Ono se u rječniku uvijek nalazi kao prvo značenje.

Izvedeno značenje riječi izvodi se iz osnovnog značenja. U našem je primjeru izvedeno na temelju
sličnosti: lisac – 'lukava muška osoba'. Ponekad se naziva i preneseno (sekundarno) značenje.

Višeznačne riječi nastaju proširivanjem značenja jednoznačnih riječi, što znači da su njihova ostala
(prenesena) značenja izvedena iz osnovnog značenja. Zbog toga što su nastala iz osnovnoga značenja
jedne riječi, sva značenja višeznačne riječi imaju nešto zajedničko. Pojava da riječ ima dva ili više
značenja naziva se višeznačnost (polisemija).

Do višeznačnosti dolazi na različite načine:

 Primjerice, može doći do pomaka u značenju - riječ dobiva novo značenje zbog uporabe riječi
u novom kontekstu. Tako se javljaju dva različita značenja pridjeva: svjež kruh (svjež 'koji je
nedavno pripremljen') i svjež zrak (svjež 'prohladan, umjerene hladnoće').
 Izvor je višeznačnosti i specijalizacija – do nje dolazi kada riječ iz općenitoga jezika dobiva
novo značenje jer se počinje rabiti u specijaliziranom području (npr. miš – životinja i
računalno pomagalo).
 Ipak, najčešće do proširivanja značenja riječi dolazi do dva načina: proširivanjem značenja
prema sličnosti (metaforizacijom) i proširivanjem značenja prema stvarnim odnosima
(metonimizacijom).

Proširivanje značenja riječi na temelju sličnosti naziva se metafora.

primjer: riječ – rana, osnovno značenje - 'ozljeda', metafora – Duša mu je prepuna rana.', preneseno
značenje – 'ono što izaziva bol'.

Okamenjena (leksikalizirana ) metafora je vrsta metafore koju koristimo u svakodnevnom životu

npr. zebra, jagodice, list, noga, virus

Preneseno značenje utemeljeno na stvarnim odnosima, odnosno na logičkom i asocijativnom

povezivanju pojmova u vremenu i prostornu naziva se metonimija (zamjena imena).
primjer: riječ – Vatikan, osnovno značenje – 'država', metonimija – 'Vatikan je objavio…', preneseno
značenje – 'papa; vodstvo Katoličke Crkve'

Kada promatramo odnos između značenja različitih riječi, uočavamo da se neke riječi međusobno
slične, a neke potpuno različite, da neke riječi u sebi sadrže značenje druge riječi i sl. značenjski se
odnosi među riječima nazivaju leksičko-semantičkim odnosima.

Značenjski odnosi među riječima:

 sinonimija – odnos sličnosti sadržaja (značenja): novac, svota, iznos

 antonimija - odnos suprotnosti sadržaja (značenja): dan – noć
 homonimija – odnos podudarnosti izraza: tuš ('vodena boja od čađi i pigmenata') i tuš
('kupaonički uređaj')
 hiperonimija/hiponimija – odnos nadređenosti i podređenosti sadržaja (značenja): emocije –
ljubav, mržnja, radost

Sinonimi su riječi istoga ili sličnoga sadržaja, ali različitih izraza.

Sinonimija je odnos između dviju ili više riječi koje imaju različite izraze,a iste (ili djelomično iste)
sadržaje. Dva leksema između čijih sadržaja postoji takav semantički odnos djelomične ili potpune
podudarnosti nazivaju se sinonimski par (radostan - veseo). Ukoliko ih je više od dva, njihov odnos
naziva se sinonimski niz (nestašica – oskudica - nepostojanje).

Potpuni sinonimi ili istoznačnice su leksemi koji mogu zamijeniti jedan drugoga u svim kontekstima.
Istoznačnice su vrlo rijetke. Obično su to dva leksema od kojih je jedan hrvatska riječ, a drugi je
posuđenica. npr. apoteka – ljekarna, muzika – glazba, povijest – historija, tiskara – štamparija.
Prednost uvijek imaju hrvatski leksemi.

Djelomični sinonimi ili bliskoznačnice su sinonimi koji su zamjenjivi samo u nekim kontekstima.
Bliskoznačnice su češće u hrvatskom jeziku od istoznačnica. npr. radostan – veseo – sretan.

Sinonimski par (niz) mogu tvoriti i riječi koje ne pripadaju istom sloju hrvatskoga jezika.

a) leksemi od kojih jedan pripada standardnom jeziku, a drugi dijalektu (magarac – tovar, luk –
kapula)
b) leksemi od kojih jedan pripada standardnom jeziku, a drugi žargonu (glava – tikva, jedinica -
komad)
c) leksemi od kojih jedan pripada standardnom jeziku – stilski neutralan, a drugi stilski obilježen
(godina – ljeto, djevojka – djeva)

Sinonimi se dijele i na:

 općejezične ili samostalne – sinonimi izvan konteksta (tjedan – sedmica)

 kontekstualne ili individualne – sinonimi koji su rezultat individualnog stvaranja, uglavnom u
književnim djelima (dom – domovina)

Antonimi riječi suprotnih značenja. Antonimija je leksičko-semantička pojava suprotnih značenja

leksema. Dva leksema između čijih sadržaja postoji suprotnost ili oprečnost čine antonimski par. U
antonimiji nema antonimskog niza jer je ona binaran odnos. npr. nebo – zemlja, svjetlost – tama, dan
– noć .

