REČENICA

Muslina def rečenice:

REČENICA KAO OSNOVNA KOMUNIKACIJSKA (OBAVIJESNA) JEDINICA

 Rečenica je govorna jedinica koja prenosi i saopćava obavijest ili poruku.
 Svaka rečenica sadrži po jednu potpunu, zaokruženu obavijest.
 Rečenica kao obavijesna jedinica uvijek je uklopljena u kontekst.
 Takva se rečenica iskorištava u konkretnom govornom čini da se njome sugovorniku
prenese zaokružena obavijest.
 U govoru ostvarena rečenica zove se iskaz.
 Iskazi su najmanje govorne jedinice kojima se kao dijelovima širih govornih jedinica
prenosi potpuna (cjelovita) obavijest.
 Iskazi mogu biti strukturno nepotpuni, ali obavijesno potpuni.

REČENICA KAO GRAMATIČKA JEDINICA

PREDIKATIVNOST
 Predikativnost je općenita gramatička kategorija kojom se određuje rečenični sadržaj s
obzirom na gramatičke oznake lica, vremena i načina (modusa).
 Predikativnost je jedinstvo ovih triju sintaksičkih kategorija.
 Kategorijom lica označava se odnos koji se uspostavlja između govornika, sugovornika
i onoga o kome se ili onog o čemu se govori.
 Prvo lice označava govornika ili skupinu kojoj on pripada.
 Drugo lice označava sugovornika ili skupinu kojoj on pripada.
 Treće lice označava onoga o kome se ili one o kojima se govori (isključujući govornika i
sugovornika), ili pak ono o čemu se govori.
 U nekim rečenicama kategorija lica nije izražena.
 Takve se rečenice nazivaju bezličnim.

VRIJEME
 Kategorija vremena kojom se odlikuje rečenica tiče se vremenskog plana rečeničnog
sadržaja.
 Takvo se vrijeme naziva sintaksičkim vremenom.
 Vrijeme zbivanja određujemo prema vremenu govorenja.
 U odnosu na trenutak govora ono što saopćavamo rečenicom može biti u sadašnjem,
prošlom ili u budućem vremenu.
 U sadašnjem je vremenu svaki rečenični sadržaj koji se poklapa s trenutkom govora.
 U prošlom je vremenu svaki rečenični sadržaj koji se odnosi na vrijeme prije trenutka
govora.
 U budućem je vremenu svaki rečenični sadržaj koji se odnosi na vrijeme poslije
trenutka govora.
NAČIN
 Kategorija načina (modusa) ukazuje na to u kakvoj se vezi sa stvarnošću nalazi
rečenični sadržaj.
 Ovako određena modalnost naziva se objektivnom modalnošću.
 Objektivna modalnost predstavlja rečenični sadržaj ili kao stvaran (realan) ili kao
nestvaran (nerealan).
 Tako se razlikuju realna modalnost i irealna modalnost.
 Rečenice sa realnom modalnošću imaju vremensku određenost; sadašnjost, budućnost
i prošlost.
 Rečenice s nestvarnim sadržajem nemaju vremensku određenost i mogu imati različita
značenja.
 Rečenice s irealnom modalnošću obilježene su nekim od irealnih načina: mogućim
načinom (kondicionalom), željnim načinom (optativom) ili zahtjevnim načinom
(imperativom).
 S objektivnom modalnošću rečenice može se kombinirati subjektivna modalnost.
 Njome se izriče stav govornika prema onome o čemu se u rečenici govori uvjerenost ili
neuvjerenost, slaganje ili neslaganje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, radost, žaljenje i
sl.
 Subjektivna modalnost je u tijesnoj vezi s ekspresivnom i emocionalnom obojenošću
rečeničnog sadržaja.

