Sadržaj

PRVO POGLAVLJE...................................................................................................................................6
KLJUČNI POJAM-.............................................................................................................................8
Znanost u kontekstu-...............................................................................................................................9
Povijesni kontekst-..............................................................................................................................9
KLJUČNI POJAM-...........................................................................................................................10
Socijalni i društveni kontekst.................................................................................................................13
KLJUČNI POJAM -..........................................................................................................................16
Moralni kontekst....................................................................................................................................16
Kako razmišljati kao istraživač..............................................................................................................18
Početak istraživanja...............................................................................................................................23
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................27
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................29
SAŽETAK PRVOG POGLAVLJA...........................................................................................................30
PITANJA ZA PROVJERU ZNANJA...................................................................................................31
DRUGO POGLAVLJE- Znanstvena metoda............................................................................................33
Opći pristup i stav..................................................................................................................................35
Promatranje...........................................................................................................................................36
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................37
Izvještavanje..........................................................................................................................................38
Koncepti................................................................................................................................................39
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................40
Instrumenti............................................................................................................................................41
Mjerenje................................................................................................................................................42
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................43
Hipoteze................................................................................................................................................44
CILJEVI ZNANSTVENE METODE....................................................................................................46
Opis.......................................................................................................................................................47
Predviđanje............................................................................................................................................50
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................51
Obrazloženje..........................................................................................................................................53
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................54

1
 Primjena................................................................................................................................................56
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................57
ZNANSTVENA TEORIJA- KONSTRUKCIJA I ISPITIVANJE.........................................................58
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................60
SAŽETAK DRUGOG POGLAVLJA.......................................................................................................63
Pitanja za provjeru znanja......................................................................................................................65
TREĆE POGLAVLJE- Etička pitanja u ponašanju psiholoških istraživanja.............................................66
UVOD...................................................................................................................................................66
ETIČKA PITANJA O KOJIMA MORATE RAZMATRATI PRIJE POČETKA ISTRAŽIVANJA....68
ODNOS RIZIKA / KORISTI................................................................................................................70
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................71
Utvrđivanje rizika..................................................................................................................................72
Minimalan rizik.....................................................................................................................................74
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................74
Suočavanje s rizikom.............................................................................................................................75
INFORMIRANI PRISTANAK.............................................................................................................77
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................78
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................80
OBMANA U PSIHOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA............................................................................82
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................82
ISPITIVANJE.......................................................................................................................................84
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................85
ISTRAŽIVANJE SA ŽIVOTINJAMA..................................................................................................88
KLJUČNI POJAM................................................................................................................................93
KORACI ZA ETIČKU USKLAĐENOST............................................................................................94
SAŽETAK TREĆEG POGLAVLJA.........................................................................................................96
Pitanja za provjeru znanja......................................................................................................................97
POGLAVLJE ŠEST- Dizajni neovisnih grupa..........................................................................................99
PREGLED.............................................................................................................................................99
ZAŠTO PSIHOLOZI VODE EKSPERIMENTE................................................................................100
LOGIKA EKSPERIMENTALNOG ISTRAŽIVANJA.......................................................................101
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................103
DIZAJN SLUČAJNIH GRUPA..........................................................................................................103

2
 KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................103
Primjer dizajna slučajnih grupa...........................................................................................................104
Manipulacija........................................................................................................................................105
Konstantni uvjeti održavanja...............................................................................................................106
Balansiranje.........................................................................................................................................107
Randomizacija blokova.......................................................................................................................109
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................109
Prijetnje unutarnjoj valjanosti..............................................................................................................112
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................112
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................115
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................117
Placebo kontrola i dvostruko slijepi eksperimenti...............................................................................117
ANALIZA I TUMAČENJE EKSPERIMENTALNIH NALAZA.......................................................120
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................120
Opisivanje rezultata.............................................................................................................................122
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................124
Potvrđivanje onoga što otkrivaju rezultati...........................................................................................125
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................126
Potvrđivanje onoga što otkrivaju rezultati...........................................................................................127
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................128
Ispitivanje značajnosti nulte hipoteze (NHST)....................................................................................128
Korištenje intervala povjerenja za ispitivanje srednjih razlika.............................................................131
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................131
Što nam analiza podataka ne može reći...............................................................................................132
UTVRĐIVANJE VANJSKE VRIJEDNOSTI EKSPERIMENTALNIH NALAZA...........................133
DIZAJN POVEZANIH GRUPA.........................................................................................................139
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................140
DIZAJN PRIRODNIH SKUPINA.......................................................................................................142
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................142
SAŽETAK ŠESTOG POGLAVLJA.......................................................................................................145
Pitanja za provjeru...............................................................................................................................148
POGLAVLJE SEDAM- Dizajni ponovljenih mjera................................................................................149
Pregled.................................................................................................................................................149

3
 KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................149
ZAŠTO ISTRAŽIVAČI KORISTE DIZAJNE PONAVLJENIH MJERA..........................................150
ULOGA UČINKA PRAKSE U DIZAJNIMA PONAVLJANIH MJERA..........................................152
Uravnoteživanje efekata prakse u cjelovitom dizajnu..........................................................................154
Randomizacija blokova.......................................................................................................................156
Svi mogući postupci............................................................................................................................160
Odabrane narudžbe..............................................................................................................................161
ANALIZA PODATAKA DIZAJNA PONAVLJANIH MJERA.........................................................163
Opisivanje rezultata.............................................................................................................................163
Opći postupci i logika za ispitivanje nulte hipoteze i za......................................................................165
PROBLEM DIFERENCIJALNOG PRIJENOSA................................................................................166
KLJUČNI POJAM..............................................................................................................................167
SAŽETAK SEDMOG POGLAVLJA.....................................................................................................168
Pitanja za provjeru...............................................................................................................................170
POGLAVLJE OSAM- KOMPLEKSNI DIZAJNI..................................................................................171
OPIS UČINKA U SLOŽENOM DIZAJNU........................................................................................172
KLJUČNI KONCEPT.........................................................................................................................176
Glavni efekti i efekti interakcije..........................................................................................................176
KLJUČNI KONCEPT.........................................................................................................................179
Opisivanje efekata interakcije..............................................................................................................181
Složeni dizajni s tri neovisne varijable.................................................................................................183
ANALIZA SLOŽENOG DIZAJNA....................................................................................................185
Plan analize s efektom interakcije........................................................................................................186
Plan analize bez učinka interakcije......................................................................................................190
TUMAČENJE UČINKA INTERAKCIJE...........................................................................................192
Učinci interakcije i ispitivanje teorije..................................................................................................192
Učinci interakcije i vanjska valjanost..................................................................................................194
Efekti interakcije i efekti stropa i poda................................................................................................196
KLJUČNI KONCEPT.........................................................................................................................196
Učinci interakcije i dizajn prirodnih skupina.......................................................................................198
SAŽETAK OSMOG POGLAVLJA....................................................................................................201
Pitanja za ponavljanje..........................................................................................................................203
POGLAVLJE TRINAEST- KOMUNIKACIJA U PSIHOLOGIJI.........................................................205

4
UVOD.................................................................................................................................................205
INTERNET I ISTRAŽIVANJE...........................................................................................................208
SMJERNICE ZA UČINKOVITO PISANJE.......................................................................................210
NAPIŠITE ZANIMLJIVO IZVJEŠĆE................................................................................................214
STRUKTURA IZVJEŠTAJA O ISTRAŽIVANJU.............................................................................214
Sažetak................................................................................................................................................216
Uvod....................................................................................................................................................217
USMENE PREZENTACIJE................................................................................................................225
PRIJEDLOZI ZA ISTRAŽIVANJE....................................................................................................225
Informacije za ocjenjivački odbor........................................................................................................227

5
PRVO POGLAVLJE

Psiholozi razvijaju teorije i provode psihološka istraživanja kako bi odgovorili na pitanja o

ponašanju i mentalnim procesima; ovi odgovori mogu utjecati na pojedince i društvo.

Znanstvena metoda, sredstvo za stjecanje znanja, odnosi se na načine postavljanja pitanja, logiku
i metode korištene za dobivanje odgovora.

Dvije važne karakteristike znanstvenih metoda su empirijski pristup i skeptičan stav.

Čini se sigurnim pretpostaviti da ste bili izloženi mnogim nalazima istraživanja u psihologiji,
kako u medijskim prezentacijama, tako i u svom studiju psihologije. Ako ste poput autora svog
udžbenika, vrlo ste znatiželjni o umu i ponašanju. Volite razmišljati o ponašanju ljudi (i
životinja). Pitate se o ljudima - zašto se ponašaju onako kako rade, kako su postali ljudi kakvi
jesu i kako će i dalje rasti i mijenjati se. I možda se pitate o svom vlastitom ponašanju i kako vaš
um funkcionira. Te vas misli i razmišljanja razlikuju od ostalih ljudi - nisu svi znatiželjni u umu i
ne uzimaju u obzir razloge ponašanja. Ali ako ste znatiželjni, ako se pitate zašto se ljudi i
životinje ponašaju onako kako se ponašaju, već ste poduzeli prvi korak u intrigantnom,
uzbudljivom i, da, ponekad izazovnom putovanju u istraživačke metode u psihologiji.

Mnogi studenti ulaze u područje psihologije zbog svog interesa za poboljšanje života ljudi. Ali
koje su metode i intervencije korisne ljudima? Na primjer, studenti s karijernim ciljem koji
uključuje provođenje psihoterapije moraju naučiti prepoznati obrasce ponašanja koji su
neprilagođeni i razlikovati psihološke intervencije koje su korisne od onih koje to nisu. Psiholozi
stječu razumijevanje i uvid u sredstva za poboljšanje života ljudi razvojem teorija i provođenjem
psiholoških istraživanja kako bi odgovorili na njihova pitanja o ponašanju.

6
Razmotrimo jedno vrlo važno istraživačko pitanje među mnogima koje su istraživali psiholozi:
Koji je učinak nasilja u medijima? Istraživači su istraživali aspekte ovog pitanja više od pet
desetljeća u stotinama istraživačkih studija. Pregled istraživanja na ovu temu pojavio se u
časopisu Psychological Science in the Public Interest (Anderson i sur., 2003.), psihološkom
časopisu posvećenom objavljivanju izvještaja o istraživanjima ponašanja o važnim pitanjima od
javnog interesa. Ostale nedavne teme u ovom časopisu uključuju istraživanja koja sugeriraju da
usklađivanje načina podučavanja sa stilom učenja učenika (npr. vizualnim, slušnim) ne
poboljšava učenje (Pashler, McDaniel, Rohrer i Bjork, 2008), da održavanje fizički aktivanog i
intelektualnog životni stila potiče uspješno kognitivno starenje (Hertzog, Kramer, Wilson i
Lindenberger, 2008), te da različite metafore pri opisivanju borbe protiv terorizma donose
različite društvene i političke odluke (Kruglanski, Crenshaw, Post i Victoroff, 2007) . Iako se ove
teme razlikuju, kritična i zajednička značajka istraživanja objavljena u ovom i drugim
časopisima za psihologiju je oslanjanje na zdrav dizajn istraživanja i metode za odgovaranje na
pitanja o ponašanju.

Nakon desetljeća istraživanja, što psiholozi kažu o bihevioralnim, emocionalnim i socijalnim

učincima medijskog nasilja? Anderson i sur. (2003) izvijestili su o nekoliko ključnih nalaza u
svom pregledu istraživanja koja su istraživala nasilje na televiziji, filmovima, video igrama,
Internetu i glazbi:

—Izloženost medijskom nasilju uzrokuje povećanje vjerojatnosti agresivnih i nasilnih misli,

osjećaja i ponašanja u kratkoročnom i dugoročnom kontekstu.

- Učinci nasilja u medijima dosljedni su u raznim istraživanjima i metodama, vrstama medija i

uzorcima ljudi.

—Nedavna dugoročna istraživanja povezuju često izlaganje djece nasilju u medijima s agresijom
odraslih, uključujući fizičke napade i zlostavljanje supružnika.

7
—Istraživanja podržavaju teorije psihologa da medijsko nasilje "aktivira" agresivne spoznaje i
fiziološko uzbuđenje ljudi, olakšava ljudima učenje agresivnog ponašanja kroz promatranje i
desenzibilizira ljude na nasilje.

- Čimbenici koji utječu na vjerojatnost agresije kao odgovor na medije nasilje uključuju:
karakteristike gledatelja (npr. dob i opseg do kojeg se identificiraju s agresivnim likovima),
socijalno okruženje (npr. roditeljsko praćenje medijskog nasilja) i medijski sadržaj (npr. realizam
nasilnih prikaza i posljedice nasilja).

—Nitko nije imun na učinke medijskog nasilja.

Brojne studije otkrivaju da djeca i mladi provode neumjereno puno vremena kao potrošači
medija, možda samo nakon spavanja. Dakle, implikacija nabrojanih nalaza istraživanja je da je
jedan od načina za smanjenje razornog utjecaja agresije i nasilja u našem društvu smanjenje
izloženosti medijskom nasilju. Zapravo, psihološka su istraživanja imala važnu ulogu u razvoju
V-čipa („V“ znači „Nasilje“) na televizorima kako bi roditelji mogli blokirati nasilni sadržaj
(Anderson i sur., 2003.).

Ostaje još istraživačkih pitanja. Jedno važno pitanje odnosi se na razgraničenje između pasivnog
promatranja nasilja (npr. televizijski prikazi) i aktivnog sudjelovanja s nasilnim medijima koji se
bave s video i internetskim igrama. Je li moguće da su učinci medijskog nasilja još jači kada se
gledatelji aktivno bave nasiljem dok igraju video igre? To bi mogao biti slučaj ako aktivno
sudjelovanje pojačava agresivne tendencije u većoj mjeri od pasivnog promatranja. Druga se
istraživačka pitanja odnose na korake potrebne za smanjenje utjecaja nasilja u našem društvu i na
ulogu koju bi ograničavanje nasilja u medijima trebalo igrati u slobodnom društvu. Možda će ta
pitanja jednog dana biti vaša istraživačka pitanja ili ćete vas možda zanimati istraživanje uzroka
ovisnosti o drogama ili korijena predrasuda. Ostaje doslovno tisuće važnih istraživačkih pitanja.
Kako nastavljate sa proučavanjem psihologije, jednog dana možete doprinijeti naporima
psihologa da poboljšaju naše ljudsko stanje!

KLJUČNI POJAM-
Psiholozi nastoje odgovoriti na pitanja o ponašanju, mislima i osjećajima korištenjem znanstvene
metode. Znanstvena metoda je apstraktni koncept koji se odnosi na načine postavljanja pitanja,
logiku i metode korištene za dobivanje odgovora. Dvije važne karakteristike znanstvene metode

8
su oslanjanje na empirijski pristup i skeptičan stav znanstvenika prema objašnjenjima ponašanja i
mentalnih procesa. O ovim dvjema karakteristikama raspravit ćemo u sklopu našeg uvoda u
psihološka istraživanja u ovom poglavlju, a u poglavlju 2 opisat ćemo dodatne karakteristike
znanstvene metode.

Znanost u kontekstu-

Znanost se javlja u najmanje tri konteksta: povijesnom, društveno-kulturnom i moralnom.

Iako koncept znanstvene metode može biti apstraktan, praksa psihološke znanosti u velikoj je
mjeri konkretna ljudska aktivnost koja utječe na nas na nekoliko razina. Psiholozi mogu imati
utjecaja na razini pojedinca (npr. terapijska intervencija za agresiju), obitelji (npr. roditeljska
kontrola nad korištenjem medija svoje djece) i društva (npr. napori na smanjenju nasilnih
programa na televizijskim mrežama). Međutim, da bi bili učinkoviti, psiholozi se moraju
temeljiti na temeljima pažljivo osmišljenih i izvedenih istraživanja.

Kontekst u kojem se događaju pod snažnim je utjecajem na ljudske aktivnosti, a znanstvena

aktivnost nije iznimka. Možemo sugerirati da najmanje tri konteksta igraju presudnu ulogu u
utjecaju na znanost: povijesni kontekst, socijalno-kulturni kontekst i moralni kontekst. Ukratko
ćemo opisati svaki od njih redom.

Povijesni kontekst-

Empirijski pristup koji se za odgovaranje na pitanja oslanja na izravno promatranje i

eksperimentiranje bio je presudan za razvoj psihološke znanosti.

Računalna revolucija ključni je čimbenik u prelasku s biheviorizma na kognitivnu psihologiju

kao dominantnu temu u psihološkom istraživanju.

9
Zapravo ne znamo točno kada je psihologija prvi put postala neovisna disciplina. Psihologija se
pojavila postupno, s korijenima u razmišljanjima Aristotela (Keller, 1937.), u spisima kasnijih
filozofa poput Descartesa i Lockea i, kasnije, u radu fiziologa i fizičara s početka 19. stoljeća.
Službeni početak psihologije često se označava događajem 1879. godine kada je Wilhelm Wundt
osnovao formalni laboratorij za psihologiju u Leipzigu u Njemačkoj.

Jedna od odluka s kojom su se suočili rani psiholozi krajem 19. stoljeća odnosila se na to bi li se
psihologija trebala bliže povezati s fizičkim znanostima ili ostati pod-disciplina filozofije (Sokal,
1992.). Razvojem psihofizičkih metoda (posebno Gustava Theodora Fechnera) i metoda
reakcijskog vremena za razumijevanje transmisije živčanog sustava (posebno Hermann von
Helmholtz), psiholozi su vjerovali da na kraju mogu mjeriti samu misao (Coon, 1992.). Ovim
moćnim metodama promatranja psihologija je bila na putu da postane kvantificirana,
laboratorijski utemeljena znanost. Znanstveni psiholozi nadali su se da će njihovo proučavanje
uma postići jednak značaj kao i ustaljenije znanosti o fizici, kemiji i astronomiji (Coon, 1992.).

Jedna od prepreka novonastaloj znanosti o psihologiji bilo je snažno zanimanje javnosti za

spiritizam i psihičke pojave na prijelazu u 20. stoljeće (Coon, 1992.). Široka javnost gledala je na
ove teme "uma" kao na području psihologije i tražila je znanstvene odgovore na njihova pitanja o
vidovitosti, telepatiji i komunikaciji s mrtvima.

KLJUČNI POJAM-

Međutim, mnogi su psiholozi željeli rastaviti mladu znanost od ovih pseudoznanstvenih tema. Da
bi uspostavili psihologiju kao znanost, psiholozi su empiriju prihvatili kao sredstvo za
unapređivanje razumijevanja ljudskog ponašanja. Empirijski pristup naglašava izravno
promatranje i eksperimentiranje kao način odgovaranja na pitanja. To je možda najvažnija
karakteristika znanstvene metode. Koristeći se ovim pristupom, psiholozi su se usredotočili na
ponašanja i iskustva koja se mogu izravno promatrati.

Iako psihologija i dalje naglašava empirijski pristup, psihologija se značajno promijenila od

svojih početaka. Rane psihologe prvenstveno su zanimala pitanja osjeta i percepcije - na primjer,

10
vizualne iluzije i slike. Početkom 20. stoljeća na psihologiju u Sjedinjenim Državama snažno je
utjecao bihevioristički pristup koji je uveo John B. Watson. Psihološke teorije usredotočile su se
na učenje, a psiholozi su se za testiranje svojih teorija uglavnom oslanjali na eksperimente sa
životinjama. Za biheviorizam, "um" je bio "crna kutija" koja je predstavljala aktivnost između
vanjskog podražaja i bihevioralnog odgovora. Biheviorizam je bio dominantna perspektiva u
psihologiji sve do sredine 20. stoljeća. Ipak, do trenutka kada je 1967. godine objavljena
Kognitivna psihologija Ulrica Neisera, psihologija se ponovno okrenula zanimanju za mentalne
procese. Kognitivni psiholozi također su se vratili eksperimentima u vremenu reakcije koji su
korišteni u ranim psihološkim laboratorijima za istraživanje prirode kognitivnih procesa.
Kognitivna perspektiva i dalje je dominantna u psihologiji, a spoznaja je nedavno glavna tema
unutar područja neuroznanosti dok istražitelji proučavaju biologiju uma. Veliki je potencijal za
razvoj znanstvene psihologije početkom 21. stoljeća.

Značajan čimbenik u porastu kognitivne psihologije bila je računalna revolucija (Robins, Gosling
i Craik, 1999). Pojavom računala, "crna kutija" biheviorizma bila je predstavljena pomoću
računalne metafore. Psiholozi su govorili o obradi podataka, pohrani i pronalaženju podataka
između unosa (podražaj) i izlaza (odgovor). Baš kao što je računalo pružalo korisnu metaforu za
razumijevanje kognitivnih procesa, kontinuirani razvoj lako dostupnih, moćnih računala pokazao
se izuzetno korisnim u širenju opsega i preciznosti mjerenja kognitivnih procesa. Danas u
laboratorijima za psihologiju diljem Sjedinjenih Država i svijeta računalna tehnologija
zamjenjuje mjere, misli, osjećaje i ponašanje ljudi na papiru i olovci. Slično tome, kontinuirana
poboljšanja u tehnologiji snimanja mozga (npr. FMRI, funkcionalna magnetska rezonancija)
unaprijedit će neuro-znanost kao važnu disciplinu u područjima psihologije, biologije i kemije.

Ti široki trendovi u povijesnom razvoju psihologije, od biheviorizma do kognitivne neuro-

znanosti, predstavljaju "širu sliku" onoga što se dogodilo u psihologiji u 20. stoljeću. Međutim,
pažljiviji pogled otkriva bezbroj tema istraženih u znanosti o psihologiji. Psiholozi danas
istražuju u takvim općim područjima kao što su klinička, socijalna, organizacijska, savjetodavna,
fiziološka, kognitivna, obrazovna, razvojna i zdravstvena psihologija. Istraživanja u svim tim
područjima pomažu nam da shvatimo složenost ponašanja i mentalnih procesa.

11
Znanost općenito - a posebno psihologija - promijenila se zbog briljantnih ideja iznimnih
pojedinaca. Ideje Galilea, Darwina i Einsteina nisu samo promijenile način na koji su
znanstvenici gledali na svoje discipline, već su promijenile i način na koji ljudi razumiju sebe i
svoj svijet. Slično tome, mnogi su iznimni pojedinci utjecali na napredak psihologije
(Haggbloom i sur., 2002.), uključujući dobitnike Nobelove nagrade. Početkom američke
psihologije, William James (1842–1910) napisao je prvi uvodni udžbenik, Principi psihologije, i
stekao uvid u mentalne procese koristeći se svojom tehnikom introspekcije. Kako je istaknutost
biheviorizma rasla, B. F. Skinner (1904–1990) proširio je naše razumijevanje odgovora na
pojačanje kroz eksperimentalnu analizu ponašanja. Uz Skinnera, Sigmund Freud (1856. - 1939.)
često je jedna od najpriznatijih figura u psihologiji, ali ideje i metode njih dvojice ne mogu se
razlikovati! Freudove teorije o osobnosti, mentalnim poremećajima i nesvjesnom dramatično su
preusmjerile pažnju s ponašanja na mentalne procese njegovom metodom slobodnog
udruživanja. Mnogi drugi pojedinci uvelike su utjecali na razmišljanje unutar određenih područja
psihologije, poput razvojne, kliničke, socijalne i kognitivne psihologije. Nadamo se da ćete moći
saznati više o ovim utjecajnim psiholozima, kako iz prošlosti tako i iz sadašnjosti, u područjima
koja su vas najviše zanimala.

Znanost se također mijenja manje dramatično, na načine koji proizlaze iz kumulativnih napora
mnogih pojedinaca. Jedan od načina za opisivanje ovih postupnijih promjena je opisivanje rasta
profesije psihologije. Američko psihološko udruženje (APA) osnovano je 1892. APA je te prve
godine imao samo nekoliko desetaka članova; 1992., kada je APA proslavio svoj 100. rođendan,
bilo je približno 70 000 članova. Petnaest godina kasnije, 2007., članstvo u APA udvostručilo se
na preko 148 000 članova. Promicanje psiholoških istraživanja briga je APA-e, kao i Udruženja
za psihološku znanost (APS). APS je osnovan 1988. godine kako bi naglasio znanstvena pitanja
u psihologiji. APA i APS sponzoriraju godišnje konvencije kojima psiholozi prisustvuju kako bi
se upoznali s najnovijim zbivanjima u njihovim poljima. Svaka organizacija također objavljuje
znanstvene časopise kako bi svojim članovima i društvu općenito priopćila najnovija
istraživanja.

12
Možete postati dijelom povijesti psihologije u nastajanju. I APA i APS potiču pripadnost
studenata, što pruža mogućnosti za obrazovanje i istraživanje kako dodiplomskih tako i
diplomiranih studenata psihologije.

Socijalni i kulturni kontekst

Socijalni i kulturni kontekst utječe na odabir tema istraživača, prihvaćanje nalaza društva i
mjesta na kojima se istraživanje odvija.

Etnocentrizam se javlja kada su stavovi ljudi o drugoj kulturi pristrani u okviru ili objektivu
vlastite kulture.

Na znanost ne utječe samo njezin povijesni kontekst već i prevladavajući društveni i kulturni
kontekst. Ovaj prevladavajući kontekst ponekad se naziva zeitgeist - duh vremena. Psihološka
istraživanja i njihova primjena postoje u uzajamnom odnosu s društvom: istraživanje utječe na
društvo i utječe na njega. Socijalni i kulturni kontekst može utjecati na ono što istraživači
odlučuju proučavati, resurse koji su im na raspolaganju za potporu istraživanju i prihvaćanje
njihovih nalaza od strane društva. Na primjer, istraživači su razvili nove istraživačke programe
zbog sve većeg naglaska na ženskim problemima (i zbog sve većeg broja žena koje istražuju).
Teme u ovom novonastalom području uključuju: "stakleni strop" koji sprječava napredak žena u
organizacijama, međusobnu interakciju između posla i obitelji za parove s dvostrukom karijerom
i učinke dostupnosti kvalitetne skrbi o djeci na produktivnost u radnoj snazi i na dječju djecu
razvoj. Socijalni i kulturni stavovi mogu utjecati ne samo na ono što istraživači proučavaju, već i
na to kako se odlučuju za svoje ponovno istraživanje. Na primjer, odnos društva prema
dvojezičnosti može utjecati na to naglašavaju li istraživači probleme koji se javljaju kod djece u
dvojezičnom obrazovanju ili na koristi koje djeca imaju od dvojezičnog obrazovanja.

13
Socijalne i kulturne vrijednosti mogu utjecati na to kako ljudi reagiraju na izvještaje iz
psiholoških istraživanja. Primjerice, izvješća o istraživanju kontroverznih tema poput seksualne
orijentacije, oporavljenih uspomena na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu i televizijskog
nasilja privlače više medijske pozornosti zbog interesa javnosti za ova pitanja. Ponekad ovaj veći
interes izaziva javnu raspravu o tumačenju nalaza i implikacijama nalaza na socijalnu politiku.
Reakcija javnosti može biti ekstremna, kao što ilustrira odgovor na članak o seksualnom
zlostavljanju djece objavljen u Psychological Bulletin (Rind, Tromovitch i Bauserman, 1998). U
svom pregledu i analizi 59 studija učinka seksualnog zlostavljanja djece (CSA), Rind i sur.
zaključio da „CSA ne uzrokuje intenzivnu štetu na sveobuhvatnoj osnovi bez obzira na spol u
fakultetskoj populaciji“ (str. 46). Nakon što su njihova istraživanja promovirala web mjesta za
zastupanje pedofilije na Webu, „Dr. Laura ”(voditeljica emisije Laura Schlessinger)
okarakterizirao članak kao odobravanje spolnog odnosa odraslih s djecom (ne namjerom
istražitelja) i kritizirao Američko psihološko udruženje zbog objavljivanja studije u svom
prestižnom časopisu Psychological Bulletin (Ondersma i sur., 2001.). Američki Zastupnički dom
je 1999. godine odgovorio na negativnu medijsku pozornost donošenjem jednoglasne odluke o
nepokornosti istraživanja izviještenog u ovom članku. Također, nastavlja se znanstvena rasprava
o kontroverznim nalazima, a kritike i pobijanja pojavljuju se u Psihološkom biltenu (Dallam i
sur., 2001.; Ondersma i sur., 2001.; Rind i Tromovitch, 2007.; Rind, Tromovitch i Bauserman,
2001.), ostalim časopisima i knjigama. Čitavo izdanje američkog psihologa bilo je posvećeno
političkoj oluji koja je proizašla iz ovog istraživanja (ožujak 2002., vol. 57, izdanje 3). Čini se da
su takve javne kritike nalaza istraživanja, čak i nalazi utemeljeni na solidnoj, empirijskoj
znanosti, trend u porastu. Pravni, administrativni i politički napadi proizlaze iz onih koji se
protive nalazima istraživanja zbog čvrsto održanih osobnih uvjerenja ili financijskih interesa
(Loftus, 2003). Ti napadi mogu imati nesretne posljedice ometanja legitimnog znanstvenog
istraživanja i rasprave.

Osjetljivost psihologa na društvene brige, poput seksualnog zlostavljanja djece, jedan je od

razloga zašto se psihologija nije striktno razvila kao laboratorijska znanost. Iako laboratorijsko
istraživanje ostaje u središtu psihološkog istraživanja, psiholozi i drugi bihevioralni znanstvenici
istražuju u školama, klinikama, poduzećima, bolnicama i drugim nelaboratorijskim okruženjima,

14
uključujući Internet. Zapravo, Internet postaje koristan i popularan istraživački alat za psihološke
znanstvenike (npr. Birnbaum, 2000). Prema podacima američkog popisa, do 2000. godine 54
milijuna američkih kućanstava (51%) imalo je jednog ili više računara. U 44 milijuna kućanstava
(42%) postojala je barem jedna osoba koja je koristila Internet kod kuće (Newburger, 2001.). Ti
podaci očito podcjenjuju broj američkih korisnika Interneta budući da se brojevi odnose na
kućanstva, a ne na pojedinačne korisnike i ne razmatraju mrežni pristup putem poslovnih ili
obrazovnih postavki. Važno je da ove brojke također ne uzimaju u obzir upotrebu Interneta u
zemljama koje nisu Sjedinjene Države. Do kraja 2009. godine, procijenjeni broj internetskih
korisnika u svijetu približio se dvjema milijardama (www. Internetworldstats.com). Dovoljno je
reći da znanstvenicima u ponašanju nije trebalo dugo da prepoznaju potencijal nevjerojatno
velikog i raznolikog „skupa sudionika“ za svoja istraživanja (vidi, na primjer, Birnbaum, 2000;
Gosling, Vazire, Srivastava i John, 2004. ; Skitka & Sargis, 2005.). Uz pomoć razvoja Interneta
devedesetih i povezanih jezika za označavanje hiperteksta (HTML), psiholozi su ubrzo počeli
provoditi internetska istraživanja (npr. Musch i Reips, 2000.). Web omogućuje praktički bilo
koju vrstu psiholoških istraživanja koja koriste računala kao opremu, a ljude kao sudionike
(Krantz i Dalal, 2000). Jedan od načina na koji istraživači regrutiraju sudionike za svoje studije
jest objavljivanje mogućnosti istraživanja na raznim web mjestima utemeljenim na istraživanju.
Na primjer, APS održava web stranicu koja korisnicima Interneta omogućuje sudjelovanje u
psihološkim istraživanjima.

O istraživanjima na Internetu imat ćemo puno više za reći dok vas upoznajemo s određenim
istraživačkim metodama u psihologiji. Od posebne su važnosti etička pitanja koja pokreće ovaj
oblik istraživanja (vidi poglavlje 3).

Ako priznamo da na znanost utječu društvene i kulturne vrijednosti, i dalje ostaje pitanje čija
kultura ima - i čija kultura treba imati utjecaja. Nedavna analiza uzorka psiholoških istraživanja
otkrila je da su suradnici, uzorci i urednici šest vodećih časopisa koje je objavilo Američko
psihološko udruženje pretežno Amerikanci (Arnett, 2008). Suprotno tome, Amerikanci
predstavljaju manje od 5% svjetske populacije, a ljudi širom svijeta žive u uvjetima koji se vrlo
razlikuju od američkih. Stoga se može postaviti pitanje je li psihološka logika koja se
usredotočuje na Amerikance cjelovita.

15
KLJUČNI POJAM -
Potencijalni problem nastaje kada pokušavamo razumjeti ponašanje pojedinaca u drugoj kulturi
kroz okvir ili poglede vlastite kulture . Ovaj potencijalni izvor pristranosti naziva se
etnocentrizam. Kao primjer etnocentrizma, razmotrimo kontroverzu u vezi s jezicima moralnog
razvoja. U svojoj teoriji moralnog razvoja u šest stupnjeva, Kohlberg (1981., 1984.) identificirao
je najviši stupanj moralnog razvoja (postkonvencionalni razvoj) kao onaj u kojem pojedinci
donose moralne odluke na temelju svojih samoodređenih etičkih principa i svog priznavanja
pojedinačna prava. Dokazi istraživanja sugeriraju da Kohlbergova teorija daje dobar opis
moralnog razvoja za američke i europske muškarce - kulture koje ističu individualizam.
Suprotno tome, ljudi koji žive u kulturama koje ističu kolektivizam, poput komunalnih društava
u Kini ili Papui Novoj Gvineji, ne odgovaraju Kohlbergovom opisu. Kolektivističke kulture
cijene dobrobit zajednice u odnosu na dobrobit pojedinca. Demonstrirali bismo etnocentrizam
kad bismo Kohlbergovom teorijom izjavili da su pojedinci iz takvih kolektivističkih kultura
manje moralno razvijeni. Njihovo bismo ponašanje tumačili kroz neprikladnu kulturnu leću,
naime, individualizam. Međukulturno istraživanje je jedan od načina da nam pomogne izbjeći
proučavanje samo jedne dominantne kulture i podsjeti nas da moramo biti oprezni u korištenju
kulturnih sočiva izvan naših vlastitih istraživanja.

Moralni kontekst
Moralni kontekst istraživanja zahtijeva da istraživači održavaju najviše standarde etičkog
ponašanja.

Etički kodeks APA-e vodi istraživanje i pomaže istraživačima da procijene etičke dileme poput
rizika i koristi povezane s obmanom i korištenjem životinja u istraživanju.

Znanost je potraga za istinom. Pojedinačni znanstvenici i kolektivna nagrada znanosti moraju

osigurati da moralni kontekst u kojem se odvija znanstvena aktivnost zadovoljava najviše
standarde. Prijevare, laži i lažna prikazivanja ne bi trebali igrati nikakvu ulogu u znanstvenoj
istrazi. Ali znanost je i ljudski pothvat, a često je u pitanju puno više od istine. I znanstvenici i
institucije koje ih angažiraju natječu se za nagrade u igri s poslovima, novcem i reputacijom na
liniji. Na primjer, broj znanstvenih publikacija koje je napisao član sveučilišnog fakulteta obično

16
je glavni čimbenik koji utječe na odluke u vezi s profesionalnim napredovanjem kroz promicanje
i staž. U tim okolnostima postoje nesretni, ali naizgled neizbježni slučajevi znanstvenog kršenja.

Razne aktivnosti predstavljaju kršenje znanstvenog integriteta. Uključuju izmišljanje podataka,

plagijarizam, selektivno izvještavanje o nalazima istraživanja, nepriznavanje pojedinaca koji su
dali značajan doprinos istraživanju, zlouporabu istraživačkih fondova i neetičan tretman ljudi ili
životinja (vidi Adler, 1991.). Neke je prijestupe lakše otkriti nego druge. Na primjer, izmišljotina
podataka može se otkriti kada, u uobičajenom toku znanosti, neovisni istraživači ne mogu
reproducirati (ponoviti) rezultate ili kad se u objavljenim izvješćima pojave logičke
nedosljednosti. Međutim, suptilne prijestupe, poput prijavljivanja samo podataka koji
ispunjavaju očekivanja ili obmanjujuća izvješća o rezultatima, teško je otkriti. Granica između
namjernog kršenja pravila i jednostavno loše znanosti nije uvijek jasna. Da bi educirali
istraživače o pravilnom ponašanju znanosti i pomogli im da ih vode oko mnogih etičkih zamki
koje su prisutne, većina znanstvenih organizacija usvojila je formalne etičke kodekse. U 3.
poglavlju upoznat ćemo vas s APA etičkim načelima koja reguliraju istraživanje s ljudima i
životinjama. Kao što ćete vidjeti, etičke dileme često se pojavljuju. Razmotrite istraživanje
Klinesmitha, Kassera i McAndrewa (2006), koji su testirali jesu li muški sudionici koji su
rukovali pištoljem u laboratorijskim uvjetima naknadno bili agresivniji. Istraživači su
sudionicima rekli da je eksperiment istraživao utječe li pažnja na detalje na osjetljivost na ukus.
Sudionici su bili slučajno dodijeljeni jednom od dva uvjeta pažnje. U jednoj grupi svaki je
sudionik rukovao pištoljem i napisao niz uputa za sastavljanje i rastavljanje pištolja. U drugom
su stanju sudionici napisali slične upute tijekom interakcije s igrom Mouse Trap. Nakon toga, od
svakog sudionika zatraženo je da proba i ocijeni uzorak vode (85 g) s kapljicom ljutog umaka,
koji je tobože pripremio prethodni sudionik istraživanja. Ovo je bio dio eksperimenta s
"osjetljivošću okusa". Dalje, sudionici su dobili vodu i ljuti umak te su zamoljeni da pripreme
uzorak za sljedećeg sudionika. Koliko su ljutog umaka dodali poslužilo je kao mjera agresije. U
skladu sa svojim predviđanjima, istraživači su otkrili da su sudionici koji su rukovali pištoljem u
vodu dodali znatno više ljutog umaka (M 5 -13,61 g) od sudionika koji su komunicirali s igrom
(M 5 -4,23 g).

17
Ovo istraživanje postavlja nekoliko važnih pitanja: Pod kojim uvjetima treba dopustiti
istraživačima da obmanjuju sudionike istraživanja o stvarnoj prirodi eksperimenta? Da li korist
od informacija prikupljenih o oružju i agresiji premašuje rizik povezan s obmanom? Bi li
sudionici koji su rukovali pištoljem dodali manje ljutog umaka da su znali da je eksperiment
zapravo istraživao vezu između oružja i agresije?

Obmana je samo jedno od mnogih etičkih pitanja s kojima istraživači moraju suočiti. Kao još
jedna ilustracija etičkih problema, uzmite u obzir da se životinjski subjekti ponekad koriste za
razumijevanje ljudske psihopatologije. To može značiti izlaganje subjekata životinja stresnim, pa
čak i bolnim uvjetima, a ponekad i ubijanje životinja radi postmortalnih pregleda. Pod kojim
uvjetima treba dopustiti psihološka istraživanja sa životinjskim ispitanicima? Popis etičkih
pitanja koja su pokrenula psihološka istraživanja podugačak je. Stoga je od najveće važnosti da
se u ranoj fazi svoje istraživačke karijere upoznate s etičkim načelima APA-e i njihovom
primjenom te da sudjelujete (kao sudionik istraživanja, asistent ili glavni istraživač) samo u
istraživanju koje zadovoljava najviše standarde znanstvenog integriteta. Nadamo se da će vam
vaše proučavanje istraživačkih metoda omogućiti dobro istraživanje i otkrivanje dobrog
istraživanja.

Kako razmišljati kao istraživač

"Razmišljati poput istraživača" znači biti skeptičan prema tvrdnjama o uzrocima ponašanja i
mentalnim procesima, čak i onima koji su izrađeni na temelju "objavljenih" znanstvenih nalaza.

Najsnažniji dokaz za tvrdnju o ponašanju dolazi iz konvergentnih dokaza u mnogim studijama,

iako znanstvenici prepoznaju da tvrdnje uvijek ovise o vjerojatnostima.

18
Jedan važan korak koji student psihologije mora napraviti jest naučiti razmišljati poput
istraživača. Znanstvenici su više nego bilo što drugo sumnjičavi. Skeptičan stav prema tvrdnjama
o uzrocima ponašanja i mentalnim procesima još je jedna važna karakteristika znanstvene
metode u psihologiji. Znanstvenici ne samo da ga žele vidjeti prije nego što u to povjeruju, već
će ga vjerojatno željeti vidjeti iznova i iznova, možda pod uvjetima koji sami odaberu. Istraživači
nastoje donositi zaključke na temelju empirijskih dokaza, a ne na njihovoj subjektivnoj
prosudbi . Najsnažniji znanstveni dokazi su zbližavajući se dokazi dobiveni u različitim
studijama koje ispituju isto istraživačko pitanje. Znanstvenici u ponašanju skeptični su jer
prepoznaju da je ponašanje složeno i često mnogi čimbenici međusobno djeluju da bi izazvali
psihološki fenomen. Otkrivanje ovih čimbenika često je težak zadatak.

