1

REČENICA
(sintaksa)

SINTAKSA (grč. syntaxis: slaganje) je znanost koja proučava rečenicu i pravila po

kojima se riječi slažu u sintagme i rečenice.
 Sintaksa je dio gramatike koji proučava i opisuje rečenično ustrojstvo. Naši stari
gramatičari nazivali su je skladnja ili rječoslaganje.
 Sintaktičke jedinice su: riječi, sintagma i rečenica.

SINTAGMA ili SPOJ RIJEČI jest sintaktička jedinica sastavljena od najmanje dviju
punoznačnica (sastavnica sintagme) koje su međusobno gramatički povezane (moj glas,
dobar čovjek, nedostižan cilj). Npr. Dobri učenici (sintagma) su položili (nije sintagma) težak
ispit (sintagma).
 Jedna od tih riječi uvijek je glavna sastavnica sintagme (zove se i određenica), a
ostale riječi su zavisne sastavnice (zovu se i odrednice). Punoznačne su riječi one
koje imaju i leksičko i gramatičko značenje (sve promjenjive riječi i prilozi).
Nepunoznačne riječi uspostavljaju gramatičke odnose među punoznačnima, zovu se i
gramatičkim riječima (prijedlozi, veznici, uzvici i čestice).

 Spoj najmanje dviju punoznačnih riječi naziva se sintagmom.

Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u
sintagmi doći kući imamo dva tagmema, jedem fini sendvič imamo tri tagmema itd.

 Tagmemi mogu biti glavni ili zavisni. Glavni se tagmem naziva određenicom, a
zavisni odrednicom. U sintagmi fini sendvič sendvič je određenica, a fini je odrednica.
U sintagmi doći kući doći je određenica, a kući odrednica.

ODNOSI MEĐU TAGMEMIMA

 Postoje tri tipa odnosa među tagmemima:

1.Sročnost(kongruencija)
2.Upravljanje(rekcija)
3. Pridruživanje

 1.Sročnost
To je odnos među tagmemima od kojih glavni tagmem mora biti imenska riječ
(imenica, poimeničeni pridjev ili zamjenica), a zavisni tagmem mora biti pridjev ili
imenica.

 Primjer: fini sendvič, masna juha, topli čaj, udobna fotelja, oblačno nebo.

 Glavni su tagmemi sendvič, juha, čaj, fotelja i nebo, a zavisni su

tagmemi fini, masna, topli, udobna i oblačno. Takve se odredbenice nazivaju
pridjevskima jer je zavisni tagmem pridjev, ali to nije jedini oblik sročnosti.

 Primjer: grad Vinkovci, sestra Sara, puž golać.

1
 2

 U ovim primjerima zavisne riječi su imenice. Zavisni tagmemi su grad, sestra i puž i

po vrsti riječi su imenice pa su to onda imenske
odredbenice. Vinkovci, Sara i golać glavni su tagemi.

 Sročnost može biti potpuna i nepotpuna. Potpuna sročnost podrazumijeva slaganje u

rodu, broju i padežu. Pridjevi su riječi koje mogu biti u bilo kojem rodu, ovisno o
imenici uz koju dolaze pa su oni obično i potpuno sročni što smo vidjeli u prvome
primjeru. Međutim u drugom primjeru imamo primjer nesročnosti. Grad Vinkovci ne
slaže se u broju; grad je u jednini, a Vinkovci su u množini. Tako je često kada je
zavisni tagmem imenica.

 2. Upravljanje

 To je odnos u kojem je glavni tagmem najčešće glagol, ali može biti i glagolska
imenica ili pak obična imenica. Za razliku od sročnosti gdje je glavni tagmem na
drugome mjestu (a kada bi bio na prvome,to bi bilo stilski obilježeno, npr. Vinkovci,
grad), ovdje je glavni tagmem na prvome mjestu.

 Primjer: prati posuđe, svirati violinu, jesti doručak.

 U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slično

je i kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica.

 Primjer: pranje posuđa, sviranje violine, jedenje doručka; korica kruha, komad torte.

 Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) sliče na već
navedeni odnos sročnosti (grad Vinkovci). Razlikovati ih možemo po tome gdje se
nalazi glavni tagmem. U sročnosti glavni je tagmem na drugome mjestu
(Vinkovci), a u odnosu upravljanja glavni je tagmem na prvome mjestu (komad).

 Važno je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje.

 O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica određuje gramatički

oblik u kojem će se pojaviti zavisna sastavnica (određuje joj rod, broj, padež, lice), a
slabo je upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po značenju određuje koja
se zavisna sastavnica može naći uz nju (važno je samo značenjsko podudaranje).

 Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt
isključivo u akuzativu (trenirati hokej). Ne možemo reći trenirati hokeja, trenirati
hokejem; ne možemo upotrijebiti nijedan drugi padež osim akuzativa.

 Primjer je slabog upravljanja glagol razgovarati. Možemo razgovarati s nekim

(instrumental), o nečemu (dativ), nakon nečega (genitiv), a možemo razgovarati i brzo,
sporo, tiho, potajno (prilozi). Dakle, glagol razgovarati ne određuje strogo gramatički
oblik svoje dopune, ali naravno, ostaje važno značenjsko podudaranje. Ne možemo
razgovarati sa stolom (iako je gramatički to ispravno, ali nema smisla), ne
možemo razgovarati nakon računala i slično.

2
 3

 3. Pridruživanje

 Radi se o odnosu u kojem službu zavisnog tagmema vrši riječ koja je po vrsti
nepromjenjiva (prilozi, glagolski prilozi sadašnji i prošli te infinitiv).

 Primjer: potajno razgovarati, smijati se plačući, upozoriti nekoga viknuvši, stati

plakati.

GRAMATIČKI ODNOS IZMEĐU SASTAVNICA SINTAGME

 sročnost, upravljanje i pridruživanje
SROČNOST ili kongruencija (lat. congruere – podudarati se) jest slaganje riječi u rečenici
po rodu, broju, padežu i licu (dobri ljudi, slobodan izbor).
 Vrste sročnosti: subjektno-predikatna sročnost (subjekt se s predikatom slaže u licu,
broju i rodu – Petar voli pjevati.), imenska sročnost (slaganje sastavnica unutar
sintagme u rodu, broju i padežu; glavna je sastavnica uvijek imenica, a zavisna bilo
koja imenska riječ) koja može biti atributna (takva sintagma zapravo je imenica sa
svojim sročnim, pridjevnim atributom – zavisna je sastavnica neka imenska riječ:
pridjev, zamjenica, broj – dobra žena, moja majka, prvo dijete) i apozicijska (takva
sintagma zapravo je imenica s apozicijom – zavisna je sastavnica imenica – pas Roki;
apozicija ne mora biti sročna po broju i rodu: rijeka Dunav, grad Vinkovci, mjesto
Rijeka).
 Nesročni (imenski) atribut ne slaže se u padežu s imenicom koju dopunjuje: čaša
vode, vrh planine, prvak u šahu, kolač od višanja. Atribut i apozicija dopune su
imenici, a ne samo jednom rečeničnom dijelu (subjektu).
UPRAVLJANJE ili rekcija – glavna sastavnica «upravlja» gramatičkim osobinama glavne
rečenice
 glagolsko upravljanje: glavna sastavnica (obično glagol) upravlja gramatičkim
svojstvom zavisne sastavnice (pisati pismo); tzv. jako upravljanje: izravni objekt,
dopuna isključivo u akuzativu (poljubiti dijete) i slabo upravljanje: glagol samo
određuje padež imenici (pjevati djetetu),
 imeničko: imenica zahtijeva dopunu (dolazak kući)
 pridjevsko upravljanje (pun vedrine)
 priložno (malo sreće).
PRIDRUŽIVANJE – skup riječi kod kojeg zavisna riječ nema gramatičkih obilježja
(roda, broja, padeža), kad je zavisna riječ nepromjenjiva punoznačna riječ (marljivo /prilog/
raditi, vikati glasno).

