Sintaksa

Nazivom sintaksa (od starogrkog - syn-, zajedno, i txis, ureivanje;

od gr. sntaksis: slaganje u red, ureivanje sin- + tksis: red) u jezikoslovlju se oznauje
dio gramatike u kojem se prouavaju pravila koja upravljaju ustrojem reenica, te odreuju
njihovu relativnu gramatikalnost. Sam se naziv sintaksa moe takoer rabiti za naslovljavanje
tih istih pravila, kao u, primjerice, sloenici sintaksa jezika.

Suvremena istraivanja sintakse pokuavaju opisati jezike pomou takvih pravila i, za mnoge
strunjake, pronai openita pravila primjenjiva na sve jezike. Budui da polje sintakse
pokuava opisati gramatike prosudbe, ne ih pruiti, ne bavi se lingvistikom preskripcijom.

Iako sve teorije sintakse uzimaju ljudske jezike kao predmet prouavanja, postoje znaajne
razlike u izgledu. Chomskyjevci[2] vide sintaksu kao granu psihologije, s obzirom da je
shvaaju kao prouavanje lingvistikog znanja. Drugi (npr. Gerald Gazdar) uzimaju
vie platonistiko gledite, shvaajui sintaksu kao prouavanje apstraktnog formalnog
sustava.

Rije je minimalna jedinica sintaksike analize. To znai da se u sintaksi rije smatra

sintaksikom jedinicom iji nijedan dio nije sintaksika jedinica. Zato se kae da je rije donja
granica sintakse.

Punoznane rijei

Punoznane rijei (punoznanice) mogu biti u slubi subjekta, predikata, objekta i prilone
oznake, a to su, jednom rijeju, samostalni reenini lanovi te mogu biti u subi atributa i
apozicije, a to su nesamostalni reenini lanovi. Punoznane rijei su imenice, glagoli,
pridjevi, prilozi i brojevi.

Punoznane rijei mogu se svrstati u etiri kategorije:

- Supstantivne ili imenike (oznaka S)

- Verbalne ili glagolske (oznaka V)
- Adjektivne ili pridjevske (oznaka A)
- Adverbijalne ili prilone (oznaka ADV)
 Nepunoznane rijei

Nepunoznane rijei (nepunoznanice) ne mogu biti niti u jednoj od navedenih slubi jer
se radi o vrstama rijei koje nemaju leksikog znaenja, nego imaju samo gramatiko
znaenje, a takvi su prijedlozi, prilozi, veznici, uzvici, estice i pomoni glagoli.

SINTAGMA

Spoj najmanje dviju punoznanih rijei naziva se sintagmom.

Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u sintagmi doi
kui imamo dva tagmema, jedem fini sendvi imamo tri tagmema itd.

Tagmemi mogu biti glavni ili zavisni. Glavni se tagmem naziva odreenicom, a zavisni
odrednicom. U sintagmi fini sendvi, sendvi je odreenica, a fini je odrednica. U sintagmi
doi kui doi je odreenica, a kui odrednica.

ODNOSI MEU TAGMEMIMA

Postoje tri tipa odnosa meu tangemima: sronost (kongurencija), upravljanje (rekcija) i
pridruivanje.

Sronost ili kongruencija slaganje je rijei u reenici prema gramatikim kategorijama, kao
to su npr. rod, broj i pade.
Princip je da se jednoj ili skupu rijei prilagode neke ostale rijei, koje to mogu i trebaju.

Primjer:

Ivan je zaspao.
Iva je zaspala.
Rije zaspao/zaspala mijenja oblik ovisno o tome koja rije je subjekt; meutim
rije je nema mogunosti takve promjene, i ostaje ista.
 Vrste sronosti:

gramatika sronost
logika sronost (sronost po smislu)

Primjer:
Ivica i Marica zajaukae.
Prevlada mir, srea i blagostanje.

U prvoj reenici su dva subjekta, a glagol (predikat) je u mnoini, tu imamo slaganje

predikata sa subjektom po smislu (dva subjekta - mnoina - predikat u mnoini), no
predikat se ne slae sa svakim subjektom posebno.

Upravljanje (rekcija)

To je odnos u kojem je glavni tagmem najee glagol, ali moe biti i glagolska imenica ili
pak obina imenica. Za razliku od sronosti gdje je glavni tagmem na drugome mjestu (a kada
bi bio na prvome to bi bilo stilski obiljeeno, npr. Vinkovci, grad), ovdje je glavni tagmem na
prvome mjestu.

Primjer: prati posue, svirati violinu, jesti doruak.

U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slino je i

kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica.

Primjer: pranje posua, sviranje violine, jedenje doruka; korica kruha, komad torte.

Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) slie na ve navedeni
odnos sronosti (grad Vinkovci). Razlikovati ih moemo po tome gdje se nalazi glavni
tagmem. U sronosti glavni je tagmem na drugome mjestu (Vinkovci), a u odnosu upravljanja
glavni je tagmem na prvome mjestu (komad).

Vano je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje.

O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica odreuje gramatiki oblik u
kojem e se pojaviti zavisna sastavnica (odreuje joj rod, broj, pade, lice), a slabo je
upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po znaenju odreuje koja se zavisna
sastavnica moe nai uz nju (vano je samo znaenjsko podudaranje).
Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt iskljuivo u
akuzativu (trenirati hokej). Ne moemo rei trenirati hokeja, trenirati hokejem; ne moemo
upotrijebiti nijedan drugi pade osim akuzativa.

Primjer je slabog upravljanja je glagol razgovarati. Moemo razgovarati s nekim

(instrumental), o neemu (dativ), nakon neega (genitiv), a moemo razgovarati i brzo, sporo,
tiho, potajno (prilozi). Dakle glagol razgovarati ne odreuje strogo gramatiki oblik svoje
dopune, ali naravno, ostaje vano znaenjsko podudaranje. Ne moemo razgovaratisa
stolom (iako je gramatiki to ispravno, ali nema smisla), ne moemo razgovarati nakon
raunala i slino.

Pridruivanje
Radi se o odnosu u kojem slubu zavisnog tagmema vri rije koja je po vrsti nepromjenjiva
(prilozi, glagolski prilozi sadanji i proli te infinitiv).

Primjer: potajno razgovarati, smijati se plaui, upozoriti nekoga viknuvi, stati plakati.

Vrste spojeva rijei

Odredbeni spojevi rijei oni u kojima zavisni tagmem po nekom svojstvu odreuje glavni
tagmem (zavisni je tagmem stoga pridjev ili neka imenska rije). Navedimo ve spomenute
primjere: fini sendvi, masna juha, topli aj, udobna fotelja, oblano nebo. Kao to vidimo,
odredbeni spojevi rijei sadre odnose poput sronosti, ali mogu ukljuivati i odnos
upravljanja, primjerice: korica kruha, komad torte. Razlika je u tome to ako se radi o
sronosti, tagmemi se moraju podudarati u rodu, broju i padeu, a ako se radi o upravljanju, to
nije sluaj (korica N. jd. . r., kruha G. jd. m. r.).

Dopunski spojevi rijei rezultat su odnosa upravljanja u kojemu je glavni tagmem glagol, a
zavisni imenica. Primjeri koje smo naveli su: prati posue, svirati violinu, jesti doruak. Ovi
se spojevi rijei nazivaju dopunskima jer se zavisni tagmem ponaa kao dopuna glavnome
tagmemu.

Okolnosni spojevi rijei rezultat su upravljanja ili pridruivanja. Spojevi se nazivaju

okolnosnima jer se radi o okolnostima vrenja neke radnje. Primjeri su: potajno
razgovarati,brzo trati, sporo govoriti, malo misliti (primjeri pridruivanja); trati kroz
umu, pjevati na playback. (primjeri upravljanja).
Imenika sintagma je sintagma u kojoj je glavna rije sintagme imenica.
Svaki zavisni lan imenike sintagme ima funkciju atributa. Zavisni lanovi, odnosno
atributi u imenikoj sintagmi mogu da se nalaze ispred ili iza glavne rei.
Atributi koji se nalaze ispred glavne rijei su najee pridevi (ili pridevske sintagme) i
pridevske zamenice.
Atributi koji se nalaze iza glavne rijei su najee imenice (ili imenike sintagme) u
nekom zavisnom padeu (s prijedlogom ili bez njega).
U imenikoj sintagmi atributi se mogu istovremeno nalaziti i ispred i iza glavne rijei.

Pridjevska sintagma je sintagma u kojoj je glavna rije sintagme pridjev. Zavisni

lanovi pridjevske sintagme mogu da se nalaze ispred ili iza glavne rijei.
Zavisni lanovi koji se nalaze ispred glavne rijei su uglavnom prilozi.
Zavisni lanovi koji se nalaze iza glavne rijei mogu biti imenice sa prijedlogom,
zamjenice ili imenike sintagme.

Priloka sintagma je ona sintagma u kojoj je glavna re sintagme prilog. Zavisni

lanovi priloke sintagme mogu da se nalaze ispred ili iza glavne rei.
Zavisni lanovi koji se nalaze ispred glavne rijei su uglavnom prilozi.
Zavisni lanovi koji se nalaze iza glavne rijei mogu biti imenice, imenike zamenice i
imenike sintagme sa prijedlogom ili bez njega.