Predložena objašnjenja ponekad su preteška jer nisu uzeti u obzir ili čak primijećeni svi
čimbenici koji mogu objasniti pojavu. Znanstvenici u ponašanju također prepoznaju da je
znanost ljudski pothvat. Ljudi griješe. Nije uvijek za vjerovati ljudskom zaključivanju. Stoga su
znanstvenici skloni skeptiku prema "novim otkrićima", tretmanima i izvanrednim tvrdnjama, čak
i onima koje potječu iz "objavljenih" istraživačkih studija. Skepticizam znanstvenika navodi ih
da budu oprezniji od mnogih ljudi koji nemaju znanstveno obrazovanje. Mnogi su ljudi očito
previše spremni prihvatiti objašnjenja koja se temelje na nedovoljnim ili neadekvatnim
dokazima. To ilustrira rašireno vjerovanje u okultno. Umjesto da oprezno pristupaju tvrdnjama o
paranormalnim događajima, mnogi ljudi te tvrdnje prihvaćaju nekritički. Prema istraživanjima
javnog mnijenja, velika većina Amerikanaca vjeruje u ESP (ekstrasenzornu percepciju), a neki su
ljudi uvjereni da su bića iz svemira posjetila Zemlju. Otprilike dva od pet Amerikanaca vjeruje
da su horoskopi vjerodostojni, a čak 12 milijuna odraslih izvještava o promjeni svog ponašanja
nakon čitanja astroloških izvještaja (Miller, 1986). Takva se uvjerenja održavaju unatoč
minimalnim i često negativnim dokazima o valjanosti horoskopa.

Znanstvenici, naravno, ne pretpostavljaju automatski da nekonvencionalne interpretacije

neobjašnjivih pojava ne bi mogle biti istinite. Oni jednostavno inzistiraju na tome da im se
dozvoli da testiraju sve tvrdnje i da odbace one koji su u osnovi nepovjerljivi. Znanstveni
skepticizam je lakovjerna obrana javnosti od prijevara i prevara koje prodaju neučinkovite
lijekove i lijekove, nemoguće sheme bogaćenja i nad-prirodna objašnjenja prirodnih pojava.

19
Međutim, istovremeno je važno imati na umu da povjerenje igra jednako veliku ulogu kao i
skepticizam u životu znanstvenika. Znanstvenici moraju vjerovati svojim instrumentima, svojim
sudionicima, izvještajima svojih kolega o istraživanju i vlastitoj profesionalnoj prosudbi u
provođenju svojih istraživanja.

Naznačili smo da biste razmišljali poput istraživača, morate biti skeptični prema dokazima i
tvrdnjama. Već znate nešto o dokazima i tvrdnjama ako ste pročitali bilo koju knjigu koja opisuje
zločin i suđenje ili gledali bilo koji broj popularnih pravnih drama iz filmova ili televizija.
Detektivi, odvjetnici i drugi u pravnoj profesiji prikupljaju dokaze iz različitih izvora i traže
konvergirajuće dokaze kako bi iznijeli tvrdnje o ponašanju ljudi. Mala količina dokaza može biti
dovoljna da se netko sumnjiči za zločin, ali za osudu te osobe potrebno je zbližavanje dokaza iz
mnogih izvora. Psihološki znanstvenici rade na približno isti način - prikupljaju dokaze kako bi
iznijeli tvrdnje o ponašanju i psihološkim procesima.

Glavni naglasak ovog teksta bit će na detaljnom prikazivanju različitih metoda istraživanja koje
rezultiraju različitim vrstama dokaza i zaključaka. Kako nastavljate s proučavanjem istraživačkih
metoda, ustanovit ćete da postoje važni - i različiti - znanstveni principi koji se primjenjuju na
izvještavanje o statistici istraživanja ili bihevioralno promatranje, utvrđivanje odnosa između
čimbenika (ili "varijabli") i navođenje postoji uzročno-posljedična veza između varijabli.
Najsnažniji znanstveni dokazi srodni su konvergentnim dokazima koji su potrebni u suđenju za
dobivanje osuđujuće presude. Čak i kada istraživači imaju snažne dokaze za svoje zaključke iz
ponavljanja (ponavljanja) eksperimenta, oni su u sličnoj situaciji kao porote koje su osobu
proglasile krivom izvan razumne sumnje. I istraživači i porote traže istinu, ali njihovi su
zaključci u konačnici vjerojatni. Izvjesnost je često izvan dohvata porotnika i znanstvenika.

Učeći razmišljati poput istraživača, možete razviti dvije važne skupine vještina. Prva vještina
omogućit će vam da budete učinkovitiji potrošač znanstvenih nalaza kako biste mogli donositi
više informiranih osobnih i profesionalnih odluka. Druga vještina omogućit će vam da naučite
kako istraživati kako biste mogli doprinijeti znanosti psihologije. Ova dva aspekta znanstvene
metode razradit ćemo u cijelom tekstu, ali ukratko ćemo ih iznijeti u ovom poglavlju. Prvo

20
opisujemo ilustraciju zašto je važno razmišljati poput istraživača kada ocjenjujemo istraživačke
tvrdnje u medijima. Zatim opisujemo kako istraživači započinju kada žele prikupiti dokaze
pomoću znanstvene metode.

Nisu sve znanosti o kojima se izvještava u medijima "dobra znanost". Moramo dovesti u pitanje
ono što čitamo i čujemo.

Izvješća u medijima koja sažimaju izvorna izvješća o istraživanju mogu izostaviti kritične
aspekte metode, rezultata ili interpretacije istraživanja.

Istraživači iz psihologije izvještavaju o svojim nalazima u stručnim časopisima koji su dostupni

u tiskanom i elektroničkom obliku. Većina ljudi koji se susreću s nalazima psiholoških
istraživanja, čine to učeći o nalazima istraživanja u medijima - na Internetu, u novinama i
časopisima te na radiju i TV-u. Velik dio ovog istraživanja vrijedi. Psihološka istraživanja mogu
pomoći ljudima u raznim područjima, poput pomaganja ljudima da nauče načine komunikacije s
rođakom koji pati od Alzheimerove bolesti, izbjegavanju svađa ili nauče kako oprostiti. Dva se
ozbiljna problema mogu pojaviti kada se o medijima izvještava o istraživanju. Prvi je problem
što istraživanje o kojem se izvještava u medijima nije uvijek dobro istraživanje. Kritični čitatelj
mora sortirati dobro istraživanje od lošeg - što su čvrsti nalazi, a koji još nisu potvrđeni. Moramo
također odlučiti koja otkrića vrijedi primijeniti u našem životu, a koja zahtijevaju stav čekanja.
Pošteno je reći da velik dio istraživanja nije baš dobar s obzirom na sve različite medije u kojima
se izvještava o psihološkim istraživanjima. Stoga imamo dobar razlog za ispitivanje istraživanja
o kojem smo čitali ili čuli u medijima.

Drugi problem koji se može pojaviti kada se o znanstvenim istraživanjima izvijesti u medijima
jest taj da se "nešto može izgubiti u prijevodu". Izvještaji o medijima obično su sažeci izvornog
istraživanja, a u sažetku medija mogu nedostajati kritični aspekti metode, rezultata ili
interpretacije istraživanja. Što više naučite o znanstvenoj metodi, to će vaša pitanja biti bolja u
prepoznavanju kvalitete istraživanja koja se izvještavaju u medijima i utvrđivanju kritičnih

21
informacija koje nedostaju u izvješću medija. Za sada vam možemo pružiti okus vrsta pitanja
koja ćete htjeti postaviti gledajući primjer istraživanja objavljenog u medijima.

Ne tako davno postojao je široko rasprostranjeni fenomen nazvan „Mozartov efekt“. Naslovi
poput "Klasična glazba dobra za mozak beba" bili su uobičajeni u to vrijeme. Ovi su naslovi
privukli pažnju ljudi, posebno pažnju novih roditelja. Medijski izvještaji naznačili su da su
roditelji puštali klasičnu glazbu dojenčadi u nadi da će podići inteligenciju svoje djece. Milijun
novih majki dobilo je besplatan CD pod nazivom "Pametne simfonije", zajedno s besplatnim
adaptiranim mlijekom za dojenčad. Jasno je da su distributeri i mnogi novi roditelji uvjereni da je
Mozartov efekt stvaran.

Ideja da bi slušanje glazbe moglo povećati inteligencijski broj novorođenčadi intrigantna je ideja.
Kada u medijima naiđete na intrigantne ideje, poput ovog, dobar prvi korak je otići do izvornog
izvora u kojem je prijavljeno ponovno pretraživanje. U ovom je slučaju izvorni članak objavljen
u uglednom časopisu Nature. Rauscher, Shaw i Ky (1993.) opisali su eksperiment u kojem je
jedna grupa studenata slušala 10-minutni Mozartov komad, sjedila u tišini 10 minuta ili 10
minuta slušala upute za opuštanje prije polaganja testa prostornog rasuđivanja. . Izvedba na testu
bila je bolja nakon slušanja Mozarta nego u druga dva uvjeta, ali učinak je nestao nakon dodatnih
10 do 15 minuta.

Nalazi iz izvornog izvora mogu se ocijeniti solidnima, ali ekstrapolacija tih nalaza vrlo je
klimava. Milijun žena poticalo se da igraju "pametne simfonije" za svoju dojenčad na temelju
efekta koji je demonstriran na vrlo specifičnom tipu rezoniranja sa studentima, a učinak je trajao
najviše 15 minuta! Iako su rađene neke studije s djecom, dvosmisleni rezultati svih istraživačkih
studija ukazuju da je nešto izgubljeno u "prijevodu" (od medija) od izvornih izvještaja o
istraživanju do široko rasprostranjene primjene Mozartovog učinka. Ljudi koji su dovoljno
skeptični da postavljaju pitanja kad čuju ili čitaju izvještaje o ponovnom pretraživanju u
medijima i dovoljno upućeni u čitanje istraživanja u izvornim izvorima, rjeđe će biti pogrešno
informirani. Vaš posao je biti skeptičan; naš posao je pružiti znanje u ovom tekstu kako bismo
vam omogućili kritičko čitanje izvornih izvora koji izvještavaju o nalazima istraživanja.

22
Početak istraživanja

Na početku istraživačkog studija, studenti mogu odgovoriti na prvo pitanje "što studirati?"
pregledom psiholoških tema u psihološkim časopisima, udžbenicima i tečajevima.

Hipoteza istraživanja okvirno je objašnjenje pojave; često se navodi u obliku predviđanja

zajedno s objašnjenjem predviđenog ishoda.

Istraživači generiraju hipoteze na mnogo načina, ali uvijek pregledaju objavljene psihološke
studije prije početka istraživanja.

Da bi odlučili je li njihovo istraživačko pitanje dobro, istraživači razmatraju znanstvenu važnost,

opseg i vjerojatne ishode istraživanja te hoće li psihološka znanost biti napredna. Multi-metodski
pristup, onaj koji traži odgovore koristeći razne metodologije i mjere istraživanja, najbolja je
nada psihologije za razumijevanje ponašanja i uma.

Kad započnete učiti o tome kako istraživači u psihologiji prikupljaju dokaze, prenijet ćemo
savjete nekoliko stručnih istraživača o jednom od najvažnijih aspekata istraživanja - početku.
Ovaj ćemo odjeljak organizirati oko tri pitanja koja si postavljaju istraživači na početku
istraživačkog projekta:

—Što bih trebao učiti?

—Kako mogu razviti hipotezu za testiranje u svom istraživanju?

—Je li moje istraživačko pitanje dobro?

Mnogo je odluka koje treba donijeti prije početka istraživanja u psihologiji. Prva je, naravno,
koju temu proučavati. Mnogi studenti polju psihologije pristupaju s interesima u psihopatologiji i

23
pitanjima povezanim s mentalnim zdravljem. Drugi su zaintrigirani zagonetkama koje okružuju
ljudsku spoznaju, poput pamćenja, rješavanja problema i donošenja odluka. Treće zanimaju
problemi razvojne i socijalne psihologije. Psihologija pruža malog broja istraživačkih
mogućnosti za istraživanje, što ilustriraju doslovno stotine znanstvenih časopisa koji objavljuju
rezultate psiholoških istraživanja. Pregledavajući sadržaj standardnog uvodnog udžbenika
psihologije možete brzo pronaći informacije o mnogim istraživačkim područjima unutar
psihologije. Točnije informacije mogu se pronaći, naravno, u mnogim razredima koje nudi odjel
za psihologiju vašeg fakulteta ili sveučilišta, poput abnormalne psihologije, kognitivne
psihologije i socijalne psihologije.

Nisu samo studenti zabrinuti za istraživačka pitanja iz psihologije. U srpnju 2009. čitavo izdanje
časopisa Perspektive u psihološkoj znanosti bilo je posvećeno raspravama o istraživačkim
pitanjima i smjernicama za budućnost psihologije (Diener, 2009). Vrhunski istraživači iz
različitih područja psihologije identificirali su važna pitanja u svojim poljima - na primjer,
pitanja koja se odnose na veze um-mozak, evolucijsku psihologiju, pa čak i interakcije čovjeka i
androida. Kada tražite istraživačko pitanje, čitanje ovih članaka može biti dobro mjesto za
početak!

Studenti često razvijaju početne teme istraživanja kroz interakciju sa svojim nastavnicima
psihologije. Mnogi profesori provode istraživanje i nestrpljivi su uključiti studente u istraživačke
timove. Možda ćete samo trebati pitati. Odjeli za psihologiju nude i mnoge druge resurse koji
pomažu studentima u razvoju istraživačkih ideja. Jedna je prilika u obliku "kolokvija" (jednina:
kolokvij). Kolokvij je formalna prezentacija istraživanja u kojoj istraživači, ponekad s drugih
sveučilišta, predstavljaju svoje teorije i nalaze istraživanja fakultetima i studentima na odjelu.
Pazite na najave o nadolazećim kolokvijima na vašem psihološkom odjelu.

Bez obzira na to kako ili gdje započinjete razvijati temu, važan početni korak pri početku je
istraživanje objavljene literature o psihološkom istraživanju. Postoji nekoliko razloga zašto
morate pretražiti psihološku literaturu

24
prije početka istraživanja. Jedan je očiti razlog taj što odgovor na vaše istraživačko pitanje
možda već postoji. Netko drugi možda je zabavio isto pitanje i pružio odgovor, ili barem
djelomičan. Vrlo je vjerojatno da ćete otkriti nalaze istraživanja koji su povezani s vašim
istraživačkim pitanjem. Iako ćete se možda razočarati kad otkrijete da li je vaše istraživačko
pitanje eksplodirano, uzmite u obzir da pronalazak drugih ljudi koji su istraživali istu ili sličnu
ideju potvrđuje važnost vaše ideje. Istraživanje bez pažljivog ispitivanja onoga što je već poznato
može biti zanimljivo ili zabavno (sigurno može biti lako); možda biste to mogli nazvati
"hobijem", ali ne možemo ga nazvati znanošću. Znanost je kumulativno poduzeće - trenutna se
istraživanja nadovezuju na prethodna istraživanja.

Nakon što identificirate čitavu literaturu povezanu s vašom istraživačkom idejom, vaše vas
čitanje može dovesti do otkrivanja nedosljednosti ili proturječnosti u objavljenom istraživanju.
Također možete utvrditi da su nalazi istraživanja ograničeni s obzirom na prirodu proučenih
sudionika ili okolnosti pod kojima je istraživanje provedeno, ili da postoji psihološka teorija koja
treba testirati. Otkrivši tako, pronašli ste solidan trag istraživanja, put koji treba slijediti.

Čitajući psihološku literaturu i razmišljajući o mogućim pitanjima ponovnog pretraživanja, mogli

biste razmotriti i kako se rezultati psiholoških studija primjenjuju na društvene probleme. Dok
naučite kako istraživati psihologiju, možete razmotriti načine na koje se to znanje može koristiti
za generiranje istraživačkih istraga koje će čovječanstvo učiniti malo boljim.

Pretraživanje psihološke literature nije dosadan zadatak kakav je nekada bio; pretraživanja
literature uz pomoć računala, uključujući upotrebu Interneta, učinila su identificiranje
psiholoških istraživanja relativno lakim, čak uzbudljivim zadatkom.

U 13. poglavlju ove knjige opisujemo kako pretražiti psihološku literaturu, uključujući načine
korištenja računalnih baza podataka za pretraživanje.

25
Konačno, kao što ističe Sternberg (1997), odabir pitanja koje treba istražiti ne treba shvatiti
olako. Neka pitanja jednostavno nije vrijedno postavljati jer njihovi odgovori ne pružaju nadu u
napredak znanosti o psihologiji. Pitanja su, jednom riječju, besmislena ili u najboljem slučaju
trivijalna. Sternberg (1997) sugerira da studenti novi na polju psiholoških istraživanja razmatraju
nekoliko pitanja prije nego što odluče da imaju dobro istraživačko pitanje:

—Zašto bi ovo pitanje moglo biti znanstveno važno?

- Koji je opseg ovog pitanja?

—Koji su vjerojatni ishodi ako provedem ovaj istraživački projekt?

—U kojoj će mjeri psihološka znanost biti napredna poznavanjem odgovora na ovo pitanje?

—Zašto bi ikoga zanimali rezultati dobiveni postavljanjem ovog pitanja?

Kako započinjete istraživački proces, pronalaženje odgovora na ova pitanja može zahtijevati
smjernice savjetnika za istraživanje i drugih koji su uspješno proveli vlastito istraživanje.
Također se nadamo da će se vaša sposobnost da odgovorite na ova pitanja poboljšati kako budete
saznavali više o teoriji i istraživanjima u psihologiji i dok ćete čitati o mnogim primjerima
zanimljivih i značajnih psiholoških istraživanja koja opisujemo u ovoj knjizi.

26
KLJUČNI POJAM

Sljedeća je odluka malo teža. Kako istraživači započinju, oni nastoje identificirati svoju hipotezu
o istraživanju. Hipoteza (množina: hipoteze) je provizorno objašnjenje pojave. Često se hipoteza
iznosi u obliku predviđanja za neki ishod, zajedno s objašnjenjem za predviđanje. Hipotezu
istraživanja predložili smo ranije kada smo sugerirali da učinci (npr. Povećana agresivnost)
nasilnih medija mogu biti jači za video igre nego za pasivno gledanje televizije jer su igrači
aktivno uključeni u agresivne akcije, povećavajući tako svoje agresivne tendencije. (Alternativna
hipoteza može sugerirati da bi učinci videoigara mogli biti manji jer igrači igara imaju priliku
osloboditi agresivne impulse koje pasivni televizijski gledatelji nemaju.)

McGuire (1997) utvrdio je 49 jednostavnih pravila („heuristika“) za stvaranje hipoteze koja će se

znanstveno testirati. Ovdje ne možemo pregledati svih 49 prijedloga, ali možemo vam dati uvid u
McGuireova razmišljanja navodeći neke od ovih heurističkih podataka. Sugerira, na primjer, da
bismo mogli stvoriti hipotezu za istraživačku studiju:

— Razmišljanje o odstupanjima (neobičnostima, iznimkama) od općeg trenda ili principa;

- zamišljanje kako bismo se ponašali u zadatku ili ako bismo se suočili sa određenim
problemom;

—Razmatranje sličnih problema čije je rješenje poznato;

—Trajno, namjerno promatranje osobe ili pojave (npr. Izvođenje „studije slučaja“);

—Generiranje protuprimjera za očiti zaključak o ponašanju; —Posudba ideja ili teorija iz drugih
disciplina.

Naravno, identificiranje istraživačkog pitanja i hipoteze ne mora vam nužno reći kako to
istraživati. Što točno želite znati? Poništavanje ovog pitanja značit će da morate donijeti druge
odluke kojima ćemo se pozabaviti u ovom tekstu. Kao istraživač postavljat ćete si pitanja poput
„Trebam li provesti kvalitativno ili kvantitativno istraživanje? Kakva je priroda varijabli koje

27
želim istražiti? Kako mogu pronaći pouzdane i valjane mjere ponašanja? Koja je metoda
istraživanja najprikladnija za moje istraživačko pitanje? Koje će vrste statističkih analiza biti
potrebne? Ispunjavaju li metode koje sam odabrao prihvaćene moralne i etičke standarde? " Ovi i
drugi koraci povezani sa znanstvenim postupkom prikazani su u tablici 1.1. Ne brinite ako su
pojmovi u ovim pitanjima i u tablici 1.1 nepoznati. Dok budete prolazili kroz ovaj tekst o
istraživačkim metodama u psihologiji, naučit ćete o ovim koracima istraživačkog procesa.
Tablica 1.1 bit će koristan vodič kada započnete s vlastitim istraživanjem.

Korak. Kako? Poglavlje

Kako  Budite svjesni etnocentrizma. 1

istraživačko  Stecite osobna iskustva istražujući. 1
pitanje  Čitajte psihološku literaturu 1,13

Generirajte  Pročitajte psihološke teorije o svojoj temi. 1,2

hipotezu o  Razmotrite osobno iskustvo, sjetite se iznimki i primijetite 1
istraživanju. nedosljednosti u prethodnim istraživanjima.

Oblikujte  Pogledajte prethodna istraživanja da vidite jesu li drugi 2

operativne definirali isti ili sličan koncept.
definicije.  Utvrdite varijable koje ćete ispitati. 2

Odaberite  Identificirajte uzorak sudionika. 4, 5

dizajn  Odlučite hoće li vaše istraživačko pitanje nastoji opisati, 2
istraživanja. dopustiti predviđanje ili prepoznati uzročno-posljedične
veze. 4, 5

 Odaberite opservacijske i korelacijske dizajne za opis i

6,7,8
predviđanje uzročno-posljedičnih veza.
 Odaberite eksperimentalni dizajn za uzročno istraživačko
9
pitanje.
 Odaberite dizajn s jednim slučajem gdje nastojite razumjeti i
liječiti malu grupu ili pojedinca.
10
 Odaberite kvazi eksperimentalni dizajn za uzročno-

28
 istraživačko pitanje u postavkama gdje je eksperimentalna
kontrola manje izvediva.
Procijenite • Utvrdite potencijalne rizike i koristi istraživanja i načina u kojima 3
etiku svog dobrobit sudionika će biti zaštićena.
istraživanje. • Predajte prijedlog etičkom odboru za reviziju. 3
Prikupljati i • Upoznajte podatke. 11
analizirati • Sažmite podatke. 11
podatke; • Potvrdite što podaci otkrivaju. 12
oblikuju
zaključke.
Izvijestite o • Predstavite nalaze na Konferenciji psihologa. 13
rezultatima • Pošaljite pismeno izvješće o studiji u časopis za psihologiju. 13
istraživanja.

TABLICA 1.1. Koraci istraživačkog procesa

KLJUČNI POJAM

Ovaj vas tekst upoznaje s načinima na koje psiholozi koriste znanstvenu metodu. Kao što znate,
psihologija je disciplina s mnogim područjima proučavanja i mnogim pitanjima. Niti jedna metodologija
istraživanja ne može odgovoriti na sva pitanja koja psiholozi imaju o ponašanju i mentalnim procesima.
Stoga je najbolji pristup odgovoru na naša pitanja multimetodski pristup - odnosno traženje odgovora
pomoću različitih istraživačkih metodologija i mjera ponašanja. Cilj ove knjige je pomoći vam da ispunite
"alatni okvir" strategijama za provođenje istraživanja. Kao što ćete naučiti kroz ovaj tekst, bilo koja
metoda ili mjera ponašanja može biti manjkava ili nepotpuna u svojoj sposobnosti da u potpunosti
odgovori na istraživačka pitanja. Kada istraživači koriste više metoda, nedostaci povezani s bilo kojom
određenom metodom nadvladavaju se drugim metodama koje "popunjavaju praznine". Stoga je važna
prednost multimetodnog pristupa u tome što istraživači dobivaju cjelovitije razumijevanje ponašanja i
mentalnih procesa. Nadamo se da ćete s ovim alatima - metodama istraživanja opisanima u ovom tekstu -
biti na putu prema odgovorima na vlastita pitanja iz područja psihologije.

29
SAŽETAK PRVOG POGLAVLJA

Psiholozi nastoje razumjeti ponašanje i mentalne procese razvijajući teorije i provodeći psihološka
istraživanja. Psihološke studije mogu imati važan utjecaj na pojedince i društvo; jedan je primjer
istraživanja koja pokazuju negativan utjecaj nasilja u medijima. Istraživači koriste znanstvenu metodu
koja naglašava empirijski pristup razumijevanju ponašanja; ovaj se pristup oslanja na izravno promatranje
i eksperimentiranje kako bi se odgovorilo na pitanja. Znanstvena se praksa događa u povijesnom,
socijalno-kulturnom i moralnom kontekstu. Povijesno gledano, računalna revolucija bila je ključna za
pomicanje naglaska s biheviorizma na kognitivnu psihologiju. Mnogi psiholozi, prošli i sadašnji, pomogli
su razviti raznoliko područje psihologije.

Socijalno-kulturni kontekst utječe na psihološka istraživanja u smislu onoga što istraživači odlučuju
proučavati i prihvaćanja društva njihovih nalaza. Kultura također utječe na istraživanje kada se dogodi
etnocentrizam. U ovoj pristranosti ljudi pokušavaju razumjeti ponašanje pojedinaca koji žive u različitoj
kulturi kroz okvir ili poglede vlastite kulture. Moralni kontekst zahtijeva da istraživači održavaju najviše
standarde etičkog ponašanja. Jasna kršenja znanstvenog integriteta uključuju izradu podataka,
plagijarizam, selektivno izvještavanje o nalazima istraživanja, nepriznavanje pojedinaca koji su dali
značajan doprinos istraživanju, zlouporabu sredstava za istraživanje i neetičan tretman ljudi ili životinja.
Etički kodeks APA-e vodi istraživanje i pomaže istraživačima u procjeni etičkih dilema poput rizika i
koristi povezanih s obmanom i upotrebom životinja u istraživanju.

Istraživači moraju biti skeptični u pogledu tvrdnji o ponašanju i mentalnim procesima. Najsnažniji dokaz
za tvrdnju potječe od zbližavanja dokaza u mnogim studijama, iako znanstvenici prepoznaju da su svi
nalazi istraživanja vjerojatniji, a ne konačni. Dva se problema javljaju u medijskim izvještajima o
istraživanju: Istraživanje možda ne udovoljava visokim standardima, a medijski su izvještaji obično
sažetak izvornog istraživanja. Važan prvi korak u ocjenjivanju medijskih izvještaja je otići do izvorne
publikacije kako biste saznali više o metodama i postupcima istraživanja.

Prvi korak na početku istraživanja je generiranje istraživačkog pitanja. Studenti stiču istraživačke ideje iz
svojih udžbenika i tečajeva te kroz interakciju s instruktorima. Sljedeći je korak razvijanje hipoteze o

30
istraživanju. Hipoteza istraživanja okvirno je objašnjenje fenomena koji se treba testirati, a često se
navodi u obliku predviđanja zajedno s objašnjenjem predviđenog ishoda. Iako se hipoteze o istraživanju
razvijaju na mnogo načina, bitan dio ovog koraka je pregled literature o psihološkim istraživanjima koja
se odnosi na tu temu. Konačno, važno je procijeniti hoće li odgovori na ponovno pretraženo pitanje
smisleno pridonijeti razumijevanju ponašanja i mentalnih procesa psihologa.

Multimetodski pristup koristi različite istraživačke metodologije i mjere za odgovaranje na istraživačka

pitanja i za postizanje potpunijeg razumijevanja ponašanja. Znanstvenici prepoznaju da je bilo koja
metoda ili mjera ponašanja pogrešna ili nepotpuna; više metoda omogućuje istraživačima da "popune
praznine" koje je ostavila bilo koja određena metoda. Cilj ovog udžbenika je upoznati vas s raznim
istraživačkim metodama koje psiholozi koriste kako bi odgovorili na njihova pitanja.

PITANJA ZA PROVJERU ZNANJA

1. Opišite dvije važne karakteristike znanstvene metode.

2. Zašto su rani psiholozi odabrali empirijski pristup kao favoriziranu metodu za psihološka
ispitivanja?
3. Utvrdite dva načina na koja je računalo bilo presudno za razvoj psihologije u 20. stoljeću.
4. Navedite primjer (1) kako socijalni i kulturni čimbenici mogu utjecati na odabir tema
istraživanja psihologa i (2) kako socijalno-kulturni čimbenici mogu utjecati na
prihvaćanje nalaza istraživanja u društvu.
5. Opišite kako etnocentrizam može predstavljati problem u istraživanju i predložite jedan
od načina na koji istraživači mogu spriječiti tu pristranost.
6. Što znači da se istraživanje provodi u "moralnom kontekstu"?
7. Opišite dvije etičke dileme s kojima se psiholozi mogu suočiti tijekom provođenja
istraživanja.
8. Objasnite zašto su istraživači skeptični prema nalazima istraživanja i objasnite kako se
njihov stav vjerojatno razlikuje od stava šire javnosti.
9. Utvrdite dva razloga koja biste dali drugoj osobi zašto bi ona ili ona trebala kritički
procijeniti rezultate istraživanja objavljenih u vijestima (npr. Televizija, časopisi).

31
10. Koja su tri početna koraka koja istraživači poduzimaju kad započinju istraživački
projekt?
11. Prepoznajte dva razloga zbog kojih je važno pretražiti psihološku literaturu na početku
istraživanja.
12. Opišite multimetodni pristup istraživanju i utvrdite njegovu glavnu prednost.

32
DRUGO POGLAVLJE- Znanstvena metoda

Znanstvena metoda je empirijska i zahtijeva sustavno, kontrolirano promatranje.

Znanstvenici stječu najveću kontrolu kad provode eksperiment; u eksperimentu istraživači

manipuliraju neovisnim varijablama kako bi utvrdili njihov učinak na ponašanje.

Ovisne varijable mjere su ponašanja koje se koriste za procjenu učinaka neovisnih varijabli.

Znanstveno izvještavanje je nepristrano i objektivno; jasna komunikacija konstrukta događa se

kada se koriste operativne definicije.

Znanstveni instrumenti su točni i precizni; fizičko i psihološko mjerenje treba biti valjano i
pouzdano.

Hipoteza je okvirno objašnjenje pojave; hipoteze koje se mogu provjeriti imaju jasno definirane
koncepte (operativne definicije), nisu kružne i odnose se na koncepte koji se mogu promatrati.

Znanstvena metoda je više od 100 godina osnova za istraživanje u psihološkoj disciplini.

Znanstvena metoda ne zahtijeva određenu vrstu opreme, niti je povezana s određenim
postupkom ili tehnikom. Kao što je prvo opisano u poglavlju 1, znanstvena metoda odnosi se na
načine na koje znanstvenici postavljaju pitanja te na logiku i metode korištene za dobivanje
odgovora. Postoje mnogi plodni pristupi u stjecanju znanja o nama samima i našem svijetu,
poput filozofije, teologije, književnosti, umjetnosti i drugih disciplina. Znanstvena metoda
razlikuje se od ostalih pristupa, ali svi oni imaju isti cilj - traženje istine. Jedan od najboljih
načina da se znanstvena metoda shvati kao sredstvo traženja istine jest razlikovanje od naših
„svakodnevnih“ načina spoznaje. Baš kao što teleskop i mikroskop proširuju naše svakodnevne
sposobnosti gledanja, znanstvena metoda proširuje naše svakodnevne načine poznavanja.

Nekoliko glavnih razlika između znanstvenih i naših svakodnevnih načina poznavanja istaknuto
je u tablici 2.1. Značajke navedene pod „Znanstvenim“ zajednički definiraju znanstvenu metodu.
Razlike u tablici 2.1 ističu razlike između načina razmišljanja koji karakteriziraju znanstvenikov

33
pristup znanju i neformalnog i slučajnog pristupa koji često karakterizira naše svakodnevno
razmišljanje. Te su razlike sažete na sljedećim stranicama.

Tablica 2.1

Ne-znanstvena (svakodnevna) Znanstvena metoda

metoda
Opći pristup: Intuitivno Empirijski

Stav: Nekritički, prihvaćajući Kritičan, skeptičan

Promatranje: Ležerno, nekontrolirano Kritičan, skeptičan

Izvještavanje: Pristrani, subjektivni Nepristrani, objektivni

Koncepti: Dvosmislen, s viškom Jasne definicije, operativne

značenja specifičnost

Instrumenti: Netočno, neprecizno Točno, precizno

Mjerenje: Nije valjano ili pouzdano Valjano i pouzdano

Hipoteze: Neprovjerljivo Testibilno

34
Opći pristup i stav

U 1. poglavlju opisali smo da biste razmišljali poput istraživača, morate biti skeptični. Psihološki
znanstvenici oprezno prihvaćaju tvrdnje o ponašanju i mentalnim procesima i kritički procjenjuju
dokaze prije nego što prihvate bilo kakve tvrdnje. U svakodnevnom načinu razmišljanja,
međutim, često prihvaćamo dokaze i tvrdnje s malo ili nimalo procjene dokaza. Općenito, mnoge
svoje svakodnevne prosudbe donosimo pomoću intuicije. To obično znači da postupamo na
temelju onoga što se „osjeća ispravno“ ili onoga što se „čini razumnim“. Iako intuicija može biti
dragocjena kad imamo malo drugih informacija, intuicija nije uvijek točna. Razmotrite, na
primjer, što intuicija može predložiti u pogledu ocjena video igara, filmova i televizijskih
programa za nasilne i seksualne sadržaje. Roditelji koriste ocjene kako bi procijenili prikladnost
medijskog sadržaja za svoju djecu, a poduka bi mogla sugerirati da su ocjene učinkoviti alati za
sprečavanje izlaganja nasilnom sadržaju. Zapravo se može dogoditi upravo suprotno!
Istraživanje ukazuje na to da ove ocjene mogu potaknuti adolescentne gledatelje da gledaju
nasilne i seksi programe - ono što su Bushman i Cantor (2003) nazvali "efektom zabranjenog
voća". Stoga, umjesto da ograničavaju izloženost nasilnom i seksualnom sadržaju, ocjene mogu
povećati izloženost jer „ocjene mogu poslužiti kao prikladan način za pronalaženje takvog
sadržaja“.

Kad se oslanjamo na intuiciju za donošenje presuda, često ne prepoznajemo da naše percepcije

mogu biti iskrivljene kognitivnim pristranostima ili da možda nismo uzeli u obzir sve dostupne
dokaze (Kahneman i Tversky, 1973; Tversky i Kahneman, 1974). Daniel Kahneman dobio je
Nobelovu nagradu 2002. godine za svoje istraživanje o tome kako kognitivne pristranosti utječu
na ekonomski izbor ljudi. Jedna od vrsta kognitivne pristranosti, koja se naziva iluzorna
korelacija, jest naša tendencija da opažamo odnos između događaja kad oni uopće ne postoje.
Susskind (2003) pokazao je da su djeca podložna toj pristranosti kad donose prosudbe o
ponašanju muškaraca i žena. Djeci su prikazane mnoge slike muškaraca i žena koji izvode
stereotipno (npr. Žena plete), kontra-stereotipno (npr. Muškarac plete) i neutralno ponašanje
(npr. Žena ili muškarac koji čitaju knjigu), a zatim su zamoljeni da procijene koliko su često
vidjeli svaku sliku. Rezultati su pokazali da su djeca precijenila koliko su puta vidjela slike sa
stereotipnim ponašanjem, pokazujući iluzornu korelaciju. Njihova očekivanja da se muškarci i

35
žene ponašaju na stereotipni način dovela su djecu do vjerovanja da se ove vrste slika prikazuju
češće nego što su bile. Jedna od mogućih osnova za iluzornu pristranost u korelaciji jest da ćemo
vjerojatnije primijetiti događaje koji su u skladu s našim uvjerenjima nego događaje koji su u
suprotnosti s našim uvjerenjima.

Znanstveni pristup znanju prije je empirijski nego intuitivan. Empirijski pristup naglašava
izravno promatranje i eksperimentiranje kao način odgovaranja na pitanja. To ne znači da
intuicija ne igra nikakvu ulogu u znanosti. Istraživanje se isprva može voditi znanstvenikovom
intuicijom. Međutim, na kraju se znanstvenik nastoji voditi empirijskim dokazima koje pružaju
izravno promatranje i eksperimentiranje.

Promatranje

O ponašanju možemo naučiti mnogo toga jednostavnim promatranjem postupaka drugih.

Međutim, svakodnevna promatranja ne provode se uvijek pažljivo ili sustavno. Većina ljudi ne
pokušava kontrolirati ili eliminirati čimbenike koji bi mogli utjecati na događaje koje promatraju.
Kao rezultat toga, često donosimo netočne zaključke na temelju svojih slučajnih opažanja.
Razmotrimo, na primjer, klasični slučaj pametnog Hansa. Hans je bio konj za kojeg je njegov
vlasnik, učitelj njemačkog matematike, rekao da ima nevjerojatne talente. Hans je mogao
računati, izvoditi jednostavno sabiranje i oduzimanje (čak uključujući i razlomke), čitati
njemački, odgovarati na jednostavna pitanja („Što dama drži u rukama?“), dati datum i reći
vrijeme (Watson, 1914./1967.). Hans je na pitanja odgovarao tapkajući prednjim nogama ili
pokazujući nosom na različite alternative koje su mu se pokazale. Njegov je vlasnik smatrao
Hansa doista inteligentnim i poricao je bilo kakve trikove kako bi vodio ponašanje svog konja. A
zapravo je Pametan Hans bio pametan čak i kad je ispitivač netko drugi, a ne njegov vlasnik.

Novine su prenosile izvještaje o Hansovim izvedbama, a stotine ljudi došlo je pogledati ovog
nevjerojatnog konja. 1904. osnovano je znanstveno povjerenstvo s ciljem otkrivanja temelja za
Hansove sposobnosti. Na veliko zaprepaštenje svog vlasnika, znanstvenici su primijetili da Hans
nije bio pametan u dvije situacije. Prvo, Hans nije znao odgovore na pitanja ako ispitivač također
nije znao odgovore. Drugo, Hans nije bio vrlo pametan ako nije mogao vidjeti svog ispitivača.
Što su znanstvenici primijetili? Otkrili su da je Hans odgovarao na suptilne pokrete ispitivača.

36
Lagano savijanje prema naprijed od strane ispitivača započelo bi Hansovo tapkanje, a svako
kretanje prema gore ili unatrag dovelo bi do toga da Hans prestane tapkati. Povjerenstvo je
pokazalo da su ispitivači nenamjerno značili Hansa dok je lupkao nogom ili pokazao. Stoga se
čini da je Hans bio bolji promatrač od mnogih ljudi koji su ga promatrali!

KLJUČNI POJAM

Ovaj poznati prikaz Pametnog Hansa ilustrira činjenicu da je znanstveno promatranje (za razliku
od slučajnog promatranja) sustavno i kontrolirano. Doista se sugerira da je kontrola ključni
sastojak znanosti, razlikujući je od neznanstvenih postupaka (Boring, 1954; Marx, 1963). U
slučaju pametnog Hansa, istražitelji su vršili kontrolu manipulirajući jedan po jedan uvjetima
poput toga je li ispitivač znao odgovor na postavljena pitanja i je li Hans mogao vidjeti ispitivača
. Koristeći kontrolirano promatranje, znanstvenici stječu jasniju sliku o čimbenicima koji
proizvode fenomen. Pažljivo i sustavno promatranje pametnog Hansa jedan je od primjera
kontrole koju znanstvenici koriste kako bi stekli razumijevanje o ponašanju. Okvir 2.1 opisuje
primjer kako priča o pametnom Hansu od prije više od 100 godina informira znanstvenike i
danas.

Znanstvenici stječu najveću kontrolu kada provode eksperiment. U eksperimentu znanstvenici

manipuliraju jednim ili više čimbenika i promatraju učinke te manipulacije na ponašanje.
Čimbenici koje istraživač kontrolira ili manipulira kako bi utvrdio njihov učinak na ponašanje
nazivaju se neovisnim varijablama.1 U najjednostavnijim studijama neovisna varijabla ima dvije
razine. Te dvije razine često predstavljaju prisutnost, odnosno odsutnost nekog tretmana. Stanje
u kojem je prisutan tretman obično se naziva eksperimentalnim stanjem; stanje u kojem odsustvo
liječenja naziva se kontrolno stanje. Na primjer, ako bismo željeli proučiti učinak pijenja
alkohola na sposobnost brze i precizne obrade složenih informacija, neovisna varijabla bila bi
prisutnost ili odsutnost alkohola u piću. Sudionici u eksperimentalnom stanju dobivali bi alkohol,
dok bi sudionici u kontrolnom stanju dobivali isto piće bez alkohola. Nakon manipulacije ovom
neovisnom varijablom, istraživač može zatražiti od sudionika da igraju složenu videoigru kako bi
vidjeli jesu li sposobni obraditi složene informacije.