VRSTE SINTAGMA PREMA ULOZI (FUNKCIJI) ZAVISNE SASTAVNICE

 odredbena (atributna) sintagma – zavisna sastavnica pobliže određuje imenicu,

rezultat je sročnosti i upravljanja; vrste: pridjevna (rezultat sročnosti, pridjevni
atribut: moja Marija), imenska (sročnost, apozicija: sestra Marija; nesročnost, imenski
atribut: krema od kokosa)
 dopunska (objektna) sintagma – zavisna sastavnica dopunjuje značenje glavne, a
glavna zavisnoj određuje padež (odnos između glagola i objekta), rezultat je
upravljanja: svira gitaru.

3
 4

okolnosna (adverbijalna) sintagma – glavna je sastavnica predikat, a zavisna

sastavnica pokazuje okolnost vršenja glagolske radnje (odnos između predikata i
priložne/adverbijalne oznake); rezultat je pridruživanja: svira odlično.
REČENICA KAO JEZIČNA JEDINICA
 Ciljna usmjerenost odnosno priopćajna svrha – rečenice se prema priopćajnoj svrsi
dijele na izjavne, upitne i usklične.
 Obavijesnost – dio rečenice koji sadrži novu obavijest zove se novo ili REMA. Dio
rečenice kojim govorimo nešto poznato zove se poznato ili TEMA.

GRAMATIČKO USTROJSTVO REČENICE

Moj prijatelj Mario često uvečer, pažljivo, kod kuće izrađuje starinske
jedrenjake.
atribut apozicija subjekt priložne oznake: predikat atribut
objekt
vremena načina mjesta
PREDIKAT (stariji naziv: prirok)
PREDIKAT je jezgra rečenice, temelj rečeničnog ustrojstva. Sam sebi otvara mjesto u
rečenici.
 Predikat ili dio predikata u rečenici najčešće je glagol. glagol postaje predikat kada
dobije predikatna obilježja (predikatne kategorije): lice, broj, vrijeme, vid, način.
 Najčešće kazuje radnju, stanje ili zbivanje.
Vrste predikata:
 Glagolski predikat izriče se glagolom (Stigli su uzvanici.).
 Imenski predikat sastoji se od pomoćnog glagola biti ili postati – to je njegov
glagolski dio i zove se spona ili kopula i neke imenske riječi (imenice, zamjenice,
pridjeva, broja; priloga) – predikatnog imena: Ti si (spona) zlato (predikatno ime).
To nije sve. On je prvi. Žaba je bila ružna. Naprosto je postao zao.
 Predikatni proširak: imenski (sažimanje dviju rečenica uvrštavanjem predikata
jedne rečenice u drugu: Bio sam skriven iza vrata. Dugo sam čekao. > Skriven iza
vrata, dugo sam čekao.) i glagolski (stezanje u jednu rečenicu preoblikom glagolskog
vremena uvrštenog predikata u glagolski prilog sadašnji ili prošli (Postali smo
nemirni. Približili smo se moru. > Približivši se moru, postali smo nemirni.)

Neoglagoljene rečenice su one rečenice u kojima predikat nije izrečen (ali je vidljiv iz
rečenice): Dobar dan. Samo malo. Evo, odmah. Zovu se i eliptične (krnje) rečenice: Vatra!
U pomoć!

SUBJEKT (stariji naziv: podmet)

SUBJEKT je ono o čemu se u rečenici govori. Izriče na što se odnosi obavijest izrečena
predikatom. Uvijek je u nominativu, odgovara na pitanje: tko? što?
 Subjekt nije isto što i vršitelj radnje. Subjekt je uvijek u nominativu, a vršitelj radnje
može se izreći i drugim padežima: Spava joj se. Ani nije dobro.
 U službi subjekta najčešće je imenica (Djeca se igraju. Stiže sloboda.), ali mogu biti i
zamjenice (On je otišao.), pridjevi (Marljivi su uspješni.), glagoli u infinitivu (Ljubiti
je slatko.) i brojevi (Jedan se posebno istakao.).