Leksemi u antonimskom paru moraju pripadati istoj vrsti riječi: smijeh – tuga (imenice), topao –
hladan (pridjevi), blizu – daleko (prilozi), dati – uzeti (glagoli), s(s) – bez (prijedlozi).

Vrste antonima prema podrijetlu:

 raznokorijenski ili pravi ili primarni – antonimi koji imaju razlučite korijene npr. dosada –
zabava
 istokorijenski ili tvorbeni – antonimi koji imaju iste korijene – rezultat su tvorbe riječi npr.
sreća – nesreća

Vrste antonima prema naravi značenjske opreke:

a) binarni antonimi – jedan antonim u binarnom paru potpuno isključuje drugi (ili - ili) – ne
mogu se komparirati. npr. – muškarac – žena, promašiti – pogoditi
b) stupnjeviti antonimi – antonimi krajnjih točaka između kojih je još najmanje jedna točka. npr.
ljubav – mržnja, mlad – star
c) obratni antonimi – možemo im izreći isti sadržaj, ali onda s drugim antonimskim parnjakom
obrćemo slijed riječi u izrazu. (ispod - iznad)

Djelomična antonimija jest ona u kojoj samo jedno značenje višeznačnice ima svoj antonim. Ostala
značenja nemaju antonimski par. npr. divlji – pitomi.

Višestruka antonimija jest ona u kojoj svako značenje (ili više njih) višeznačnice ima svoj antonimski
par. npr. dalek – bliz.

Općejezične antonime prepoznajemo kao antonime i izvan konteksta npr. lagan – težak.

Kontekstualne antonime nalazimo u književnosti, rezultat su individualnog, piščeva stvaralaštva npr.

ravna – planina (A. Mihanović: Hrvatska domovina).

Oksimoron je vrsta antiteze odnosno paradoksa u kojem se spajanjem potpuno suprotnih pojmova
(obično pridjev + imenica) stvara novi pojam npr. grozna ljepota, glasna tišina, mudra glupost.

Homonimija je leksičko-semantički odnos dvaju (ili više) leksema kojima su isti izrazi, ali im je sadržaj
potpuno različit. Homonime zovemo i jednačice npr. otok- kopno sa svih strana okruženo morem ili
oteklina

Leksički homonimi – kod leksičkih homonima poklapaju se izrazi osnovnog leksičkog oblika.

Obični homonimi nastaju tako da se njihovi izrazi izjednače tek u gramatičkim oblicima (deklinaciji,
konjugaciji, komparaciji). Zovu se i gramatički ili morfološki homonimi. npr. sa sobom (1. jd.
zamjenica sebe, se) sa sobom (1. jd. imenice soba)

Da bi dva leksema bili pravi homonimi, moraju ispunjavati sljedeće uvjete:

1. moraju imati različita značenja

2. moraju imati isti izraz (fonemski sastav)
 3. moraju imati isti naglasak
4. moraju se isto pisati

Ako dva leksema ne ispunjavaju 3. od uvjeta (nemaju isti naglasak), radi se o homografiji, a takve
lekseme nazivamo homografima ili istopisnicama. npr. lὓk – luk

Ako dva leksema ne ispunjavaju 4. od uvjeta (ne pišu se isto, ali imaju isti izgovor), radi se o
homofoniji, a takve lekseme nazivamo homofonima ili istozvučnicama. npr. Jáva – jáva

Homonimi se u rječniku bilježe svaki posebno kao samostalna leksikografska jedinica.

Načini nastajanja leksičkih homonima:

1. homonimi nastaju djelovanjem glasovnih promjena u prošlosti

2. homonimi nastaju posuđivanjem tako da se izraz posuđenog leksema, poslije prilagodbe,
izjednači s izrazom hrvatskog leksema
3. homonimi nastaju tvorbom riječi
4. homonimi nastaju kada se jedno od značenja višeznačnica osamostali i postane samostalan
leksem

Polisemija – jedna riječ ima dva ili više različitih značenja.

Homonimija – dvije različite riječi imaju isti izraz, ali različite sadržaje.

Neke riječi mogu biti u odnosu nadređeno – podređeno; u njemu jedna riječ ima šire značenje, a
druga uže, odnosno značenje jedne riječi (npr. jabuka) sadržano je u značenju druge riječi (npr. voće).
Takav se odnos naziva hiperonimijsko-hiponimijskim odnosom.

Nadređenica/hiperonim – riječ koja obuhvaća značenje svojih podređenih pojmova. Primjerice riječ
životinja nadređenica je riječima lav, mačka, pas, koje su njezine podređenice. Podređeni pojmovi
(lav, mačka, pas) nazivaju se podređenice/hiponimi.

Podređenice koje imaju zajednički nadređeni par nazivaj se supodređenice (kohiponimi).