37
Mjere ponašanja koje se koriste za procjenu učinka (ako ih ima) neovisnih varijabli nazivaju se
ovisnim varijablama. U našem primjeru studije koja istražuje učinke alkohola na obradu složenih
informacija, istraživač bi mogao izmjeriti broj pogrešaka koje su napravili kontrolni i
eksperimentalni sudionici prilikom igranja teške video igre. Tada bi broj pogrešaka bio ovisna
varijabla.

Znanstvenici nastoje utvrditi jesu li razlike u njihovim promatranjima zavisne varijable

uzrokovane različitim uvjetima nezavisne varijable. U našem primjeru to bi značilo da su razlike
u pogreškama prilikom igranja video igre uzrokovane različitim neovisnim promjenjivim
uvjetima - je li alkohol prisutan ili ga nema. Da bi stvorili ovaj jasan zaključak, znanstvenici
moraju koristiti odgovarajuće kontrolne tehnike. Svako poglavlje ove knjige naglasit će kako
istraživači koriste kontrolne tehnike za proučavanje ponašanja i uma.

Izvještavanje

Pretpostavimo da zamolite nekoga da vam kaže o predavanju koje ste propustili. Vjerojatno
želite točno izvješće o onome što se dogodilo na nastavi. Ili ste možda propustili zabavu na kojoj
su se dvoje vaših prijatelja žestoko posvađali i želite od nekoga čuti što se dogodilo. Kao što
možete zamisliti, osobne pristranosti i subjektivni dojmovi često ulaze u svakodnevna izvješća
koja dobivamo. Kad zatražite od drugih da opišu događaj, vjerojatno ćete dobiti detalje događaja
(ne uvijek točne) zajedno s njihovim osobnim dojmovima.

Kad znanstvenici izvijeste o svojim nalazima, oni žele odvojiti ono što su primijetili od onoga što
zaključe ili zaključe na temelju tih opažanja. Na primjer, razmotrite fotografiju na slici 2.2( VIDI
KNJIGU). Kako biste nekome opisali ono što tamo vidite? Jedan od načina za opisivanje ove
scene jest reći da troje ljudi trči stazom. Ovu scenu možete opisati i kao troje ljudi koji se
utrkuju. Ako koristite ovaj drugi opis, prijavljujete zaključak proizašao iz onoga što ste vidjeli, a

38
ne samo izvijestili o onome što ste primijetili. Opis tri osobe koje trče bio bi poželjan u
znanstvenom izvještaju.

Ova razlika između opisa i zaključivanja u izvještavanju može se dovesti do krajnosti. Na

primjer, opisivanje onoga što je na slici 2.2 prikazano kao trčanje moglo bi se smatrati
zaključkom, a stvarno opažanje je da troje ljudi brzim, dugim koracima pomiče noge gore-dolje i
naprijed. Takav doslovni opis također ne bi bio primjeren. Poanta je u tome da se, u
znanstvenom izvještavanju, promatrači moraju čuvati od deset tendencija da bi prebrzo izvukli
zaključke. Nadalje, događaje treba opisivati dovoljno detaljno, bez uključivanja trivijalnih i
nepotrebnih sitnica. O pravilnim metodama izrade zapažanja i izvještavanja bit će riječi u 4.
poglavlju.

Znanstveno izvještavanje nastoji biti nepristrano i objektivno. Jedan od načina da se utvrdi je li

izvješće nepristrano jest vidjeti može li ga provjeriti neovisni promatrač. To se naziva „ugovor o
inter-promatrač“ (vidi poglavlje 4). Nažalost, mnoge su pristranosti suptilne i nisu uvijek
otkrivene čak ni u znanstvenom izvještavanju. Uzmite u obzir činjenicu da postoji vrsta ribe u
kojoj se jajašca inkubiraju u ustima muškog roditelja dok se ne izlegu. Prvom znanstveniku koji
je primijetio kako jaja nestaju u ustima njihova oca sigurno bi moglo biti oprošteno što je na
trenutak pretpostavio da ih on jede. To je jednostavno ono što očekujemo da organizmi rade
ustima! Ali pažljivi promatrač čeka, promatra neočekivane rezultate i ne uzima ništa zdravo za
gotovo.

Koncepti

Pojam koncepti se odnose na stvari (i žive i nežive), na događaje (stvari na djelu) i na odnose
među stvarima ili događajima, kao i na njihove karakteristike (Marx, 1963). "Pas" je pojam, kao
što je "lajanje", pa tako i "poslušnost". Koncepti su simboli pomoću kojih obično komuniciramo.
Jasna, nedvosmislena komunikacija ideja zahtijeva da jasno definiramo svoje pojmove.

39
U svakodnevnom razgovoru često se snalazimo ne brinući se previše o tome kako definiramo
pojam. Mnoge su se riječi, na primjer, obično upotrebljavaju i očito se razumiju iako niti jedna
strana u razgovoru ne zna točno što riječi znače. Odnosno, ljudi često komuniciraju jedni s
drugima, a da nisu potpuno svjesni o čemu govore! Ovo može zvučati smiješno, ali, da bismo
ilustrirali našu poantu, pokušajte sljedeće.

Pitajte nekoliko ljudi vjeruju li da je inteligencija uglavnom naslijeđena ili većinom naučena.
Možete pokušati argumentirati stajalište suprotno njihovom samo radi zabave. Nakon razgovora
o korijenima inteligencije, pitajte ih što podrazumijevaju pod pojmom "inteligencija". Vjerojatno
ćete otkriti da je većini ljudi teško definirati ovaj koncept, čak i nakon rasprave o njegovom
podrijetlu, a ljudi će pružiti različite definicije. Odnosno, "inteligencija" jednoj osobi znači
jedno, a drugoj nešto drugo. Jasno je da, da bismo pokušali odgovoriti na pitanje je li
inteligencija uglavnom naslijeđena ili većinom naučena, moramo imati točnu definiciju koju sve
uključene strane mogu prihvatiti.

KLJUČNI POJAM

Proučavanje "pojmova" toliko je važno u psihološkoj znanosti da istraživači pojmove nazivaju

posebnim imenom: konstrukti. Konstrukt je koncept ili ideja; primjeri psiholoških konstrukcija
uključuju inteligenciju, depresiju, agresiju i pamćenje. Jedan od načina na koji znanstvenik
konstruktu daje značenje jest operativnim definiranjem. Operativna definicija objašnjava koncept
isključivo u smislu uočljivih postupaka koji se koriste za njegovu proizvodnju i mjerenje.
Inteligencija se, na primjer, može operativno definirati pomoću testa papir-olovka, naglašavajući
razumijevanje logičkih odnosa, kratkoročnog pamćenja i poznavanja značenja riječi. Nekima se
ova operativna definicija inteligencije možda neće svidjeti, ali nakon što se utvrdi određeni test,
barem ne može biti argumenta o tome što inteligencija znači prema toj definiciji. Operativne
definicije olakšavaju komunikaciju, barem među onima koji znaju kako i zašto se koriste.

40
Iako se točno značenje prenosi kroz operativne definicije, ovaj pristup komuniciranju o
konstruktima nije izbjegao kritikama. Već aludira na jedan problem. Odnosno, ako nam se ne
sviđa jedna operativna definicija inteligencije, ništa nas ne sprječava da inteligenciji damo drugu
operativnu definiciju. Znači li to da postoji onoliko vrsta inteligencije koliko operativnih
definicija? Odgovor je, nažalost, da zapravo ne znamo. Da bismo utvrdili daje li drugačiji
postupak ili test novu definiciju inteligencije, morali bismo potražiti dodatne dokaze. Primjerice,
postižu li ljudi koji postižu visoke ocjene na jednom testu i na drugom? Ako to učine, novi test
možda mjeri istu konstrukciju kao i stari.

Druga kritika korištenja operativnih definicija jest ta da definicije nisu uvijek smislene. To je
osobito važno u međukulturnim istraživanjima gdje, na primjer, test inteligencije papirom i
olovkom može doprijeti do znanja koje je specifično za određeni kulturni kontekst. Kako
odlučujemo je li konstrukt suvislo definiran? Još jednom je rješenje žalba na druge oblike
dokaza. Kako se izvedba na jednom testu uspoređuje s izvedbom na drugim zadacima koji su
obično prihvaćeni kao mjere inteligencije? Znanstvenici su općenito svjesni ograničenja
operativnih definicija; međutim, glavna snaga korištenja operativnih definicija je u tome što
pomažu razjasniti komunikaciju među znanstvenicima o njihovim konstrukcijama. Pretpostavlja
se da je ova snaga veća od ograničenja.

Instrumenti

Ovisite o instrumentima za mjerenje događaja više nego što vjerojatno mislite. Primjerice,
oslanjate se na brzinomjer u automobilu i sat u vašoj spavaćoj sobi i možete uvažiti probleme
koji nastaju kad su ti instrumenti netočni. Točnost se odnosi na razliku između onoga što neki
instrument kaže da je istina i onoga za što se zna da je istina. Sat koji je neprekidno spor 5
minuta nije baš precizan. Netočni satovi mogu nas zakasniti, a netočni brzinomjeri mogu zaraditi
prometne karte. Točnost instrumenta utvrđuje se kalibriranjem ili provjerom drugim
instrumentom za koji se zna da je istinit.

41
Mjerenja se mogu vršiti na različitim razinama preciznosti. Mjera vremena u desetinkama
sekunde nije tako precizna kao ona u stotinkama sekunde. Jedan instrument koji daje neprecizne
mjere je mjerač plina u većini starijih automobila. Iako su prilično točni, mjerači plina ne daju
precizna očitanja. Većina nas je u jednom ili drugom trenutku poželjela da nam mjerač plina
omogući da utvrdimo imamo li dodatnih pola galona plina koji će nas dovesti do sljedećeg
benzinskog servisa.

Također su nam potrebni instrumenti za mjerenje ponašanja. Možete biti sigurni da su se

preciznost, pa čak i točnost instrumenata koji se koriste u psihologiji, znatno poboljšali od 1879.
godine, osnivanja prvog laboratorija za psihologiju. Danas se u suvremenoj psihologiji koriste
mnogi sofisticirani instrumenti . Za provođenje psihofiziološkog eksperimenta (npr. Pri procjeni
razine uzbuđenosti osobe) potrebni su instrumenti koji daju točne mjere takvih unutarnjih stanja
kao što su otkucaji srca i krvni tlak. Testovi anksioznosti ponekad koriste instrumente za
mjerenje galvanskog odgovora kože (GSR). Ostali instrumenti ponašanja su vrste papir-olovka.
Upitnici i testovi popularni su instrumenti koje psiholozi koriste za mjerenje ponašanja. Takve su
i ljestvice ocjena koje koriste ljudski promatrači. Na primjer, ocjenjivanje agresije kod djece na
ljestvici od 7 stupnjeva u rasponu od nimalo agresivnog (1) do vrlo agresivnog (7) može dati
relativno točne (iako možda ne i precizne) mjere agresije. Odgovornost je znanstvenika u
ponašanju da koristi instrumente koji su što precizniji i što precizniji.

Mjerenje

Znanstvenici koriste dvije vrste mjerenja kako bi zabilježili pažljiva i kontrolirana opažanja koja
karakteriziraju znanstvenu metodu. Jedna vrsta znanstvenog mjerenja, fizičko mjerenje,
uključuje dimenzije za koje postoji dogovoreni standard i instrument za mjerenje. Na primjer,
duljina je dimenzija koja se može prilagoditi fizičkim mjerenjem, a postoje dogovoreni standardi
za jedinice duljine (npr., Inči, metri). Slično, jedinice težine i vremena predstavljaju fizičko
mjerenje.

42
KLJUČNI POJAM

U većini psiholoških istraživanja, međutim, mjerenja ne uključuju fizičke dimenzije. Vladari ne

postoje za mjerenje psiholoških konstrukcija poput ljepote, agresije ili inteligencije. Te dimenzije
zahtijevaju drugu vrstu mjerenja - psihološko mjerenje. U određenom smislu, ljudski promatrač
je instrument za psihološko mjerenje. Preciznije, sporazum između brojnih promatrača daje
osnovu za psihološko mjerenje. Primjerice, ako se nekoliko neovisnih promatrača složi da
određena akcija zajamčuje ocjenu 3 na skali agresije od 7 stupnjeva, to je psihološko mjerenje
agresivnosti akcije.

Mjerenja moraju biti valjana i pouzdana. Općenito, valjanost se odnosi na "istinitost" mjere.
Važeća mjera konstrukcije je ona koja mjeri ono za što tvrdi da mjeri. Pretpostavimo da
istraživač definira inteligenciju u smislu koliko dugo osoba može uravnotežiti loptu na nosu.
Prema principu "operacionalizma", ovo je posve dopuštena operativna definicija. Međutim,
većina nas bi se zapitala je li takav čin uravnoteženja doista valjana mjera inteligencije.
Valjanost mjere podržana je kada ljudi na njoj rade jednako dobro kao i na drugim zadacima za
koje se pretpostavlja da mjere isti konstrukt. Na primjer, ako je vrijeme provedeno u balansiranju
lopte valjana mjera inteligencije, onda bi osoba koja dobro uspijeva u balansiranju trebala raditi i
na ostalim prihvaćenim mjerama inteligencije.

Pouzdanost mjerenja pokazuje njegova dosljednost. Može se razlikovati nekoliko vrsta

pouzdanosti. Kad govorimo o pouzdanosti instrumenta, raspravljamo o tome radi li instrument
dosljedno. Automobil koji ponekad starta, a ponekad ne i nije baš pouzdan. Za zapažanja dvaju
ili više neovisnih promatrača kaže se da su pouzdana ako se pokažu da se slažu - to jest ako su
promatranja dosljedna od jednog promatrača do drugog. Na primjer, kada su psiholozi tražili od
studenata da ocijene "sreću" osvajača medalja na Ljetnim olimpijskim igrama 1992. u Barceloni
u Španjolskoj, otkrili su da je sporazum s ocjenjivačima vrlo visok (Medvec, Madey i Gilovich,
1995). Također su otkrili, pomalo kontra-intuitivno, da su osvajači brončanih (trećeplasiranih)
medalja smatrani sretnijima od osvajača srebrnih (drugoplasiranih) medalja, što je objašnjeno

43
teorijom kontra-faktnog mišljenja. Čini se da su ljudi sretniji samo što su stigli (do postolja za
medalju) nego što im samo nedostaje (tj. nedostaje zlatna medalja).

Valjanost i pouzdanost mjerenja središnja su pitanja psiholoških istraživanja. Upoznat ćete

različite načine na koje istraživači utvrđuju pouzdanost i valjanost dok vas upoznajemo s
različitim metodama istraživanja.

Hipoteze

Hipoteza je okvirno objašnjenje nečega. Hipoteze često pokušavaju odgovoriti na pitanja

"Kako?" i „Zašto?“ Na jednoj razini hipoteza može jednostavno sugerirati kako su određene
varijable povezane. Na primjer, novo područje psiholoških istraživanja postavlja pitanje: Zašto
ljudi kupuju "zelene" proizvode, posebno kada su ti proizvodi često skuplji i mogu biti manje
luksuzni ili učinkovitiji od konvencionalnih, ne-zelenih proizvoda? Primjer je uspješna Toyota
Prius, koja je skupa koliko i automobili koji su komforniji i imaju bolje performanse. Jedna od
hipoteza za zelene kupnje odnosi se na altruizam, sklonost nesebičnim djelima koja idu u korist
drugima (Griskevicius, Tybur i Van den Bergh, 2010). Nabava zelenih proizvoda može se
smatrati altruističnom, jer okoliš i društvo imaju koristi, a nesebični kupac ima veće troškove.
Nedavni teoretičari opisuju "natjecateljski altruizam", u kojem su pojedinci altruistički, jer ako se
na njih gleda kao na pro-socijalne i nesebične, poboljšava se njihova reputacija i status u društvu
(Griskevicius i sur., 2010.). Dakle, altruistički činovi mogu funkcionirati kao "skupi signal"
nečijeg višeg statusa - da netko ima vremena, energije, bogatstva i drugih resursa za altruistično
ponašanje. Promatrano u ovom svjetlu, kupnja zelenih proizvoda može nagovijestiti veći
socijalni status kupca. Griskevicius i sur. pretpostavili da bi ih aktiviranje (tj. stvaranje
istaknutih) želja za statusom trebalo navesti da odaberu zelene proizvode umjesto luksuznijih ne-
zelenih proizvoda.

Griskevicius i sur. (2010) proveli su tri eksperimenta kako bi testirali njihovu hipotezu. U
svakom su manipulirali motivacijom sudionika fakulteta za status koristeći dva uvjeta: status i
kontrolu. Statusni motivi aktivirali su se tako što su sudionici u ovom stanju pročitali kratku
priču o završetku fakulteta, potrazi za poslom i radu u poželjnoj tvrtki s mogućnostima za

44
napredovanje. U kontrolnom stanju sudionici čitaju priču o traženju izgubljene ulaznice za
koncert, pronalaženju i potom prisustvovanju koncertu. Nakon čitanja priče, sudionici su
vjerovali da dovršavaju drugo, nepovezano istraživanje o sklonostima potrošača. Identificirali su
predmete koje bi vjerojatno kupili (npr. Automobil, perilica posuđa, ruksak); u svakom je slučaju
zeleni proizvod bio uparen s neprozirnim, luksuznijim predmetom. Griskevicius i sur. otkrili su
da u usporedbi s kontrolnim stanjem, aktiviranje statusnih motiva povećalo je vjerojatnost da će
sudionici odabrati zelene proizvode umjesto ne-ekranskih proizvoda (eksperiment 1). Nadalje,
sklonost zelenim proizvodima dogodila se samo kada su sudionici motivirani statusom zamišljali
da kupuju u javnosti, ali ne i u privatnim (internetskim) situacijama (eksperiment 2) i kada zeleni
proizvodi koštaju više od ne-zelenih proizvoda (eksperiment 3).

Na teoretskoj razini, hipoteza može ponuditi razlog ("zašto") za način na koji su određene
varijable povezane. Griskevicius i njegovi kolege pronašli su vezu između dvije varijable:
statusnih motiva i vjerojatnosti kupnje zelenih proizvoda. Na temelju teorija konkurentskog
altruizma, ove su varijable povezane jer ljudi stječu socijalni status kada se vidi da se ponašaju
altruistično, na primjer kada kupuju zelene proizvode. Jedna praktična implikacija za ovo otkriće
je da se prodaja zelenih proizvoda može poboljšati povezivanjem tih proizvoda s visokim
statusom (npr. Odobrenja poznatih osoba), umjesto naglašavanjem nevolje u okolišu ili
pojeftinjenjem zelenih proizvoda.

Gotovo svi su predložili hipoteze da objasne neko ljudsko ponašanje u jednom ili drugom
trenutku. Zašto ljudi čine naoko besmislena djela nasilja? Što uzrokuje da ljudi počinju pušiti
cigarete? Zašto su neki studenti akademski uspješniji od drugih? Karakteristika koja razlikuje
svakodnevne, svakodnevne hipoteze od znanstvenih je provjerljivost. Ako se hipoteza ne može
testirati, ona nije korisna za znanost (Marx, 1963). Tri vrste hipoteza ne prolaze "test provjere".
Hipoteza se ne može testirati kada njezini konstrukti nisu adekvatno definirani, kada je hipoteza
kružna ili kada se hipoteza poziva na ideje koje znanost ne prepoznaje.

Hipoteze se ne mogu testirati ako pojmovi na koje se odnose nisu adekvatno definirani ili
izmjereni. Na primjer, reći da je potencijalni atentator ustrijelio istaknutu figuru ili poznatu

45
osobu jer je atentator mentalno poremećen nije hipoteza koja se može provjeriti ako se ne
možemo složiti oko definicije "mentalno poremećenih". Nažalost, psiholozi i psihijatri ne mogu
se uvijek složiti oko toga što znače izrazi poput "mentalno poremećeni", jer prihvaćena
operativna definicija često nije dostupna za te koncepte. Možda ste na tečaju psihologije naučili
da mnoge Freudove hipoteze nisu provjerljive. To je zato što u Freudovim teorijama ne postoje
jasne operativne definicije i mjere za ključne konstrukte, kao što su id, ego i superego.

Hipoteze su također neprovjerljive ako su kružne. Kružna hipoteza javlja se kada se sam događaj
koristi kao objašnjenje događaja (Kimble, 1989., str. 495.). Kao ilustraciju uzmimo izjavu da je
"osmogodišnji dječak neugledan u školi i ima problema s čitanjem jer ima poremećaj pažnje".
Poremećaj nedostatka pažnje definira se nesposobnošću obraćanja pažnje. Dakle, izjava
jednostavno kaže da dječak ne obraća pažnju jer ne obraća pažnju - to je kružna hipoteza.

Hipoteza također može biti neprovjerljiva ako se odnosi na ideje ili sile koje znanost ne
prepoznaje. Znanost se bavi vidljivim, dokazivim, empirijskim. Sugerirati da đavao kontrolira
ljude koji čine stravična djela nasilja nije provjerljivo jer se poziva na princip (Đavao) koji nije u
provinciji znanosti. Takve hipoteze mogu biti vrijedne za filozofe ili teologe, ali ne i za
znanstvenika.

CILJEVI ZNANSTVENE METODE

Znanstvena metoda namijenjena je postizanju četiri cilja: opisu, predviđanju, objašnjenju i

primjeni.

U prvom dijelu ovog poglavlja ispitali smo načine na koje se naši svakodnevni načini
razmišljanja razlikuju od znanstvene metode. Općenito, znanstvenu metodu karakteriziraju
empirijski pristup, sustavno i kontrolirano promatranje, nepristrano i objektivno izvještavanje,
jasne operativne definicije konstrukta, točni i precizni instrumenti, valjane i pouzdane mjere i

46
provjerljive hipoteze. U sljedećem odjeljku ispitujemo ciljeve znanstvene metode. Psiholozi
koriste znanstvenu metodu kako bi ispunili četiri istraživačka cilja: opis, predviđanje, objašnjenje
i primjenu (vidi tablicu 2.2).

Opis

Psiholozi nastoje opisati događaje i odnose između varijabli; najčešće se istraživači koriste
nomotetičkim pristupom i kvantitativnom analizom.

Opis se odnosi na postupke koje istraživači koriste za definiranje, klasificiranje, katalogizaciju ili
kategorizaciju događaja i njihovih odnosa. Kliničko istraživanje, na primjer, pruža liječnicima
kriterije za klasifikaciju mentalnih poremećaja. Mnoga od njih mogu se naći u Dijagnostičkom i
statističkom priručniku mentalnih poremećaja Američkog psihijatrijskog udruženja (4. izdanje,
Revizija teksta, 2000.), poznatom i kao DSM-IV-TR. Uzmimo kao jedan primjer kriterije koji se
koriste za definiranje poremećaja označenog disocijativnom fugom (prije psihogena fuga).

Prevladavajući poremećaj je iznenadno, neočekivano putovanje od kuće ili nečijeg uobičajenog

radnog mjesta, s nemogućnošću prisjećanja svoje prošlosti.

Zbrka oko osobnog identiteta ili pretpostavka novog identiteta (djelomičnog ili cjelovitog).

Poremećaj se ne događa isključivo tijekom disocijativnog poremećaja identiteta i nije posljedica

izravnih fizioloških učinaka supstance (npr. Zlouporabe droga, lijekova) ili općeg zdravstvenog
stanja (npr. Epilepsije sljepoočnog režnja). ).

Simptomi uzrokuju klinički značajan stres ili oštećenje u socijalnim, profesionalnim ili drugim
važnim područjima funkcioniranja. (DSM-IV-TR, 2000., str. 526)

47
Dijagnostički kriteriji korišteni za definiranje disocijativne fuge daju operativnu definiciju ovog
poremećaja. Disocijativne fuge su relativno rijetke; tako, tipično učimo o ovim vrstama
poremećaja na temelju opisa pojedinaca koji ih izlažu pomoću "studija slučaja". Istraživači
također nastoje pružiti kliničarima opise prevalencije mentalnog poremećaja, kao i odnos između
prisutnosti različitih simptoma i drugih varijabli kao što su spol i dob. Prema DSM-IV-TR
(2000), na primjer, disocijativna fuga uočava se prvenstveno kod odraslih, i premda je relativno
rijetka, češća je „u vrijeme izuzetno stresnih događaja poput ratnog stanja ili prirodne katastrofe“
(str. 524).

Znanost općenito, a psihologija posebno razvijaju opise pojava koristeći se nomotetičkim

pristupom. Koristeći nomotetički pristup, psiholozi pokušavaju uspostaviti široke generalizacije i
opće zakone koji se primjenjuju na raznoliku populaciju. Da bi se postigao taj cilj, psihološke
studije najčešće uključuju velik broj sudionika.

Istraživači nastoje opisati "prosjek" ili tipičan učinak grupe. Ovaj prosjek može ili ne mora
opisati učinak bilo kojeg pojedinca u grupi.

Na primjer, Levine (1990.) je opisao „tempo života“ u raznim kulturama i zemljama svijeta
napominjući točnost vanjskih satova i vremenski određujući brzinu hodanja pješaka na
udaljenosti od 100 stopa. Rezultati ove studije prikazani su na slici 2.5. Građani Japana pokazali
su, sveukupno, najbrži ritam života, a drugi su građani SAD-a. Građani Indonezije bili su
najsporiji. Nisu, međutim, svi građani Japana ili Sjedinjenih Država na brzom putu. Zapravo su
Levine (1990) i njegovi kolege otkrili velike razlike u tempu života među raznim gradovima u
Sjedinjenim Državama, ovisno o regiji u zemlji. Gradovi na sjeveroistoku (npr. Boston, New
York) imali su brži tempo nego gradovi na zapadnoj obali (npr. Sacramento, Los Angeles).
Naravno, bit će i pojedinačnih varijacija unutar gradova. Neće svi građani Los Angelesa biti
usporeni, niti će svi Njujorčani biti brzi. Ipak, Japanci se općenito kreću bržim tempom od
Indonezijana, a Amerikanci na zapadnoj obali pokazuju u prosjeku sporiji ritam života od
stanovnika sjeveroistoka. Istraživači koji koriste nomotetički pristup uviđaju da postoje važne
razlike među pojedincima; oni nastoje, međutim, naglasiti sličnosti, a ne razlike. Na primjer,

48
individualnost osobe nije ugrožena našim saznanjem da se srce te osobe, poput srca drugih ljudi,
nalazi u gornjoj lijevoj šupljini prsnog koša. Slično tome, ne poričemo individualnost osobe kada
tvrdimo da na ponašanje te osobe utječu obrasci pojačanja (npr. Nagrade, kazne). Istraživači
samo nastoje opisati kakvi su organizmi općenito na temelju prosječnog učinka skupine različitih
organizama.

Neki psiholozi, osobito Gordon Allport (1961), tvrde da je nomotetički pristup neadekvatan -
jedinstvene osobe ne mogu se opisati prosječnom vrijednošću. Istraživači koji koriste idiografski
pristup proučavaju pojedinca, a ne grupe. Ovi istraživači vjeruju da iako se pojedinci ponašaju na
način koji je u skladu s općim zakonima ili načelima, jedinstvenost pojedinaca također mora biti
opisana. Glavni oblik idiografskog istraživanja je metoda studije slučaja, koju ćemo opisati u 9.
poglavlju.

Ovisno o istraživačkom pitanju, istraživači odlučuju hoće li definirati skupine pojedinaca ili
ponašanje pojedinca. Iako mnogi istraživači uglavnom istražuju jednu ili drugu vrstu
istraživanja, drugi mogu raditi oboje. Na primjer, klinički psiholog može odlučiti provoditi
uglavnom idiografska ispitivanja nekolicine klijenata na terapiji, ali razmotriti nomotetička
pitanja kada pokušava odgovoriti na istraživačka pitanja sa skupinama studenata. Druga odluka
koju istraživač mora donijeti jest hoće li provesti kvantitativno ili kvalitativno istraživanje.
Kvantitativno istraživanje odnosi se na studije u kojima su nalazi uglavnom plod statističkog
sažetka i analize. Kvalitativno istraživanje daje usmeni sažetak nalaza istraživanja s malo
statističkih sažetaka ili analiza. Kao što je psihološko istraživanje češće nomotetičko nego
idiografsko, ono je i tipičnije kvantitativno nego kvalitativno.

Kvalitativna istraživanja u velikoj mjeri koriste sociolozi i antropolozi (vidi, na primjer, Seale,
1999). Podaci kvalitativnih istraživanja najčešće se dobivaju iz intervjua i promatranja i mogu se
koristiti za opisivanje pojedinaca, skupina i društvenih pokreta (Strauss i Corbin, 1990).
Kvalitativno istraživanje često govori o „uobičajenim događajima koji se prirodno javljaju u
prirodnim uvjetima“ (Miles i Huberman, 1994., str. 10). Ključno za kvalitativno istraživanje je
da istražitelji traže od sudionika da svoja iskustva opisuju na njima značajne načine, umjesto da

49
od sudionika koriste kategorije i dimenzije utvrđene od teoretičara i prethodnih istraživanja
(Kidd, 2002). Ovaj kvalitativni pristup koristili su Kidd i Kral (2002) kako bi stekli uvid u
iskustva 29 mladih s ulice u Torontu (u dobi od 17 do 24 godine). Fokus intervjua odnosio se na
iskustva sa samoubojstvom. Većina (76%) intervjuiranih izvijestilo je o povijesti pokušaja
samoubojstva, a analiza njihovih narativa otkrila je da su samoubilačka iskustva povezana
posebno s osjećajem izoliranosti, odbacivanja / izdaje, niske vrijednosti vlastite vrijednosti i
prostitucije. Važno je što su istraživači izvijestili da su njihove analize otkrile nekoliko tema
povezanih sa samoubilačkim iskustvima koja nisu identificirana u prethodnim istraživanjima
koja su uključivala uličnu mladež. Naime, „gubitak kontrole, napad tijekom prostituiranog seksa,
zlouporaba droga kao„ polagano samoubojstvo “i prekidi u intimnim vezama“ bili su povezani sa
samoubilačkim iskustvima ovih mladih (str. 411). Ostali primjeri kvalitativnog istraživanja
nalaze se u poglavlju 4 kada raspravljamo o narativnim zapisima zapaženog ponašanja; studije
slučaja opisane u poglavlju 9 također su oblik kvalitativnog istraživanja.

Predviđanje

Korelacijski odnosi omogućuju psiholozima da predviđaju ponašanje ili događaje, ali ne

dopuštaju psiholozima da zaključe što uzrokuje te odnose.

Opis događaja i njihovih odnosa često je osnova za predviđanje, drugi cilj znanstvene metode.
Mnoga važna pitanja u psihologiji traže predviđanja. Na primjer: čini li rani gubitak roditelja
dijete posebno ranjivim na depresiju? Da li djeca koja su pretjerano agresivna imaju
emocionalnih problema odraslih? Dovode li stresni životni događaji do povećanih tjelesnih
bolesti? Nalazi istraživanja sugeriraju potvrdan odgovor na sva ova pitanja. Ove informacije ne
samo da dodaju dragocjena znanja psihološkoj disciplini, već su korisne i u liječenju i u
prevenciji emocionalnih poremećaja.

Važno zanimanje mnogih psihologa je predviđanje kasnijih performansi (npr. Na poslu, u školi
ili na određenim zanimanjima) na temelju ranijih performansi na različitim standardiziranim

50
testovima. Na primjer, ocjene na diplomskom ispitu (GRE), kao i prosjek ocjena na
dodiplomskom studiju (GPA), mogu se koristiti za predviđanje koliko će učenik biti dobar u
maturiranoj školi. Sternberg i Williams (1997.) otkrili su da su GRE rezultati prilično dobro
predvidjeli ocjene prve godine diplomskih studenata na njihovoj instituciji. Također su otkrili da
GRE nije predvidio druge, važne kriterije uspješnosti, poput ocjena savjetnika o kreativnosti
učenika, sposobnosti predavanja i sposobnosti istraživanja. Nije iznenađujuće što su ovi
istraživači pokrenuli raspravu preispitujući prediktivnu valjanost (tj. Točnost predviđanja) GRE-
a, koji se široko smatra prediktorom kasnijeg profesionalnog razvoja učenika (vidi, na primjer,
odjeljak "Komentar" američkog Psihologa, 1998, 53, 566-577).

KLJUČNI POJAM
Kada se bodovi na jednoj varijabli mogu koristiti za predviđanje rezultata na drugoj varijabli,
kažemo da su dvije varijable u korelaciji. Korelacija postoji kada se dvije različite mjere istih
ljudi, događaja ili stvari međusobno razlikuju - to jest, kada se određeni rezultati jedne varijable
teže povezivanju s određenim rezultatima druge varijable. Kad se to dogodi, za rezultate se kaže
da su "kovarija". Na primjer, poznato je da su stres i bolest u korelaciji; što više stresnih životnih
događaja ljudi dožive, to je veća vjerojatnost da će doživjeti fizičke bolesti.

Razmotrite mjeru s kojom ste vjerojatno imali neko iskustvo, odnosno ocjenjivanje nastavnika /
tečaja u nastavi koju ste pohađali. Studenti se često traže da ocjenjuju svoje nastavnike i
materijal s predmeta kako bi završili tečaj. Kad je tečaj gotov, vjerojatno ste stekli mnogo utisaka
o učitelju (npr. Je li nastavnik podrška,strog, simpatičan). Napokon, upravo ste proveli čak 12 ili
14 tjedana (možda i više od 30 sati) u učionici ovog instruktora. Ambady i Rosenthal (1993)
pitali su koliko bi dobro ocjenjivanje nastavnika od strane učenika koji nisu upisani u razred
korelirali s ocjenama na kraju semestra koje su radili studenti u razredu. Pokazali su video-
isječke (bez zvuka) nastavnika grupi studentica. Ali, evo i zanimljivog dijela, oni su video
isječke prikazivali samo 30 sekundi, 10 sekundi ili samo 6 sekundi (u nekoliko studija).
Istraživači su otkrili da su ocjene nastavnika na temelju tih „tankih kriški neverbalnog
ponašanja“ dobro korelirale s ocjenjivanjima učitelja na kraju semestra koje su radili učenici koji

51
su bili upisani u razred. Odnosno, pozitivnije ocjene nastavnika bile su povezane s višim
štakorima zbog njihovog video snimljenog ponašanja; slično, negativnije ocjene tečaja bile su
povezane s nižim ocjenama ponašanja snimljenih video zapisima. Dakle, možemo predvidjeti
ocjene tečaja afektivnog ponašanja učitelja (npr. Dopadljivosti) na temelju ocjena kratko
prikazanog ponašanja snimljenim video zapisima. Ovi rezultati ukazuju na to da ljudi (u ovom
slučaju učitelji) otkrivaju mnogo o sebi kad se njihovo neverbalno ponašanje vidi samo nakratko,
kao i da mi (kao promatrači) možemo prilično brzo donijeti točne prosudbe o afektivnom
ponašanju. Otkrića Ambadya i Rosenthala, naravno, ne znače da se svi podaci u evaluacijama
nastave mogu uhvatiti ovom metodom jer su se usredotočili samo na prosudbe afektivnog
ponašanja (npr. Dopadljivosti).

Važno je naglasiti da uspješno predviđanje ne ovisi uvijek o tome zašto postoji veza između
dvije varijable. Razmislite o izvješću da se neki ljudi oslanjaju na promatranje ponašanja
životinja kako bi im pomogli da predviđaju zemljotrese. Neke se životinje očito ponašaju
neobično neposredno prije potresa. Stoga pas koji laje i trči u krug i zmija viđena kako bježi iz
rupe mogu biti pouzdani prediktori zemljotresa. Ako je to slučaj, mogli bi se upozoriti na buduće
katastrofe. Mogli bismo čak zamisliti da će se u područjima u kojima su vjerojatni potresi
stanovnici zamoliti da drže određene životinje na promatranju (kao što su nekada rudari držali
kanarince) kako bi ih upozorili na uvjete kojih još uvijek nisu svjesni. To ne bi zahtijevalo da
razumijemo zašto se određene životinje ponašaju neobično prije potresa ili čak zašto se potresi
događaju. Nadalje, nikada ne bismo tvrdili da je neobično ponašanje životinje izazvalo potres.

Zanimljivo je da je Levine (1990) pokazao da se mjere brzine grada mogu koristiti za

predviđanje stopa smrtnosti od srčanih bolesti. Međutim, možemo samo nagađati zašto su ove
mjere povezane. Jedno od mogućih objašnjenja ove korelacije koju su predložili istraživači jest
da se ljudi koji žive u vremenski hitnim okruženjima ponašaju nezdravo, na primjer pušenje
cigareta i loše prehrambene navike, što povećava rizik od srčanih bolesti (Levine, 1990).
Ambady i Rosenthal (1993.) predložili su objašnjenje njihove korelacije između ocjenjivanja
nastavnika od strane učenika koji nisu bili upisani u razred i učenika upisanih u razred. Sugerirali

52
su da su ljudi "prilagođeni" brzom prikupljanju informacija o afektu neke osobe jer su ti podaci
važni (prilagodljivi) u stvarnom životu. Bez dodatnih informacija, međutim, predložena
objašnjenja za ova dva fenomena su špekulativna.

Obrazloženje

Psiholozi razumiju uzrok fenomena kad su ispunjena tri uvjeta za uzročno-posljedični zaključak:
kovarijacija, odnos reda i vremena i uklanjanje vjerojatnih alternativnih uzroka.

Eksperimentalna metoda, u kojoj istraživači manipuliraju neovisnim varijablama kako bi utvrdili

njihov učinak na ovisne varijable, uspostavlja vremenski poredak i omogućuje jasnije
određivanje kovarijacije.

Vjerojatni alternativni uzroci veze uklanjaju se ako u studiji nema zabune.

Istraživači nastoje generalizirati nalaze studije kako bi opisali različite populacije, postavke i
uvjete.

Iako su opis i predviđanje važni ciljevi u znanosti, oni su samo prvi koraci u našoj sposobnosti
objašnjavanja i razumijevanja fenomena. Objašnjenje je treći cilj znanstvene metode.
Razumijemo i možemo objasniti pojavu kad možemo prepoznati njezine uzroke. Istraživači
obično provode eksperimente kako bi identificirali uzroke pojave. Eksperimentalno istraživanje
razlikuje se od opisnog i prediktivnog (korelacijskog) istraživanja zbog visokog stupnja kontrole
koju znanstvenici traže u eksperimentima. Sjetimo se da kada istraživači kontroliraju situaciju,
oni manipuliraju neovisnim varijablama jednu po jednu kako bi utvrdili svoj učinak na zavisnu
varijablu - fenomen od interesa. Provodeći kontrolirane eksperimente, psiholozi zaključuju što
uzrokuje pojavu; čine kauzalni zaključak. Budući da su eksperimenti vrlo važni za napore

53
psihologa da oblikuju kauzalne zaključke, poglavlja 6, 7 i 8 posvetili smo detaljnoj raspravi o
eksperimentalnoj metodi.

KLJUČNI POJAM

Znanstvenici postavljaju tri važna uvjeta za donošenje kauzalnog zaključka: kovarijacija

događaja, odnos vremena i poretka i uklanjanje vjerojatnih alternativnih uzroraka. Jednostavna
ilustracija pomoći će vam da razumijete ova tri stanja. Pretpostavimo da udarite glavom u vrata i
osjetite glavobolju; vjerojatno biste zaključili da je udaranje glavom uzrokovalo glavobolju. Prvi
uvjet uzročnog zaključivanja je kovarijacija događaja. Ako je jedan događaj uzrok drugog, ta se
dva događaja moraju međusobno razlikovati; to jest, kad se jedno promijeni, mora se promijeniti
i drugo. U našoj ilustraciji, slučaj promjene položaja glave iz uspravnog u udaranje o vrata mora
biti kovaran s iskustvom bez glavobolje u iskustvu glavobolje.