CILJNA USMJERENOST REČENICE

 Svaka rečenica ima svoj obavijesni cilj.
 Možemo njome prenijeti obavijest ili zaokružiti obavijest ili sugovornika potaknuti na
nešto.
 Prema tom svojstvu rečenice se dijele na: izjavne, upitne, poticajne i usklične rečenice.
 Izjavne rečenice prenose obavijest (namjere, osjećanja, misli, činjenice, pojave).
 Izjavne rečenice imaju na kraju silaznu intonaciju, a iza njih se satvlja tačka.
 Upitne rečenice su one kojima nešto pitamo.
 Razlikujemo prave upitne i upitno – retoričke.
 Prave upitne rečenice traže obavijest od sugovornika.
 Upitno – retoričke rečenice ili retorička pitanja ne traže odgovor jer se odgovor i ne
očekuje.
 Ove rečenice su upitne samo po obliku.
 Upitne rečenice obično počinju nekim upitnim riječima; zamjenicama ili prilozima (ko,
šta, gdje, kad, zašto, ...) ili sadrže upitne riječice (zar, li).
 Obilježavaju se upitnikom i izgovaraju se upitnom intonacijom, tj. uzlaznom
rečeničnom melodijom.
 Poticajne rečenice potiču sugovornika na nešto, izražava se zapovijed, zahtjev, poziv,
molba.
 Usklične rečenice izražavaju emocionalni odnos govornika prema sadržaju obavijesti ili
sugovorniku.
 Izgovaraju se pojačanom, tzv. Uskličnom intonacijom, a mogu biti dopunjene uzvicima.
 Obilježavaju se uskličnikom na kraju rečenice, a ako sadrže pitanje, dodaje se i upitnik.

VRSTE REČENICA PO SASTAVU

 Po sastavu rečenice mogu biti proste i složene.
 Razlikujemo ih po broju predikata.
 Proste rečenice su one koje se sastoje samo iz jedne subjekatsko – predikatske veze,
sadrže samo jedan predikat.
 Proste rečenice mogu biti osnovne, one koje se sastoje samo iz osnovnih članova,
subjekta i predikata i proširene, one koje u svom sastavu, osim osnovnih, imaju i druge,
nesamostalne, zavisne članove.
 Složene rečenice se sastoje iz dvije ili više subjektatsko – predikatskih veza i nastale su
sastavljanjem dvije ili više rečenica u jednu.

GRAMATIČKO USTROJSTVO REČENICE

 Riječi u rečenici se povezuju po određenim pravilima.
 To su pravila nizanja ili redoslijeda riječi u rečenici i pravila slaganja riječi u kojima se
izražavaju njihovi međusobni odnosi.
 Ukupnost ovih odnosa sačinjava gramatičko ustrojstvo rečenice.

SAMOSTALNI REČENIČNI ČLANOVI

 Dvije osnovne pozicije u rečenici su predikat (P) i subjekt (S) koje nazivamo osnovnim
ili glavnim rečeničnim članovima.
 Uz subjekt i predikat još objekt (O) i adverbijalne odredbe (AO) čine samostalne
rečenične članove jer predstavljaju osnovne sastavnice rečenice.
 Odnosi između članova rečeničnog ustrojstva uspostavljaju se njihovim gramatičkim
svojstvima.
 Nesamostalni rečenični članovi su atribut (A) i apozicija (AP) jer se u rečenicu uvode
posredno, kao dodatak nekom rečeničnom članu.

PREDIKAT
 Predikat je osnovni rečenični član kojim se iziče nešto o drugo osnovnom članu,
subjektu.
 Pripisuje se neka radnja, stanje, raspoloženje, osobina.
 Predikat čini gramatičko jezgro rečenice jer nije ovisan ni o jednom drugom članu
rečenice, a ostali članovi rečenice se uvršataju po njemu.
 Gramatičko značenje predikata sadržano je u ličnom glagolskom obliku koji sadrži lice,
broj, vid, vrijeme i način.
 To su gramatička svojstva predikata.
 Predikati se dijele na glagolske predikate i neglagolske predikate.
GLAGOLSKI PREDIKAT
 Glagolski predikati mogu biti prosti i složeni.
 Prosti glagolski predikat sastoji se od jedne glagolske leskeme (riječi) koja nosi i
gramatičko i leksičko značenje predikata.
 Predikat od jednog glagolskog oblika, bio on prost ili složen, naziva se prosti glaglski
predikat.
 Složeni glagolski predikat sastavljen je od dva glagolska oblika; jednog u ličnom
glagolskom obliku i drugog u obliku infinitiva kao leksičke dopune.
 Nepunoznačni glagoli su modalni glagoli: trebati, morati, moći, htjeti, smjeti, željeti,
znati, umjeti, uspjeti, pokušati i dr.
 Fazni glagoli označavaju razne faze procesa, odnosno početak, prekid ili nastavljanje
radnje: početi, stati, nastaviti, prekinuti, prestati i sl.
 Dopunski punoznačni glagol u stastavu složenog glagolskog predikata može imati i
oblik prezenta.
 Tako se on sa modalnim i faznim glagolom povezuje veznikom da i gramatički se slaže
sa subjektom.
 U bosanskom je jeziku uobičajena upotreba dopunskog predikativnog glagola u obliku
infinitiva.