GLAGOLSKE DOPUNE

OBJEKT je predmet glagolske radnje.

4
 5

 Izravni, direktni ili bliži objekt – objekt koji je uz prijelazni glagol u akuzativu
(Čitam knjigu /akuzativ/.) ili u genitivu koji se može zamijeniti akuzativom (Srca
/genitiv/ nema.>Srce /akuzativ/ nema.)
 Neizravni, indirektni ili dalji objekt – nije u akuzativu niti u genitivu koji se može
zamijeniti akuzativom (Dolazim kući /dativ/.). (Šaljem novac /bliži objekt/ bratu /dalji
objekt/.)
 Prijedložni objekt je neizravni objekt izrečen prijedložnim skupom, tj. prijedlogom i
imenicom ili poimeničenom riječju (Pogledao je prema kući. Govorio je o njemu.).

PRILOŽNE OZNAKE su riječi ili skupovi riječi koje dopunjuju glagole da bi označili
mjesto, vrijeme, način, uzrok ili koju drugu okolnost vršenja radnje.
 Priložne oznake: mjesta, vremena, uzroka, namjere, načina, društva, količine,
posljedice, pogodbe, dopuštanja, izuzimanja.

IMENIČNE DOPUNE

ATRIBUT je riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici, imeničnoj zamjenici ili
poimeničenom pridjevu.
 Atribut je najčešće pridjev (Pošteni profesori su omiljeni.) ili zamjenica (Volim moju
malu zemlju.), a može biti i broj (Kad sam bio tri moja brata…), imenica (Bilo je to
na obalama ljubavi.).
 Atributni skup jest skup riječi u službi atributa (Imam punu kuću dosadnih gostiju.).

APOZICIJA je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu
(Tenisač Ivanišević sportaš je godine. Moja sestra Iva luduje za njim.).

VRSTE REČENICA

REČENICE PO SUBJEKTU I PREDIKATU

 NEOGLAGOLJENE rečenice – nije izrečen glagolski dio predikata. Stari naziv:

eliptične ili krnje (Luda noć! Vatra!).
 REČENICE S NEIZREČENIM SUBJEKTOM – subjekt je jasan iz glagolskog
oblika i konteksta ili govorne situacije (Nisam znala. Zašto dolaze? Recite nam sve.).
 BESUBJEKTNE (BEZLIČNE) REČENICE – subjekt se ne može odrediti
(Trebalo bi nekamo otputovati. Odnekud bruji.).
 REČENICE S VIŠE ISTOVRSNIH ČLANOVA – s više subjekata (Nestajali su
ljudi, stvari, pojmovi, snovi.); s više objekata uz jedan predikat (Slušala je i majku i
oca.); s više istovrsnih priložnih oznaka (Hodao je žustro, veselo, lako.).

REČENICE PO PRIOPĆAJNOJ SVRSI

 po SADRŽAJU – izjavne, upitne, usklične/ poticajne;

 po JESNOSTI – jesne i niječne; izjavne (Ljudi su dobri.), upitne (Je li to dobro?),
usklične (Živjela sloboda!), poticajne (Spoznaj samoga sebe!); jesne (Ja odlazim.),
niječne (Ja ne odlazim.).

REČENICE PO SASTAVU

5
 6

JEDNOSTAVNE SLOŽENE
PROŠIRENE i NEPROŠIRENE NEZAVISNO SLOŽENE ZAVISNO
SLOŽENE
(ASINDETSKE) (SINDETSKE) SUBJEKTNE,
PREDIKATNE,
NEVEZNIČKE VEZNIČKE ATRIBUTNE,
OBJEKTNE,
rečenični niz sastavne, rastavne, PRILOŽNE (adverbne):
suprotne, isključne, mjesne, vremenske, uzročne,
zaključne namjerne, pogodbene, načinske,
posljedične, dopusne
JEDNOSTAVNE REČENICE

 Jednostavna neproširena – ima samo subjekt i predikat: Ivan čita.