Drugi uvjet kauzalnog zaključivanja je odnos vremena i reda (poznat i kao slučajnost).
Pretpostavljeni uzrok (udaranje glavom) mora se dogoditi prije pretpostavljenog učinka
(glavobolja). Da je glavobolja započela prije nego što ste udarili glavom, ne biste zaključili da je
udaranje glavom uzrokovalo glavobolju. Drugim riječima, glavobolja je ovisila o tome da ste
prvo udarili glavom. Napokon, kauzalna objašnjenja prihvaćaju se samo kada su isključeni drugi
mogući uzroci učinka - kada su uklonjeni vjerojatni alternativni uzroci. U našoj ilustraciji to
znači da biste, kako biste donijeli uzročno-posljedični zaključak da je udarac glavom prouzročio
glavobolju, morali razmotriti i isključiti druge moguće uzroke glavobolje (poput čitanja teškog
udžbenika).

Nažalost, ljudi imaju tendenciju zaključiti da su sva tri uvjeta za uzročno-posljedično

zaključivanje ispunjena kad je stvarno zadovoljen samo prvi uvjet. Na primjer, sugerira se da će
roditelji koji koriste strogu disciplinu i tjelesno kažnjavanje vjerojatnije imati agresivnu djecu
nego roditelji koji su manje strogi i koriste druge oblike discipline. Roditeljska disciplina i dječja
agresivnost očito su kovarija. Štoviše, činjenica da pretpostavljamo da roditelji utječu na

54
ponašanje njihove djece mogla bi nas navesti na pomisao da je ispunjen uvjet vremenskog
rasporeda - roditelji koriste tjelesnu disciplinu i dječju agresivnost. Slučaj je, međutim, da se
dojenčad razlikuju po tome koliko su aktivna i agresivna i da djetetovo ponašanje snažno utječe
na odgovore roditelja u pokušaju vršenja kontrole. Drugim riječima, neka djeca mogu biti
prirodno agresivna i zahtijevaju strogu disciplinu, a ne strogu disciplinu koja stvara agresivnu
djecu. Stoga smjer kauzalne veze može biti suprotan onome što smo isprva mislili.

Važno je, međutim, prepoznati da se uzroci događaja ne mogu utvrditi ako se ne pokaže
kovarijacija. Prvi cilj znanstvene metode, opis, može se postići opisivanjem događaja pod jednim
skupom okolnosti. Cilj razumijevanja, međutim, zahtijeva i više od ovoga. Na primjer,
pretpostavimo da učitelj želi pokazati da takozvane "strategije aktivnog učenja" (npr. Rasprave,
grupne prezentacije) pomažu učenicima u učenju. Mogla bi podučavati studente koristeći se
ovom pristupu, a zatim opisati uspješnost učenika koji su dobili nastavu na ovaj određeni način.
Ali, u ovom trenutku, što bi ona znala? Možda bi još jedna grupa učenika koja podučava različit
pristup mogla naučiti istu količinu. Prije nego što je učitelj mogao tvrditi da su aktivnosti
aktivnog učenja uzrokovale uspjeh koji je promatrala, morat će ovu metodu usporediti s nekim
drugim razumnim pristupom. Odnosno, tražila bi razliku u učenju između grupe koja koristi
aktivne strategije učenja i grupe koja se ne koristi ovom metodom. Takvo bi otkriće pokazalo tu
strategiju poučavanja i uspješnost izvedbe. Kada se radi kontrolirani eksperiment, dolazi bonus
kada neovisne i ovisne varijable kovariraju. Uvjet vremenskog rasporeda za uzročno
zaključivanje je zadovoljen jer istraživač manipulira neovisnom varijablom (npr. Nastavnom
metodom) i naknadno mjeri razlike između uvjeta na zavisnoj varijabli (npr. Mjera učenja
učenika).

Daleko najizazovniji uvjet koji istraživači moraju ispuniti da bi se uzročno zaključilo uklanjanje
drugih vjerojatnih alternativnih uzroka. Razmotrite studiju u kojoj se procjenjuje učinak dva
različita nastavna pristupa (aktivni i pasivni). Pretpostavimo da istraživač dodijeli učenike
uvjetima podučavanja tako što će u jednu skupinu biti svi muškarci, a u drugu žene. Ako bi se to
učinilo, bilo kakva razlika između dviju skupina mogla bi biti posljedica metode poučavanja ili
spola učenika. Dakle, istraživačica ne bi mogla utvrditi je li razlika u uspješnosti između dvije
skupine posljedica neovisne varijable koju je testirala (aktivno ili pasivno učenje) ili

55
alternativnog objašnjenja spola učenika. Formalnije rečeno, neovisna varijabla nastavne metode
bila bi "pomiješana" s neovisnom varijablom spola. Zbunjujuće se događa kada se dvjema
potencijalno učinkovitim neovisnim varijablama dopušta da istovremeno kovariraju. Kada je
istraživanje zbunjeno, nemoguće je utvrditi koja je varijabla odgovorna za bilo koju dobivenu
razliku u izvedbi. Uzroci pojava istraživači nastoje objasniti provođenjem pokusa. Međutim, čak
i kad pažljivo kontrolirani eksperiment omogućava istraživaču da stvori uzročnu zaključku,
ostaju dodatna pitanja. Jedno važno pitanje odnosi se na mjeru u kojoj se nalazi pokusa odnose
samo na ljude koji su sudjelovali u pokusu. Istraživači često nastoje generalizirati svoja otkrića
kako bi opisali ljude koji nisu sudjelovali u eksperimentu.

Mnogi sudionici istraživanja psihologije uvodni su studenti psihologije na fakultetima i

sveučilištima. Razvijaju li psiholozi principe koji se primjenjuju samo na brucoše i studente
druge godine? Slično tome, laboratorijska istraživanja često se provode pod kontroliranijim
uvjetima nego što se to može naći u prirodnim uvjetima. Stoga je važan zadatak znanstvenika
utvrditi generiraju li laboratorijski nalazi na "stvarni svijet". Neki ljudi automatski
pretpostavljaju da su laboratorijska istraživanja beskorisna ili irelevantna za stvarne probleme.
Međutim, dok istražujemo metode istraživanja u cijelom ovom tekstu, vidjet ćemo da ti pogledi
na odnos između laboratorijske znanosti i stvarnog svijeta nisu korisni ili zadovoljavajući.
Umjesto toga, psiholozi prepoznaju važnost oba: Nalazi laboratorijskih pokusa pomažu objasniti
pojave, a to se znanje primjenjuje na stvarne probleme u istraživanjima i intervencijama.

Primjena

U primijenjenim istraživanjima psiholozi primjenjuju svoje znanje i metode istraživanja kako bi

poboljšali život ljudi.

Psiholozi provode osnovna istraživanja kako bi stekli znanje o ponašanju i mentalnim procesima
i testirali teorije.

56
Četvrti cilj istraživanja u psihologiji je primjena. Iako su psiholozi zainteresirani za opisivanje,
predviđanje i objašnjenje ponašanja i mentalnih procesa, ovo znanje ne postoji u vakuumu.
Umjesto toga, ovo znanje postoji u svijetu u kojem ljudi pate od mentalnih poremećaja i žrtve su
nasilja i agresije i u kojem stereotipi i predrasude utječu na to kako ljudi žive i funkcioniraju u
društvu (da nabrojimo nekoliko problema s kojima se suočavamo). Popis problema u našem
svijetu ponekad se može činiti beskonačnim, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti. Širina
istraživačkih pitanja i nalaza psihologa pruža mnogo načina kako istraživači mogu pomoći u
rješavanju važnih aspekata našeg života i stvaranju promjena u životu pojedinaca.

KLJUČNI POJAM

Istraživanje o stvaranju promjena često se naziva "primijenjeno istraživanje". U primijenjenim

istraživanjima psiholozi provode istraživanja kako bi ljudima promijenili život na bolje. Za ljude
koji pate od mentalnih poremećaja, ova promjena može se dogoditi istraživanjem terapijskih
tehnika. Međutim, primijenjeni psiholozi sudjeluju u mnogim različitim vrstama intervencija,
uključujući one usmjerene na poboljšanje života učenika u školama, zaposlenika na poslu i
pojedinaca u zajednici. S druge strane, istraživači koji provode osnovna istraživanja prvenstveno
nastoje razumjeti ponašanje i mentalne procese. Ljudi osnovno istraživanje često opisuju kao
„traženje znanja samo za sebe“. Osnovna istraživanja obično se provode u laboratorijskim
uvjetima s ciljem ispitivanja teorije o fenomenu.

Tijekom povijesti psihologije postojala je napetost između osnovnih istraživanja i primijenjenih

istraživanja. Međutim, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća istraživači su se usredotočili na
važne, kreativne primjene psiholoških principa za poboljšanje ljudskog života (Zimbardo, 2004.).
U stvari, primjena poznatih principa psihologije - otkrivena temeljnim istraživanjima - sada je
toliko raširena da ljudi zaboravljaju na godine temeljnih istraživanja u laboratorijima koja su
prethodila onome što danas razumijemo kao opće mjesto. Primjerice, upotreba tehnika
pozitivnog pojačanja, psihološkog testiranja i terapija te praksi samopomoći postala je dio
svakodnevnog života. Uz to, primjena psiholoških načela postaje sve važnija u obrazovanju,

57
zdravstvu i kaznenom pravosuđu. Da biste vidjeli neke od mnogih primjena psihologije u našem
svakodnevnom životu, pogledajte ovu web stranicu: www.psychologymatters.org.

Jedan važan čimbenik povezuje osnovna i primijenjena istraživanja: uporaba teorija za

usmjeravanje istraživanja i primjene u stvarnom svijetu. U sljedećem odjeljku opisujemo kako se
razvijaju psihološke teorije.

ZNANSTVENA TEORIJA- KONSTRUKCIJA I ISPITIVANJE

Teorije su predložena objašnjenja uzroka pojava i one se razlikuju u opsegu i razini objašnjenja.

Znanstvena teorija je logički organiziran skup prijedloga koji definira događaje, opisuje odnose
među događajima i objašnjava pojavu događaja.

Intervenirajuće varijable su koncepti koji se koriste u teorijama da bi se objasnilo zašto su

povezane neovisne i ovisne varijable.

Uspješne znanstvene teorije organiziraju empirijsko znanje, usmjeravaju istraživanje nudeći

provjerljive hipoteze i preživljavaju rigorozno testiranje.

Istraživači procjenjuju teorije prosuđujući unutarnju dosljednost teorije, promatrajući javljaju li

se pretpostavljeni ishodi kada se teorija testira, te napominjući daje li teorija precizna
predviđanja na temelju štedljivih objašnjenja. Teorije su "ideje" o tome kako priroda djeluje.
Psiholozi predlažu teorije o prirodi ponašanja i mentalnim procesima, kao i o razlozima zbog
kojih se ljudi i životinje ponašaju i razmišljaju na način na koji rade. Psihološka teorija može se
razviti koristeći različite razine objašnjenja; na primjer, teorija se može razviti na fiziološkoj ili
konceptualnoj razini (vidi Anderson, 1990; Simon, 1992). Fiziološki utemeljena teorija
shizofrenije predložila bi biološke uzroke kao što su specifični genetski nositelji. Teorija
razvijena na konceptualnoj razini vjerojatnije bi predložila psihološke uzroke kao što su obrasci
emocionalnog sukoba ili stresa. Također bi bilo moguće da teorija shizofrenije uključuje i
biološke i psihološke uzroke.

58
Teorije se često razlikuju u svom opsegu - rasponu pojava koje žele objasniti. Neke teorije
pokušavaju objasniti određene pojave. Na primjer, Brown i Kulik (1977) pokušali su objasniti
fenomen "pamćenja bljeskalica", u kojem se ljudi sjećaju vrlo specifičnih osobnih okolnosti koje
su okruživale posebno iznenađujuće i emotivne događaje, poput stravičnih događaja 11. rujna
2001. teorije imaju mnogo širi opseg jer pokušavaju opisati i objasniti složenije pojave poput
ljubavi (Sternberg, 1986) ili ljudske spoznaje (Anderson, 1990, 1993; Anderson & Milson,
1989). Općenito, što je veći opseg teorije, to će vjerojatno biti složenija. Većina teorija u
suvremenoj psihologiji obično je relativno skromnog opsega, pokušavajući objasniti samo
ograničeni raspon pojava.

Znanstvenici razvijaju teorije iz mješavine intuicije, osobnog promatranja i poznatih činjenica i

ideja. Poznati filozof znanosti Karl Popper (1976.) sugerirao je da istinski kreativne teorije
proizlaze iz kombinacije napetog interesa za problem i kritičke mašte - sposobnosti kritičkog
mišljenja i "izvan okvira". Istraživači započinju konstruirati teoriju uzimajući u obzir ono što je
poznato o problemu ili istraživačkom pitanju, a također traže greške ili ono što nedostaje. Pristup
je sličan onome koji smo opisali u poglavlju 1 za započinjanje istraživanja i oblikovanje
hipoteza.

Definicija: Teorija je logički organiziran skup prijedloga koji služi za definiranje događaja,
opisivanje odnosa među tim događajima i objašnjavanje nastanka tih događaja.

Širina: Teorije opsega razlikuju se po širini događaja koje žele objasniti, od vrlo specifičnih
pojava (npr. Pamćenje žarulje) do složenih pojava (npr. Ljubavi).Teorija organizira empirijsko
znanje iz prethodnih studija i usmjerava buduća istraživanja sugerirajući hipoteze koje se mogu
provjeriti.

Važne funkcije: Intervenirajuće varijable pružaju objašnjivu vezu između varijabli.

59
Dobre teorije su:

Logičnost. Imaju smisla i predviđanja se mogu logički zaključiti.

Preciznost. Predviđanja o ponašanju više su specifična nego općenita.

Jednostavnost. Najjednostavnije objašnjenje pojave su najbolje.

KLJUČNI POJAM

Iako se teorije razlikuju u razini objašnjenja i opsega, usred tih razlika postoje zajedničke
osobine koje definiraju sve teorije (vidi Tablicu 2.3). Možemo ponuditi sljedeću formalnu
definiciju znanstvene teorije: logički organiziran skup prijedloga (tvrdnji, izjava, tvrdnji) koji
služi za definiranje događaja (koncepata), opisivanje odnosa među tim događajima i
objašnjavanje pojave tih događaja. Na primjer, teorija flashbulb memorije mora točno navesti što
je flashbulb memorija i po čemu se flashbulb memorija razlikuje od tipičnih memorija. Teorija bi
uključivala opise odnosa, poput odnosa između stupnja emocionalne uključenosti i količine
zapamćene. Konačno, teorija bi također trebala objasniti zašto je u nekim slučajevima takozvana
memorija žarulje osobe očito pogrešna, iako je pojedinac vrlo siguran u (netočno) pamćenje (vidi
Neisser i Harsch, 1992.). Takav je slučaj bio u nalazima Talarica i Rubina (2003) za sjećanja
učenika na terorističke napade 11. rujna 2001 .; unatoč smanjenju točnosti svojih sjećanja s
vremenom, sudionici su zadržali povjerenje u svoja vrlo živa sjećanja.

Glavne funkcije teorije su organizacija empirijskog znanja i usmjeravanje istraživanja (Marx,

1963). Čak su i u relativno specifičnim područjima istraživanja, poput sjećanja na bljeskalice,
provedena mnoga istraživanja. Kako se opseg istraživačkog područja povećava, tako se
povećava i broj relevantnih studija. Znanstvene su teorije važne jer pružaju logičnu organizaciju
mnogih nalaza istraživanja i identificiraju veze među nalazima. Ova logična organizacija nalaza
vodi istraživače dok identificiraju provjerljive hipoteze za njihova buduća istraživanja.

60
Teorije često zahtijevaju da predlažemo intervenirajuće procese kako bismo uvažili promatrano
ponašanje (Underwood i Shaughnessy, 1975). Ovi intervenirajući procesi pružaju vezu između
neovisnih istraživača koji manipuliraju kasno i ovisnih varijabli koje naknadno mjere. Budući da
se ti procesi "kreću" između neovisnih i ovisnih varijabli, oni se nazivaju intervenirajućim
varijablama. Vjerojatno vam je poznato što podrazumijevamo pod intervenirajućom varijablom
ako razmišljate o korištenju računala. Dok pritiskate tipke na tipkovnici ili klikate mišem, na
monitoru, pisaču i zvučnicima vidite (i čujete) razne ishode. Ipak, nisu vaši pritisci tipki i klikovi
mišem ti koji izravno uzrokuju ove ishode; intervenirajuća varijabla je "nevidljiva" softverska
programska oprema koja služi kao veza između pritiska tipki i rezultata na vašem monitoru.
Intervenirajuće varijable su poput računalnog softvera. U skladu s vezom između pritiska tipki i
onoga što vidite na monitoru, intervenirajuće varijable povezuju neovisne i ovisne varijable.
Sljedeći poznati primjer iz psihologije je konstrukt "žeđi". Na primjer, istraživač može
manipulirati brojem sati kojima sudionici oduzimaju tekućinu i nakon određenog vremena
izmjeriti količinu potrošene tekućine. Između vremena oduzimanja i vremena kada sudionici
smiju piti tekućinu, možemo reći da su sudionici "žedni" - psihološko iskustvo potrebe za
nadoknađivanjem tjelesne tekućine. Žeđ je konstrukcija koja teoretičarima omogućuje
povezivanje varijabli kao što su broj sati lišenih tekućine (neovisna varijabla) i količina
potrošene tekućine (ovisna varijabla). Intervenirajuće varijable poput žeđi ne povezuju samo
neovisne i ovisne varijable; intervenirajuće varijable također se koriste kako bi se objasnilo zašto
su varijable povezane. Stoga intervenirajuće varijable igraju važnu ulogu kada istraživači koriste
teorije kako bi objasnili svoja otkrića.

Intervenirajuće varijable i teorije korisne su jer omogućuju istraživačima da utvrde odnos između
naizgled različitih varijabli. Ostale neovisne varijable vjerojatno utječu na "žeđ". Razmotrimo, na
primjer, različitu neovisnu varijablu: količina konzumirane soli. Na površini su ove dvije
neovisne varijable - broj sati lišenih tekućine i količina konzumirane soli - vrlo različite.
Međutim, obje utječu na naknadnu potrošnju tekućine i mogu se objasniti interventnom
varijablom žeđi. Ostale neovisne varijable povezane s potrošnjom tekućine uključuju količinu
vježbanja i temperaturu; što je više vježbanja ili je temperatura viša, to je više ljudi "žedno" i
konzumira više tekućine. Iako ovi primjeri ističu neovisne varijable, važno je napomenuti da
ovisne varijable također igraju ulogu u razvoju teorije. Stoga, umjesto da mjere "potrošnju
tekućine" kao ovisnu varijablu, izumiteljski istraživači mogu mjeriti druge učinke povezane s

61
psihološkim iskustvom žeđi. Na primjer, kad su lišeni tekućine, pojedinci mogu uložiti veće
napore u dobivanje tekućine ili čak piti tekućinu gorkog okusa. Stoga se napor za dobivanje
tekućina ili količina gorčine u tekućini može mjeriti kao ovisne varijable.

Intervenirajuće varijable presudne su za razvoj teorije u psihologiji. U našem primjeru, naizgled

različite varijable nedostatka tekućine, potrošnje soli, vježbanja, temperature, potrošnje tekućine,
napora za dobivanje tekućine i okusa tekućina mogu se objediniti u jednoj teoriji koja se oslanja
na intervenirajuću varijablu "žeđ". Ostali primjeri intervenirajućih varijabli - i teorija - obiluju
psihologijom. Interventna varijabla "depresija", na primjer, povezuje čimbenike za koje se
teoretizira da uzrokuju depresiju (npr. Neurološki čimbenici, izloženost traumi) i različite
simptome (npr. Tuga, beznađe, poremećaj spavanja i apetita). Slično tome, "memorija" kao
intervenirajuća varijabla koristi se za objašnjenje odnosa između količine (ili kvalitete) vremena
provedenog u učenju i kasnijih rezultata na testu. Kao što ćete naučiti u svom studiju psihologije,
intervenirajuće varijable pružaju ključ koji otključava složene odnose među varijablama.

Način na koji ocjenjujemo i testiramo znanstvene teorije jedno je od najtežih pitanja u psihologiji
i filozofiji (npr. Meehl, 1978, 1990a, 1990b; Popper, 1959). Kimble (1989.) predložio je
jednostavan i izravan pristup. Kaže, "Najbolja je teorija koja preživi vatre logičkog i empirijskog
ispitivanja" (str. 498). Znanstvenici prvo procjenjuju teoriju razmatranjem je li ona logična.
Odnosno, oni određuju ima li teorija smisla i jesu li njezini prijedlozi proturječni. Logička
dosljednost teorija ispituje se kroz leću kritičkog oka znanstvene zajednice.

Druga „vatra“ koju Kimble (1989) preporučuje za procjenu teorija je podvrgavanje hipoteza
proisteklih iz teorije empirijskim testovima. Uspješni testovi hipoteze služe povećanju
prihvatljivosti teorije; neuspješni testovi služe smanjenju prihvatljivosti teorije. U ovom je
pogledu najbolja teorija koja uspješno prolazi ove testove. Ali postoje ozbiljne zapreke za
ispitivanje hipoteza i, kao posljedicu, za potvrđivanje ili odbijanje potvrde znanstvenih teorija.
Na primjer, teorija, posebno složena, može proizvesti mnoge specifične hipoteze koje se mogu
provjeriti. Teorija vjerojatno neće uspjeti na temelju jednog testa (npr. Lakatos, 1978). Štoviše,
teorije mogu uključivati koncepte koji nisu adekvatno definirani ili sugeriraju složene odnose

62
među intervenirajućim varijablama i ponašanjem. Takve teorije mogu imati dug život, ali njihova
je vrijednost za znanost upitna (Meehl, 1978). U konačnici, znanstvena zajednica utvrđuje je li
bilo koji test teorije konačan.

Općenito, teorije koje pružaju preciznost predviđanja vjerojatno će biti puno korisnije (Meehl,
1990a). Na primjer, teorija koja predviđa da će djeca tipično pokazivati apstraktno rasuđivanje
do 12. godine života preciznija je (i provjerljiva) u svojim predviđanjima od teorije koja predviđa
razvoj sažetka zaključivanja u dobi od 12. do 20. godine. Kada konstruiraju i ocjenjuju teorija,
znanstvenici također stavljaju premiju na štednju (Marx, 1963). Pravilo štedljivosti slijedi se
kada se prihvate najjednostavnija alternativna objašnjenja. Znanstvenici više vole teorije koje
pružaju najjednostavnija objašnjenja pojava.

Ukratko, dobra znanstvena teorija je ona koja može proći najrigoroznije testove. Donekle kontra-
intuitivno, rigorozno testiranje bit će informativnije kada istraživači rade testove koji žele
krivotvoriti prijedloge teorije nego kad rade testove koji ih žele potvrditi (Shadish, Cook i
Campbell, 2002). Iako testovi koji potvrđuju prijedloge određene teorije pružaju potporu
određenoj teoriji koja se ispituje, potvrda logično ne isključuje druge, alternativne teorije istog
fenomena. Testovi falsificiranja najbolji su način za obrezivanje teorije njezinih mrtvih grana.
Konstruiranje i vrednovanje znanstvenih teorija srž je znanstvenog poduzeća i apsolutno je
neophodno za zdrav rast psihološke znanosti.

SAŽETAK DRUGOG POGLAVLJA

Kao pristup znanju, znanstvenu metodu karakterizira oslanjanje na empirijske postupke, umjesto
oslanjanja samo na intuiciju, i pokušaj kontroliranja istrage onih čimbenika za koje se vjeruje da
su odgovorni za pojavu. Znanstvenici stječu najveću kontrolu kad provode eksperiment. U
eksperimentu se oni čimbenici kojima se sustavno manipulira u pokušaju utvrđivanja njihovog
učinka na ponašanje nazivaju neovisnim varijablama. Mjere ponašanja koje se koriste za
procjenu učinka (ako ih ima) neovisnih varijabli nazivaju se ovisnim varijablama.

63
Znanstvenici nastoje izvijestiti o rezultatima na nepristran i objektivan način. Ovaj se cilj
pojačava davanjem operativnih definicija pojmovima. Psihološki istraživači nazivaju koncepte
"konstruktima". Znanstvenici se također služe što preciznijim i preciznijim instrumentima.
Fenomeni su kvantificirani i fizičkim i psihološkim mjerenjem. Znanstvenici traže mjere koje
imaju i valjanost i pouzdanost. Hipoteze su okvirna objašnjenja događaja. Međutim, da bi bile
korisne znanstveniku, hipoteze moraju biti provjerljive. Hipoteze kojima nedostaje odgovarajuća
definicija, koje su kružne ili koje se pozivaju na ideje ili snage izvan provincije znanosti nisu
provjerljive. Hipoteze se često izvode iz teorija.

Ciljevi znanstvene metode su opis, predviđanje, objašnjenje i primjena. I kvantitativna i

kvalitativna istraživanja koriste se za opisivanje ponašanja. Promatranje je glavna osnova
znanstvenog opisa. Kada su dvije mjere u korelaciji, možemo predvidjeti vrijednost jedne mjere
znajući vrijednost druge. Razumijevanje i objašnjenje postižu se kada se otkriju uzroci pojave.

To zahtijeva pružanje dokaza za kovarijaciju događaja, postojanje odnosa vremenskog poretka i

uklanjanje alternativnih uzroka. Kad dvije potencijalno učinkovite varijable kovariraju tako da se
ne može utvrditi neovisni učinak svake varijable na ponašanje, kažemo da je naše istraživanje
zbunjeno. Čak i kada pažljivo kontrolirani eksperiment omogućava istraživaču da oblikuje
uzročno-posljedični zaključak, ostaju dodatna pitanja koja se tiču mjere u kojoj se nalazi mogu
generalizirati da bi opisali druge ljude i postavke. U primijenjenim istraživanjima psiholozi
nastoje primijeniti svoje znanje i metode istraživanja kako bi poboljšali život ljudi. Osnovna
istraživanja provode se radi stjecanja znanja o ponašanju i mentalnim procesima te za testiranje
teorija.

Konstrukcija i ispitivanje znanstvene teorije jezgra su znanstvenog pristupa psihologiji. Teorija

se definira kao logički organiziran skup prijedloga koji služi za definiranje događaja, opisivanje
odnosa među tim događajima i objašnjavanje nastanka događaja. Teorije imaju važne funkcije
organiziranja empirijskog znanja i vođenja istraživanja nudeći provjerljive hipoteze.

64
Intervenirajuće varijable presudne su za razvoj teorije u psihologiji jer ti konstrukti omogućuju
istraživačima da objasne odnos između neovisnih i ovisnih varijabli.

Pitanja za provjeru znanja

1. Za svaku od sljedećih karakteristika razlikujte znanstveni pristup od svakodnevnog

pristupa znanju: opći pristup i stav, promatranje, izvještavanje, koncepti, instrumenti,
mjerenje i hipoteze.
2. Razlikovati neovisnu varijablu od ovisne varijable i pružiti primjer svake od njih koja bi
se mogla koristiti u eksperimentu.
3. Koja je glavna prednost korištenja operativnih definicija u psihologiji? Na koja se dva
načina kritizira uporaba operativnih definicija?
4. Razlikovati točnost i preciznost mjernog instrumenta.
5. Koja je razlika između valjanosti mjere i pouzdanosti mjere?
6. Koje tri vrste hipoteza nemaju kritičnu karakteristiku provjerljivosti?
7. Utvrdite četiri cilja znanstvene metode i ukratko opišite što je cilj cilj postići.
8. Razlikovati nomotetički pristup od idiografskog u smislu onoga tko se proučava i prirode
generalizacija koje se traže.
9. Utvrdite dvije razlike između kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja.
10. Što su istraživači u stanju učiniti kad znaju da su dvije varijable povezane?
11. Navedite primjer iz istraživačke studije opisane u tekstu koja ilustrira svaki od tri uvjeta
za uzročno-posljedično zaključivanje. [Isti primjer možete koristiti za više uvjeta.]
12. Koja je razlika između temeljnih i primijenjenih istraživanja?
13. Što je interventna varijabla? Predložite psihološku konstrukciju koja bi mogla poslužiti
kao intervenirajuća varijabla između "uvrede" (prisutne / odsutne) i "agresivnih
odgovora". Objasnite na koji bi način ove varijable mogle biti povezane predlažući
hipotezu koja uključuje vašu interventnu varijablu.
14. Opišite ulogu logičke dosljednosti i empirijskog ispitivanja u vrednovanju znanstvene
teorije.
15. Objasnite zašto rigorozni testovi teorije koji žele krivotvoriti prijedloge teorije mogu biti
informativniji od testova koji žele potvrditi sugestije teorije.

65
TREĆE POGLAVLJE- Etička pitanja u ponašanju psiholoških istraživanja

UVOD

Dobra znanost zahtijeva dobre znanstvenike. Profesionalna kompetentnost i integritet

znanstvenika ključni su za osiguravanje visokokvalitetne znanosti. Održavanje integriteta
znanstvenog procesa zajednička je odgovornost pojedinih znanstvenika i zajednice znanstvenika
(koju zastupaju strukovne organizacije poput APA i APS). Svaki pojedinačni znanstvenik ima
etičku odgovornost da traži znanje i nastoji poboljšati kvalitetu života. Diener i Crandall (1978)
identificiraju nekoliko specifičnih odgovornosti koje proizlaze iz ovog općeg mandata.
Znanstvenici bi trebali

—kompetentno provesti istraživanje; točno prijaviti rezultate;

—Iskreno upravljati istraživačkim resursima; u znanstvenim komunikacijama pošteno priznati

pojedince koji su dali svoje ideje ili svoje vrijeme i trud;

—Razmotriti posljedice bilo kakvog istraživačkog poduhvata za društvo; javno govoriti o

društvenim zabrinutostima vezanim uz znanstveno znanje i stručnost.

U težnji da ispune ove obveze, pojedini se znanstvenici suočavaju s izazovnim, a ponekad i

dvosmislenim etičkim pitanjima i pitanjima. Kako bi usmjeravao pojedine psihologe u donošenju

66
etičkih odluka, Američko psihološko udruženje (APA) formuliralo je Etički kodeks. Etički
kodeks APA postavlja standarde etičkog ponašanja za psihologe koji se bave istraživanjem ili
terapijom ili koji podučavaju ili služe kao administratori (vidi Američko psihološko udruženje,
2002). Etički kodeks bavi se različitim pitanjima kao što su seksualno uznemiravanje, naknade
za psihološke usluge, pružanje savjeta javnosti u medijima, izrada testova i nastava u učionici.
Također je važno za sve studente psihologije da ulože sve napore kako bi ispunili navedene
ideale i standarde ponašanja. S Etičkim kodeksom možete se upoznati odlaskom na web mjesto
APA-e: www.apa.org/ethics.

Mnogi se standardi Etičkog kodeksa APA izravno bave psihološkim istraživanjima (vidi posebno
Standarde 8.01 do 8.15 Kodeksa), uključujući tretman i ljudi i životinja u psihološkim
istraživanjima. Kao i kod većine etičkih kodeksa, standardi imaju tendenciju da budu općenite
prirode i zahtijevaju određenu definiciju u određenom kontekstu. Na određenu istraživačku
situaciju može se primijeniti više od jednog etičkog standarda, a ponekad se čak može činiti da
su standardi u suprotnosti. Na primjer, etička istraživanja zahtijevaju da ljudski sudionici budu
zaštićeni od tjelesnih ozljeda. Istraživanje koje uključuje droge ili druge invazivne tretmane,
međutim, može sudionicima izložiti rizik od tjelesne ozljede. Treba zaštititi dobrobit subjekata
životinja, ali određene vrste istraživanja mogu uključivati nanošenje boli ili druge patnje
životinji. Rješavanje ovih etičkih dilema nije uvijek lako i zahtijeva namjerni, savjesni pristup
rješavanju problema u rješavanju problema.

Internet je promijenio način na koji mnogi znanstvenici istražuju, a psiholozi nisu iznimka. Na
primjer, istraživači iz cijelog svijeta često surađuju na znanstvenim projektima i sada mogu brzo
i jednostavno međusobno razmjenjivati ideje i nalaze putem Interneta. Ogromne količine
arhivskih informacija dostupne su putem internetskih stranica koje financira država (npr.
Američki ured za popis stanovništva). Budući da istraživači mogu prikupljati podatke od ljudskih
sudionika putem World Wide Weba, postoji potencijal za uključivanje milijuna ljudi u jedno
istraživanje! Vrste psiholoških istraživanja na Internetu uključuju jednostavno promatranje (npr.

67
Bilježenje "ponašanja" u chat sobama), ankete (upitnici, uključujući testove osobnosti) i
eksperimente koji uključuju manipulirane varijable.

Iako Internet nudi brojne mogućnosti znanstvenicima u ponašanju, on također pokreće mnoge
etičke zabrinutosti. Glavni se problemi javljaju zbog odsutnosti istraživača u mrežnom
istraživačkom okruženju, poteškoća pri dobivanju odgovarajućeg informiranog pristanka i
pružanja brifinga te zabrinutosti zbog zaštite povjerljivosti sudionika (vidi posebno Kraut i sur.,
2004. i Nosek, Banaji, I Greenwald, 2002, za preglede ovih problema i neka predložena
rješenja). O nekim etičkim pitanjima raspravljamo u ovom poglavlju, a također nastavljamo ovu
raspravu u sljedećim poglavljima kada opisujemo određene studije korištenjem Interneta.

Etičke odluke najbolje je donijeti nakon savjetovanja s drugima, uključujući vršnjake, ali
posebno one koji su iskusniji ili upućeniji u određeno područje. U stvari, pregled plana
istraživanja od strane ljudi koji nisu uključeni u istraživanje zakonski je potreban u većini
situacija. U preostalim odjeljcima ovog poglavlja komentiramo one standarde iz Etičkog kodeksa
koji se posebno bave psihološkim istraživanjima. Također predstavljamo nekoliko hipotetičkih
scenarija istraživanja koji pokreću etička pitanja. Stavljajući se u situaciju da morate donositi
prosudbe o etičkim pitanjima pokrenutim u ovim prijedlozima istraživanja, počet ćete naučiti
suočavati se s izazovima koji se javljaju u primjeni određenih etičkih standarda i s teškoćama
etičkog odlučivanja općenito. Pozivamo vas da o tim prijedlozima razgovarate s vršnjacima,
profesorima i drugima koji su prethodno imali iskustva s psihološkim istraživanjima.

ETIČKA PITANJA O KOJIMA MORATE RAZMATRATI PRIJE POČETKA

ISTRAŽIVANJA

Prije provođenja bilo kojeg istraživanja, predloženo istraživanje mora se pregledati kako bi se
utvrdilo ispunjava li etičke standarde.

68
Institucionalni revizijski odbori (IRB) preispituju psihološka istraživanja kako bi zaštitili prava i
dobrobit ljudskih sudionika.

Institucionalni odbori za njegu i upotrebu životinja (IACUC) preispituju istraživanja provedena

sa životinjama kako bi osigurali humano postupanje sa životinjama.

Istraživači moraju razmotriti etička pitanja prije nego što započnu istraživački projekt. Etički
problemi mogu se izbjeći samo pažljivim planiranjem i savjetovanjem s odgovarajućim
pojedincima i skupinama prije istraživanja. Neprovođenje istraživanja na etički način podriva
cjelokupni znanstveni proces, koči napredovanje znanja i nagriza poštovanje javnosti prema
znanstvenim i akademskim zajednicama . To također može dovesti do značajnih zakonskih i
financijskih kazni za pojedince i institucije. Važan korak koji istraživači moraju poduzeti kad
započinju s psihološkim istraživanjem jest stjecanje institucionalnog odobrenja.

Nacionalni zakon o istraživanjima iz 1974. rezultirao je stvaranjem Nacionalnog povjerenstva za

zaštitu ljudskih subjekata biomedicinskih i bihevioralnih istraživanja. Ovaj zakon zahtijeva da
institucije koje traže sredstva za istraživanje od određenih saveznih agencija moraju uspostaviti
odbore za pregled istraživanja koje sponzorira ta institucija. Kolegiji i sveučilišta osnovali su ove
odbore, koji se nazivaju Institucionalni odbori za ocjenjivanje (IRB). Savezne propise za IRB
možete pregledati na web mjestu: www.hhs.gov/ohrp. Pregled IRB-a u instituciji može osigurati
da istraživači zaštite sudionike od štete i zaštite prava sudionika. Savezni propisi nameću vrlo
specifične zahtjeve za članstvo i dužnosti IRB-ova (vidi Federalni registar, 23. lipnja 2005.). Na
primjer, IRB se mora sastojati od najmanje pet članova s različitim predznanjem i stručnim
područjima. I znanstvenici i neznanstvenici moraju biti zastupljeni, a mora postojati barem jedan
član IRB-a koji nije povezan s institucijom. Od odgovornih članova zajednice, poput pripadnika
svećenstva, odvjetnika i medicinskih sestara, često se traži da rade u tim odborima.

IRB je ovlašten odobriti, odbiti ili zahtijevati izmjene plana istraživanja prije nego što odobri
istraživanje. IRB također ima etičku odgovornost osigurati da njegov pregled prijedloga
istraživanja bude pošten uzimajući u obzir perspektive institucije, istraživača i sudionika u
istraživanju (Chastain & Landrum, 1999).

69
1985. američko Ministarstvo poljoprivrede, kao i američko javno zdravstvo, formulirali su nove
smjernice za brigu o laboratorijskim životinjama (Holden, 1987). Kao rezultat toga, institucije
koje istražuju životinjske subjekte sada moraju imati Institucionalni odbor za njegu i uporabu
životinja (IACUC). Ti odbori moraju najmanje sadržavati znanstvenika, veterinara i barem jednu
osobu koja nije povezana s institucijom. Pregled istraživanja na životinjama od strane IACUC-a
proteže se na više od pukog nadzora nad istraživačkim postupcima. Savezni propisi koji
reguliraju provođenje istraživanja životinja proširuju se na specifikacije životnih prostorija
životinja i odgovarajuću obuku osoblja koje izravno radi sa životinjama (Holden, 1987).

Gotovo svaki fakultet i sveučilište zahtijeva da sva istraživanja provedena u instituciji prije
prikupljanja podataka pregleda neovisni odbor.

Kršenje saveznih propisa u vezi s pregledom istraživanja koja uključuju ljude ili životinje može
zaustaviti sva istraživanja u instituciji, značiti gubitak saveznih sredstava i rezultirati značajnim
novčanim kaznama (Holden, 1987). Svaka osoba koja želi istraživati treba se prije početka
istraživanja raspitati kod odgovarajućih vlasti o odgovarajućem postupku institucionalnog
pregleda. Korisni savjeti dostupni su studentima koji planiraju predati prijedlog istraživanja IRB-
u (McCallum, 2001.) ili IACUC-u (LeBlanc, 2001.).

ODNOS RIZIKA / KORISTI

Subjektivna procjena rizika i koristi istraživačkog projekta koristi se kako bi se utvrdilo treba li
istraživanje provesti.

Uz provjeru slijede li se odgovarajući etički principi, IRB(odnos rizika i koristi) uzima u obzir
omjer rizika i koristi za studiju. Društvo i pojedinci imaju koristi od istraživanja kada se steknu
nova znanja i kada se utvrde tretmani koji poboljšavaju život ljudi. Postoje i potencijalni troškovi
kada se istraživanje ne provodi. Propuštamo priliku za stjecanje znanja i, u konačnici, gubimo

70
priliku za poboljšanje ljudskog stanja. Istraživanje može pojedinačno polaznike skupo koštati
ako im se tijekom istraživačke studije nanese šteta. Glavni istražitelj mora, naravno, biti prvi koji
će razmotriti ove potencijalne troškove i koristi. IRB čine obrazovane osobe koje nemaju osobni
interes za istraživanje.

KLJUČNI POJAM

Kao takav, IRB je u boljoj poziciji da odredi omjer rizika i koristi i, u konačnici, odluči hoće li
odobriti predloženo istraživanje. Omjer rizika i koristi postavlja pitanje "Vrijedi li to?" Nema
matematičkih odgovora na omjer rizika i koristi. Umjesto toga, članovi IRB-a se oslanjaju na
subjektivne procjena rizike i koristi kako za pojedine sudionike tako i za društvo i zapitajte se
jesu li koristi veće od rizika? Kad rizici premašuju potencijalne koristi, tada IRB ne odobrava
istraživanje; kada su koristi veće od rizika, IRB odobrava istraživanje.