IMENSKI PREDIKAT
 Kada se leksičko značenje predikata izriče neglagolskom leksemom, nastaje sintaksička
konstrukcija koju zovemo imenskim predikatom.
 Imenski je predikat složena sintaksička kategorija koja u sebe uključuje najmanje dvije
potkategorije: kopulativni predikat i semikopulativni predikat.
 Zajedničko obilježje oba tipa imenskog predikata je prisustvo neglagolske lekseme koja
se naziva leksičkim jezgrom.

KOPULATIVNI PREDIKAT
 Kopulativni se predikat sastoji od kopulativnog (sponskog) glagola biti u ličnom
glagolskom obliku i leksičkog jezgra.
 Kopulativni glagol biti nema nikakvog leksičkog značenja; njegova se funkcija svodi na
obilježavanje predikativosti.
 Leksičko značenje kopulativnog predikata izriče se leksičkim jezgrom.
 Kopulativnim se predikatom subjekt identificira ili mu se pripisuje kakva osobina.
 U ulozi leksičkog jezgra najčešće se javljaju: imenice, imeničke zamjenice, pridjevi,
pridjevske zamjenice, redni brojevi, prilozi, glavni brojevi.
 Supstantivne (imeničke) i adjektivne (pridjevske) riječi u ulozi leksičkog jezgra
kopulativnog glagola stoje u obliku nominativa.

SEMIKOPULATIVNI PREDIKAT
 Semikopulativni predikat sastoji se od semikopulativnog (polusponskog) glagola u
ličnom glagolskom obliku i leksičkog jezgra.
 Semikopulativni glagoli funkcionalno su slični kopulativnom glagolu biti, ali se od njega
razlikuju po tome što, uz gramatičko, imaju i leksičko značenje.
 Njihovo je leksičko značenje nepotpuno, te im je stoga nužno pridružiti leksičko jezgro
kao dopunu kojom će se obilježiti temeljno leksičko značenje predikata.
 Semikopulativni glagoli mogu biti neprijelazni (postati, ostati, izgledati) i prijelazni
(smarati, imenovati, proglasiti).
 Neprijelaznim semikopulativnim glagolima leksički se sadržaj predikata pripisuje
subjektu, a prijelaznim objektu.
 Uz neprijelazne semikopulativne glagole: postati, ostati, ispasti itd, leksičko jezgro
dolazi u obliku nominativa ili instrumentala.
 Uz prijelazne semikopulativne glagole: zvati, nazvati, prozvati itd, leksičko jezgro dolazi
u obliku instrumentala.

ŠIRENJE PREDIKATA
 Proces širenja predikata označava uključivanje novih strukturnih komponenata u
sastav predikata, a ostvaruje se na dva načina: dekompozicijom i usložnjavanjem.

DEKOMPOZICIJA PREDIKATA
 Dekompozicija označava širenje predikata razlaganjem punoznačne riječi (lekseme) na
značenjski nepotpun glagol i glagolsku imenicu koja je izvedena iz glagolske riječi.
 Ovakvi predikati se nazivaju dekomponirani predikati.
 U sastav ovih predikata često dolaze glagoli: vršiti, voditi, držati, dati, pružiti, činiti.
 Dekompoziciju možemo uočiti i u sastavu složenog glagolskog predikata.