 Jednostavna proširena – ima subjekt, predikat i barem jednu dopunu: Ivan čita
roman.
 Složena – ima najmanje dvije rečenice, tj. dva predikata: Ivan čita, a Petar spava.
 Jednostruko složena – ima dvije nezavisne rečenice (Ivan je otputovao i dobro se
proveo.) ili jednu glavnu i jednu zavisnu (Idemo tamo gdje su svi otišli.).
 Višestruko složena – ima više zavisnih i nezavisnih rečenica: Došao sam kući i
odmah objedovao, pa sam se dobro odmorio jer mi je to bilo potrebno da bih obnovio
snagu.

 Jednostavne rečenice koje se nalaze u sastavu složenih zovu se SUREČENICE ili

klauze.
 Vrste sklapanja jednostavnih rečenica u složenu: povezivanje, uvrštavanje i
sklapanje bez veznika (asindetsko sklapanje).

SLOŽENE REČENICE

NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE

1. NEVEZNIČKE (asindetske) ili rečenični niz (odvajaju se zarezima):

Majka čita, otac spava, pada kiša.

2. VEZNIČKE (sindetske; mogu stajati samostalno, povezane su veznicima):

- sastavne /kopulativne/ - (veznici: i, pa, te, ni, niti): Katarina uči za maturu i sluša
glazbu.
- rastavne /disjunktivne/ - (veznik: ili): Uči marljivo ili odustani od
studija.
- suprotne /adverzativne/ - (veznici: a, ali, nego, već, no): Ivan uči, a sestrica mu
smeta.
- isključne /ekskluzivne/- (veznici:samo, tek, jedino, samo što):
Svi su stigli, samo je Antun
zaspao.
- zaključne /konkluzivne/-(veznici: zato, stoga, dakle):Lijep je dan, zato ćemo otići u
prirodu.

ZAVISNO SLOŽENE REČENICE

6
 7

1. Predikatne: Ni škola više nije što je nekad bila.

2. Subjektne: Tko rano rani, dvije sreće grabi.
3. Objektne : Nikad nije saznao što se tamo dogodilo.
4. Atributne: Slušam pjesmu koju odavno nisam čula.
5. Priložne dopunjuju glagol glavne rečenice služeći mu kao priložne oznake:

Kako najlakše razlikovati pojedine vrste rečenica jedne od drugih?

Subjektna rečenica u glavnoj rečenici nema subjekta (izrečenog i neizrečenog): Govori se

/(to=subjekt)/ da je taj ispit najteži. Kasno se saznalo / da se to dogodilo. Bit će/ što biti
mora.
Predikatna rečenica u glavnoj rečenici ima samo sponu ili kopulu, bez drugog dijela –
predikatnog imena: Ona je /(takva=predikatno ime)/ da je na daleko takve nema.
Objektnu rečenicu razlikujemo od subjektne po tomu što glavna rečenica ima subjekt
(izrečen ili neizrečen): Oni su kasno saznali /(to=objekt)/ da se to dogodilo. Znam / (to)/
gdje je tvoja škola.
Atributna rečenica: u zavisnu rečenicu možemo (kao suodnosnu riječ) uklopiti objekt iz
glavne rečenice: Zgazio je na cesti životinju / koja (životinja) spada u zaštićene vrste.

Kada zavisna stoji ispred glavne, rečenica je u inverziji.

Iako bijaše siromašna, odijevala se prilično.

PREDIKATNE REČENICE

Rečenica koja se odnosi prema glavnoj kao dio predikata zove se predikatna rečenica. (Ja sam
koji jesam. On ti je da ga boljeg na kraju svijeta nećeš naći. Grad više nije stoje nekad bio.)

SUBJEKTNE REČENICE

Zavisna rečenica koja služi glavnoj kao subjekt zove se subjektna rečenica. Subjektna
rečenica uvijek odgovara na pitanja koja se postavljaju za subjekt: tko? što? (Nije se rodio tko
bi svijetu ugodio. Tko nije pelin gutao, taj ne zna što je radost. Glavno je daje koliba gotova.)