Mnogi čimbenici utječu na odluku o pravilnoj ravnoteži rizika i koristi od istraživačke aktivnosti.
Najosnovnije su priroda rizika i veličina vjerojatne koristi za sudionika, kao i potencijalna
znanstvena i društvena vrijednost istraživanja (Fisher i Fryberg, 1994). Veći se rizik može
tolerirati kada se predviđaju jasne i neposredne koristi za pojedince ili kada istraživanje ima očitu
znanstvenu i društvenu vrijednost. Na primjer, istraživački projekt koji istražuje novi tretman
psihotičnog ponašanja može za sudionike predstavljati rizik. Međutim, ako predloženi tretman
ima dobre šanse za blagotvoran učinak, tada bi moguće koristi kako za pojedince tako i za
društvo mogle premašiti rizik uključen u studiju.

Pri određivanju omjera rizika i koristi, istraživači također uzimaju u obzir kvalitetu istraživanja,
odnosno hoće li se dobiti valjani i razumljivi rezultati. Preciznije, „Ako zbog loše kvalitete
znanosti istraživačka studija ne može proizaći iz dobrog, kako opravdati upotrebu vremena,
pažnje i truda sudionika te novca, prostora, zaliha i drugih resursa koji su potrošeni na
istraživački projekt? " (Rosenthal, 1994b, str. 128). Stoga je istražitelj dužan nastojati istraživati
koja udovoljavaju najvišim standardima znanstvene izvrsnosti.

71
Kada postoji potencijalni rizik, istraživač se mora pobrinuti da ne postoje alternativni postupci s
niskim rizikom koji bi mogli biti zamijenjeni. Istraživač također mora biti siguran da prethodna
istraživanja već nisu uspješno riješila postavljeno istraživačko pitanje. Bez pažljivog prethodnog
pregleda psihološke literature, istraživač bi mogao provesti već provedeno istraživanje, izlažući
tako pojedince nepotrebnom riziku.

Utvrđivanje rizika

Potencijalni rizici u psihološkim istraživanjima uključuju rizik od tjelesnih ozljeda, socijalnih

ozljeda i mentalnog ili emocionalnog stresa.

Rizici se moraju procijeniti u smislu svakodnevnih aktivnosti potencijalnih sudionika, njihovog

fizičkog i mentalnog zdravlja i sposobnosti.

Utvrđivanje jesu li sudionici istraživanja „u opasnosti“ ilustrira poteškoće uključene u donošenje

etičkih odluka. Život je sam po sebi rizičan. Putovanje na posao ili u školu, prelazak ulica i
vožnja dizalom imaju element rizika. Jednostavno pojavljivanje na psihološkom eksperimentu
ima određeni stupanj rizika. Reći da se ljudski sudionici u psihološkim istraživanjima nikada ne
mogu suočiti s bilo kakvim rizicima zaustavilo bi sva istraživanja. Odluke o tome što predstavlja
rizik moraju uzeti u obzir one rizike koji su dio svakodnevnog života.

Istraživači također moraju uzeti u obzir karakteristike sudionika kada određuju rizik. Određene
aktivnosti mogu predstavljati ozbiljan rizik za neke pojedince, ali ne i za druge. Trčanje
stepenicama može povećati rizik od srčanog udara za stariju osobu, ali isti zadatak vjerojatno ne
bi bio rizičan za većinu mladih odraslih osoba. Slično tome, pojedinci koji su izuzetno depresivni
ili anksiozni mogu pokazati ozbiljnije reakcije na određene psihološke zadatke nego što bi to

72
učinili drugi ljudi. Stoga, prilikom razmatranja rizika, istraživači moraju uzeti u obzir određene
populacije ili pojedince koji će vjerojatno sudjelovati u studiji.

Rizik često razmišljamo u smislu mogućnosti tjelesnih ozljeda. Međutim, sudionici istraživanja
društvenih znanosti često riskiraju socijalnu ili psihološku ozljedu. Na primjer, ako su osobni
podaci sudionika otkriveni drugima, postoji potencijal za socijalni rizik kao što je sramota.
Osobni podaci prikupljeni tijekom psihološkog istraživanja mogu uključivati činjenice o
inteligenciji; osobine ličnosti; politička, socijalna ili vjerska uvjerenja; i određena ponašanja.
Sudionik istraživanja vjerojatno ne želi da se ove informacije otkrivaju učiteljima, poslodavcima
ili vršnjacima. Nepoštivanje povjerljivosti odgovora sudionika može povećati mogućnost
socijalne ozljede.

Najveći rizik za sudionike internetskog istraživanja je moguće otkrivanje osobnih podataka koji
se mogu identificirati izvan istraživačke situacije (Kraut i sur., 2004.).

Drugi istraživači sugeriraju da, iako Internet pruža "percepciju anonimnosti" (Nosek i sur., 2002.,
str. 165), u nekim je okolnostima ta percepcija lažna, a istražitelji moraju razmotriti načine
zaštite povjerljivosti u prijenosu podataka, pohrani podataka, i post-studija interakcije sa
sudionicima. Neka psihološka istraživanja mogu predstavljati psihološki rizik ako sudionici
studije dožive ozbiljan mentalni ili emocionalni stres. Zamislite kakav stres može imati sudionica
kad dim uđe u sobu u kojoj čeka. Dim možda ulazi u prostoriju kako bi istraživač mogao
simulirati hitne slučajeve. Dok se ne otkrije prava priroda dima, sudionici mogu doživjeti znatne
nevolje. Predviđanje emocionalnog ili psihološkog stresa nije uvijek lako.

Razmotrite dilemu postavljenu kada istraživači žele prikupiti informacije o zlostavljanju djece i
međuljudskom nasilju (vidi Becker, Blease & Freyd, 2006). Traženje pojedinaca da opišu
slučajeve zlostavljanja djece ili obiteljskog nasilja iz njihove prošlosti može biti emocionalno
stresno. Ipak, većina se istraživača slaže da znanje o takvim iskustvima može pomoći
znanstvenicima u ponašanju pružiti važan uvid u neke društvene bolesti (npr. Razvod, loš školski
uspjeh, kriminal), kao i voditi klinička istraživanja. Ali kako i kada to učiniti? Becker, Blease i

73
Freyd (2006.) raspravljaju o etici traženja i ne-pitanja o zlostavljanju. Ističu da i neispitivanje
ima svoje troškove u obliku ometanja znanosti i sprečavanja sudionika da dobiju pomoć ili
saznaju o normalnim reakcijama na zlostavljanje i o resursima zajednice koji mogu pomoći.
Studije zlostavljanja djece također mogu pomoći da se razbije tabu protiv govora o zlostavljanju
i stave do znanja žrtvama da ove rasprave mogu biti važne. Po mišljenju Becker Bleasea i
Freyda, nepitanje "pomaže zlostavljačima, ozljeđuje žrtve" (str. 225). Stoga se u bilo kojoj
analizi rizika / koristi mora važno odvagati trošak nepitanja.

Jednostavno sudjelovanje u psihološkom eksperimentu izaziva tjeskobu kod nekih pojedinaca.

Nakon što je naučio popis besmislenih slogova (npr. HAP, BEK), student sudionik jednom je
rekao da je siguran da istraživač sada zna mnogo o njemu! Student je pretpostavio da je psiholog
zainteresiran za učenje o njegovoj osobnosti ispitivanjem riječi asocijacija koje je koristio
prilikom učenja popisa. U stvarnosti je ta osoba sudjelovala u jednostavnom eksperimentu s
pamćenjem dizajniranom za mjerenje zaborava. Istraživač je dužan zaštititi sudionike od
emocionalnog ili mentalnog stresa, uključujući, kad je to moguće, stres koji može nastati zbog
zabluda sudionika o psihološkom zadatku.

Minimalan rizik

Studija je opisana kao „minimalni rizik“ kada su postupci ili aktivnosti u studiji slični onima koje
imaju sudionici u svom svakodnevnom životu.

KLJUČNI POJAM
Ponekad se razlikuje između sudionika "u riziku" i onoga koji je "na minimalnom riziku".
Minimalni rizik znači da šteta ili nelagoda koju sudionici mogu doživjeti u istraživanju nije veća
od one koju bi mogli prethoditi

perience u njihovom svakodnevnom životu ili tijekom rutinskih fizičkih ili psiholoških testova.
Kao primjer minimalnog rizika, uzmite u obzir činjenicu da mnoga psihološka laboratorijska

74
ispitivanja uključuju dugotrajne paperandcilcil testove namijenjene procjeni različitih mentalnih
sposobnosti. Od sudionika se može tražiti da brzo završe testove i mogu dobiti određene
povratne informacije o njihovom učinku. Iako u ovoj situaciji vjerojatno postoji stres, rizik od
psiholoških ozljeda vjerojatno nije veći od onog koji obično imaju studenti. Stoga bi takve
studije uključivale samo minimalan rizik za studente. Kad se ocijeni da je mogućnost ozljede
više nego minimalna, smatra se da su osobe u opasnosti. Kada studija rizikuje sudionike,
istraživač ima ozbiljnije obveze zaštititi njihovu dobrobit.

Suočavanje s rizikom

Bilo da su u riziku ili u riziku od minimalnog rizika, sudionici istraživanja moraju biti zaštićeni.
Potrebno je više zaštitnih mjera kako rizici postaju sve veći.

Da bi se sudionici zaštitili od socijalnih rizika, podaci koje pružaju trebaju biti anonimni, ili ako
to nije moguće, treba čuvati povjerljivost njihovih podataka.

Čak i ako je potencijalni rizik mali, istraživači bi trebali pokušati smanjiti rizik i zaštititi
sudionike. Na primjer, jednostavno izjavom na početku eksperimenta s pamćenjem da zadaci ne
mjere inteligenciju ili osobnost smanjuje stres koji neki sudionici doživljavaju. U situacijama
kada se procjenjuje da je mogućnost štete znatno veća od one koja se događa u svakodnevnom
životu, dužnost istraživača da zaštiti sudionike povećava se na odgovarajući način. Primjerice,
kada su sudionici izloženi mogućnosti ozbiljnog emocionalnog stresa u psihološkom
eksperimentu, IRB može zahtijevati da klinički psiholog bude dostupan za savjetovanje
pojedinaca o njihovom iskustvu u studiji. Kao što možete zamisliti, internetsko istraživanje s tim
u vezi postavlja teške etičke dileme. Sudionici mogu iskusiti emocionalnu uznemirenost u
kontekstu internetske studije baš kao što to čine u laboratorijskoj studiji. Međutim, budući da ih
nema u istraživačkoj situaciji, istraživači mogu biti manje sposobni nadzirati nevolju i smanjiti
štetu tijekom mrežnih studija (Kraut i sur., 2004.). Jedan od pristupa mogao bi biti pribavljanje
preliminarnih podataka s ciljem identificiranja onih koji bi mogli biti u opasnosti i njihovog

75
isključivanja iz stvarne studije. Međutim, može biti tako da se studije s visokim rizikom ne
moraju etički provoditi na Internetu (Kraut i sur., 2004.).

Istraživačka aktivnost koja uključuje više od minimalnog rizika za sudionike ne smije se

provoditi ako nisu istražene alternativne metode prikupljanja podataka s manjim rizikom. U
nekim bi se slučajevima umjesto eksperimentalnih postupaka trebali koristiti opisni pristupi koji
uključuju promatranje ili upitnike. Istraživači također mogu iskoristiti prirodne "tretmane" koji
ne uključuju eksperimentalno izazivanje stresa. Na primjer, Anderson (1976.) intervjuirao je
vlasnike malih poduzeća koja su oštećena uraganskim poplavama. Otkrio je da postoji optimalna
razina stresa koja dovodi do učinkovitog rješavanja problema i suočavanja sa sudionicima. Iznad
ili ispod ove optimalne razine stresa smanjile su se performanse rješavanja problema. Sličan je
odnos prikazan u brojnim eksperimentalnim laboratorijskim zadacima koristeći stres koji je
stvoren od strane eksperimenta.

Kako bi se sudionici istraživanja zaštitili od socijalnih ozljeda, prikupljanjem podataka odgovori

sudionika trebaju biti anonimni tražeći od sudionika da ne koriste njihova imena ili bilo koje
druge identifikacijske podatke. Kada to nije moguće, istraživači bi trebali čuvati povjerljive
odgovore sudionika uklanjanjem bilo kojih identifikacijskih podataka iz svojih evidencija
tijekom istraživanja. Kada istraživač mora testirati ljude u više navrata ili na drugi način pratiti
određene pojedince ili kada su informacije koje pružaju sudionici posebno osjetljive, brojevi
kodova mogu se nasumično dodijeliti sudionicima na početku studije. Samo se ti brojevi trebaju
nalaziti na odgovorima sudionika. Imena su povezana s kodnim brojevima na glavnom popisu, a
pristup tom popisu ograničen je držanjem pod ključem. Internetski istraživači moraju biti
posebno osjetljivi na mogućnost elektroničkog prisluškivanja ili hakiranja pohranjenih podataka i
moraju poduzeti odgovarajuće mjere predostrožnosti kako bi umanjili socijalni rizik (vidi Kraut i
sur., 2004.).

76
Osiguravanje anonimnosti ili povjerljivosti odgovora sudionika također može koristiti istraživaču
ako to natjera sudionike da budu iskreniji i otvoreniji kada odgovore (Blanck, Bellack, Rosnow,
Rotheram Borus i Schooler, 1992). Manje je vjerojatno da će sudionici lagati ili uskraćivati
informacije ako se ne brinu o tome tko može imati pristup njihovim odgovorima.

INFORMIRANI PRISTANAK

Istraživači i sudionici sklapaju društveni ugovor, često koristeći postupak informirane

suglasnosti.

Istraživači su etički dužni jasno opisati istraživačke postupke, identificirati sve aspekte studije
koji bi mogli utjecati na spremnost pojedinaca za sudjelovanje i odgovoriti na sva pitanja koja
sudionici imaju o istraživanju.

Sudionicima istraživanja mora se omogućiti da povuku svoj pristanak u bilo kojem trenutku bez
kažnjavanja.

Ne smije se vršiti pritisak na pojedince da sudjeluju u istraživanju.

Sudionici istraživanja etički su dužni ponašati se primjereno tijekom istraživanja ne lažući,

varajući ili sudjelujući u drugim prevarama.

Obaviješteni pristanak mora se dobiti od zakonskih skrbnika za pojedince koji ne mogu dati
pristanak (npr. Mala djeca, mentalno oštećene osobe); pristanak za sudjelovanje treba dobiti od
osoba koje nisu u mogućnosti dati informirani pristanak.

Istraživači bi se trebali savjetovati s upućenima, uključujući IRB, kada odlučuju hoće li se odreći
informiranog pristanka, na primjer kada se istraživanje provodi u javnim okruženjima. Ove
postavke zahtijevaju posebnu pažnju za zaštitu privatnosti pojedinaca.

77
Privatnost se odnosi na prava pojedinaca da odluče kako će se informacije o njima prenositi
drugima.

78
KLJUČNI POJAM

Značajan dio Etičkog kodeksa koji se bavi istraživanjem posvećen je pitanjima vezanim uz
informirani pristanak. To je prikladno jer je informirani pristanak bitna komponenta društvenog
ugovora između istraživača i sudionika. Upućeni pristanak je izričito izražena volja osobe za
sudjelovanjem u istraživačkom projektu koja se temelji na jasnom razumijevanju prirode
istraživanja, posljedica zbog nesudjelovanja i svih čimbenika za koje se može očekivati da utječu
na spremnost te osobe da sudjeluje. mora uložiti razumne napore kako bi odgovorio na sva
pitanja koja sudionici imaju o istraživanju i poštivao dostojanstvo i prava pojedinca tijekom
istraživačkog iskustva. Na taj način pojedinci mogu donijeti informiranu odluku o svom
sudjelovanju. Suglasnost sudionika mora se dati slobodno, bez nepotrebnog poticanja ili pritiska.
Sudionici bi također trebali znati da mogu povući svoj pristanak u bilo kojem trenutku bez kazne
ili predrasuda. Istraživači bi uvijek trebali dobiti informirani pristanak. Pismeni informirani
pristanak apsolutno je neophodan kada su sudionici izloženi više nego minimalnom riziku.

Sudionici istraživanja koji pristanu sudjelovati u istraživanju također imaju etičke odgovornosti
da se ponašaju na odgovarajući način. Primjerice, sudionici trebaju obratiti pozornost na upute i
izvršavati zadatke na način kako to traži istraživač. Taylor i Shepperd (1996) opisuju istraživanje
koje ilustrira moguće posljedice kada se sudionici ne ponašaju odgovorno. U studiji je
eksperimentatora nakratko ostavio na miru sudionike koji ih je upozorio da ne raspravljaju o
eksperimentu među sobom. Jednom kad su ostali sami, sudionici su razgovarali o eksperimentu i
međusobno su dobivali informacije koje su u stvari negirale vrijednost istraživanja. Štoviše, kad
je eksperimentator kasnije sudionike pitao o tome što znaju o postupcima i ciljevima studije,
nitko nije otkrio da su stekli važno znanje o studiji tijekom njihovog nedopuštenog razgovora.
Ovaj primjer ilustrira šire načelo da laganje, varanje ili drugo prevarno ponašanje sudionika
istraživanja krši znanstveni integritet istraživačke situacije.

79
Istinski se informirani pristanak ne može dobiti od određenih pojedinaca, poput mentalno
oštećenih ili emocionalno poremećenih, male djece i onih koji imaju ograničenu sposobnost
razumijevanja prirode istraživanja i mogućih rizika . U tim se slučajevima mora dobiti formalni
informirani pristanak roditelja sudionika ili zakonskih skrbnika. Međutim, kad god je to moguće,
„pristanak“, odnosno izraženu spremnost za sudjelovanje, uvijek treba dobiti od samih sudionika.

Internetsko istraživanje postavlja posebne etičke probleme za dobivanje informirane suglasnosti.

Uzmite u obzir da u većini slučajeva mrežni sudionici obično kliknu na svoj računalni miš kako
bi označili da su pročitali i razumjeli izjavu o pristanku. No predstavlja li ovo pravno obvezujući
"potpis" sudionika istraživanja? Kako istraživač zna jesu li sudionici potrebne dobi ili da su u
potpunosti razumjeli izjavu o informiranom pristanku? Jedan od prijedloga za utvrđivanje jesu li
sudionici razumjeli izjavu o informiranom pristanku jest vođenje kratkih kvizova o njenom
sadržaju; postupci za razlikovanje djece od odraslih mogu uključivati zahtijevanje informacija
koje su općenito dostupne samo odraslima (Kraut i sur., 2004.). Kad god se pojave takve etičke
dileme, pametno je potražiti savjet od upućenih stručnjaka, ali konačnu odgovornost za
provođenje etičkih istraživanja uvijek snosi istražitelj.

Nije uvijek lako odlučiti što predstavlja neprikladan poticaj ili pritisak za sudjelovanje. Plaćanje
studentima 9 dolara na sat za sudjelovanje u psihološkom eksperimentu ne bi se općenito
smatralo neprimjerenom prisilom. Regrutiranje vrlo siromašnih ili osoba u nepovoljnom
položaju s ulica s ponudom od 9 dolara može biti prisilnije i manje prihvatljivo (Kelman, 1972).
Zatvorenici mogu vjerovati da će vlasti svako odbijanje njihovog sudjelovanja u psihološkom
eksperimentu smatrati dokazom nesuradljivosti i zbog toga će im otežati uvjetni otpust.

Kada se od studenata zahtijeva da ispune razredni zahtjev služeći kao sudionici u psihološkim
eksperimentima (iskustvo koje vjerojatno ima neku obrazovnu vrijednost), alternativna metoda
ispunjavanja razrednog zahtjeva mora biti dostupna onima koji ne žele sudjelovati u psihološkim
istraživanje. Vrijeme i napor potrebni za ove alternativne opcije trebali bi biti jednaki vremenu
potrebnom za sudjelovanje u istraživanju. Alternativni zadaci koji se često koriste uključuju
čitanje i sažimanje članaka u časopisima koji opisuju istraživanje, neformalno promatranje

80
ponašanja na terenu, prisustvovanje prezentacijama nalaza istraživanja postdiplomskih studenata
ili fakulteta i volontersko služenje zajednici (vidi Kimmel, 1996).

IRB zahtijevaju od istražitelja da dokumentiraju da je za bilo koje istraživanje koje uključuje

ljudske sudionike slijedio odgovarajući postupak informirane suglasnosti. Međutim, važno je
prepoznati da je, kako navode smjernice saveznog Ureda za zaštitu ljudskih istraživanja,
„informirani pristanak postupak, a ne samo obrazac“. Jedna predsjednica IRB-a rekla nam je da
kaže istražiteljima da zamisle kako sjede s tom osobom i objašnjavaju projekt. U okviru 3.1
dajemo nekoliko savjeta o postupku dobivanja odgovarajuće informirane suglasnosti, umjesto
davanja uzorka obrasca koji može značiti "jedan obrazac odgovara svima". Ispravni postupci
pristanka i pisana dokumentacija ponešto će se razlikovati u različitim situacijama i
populacijama. Članovi IRB-a dobar su izvor za savjet o tome kako dobiti i dokumentirati
informirani pristanak na način koji udovoljava etičkim smjernicama i štiti prava sudionika.

U nekim situacijama istraživači nisu dužni dobiti informirani pristanak. Najjasniji je primjer
kada istraživači promatraju ponašanje pojedinaca na javnim mjestima bez ikakve intervencije.
Na primjer, istražitelj bi možda mogao prikupiti dokaze o rasnim odnosima u kampusu na
fakultetu promatrajući učestalost mješovitih i ne-mješovitih skupina koje šetaju kampusom.
Istražitelj ne bi trebao dobiti odobrenje učenika prije nego što izvrši zapažanja. Međutim, bio bi
potreban obaviješteni pristanak ako se želi zabilježiti identitet određenih pojedinaca.

KLJUČNI POJAM

Odluka kada je ponašanje javno ili privatno nije uvijek jasna. Privatnost se odnosi na prava
pojedinaca da odluče kako će se informacije o njima prenositi drugima. Diener i Crandall (1978)
identificiraju tri glavne dimenzije koje istraživači mogu uzeti u obzir kako bi im pomogli da
odluče koja je informacija privatna: osjetljivost informacija, postavka i način širenja informacija.
Jasno je da su neke vrste informacija osjetljivije od drugih. Pojedinci s kojima se razgovaralo o
njihovoj seksualnoj praksi, vjerskim uvjerenjima ili kriminalnim radnjama vjerojatno će biti vrlo
zabrinuti kako će se njihove informacije koristiti.

81
Postavka također igra ulogu u odluci je li ponašanje javno ili privatno. Neka se ponašanja, poput
sudjelovanja na koncertu, s razlogom mogu smatrati javnim. U javnim postavkama ljudi se
odriču određenog stupnja privatnosti. Međutim, neka ponašanja koja se javljaju u javnim
okruženjima nije lako klasificirati kao javna ili privatna. Kad se vozite automobilom, koristite
javnu kupaonicu ili uživate u obiteljskom pikniku u parku, jesu li takva ponašanja javna ili
privatna? Je li komunikacija u internetskoj "chat sobi" javna ili privatna? Odluke o etičkoj praksi
u tim situacijama ovise o osjetljivosti podataka koji se prikupljaju i načinima na koje će se
informacije koristiti.

Kada se informacije šire u smislu prosjeka ili proporcija grupe, malo je vjerojatno da će otkriti
puno o određenim pojedincima. U drugim se situacijama kodni sustavi mogu koristiti za zaštitu
povjerljivosti sudionika. Širenje osjetljivih podataka o pojedincima ili skupinama bez njihovog
dopuštenja ozbiljno je kršenje etike. Kada su potencijalno osjetljive informacije o pojedincima
prikupljene bez njihovog znanja (npr., Skriveni promatrač), istraživač može kontaktirati
pojedince nakon izvršenih opažanja i pitati može li te podatke upotrijebiti. Istraživač ne bi
mogao koristiti informacije sudionika koji odbiju dati svoje dopuštenje. Najteže odluke u vezi s
privatnošću uključuju situacije u kojima postoji očiti etički problem u jednoj dimenziji, ali ne i u
druge dvije, ili situacije u kojima postoji mali problem u sve tri dimenzije. Primjerice, čini se da
ponašanje pojedinaca u zamračenom ambijentu kina može dati osjetljive informacije o
pojedincu, ali postavku s razlogom možemo klasificirati kao javnu.

Kad god je to moguće, sudionicima treba objasniti način na koji će se informacije sudionika
držati povjerljivima kako bi mogli sami procijeniti jesu li mjere zaštite kako bi se osigurala
njihova povjerljivost razumne. Provođenje načela informirane suglasnosti zahtijeva da istražitelj
nastoji uravnotežiti potrebu za istraživanjem ljudskog ponašanja, s jedne strane, s pravima
ljudskih sudionika, s druge strane.

82
OBMANA U PSIHOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA

Obmana u psihološkom istraživanju događa se kada istraživači uskraćuju informacije ili

namjerno pogrešno informiraju sudionike o istraživanju. Po svojoj prirodi obmana krši etičko
načelo informiranog pristanka.

Obmana se u nekim psihološkim istraživanjima smatra nužnom istraživačkom strategijom.

Obmanjivanje pojedinaca kako bi ih natjerali da sudjeluju u istraživanju uvijek je neetično.

Istraživači moraju pažljivo odvagati troškove prijevare naspram potencijalnih koristi od

istraživanja kada razmatraju upotrebu obmane.

KLJUČNI POJAM

Jedno od najkontroverznijih etičkih pitanja povezanih s istraživanjem je uporaba prijevare. Do

obmane može doći bilo propuštanjem, uskraćivanjem informacija ili naručivanjem, namjerno
pogrešnim informiranjem sudionika o nekom aspektu istraživanja. Neki ljudi tvrde da se
sudionici istraživanja nikada ne smiju zavaravati jer etička praksa zahtijeva da odnos između
eksperimentatora i sudionika bude otvoren i iskren (npr. Baumrind, 1995). Nekima je prijevara
moralno odbojna; ne razlikuje se od laganja. Obmana je u suprotnosti s načelom informiranog
pristanka. Unatoč povećanoj pažnji posvećenoj obmani u istraživanjima tijekom posljednjih
nekoliko desetljeća, uporaba obmane u psihološkim istraživanjima nije opala i ostaje popularna
strategija istraživanja (Sharpe, Adair i Roese, 1992.). Na primjer, Skitka i Sargis (2005.)
anketirali su socijalne psihologe koji su se koristili Internetom kao alatom za prikupljanje
podataka i otkrili da 27 posto prijavljenih studija uključuje obmane internetskih sudionika.

83
Kako to da se obmana još uvijek često koristi, unatoč etičkim kontroverzama? Jedan od razloga
je taj što je nemoguće provesti određene vrste istraživanja bez uskraćivanja informacija
sudionicima o nekim aspektima istraživanja . U drugim je situacijama potrebno pogrešno
informirati sudionike kako bi se usvojili određeni stavovi ili ponašanja. Na primjer, Kassin i
Kiechel (1996) istraživali su čimbenike koji utječu na to hoće li ljudi lažno priznati da su učinili
nešto što nisu učinili. Cilj im je bio razumjeti čimbenike koji osumnjičene kriminalce navode na
lažno priznanje zločina. U njihovom eksperimentu zadatak sudionika bio je utipkati slova koja su
se čitala naglas. Rečeno im je da ne pritiskaju tipku Alt dok tipkaju jer će to srušiti računalo.
Računalo je nakon kratkog vremena namješteno da se sruši, a eksperimentator je optužio
sudionika da je udario tipku Alt. Iako nitko od sudionika nije pritisnuo tipku Alt, gotovo 70%
sudionika potpisalo je pismeno priznanje da je to učinilo. Da su sudionici unaprijed znali da su
postupci osmišljeni tako da iznude njihova lažna priznanja, vjerojatno ne bi priznali. Otkrivanje
potrebno za informirani pristanak onemogućilo bi proučavanje vjerojatnosti da će ljudi dati lažno
priznanje.

Iako je obmana ponekad opravdana kako bi se omogućilo istraživanje važnih istraživačkih

pitanja, obmanjivanje sudionika radi navođenja na sudjelovanje u istraživanju koje uključuje više
od minimalnog rizika uvijek je neetično. Kao što je navedeno u Etičkom kodeksu, „Psiholozi ne
zavaraju potencijalne sudionike u vezi s istraživanjima za koja se opravdano očekuje da uzrokuju
fizičku bol ili ozbiljnu emocionalnu nevolju“ (Standard 8.07b).

Cilj istraživanja je promatrati normalno ponašanje pojedinaca. Osnovna pretpostavka koja stoji u
osnovi upotrebe obmane jest da je ponekad potrebno prikriti pravu prirodu eksperimenta kako bi
se sudionici ponašali onako kako se inače ponašaju ili postupali prema uputama
eksperimentatora. Međutim, problemi se mogu pojaviti kod česte i slučajne upotrebe obmana
(Kelman, 1967). Ako ljudi vjeruju da istraživači često zavaraju sudionike, mogu očekivati da će
ih prevariti kada sudjeluju u psihološkom eksperimentu. Sumnje sudionika u vezi s istraživanjem
mogu ih spriječiti da se ponašaju normalno (vidi okvir 3.2). To je upravo suprotno od onoga što

84
se istraživači nadaju postići. Zanimljivo je da su Epley i Huff (1998) izravno uspoređivali
reakcije sudionika kojima je rečeno ili nije rečeno u brifingu nakon eksperimenta da su
prevareni.

Oni kojima je rečeno o prijevari bili su naknadno sumnjičaviji prema budućim psihološkim
istraživanjima nego sudionici koji nisu bili svjesni prijevare. Kako se učestalost internetskih
istraživanja povećava, važno je da istraživači posvete posebnu pozornost upotrebi obmana, ne
samo zbog mogućnosti povećanja nepovjerenja istraživača od strane članova društva, već i zbog
toga što obmana može "otrovati" sustava (tj. Interneta) koji ljudi koriste za socijalnu potporu i
povezivanje s drugima (Skitka i Sargis, 2005.). Kelman (1972) sugerira da prije korištenja
obmane istraživač mora vrlo ozbiljno razmotriti (1) važnost studija prema našim znanstvenim
saznanjima,

dostupnost alternativnih metoda bez obmane i (3) „štetnost“ obmane. Ovo posljednje razmatranje
odnosi se na stupanj obmane i na mogućnost ozljede sudionika. Po Kelmanovom mišljenju:
"Samo ako je studija vrlo važna i ako nisu dostupne alternativne metode, može se opravdati išta
više od najblažeg oblika obmane" (str. 997).

ISPITIVANJE

Istraživači su etički obvezni tražiti načine kako profitirati sudionike čak i nakon završetka
istraživanja. Jedan od najboljih načina za postizanje ovog cilja je pružanje temeljnog brifinga
sudionicima.

Analiza koristi i sudionicima i istraživačima.

Istraživači su etički dužni sudionicima objasniti kako se koriste obmanom čim je to moguće.

Detaljan izvještaj informira sudionike o prirodi istraživanja i njihovoj ulozi u istraživanju te ih

educira o procesu istraživanja. Glavni cilj razgovora je da se pojedinci osjećaju dobro zbog svog
sudjelovanja.

85
Detaljni pregled omogućuje istraživačima da nauče kako su sudionici promatrali postupke,
omogućuje potencijalni uvid u prirodu nalaza istraživanja i daje ideje za buduća istraživanja.

Tijekom godina mnogi su istraživači upali u zamku promatrajući ljudske sudionike u svom
istraživanju kao „predmete“ od kojih mogu dobiti podatke kako bi ispunili vlastite ciljeve
istraživanja. Istraživači ponekad smatraju da njihova odgovornost prema sudionicima prestaje
kad se prikupe konačni podaci. Rukovanje ili "hvala" često je bilo sve što je označavalo kraj
istraživačke sesije. Sudionici su vjerojatno otišli s neodgovorenim pitanjima o istraživačkoj
situaciji i sa samo najjasnijom predstavom o svojoj ulozi u istraživanju. Pri planiranju i
provođenju istraživanja važno je razmotriti kako iskustvo može utjecati na sudionike istraživanja
nakon završetka istraživanja i tražiti načine na koje sudionici mogu imati koristi od sudjelovanja.
Ova zabrinutost izravno proizlazi iz dva moralna načela identificirana u APA-ovom etičkom
kodeksu, dobročinstva (djelovanja za dobrobit osobe) i poštivanja ljudskih prava i dostojanstva.

KLJUČNI POJAM

Ranije smo razgovarali da zaštita povjerljivosti odgovora sudionika koristi i sudionicima (štiteći
ih od socijalnih ozljeda) i istraživaču (npr. Povećanjem vjerojatnosti da će sudionici iskreno
odgovoriti). Slično tome, informiranje sudionika na kraju sesije istraživanja koristi i sudionicima
i istraživaču (Blanck i sur., 1992.). Kada se obmana koristi u istraživanju, potrebno je izvršiti
brifing kako bi se sudionicima objasnila potreba za obmanom, kako bi se riješile zablude koje
sudionici mogu imati o njihovom sudjelovanju i uklonili svi štetni učinci koji proizlaze iz
obmane. Analiza također ima važne ciljeve educirati sudionike o istraživanju (obrazloženje,
metoda, rezultati) i ostaviti im pozitivne osjećaje o njihovom sudjelovanju. Istraživači bi trebali
sudionicima pružiti mogućnosti da saznaju više o svom osobitom doprinosu istraživačkom
istraživanju i da se osjećaju osobnije uključenima u znanstveni proces. Nakon rasprave, sudionici
eksperimenta Kassin i Kiechel (1996) na lažnim priznanjima izvijestili su kako smatraju da je
studija značajna i smatraju da je vlastiti doprinos istraživanju vrijedan.

86
Detaljni pregled pruža priliku sudionicima da saznaju više o svojim specifičnim učincima u
studiji i o istraživanju općenito. Na primjer, sudionici mogu naučiti da njihova individualna
izvedba u studiji može odražavati njihove sposobnosti, ali i situacijske čimbenike poput onoga
što je istraživač tražio od njih i uvjeta testiranja. Budući da se obrazovna vrijednost sudjelovanja
u psihološkim istraživanjima koristi kako bi se opravdala upotreba velikog broja volontera s
uvodnih predavanja psihologije, istraživači koji testiraju studente imaju važnu obvezu osigurati
da sudjelovanje u istraživanju bude obrazovno iskustvo.

Nastavnici u učionici ponekad su se temeljili na obrazovnim osnovama brifinga i tražili od svojih

učenika da razmisle o svom istraživačkom iskustvu pišući kratka izvješća koja opisuju detalje o
svrsi studije, korištenim tehnikama i značaju istraživanja za razumijevanje ponašanja. Evaluacija
jednog takvog postupka pokazala je da su studenti koji su pisali izvještaje bili zadovoljniji
svojim istraživačkim iskustvom i stekli veću ukupnu obrazovnu korist od njega nego studenti
koji nisu pisali izvještaje (Richardson, Pegalis i Britton, 1992).

Detaljan pregled pomaže istraživačima da nauče kako su sudionici promatrali postupke u studiji.
Istraživač će možda htjeti otkriti jesu li sudionici percipirali određeni eksperimentalni postupak
onako kako je istraživač namjeravao (Blanck i sur., 1992.). Na primjer, studija o tome kako ljudi
reagiraju na neuspjeh može uključivati zadatke koje je nemoguće izvršiti. Međutim, ako
sudionici ne ocijene svoj učinak neuspjehom, hipoteza istraživača ne može se testirati. Detaljni
pregled omogućuje istražitelju da otkrije jesu li sudionici ocijenili da su njihovi nastupi
neuspješni ili su prepoznali da im je nemoguće uspjeti.

Pokušavajući naučiti percepciju sudionika o istraživanju, istraživači ih ne bi smjeli previše

pritiskati. Sudionici istraživanja uglavnom žele pomoći u znanstvenom procesu. Sudionici mogu
znati da im se informacije mogu uskratiti u psihološkim istraživanjima. Možda se čak boje da će
"pokvariti" istraživanje ako otkriju da su doista znali važne detalje o studiji (npr. Zadaci su zaista
bili nemogući). Da bi se izbjegao ovaj mogući problem, brifing bi trebao biti neformalan i
neizravan. To se često najbolje postiže korištenjem općih pitanja u otvorenom formatu (npr.,
"Što mislite o čemu se radi u ovoj studiji?" Ili "Što ste mislili o svom iskustvu u ovom

87
istraživanju?"). Tada istraživač može pratiti konkretna pitanja o istraživačkim postupcima.
Koliko god je to moguće, ova specifična pitanja ne bi trebala sugerirati sudionika o tome kakvi
se odgovori očekuju (Orne, 1962).

Analiza podataka također koristi istraživačima jer može pružiti „tragove za buduća istraživanja i
pomoći u identificiranju problema u njihovim trenutnim protokolima“ (Blanck i sur., 1992., str.
962). Analiza, drugim riječima, može pružiti tragove o razlozima nastupa sudionika, što može
pomoći istraživačima u tumačenju rezultata studije. Istraživači također mogu otkriti ideje za
buduća istraživanja tijekom brifinga. Napokon, sudionici ponekad otkrivaju pogreške u
eksperimentalnim materijalima - na primjer, nedostajuće informacije ili dvosmislene upute - i
mogu ih prijaviti istraživaču tijekom razgovora. Kao što smo rekli, brifing je dobar i za sudionika
i za istraživača.

Budući da je istraživač odsutan u internetskom istraživačkom okruženju, odgovarajući postupak

brifinga može biti težak. Ovaj se aspekt internetskog istraživanja nadopunjuje s popisom etičkih
dilema koje postavlja ova vrsta istraživanja (Kraut i sur., 2004.). Činjenica da se mrežni
sudionici u bilo kojem trenutku mogu lako povući iz studije posebno je uznemirujuća u tom
pogledu. Jedan je prijedlog da se eksperiment programira na takav način da se stranica s
informacijama automatski prikaže ako sudionik prijevremeno zatvori prozor (Nosek i sur., 2002).
Kad je studija konačno dovršena, istraživači mogu sudionicima poslati izvješće u kojem će se
sažeti nalazi studije kako bi mogli bolje razumjeti kako su ciljevi studije bili povezani s
eksperimentalnim ishodom. Nakon internetske studije, istraživač može objaviti informativni
materijal na web mjestu, pa čak i ažurirati te materijale kako dolaze novi rezultati (vidi Kraut i
sur., 2004.).

88
ISTRAŽIVANJE SA ŽIVOTINJAMA

Životinje se koriste u istraživanjima za stjecanje znanja koje će koristiti ljudima, na primjer,

pomažući u liječenju bolesti.

Istraživači su etički dužni stjecati životinje, brinuti se o njima i zbrinjavati ih u skladu s važećim
saveznim, državnim i lokalnim zakonima i propisima te profesionalnim standardima. Korištenje
životinja u istraživanju uključuje složena pitanja i predmet je mnogih rasprava.

Svake godine milijuni životinja testiraju se u laboratorijskim ispitivanjima koja imaju za cilj
odgovoriti na širok spektar važnih pitanja. Novi lijekovi testiraju se na životinjama prije nego što
se koriste s ljudima. Tvari koje se unose u okoliš prvo se daju životinjama kako bi se ispitale
njihove posljedice. Životinje su izložene bolestima tako da istražitelji mogu uočiti simptome i
testirati razne moguće lijekove. Novi kirurški zahvati - posebno oni koji uključuju mozak - često
se prvo iskušavaju na životinjama. Mnoge životinje također proučavaju u bihevioralnim
istraživanjima, na primjer, etolozi i eksperimentalni psiholozi. Na primjer, životinjski modeli
odnosa stresa i dijabetesa pomogli su istraživačima da razumiju psihosomatske čimbenike koji
sudjeluju u dijabetesu (Surwit i Williams, 1996). Ova istraživanja daju mnogo informacija koje
doprinose dobrobiti ljudi (Miller, 1985). U tom su procesu, međutim, mnoge životinje izložene
boli i nelagodi, stresu i bolesti te smrti. Iako su glodavci, osobito štakori i miševi, najveća
skupina laboratorijskih životinja, istraživači koriste široku paletu vrsta u svojim istraživanjima,
uključujući majmune, ribe, pse i mačke. Često se biraju određene životinje jer pružaju dobre
modele za ljudski odgovor. Na primjer, psiholozi zainteresirani za sluh ponekad koriste činčile
kao subjekte jer su njihovi slušni procesi vrlo slični ljudskim.

89
Korištenje životinja kao laboratorijskih ispitanika često se podrazumijeva. U stvari, ponekad se
poziva na biblijsko pozivanje na "gospodstvo" ljudi nad svim manjim bićima kako bi se
opravdalo korištenje životinja kao laboratorijskih subjekata (Johnson, 1990). Međutim, češće su
istraživanja na životinjama opravdana potrebom za stjecanjem znanja bez ugrožavanja ljudi.
Većina lijekova, lijekova, cjepiva ili terapija razvijena je eksperimentiranjem na životinjama
(Rosenfeld, 1981). Maestripieri i Carroll (1998) također ističu da istraživanje prirodnog
zlostavljanja dojenčadi kod majmuna može informirati znanstvenike o zlostavljanju i
zanemarivanju djece.