USLOŽNJAVANJE PREDIKATA
USLOŽNJENI GLAGOLSKI PREDIKAT
 Usložnjavanje je uklučivanje jednog ili više novih članova u sastav predikata.
 Osnovno leksičko značenje se pri tome ne mijenja, ali se donekle mijenja gramatičko
značenje.
 Uključiti se mogu modalni ili fazni glagoli uz dodatak punoznačnog glagola.
 Složeni glagolski predikat nastaje usložnjavanjem (proširivanjem) prostog glagolskog
predikata.
 Postoje dva načina usložnjavanja ovakvog predikata da bi nastao usložnjeni glagolski
predikat.
o Prvi način: modalni ili fazni glagol + modalni ili fazni glagol + punoznačni glagol
o Drugi način: modalna perifrastična (opisna) konstrukcija + punoznačni glagol
 To znači da umjesto modalnog ili faznog glagola može doći kopula u ličnom glagolskom
obliku i pridjev ili prijedložno – padežni izraz te dopuna punoznačnim glagolom.

USLOŽNJENI IMENSKI PREDIKAT

 Tvori se na dva načina:
 o Modalni ili fazni glagol + kopulativni glagol biti ili semikopulativni glagol +
imenička riječ.
o Modalna opisna konstrukcija + kopulativni glagol biti ili semikopulativni glagol
+ imenička riječ.

ISPUŠTANJE PREDIKATA
 Predikat u rečenici može biti i izostavljen.
 Obično je to u kontekstu iz kojeg se jasno može zaključiti koji je to predikat.
 Ovo se često dešava u dijalozima, nominativnim i eliptičnim rečenicama.

SUBJEKT
 Riječ ili grupa riječi u rečenici kojm se označava pojam o kojem se govori, kojem se
nešto pripisuje, naziva se subjekt.

GRAMATIČKA SVOJSTVA SUBJEKTA

 Subjekt je supstantivna riječ u nominativu koja se s predikatom redovito slaže u licu i
broju.
 Predikatom se određuju gramatička svojstva subjekta te se stoga kaže da subjekt zavisi
od predikata.
 Subjekt je obično imenica ili supstantivna riječ u nominativu, ali subjekt može biti i
svaka druga vrsta riječi (zamjenice, pridjevi, brojevi idr.).
 Službu subjekta mogu vršiti i druge nepromjenjive riječi. (npr. prilozi i veznici).
 I infinitiv se javlja u službi subjekta s osnovnom funkcijom imenice.
 U subjekatskim sintagmama grupa riječi ima funkciju subjekta u rečenici.

ISPUŠTANJE SUBJEKTA
 Subjekt u 1. i 2. licu najčešće je suvišan, te se stoga može ispustiti.
 Ispušteni subjekt u 1. i 2. licu redovito se može jednoznačno odrediti na osnovu
predikata.
 Stoga se naziva sadržanim ili skrivenim subjektom.
 Subjekt u 3. licu može se izostaviti samo onda kad je iz konteksta potpuno jasno koja je
leksema u ulozi subjekta.
 Ovakav ispušteni subjekt u 3. licu se zove izostavljeni subjekt.

REČENICE BEZ SUBJEKTA

 Neke su rečenice gramatički tako ustrojene da ne omogućuju uvođenje subjekta.
 U njima predikat ne otvara mjesto subjektu.
 Takve su rečenice u kojima u službi predikata dolaze bezlični glagolski oblici.