Prema značenju zavisne rečenice subjektna rečenica može biti izrična ili odnosna.

Izrična rečenica izriče nečiju misao, osjećaj ili volju. Službu veznika imaju riječ/ da, kako,
gdje, a zavisna rečenica dopunjuje glagole izricanja, mišljenja, osjećaja i htijenja. (Govorilo
se da od svega toga neće biti ništa. Vidjelo se kako je sve to samo izlika. Zahtijevalo se od nas
da priznamo.)

Odnosna rečenica izriče se zavisnom rečenicom koja se odnosi na neku riječ u glavnoj
rečenici ili na cijelu surečenicu, a službu veznika najčešće imaju odnosne zamjenice. (Tko
zakasni neka malo pričeka. Neka bude što biti ne može.)

OBJEKTNE REČENICE Zavisna rečenica koja se prema predikatu glavne rečenice odnosi

7
 8

kao objekt zove se objektna rečenica. Objektna rečenica uvijek odgovara na pitanja koja se
postavljaju za objekt koga? što? (Učit ću ih kako se hvataju ribe. Sad si na svoje oći vidio
koga u kući hraniš. Nikad nisam doznao što se točno dogodilo.)

U vezničkoj službi dolaze u objektnim rečenicama odnosne zamjenice, mjesni, vremenski,

načinski i uzročni prilozi, veznik da i prilog neka.

ATRIBUTNE REČENICE

Zavisna rečenica koja pobliže označuje imenicu ili koju drugu riječ što vrši službu imenice
zove se atributna rečenica. Atributne rečenice uvijek odgovaraju na pitanja koja se postavljaju
za atribut: koji? kakav? čiji? kolik? (On je imao dušu koja je razumjela drveće i životinje.
Gledao je brod koji se približavao luci. Svaki čovjek ima neku sklonost koja se prije ili
kasnije pretvori u prokletstvo.)

ADVERBNE REČENICE Zavisne rečenice koje dopunjuju glagol glavne rečenice služeći mu
kao priložne oznake zovu se adverbne ili priložne rečenice.

MJESNE REČENICE Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka
mjesta zove se mjesna rečenica. Službu veznika u mjesnim rečenicama vrše mjesni prilozi
gdje, kamo, kuda, otkuda, odakle, dokud, dokle. (Idi kamo ti je naređeno. Gdje nema
svjetlosti, svi nam se predmeti čine crni.)

VREMENSKE REČENICE Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao
oznaka vremena zove se vremenska rečenica. Službu veznika u vremenskim rečenicama vrše
vremenski prilozi kad, otkad, otkako, dokad, pošto, veznik dok, zamjenica čim i skupovi riječi
prije nego, tek što, istom potom i dr. (Gnjavi otkako je došao. Najveća je zima kad se sunce
rađa.)

UZROČNE REČENICE Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka
uzroka zove se uzroč¬na rečenica. Službu veznika u uzročnim rečenicama vrši veznik jer,
prilozi kako i kad, zamjenica što i skupovi riječi budući da, zato što, zbog toga što, s obzirom
na to što. (Uviđao je sve to Mika jer nije bio prazne glave. Budući da svi nisu mogli govoriti u
isti čas, nastade uzbuna.)

NAMJERNE REČENICE Zavisna rečenica koja označava namjeru s kojom se vrši radnja u
glavnoj rečenici zove se namjerna rečenica. U vezničkoj službi dolaze u namjernim
rečenicama da, kako, neka. ne bi, samo da. Namjerne rečenice odgovaraju na pitanja: radi
čega? zašto? s kojom svrhom? s kojom namjerom? (Krade svjetlo bogovima da bi ga dao
ljudima. Žurno sam je prekinuo da ne bi zakomplicirala priču.)

POGODBENE REČENICE Zavisna rečenica kojom se izriče pogodba ili uvjet potreban da se
izvrši radnja glavne rečenice zove se pogodbena rečenica. Službu veznika u pogodbenim
rečenicama vrše veznici ako, da, prilozi kad, li, ukoliko i skupovi samo ako, samo da, samo
kad.