Međutim, postavljena su mnoga pitanja o ulozi životinjskih ispitanika u laboratorijskim

istraživanjima (Novak, 1991; Shapiro, 1998; Ulrich, 1991). Ta pitanja uključuju ono
najosnovnije, trebaju li se životinje ikad koristiti u znanstvenim istraživanjima, kao i važna
pitanja o njezi i zaštiti životinjskih subjekata. Jasno je da, prema API-jevom etičkom kodeksu,
istraživač koji koristi životinjske subjekte u istrazi ima etičku obvezu stjecanja, brige, korištenja i
zbrinjavanja životinja u skladu sa saveznim, državnim i lokalnim zakonima i propisima te
profesionalnim profesionalcima. standardima. Djelomično kao odgovor na zabrinutost koju su
tijekom 1980-ih izrazili članovi grupa za zaštitu životinja, istražitelji moraju zadovoljiti mnoge
savezne, državne i lokalne zahtjeve, uključujući inspekciju veterinarskih objekata od strane
veterinara iz američkog Ministarstva poljoprivrede (vidi Nacionalno vijeće za istraživanje,
1996). Članovi znanstvene zajednice često prihvaćaju ove propise, a mnogi istraživači životinja
pripadaju skupinama koje nastoje zaštititi laboratorijske životinje. APA je razvio popis
specifičnih smjernica kojih se treba pridržavati kada se životinjski subjekti koriste u psihološkim
istraživanjima. Te se smjernice mogu naći na web mjestu koje sponzorira APA-ov odbor za
istraživanje i etiku životinja (CARE) na http://www.apa.org/science/leadership/care/index.aspx.

Istraživanje sa životinjama visoko je regulirano poduzeće čiji je glavni cilj zaštita dobrobiti
istraživačkih životinja. Samo pojedinci koji su kvalificirani za istraživanje i upravljanje
određenim vrstama i njegu određene vrste trebaju imati dopuštenje za rad sa životinjama.
Životinje mogu biti izložene boli ili nelagodi samo kada alternativni postupci nisu dostupni i

90
kada znanstveni, obrazovni ili primijenjeni ciljevi opravdavaju postupke. Kao što smo ranije
napomenuli, u istraživačkim ustanovama koje primaju sredstva od američke službe za javno
zdravstvo sada postoje odbori za pregled životinja (IACUC). Ti odbori utvrđuju primjerenost
postupaka za kontrolu boli, provođenje eutanazije, smještaj životinja i obuku osoblja. IACUC
također utvrđuju jesu li eksperimentalni dizajni dovoljni za dobivanje važnih novih informacija i
je li uporaba životinjskog modela prikladna ili se mogu koristiti neživotni modeli (npr.
Računalne simulacije) (Holden, 1987).

Međutim, kao i kod svakog etički osjetljivog pitanja, moraju se napraviti kompromisi u pogledu
upotrebe životinja u istraživanjima. Primjerice, sve dok se ne pronađu alternative istraživanju
životinja, potreba za provođenjem istraživanja koristeći životinjske subjekte u borbi protiv
ljudskih bolesti i patnje mora biti uravnotežena s potrebom zaštite dobrobiti životinja u
laboratorijskim istraživanjima (Goodall, 1987).

Kao što je naglasio APA-in bivši izvršni direktor, Raymond Fowler, također je važno da se
uporaba životinjskih subjekata ne ograničava kada primjena istraživanja nije odmah očita
(Fowler, 1992.). "Optužba da istraživanje životinja nema vrijednosti jer se ne može uvijek
povezati s potencijalnim primjenama optužba je koja se može naplatiti protiv svih osnovnih
istraživanja." Takva optužnica "prijeti intelektualnom i znanstvenom temelju" cijele psihologije,
uključujući i "znanstvenike i praktičare" (str. 2).

Iako se malo znanstvenika ne slaže da su ograničenja neophodna kako bi se spriječile

bespotrebne patnje životinja, većina želi izbjeći močvaru birokratskih ograničenja i visokih
troškova koji će potkopati istraživanje. Feeney (1987) sugerira da su ozbiljna ograničenja i visoki
troškovi, kao i negativan publicitet. Kao što je naglasio bivši izvršni direktor APA-e, Raymond
Fowler, također je važno da se uporaba životinjskih subjekata ne ograničava kada je primjena
istraživanja nije odmah vidljivo (Fowler, 1992.). "Optužba da istraživanje životinja nema
vrijednosti jer se ne može uvijek povezati s potencijalnim primjenama optužba je koja se može
naplatiti protiv svih osnovnih istraživanja." Takva optužnica "prijeti intelektualnom i
znanstvenom temelju" cijele psihologije, uključujući i "znanstvenike i praktičare" (str. 2).

91
Iako se malo znanstvenika ne slaže da su ograničenja neophodna kako bi se spriječile
bespotrebne patnje životinja, većina želi izbjeći močvaru birokratskih ograničenja i visokih
troškova koji će potkopati istraživanje. Feeney (1987) sugerira da su ozbiljna ograničenja i visoki
troškovi, kao i negativan publicitet. Ispravno citiranje uključuje upotrebu navodnika kada se
materijal uzima izravno iz izvora i pozivanje na sekundarne izvore kada se ne traži izvorni izvor.

Završena istraživačka studija započinje svoj put ka tome da postane dio znanstvene literature kad
glavni istražitelj napiše rukopis za predavanje u jedan od desetaka znanstvenih časopisa
povezanih s psihologijom (informacije o ovom postupku objavljivanja potražite u poglavlju 13).
Primarni cilj objavljivanja istraživanja u psihološkom časopisu je priopćavanje rezultata studije
članovima znanstvene zajednice i društvu općenito. Objavljivanje istraživanja u časopisima
također je način za poboljšanje ugleda istraživača, pa čak i ugleda institucije koja je sponzorirala
istraživanje. Ali objavljivanje rezultata znanstvenog istraživanja nije uvijek lak postupak,
pogotovo ako istraživač želi objaviti u nekom od prestižnih znanstvenih časopisa. Zbog važnosti
publikacija za znanost o psihologiji, APA-ov etički kodeks daje smjernice za ovaj postupak.

Etički standardi koji obuhvaćaju izvještavanje o rezultatima znanstvenog istraživanja izgledaju

izravniji nego u ostalim područjima Etičkog kodeksa o kojima smo raspravljali. Međutim, čak ni
ovdje etičke odluke u vezi s pitanjima kao što je dodjeljivanje zasluga za objavljivanje i
plagijarizam nisu uvijek jasne. Provođenje istraživačke studije često uključuje mnoge ljude.
Kolege nude prijedloge o dizajnu studije, studenti na dodiplomskim ili preddiplomskim
studijama pomažu istražitelju testiranjem sudionika i organiziranjem podataka, tehničari izrađuju
specijaliziranu opremu, a stručni savjetnici daju savjete o statističkim analizama. Trebaju li se
sve ove osobe prilikom pripreme rukopisa za objavljivanje smatrati „autorima“ studije? Kredit za
objavljivanje odnosi se na postupak identificiranja kao autora onih pojedinaca koji su dali
značajan doprinos istraživačkom projektu. Budući da se autorstvo objavljene znanstvene studije

92
često koristi za mjerenje sposobnosti i motivacije pojedinca u znanstvenom polju, važno je
pošteno priznati one koji su dali svoj doprinos projektu.

Nije uvijek lako odlučiti da li doprinos pojedinca istraživačkom projektu opravdava činjenicu da
je „autor“ znanstvenog rada ili bi njegov doprinos trebao biti priznat na manje vidljiv način (na
primjer, u fusnoti). Također, nakon što se odobri autorstvo, tada se mora odrediti redoslijed
imena autora. "Prvi autor" članka s više autora obično ukazuje na veći doprinos od "drugog
autora" (koji je veći od trećeg, itd.). Odluke o autorstvu trebaju se temeljiti uglavnom na
znanstvenoj važnosti doprinosa (npr. Pomaganju konceptualnim aspektima studije), a ne na
vremenu i energiji uloženoj u studiju (vidi Fine & Kurdek, 1993).

Etička pitanja povezana s dodjeljivanjem autorstva mogu imati različite oblike. Primjerice, ne
samo da je neetično da član fakulteta preuzima zasluge za studentski rad, nego je neetično i da
studenti dobivaju nezaslužene autorske zasluge.

Ova posljednja situacija može se pojaviti, na primjer, u pogrešnom pokušaju fakultetskog

mentora da studentu pruži prednost kada se natječe za mjesto u natjecateljskom diplomskom
programu. Prema Fine i Kurdek (1993), dodjeljivanje studentima nezasluženog autorskog
priznanja može lažno predstavljati studentsku stručnost, dati studentu nepravednu prednost u
odnosu na vršnjake i, možda, navesti druge da stvore nemoguća očekivanja za učenika. Ovi
autori preporučuju nastavnicima i studentima da surađuju u procesu određivanja autorstva i rano
razgovaraju o projektu koja razina sudjelovanja jamči autorsku zaslugu. Zbog razlika u moći i
položaju fakulteta i studenata, član fakulteta trebao bi pokrenuti rasprave u vezi s autorskim
pravima za studente suradnike (vidi Behnke, 2003).

93
KLJUČNI POJAM

Prilično problematično područje zabrinutosti u izvještavanju o istraživanju, ne samo za neke

profesionalce, već često i za studente, jest plagijarizam. Ponovo se čini da je etički standard
dovoljno jasan: ne predstavljajte značajne dijelove ili elemente tuđeg rada kao svoje. Ali što čine
"značajni dijelovi ili elementi" i kako se izbjegava stvoriti dojam da je tuđe djelo vlastito?
Donošenje ovih odluka može biti poput hodanja po užadi. S jedne je strane osobni cilj biti
prepoznatljiv kao znanstveni doprinos; s druge strane je etička obveza prepoznavanja prethodnih
doprinosa drugih. Činjenica da i profesionalci i studenti čine plagijarizam sugerira da mnogi ljudi
prečesto skreću s užeta tražeći vlastito priznanje umjesto da duguju zasluge za rad drugih.

Ponekad djela plagijarizma nastaju zbog aljkavosti (na primjer, ako se dvaput ne provjeri izvor
da bi se potvrdilo da ideja, na primjer, nije potekla s nekim drugim). Pogreške ove vrste još
uvijek su plagijarizam; neznanje nije legitiman izgovor. Pogreške se mogu učiniti previše lako.
Na primjer, istraživači (i studenti) povremeno pitaju "koliko" se odlomaka može upotrijebiti bez
stavljanja u navodnike ili na drugi način identificiranja njegovog izvora. Bitan element može biti
jedna riječ ili kratka fraza ako taj element služi za prepoznavanje ključne ideje ili koncepta koji
je rezultat tuđeg razmišljanja. Budući da ne postoje jasne smjernice za to koliko gradiva čini
bitan element djela, studenti moraju biti posebno oprezni kada se pozivaju na rad drugih.
Ponekad, posebno među studentima, plagijarizam može rezultirati neuspjehom upotrebe
navodnika oko odlomaka preuzetih izravno iz izvora. Kad god se materijal uzima izravno iz
izvora, mora se staviti u navodnike i izvor mora biti pravilno identificiran. Također je važno
navesti izvor materijala koji uključite u svoj rad kada parafrazirate (tj. Preformulirate) materijal.
Etičko načelo je da morate navesti izvore svojih ideja kada koristite točne riječi i kada
parafrazirate. Primjere točnih i netočnih citata potražite u tablici 3.1. (VIDI KNJIGU)

Plagijarizam se također događa kada pojedinci ne priznaju sekundarne izvore. Sekundarni je

izvor onaj koji govori o drugim (izvornim) djelima. Sekundarni izvori uključuju udžbenike i
objavljene preglede istraživanja poput onih koji se pojavljuju u znanstvenim časopisima poput

94
Psihološkog biltena. Kad vaš jedini izvor ideje ili nalaza dolazi iz sekundarnog izvora, uvijek je
neetično izvještavati te podatke na način koji sugerira da ste konzultirali izvorno djelo. Daleko je
bolje pokušati pronaći i pročitati izvorni izvor, a ne navoditi sekundarni izvor. Ako to nije
moguće, morate obavijestiti čitatelja da niste pročitali izvorni izvor upotrebom fraze poput „kako
se citira u. . . " kad se misli na izvorno djelo. Navodeći sekundarni izvor, čitatelju kažete da
iznosite interpretaciju izvornog materijala druge osobe. Opet, neznanje o pravilnom obliku
citiranja nije prihvatljiv izgovor, a u nesretnim prilikama istraživači - profesori kao i studenti -
vidjeli su kako im je karijera uništena optužbama za plagijarizam.

KORACI ZA ETIČKU USKLAĐENOST

Donošenje etičkih odluka uključuje preispitivanje činjenica predložene istraživačke situacije,

identificiranje relevantnih etičkih pitanja i smjernica te razmatranje više stajališta i alternativnih
metoda ili postupaka.

Autori koji predaju istraživačke rukopise časopisu APA također moraju dostaviti obrasce koji
opisuju njihovu usklađenost s etičkim standardima.

Trebaju li sudionici istraživanja biti izloženi riziku od ozbiljne ozljede kako bi stekli informacije
o ljudskom ponašanju? Trebaju li se psiholozi koristiti obmanom? Je li prihvatljivo dopustiti
životinjama da pate tijekom istraživanja? Na ta je pitanja, dio etičkog odlučivanja, teško
odgovoriti i zahtijevaju promišljen postupak donošenja odluka koji na kraju može dovesti do
odgovora koji ne čine sve „sretnima“. Postupak donošenja etičkih informacija trebao bi
obuhvaćati sljedeće korake:

—Pregledajte činjenice predložene istraživačke situacije (npr. Sudionici, postupak).

95
—Utvrdite relevantna etička pitanja, smjernice i zakon.

- Razmotrite više stajališta (npr. Sudionici, istraživači, institucije, društvo, moralne vrijednosti).

—Razmislite o alternativnim metodama ili postupcima i njihovim posljedicama, uključujući

posljedice neizvršavanja predloženog istraživanja.

Uz pažljivo razmatranje ovih čimbenika, "ispravna" odluka da se nastavi s predloženim

istraživanjem temelji se na marljivom pregledu istraživanja i etičkim pitanjima, a ne samo na
onome što bi istraživača ili druge pojedince moglo učiniti "sretnim".

Autori rukopisa predanih u časopisu APA moraju predati obrasce u kojima se navodi njihova
usklađenost s etičkim standardima (vidi Priručnik za publikaciju Američkog psihološkog
udruženja, APA, 2010). Ovi se obrasci mogu naći u Priručniku za publikacije (str. 233–235), kao
i na web stranici APA časopisa (http://www.apa.org/pubs/journals). Naravno, razmotriti etička
pitanja treba razmotriti prije pokretanja istraživačkog projekta, tijekom samog istraživačkog
procesa kad se pojave problemi (npr. Neočekivane reakcije sudionika) i kao priprema za
raspravu s urednicima i recenzentima časopisa odabranim za prijavu rukopis. Kako bi osigurao
etičku usklađenost tijekom procesa istraživanja, APA je objavio popis za etičku usklađenost (vidi
Priručnik za publikaciju, str. 20). Kontrolni popis pokriva mnoga etička pitanja o kojima se
raspravlja u ovom poglavlju, uključujući institucionalni pregled, informirani pristanak,
postupanje sa životinjskim subjektima (ako je primjenjivo), pravilno citiranje drugih objavljenih
djela i redoslijed autorstva. Zapamtite: Prije početka istraživanja potrebno je izvršiti pažljiv
pregled ovih i drugih opisanih u obrascima za usklađivanje s APA-om.

96
SAŽETAK TREĆEG POGLAVLJA

Psihološka istraživanja postavljaju mnoga etička pitanja. Stoga, prije započinjanja istraživačkog
projekta, morate razmotriti i posebna etička pitanja iz Etičkog kodeksa APA-e i zakone i propise
koji su relevantni za vaš projekt. U većini slučajeva formalno odobrenje institucije - na primjer,
od IRB-a ili IACUC-a - mora se dobiti prije početka istraživanja. Jedna je funkcija IRB-a
postizanje konsenzusa o omjeru rizika i koristi predloženog istraživanja. Rizik može uključivati
fizičku, psihološku ili socijalnu ozljedu. Informirani pristanak mora se dobiti od ljudskih
sudionika u većini psiholoških istraživanja. Istraživači moraju poduzeti posebne mjere zaštite
kako bi zaštitili ljudske sudionike kada je rizik veći od minimalnog i pružiti odgovarajuće
brifinge nakon njihovog sudjelovanja. Ozbiljna etička pitanja pojavljuju se kad istraživači
uskratite informacije sudionicima ili ih pogrešno obavijeste o prirodi istraživanja. Kada se koristi
obmana, brifing bi trebao informirati sudionike o razlozima za obmanu. Izvještavanje također
može pomoći sudionicima da se osjećaju potpunije uključenima u istraživačku situaciju, kao i
istraživaču da nauči kako su sudionici doživljavali tretman ili zadatak. Internetsko istraživanje
predstavlja nove etičke dileme za istraživača, a prije planiranja takvog istraživanja zahtijeva se
savjetovanje s članovima IRB-a, kao i istraživačima s iskustvom u prikupljanju internetskih
podataka.

Psiholozi koji testiraju životinje moraju se pridržavati različitih saveznih i državnih smjernica i
općenito moraju štititi dobrobit životinja. Životinje mogu biti izložene boli ili nelagodi samo
kada alternativni postupci nisu dostupni i kada se procjenjuje da ciljevi istraživanja opravdavaju
takve postupke u smislu znanstvene, obrazovne ili primijenjene vrijednosti istraživanja. Dok se
ne pronađu alternative istraživanju životinja, mnogi ljudi prihvaćaju kompromis provođenja
istraživanja pomoću životinjskih subjekata u borbi protiv bolesti i patnje, a istovremeno štite
dobrobit životinja u laboratorijskim istraživanjima.

Izvještavanje o psihološkim nalazima trebalo bi obaviti na način koji daje odgovarajuće

priznanje pojedincima koji su pridonijeli projektu.

97
Kada prethodno objavljeno djelo doprinosi razmišljanju istražitelja o istraživačkoj studiji,
istražitelj mora priznati taj doprinos ispravnim citiranjem pojedinaca koji su prijavili prethodni
rad. Ako to ne učine, predstavlja ozbiljan etički problem: plagijarizam. Donošenje etičkih odluka
uključuje preispitivanje činjenica predložene istraživačke situacije, identificiranje relevantnih
etičkih pitanja i smjernica te razmatranje više stajališta i alternativnih metoda ili postupaka.
Autori koji predaju istraživačke rukopise časopisu APA također moraju dostaviti obrasce koji
opisuju njihovu usklađenost s etičkim standardima.

Pitanja za provjeru znanja

1. Objasnite zašto istraživači podnose prijedloge za istraživanje institucijskim odborima za

ocjenjivanje (IRB) ili institucionalnim odborima za njegu i uporabu životinja (IACUC)
prije početka istraživačkog projekta i ukratko opišite funkcije tih odbora u istraživačkom
procesu.
2. Objasnite kako se omjer rizika i koristi pri donošenju etičkih odluka. Koji čimbenici
pridonose procjeni potencijalnih koristi istraživačkog projekta?
3. Objasnite zašto istraživanje ne može biti bez rizika i opišite standard koji istraživači
koriste da bi utvrdili jesu li sudionici istraživanja "u opasnosti". Ukratko opišite kako
osobine sudionika u istraživanju mogu utjecati na procjenu rizika.
4. Razlikovati tri moguće vrste rizika koje mogu biti prisutne u psihološkim istraživanjima:
tjelesni, psihološki, socijalni. Kako se istraživači obično štite od mogućnosti socijalnog
rizika?
5. Koja su tri važna etička pitanja pokrenuta internetskim istraživanjem?
6. Koje podatke istraživač mora etički obvezati da sudioniku bude jasan kako bi osigurao
informirani pristanak sudionika? Pod kojim uvjetima Etički kodeks APA ukazuje na to da
informirani pristanak možda neće biti potreban?
7. Koje tri dimenzije Diener i Crandall (1978) preporučuju istraživačima da razmotre kada
pokušavaju odlučiti jesu li informacije javne ili privatne?
8. Objasnite zašto je prijevara ponekad potrebna u psihološkim istraživanjima. Ukratko
opišite pitanja koja bi istraživači trebali postaviti prije korištenja obmane i opišite uvjete
pod kojima je uvijek neetično obmanjivati sudionike.

98
9. Na koji način izvođenje brifova može koristiti sudioniku? Na koji način izvođenje brifova
može koristiti istraživaču?
10. Koje su etičke obveze navedene u APA-ovom etičkom kodeksu za istraživače koji koriste
životinje u svojim istraživanjima?
11. Koji su uvjeti potrebni Etičkim kodeksom APA prije nego što životinje mogu biti
izložene stresu ili boli?
12. Objasnite kako istraživači odlučuju kada pojedinac može biti priznat kao autor
objavljenog znanstvenog izvještaja.
13. Opišite postupke koje autor mora slijediti kako bi izbjegao plagijarizam prilikom
navođenja podataka iz izvornog ili iz sekundarnog izvora.
14. Utvrdite korake u etički utemeljenom procesu donošenja odluke o tome treba li provesti
predloženi istraživački projekt.
15. Prema APA-u, što autori moraju uključiti kad predaju istraživački rukopis časopisu APA?

99
POGLAVLJE ŠEST- Dizajni neovisnih grupa

PREGLED

U 2. poglavlju upoznali smo vas s četiri cilja istraživanja u psihologiji: opis, predviđanje,
objašnjenje i primjena. Psiholozi koriste metode promatranja da bi razvili detaljne opise
ponašanja, često u prirodnim uvjetima. Anketne metode istraživanja omogućuju psiholozima da
opišu stavove i mišljenja ljudi. Psiholozi mogu prognozirati ponašanje i mentalne procese kada
otkriju mjere i zapažanja koja su kovarija (korelacije). Opis i predviđanje ključni su za
znanstveno proučavanje ponašanja, ali nisu dovoljni za razumijevanje uzroka ponašanja.
Psiholozi također traže objašnjenje - "zašto" ponašanje. Znanstveno objašnjenje postižemo kada
utvrdimo uzroke pojave. Poglavlja 6, 7 i 8 usredotočena su na najbolju dostupnu istraživačku
metodu za utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza - eksperimentalnu metodu. Istražit ćemo kako
se eksperimentalna metoda koristi za testiranje psiholoških teorija, kao i za odgovaranje na
pitanja od praktične važnosti.

Kao što smo naglasili, najbolji sveukupni pristup istraživanju je multimetodski pristup. U svoje
zaključke možemo biti sigurniji kada dobijemo usporedive odgovore na istraživačko pitanje
nakon korištenja različitih metoda. Tada se kaže da naši zaključci imaju konvergentnu valjanost.
Svaka metoda ima različite nedostatke, ali metode imaju komplementarne snage koje
prevladavaju te nedostatke. Posebna je snaga eksperimentalne metode što je posebno učinkovita
za utvrđivanje uzročno-posljedične povezanosti. U ovom poglavlju razmatramo razloge zbog
kojih istraživači provode eksperimente i ispitujemo temeljnu logiku eksperimentalnih
istraživanja. Naš fokus je na često korištenom eksperimentalnom dizajnu - dizajnu slučajnih
grupa. Opisujemo postupke za formiranje slučajnih skupina i prijetnje tumačenju koji se posebno
odnose na dizajn slučajnih skupina. Zatim opisujemo postupke koje istraživači koriste za analizu
i tumačenje rezultata koje dobivaju u eksperimentima, a također istražujemo kako istraživači
utvrđuju vanjsku valjanost eksperimentalnih nalaza. Poglavlje zaključujemo razmatranjem dva

100
dodatna dizajna koji uključuju neovisne skupine: dizajnirane grupe i dizajnirane prirodne
skupine.

ZAŠTO PSIHOLOZI VODE EKSPERIMENTE

Istraživači provode eksperimente kako bi provjerili hipoteze o uzrocima ponašanja.

Eksperimenti omogućuju istraživačima da odluče hoće li tretman ili program učinkovito

promijeniti ponašanje.

Jedan od primarnih razloga zbog kojih psiholozi provode eksperimente jest empirijski test
hipoteza koje izvode iz psiholoških teorija. Na primjer, Pennebaker (1989.) razvio je teoriju da
zadržavanje misli i osjećaja o bolnim iskustvima može uzeti fizički danak. Prema ovoj "teoriji
inhibicije", fizički je stres držati ta iskustva za sebe.

Pennebaker i njegovi kolege proveli su mnoge eksperimente u kojima su dodijelili jednoj grupi
sudionika da pišu o osobnim emocionalnim događajima, a drugoj grupi površne teme. U skladu s
hipotezama izvedenim iz teorije inhibicije, sudionici koji su pisali o emocionalnim temama imali
su bolje zdravstvene ishode od sudionika koji su pisali o površnim temama. Nisu, međutim, svi
rezultati bili u skladu s teorijom inhibicije. Na primjer, studenti zamoljeni za izražajni ples o
emocionalnom iskustvu nisu imali iste zdravstvene prednosti kao studenti koji su plesali i pisali o
svom iskustvu. Pennebaker i Francis (1996) napravili su daljnji test teorije i pokazali su da su
kognitivne promjene koje se događaju pisanjem o emocionalnim iskustvima presudne u
objašnjavanju pozitivnih zdravstvenih ishoda.

Naš kratki opis ispitivanja teorije inhibicije ilustrira opći proces koji uključuje psiholozi koji rade
eksperimente kako bi testirali hipotezu koja proizlazi iz teorije. Ako su rezultati eksperimenta u

101
skladu s onim što se predviđa hipotezom, tada teorija dobiva potporu. S druge strane, ako se
rezultati razlikuju od očekivanih, tada će teoriju možda trebati modificirati i razviti i testirati
novu hipotezu u drugom eksperimentu. Testiranje hipoteza i preispitivanje teorija na temelju
rezultata eksperimenata ponekad može biti dug i mukotrpan postupak, slično poput kombiniranja
dijelova u slagalicu da bi se stvorila cjelovita slika. Međusobno djelovanje između
eksperimenata i predloženih objašnjenja samo-korekcijski je osnovni alat koji psiholozi koriste
za razumijevanje uzroka načina na koji mislimo, osjećamo i ponašamo se.

Dobro izvedeni eksperimenti također pomažu u rješavanju društvenih problema pružajući vitalne
informacije o učinkovitosti tretmana u širokom spektru područja. Ova uloga eksperimenata ima
dugu povijest na polju medicine (Thomas, 1992). Na primjer, početkom 19. stoljeća, tifusna
groznica i delirium tremens često su bili fatalni.

Standardna medicinska praksa u to vrijeme bila je liječiti ta dva stanja krvarenjem,

pročišćavanjem i drugim sličnim "terapijama". U eksperimentu za ispitivanje učinkovitosti ovih
tretmana, istraživači su nasumce dodijelili jednoj skupini da prima standardni tretman (krvarenje,
pročišćavanje itd.), A drugoj skupini koja nije primala ništa osim odmora u krevetu, dobre
prehrane i pomnog promatranja. Thomas (1992) opisuje rezultate ovog eksperimenta kao
"nedvosmislene i zastrašujuće" (str. 9): Skupina kojoj je tada pružen standardni medicinski
tretman učinila je gore nego što je ostavila grupa koja nije liječena. Liječenje takvih stanja
korištenjem praksi iz ranog 19. stoljeća bilo je gore nego uopće njihovo liječenje! Eksperimenti
poput ovih pridonijeli su spoznaji da su mnoga zdravstvena stanja samoograničena: bolest teče
svojim tijekom i pacijenti se sami oporavljaju.

LOGIKA EKSPERIMENTALNOG ISTRAŽIVANJA

Istraživači manipuliraju neovisnom varijablom u eksperimentu kako bi promatrali učinak na

ponašanje, procijenjen ovisnom varijablom.

102
Eksperimentalna kontrola omogućuje istraživačima da naprave uzročno-posljedični zaključak da
je neovisna varijabla uzrokovala uočene promjene u zavisnoj varijabli. Kontrola je ključni
sastojak eksperimenata; eksperimentalna kontrola postiže se manipulacijom, održavanjem uvjeta
konstantnim i uravnoteženjem.

Eksperiment ima internu valjanost kada ispunjava tri uvjeta potrebna za uzročno zaključivanje:
kovarijacija, odnos vremenskog reda i uklanjanje vjerojatnih alternativnih uzroka.

Kada dođe do zbunjivanja, postoji vjerojatno alternativno objašnjenje promatrane kovarijacije,

pa stoga eksperiment nema unutarnju valjanost. Uvjerljiva alternativna objašnjenja isključuju se
održavanjem konstantnih uvjeta i uravnoteženjem.

Pravi eksperiment uključuje manipulaciju jednim ili više čimbenika i mjerenje (promatranje)
učinaka te manipulacije na ponašanje. Kao što ste vidjeli u poglavlju 2, čimbenici koje istraživač
kontrolira ili manipulira nazivaju se neovisnim varijablama. Neovisna varijabla mora imati
najmanje dvije razine (koje se nazivaju i uvjeti). Jedna se razina može smatrati stanjem
„liječenja“, a druga razinom kontrolnog (ili usporednog) stanja. Često se za dodatne usporedbe
među skupinama koriste više od dvije razine. Mjere korištene za promatranje učinka (ako ih ima)
neovisnih varijabli nazivaju se ovisnim varijablama. Jedan od načina da se sjetimo razlike
između ove dvije vrste varijabli jest shvatiti da ishod (ovisna varijabla) ovisi o neovisnoj
varijabli.

Eksperimenti su učinkoviti za testiranje hipoteza jer nam omogućuju relativno visok stupanj
kontrole u situaciji. Istraživači koriste kontrolu u eksperimentima kako bi mogli pouzdano tvrditi
da je neovisna varijabla uzrokovala uočene promjene u zavisnoj varijabli. Tri uvjeta potrebna za
kauzalno zaključivanje su kovarijacija, odnos vremenskog rasporeda i uklanjanje vjerojatnih
alternativnih uzroka (vidi poglavlje 2).

103
KLJUČNI POJAM

Kovarijacija se zadovoljava kada promatramo odnos između neovisnih i ovisnih varijabli

eksperimenta. Odnos vremenskog rasporeda uspostavlja se kada istraživači manipuliraju
neovisnom varijablom, a zatim promatraju naknadnu razliku u ponašanju (tj. Razlika u ponašanju
ovisi o manipulaciji). Konačno, uklanjanje vjerojatnih alternativnih uzroka postiže se
korištenjem kontrolnih postupaka, što je najvažnije, održavanjem stalnih uvjeta i
uravnoteženjem. Kada su ispunjena tri uvjeta za uzročno-posljedični zaključak, kaže se da
eksperiment ima internu valjanost i možemo reći da je neovisna varijabla uzrokovala razliku u
ponašanju kako je izmjereno zavisnom varijablom.

DIZAJN SLUČAJNIH GRUPA

U dizajnu neovisnih grupa, svaka skupina ispitanika sudjeluje u samo jednom stanju neovisne
varijable.

Slučajno dodjeljivanje uvjetima koristi se za formiranje usporedivih skupina uravnoteženjem ili

usrednjavanjem karakteristika predmeta (individualne razlike) u uvjetima neovisne manipulacije
varijablom.

Kada se slučajni raspored koristi za formiranje neovisnih skupina za razine neovisne varijable,
eksperiment se naziva dizajn slučajnih skupina.

KLJUČNI POJAM

U dizajnu neovisnih grupa, svaka skupina ispitanika sudjeluje u različitim uvjetima neovisne
varijable.1 Najučinkovitiji dizajn neovisnih grupa je onaj koji koristi nasumično dodjeljivanje
subjekata uvjetima kako bi se stvorile usporedive skupine prije primjene neovisne varijable.
Kada se koristi slučajno dodjeljivanje uvjetima, dizajn neovisnih skupina naziva se dizajn

104
slučajnih skupina. Logika dizajna je izravna. Skupine se formiraju tako da budu slične po svim
važnim karakteristikama na početku eksperimenta. Dalje, u samom eksperimentu, skupine se
tretiraju isto, osim razine neovisne varijable. Dakle, svaka razlika između skupina na zavisnoj
varijabli mora biti uzrokovana neovisnom varijablom.

Primjer dizajna slučajnih grupa

Logika eksperimentalne metode i primjena kontrolnih tehnika koje proizvode unutarnju valjanost
mogu se ilustrirati u eksperimentu koji istražuje nezadovoljstvo djevojaka svojim tijelom, koji su
u Ujedinjenom Kraljevstvu proveli Dittmar, Halliwell i Ive (2006). Njihov je cilj bio utvrditi
uzrokuje li izlaganje vrlo tankim slikama tijela kod mladih djevojaka negativne osjećaje prema
vlastitom tijelu. Mnogi eksperimenti provedeni s adolescentima i odraslima sudionicima
pokazuju da žene prijavljuju veće nezadovoljstvo sobom nakon izlaganja tankom ženskom
modelu u usporedbi s drugim vrstama slika. Dittmar i njezini kolege pokušali su utvrditi opažaju
li se slični učinci kod djevojčica starijih od 5 godina. Vrlo tanka slika tijela koju su testirali bila
je lutka Barbie. Antropološke studije koje uspoređuju proporcije tijela Barbie sa stvarnim
ženama otkrivaju da Barbie lutka ima vrlo nerealne proporcije tijela, no Barbie je postala
sociokulturni ideal za žensku ljepotu .

U eksperimentu malim skupinama mladih djevojaka (51⁄2–61⁄2 godine) pročitana je priča o

“Miri” dok je odlazila u kupovinu odjeće i pripremala se za rođendan. Dok su čule priču,
djevojke su pogledale slikovnice sa šest scena povezanih s pričom. U jednom od uvjeta
eksperimenta, slikovnice su imale slike Barbie u prizorima priče (npr. Kupovina odjeće za
zabavu, spremanje za zabavu). U drugom stanju slikovnice su imale slične scene, ali slika na slici
bila je lutka "Emme". Modna lutka Emme atraktivna je lutka realističnijih proporcija tijela koja
predstavlja američku haljinu veličine 16 . Konačno, u trećem stanju eksperimenta slikovnice nisu
prikazivale Barbie ili Emme (niti bilo koje tijelo), već su, umjesto toga, pokazale neutralne slike
povezane s pričom (npr. Izlozi trgovina odjećom, šareni baloni). Ove tri verzije slikovnica
(Barbie, Emme, neutralne) predstavljaju tri razine neovisne varijable kojom je manipulirano u

105
eksperimentu. Budući da su različite skupine djevojčica sudjelovale u svakoj razini neovisne
varijable, eksperiment je opisan kao dizajn neovisnih skupina.

Manipulacija

Dittmar i sur. (2006) koristili su kontrolnu tehniku manipulacije kako bi testirali svoje hipoteze o
nezadovoljstvu tijelom djevojaka. Tri uvjeta neovisne varijable omogućila su ovim istraživačima
usporedbe relevantne za njihove hipoteze. Kad bi testirali samo Barbie stanje, bilo bi nemoguće
utvrditi utječu li te slike na nezadovoljstvo tijela djevojčica na bilo koji način. Dakle, uvjet
neutralne slike stvorio je usporedbu - način da se vidi razlikuju li se nezadovoljstva tijelom
djevojaka ovisno o tome gledaju li tanki ideal naspram neutralnih slika. Emmeov uvjet dodao je
važnu usporedbu. Moguće je da bilo kakve slike tijela mogu utjecati na percepciju djevojaka o
sebi. Dittmar i njezini kolege testirali su hipotezu da bi samo ideali tankog tijela, kako ih zastupa
Barbie, uzrokovali nezadovoljstvo tijela.

Na kraju priče, mlade su djevojke predale svoje slikovnice i popunile upitnik dizajniran za
njihovu dobnu razinu. Iako su Dittmar i njezini kolege koristili niz mjera osmišljenih za procjenu
zadovoljstva djevojčica svojim tijelom, usredotočit ćemo se na jednu mjeru, ljestvicu
ocjenjivanja djeteta. Ova ljestvica ima dva reda od sedam linija crteža oblika tijela djevojčica u
rasponu od vrlo tankih do vrlo prekomjernih kilograma. Od svake je djevojke prvo zatraženo da
oboji figuru u gornjem redu koja trenutno najviše nalikuje vlastitom tijelu (mjera percepcije
stvarnog oblika tijela).

Zatim su na drugom redu istih figura djevojke trebale obojiti sliku koja pokazuje način na koji
najviše žele izgledati (idealan oblik tijela). Djevojkama je rečeno da mogu odabrati bilo koju
figuru i da mogu odabrati istu figuru u svakom redu. Rezultat nezadovoljstva oblikom tijela,
zavisna varijabla, izračunat je brojenjem broja figura između stvarnog oblika svake djevojke i
njenog idealnog oblika. Rezultat nula ukazivao je na nezadovoljstvo oblikom tijela, negativan
rezultat želju da bude mršaviji, a pozitivan rezultat želju da bude veći.

106
Rezultati ovog eksperimenta bili su jasni: Mlade djevojke izložene Barbieinim slikama bile su
nezadovoljnije svojim oblikom tijela nego djevojke koje su bile izložene Emminim slikama ili
neutralnim slikama. Prosječni rezultat nezadovoljstva tijelom za 20 djevojčica u Emme stanju i
za 20 djevojčica u neutralnom imidžu bio je nula. Suprotno tome, prosječni rezultat
nezadovoljstva za 17 djevojaka u stanju Barbie-image bio je, 76, što ukazuje na njihovu želju da
budu mršavije. Kroz kontrolnu tehniku manipulacije, u ovom su eksperimentu zadovoljena prva
dva zahtjeva za uzročno-posljedično zaključivanje: (1) Razlike u nezadovoljstvu tijelom
djevojčica usklađene su s uvjetima eksperimenta i (2) nezadovoljstvo tijelom došlo je nakon
gledanja slika (vremenski raspored odnos). Treći uvjet za uzročno-posljedično zaključivanje,
uklanjanje alternativnih objašnjenja, postignut je u ovom eksperimentu održavanjem konstantnih
uvjeta i uravnoteženjem.

Konstantni uvjeti održavanja

U eksperimentu Dittmara i suradnika prisutno je nekoliko čimbenika koji su mogli utjecati na

odnos djevojčica prema svom tijelu ostao isti u sva tri stanja. Sve su djevojke čule istu priču o
kupovini i prisustvovanju rođendanu, a isto su vrijeme gledale svoje slikovnice. Svi su tijekom
eksperimenta dobili iste upute i na kraju su dobili potpuno isti upitnik. Istraživači koriste
konstantne uvjete držanja kako bi bili sigurni da je neovisna varijabla jedini čimbenik koji se
sustavno razlikuje u skupinama.

Da su se tri skupine razlikovale po nekom drugom faktoru, a ne o slikovnicama, tada bi rezultati

eksperimenta bili nerazumljivi. Pretpostavimo da su sudionici stanja Barbie čuli drugu priču, na
primjer, priču o tome da je Barbie mršava i popularna. Ne bismo znali je li uočena razlika u
tjelesnom nezadovoljstvu djevojčica posljedica gledanja slika Barbie ili zbog druge priče. Kada
se neovisnoj varijabli od interesa i drugoj, potencijalnoj neovisnoj varijabli dopušta kovarija,
prisutno je zbunjujuće. Kad nema zabune, eksperiment ima internu valjanost.

107
Zadržavanje stalnih uvjeta kontrolna je tehnika koju istraživači koriste kako bi se izbjegle
zabune. Držeći konstantno priču koju su djevojke čule u tri uvjeta, Dittmar i njezine kolege
izbjegavale su zbunjenosti ovim čimbenikom. Općenito, faktor koji se drži konstantnim ne može
biti kovarija s izmanipuliranom neovisnom varijablom. Što je još važnije, faktor koji se drži
konstantnim ne mijenja se, tako da ne može ni kovarirati sa zavisnom varijablom. Dakle,
istraživači mogu isključiti čimbenike koji se drže konstantnima kao potencijalne uzroke opaženih
rezultata.