SLAGANJE SUBJEKTA S PREDIKATOM

 Subjekt se gramatički slaže sa predikatom u licu i broju.
 Ako je predikatski glagol u 1. i 2. licu jednine i množine, subjekti su lične zamjenice za
1. i 2. lice jednine ili množine, a kod predikata u 3. licu jednine ili množine dolaze lične
zamjenice za 3. lice jednine ili množine.
ODSTUPANJA U SLAGANJU PO RODU
 Neke riječi koje označavaju osobe mučkog spola imaju gramatički ženski rod (komšija,
gazda, ...).
 Ove imenice se u jedini, kao subjekti, slažu sa predikatom muškog roda.
 U množini se najčešće slažu s predikatom ženskog roda.
 Riječi kao: izbjeglica, varalica i sl., koje su gramatički ženskog roda, a označavaju osobe
i muškog i ženskog roda.
 U ulozi subjekta slaču se s predikatom na oba načina zavisno od toga da li označavaju
žensku ili mušk osobu.
 U ženskom rodu se ovi subjekti slažu samo s predikatom ženskog roda.
o Zbirne imenice imaju odstupanja po broju:
o Zbirne imenice na –a (djeca, braća) slažu se s predikatom kao imenice srednjeg
roda u množini.
o Zbirne imenice na –je (perje, lišće) slažu se s predikatom kao imenice ženskog
roda u jednini.
o Zbirne imenice na –ad (momčad, jagnjad) slažu se s predikatom kao imenice
ženskog roda u jednini, ili rjeđe, kao imenice srednjeg roda u množini.
o Brojne imenice sa sufiksom –ica (dvojica, trojica) slažu se s predikatom kao
imenice srednjeg roda u množini.
o Zbirni brojevi sa sufiksom –oje (dvoje, troje, oboje) i –ero (četvero, petero) slažu
se s predikatom kao imenice srednjeg roda u jednini.
o Ako su promjenjivi glavni brojevi (dva, oba, tri) i brojevi složeni s njima, u
vezanoj sintagmi a imenicama muškog i srednjeg roda u množini.
o Imenice muškog roda rjeđe se slažu po muškom rodu u množini.
o Ako su vezane sintagme sastavljene od nepromjenjivih glavnih brojeva (pet, šest,
sedam) ili količinskih priloga (malo, mnogo, dovoljno) i imenice muškog, ženskog
i srednjeg roda –a vrste, slažu se s predikatom kao imenice srednjeg roda u
jednini.
o Isto je slaganje ako su sintagme sastavljene od brojnih imenica (stotina, hiljada).

SLAGANJE SA VIŠE SUBJEKATA

 Ako u rečenici imamo više pojmova različitih rodova koji čine subjekt muškog roda
množine, primjenjujemo posebna pravila slaganja:
o Subjekti muškog i ženskog roda u jednini slažu se s predikatom muškog roda u
množini.
o Subjekti ženskog roda u jednini slažu se s predikatom ženskog roda u množini.
o Subjekti različitog roda u jednini slažu se s predikatom muškog roda u množini.
o Subjekti različtog roda u množini slažu se s predikatom muškog roda u množini.
OBJEKT
 Objekt je supstantivni (imenički) član u zavisnom padežu s prijedlogomili bez
prijedloga kojem u rečenici otvara mjesto glagol sa svojstvom jakog upravljanja.
 Objekt u rečenici mogu biti sve supstantivne ili supstantivizirane sintakseme, te vezane
sintagme.
 Rekcijom glagola utvrđuje se gramatički oblik objekta.
 Taj njegov oblik se ne može mijenjati, a da se smisao rečenice bitno ne promijeni.
 Objekt se u rečenicu uvodi po leksičko – gramatičkim svojstvima glagola kao dopuna
njihovu značenju.
 Zato je on najčešće neizostavni rečenični član.
 Njegovim ispuštanjem rečenica komunikacijski ne bi bila potpuna.
 Glagoli koji uvode objekt u oblik besprijedložnog akuzativa zovu se prijelaznim
(tranzitivnim) glagolima, a taj njihov objekt bližim ili izravnim objektom.
 Glagoli koji ne mogu uvesti objekt u obliku besprijedložnog akuzativa, nego ga uvode u
oblik kojeg drugog padeža s prijedlogom ili bez prijedloga zovu se neprijelaznim ili
intrazitivnim glagolima, a njihovi objekti daljim ili neizravnim objektima.
 Neprijelazni su također i svi glagoli koji se odlikuju svojstvom jakog upravljanja
(rekcije), tj. oni koji uopće ne otvaraju mjesto objektu.
 Bliži i dalji objekt međusobno se razlikuju i po stupnju obaveznosti navođenja.
 Bliži se objekt odlikuje višim stupnjem obaveznosti.
 On se može izostaviti jedino ukoliko je potpuno predvidiv ili je s obzirom na obavijesno
ustrojstvo rečenice suvišan.
 Izostavljanjem objekta glagolu se može pridodati kvalifikativno značenje.
 Uz pojedine prijelazne glagole mogu stajati i dva bliža objekta, te bliži i dalji objekt
zajedno.
 Isto tako pojedini neprijelazni glagoli mogu otvoriti mjesto dvama daljim objektima.