Razlikuju se tri vrste pogodbenih rečenica:

8
 9

1. stvarne pogodbene rečenice - sadržaj glavne rečenice ostvaruje se ako se ostvari uvjet
sadržan u pogodbenoj rečenici. Veznici: ako, ukoliko. {Ako vam prodamo zemlju, morate
poštivati vodu.)
2. moguće pogodbene rečenice - moguće je ostvarenje sadržaja glavne rečenice ako je
moguće ostvarenje sadržaja zavisne rečenice. Predikat zavisne uvijek je u kondicionalu i
počinje veznikom ako. {Ako bi se javili, posjetili bismo ih.)
3. nestvarne ili irealne pogodbene rečenice - da je moguća pogodba, bilo bi moguće i
ostvarenje sadržaja glavne rečenice. Te rečenice najčešće u zavisnoj surečenici imaju sadašnje
ili prošlo vrijeme i veznik da, a u glavnoj kondicional, sadašnji ili prošli (I. ili II.). (Da postoji
čudo, ja bih ti vjerovao.)

NAČINSKE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu kao oznaka načina zove se načinska
rečenica. Službu veznika u načinskoj rečenici vrše riječi kako, kao što, kao da, koliko god.
nego, nego što, nego da, negoli, no što, no da. (Govori kao daje glumac. Pao je polako kao što
pada stablo.)

POSLJEDIČNE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu da bi označila posljedicu onoga što se izriče
u toj rečenici zove se posljedična rečenica. Posljedične rečenice odgovaraju na pitanja kako?
koliko? (Tako se jako smijao da su mu potekle suze. Toliko ga je ganula njezina priča da dugo
nije mogao progovoriti.)

DOPUSNE REČENICE

Složena rečenica u kojoj se dopušta sadržaj glavne rečenice iako se tome protivi sadržaj
zavisne rečenice zove se dopusna rečenica. U dopusnim rečenicama dolaze veznici iako,
makar, premda, mada i složeni veznički izrazi ako i, ma kako, ma koliko, uza sve to što, pored
toga. {Iako je dugo boravio u tuđini, nije zaboravio svoj jezik. Sad tek živim makar možda
mrijem.)

USTROJSTVO TEKSTA

Rečenice se uključuju u tekst REČENIČNIM PRILOZIMA, tj. riječima priložne naravi koje
nisu dijelovi rečeničnoga ustrojstva, nego služe za uređivanje odnosa na razini teksta.
- Takva vezna sredstva zovu se KONEKTORI (suprotni: međutim, naprotiv; aditivni:
štoviše, osim toga; zaključni: prema tome, dakle; vremenski: prije toga, zatim; dopusni:
unatoč tome, usprkos tome; pogodbeni: u tom slučaju, inače; objasnidbeni: drugim
riječima, bolje reći…
- Drugoj vrsti rečeničnih priloga pripadaju MODIFIKATORI. Oni modificiraju
značenje cijele rečenice ispred koje se javljaju: na žalost, na sreću, vjerojatno, sigurno,
istina, uglavnom i sl.

RED RIJEČI

Osnovni red riječi – promatramo rečenicu izvan konteksta, kao jezičnu jedinicu (S – P – O).

9
 10

Obilježeni red riječi – promatramo rečenicu kao govornu jedinicu (iskaz), kao dio iskaza.
Ono što je obavijesno važnije, što pripada remi, dolazi na istaknutija mjesta u iskazu (prvo i
zadnje): Uči Ivan!
Automatizirani red riječi je red riječi čija se pravila odnose na zanaglasnice (enklitike) i
prednaglasnice (proklitike), a uvjetovan je intonacijom (Jesi li im rekao? Ni o čemu ne želim
razgovarati!).

INTERPUNKCIJSKI ZNAKOVI U TEKSTU

Interpunkcija (razgodak) jest unutarrečenični ili međurečenični znak u pisanome tekstu.