Važno je, međutim, prepoznati da odlučujemo kontrolirati samo one čimbenike za koje mislimo
da bi mogli utjecati na ponašanje koje proučavamo - što smatramo vjerojatnim alternativnim
uzrocima. Na primjer, Dittmar i sur. držao konstantno priču koju su djevojke čule u svakom
stanju. Međutim, malo je vjerojatno da su kontrolirali da čimbenici poput sobne temperature
budu konstantni u svim uvjetima, jer sobna temperatura vjerojatno ne bi utjecala na tjelesnu sliku
(barem kad varira samo nekoliko stupnjeva). Unatoč tome, trebali bismo neprestano biti oprezni
zbog mogućnosti da u našim eksperimentima postoje zbunjujući čimbenici čiji utjecaj nismo
očekivali ili razmatrali.

Balansiranje

Jasno, jedan od ključeva logike eksperimentalne metode je stvaranje usporedivih (sličnih)

skupina na početku eksperimenta. Sudionici svake skupine trebali bi biti usporedivi u pogledu
različitih karakteristika kao što su njihova osobnost, inteligencija i slično (također poznate kao
individualne razlike). Potrebna je kontrolna tehnika uravnoteženja jer se ti čimbenici često ne
mogu održavati konstantnima. Cilj slučajnog dodjeljivanja je uspostaviti ekvivalentne skupine
sudionika uravnoteženjem ili usrednjavanjem pojedinačnih razlika u uvjetima. Dizajn slučajnih
skupina koji su koristili Dittmar i sur. (2006) mogu se opisati kako slijedi:

108
 Prva Druga Treća
razina razina razina

R1 X1 O1

R2 X2 O1

R X O
3 3 1

,pri čemu se R1, R2 i R3 odnose na slučajni raspored ispitanika u tri neovisna uvjeta
eksperimenta; X1 je jedna razina neovisne varijable (npr. Barbie), X2 je druga razina neovisne
varijable (npr. Emme), a X3 je treća razina neovisne varijable (npr. Neutralne slike). Zatim se
promatra opažanje ponašanja (O1) u svakoj skupini.

U Dittmar i sur. (2006) istraživanje slike tijela djevojčica, ako se pokaže da su sudionici koji
gledaju slike Barbie prekomjerne tjelesne težine ili posjeduju više Barbie lutki od sudionika koji
gledaju Emme ili neutralne slike, postoji vjerojatno alternativno objašnjenje za nalaze. Moguće
je da bi prekomjerna tjelesna težina ili više Barbie lutki, a ne verzija slika, moglo objasniti zašto
su sudionici u Barbie stanju doživjeli veće nezadovoljstvo tijelom. (Na jeziku istraživača bilo bi
prisutno zbunjujuće.) Slično tome, pojedinačne razlike u nezadovoljstvu tijelom djevojčica prije
provođenja eksperimenta mogle bi biti razumno alternativno objašnjenje za nalaze studije.
Međutim, kada se slučajni raspored koristi za uravnoteženje ovih pojedinačnih razlika u
skupinama, možemo logično isključiti alternativno objašnjenje da su sve razlike koje dobijemo
između skupina na zavisnoj varijabli posljedica karakteristika sudionika.

Kada uravnotežimo faktor poput tjelesne težine, tri skupine činimo ekvivalentnima u smislu
njihove prosječne tjelesne težine. Imajte na umu da se to razlikuje od držanja konstantne tjelesne
težine, što bi zahtijevalo da sve djevojke u istraživanju imaju jednaku tjelesnu težinu. Slično

109
tome, balansiranje broja lutki Barbie u vlasništvu djevojčica u tri skupine značilo bi da je
prosječan broj lutki u vlasništvu triju grupa jednak, a ne da se broj lutki u vlasništvu svake
djevojčice drži konstantnim na nekom broju. Ljepota slučajnog dodjeljivanja je u tome što su sve
pojedinačne razlike uravnotežene, a ne samo one koje smo spomenuli. Stoga možemo isključiti
alternativna objašnjenja zbog bilo kakvih individualnih razlika među sudionicima.

Ukratko, Dittmar i njezini kolege zaključili su da izlaganje slikama tankog tijela, poput Barbie,
uzrokuje da mlade djevojke budu nezadovoljne vlastitim tijelima. Mogli su donijeti ovaj
zaključak jer je manipulirao neovisnom varijablom koja je mijenjala slike koje su djevojke
gledale, eliminirao druga vjerodostojna objašnjenja održavanjem relevantnih uvjeta konstantnim,
i uravnotežene individualne razlike među skupinama slučajnim dodjeljivanjem uvjeta.

Randomizacija blokova

Randomizacija blokova uravnotežuje karakteristike subjekta i potencijalne nejasnoće koje se

javljaju tijekom vremena u kojem se provodi eksperiment i stvara grupe jednake veličine.

KLJUČNI POJAM
Uobičajeni postupak izvođenja nasumičnog dodjeljivanja je randomizacija blokova. Prvo
opišimo kako se točno vrši randomizacija blokova, a zatim ćemo pogledati što se time postiže.
Pretpostavimo da imamo eksperiment s pet uvjeta (označenih za praktičnost kao A, B, C, D i E).
Jedan "blok" sastoji se od slučajnog reda svih pet uvjeta:

Jedan blok uvjeta → Slučajan redoslijed uvjeta

110
ABCDE CAEBD

U randomizaciji blokova dodjeljujemo subjekte uvjetima po jedan blok. U našem primjeru s pet
uvjeta, pet subjekata bilo bi potrebno za dovršavanje prvog bloka s po jednim subjektom u
svakom stanju. Sljedećih pet ispitanika dodijelit će se jednom od pet uvjeta za popunjavanje
drugog bloka, i tako dalje. Ako želimo imati 10 ispitanika u svakom od pet uvjeta, tada bi u blok-
randomiziranom rasporedu bilo 10 blokova. Svaki blok sastojao bi se od slučajnog rasporeda od
pet uvjeta. Ovaj postupak je ilustriran u nastavku za prvih 11 sudionika.

10 BLOKOVA sudionici uvjeti

1)CAEBD 1) Cara → C

2)ECDAB 2) Andy → A

3)DBEAC 3) Jacob → E Prvi blok

4)BACED 4) Molly → B

5)ACEDB 5) Emily → D }

6)ADEBC 6) Eric → E

7)BCADE 7) Anna → C

8)DCAEB 8) Laura → D Drugi blok

9)EDBCA 9) Sarah → A

10)CEBDA 10) Lisa → B }

11) Tom → D

I tako dalje za svih 50

sudionika

Postoji nekoliko prednosti kada se randomizacija blokova koristi za nasumično dodjeljivanje

subjekata u grupe. Prvo, blok slučajnim odabirom nastaju skupine jednake veličine. To je važno
jer broj opažanja u svakoj skupini utječe na pouzdanost opisne statistike za svaku skupinu, a
poželjno je da pouzdanost tih mjera bude usporediva među skupinama. Randomiziranje blokova
to postiže. Drugo, blokirajte kontrole randomizacije za vremenski povezane varijable. Budući da

111
eksperimenti često trebaju puno vremena, neki sudionici mogu utjecati na događaje koji se
događaju u vrijeme provođenja eksperimenta. U randomizaciji blokova, svaki se uvjet ispituje u
svakom bloku, tako da su ove vremenski povezane varijable uravnotežene u uvjetima
eksperimenta. Ako se, na primjer, dogodi traumatični događaj na kampusu fakulteta u kojem se
provodi eksperiment, broj sudionika koji su doživjeli događaj bit će jednak u svakom stanju ako
se koristi randomizacija blokova. Tada pretpostavljamo da će učinci događaja na izvedbu
sudionika biti jednaki ili prosječni u svim uvjetima. Randomizacija blokova također djeluje na
uravnoteženje ostalih vremenski povezanih varijabli, poput promjena u eksperimentatorima ili
čak promjena u populacijama iz kojih su ispitanici izvučeni. Na primjer, mogao bi se izvesti
savršeno prihvatljiv eksperiment izvlačeći studente iz jesenskog i proljetnog semestra ako se
koristi raspored randomizacije blokova. Ljepota randomizacije blokova je u tome što će
uravnotežiti (ili u prosjeku) sve karakteristike sudionika (uključujući učinke vremenski
povezanih čimbenika) u uvjetima eksperimenta.

112
Prijetnje unutarnjoj valjanosti

Slučajno dodjeljivanje netaknutih skupina različitim uvjetima neovisne varijable stvara

potencijalno zbunjujuće zbog postojećih razlika među sudionicima netaknutih skupina.

Randomizacija blokova povećava internu valjanost uravnoteženjem stranih varijabli u uvjetima

neovisne varijable.

Selektivni gubitak predmeta, ali ne i mehanički gubitak predmeta, prijeti unutarnjoj valjanosti
eksperimenta.

Placebo kontrolne skupine koriste se za kontrolu problema karakteristika potražnje, a dvostruko

slijepi eksperimenti kontroliraju i karakteristike potražnje i učinke eksperimentatora.

KLJUČNI POJAM

Vidjeli smo da je unutarnja valjanost stupanj u kojem se razlike u izvedbama na nekoj zavisnoj
varijabli mogu jasno i nedvosmisleno pripisati učinku neovisne varijable, za razliku od neke
druge nekontrolirane varijable. Te se nekontrolirane varijable često nazivaju prijetnjama internoj
valjanosti. Te su prijetnje potencijalna alternativna objašnjenja za nalaze studije. Da bi se jasno
zaključilo o uzroku i posljedici neovisne varijable, moraju se kontrolirati prijetnje unutarnjoj
valjanosti. Dalje opisujemo nekoliko problema u eksperimentalnom istraživanju koji mogu
rezultirati prijetnjama unutarnjoj valjanosti i metode za kontrolu tih prijetnji.

113
Testiranje netaknutih skupina Slučajni se zadatak koristi za oblikovanje usporedivih skupina u
dizajnu slučajnih skupina. Međutim, postoje slučajevi kada se formiraju neusporedive skupine
čak i kad se čini da je korišten nasumični zadatak. Ovaj se problem javlja kada su netaknute
skupine (a ne pojedinci) nasumce dodijeljene uvjetima eksperimenta. Netaknute skupine
formiraju se prije početka eksperimenta. Na primjer, različiti odjeljci uvodnog tečaja psihologije
su netaknute skupine. Studenti nisu nasumično raspoređeni u različite odjeljke uvodne
psihologije (iako se ponekad zakazivanje nastave čini nasumičnim!). Studenti se često odluče biti
u određenom odjelu zbog vremena koje predavanje održava, nastavnika, prijatelja koji će biti u
nastavi i bilo kojeg broja drugih čimbenika. Ako bi istraživač nasumično dodijelio različite
odjeljke razinama neovisne varijable, moglo bi doći do zbunjivanja zbog testiranja netaknutih
skupina.

Izvor zbunjivanja zbog neusporedivih skupina nastaje kad se pojedinci sustavno razlikuju po
netaknutim skupinama. Primjerice, studenti koji odluče sudjelovati u odjeljku od 8 sati ujutro
mogu se razlikovati od učenika koji više vole 14 sati. odjeljak. Slučajno dodjeljivanje ovih
netaknutih skupina eksperimentalnim uvjetima jednostavno nije dovoljno za uravnoteženje
sustavnih razlika među netaknutim skupinama. Ove sustavne razlike između dvije netaknute
skupine gotovo su zajamčene da ugrožavaju unutarnju valjanost eksperimenta. Rješenje ovog
problema jednostavno je - nemojte koristiti netaknute skupine u dizajnu slučajnih skupina.

Balansiranje vanjskih varijabli Brojni čimbenici u eksperimentu mogu se razlikovati kao rezultat
praktičnih razmatranja tijekom izvođenja studije. Na primjer, da bi brže dovršio eksperiment,
istraživač bi mogao odlučiti da nekoliko različitih eksperimentatora testira male skupine
sudionika. Veličine skupina i sami eksperimentatori postaju potencijalno relevantne varijable
koje bi mogle zbuniti eksperiment. Na primjer, ako je sve pojedince u eksperimentalnoj skupini
testirao jedan eksperimentator, a sve one u kontrolnoj skupini drugi eksperimentator, razine
namjeravane neovisne varijable postale bi pomiješane s dva eksperimentatora. Ne bismo mogli

114
utvrditi je li uočena razlika između dviju skupina posljedica neovisne varijable ili činjenice da su
različiti eksperimentatori testirali sudionike u eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini.

Potencijalne varijable koje nisu izravno zanimljive istraživaču, ali koje bi i dalje mogle biti izvor
zbunjivanja u eksperimentu nazivaju se stranim varijablama. Ali neka vas izraz ne zavara!
Eksperiment zbunjen stranom varijablom nije ništa manje zbunjen nego kad bi zbunjujuća
varijabla bila od značajnog inherentnog interesa. Na primjer, Evans i Donnerstein (1974) otkrili
su da su studenti koji se dobrovoljno prijave za sudjelovanje u istraživanju rano u akademskom
roku akademski orijentirani i vjerojatnije imaju unutarnji lokus kontrole (tj. Ističu vlastitu
odgovornost, a ne vanjske čimbenike , za svoje postupke) od studenata koji volontiraju kasno u
terminu. Njihova otkrića sugeriraju da ne bi bilo pametno testirati sve sudionike u
eksperimentalnom stanju na početku termina i sudionike u kontrolnom stanju na kraju termina,
jer bi to moglo zbuniti neovisnu varijablu s karakteristikama sudionika (npr. mjesto kontrole,
akademski fokus).

Blokiraj slučajnim odabirom kontrole suvišnih varijabli uravnotežujući ih po skupinama. Sve što
je potrebno jest da se čitavi blokovi testiraju na svakoj razini stranih varijabli. Na primjer, ako su
postojala četiri različita eksperimentatora, čitav blok blok-randomiziranog rasporeda dodijelio bi
se svakom eksperimentatoru. Budući da svaki blok sadrži sve uvjete eksperimenta, ova strategija
jamči da će svaki uvjet eksperimentirati. Obično bismo svakom eksperimentatoru dodijelili
jednak broj blokova, ali to nije bitno. Ono što je bitno je da se čitavi blokovi testiraju na svakoj
razini stranih varijabli, što su, u ovom slučaju, četvorica eksperimentatora. Akt uravnoteženja
može postati pomalo zeznut kad postoji nekoliko stranih varijabli, ali pažljivo unaprijed
planiranje može izbjeći zbunjivanje takvim čimbenicima.

Gubitak predmeta Naglasili smo da logika dizajna slučajnih skupina zahtijeva da se skupine u
eksperimentu razlikuju samo zbog razina neovisne varijable. Vidjeli smo da je formiranje

115
usporedivih skupina ispitanika na početku eksperimenta još jedna bitna karakteristika dizajna
slučajnih skupina. Jednako je važno da skupine budu usporedive, osim neovisne varijable na
kraju eksperimenta. Kada ispitanici započnu eksperiment, ali ga ne uspiju uspješno dovršiti,
može biti ugrožena unutarnja valjanost eksperimenta. Važno je razlikovati dva načina na koja
ispitanici ne mogu dovršiti eksperiment: mehanički gubitak subjekta i selektivni gubitak
subjekta.

KLJUČNI POJAM

Mehanički gubitak predmeta događa se kada ispitanik ne uspije dovršiti eksperiment zbog kvara
opreme (u ovom se slučaju eksperimentator smatra dijelom opreme). Mehanički gubitak
predmeta može se dogoditi ako se računalo sruši ili ako eksperimentator pročita pogrešan niz
uputa ili ako netko nehotice prekine eksperimentalnu sesiju. Mehanički gubitak manje je kritičan
problem od gubitka selektivnog subjekta jer je malo vjerojatno da će biti povezan s bilo kojom
karakteristikom subjekta. Kao takav, mehanički gubitak ne bi trebao dovesti do sustavnih razlika
između karakteristika ispitanika koji su uspješno dovršili pokus u različitim uvjetima pokusa.
Mehanički gubitak također se razumno može shvatiti kao rezultat slučajnih događaja koji bi se
trebali dogoditi podjednako među skupinama. Stoga unutarnja valjanost obično nije ugrožena
kada se ispitanici moraju isključiti iz eksperimenta zbog mehaničkih gubitaka. Kada se dogodi
mehanički gubitak predmeta, to treba dokumentirati. Treba zabilježiti ime ili broj predmeta
ispuštenog subjekta i razlog gubitka. Izgubljeni subjekt tada se može zamijeniti sljedećim
testiranim subjektom.

Selektivni gubitak predmeta daleko je ozbiljnija stvar. Selektivni gubitak subjekta događa se (1)
kada se subjekti gube različito u uvjetima eksperimenta; (2) kada je neka karakteristika subjekta
odgovorna za gubitak; i (3) kada je ova predmetna karakteristika povezana sa zavisnom
varijablom koja se koristi za procjenu ishoda studije. Selektivni gubitak predmeta uništava
usporedive skupine koje su bitne za logiku dizajna slučajnih skupina i zbog toga eksperiment
može učiniti nerazumljivim.

116
Probleme povezane sa selektivnim gubitkom predmeta možemo ilustrirati razmatranjem
fiktivnog, ali realnog primjera. Pretpostavimo da su direktori fitness centra odlučili testirati
učinkovitost jednomjesečnog programa fitnessa. Osamdeset ljudi dobrovoljno se prijavilo za
eksperiment i nasumce dodijelili po 40 u svaku od dvije skupine. Slučajno dodjeljivanje uvjetima
stvara usporedive skupine na početku eksperimenta uravnotežujući osobine pojedinaca kao što su
težina, razina kondicije, motivacija itd. U dvije skupine. Članove kontrolne skupine jednostavno
mole da na kraju mjeseca naprave test kondicije. Oni u eksperimentalnoj skupini sudjeluju u
snažnom fitnes programu 1 mjesec prije testa. Pretpostavimo da se 38 kontrolnih sudionika
pojavi na testu kondicije na kraju mjeseca, ali samo 25 eksperimentalnih sudionika ostaje
rigoroznim kondicijskim programom punih mjesec dana. Također pretpostavimo da je prosječni
rezultat kondicije za 25 osoba koje su ostale u eksperimentalnoj skupini znatno veći od prosjeka
za ljude u kontrolnoj skupini. Ravnatelji fitness centra tada tvrde: "Znanstveno utemeljeno
istraživanje pokazalo je da naš program vodi boljoj kondiciji."

Mislite li da je tvrdnja fitness centra opravdana? Nije. Ova hipotetska studija predstavlja klasični
primjer selektivnog gubitka predmeta, pa se rezultati studije ne mogu koristiti u prilog tvrdnji
fitnes centra. Gubitak se dogodio različito u različitim uvjetima; sudionici su uglavnom
izgubljeni iz eksperimentalne skupine. Problem s diferencijalnim gubicima nije u tome što su
skupine završile različite veličine. Rezultati bi se mogli protumačiti da je 25 ljudi nasumično
dodijeljeno eksperimentalnoj skupini, a 38 kontrolnoj skupini i da su sve osobe dovršile
eksperiment. Prije je problem selektivni gubitak predmeta jer 25 pokusnih sudionika koji su
završili fitnes program vjerojatno neće biti usporedivi s 38 sudionika u kontroli. 15
eksperimentalnih sudionika koji nisu mogli završiti rigorozni program vjerojatno će biti manje
sposobni (čak i prije nego što je program započeo) od 25 eksperimentalnih sudionika koji su
završili program. Selektivni gubitak sudionika u eksperimentalnoj skupini vjerojatno je uništio
usporedive skupine koje su nastale slučajnim dodjeljivanjem na početku eksperimenta. U stvari,
konačni rezultati kondicije od 25 eksperimentalnih sudionika mogli bi biti viši od prosjeka u
kontrolnoj skupini, čak i ako nisu sudjelovali u programu kondicije, jer su u početku bili
spremniji! Dakle, gubitak subjekta u ovom eksperimentu zadovoljava druga dva uvjeta za

117
selektivni gubitak subjekta. Naime, gubitak je vjerojatno posljedica karakteristika sudionika -
njihove izvorne razine kondicije - i ta je karakteristika relevantna za ishod studije.

Ako se selektivni gubitak subjekta ne identificira tek nakon završetka eksperimenta, malo se
može učiniti, osim da se isprazni iskustvo provođenja nerazumljivog eksperimenta. Preventivni
koraci mogu se poduzeti, međutim, kad istraživači unaprijed shvate da selektivni gubitak može
predstavljati problem. Jedna od alternativa je administriranje pred-testa i prikazivanje subjekata
koji će vjerojatno biti izgubljeni. Na primjer, u studiji vježbanja mogao se dati početni test
kondicije, a u eksperimentu bi sudjelovali samo oni sudionici koji su postigli bodove iznad neke
minimalne razine. Provjera sudionika na ovaj način uključivala bi potencijalni trošak. Rezultati
studije vjerojatno bi se odnosili samo na ljude iznad minimalne kondicije. Ovaj se trošak možda
isplati platiti jer je protumačiva studija ograničene općenitosti i dalje poželjnija od nerazumljive
studije.

Postoji drugi preventivni pristup koji istraživači mogu koristiti kad se suoče s mogućnošću
selektivnog gubitka predmeta. Istraživači mogu svim ispitanicima dati pred-testiranje, ali zatim
sudionicima jednostavno nasumično dodijeliti uvjete. Tada, ako se subjekt izgubi iz
eksperimentalne skupine, subjekt s usporedivim rezultatom pred-testa može se izbaciti iz
kontrolne skupine. U određenom smislu, ovaj pristup pokušava vratiti početnu usporedivost
skupina. Istraživači moraju biti u stanju predvidjeti moguće čimbenike koji bi mogli dovesti do
selektivnog gubitka predmeta i moraju biti sigurni da ih njihovi pre-test testiraju.

KLJUČNI POJAM

Placebo kontrola i dvostruko slijepi eksperimenti

Konačni izazov za internu valjanost koji ćemo opisati nastaje zbog očekivanja sudionika i
eksperimentatora. Karakteristike potražnje predstavljaju jedan mogući izvor pristranosti zbog
očekivanja sudionika (Orne, 1962). Karakteristike potražnje odnose se na znakove i ostale
informacije koje sudionici koriste za usmjeravanje svog ponašanja u psihološkoj studiji (vidi

118
poglavlje 4). Na primjer, sudionici istraživanja koji znaju da su u eksperimentu dobili alkohol
mogu očekivati određene učinke, poput opuštanja ili vrtoglavice. Tada se mogu ponašati u
skladu s tim očekivanjima, a ne kao odgovor na učinke alkohola per se. Potencijalne pristranosti
mogu se pojaviti i zbog očekivanja eksperimentatora. Opći pojam koji se koristi za opisivanje
ovih pristranosti su učinci eksperimentatora (Rosenthal, 1963, 1994a). Efekti eksperimentatora
mogu biti izvor zabune ako eksperimentatori različito tretiraju subjekte u različitim skupinama
eksperimenta na načine koji nisu potrebni za provedbu neovisne varijable. Na primjer, u
eksperimentu koji uključuje alkohol, mogli bi se pojaviti učinci eksperimentatora ako
eksperimentatori čitaju upute sporije sudionicima koji su dobili alkohol nego onima koji nisu.
Učinci eksperimentatora također se mogu pojaviti kada eksperimentatori izvrše pristrana
promatranja na temelju tretmana koji je ispitanik dobio. Na primjer, pristrana promatranja mogla
bi se pojaviti u istraživanju alkohola ako bi eksperimenti vjerojatnije primijetili neobične
motoričke pokrete ili nejasan govor među „pojilicama“ (jer „očekuju“ da se pojilice ponašaju na
takav način). (Vidi raspravu o učincima očekivanog vijeka u poglavlju 4.)

Istraživači nikada ne mogu u potpunosti eliminirati probleme karakteristika potražnje i učinaka

eksperimentatora, ali postoje posebni istraživački projekti koji kontroliraju te probleme.
Istraživači koriste placebo kontrolnu skupinu kao jedan od načina upravljanja karakteristikama
potražnje. Placebo (od latinske riječi koja znači „ugodit ću“) je tvar koja izgleda poput lijeka ili
druge aktivne tvari, ali zapravo je inertna ili neaktivna tvar. Neka istraživanja čak ukazuju na to
da mogu postojati terapijski učinci samog placeba, na temelju očekivanja sudionika o učinku
"lijeka" (npr. Kirsch i Sapirstein, 1998). Istraživači testiraju učinkovitost predloženog liječenja
uspoređujući ga s placebom. Obje skupine imaju jednaku "svijest" o uzimanju lijeka i, prema
tome, slična očekivanja od terapijskog učinka. Odnosno, karakteristike potražnje slične su za
skupine - sudionici obje skupine očekuju da će iskusiti učinke lijeka. Bilo kakve razlike između
eksperimentalnih skupina i placebo kontrolne skupine mogle bi se legitimno pripisati stvarnom
učinku lijeka koji su uzimali sudionici eksperimenta, a ne očekivanjima sudionika o primanju
lijeka.

119
Korištenje placebo kontrolnih skupina u kombinaciji s dvostrukim slijepim postupkom može
kontrolirati i karakteristike potražnje i učinke eksperimentatora. U dvostrukom slijepom
postupku i sudionik i promatrač slijepi su (nesvjesni) kakvog se liječenja provodi. U
eksperimentu kojim se ispituje učinkovitost liječenja lijekovima, potrebno je dvoje istraživača da
bi se postigao postupak dvostrukog slijepog. Prvi bi istraživač pripremio kapsule lijeka i na neki
način kodirao svaku kapsulu; drugi bi istraživač dijelio lijekove sudionicima, bilježeći kod
svakog lijeka onako kako je dat pojedincu. Ovim postupkom osigurava se evidencija o tome koji
je lijek dobila svaka osoba, ali ni sudionik ni eksperimentator koji zapravo primjenjuje lijekove (i
promatra njihove učinke) ne znaju koji je tretman sudionik dobio. Dakle, očekivano očekivanje
eksperimenata u vezi s učincima liječenja kontrolira se jer istraživač koji vrši promatranja nije
svjestan tko je primio liječenje, a tko placebo. Slično tome, kontroliraju se karakteristike
potražnje jer sudionici ostaju nesvjesni jesu li primili lijek ili placebo.

Eksperimenti koji uključuju placebo kontrolne skupine dragocjeni su alat za procjenu

učinkovitosti liječenja uz kontrolu karakteristika potražnje. Međutim, upotreba placebo
kontrolnih skupina izaziva posebne etičke zabrinutosti. Blagodati znanja stečenog primjenom
placebo kontrolnih skupina moraju se procijeniti u svjetlu rizika koji sudionici istraživanja koji
očekuju da će dobiti lijek mogu umjesto toga dobiti placebo. Tipično se etika ovog postupka
rješava u postupku informirane suglasnosti prije početka eksperimenta. Sudionicima se kaže da
mogu dobiti lijek ili placebo. U istraživanju sudjeluju samo osobe koje pristanu na primanje
placeba ili lijeka. Ako se eksperimentalni lijek pokaže učinkovitim, istraživači etički moraju
ponuditi liječenje sudionicima u placebo stanju.

120
ANALIZA I TUMAČENJE EKSPERIMENTALNIH NALAZA

Uloga analize podataka u eksperimentima

Analiza podataka i statistika igraju presudnu ulogu u sposobnosti istraživača da tvrde da je

neovisna varijabla utjecala na ponašanje.

Najbolji način da se utvrdi jesu li nalazi eksperimenta pouzdani jest replikacija eksperimenta.

Dobar eksperiment, kao što vrijedi za sva dobra istraživanja, započinje dobrim istraživačkim
pitanjem. Opisali smo kako istraživači koriste kontrolne tehnike za osmišljavanje i provedbu
eksperimenta koji će im omogućiti prikupljanje interpretativnih dokaza kako bi odgovorili na
svoje istraživačko pitanje. Međutim, jednostavno provođenje dobrog eksperimenta nije dovoljno.
Istraživači također moraju iznijeti dokaze na uvjerljiv način kako bi pokazali da njihova otkrića
podupiru njihove zaključke na temelju tih dokaza. Analiza podataka i statistika igraju presudnu
ulogu u analizi i interpretaciji eksperimentalnih nalaza.

Robert Abelson, u svojoj knjizi Statistics as Principled Argument (1995), sugerira da je primarni
cilj analize podataka utvrditi podržavaju li promatranja tvrdnju o ponašanju. Odnosno, možemo
li "iznijeti argument" za zaključak na temelju dokaza prikupljenih u eksperimentu? Pružamo
cjelovitiji opis načina na koji istraživači koriste analizu podataka i statistiku u poglavljima 11 i
12. Ovdje ćemo predstaviti središnje koncepte analize podataka koji se primjenjuju na
interpretaciju rezultata pokusa. Ali prvo spomenimo jedan vrlo važan način na koji istraživači
mogu iznijeti svoje argumente u vezi s rezultatima svojih istraživanja.

KLJUČNI POJAM

121
Najbolji način da se utvrdi jesu li nalazi dobiveni u eksperimentu pouzdani (konzistentni) jest
ponoviti eksperiment i vidjeti je li postignut isti ishod. Replikacija znači ponavljanje postupaka
korištenih u određenom eksperimentu kako bi se utvrdilo hoće li se isti rezultati dobiti i drugi
put. Kao što možete zamisliti, točno repliciranje gotovo je nemoguće izvesti. Ispitanici testirani u
replikaciji bit će različiti od ispitanika u izvornoj studiji; sobe za testiranje i eksperimentatori
također se mogu razlikovati. Ipak, replikacija je i dalje najbolji način da se utvrdi je li nalaz
istraživanja pouzdan. Ako bismo, međutim, zahtijevali da se pouzdanost svakog eksperimenta
utvrdi replikacijom, postupak bi bio glomazan i neučinkovit. Sudionici eksperimenata oskudan
su resurs, a repliciranje znači da nećemo raditi eksperiment da bismo postavljali nova i drugačija
pitanja o ponašanju. Analiza podataka i statistika pružaju istraživačima alternativu replikaciji
kako bi utvrdili jesu li rezultati pojedinog eksperimenta pouzdani i mogu li se koristiti za tvrdnju
o učinku neovisne varijable na ponašanje.

Postupak analize podataka ilustrirat ćemo ispitivanjem rezultata eksperimenta koji je istraživao
učinke nagrada i kazni dok su sudionici igrali nasilne video igre. Carnagey i Anderson (2005.)
primijetili su da veliki broj istraživačkih dokaza pokazuje da igranje nasilnih videoigara
povećava agresivan utjecaj, spoznaje i ponašanje. Pitali su se, međutim, hoće li se učinci nasilnih
videoigara razlikovati kada se igrači kazne zbog nasilnih radnji u usporedbi s nagrađivanjem
istih radnji (kao u većini videoigara). Jedna od hipoteza koju su formirali Carnagey i Anderson
bila je da bi igrači bili manje agresivni kada bi se kaznile nasilne akcije videoigara. Druga
hipoteza, međutim, glasila je da će igrači, kad budu kažnjeni za svoje nasilne radnje, postati
frustrirani, a time i agresivniji.

U studijama Carnageyja i Andersona sudionici preddiplomskog studija igrali su jednu od tri

verzije iste natjecateljske video igre za automobil ("Carmageddon 2") u laboratorijskom
okruženju. U uvjetima nagrade, sudionici su nagrađeni (osvojili bodove) za ubijanje pješaka i
protivnika utrke (ovo je nepromijenjena verzija igre). U kaznenom stanju, video igra je
izmijenjena tako da su sudionici gubili bodove zbog ubijanja ili udaranja protivnika. U trećem
stanju, igra je izmijenjena u nenasilnu i sudionici su osvajali bodove za prolazak kontrolnih

122
točaka dok su se utrkivali oko staze (svi pješaci su uklonjeni, a protivnici utrke programirani da
budu pasivni).

Carnagey i Anderson (2005.) izvijestili su o rezultatima triju eksperimenata u kojima su

sudionici nasumično dodijeljeni igranju jedne od tri verzije video igre. Primarne ovisne varijable
bile su mjere neprijateljskih emocija sudionika (eksperiment 1), agresivno razmišljanje
(eksperiment 2) i agresivno ponašanje (eksperiment 3). Tijekom tri studije, sudionici koji su
nagrađeni za nasilne radnje u videoigri imali su više agresivnih emocija, spoznaja i ponašanja u
usporedbi s kaznama i nenasilnim uvjetima igre. Kažnjavanje agresivnih radnji u videoigri
uzrokovalo je kod sudionika veće neprijateljske emocije (slično uvjetima nagrađivanja) u odnosu
na nenasilnu igru, ali nije uzrokovalo pojačanu agresivnu spoznaju i ponašanje.

Kako bismo ilustrirali postupak analize podataka, pobliže ćemo ispitati rezultate Carnageya i
Andersona za agresivne spoznaje (eksperiment 2). Nakon što su odigrali jednu od tri verzije
videoigara, sudionici su dovršili zadatak fragmentacije riječi u kojem se od njih tražilo da u roku
od 5 minuta dovrše što više riječi (od 98). Polovica fragmenata riječi imala je agresivne
mogućnosti. Na primjer, fragment riječi "K I ___ ___" mogao bi se dovršiti kao "poljubac" ili
"ubiti" (ili druge mogućnosti). Agresivna spoznaja operativno je definirana kao udio fragmenata
riječi koje je sudionik dovršio agresivnim riječima. Na primjer, ako je sudionik dovršio 60
fragmenata riječi za 5 minuta i 12 od onih koji su izrazili agresivan sadržaj, rezultat agresivne
spoznaje sudionika bio bi 0,20 (tj. 12/60 .20).

Opisivanje rezultata

Dvije najčešće deskriptivne statistike koje se koriste za sažimanje rezultata pokusa su srednja i
standardna devijacija.

123
Mjere veličine učinka ukazuju na snagu odnosa između neovisnih i ovisnih varijabli, a na njih ne
utječe veličina uzorka.

Jedna najčešće korištena mjera veličine učinka, d, ispituje razliku između dviju srednjih
vrijednosti skupine u odnosu na prosječnu varijabilnost u eksperimentu.

Meta analiza koristi mjere veličine efekta kako bi sažela rezultate mnogih eksperimenata koji
istražuju istu neovisnu varijablu ili ovisnu varijablu.

Analiza podataka trebala bi započeti pažljivim pregledom skupa podataka s posebnom pažnjom
koja se posvećuje mogućim pogreškama ili abnormalnim točkama podataka. Tehnike pregleda
podataka ("upoznavanje podataka") opisane su u poglavlju 11. Sljedeći je korak opisivanje
pronađenog. U ovoj fazi istraživač želi znati "Što se dogodilo u eksperimentu?" Da bi započeli
odgovor na ovo pitanje, istraživači koriste deskriptivnu statistiku. Dvije najčešće prijavljene
deskriptivne statistike su srednja vrijednost (mjera središnje tendencije) i standardno odstupanje
(mjera varijabilnosti). Sredstva i standardna odstupanja za agresivnu spoznaju u eksperimentu s
video igrama prikazani su u tablici 6.1. Sredstva pokazuju da je agresivna spoznaja bila najviša u
uvjetima nagrade (.210), a najmanja u nenasilnom stanju (.157). Agresivna spoznaja u kaznenom
stanju (.175) padala je između nenasilnih i nagradnih uvjeta. Možemo primijetiti da je za
sudionike u nagradnom uvjetu otprilike 1 u 5 riječi bila upotpunjena agresivnim sadržajem
(sjetite se, međutim, da je samo polovica fragmenata riječi imala agresivne mogućnosti).

U pravilno provedenom eksperimentu, standardno odstupanje u svakoj skupini trebalo bi

odražavati samo pojedinačne razlike među ispitanicima koji su nasumično dodijeljeni toj skupini.
Predmeti u svakoj skupini trebali bi se tretirati na isti način, a razina neovisne varijable kojoj su
dodijeljeni trebalo bi provoditi na isti način za svakog subjekta u grupi. Standardna odstupanja
prikazana u tablici 6.1 pokazuju da je bilo varijacija oko prosjeka u svakoj skupini i da je
varijacija bila približno ista u sve tri skupine.

124
KLJUČNI POJAM

Jedno važno pitanje koje istraživači postavljaju prilikom opisivanja rezultata eksperimenta je
koliko je velik utjecaj imala nezavisna varijabla na ovisnu varijablu. Mjere veličine učinka mogu
se koristiti za odgovor na ovo pitanje jer one ukazuju na snagu odnosa između neovisnih i
ovisnih varijabli. Jedna od prednosti mjera veličine učinka je u tome što na njih ne utječe
veličina uzoraka testiranih u eksperimentu. Mjere veličine učinka uzimaju u obzir više od srednje
razlike između dva uvjeta u eksperimentu. Srednja razlika između dvije skupine uvijek je u
odnosu na prosječnu varijabilnost ocjena sudionika. Jedna od često korištenih mjera veličine
učinka je Cohenova d. Cohen (1992.) razvio je postupke koji su danas široko prihvaćeni.
Sugerirao je da d vrijednosti od .20, .50 i .80 predstavljaju male, srednje i velike učinke neovisne
varijable.

Primjenu Cohenovog d možemo mjeriti kao mjeru veličine učinka uspoređivanjem dva uvjeta u
eksperimentu s video igrama, uvjeta nagrade i nenasilnog stanja. Vrijednost d iznosi 0,03 na
temelju razlike između srednje agresivne spoznaje u stanju nagrade (.210) i nenasilnog stanja
(.157). Ova d vrijednost omogućuje nam da kažemo da je varijabla neovisna o video igrama,
nagrada nasuprot nenasilnoj, imala velik utjecaj na agresivnu spoznaju u ova dva stanja. Mjere
učinka pružaju istraživačima dragocjene informacije za opisivanje nalaza eksperimenta.

Istraživači također koriste mjere veličine efekta u postupku koji se naziva meta-analiza. Meta-
analiza je statistička tehnika koja se koristi za sumiranje veličina učinka iz nekoliko neovisnih
eksperimenata koji istražuju istu neovisnu ili ovisnu varijablu. Općenito, metodološka kvaliteta
eksperimenata uključenih u meta-analizu odredit će njezinu konačnu vrijednost (vidjeti Judd,
Smith i Kidder, 1991). Meta-analize se koriste za odgovaranje na pitanja poput: Postoje li spolne
razlike u sukladnosti? Koji su učinci veličine razreda na akademska postignuća? Je li kognitivna
terapija učinkovita u liječenju depresije? Okvir 6.2 opisuje meta-analizu studija o učinkovitoj
psihoterapiji za mlade s psihološkim poremećajima. Rezultati pojedinačnih eksperimenata, bez
obzira koliko dobro izvedeni, često nisu dovoljni da daju odgovore na pitanja o tako važnim

125
općim pitanjima. Moramo uzeti u obzir literaturu (tj. Mnoge eksperimente) koja se odnosi na
svako pitanje. (Vidi Hunt, 1997, za dobar i čitljiv uvod u meta-analizu.) Meta-analiza nam
omogućuje da izvučemo čvršće zaključke o načelima psihologije, jer ti zaključci nastaju tek
nakon uvida u rezultate mnogih pojedinačnih eksperimenata. Te analize pružaju učinkovit i
djelotvoran način sažimanja rezultata velikog broja pokusa pomoću mjera veličine efekta.

Potvrđivanje onoga što otkrivaju rezultati

Istraživači koriste inferencijalnu statistiku kako bi utvrdili ima li neovisna varijabla pouzdan
učinak na ovisnu varijablu.

Dvije metode za zaključivanje na temelju podataka uzorka su ispitivanje nulte hipoteze i intervali
pouzdanosti.

Istraživači koriste testiranje nulte hipoteze kako bi utvrdili jesu li srednje razlike među
skupinama u eksperimentu veće od razlika koje se očekuju samo zbog varijacije pogreške.

Statistički značajan ishod je onaj koji ima malu vjerojatnost da se dogodi da je nulta hipoteza
istinita. U pravilno provedenom eksperimentu, standardno odstupanje u svakoj skupini trebalo bi
odražavati samo pojedinačne razlike među ispitanicima koji su nasumično dodijeljeni toj skupini.
Predmeti u svakoj skupini trebali bi se tretirati na isti način, a razina neovisne varijable kojoj su
dodijeljeni trebalo bi provoditi na isti način za svakog subjekta u grupi. Standardna odstupanja
prikazana u tablici 6.1 pokazuju da je bilo varijacija oko prosjeka u svakoj skupini i da je
varijacija bila približno ista u sve tri skupine.