Glagolska sintagma je sintagma u kojoj je glavna rije sintagme glagol u

infinitivu, glagolski prilog sadanji ili glagolski prilog proli. Zavisni lanovi
glagolske sintagme nalaze se iza glavne rijei i mogu da budu imenice, imenike
zamjenice ili imenike sintagme.
 Reenica je niz rijei ili jedna rije kojom prenosimo najmanju cjelovitu obavijest.
Reenica se sastoji od reeninih dijelova, a to su predikat (temeljni reenini dio koji
otvara mjesto ostalim reeninim dijelovima), subjekt (vritelj predikatne
radnje), objekt (predmet glagolske radnje), prilona oznaka (okolnost glagolske
radnje), apozicija (dopuna imenici) i atribut (dopuna imenici).

Po sadraju ih dijelimo na:

izjavne, npr. Marko ita knjigu.

upitne, npr. ita li Marko knjigu? Marko ita knjigu? Zar Marko ita knjigu?
uskline, npr. Marko ita knjigu!

Po sastavu ih dijelimo na:

1. Jednostavne reenice imaju samo jedan predikat.

Neproirene (reenicu ine subjekt i predikat, bez objekta)

Ante ita.
Kia pada.
Josip spava.
Proirene, npr. Ante ita knjigu. (subjekt, predikat i objekt)
2. Sloene reenice imaju dva ili vie predikata.

Nezavisno sloene sastoji se od dvije ili vie jednostavnih reenica koje mogu stajati
zasebno.

Reenini niz reenice nanizane bez veznika; odvajaju se zarezom npr. Danas je
doao, sutra e otii.
Sastavne nezavisno sloena veznika re. koja ima ravnopravne sureenice s
meusobno sastavljenim sadrajima, a veznici: i, pa, te, ni, niti; ne odvajaju se
zarezom npr. Gledam more i razmiljam.
Rastavne nezavisno sloena re. koja ima sureenice meusobno rastavljenih
sadraka, a veznik: ili; ne odvajaju se zarezom npr. Doi e ovdje ili idemo vani.
Suprotne nezavisno sloena re. u kojoj se sadraj jedne sureenice
suprotstavlja sadraju druge veznici: a, ali, nego, no, ve; odvajaju se
zarezom npr. Spremio sam ti ruak, a ti operi sue.
Iskljune nezavisno sloena re. iz ije se prva sureenica iskljuuje iz sadraja
druge; veznici: samo, samo to, jedino, jedino to, tek, tek to; odvajaju se
zarezom npr. Svi su spavali, jedino sam ja bio budan.
Zakljune nezavisno sloena re. ija je druga sureenica zakljuak prve
veznici: dakle, zato, stoga; odvajaju se zarezom npr. Bila si dobra, zato u te
nagraditi.

Zavisno sloene sastoji se od dvije ili vie jednostavnih reenica koje ne

mogu stajati zasebno. Jedna od njih je glavna reenica (moe stajati samostalno), dok
su druge zavisne (ne mogu stajati samostalno, proiruju glavnu reenicu).
 Subjektne odnosi se prema glavnoj kao subjekt prema predikatu npr. Tko je sve
nauio, dobit e dobru ocjenu.
Predikatne kao predikatni dio npr. On ti je da boljeg nee nikad nai.
Objektne kao objekt npr. Ispriat u ti to mi se dogodilo.
Atributne kao atribut prema imenici koju opisuje npr. On je imao djevojku koja
je bila jako lijepa.
Apozicijske odnose se na vlastitu imenicu npr. Posjetili smo jednu planinu, koja
je najhladnija planina u okolini.
Prilone kao prilona oznaka (mjesta, vremena, naina, namjere, uzroka,
posljedice, pogodbe ili doputanja) prema predikatu

Mjesne npr. Otiao je otkud je i doao.

Vremenske npr. Igrali smo se pred kolom sve dok nije zvonilo.
Nainske npr. to vie uim, to vie znam.
Namjerne npr. Doli su mnogi ljudi samo da sudjeluju u sprovodu.
Uzrone npr. Lijep je dan zato to je vedro.
Posljedine npr. Tako jako se smijao da su mu suze potekle.
Pogodbene npr. Ako stignem na vrijeme, pogledat u film.
Dopusne npr. Umjesto da ui, ti se igra!

Predikat je temeljni dio reenice, naime krnja reenica se sastoji samo od predikata
(nema subjekta): Kii. Snijei. Iz njega se saznaje to subjekt radi ili to se s njime dogaa.
Ako predikat izraava radnju, stanje ili zbivanje te ga ini neki glagolski oblik, zovemo
ga glagolskim predikatom, koji ima jedan ili vie glagola.

Predikat sloen od pomonog

glagola biti i imenice, zamjenice, pridjeva ili broja zovemo imenskim predikatom.

Predikat se moe dopuniti predikatnim dodacima, koji odgovaraju na pitanja Dokad?, Gdje?,
Koji?, Kako?.