BLIŽI (IZRAVNI) OBJEKT

 Bližem objektu u rečenici otvaraju mjesto samo prijelazni glagoli.
 Prijelazni su glagoli značenjski izrazito raznoliki (kreativni: izraditi, transformativni:
očistiti, perceptivni: osjetiti, ...), ali im je svima zajedničko to što im je radnja izravno
vezana za objekt, što znači da im radnja ili obuhvaća objekt ili je izravno usmjerena k
njemu.
 Pored oblika akuzativa, bliži objekt može imati i oblik besprijedložnog genitiva.
 Razlikuju se dva takva slučaja: tzv. slavenski genitiv i dijetni (partitivni) genitiv.
 I jedan i drugi mogu se zamijeniti oblikom besprijedložnog akuzativa, i to slavenski
genitiv bez promjene, a dijelni genitiv s promjenom značenja.
 Kad je bliži objekt nebrojiva imenica ili ona koja se obično ne broji i kad glagolska
radnja zahvaća samo jedan dio ili neodređenu količinu onoga što ona znači, tada ona
stoji u obliku genitiva koji nazivamo dijelnim (partitivnim) genitivom.

DALJI (NEIZRAVNI) OBJEKT

 Daljem objektu u rečenici otvaraju mjesto neprijelazni glagoli, neke neglagolske
predikatske riječi sa svojstvom jakog upravljanja (rekcije) te neprijelazni glagoli.
 Dalji objekt nikad nije izravno povezan sasadržajem riječi po kojima se učvršćuje u
rečenicu, što znači da se ne može smatrati sastavnim dijelom tog sadržaja.
 Uz neprijelazne glagole objekt može, ovisno o rekciji glagola, imati oblik svih zavisnih
padeža s prijedlogom ili bez prijedloga, a u obliku dativa uglavnom bez prijedloga.
 Objekt u obliku besprijedložnog genitiva uvode glagoli s riječicom se (dočepati se,
sjetiti se), te glagoli trebati, imati itd.
 Objekt u obliku genitiva s prijedlogom od stoji uz manji broj glagola (odviknuti se,
uzdržati se).
 Objekt u obliku besprijedložnog dativa uvode glagoli s riječicom se (radovati se, veseliti
se).
 Objekt u obliku besprijedložnog instrumentala uvode glagoli s riječicom se (služiti se,
koristiti se).
 Objekt u obliku lokativa najčešće dolazi s prijedlozima o, u i na.
 Govoriti, razgovarati – o; sudjelovati, učestvovati – u; zasnivati se, temeljiti se – na.
 Neki prijelazni glagoli, pored bližeg objekta, otvaraju mjesto i daljem objektu u obliku
genitiva, dativa i instrumentala bez prijedloga.
 Manji broj prijelaznih glagola otvara mjesto daljem objektu u obliku besprijedložnog
genitiva (lišiti, osloboditi, riješiti).
 Glagoli koji znače davanje (dati, predati, uručiti) uvode dalji objekt u obliku
besprijedložnog dativa.
 Neki prijelazni glagoli otvaraju mjesto daljem objektu u zavisnom padežu s prijedlogom
(Udali su je za stranca.), glagol udati uvodi objekt u obliku akuzativa bez prijedloga.