Interpunkcijski znakovi su: točka, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, trotočje, crtica,
spojnica, upitnik, uskličnik, navodnici, polunavodnici i zagrade.
PISANJE ZAREZA
- načelo usporednosti: Tamo su se zabavljali, plesali, pjevali, veselili se.
- načelo naknadnog dodavanja: Svima nam je, čini se, dosadio.
- načelo suprotnosti : Nisu došli, a najavili su se. Mi smo se borili, oni sakrivali.
- načelo isticanja: Kupio je kuću, i to na glavnom trgu.
- inverzija (zavisna rečenica dolazi ispred glavne): Kad završiš, odmah kreni.
- zavisna iza glavne može se odvojiti zarezom kao naknadno objašnjenje: U redu je, kako
sam se i nadao.
- umetnutu zavisnu rečenicu odvajamo samo ako nije u užoj vezi s glavnom: Rekli su da
će, ako ikako mogu, doći što prije.
TOČKA kao interpunkcijski znak označuje u pismu dovršenost izjavne rečenice. Ona se
upotrebljava i kao pravopisni znak (skraćenost riječi ili skupa riječi: dr., prof., npr., tj., i sl.) i
red jedinice uz koju stoji (15. dan).
TOČKA SA ZAREZOM je znak niži od točke, a viši od zareza. Njime se odvajaju dvije
relativno samostalne složene rečenice: Ako prihvate, bolje za nas; ako ne prihvate, opet ćemo
dobro proći.
DVOTOČJE služi za pojašnjavanje, za navođenje tzv. tuđih riječi, za razvijanje teksta.
TROTOČJE označuje da je neki tekst namjerno prekinut, a kad je u zagradama, znači da je
ispušten dio teksta.
CRTICA ( – ) odjeljuje dijelove teksta koji sadrže naknadno objašnjenje – slična je dvotočju,
najavljuje dijelove koji se nižu, služi i umjesto navodnika, odvaja umetnute dijelove ili na
nižoj razini – između suprotstavljenih pojmova (Dinamo – Hajduk).
SPOJNICA (-) povezuje dijelove složenica u kojima sastavnice zadržavaju ravnopravan
odnos: hrvatsko-engleski rječnik, sociološko-psihološki, spomen-ploča i sl., zatim odvaja
riječi izražene brojkom (30-ih godina) ili kratice koje se pišu velikim slovom (UNESCO-a), a
i rastavlja riječi ili oblike na sastavne dijelove.
ZAGRADE označuju kakvo dodatno objašnjenje ili kakav usputni komentar.
NAVODNICI se upotrebljavaju kad se tuđe riječi navode doslovno, kad se pridaje drugo ili
neko specifično značenje, a u navodnike se mogu staviti i naslovi knjiga, časopisa, nazivi
poduzeća, udruga, klubova i sl.
POLUNAVODNICI imaju istu službu kao i navodnici, ali u onom dijelu teksta koji je već u
navodnicima:
«Jeste li čitali Šenoinu 'Branku' u osnovnoj školi?».
NAVODNICI
 Nešto se navodi točno onako kako je rečeno ili zapisano.
 Označuje se upravni govor (ili s crticom).

10
 11

 U rečenici se označuju pojedine riječi: tuđe riječi, riječi u prenesenom značenju, npr.
Da, «brz» si, kao puž.; riječi koje ne pripadaju književnom jeziku, npr. Kupio je dva
«štekera».
 Imena poduzeća, ustanova, novina, časopisa, knjiga, umjetničkih djela, društava i sl.
mogu biti u navodnicima ako je to potrebno za prepoznavanje, npr. To su hoteli
«Marijan» i «Mihanović». Pišu se bez navodnika ako je jasno da su imena. Ako
ustanova, npr. škola ima u nazivu ime i prezime znamenite osobe, onda se navodnici
pišu ako su ime i prezime u nominativu, npr. Osnovna škola «Miroslav Krleža», a
 ne pišu ako su u genitivu, npr. Osnovna škola Miroslava Krleže.

11