Subjekt je (neobvezni) dio reenice iz kojeg se saznaje o kome se ili emu radi, tko je vritelj
radnje. U reenici se uz subjekt postavlja pitanje "tko" (ljudi, ivotinje, biljke) ili "to"
(pojave, stvari), to znai da je subjekt dio reenice koji je u nominativu. Subjekt se moe
nalaziti na bilo kojem mjestu u reenici, obino uz predikat. No, esto se mora subjekt
dopuniti subjektnim dopunama, koji odgovaraju na pitanja tko (to), iji, koji i kakav. Subjekt
u reenici moe biti izostavljen.
Primjeri:

Ivica vozi bicikl.

Mama kuha ruak.
Anita crta.
Djeca se igraju.
Maka mjaue.
Neto sloeniji primjeri:
 umska vjeverica se hrani orasima i ljenjacima.
Vivak je u ovom danu uhvatio nekoliko cvraka i kornjaa.
U knjinici se na polici nalaze starinske knjige.
U koli je Marko dobio odlinu ocjenu.
Moj pas Maxi tri po livadi.
Moj pas Maxi zna raditi trikove.

Objekt je reenini dio koji nije nuan, ali je proiruje.

Izravni objekt je u akuzativu ili rjee u objektnom genitivu. Radnja direktno prelazi na
njega.

Neizravni objekt nije u akuzativu ni genitivu koji se njime moe zamijeniti, ve je obino
u dativu, ali moe biti i u lokativu i drugim padeima. Radnja ne prelazi direktno, ve
neizravno na njega.

Neizravni objekt moe biti izreen i prijedlonim skupom (prijedlogom i imenicom), pa se

tada naziva prijedloni objekt i obino je u genitivu.

Objekt nikad ne moe biti u nominativu ili vokativu.

Prijedlozi su nepromjenjiva vrsta rijei, izraavaju odnos izmeu bia, stvari i pojava te
utjeu na pade rijei uz koju stoje. Najee se odnose na imenice i imenike zamjenice, ali
se mogu odnositi i na pridjeve i brojeve.
Jedino su nominativ i vokativ samostalni padei bez prijedloga, a svi se ostali padei nazivaju
nesamostalnim ili kosim padeima te uz njih dolaze prijedlozi.
I neki prijedlozi mogu dobiti navezak (s - sa, k - ka, pred - preda itd.).
Od devedesetih godina ee se rabi jednolani prijedlog glede (s genitivom) umjesto fraze s
obzirom na to da

Prijedlozi uz padee

Genitiv:
od, do, iz, s(a), ispred, iza, izvan, van, unutar, iznad, ispod, vie, povie, nie, prije,
uoi, poslije, nakon, za, tijekom, tokom, dno (podno, nadno, odno), vrh (povrh, navrh,
uvrh, zavrh), elo, nakraj, onkraj, krajem, potkraj, sred (nasred, posred, usred), oko,
okolo, blizu, kod, kraj, pokraj, pored, nadomak, nadohvat, i, u, mimo, du, uzdu,
irom, diljem, preko, bez, osim, mjesto (umjesto, namjesto), uime, putem, (s) pomou,
posredstvom, izmeu, (na)spram, put, protiv, nasuprot, usuprot, usprkos, unato,
zbog, uslijed, radi (zaradi, poradi), glede, prigodom, prilikom, povodom

Dativ:
k(a), prema, naprama, nadomak, nadohvat, nasuprot, usuprot, usprkos, unato, protiv
 Akuzativ:
kroz, niz, uz, na, o, po, u, mimo, meu, nad, pod, pred, za

Lokativ:
na, o, po, prema, pri, u

Instrumental:
s(a), pred, za, nad(a), pod(a), meu
Dativ tei osamostaljenju od prijedloga. Neki prijedlozi koji mogu doi i s
genitivom, prvenstveno se koriste s dativom (nasuprot, unato,
usprkos...).

Prilozi i prijedlozi
Neki se prilozi i prijedlozi razlikuju samo po kontekstu i po tome stoje li uz glagol ili imensku
rije:

Objasnit u ti poslije. (prilog)

Poslije mene ide ona. (prijedlog)

Prije su bili sretniji. (prilog)

Doao je prije ponoi. (prijedlog)

Priao je sasvim blizu. (prilog)

Stanujem blizu kole. (prijedlog)

Atribut je dodatak imenici kojoj se dodaje da bi poblie opisao imenicu,

imeninu zamjenicu ili poimenieni pridjev.[1] Atribut moe biti zamjenica (najee
posvojna), pridjev ili broj, a rjee i imenica (u tom sluaju atribut i imenica koju opisuje nisu
u istom padeu). Atribut dijelimo na pridjevni i imenini.