ADVERBIJALNA ODREDBA
 Adverbijalna odredba je neobavezni (fakultativni) rečenični član kojemu mjesto u
rečenici otvara predikat.
 Ona se u rečenici uvodi po rečeničnom sadržaju, a ne po lesičko – gramatičkim
svojstvima sintaksema u poziciji predikata.
 Njome se rečenični sadržaj dodatno određuje, i to s obzirom na različite okolnosti pod
kojima se vrši radnja ili traje stanje obilježena predikatom.
 Adverbijalna odredba se odlikuje izrazito značenjskom raznolikošću.
 Njome se najčešće obilježava mjesto i vrijeme, te način, uzrok i namjera, ali nisu rijetka
ni druga značenja.
 Adverbijalna odreba može biti uzrečena prilozima te funkcionalno preobraženim
supstantivnim sintaksemama u obliku kojeg zavisnog padeža s prijedlogom ili bez
prijedloga (tj. prijedložno – padežnim izrazima).
 Zahvaljujući svome značenju prilozi su najpogodniji da se njima izrekne adverbijalna
odredba.
 U toj se ulozi ponajprije javljaju prilozi sa značenjem mjesta (gore, dolje, ovdje),
vremena (jučer, danas), uzroka (zato, stoga), načina (napamet, brzo) i količine (mnogo,
malo, toliko).
 Kao upućivačko – zamjeničke riječi zamjenički prilozi zauzimaju posebno mjesto.
 Poziciju adverbijalne odredbe češće popunjavaju prijedložno – padežni, a rjeđe padežni
izrazi.
 Razlikuju se konekstualno uvjetovani od kontekstualno neuvjetovanih prijedložno –
padežnih izraza.
 U prvima se tip adverbijalnog značenja precizira upotrebom jednoznačnih prijedloga
(čelo – mjesni, nakon – vremenski, zbog – uzročni), dok se u drugima adverbijalno
značenje temelji na leksičkosemantičkom suodnosu upravnog i zavisnog člana
adverbijalnoodredbene sintagme.

ADVERBIJALNA ODREDBA MJESTA

 Adverbijalnom odredbom mjesta obilježava se prostor za koji se veže radnja ili stanje
obilježeno predikatom, a izriče se prilozima te padežnim i prijedložno – padežnim
izrazima.
 U ulozi adverbijalne odredbe mjesta javljaju se prilozi zajedničkog i naizmjeničkog tipa.
 Mjesni zamjenički prilozi vrlo često popunjavaju poziciju adverbijalne odredbe.
 Njima se traži obavijest o prostoru (gdje, kuda, kamo, odakle) ili se upućuje:
o Na prostor koji se određuje prema sudionicima u govornom činu (ovdje, ovuda,
ovamo)
o Na neoređeni prostor (negdje, igdje, nigdje)
 S obzirom na karakter odnosa koji se uspostavlja između radnje ili stanje koje se
prostorno određuje i supstantivne riječi u obliku zavisnog padeža kojim se označava
prostor, tj. lokalizatora, mogu se izdvojiti četiri najšira tipa mjesnog značenja –
lokaciono, orijentaciono, ablativno i ciljno ili direktno.
 Lokaciono značenje podrazumijeva da obilježena radnja zahvaća lokalizator, bilo da je
smještenja u njegovim granicama, bilo da ga na neki način savladava.
 Lokaciono se značenje najčešće obilježava:
o Genitivom s prijedlozima: sred, nasred, usred
o Akuzativom s prijedlozima: kroz, niz i uz
o Besprijedložnim instrumentalom: Jedan je dječak išao gradom.
o Lokativom s prijedlozima: u, na i po.
 Besprijedložnim se instrumentalom obilježava kretanje na širem prostoru, bez
obavijesti o pravcu kretanja, dok se akuzativom s prijedlozima kroz, niz i uz označava
tip pravca kretanja.
 Prijedlogom kroz osnovni pravac, prijedlogom niz smjer odozgo nadolje, a prijedlogom
uz smijer odozdo nagore.
 Kada obilježena radnja ne zahvaća lokalizator, već se prostor na kome se ona vrši
određuje u odnosu na lokalizator kao orjentir, takav se odnos prepoznaje kao značenje
orijentacije.
 Ovaj se tip mjesnog značenje obilježava isključivo prijedložno – padežnim izrazima, a
najčešće:
o Genitivom s prijedlozima: ispred, iza, iznad
o Akuzativom s prijedlozima: uz, pred, za
o Instrumentalom s prijedlozima: pred, za, nad
o Lokativom s prijedlogom pri

ADVERBIJALNA ODREDBA VREMENA

 Adverbijalnom odredbom mjesta označava se vrijeme za koje se veže radnja ili tsanje
obilježena predikatom, a izriče se prilozima te prijedložno – padežnim kontrukcijama.
 U bosanskom jeziko osobito je razvijen sistem vremenskih priloga, tako da oni vrlo
često stoje u službi adverbijalne odredbe vremena.
 Njima se iznosi obavijest o vremenu i upućuje na već određeno vrijeme.
 Adverbijalna odredba vremena može biti padežni izraz.
 U toj se ulozi javljaju imenice koje označavaju vrijeme, i to u obliku:
o Genitiva: Ali te noći više nije zaspao.
o Akuzativa: Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu.
o Instrumentala: Noćima nisam mogla oka sklopiti.
 U oblike genitiva i akuzativa uvijek stoji obavezna odredba (determinator), bilo kao
atribut, bilo kao apozicija.
 Vremenski je besprijedložni genitiv zamjenjiv besprijedložnim akuzativom ukoliko uz
njega stoji atribut (Plakala je svake noći i Plakala je svaku noć), a nije ukoliko uz njega
stoji apozicija (Umro je mjeseca februara.).
 U obliku besprijedložnog instrumentala uglavnom dolaze dani u sedmici ili imenice s
vremenskim značenjem u množini.
 AO vremena može biti izrečena i prijedložno – padežnim izrazima.
 Uz prijedloge s primarno vremenskim značenjem (nakon, uoči, prije, poslije) veći broj
uglavnom prostornih prijedloga uz lekseme vremenskog tipa dobiva vremensko
značenje (usred dana, preko ljeta, oko ponoći).
 Tako susrećemo prijedložno – padežne izraze s vremenskim značenjem u obliku:
o Gentiva: Poslije jela oprao sam ruke nad leđenom.
o Dativa: Prema svanuću kiša je jače padala.
o Akuzativa: Budna i zabrinuta majka ga je u sabah dočekala.
o Instrumentalom: S prvim mrakom zatvarane su vratnice.
o Lokativa: Tumarali su po mraku.
 Budući da se vrijeme može smatrati apstraktnom lokacijom i unutar padežnih i
prijedložno – padežnih izraza s vremenskim značenjem mogu se razlikovati slični
semantički tipovi kao kod mjesnog značenja (svakog dana, svaki dan, danima, usred
dana).

ADVERBIJALNA ODREDBA NAČINA

 Adverbijalnom odredbom načina obilježava se kakva okolnost koja utječe na kvalitet
radnje ili stanja označenog predikatom.
 Adverbijalna odredba načina može biti padežni izarz u obliku:
o Genitiva: Gledala me razrogačenih očiju.
o Instrumentala
 Uz padežni izarz u obliku genitiva redovito stoji obavezna odredba (determinator).
 U ulozi adverbijalne odredbe mačina mogu se javiti i prijednložno – padežni izrazi u
obliku:
o Genitiva: Razgovaramo ispod glasa.
o Akuzativa: Promrljao je nešto kroz bradu.
o Instrumentala
o Lokativa: Župčani su došli u gomili ...
 S načinskim se značenjem često prepliću druga adverbijalno odredbena značenja.
 Tako razlikujemo:
o Poredbeno – načonske adverbijalne odredbe (izriču se genitivom s prijedlogom
poput te konstrukcijom sveznikom kao).
Mrak nas je obavio poput prozirnog vela.
o Instrumentalno – načinske adverbijalne odredbe (izriču se najčešće genitivom s
prijedlogom preko i akuzativom s prijedlogom kroz).
Preko jedne riječi razumjeli su sve.
o Količinsko – načinske adverbijalne odredbe (izriču se najčešće genitivom s
prijedlozima do i preko).
Pio je preko mjere.

ADVERBIJALNA ODREDBA UZROKA

 Adverbijalnom odredbom uzroka obilježava se uzrok vršenja radnje ili trajanja stanja
označenog predikatom.
 Adverbijalna odredba uzroka izriče se prilozima i prijedložno – padežnim izrazima.
Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku?
 Te padežnim i prijedložno – padežnim izrazima u obliku:
o Genitiva: Oči su mu sjale iako bi morale biti mutne od pospanosti.
o Dativa
o Akuzativa: Uz toliki trud morao je uspjeti.
o Instrumentala: I strah me hvata pred ovom bjelinom hartije i ovom mutninom.
o Lokativa: Prepoznala sam je po slici.
 Prijedložno – padežnim izrazima obilježavaju se tri najšira tipa uzroka – uzrok efektor,
uzrok motiv (stimulator) i uzrok razlog.
 Sve tri se izriču genitivom, a međusobno se razlikuju po tipu posljedice što je izazivaju.