126
KLJUČNI POJAM

Jedno važno pitanje koje istraživači postavljaju prilikom opisivanja rezultata eksperimenta je
koliko je velik utjecaj imala nezavisna varijabla na ovisnu varijablu. Mjere veličine učinka mogu
se koristiti za odgovor na ovo pitanje jer one ukazuju na snagu odnosa između neovisnih i
ovisnih varijabli. Jedna od prednosti mjera veličine učinka je u tome što na njih ne utječe
veličina uzoraka testiranih u eksperimentu. Mjere veličine učinka uzimaju u obzir više od srednje
razlike između dva uvjeta u eksperimentu. Srednja razlika između dvije skupine uvijek je u
odnosu na prosječnu varijabilnost ocjena sudionika. Jedna od često korištenih mjera veličine
učinka je Cohenova d. Cohen (1992.) razvio je postupke koji su danas široko prihvaćeni.
Sugerirao je da d vrijednosti od .20, .50 i .80 predstavljaju male, srednje i velike učinke neovisne
varijable.

Primjenu Cohenovog d možemo mjeriti kao mjeru veličine učinka uspoređivanjem dva uvjeta u
eksperimentu s video igrama, uvjeta nagrade i nenasilnog stanja. Vrijednost d iznosi 0,03 na
temelju razlike između srednje agresivne spoznaje u stanju nagrade (.210) i nenasilnog stanja
(.157). Ova d vrijednost omogućuje nam da kažemo da je varijabla neovisna o video igrama,
nagrada nasuprot nenasilnoj, imala velik utjecaj na agresivnu spoznaju u ova dva stanja. Mjere
učinka pružaju istraživačima dragocjene informacije za opisivanje nalaza eksperimenta.

Istraživači također koriste mjere veličine efekta u postupku koji se naziva meta-analiza. Meta-
analiza je statistička tehnika koja se koristi za sumiranje veličina učinka iz nekoliko neovisnih
eksperimenata koji istražuju istu neovisnu ili ovisnu varijablu. Općenito, metodološka kvaliteta
eksperimenata uključenih u metaanalizu odredit će njezinu konačnu vrijednost (vidjeti Judd,
Smith i Kidder, 1991). Metaanalize se koriste za odgovaranje na pitanja poput: Postoje li spolne
razlike u sukladnosti? Koji su učinci veličine razreda na akademska postignuća? Je li kognitivna
terapija učinkovita u liječenju depresije? Okvir 6.2 opisuje metaanalizu studija o učinkovitoj
psihoterapiji za mlade s psihološkim poremećajima. Rezultati pojedinačnih eksperimenata, bez
obzira koliko dobro izvedeni, često nisu dovoljni da daju odgovore na pitanja o tako važnim
općim pitanjima. Moramo uzeti u obzir literaturu (tj. Mnoge eksperimente) koja se odnosi na

127
svako pitanje. (Vidi Hunt, 1997, za dobar i čitljiv uvod u metaanalizu.) Metaanaliza nam
omogućuje da izvučemo čvršće zaključke o načelima psihologije, jer ti zaključci nastaju tek
nakon uvida u rezultate mnogih pojedinačnih eksperimenata. Te analize pružaju učinkovit i
djelotvoran način sažimanja rezultata velikog broja pokusa pomoću mjera veličine efekta.

Potvrđivanje onoga što otkrivaju rezultati

Istraživači koriste inferencijalnu statistiku kako bi utvrdili ima li neovisna varijabla pouzdan
učinak na ovisnu varijablu.

Dvije metode za zaključivanje na temelju podataka uzorka su ispitivanje nulte hipoteze i intervali
pouzdanosti.

Istraživači koriste testiranje nulte hipoteze kako bi utvrdili jesu li srednje razlike među
skupinama u eksperimentu veće od razlika koje se očekuju samo zbog varijacije pogreške.

Statistički značajan ishod je onaj koji ima malu vjerojatnost da se dogodi da je nulta hipoteza
istinita.

Istraživači utvrđuju je li neovisna varijabla utjecala na ponašanje ispitivanjem preklapaju li se

intervali pouzdanosti za različite uzorke u eksperimentu. Stupanj preklapanja daje informaciju o
tome procjenjuju li uzorci sredstva istu srednju vrijednost populacije ili različita sredstva
populacije.

Možda je najosnovnija tvrdnja koju istraživači žele iznijeti kada provode eksperiment da je
neovisna varijabla utjecala na ovisnu varijablu. Drugi način da se formulira ova tvrdnja jest reći

128
da istraživači žele potvrditi da je neovisna varijabla stvorila razliku u ponašanju. Opisna
statistika sama po sebi nije dovoljan dokaz za potvrdu ove osnovne tvrdnje.

Da bi potvrdili je li neovisna varijabla proizvela učinak u eksperimentu, istraživači koriste

inferencijalne statistike. Moraju se služiti inferencijalnom statistikom zbog prirode kontrole koja
se pruža slučajnim dodjeljivanjem u eksperimentima. Kao što smo prethodno opisali, slučajni
raspored ne uklanja individualne razlike među ispitanicima. Slučajni raspored jednostavno
uravnotežuje ili prosjekuje pojedinačne razlike među ispitanicima u skupinama eksperimenta.
Nesustavna (tj. Slučajna) varijacija zbog razlika među ispitanicima unutar svake skupine naziva
se varijacija pogreške. Prisutnost varijacije pogreške predstavlja potencijalni problem jer se
sredstva različitih skupina u eksperimentu mogu razlikovati samo zbog varijacije pogreške, a ne
zato što neovisna varijabla ima učinak. Dakle, sami po sebi srednji rezultati najbolje
kontroliranog eksperimenta ne dopuštaju konačan zaključak o tome je li neovisna varijabla
stvorila razliku u ponašanju. Inferencijalne statistike omogućuju istraživačima da ispitaju jesu li
razlike među sredstvima u skupini posljedice učinka neovisne varijable, a ne samo slučajnosti
(varijacija pogreške). Istraživači koriste dvije vrste inferencijalne statistike za donošenje odluke
o tome je li neovisna varijabla imala učinka: ispitivanje nulte hipoteze i intervali povjerenja.

KLJUČNI POJAM

Ispitivanje značajnosti nulte hipoteze (NHST)

Istraživači najčešće koriste testiranje značajnosti nultih hipoteza (NHST) kako bi odlučili je li
neovisna varijabla proizvela učinak u eksperimentu. Testiranje značajnosti nulte hipoteze
započinje pretpostavkom da neovisna varijabla nije imala učinka. Ako pretpostavimo da je nulta
hipoteza istinita, možemo pomoću teorije vjerojatnosti odrediti vjerojatnost da će se razlika koju
smo primijetili u našem eksperimentu dogoditi "slučajno". Statistički značajan ishod je onaj za
koji postoji mala vjerojatnost da se dogodi da je nulta hipoteza istinita. Statistički značajan ishod
znači samo da je razlika koju smo dobili u našem eksperimentu veća nego što bi se očekivalo da
su samo varijacije pogreške (tj. Slučajnost) odgovorne za ishod.

129
Ishod eksperimenta obično se izražava u terminima razlika između sredstava za uvjete u
eksperimentu. Kako znati vjerojatnost dobivenog ishoda u eksperimentu? Najčešće se istraživači
koriste testovima inferencijalne statistike poput testa ili Festa. Test se koristi kada postoje dvije
razine neovisne varijable, a Ftest se koristi kada postoje tri ili više razina neovisne varijable.
Svaka vrijednost t ili Ftesta povezana je s vrijednošću vjerojatnosti kada se pretpostavi nulti
hipotezi. Ta se vjerojatnost može odrediti nakon što istraživač izračuna vrijednost testne
statistike.

Pod pretpostavkom da je nulta hipoteza istinita, koliko samo mala mora biti vjerojatnost našeg
ishoda da bi bila statistički značajna? Znanstvenici se slažu da se ocjenjuje da su ishodi s
vjerojatnostima (p) manjim od 5 puta od 100 (ili p .05) statistički značajni. Vrijednost
vjerojatnosti kojom istraživači odlučuju da je ishod statistički značajan naziva se razinom
značajnosti. Razinu značajnosti označava grčko slovo alfa .

Sada možemo ilustrirati postupke ispitivanja nulte hipoteze za analizu eksperimenta s video
igrama koji smo ranije opisali (vidi Tablicu 6.1, str. 204). Prvo istraživačko pitanje koje bismo
postavili jest je li postojao bilo kakav ukupni učinak neovisne varijable verzije videoigara.
Odnosno, je li se agresivna spoznaja razlikovala u funkciji tri verzije video igre? Nulta hipoteza
za ovaj sveukupni test je da nema razlike među sredstvima populacije koja su predstavljena
pomoću eksperimentalnih uvjeta (imajte na umu da ispitivanje značajnosti nulte hipoteze
(NHST) istraživači najčešće koriste ispitivanje značaja nulte hipoteze (NHST) da bi odlučili hoće
li neovisna varijabla dala je učinak u eksperimentu.

Nulta hipoteza za ovaj sveukupni test je da nema razlike među sredstvima populacije
predstavljenim sredstvima eksperimentalnih uvjeta (imajte na umu da nulta hipoteza ne
pretpostavlja učinak neovisne varijable). Vrijednost p za Ftest koja je izračunata za učinak
verzije videoigara bila je manja od razine značajnosti .05; tako je ukupni učinak varijable

130
videoigara bio statistički značajan. Da bismo protumačili ovaj ishod, morali bismo se pozvati na
opisnu statistiku za ovaj eksperiment u tablici 6.1. Tamo vidimo da je srednja agresivna spoznaja
za tri uvjeta videoigara bila različita. Na primjer, agresivna spoznaja bila je najviša kod nagradne
videoigre (.210), a najmanja kod nenasilne videoigre (.157). Statistički značajan ishod Festa
omogućuje nam da tvrdimo da je verzija videoigara stvorila razliku u agresivnoj spoznaji.

Istraživači žele iznijeti konkretnije tvrdnje o učincima neovisnih varijabli na ponašanje nego što
je to imala neovisna varijabla. Ispitivanja ukupnih razlika među sredstvima govore nam da se
nešto dogodilo u eksperimentu, ali ne govore nam puno o tome što se dogodilo. Jedan od načina
da se dobiju ove konkretnije informacije o učincima neovisnih varijabli jest upotreba intervala
pouzdanosti.

131
Korištenje intervala povjerenja za ispitivanje srednjih razlika

KLJUČNI POJAM

Intervali pouzdanosti za svaku od tri skupine u eksperimentu s video igrama prikazani su u

tablici 6.1 na stranici 204. Interval pouzdanosti povezan je s vjerojatnošću (obično 0,95) da
interval sadrži stvarnu srednju populaciju. Širina intervala govori nam koliko je naša procjena
precizna (što je uža to bolja). Intervali povjerenja mogu se koristiti i za usporedbu razlika između
dva populacijska sredstva. Intervale pouzdanosti .95 predstavljene u tablici 6.1 možemo koristiti
za postavljanje konkretnih pitanja o učincima verzije videoigara na agresivnu spoznaju. To
postižemo ispitivanjem preklapaju li se intervali pouzdanosti za različite skupine videoigara.
Kada se intervali pouzdanosti ne preklapaju, možemo biti sigurni da se značenje stanovništva za
te dvije skupine razlikuje. Na primjer, primijetite da je interval pouzdanosti za nagradnu skupinu
od 186 do .234. To ukazuje da postoji vjerojatnost od 0,95 da interval od 186 do 0,234 sadrži
prosjek populacije za agresivnu spoznaju u stanju nagrade (sjetite se da uzorak od 0,210
procjenjuje samo srednju vrijednost stanovništva). Interval pouzdanosti za nenasilnu skupinu
iznosi od .133 do .181. Taj se interval pouzdanosti uopće ne preklapa s intervalom pouzdanosti
za nagradnu skupinu (tj. Gornja granica od .181 za nenasilnu skupinu manja je od donje granice
od .186 za nagradnu skupinu). Ovim dokazima možemo tvrditi da je agresivna spoznaja u
nagradnom stanju bila veća od agresivne spoznaje u nenasilnom stanju videoigara.

Međutim, kada usporedimo intervale povjerenja za nagradnu skupinu (.186 – .234) i kaznenu
skupinu (.151 – .199), dolazimo do drugačijeg zaključka. Intervali povjerenja za ove skupine se
preklapaju. Iako se srednja vrijednost uzorka .210 i .175 razlikuju, ne možemo zaključiti da se
populacijski znakovi razlikuju zbog preklapanja intervala pouzdanosti. Za tumačenje ovog
rezultata možemo ponuditi sljedeće osnovno pravilo: Ako se intervali lagano preklapaju, tada
moramo priznati svoju nesigurnost oko stvarne srednje razlike i odgoditi prosudbu; ako se
intervali preklapaju tako da se srednja vrijednost jedne skupine nalazi u intervalu druge skupine,
možemo zaključiti da se sredstva populacije ne razlikuju. U eksperimentu s video igrama

132
preklapanje je malo i sredstva uzorka za svaki uvjet ne spadaju u intervale za drugu skupinu.
Želimo odlučiti razlikuju li se populacije, ali sve što zaista možemo reći jest da nemamo
dovoljno dokaza da bismo odlučili na jedan ili drugi način. U ovoj situaciji moramo odgoditi
prosudbu dok se ne izvrši sljedeći eksperiment.

Što nam analiza podataka ne može reći

Već smo aludirali na jednu stvar koju nam analiza podataka ne može reći. Čak i ako je naš
eksperiment interno valjan i rezultati su statistički značajni, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da
je naša neovisna varijabla imala učinak (ili nije imala učinak). Moramo naučiti živjeti s izjavama
vjerojatnosti. Rezultati naše analize podataka također nam ne mogu reći imaju li rezultati naše
studije praktičnu vrijednost ili čak jesu li značajni. Lako je izvoditi eksperimente koji postavljaju
trivijalna istraživačka pitanja (vidi Sternberg, 1997. i poglavlje 1). Također je lako (možda
prelako!) Napraviti loš eksperiment. Loši eksperimenti - odnosno oni kojima nedostaje interna
valjanost - lako mogu stvoriti statistički značajne ishode i intervale povjerenja koji se ne
preklapaju; međutim, ishod će biti nerazumljiv.

Kada je ishod statistički značajan, zaključujemo da je neovisna varijabla utjecala na ponašanje.

Ipak, kao što smo vidjeli, naša analiza ne pruža nam sigurnost u vezi s našim zaključkom, iako
smo zaključak donijeli "izvan razumne sumnje". Također, kada ishod nije statistički značajan, ne
možemo sa sigurnošću zaključiti da neovisna varijabla nije imala učinak. Sve što možemo
zaključiti jest da u eksperimentu nema dovoljno dokaza koji bi tvrdili da neovisna varijabla daje
učinak. Utvrđivanje da neovisna varijabla nije imala učinka može biti još presudnije u
primijenjenim istraživanjima. Na primjer, je li generički lijek jednako učinkovit kao i njegov
zaštitni znak? Da bi odgovorili na ovo istraživačko pitanje, istraživači često nastoje pronaći
razliku između ta dva lijeka. Standardi za eksperimente koji pokušavaju odgovoriti na pitanja
koja se tiču nikakve razlike između uvjeta viši su od onih za eksperimente kojima se želi
potvrditi da neovisna varijabla ima učinak. Te standarde opisujemo u poglavlju 12.

133
Budući da se istraživači oslanjaju na vjerojatnosti donošenja odluka o učincima neovisnih
varijabli, uvijek postoji šansa za pogrešku. Postoje dvije vrste pogrešaka koje se mogu pojaviti
kada istraživači koriste inferencijalnu statistiku. Kada tvrdimo da je ishod statistički značajan i
da je nulta hipoteza (bez razlike) stvarno istinita, radimo pogrešku tipa I. Pogreška tipa I nalik je
lažnom alarmu - govoreći da je požar kad ga nema. Kad zaključimo da nemamo dovoljno dokaza
za odbacivanje nulte hipoteze i da je ona zapravo netočna, radimo pogrešku tipa II (pogreške tipa
I i tipa II detaljnije su opisane u poglavlju 12). Nikada ne bismo napravili niti jednu od ovih
pogrešaka kad bismo sa sigurnošću mogli znati je li nulta hipoteza istinita ili lažna. Imajući u
vidu mogućnost da analiza podataka može dovesti do pogrešnih odluka, moramo također imati
na umu da analiza podataka može i često dovodi do ispravnih odluka. Najvažnije što moraju
zapamtiti istraživači jest da inferencijalna statistika nikada ne može zamijeniti replikaciju kao
krajnji test pouzdanosti eksperimentalnog ishoda.

UTVRĐIVANJE VANJSKE VRIJEDNOSTI EKSPERIMENTALNIH NALAZA

Nalazi eksperimenta imaju vanjsku valjanost kada se mogu primijeniti na druge pojedince,
postavke i uvjete izvan opsega određenog eksperimenta.

U nekim istraživanjima (npr. Teorijsko testiranje) istraživači mogu odlučiti naglasiti unutarnju
valjanost u odnosu na vanjsku; drugi istraživači mogu odlučiti povećati vanjsku valjanost
uzimanjem uzoraka ili replikacijom.

Izvođenje terenskih pokusa jedan je od načina na koji istraživači mogu povećati vanjsku
valjanost svojih istraživanja u stvarnim okruženjima.

134
Djelomična replikacija korisna je metoda za utvrđivanje vanjske valjanosti nalaza istraživanja.

Istraživači često nastoje generalizirati rezultate o konceptualnim odnosima između varijabli, a ne

o specifičnim uvjetima, manipulacijama, postavkama i uzorcima.

Kao što ste saznali u poglavlju 4, vanjska valjanost odnosi se na opseg do kojeg se nalazi
istraživačkog istraživanja mogu generalizirati na pojedince, postavke i uvjete izvan opsega
određene studije. Česta kritika visoko kontroliranih eksperimenata je da im nedostaje vanjska
valjanost; to jest, nalazi primijećeni u kontroliranom laboratorijskom eksperimentu mogu opisati
što se događa samo u tom određenom okruženju, sa specifičnim uvjetima koji su testirani i s
određenim pojedincima koji su sudjelovali. Razmislite ponovno o eksperimentu s video igrama u
kojem su studenti u laboratorijskim uvjetima igrali videoigru s trkaćim automobilom.
Laboratorijsko okruženje idealno je pogodno za provođenje kontrolnih postupaka koji
osiguravaju unutarnju valjanost eksperimenta. No pomažu li nam ovi nalazi u razumijevanju
nasilja i agresije u prirodnom okruženju? Kada se radi o drugoj vrsti izloženosti nasilju? Kada su
ljudi izloženi nasilju stariji građani? To su pitanja vanjske valjanosti i ona postavljaju općenitije
pitanje. Ako su nalazi laboratorijskih pokusa toliko specifični, kakve koristi od društva?

Jedan odgovor na ovo pitanje pomalo je uznemirujući, barem u početku. Mook (1983) tvrdio je
da je pitanje vanjske valjanosti nalaza nevažno kada je svrha eksperimenta testiranje određene
hipoteze izvedene iz psihološke teorije. Često se provodi eksperiment kako bi se utvrdilo mogu li
se ispitanici navesti na određeno ponašanje. Pitanje ponašaju li se subjekti na takav način u svom
prirodnom okruženju sekundarno je od pitanja postavljenog u eksperimentu. Pitanje vanjske
valjanosti eksperimenata nije novo, što se odražava u sljedećoj izjavi Rileyja (1962): “Općenito,
laboratorijski eksperimenti nisu postavljeni da oponašaju najtipičniji slučaj u prirodi. Umjesto
toga, oni žele odgovoriti na neko specifično pitanje koje zanima eksperimentatora ”(str. 413).

135
Naravno, istraživači često žele doći do nalaza koje mogu generalizirati izvan granica samog
eksperimenta. Da bi postigli ovaj cilj, istraživači mogu u svoje eksperimente uključiti
karakteristike situacija na koje žele generalizirati. Na primjer, Ceci (1993) je opisao istraživački
program koji su on i njegovi kolege proveli na svjedočenju dječjih očevidaca. Opisao je kako je
njihov istraživački program djelomično motiviran jer prethodne studije na ovu temu nisu
zahvatile sve dimenzije stvarne situacije očevidaca. Ceci je opisala kako je njihov istraživački
program uključivao čimbenike kao što su više sugestivnih intervjua, vrlo dugi intervali
zadržavanja i prisjećanja na stresna iskustva. Uključivanje ovih čimbenika učinilo je
eksperimente reprezentativnijim za situacije koje zapravo sudjeluju kada djeca svjedoče

Ceci (1993) je također istaknula da su važne razlike ostale između eksperimenata i situacija iz
stvarnog života:

Visoka razina stresa, napadi na tijelo žrtve i gubitak kontrole obilježja su događaja koji
motiviraju forenzičke istrage. Iako su ovi čimbenici u igri u nekim našim drugim istraživanjima,
nikada nećemo eksperimentalno oponašati napadačku prirodu djela počinjenih nad djecom
žrtvama, jer su čak i ona najbliža istraživanja, poput medicinskih, socijalno i roditeljski
sankcionirana, za razliku od seksualnih napadi na djecu. (str. 41–42)

Kao što otkrivaju Cecijevi komentari, u nekim situacijama, poput onih koje uključuju
svjedočenje očevidaca o prezirnim djelima, mogu postojati važna etička ograničenja u
utvrđivanju vanjske valjanosti eksperimenata.

Vanjska valjanost nalaza istraživanja često se dovodi u pitanje zbog prirode "ispitanika". Kao što
vam je poznato, mnogi studiji psihologije uključuju studente koji sudjeluju u eksperimentima
kao dio svog uvodnog tečaja psihologije. Dawes (1991), između ostalog, tvrdi da su studenti
odabrana skupina koja ne mora uvijek pružiti dobru osnovu za stvaranje općih zaključaka o
ljudskom ponašanju i mentalnim procesima. Slično tome, Sue (1999) tvrdi da veći naglasak
istraživača na unutarnjoj valjanosti u odnosu na vanjsku valjanost smanjuje pozornost koja se

136
poklanja reprezentativnosti ljudi koji se proučavaju. Međutim, psiholozi općenito vjeruju da će
se njihovi nalazi generalizirati na populacije koje nisu one posebno testirane u njihovom
istraživanju, a malo je razloga za križanje valjanosti nalaza testiranjem populacija etničkih
manjina ili drugih nedovoljno zastupljenih populacija. Pitanja o vanjskoj valjanosti nalaza
istraživanja na temelju populacija koje se proučavaju posebno su važna u primijenjenim
istraživanjima. Na primjer, u medicinskim istraživanjima učinkoviti tretmani za muškarce možda
neće biti učinkoviti za žene, a djelotvorni tretmani za odrasle možda neće biti učinkoviti za
djecu.

Terenski eksperimenti, koje smo ukratko spomenuli u 4. poglavlju, jedan su od načina za

povećanje vanjske valjanosti istraživačkog istraživanja. Oni također mogu dati praktično znanje.
Primjerice, kako bi istražili percepciju ljudi o rizicima, sudionici dva terenska eksperimenta
trebali su odgovoriti na pitanja o rizicima tijekom pandemije gripe H1N1 2009. (Lee, Schwarz,
Taubman i Hou, 2010). Prvi eksperiment proveden je u sveučilišnom kampusu, a drugi u
trgovačkim centrima i u blizini poduzeća u centru grada. Pojedinci koji su pristali sudjelovati bili
su nasumično raspoređeni u eksperimentalno stanje, u kojem je konfederacija kihala i kašljala
prije davanja kratkog upitnika, ili u kontrolno stanje (bez kihanja, kašlja). Rezultati su pokazali
da je ova jednostavna manipulacija utjecala na percepciju rizika sudionika. Sudionici u stanju
kihanja, u usporedbi sa stanjem bez kihanja, više su ocjenjivali rizik od zaraze ozbiljnom
bolešću, rizik od srčanog udara prije 50. godine i rizik od smrti od zločina ili nesreće. Zanimljivo
je da su u usporedbi sa sudionicima u kontrolnom stanju, osobe koje su kihale također imale
veću vjerojatnost da favoriziraju saveznu potrošnju za cjepiva protiv gripe, a ne stvaranje
"zelenih" radnih mjesta. Budući da je ovaj eksperiment izveden u prirodnom okruženju,
vjerojatnije je da je reprezentativan za "stvarni svijet". Stoga možemo biti sigurniji da će se
rezultati generalizirati u druga stvarna okruženja nego da je u laboratoriju stvorena umjetna
situacija.

Vanjska valjanost eksperimentalnih nalaza također se može utvrditi djelomičnom replikacijom.

Djelomične replikacije obično se izvode kao rutinski dio postupka ispitivanja uvjeta pod kojima
se pojava pouzdano događa. Djelomična replikacija može pomoći u uspostavljanju vanjske
valjanosti pokazujući da se sličan eksperimentalni rezultat događa kada se koriste malo drugačiji

137
eksperimentalni postupci. Razmotrite isti osnovni eksperiment izveden i na velikom gradskom
privatnom sveučilištu i na malom koledžu u ruralnoj zajednici; sudionici i postavke u
eksperimentima su vrlo različite. Ako se dobiju isti rezultati čak i kod ovih različitih sudionika i
postavki, možemo reći da se nalazi mogu generalizirati za ove dvije populacije i postavke.
Primijetite da niti jedan eksperiment nema vanjsku valjanost; nalazi koji se javljaju u oba
eksperimenta imaju vanjsku valjanost.

Istraživači također mogu utvrditi vanjsku valjanost svojih nalaza radeći konceptualne replikacije.
Ono što želimo generalizirati iz bilo koje studije su konceptualni odnosi među varijablama, a ne
specifični uvjeti, manipulacije, postavke ili uzorci (vidi Banaji & Crowder, 1989; Mook, 1983).
Anderson i Bushman (1997) daju primjer koji ilustrira logiku konceptualne replikacije.
Razmislite o studiji s djecom od 5 godina kako biste utvrdili da li određena uvreda
("poohpoohhead") izaziva bijes i agresiju. Tada bismo mogli replicirati da vidimo da li ista
uvreda daje isti rezultat kod odraslih 35 godina. Kao što Anderson i Bushman navode, nalazi za
petogodišnjake vjerojatno se ne bi mogli ponoviti s tridesetpetogodišnjake, jer "" poohpoohhead
"jednostavno nema" udarac "za 5 i 35 godina" (str. 21). Međutim, ako želimo utvrditi vanjsku
valjanost ideje da „uvrede povećavaju agresivno ponašanje“, možemo upotrijebiti različite riječi
koje su značajne uvrede za svaku populaciju.

Kada su Anderson i Bushman (1997) na konceptualnoj razini ispitivali varijable povezane s

agresijom, otkrili su da su nalazi eksperimenata provedenih u laboratorijskim postavkama i
nalazi korelacijskih studija u okruženjima stvarnog svijeta vrlo slični. Zaključili su da "umjetni"
laboratorijski eksperimenti pružaju značajne informacije o agresiji jer pokazuju iste konceptualne
odnose koji se primjećuju u agresiji u stvarnom svijetu. Nadalje, laboratorijski eksperimenti
omogućuju istraživačima da izoliraju potencijalne uzroke agresije i istraže granične uvjete kada
će se agresija dogoditi ili neće.

138
Što ako se rezultati u laboratoriju i stvarnom svijetu ne slažu? Anderson i Bushman (1997) tvrde
da bi se ta odstupanja, umjesto dokaza za slabost bilo koje metode, trebala koristiti kako bi nam
pomogla da pročistimo teorije o agresiji. Odnosno, neslaganja bi nas trebala natjerati da
prepoznamo da u svakom okruženju mogu djelovati različiti psihološki procesi. Kada povećamo
razumijevanje ovih neslaganja, povećat ćemo razumijevanje agresije.

Utvrđivanje vanjske valjanosti svakog nalaza u psihologiji izvođenjem djelomičnih replikacija ili
konceptualnih replikacija bilo bi gotovo nemoguće. Ali ako ozbiljno shvatimo argumente poput
Dawesova (1991.) i Sue (1999.), kao što bismo doista trebali, čini se da se nalazimo pred
nemogućim zadatkom. Kako bismo, na primjer, mogli pokazati da će se eksperimentalni nalaz
dobiven sa skupinom studenata studenta generalizirati na skupine starijih osoba, zaposlenih
profesionalaca, manje obrazovanih pojedinaca i tako dalje? Underwood i Shaughnessy (1975)
predlažu jedan mogući pristup koji vrijedi razmotriti. Njihov je pojam da bismo trebali
pretpostaviti da je ponašanje relativno kontinuirano kroz vrijeme, predmete i postavke, osim ako
imamo razloga pretpostaviti drugačije. U konačnici, vanjska valjanost nalaza istraživanja
vjerojatno će se utvrditi više dobrom prosudbom znanstvene zajednice nego konačnim
empirijskim dokazima.

139
DIZAJN POVEZANIH GRUPA

Dizajn podudarnih grupa može se koristiti za stvaranje usporedivih grupa kada je na

raspolaganju premalo predmeta za slučajni zadatak da bi mogli učinkovito raditi.

Usklađivanje predmeta na zadatku ovisne varijable najbolji je pristup za stvaranje podudarnih

grupa, ali izvedba bilo kojeg zadatka podudaranja mora biti u korelaciji sa zadatkom ovisne
varijable.

Nakon što se ispitanici podudaraju na zadatku za podudaranje, oni bi trebali biti nasumično
dodijeljeni uvjetima nezavisne varijable.

Za učinkovit rad, dizajn slučajnih skupina zahtijeva uzorke dovoljne veličine kako bi se
osiguralo da se pojedinačne razlike među ispitanicima uravnoteže slučajnim dodjeljivanjem.
Odnosno, pretpostavka dizajna slučajnih skupina je da se pojedinačne razlike "prosječno
razlikuju" među skupinama. Ali koliko je predmeta potrebno da bi ovaj postupak prosječenja
mogao funkcionirati kako bi trebao?

Odgovor je "Ovisi." Trebat će više ispitanika za prosječno utvrđivanje individualnih razlika kada
se uzorci uzimaju iz heterogene populacije nego iz homogene.

Možemo biti relativno sigurni da nasumični raspored neće biti učinkovit u uravnoteženju razlika
među ispitanicima kada se ispituje mali broj ispitanika iz heterogenih populacija. Međutim,
upravo je takva situacija s kojom se istraživači susreću u nekoliko područja psihologije.
Primjerice, neki razvojni psiholozi proučavaju novorođenčad; drugi proučavaju starije osobe. I
novorođenčad i starije osobe zasigurno predstavljaju raznoliku populaciju, a psiholozi u razvoju
često imaju na raspolaganju samo ograničeni broj sudionika.

140
Jedna alternativa koju istraživači imaju u ovoj situaciji je da svim ispitanicima daju sve uvjete
eksperimenta, koristeći ponovljeni dizajn mjera (o čemu će se raspravljati u poglavlju 7). Ipak,
neke neovisne varijable zahtijevaju zasebne skupine predmeta za svaku razinu. Na primjer,
pretpostavimo da istraživači žele usporediti dvije vrste postnatalne skrbi za nedonoščad i da nije
moguće pružiti obje vrste njege svakom dojenčetu. U ovoj situaciji i mnogim drugima,
istraživači će u eksperimentu morati testirati zasebne skupine.

KLJUČNI POJAM

Dizajn podudarnih grupa dobra je alternativa kada se ni slučajni dizajn skupina ni dizajn
ponovljenih mjera ne mogu učinkovito koristiti. Logika dizajna podudarnih grupa je jednostavna
i uvjerljiva. Umjesto da vjeruje slučajnom zadatku u formiranje usporedivih skupina, istraživač
čini grupe jednakovrijednima poklapanjem ispitanika. Jednom kada se usporede usporedive
skupine na temelju podudaranja, logika dizajna podudarnih grupa jednaka je onoj za dizajn
slučajnih skupina

U većini upotreba dizajna podudarnih grupa koristi se zadatak za predtestiranje kako bi se

podudarali subjekti. Izazov je odabrati zadatak za predtestiranje (koji se naziva i zadatak za
podudaranje) koji izjednačava skupine na dimenziji koja je bitna za ishod eksperimenta. Dizajn
podudarnih grupa koristan je samo kada je dostupan dobar zadatak podudaranja.

Najpoželjniji zadatak podudaranja je onaj koji koristi isti zadatak koji će se koristiti u samom
eksperimentu. Na primjer, ako je ovisna varijabla u eksperimentu krvni tlak, sudionici bi se
trebali podudarati s krvnim tlakom prije početka eksperimenta. Usklađivanje se postiže
mjerenjem krvnog tlaka svih sudionika, a zatim formiranjem parova ili trojki ili četvorki
sudionika (ovisno o broju uvjeta u eksperimentu) koji imaju identičan ili vrlo sličan krvni tlak.
Tako će na početku eksperimenta sudionici različitih skupina u prosjeku imati ekvivalentni krvni
tlak. Tada istraživači mogu razumno pripisati bilo kojoj grupi razlike u krvnom tlaku na kraju

141
studije liječenju (pretpostavljajući da su ostale potencijalne varijable konstantne ili
uravnotežene).

U nekim eksperimentima primarna ovisna varijabla ne može se koristiti za podudaranje

ispitanika. Na primjer, razmotrite eksperiment koji podučava sudionike različitim pristupima
rješavanju zagonetke. Kad bi se dao pre-test kako bi se vidjelo koliko je vremena trebalo
pojedincima da riješe ovu zagonetku, sudionici bi vjerojatno naučili rješenje zagonetke tijekom
pred-ispita. Ako je to slučaj, tada bi bilo nemoguće uočiti razlike u brzini kojom su različite
skupine sudionika rješavale zagonetku nakon eksperimentalne manipulacije. U ovoj je situaciji
sljedeća najbolja alternativa za odgovarajući zadatak uporaba zadatka iz iste klase ili kategorije
kao i eksperimentalni zadatak. U našem eksperimentu rješavanja problema sudionici bi se mogli
usporediti sa svojim performansama kada rješavaju različitu zagonetku od eksperimentalne.
Manje poželjna, ali ipak moguća alternativa za podudaranje je uporaba zadatka iz druge klase od
eksperimentalnog zadatka. Za naš eksperiment rješavanja problema, sudionici bi se mogli
podudarati na nekom testu opće sposobnosti, poput testa prostorne sposobnosti. Međutim, kada
koriste ove alternative, istraživači moraju potvrditi da izvedba na podudarnom zadatku korelira s
izvedbom zadatka koji se koristi kao ovisna varijabla. Općenito, kako se smanjuje korelacija
između zadatka podudaranja i ovisne varijable, smanjuje se i prednost dizajna podudarnih grupa
u odnosu na dizajn slučajnih skupina.

Čak i kada je dostupan dobar zadatak podudaranja, podudaranje nije dovoljno za stvaranje
usporedivih skupina u eksperimentu. Na primjer, razmislite o dizajnu podudarnih skupina kako
biste usporedili dvije različite metode zbrinjavanja nedonoščadi kako bi povećali njihovu
tjelesnu težinu. Šest parova nedonoščadi moglo bi se podudarati s njihovom početnom tjelesnom
težinom. Ostaju, međutim, potencijalno relevantne karakteristike sudionika, izvan onih koje se
mjere zadatkom podudaranja.

142
Primjerice, dvije skupine prijevremeno rođene djece možda nisu usporedive po općem
zdravstvenom stanju ili po stupnju roditeljske privrženosti. Stoga je važno koristiti slučajni
raspored u dizajnu podudarnih grupa kako bi se pokušalo uravnotežiti druge potencijalne
čimbenike izvan zadatka podudaranja. Točnije, nakon podudaranja novorođenčadi s tjelesnom
težinom, osobe u svakom paru bile bi nasumično raspoređene u jednu od dvije skupine liječenja.
Zaključno, dizajn podudarnih grupa bolja je alternativa od dizajna slučajnih skupina kada je
dostupan dobar zadatak podudaranja i kada je na raspolaganju samo mali broj ispitanika za
eksperiment koji zahtijeva zasebne skupine za svaki uvjet.

DIZAJN PRIRODNIH SKUPINA

Pojedinačne varijable razlika (ili predmetne varijable) odabiru se umjesto da se njima manipulira
kako bi se stvorili dizajni prirodnih grupa.

Dizajn prirodnih skupina predstavlja vrstu korelacijskog istraživanja u kojem istraživači traže
kovarijacije između varijabli prirodnih skupina i ovisnih varijabli.

Uzročno zaključivanje o učincima varijabli prirodnih skupina ne postoji jer postoje vjerojatna
alternativna objašnjenja za razlike u skupinama.

KLJUČNI POJAM

Istraživače u mnogim područjima psihologije zanimaju neovisne varijable koje se nazivaju

varijablama individualnih razlika ili varijablama predmeta. Varijabla pojedinačnih razlika je
karakteristika ili osobina koja se razlikuje od pojedinca. Vjerska pripadnost primjer je varijable

143
individualnih razlika. Istraživači ne mogu manipulirati ovom varijablom nasumičnim
raspoređivanjem ljudi u katoličke, židovske, muslimanske, protestantske ili druge skupine.
Umjesto toga, istraživači „kontroliraju“ varijablu vjerske pripadnosti sustavnim odabirom
pojedinaca koji prirodno pripadaju tim skupinama. Varijable pojedinačnih razlika kao što su
spol, zatvorenost-ekstraverzija, rasa ili dob važne su neovisne varijable u mnogim područjima
psihologije. Važno je razlikovati eksperimente koji uključuju neovisne varijable čija se razina
odabire od onih koji uključuju neovisne varijable čijim se razinama manipulira. Eksperimenti
koji uključuju neovisne varijable čija je razina odabrana - poput varijabli pojedinačnih razlika -
nazivaju se dizajnom prirodnih skupina. Dizajn prirodnih skupina često se koristi u situacijama u
kojima nas etička i praktična ograničenja sprječavaju da izravno manipuliramo neovisnim
varijablama. Na primjer, bez obzira na to koliko bismo mogli biti zainteresirani za učinke velike
kirurgije na naknadnu depresiju, ne bismo mogli etički izvesti veliku operaciju na slučajno
dodijeljenoj skupini studenata uvodne psihologije, a zatim usporediti njihove simptome depresije
s onima iz druge skupine koja to nije učinila. primite operaciju! Slično tome, ako bismo bili
zainteresirani za vezu između razvoda i emocionalnih poremećaja, ne bismo mogli nasumično
dodijeliti neke ljude da se razvedu. Međutim, koristeći dizajn prirodnih skupina, možemo
usporediti ljude koji su operirali s onima koji nisu. Slično tome, ljudi koji su se odlučili razvesti
mogu se usporediti s onima koji su odlučili ostati u braku.

Istraživači koriste dizajn prirodnih skupina kako bi ispunili prva dva cilja znanstvene metode:
opis i predviđanje. Primjerice, studije su pokazale da ljudi koji su odvojeni ili razvedeni imaju
puno veću vjerojatnost da će dobiti psihijatrijsku skrb od onih koji su oženjeni, udovci ili su
ostali samci. Na temelju studija poput ovih, razvedene i vjenčane osobe možemo opisati u smislu
emocionalnih poremećaja i možemo predvidjeti koja će skupina vjerojatnije imati emocionalne
poremećaje.

Ozbiljni problemi mogu nastati kada se rezultati dizajna prirodnih skupina koriste za davanje
uzročnih izjava. Primjerice, nalaz da su razvedene osobe vjerojatnije od udatih osoba dobiti

144
psihijatrijsku skrb pokazuje da su ova dva čimbenika kovarija. Ovo otkriće moglo bi se uzeti kao
da razvod uzrokuje emocionalne poremećaje. No, prije nego što zaključimo da razvod uzrokuje
emocionalne poremećaje, moramo se uvjeriti da je ispunjen uvjet vremenskog rasporeda za
uzročno zaključivanje. Prethodi li razvod emocionalnom poremećaju ili emocionalni poremećaj
prethodi razvodu? Dizajn prirodnih skupina ne govori nam.

Dizajn prirodnih skupina također stvara probleme kada pokušavamo zadovoljiti treći uvjet za
dokazivanje uzročnosti, uklanjajući vjerojatne alternativne uzroke. Pojedinačne razlike koje se
proučavaju u dizajnu prirodnih skupina obično su zbunjene - skupine jedinki vjerojatno će se na
mnogo načina razlikovati uz varijablu koja se koristi za njihovo klasificiranje. Primjerice, osobe
koje se razvode i osobe koje ostaju u braku mogu se razlikovati s obzirom na niz karakteristika
koje nisu njihov bračni status, na primjer, njihove vjerske prakse ili financijske prilike. Sve
razlike uočene između razvedenih i vjenčanih osoba mogu biti posljedica ovih drugih
karakteristika, a ne razvoda.

Manipulacija koju radi "priroda" rijetko je kontrolirana vrsta koju smo očekivali utvrđujući
unutarnju valjanost eksperimenta.

Postoje pristupi za izvođenje uzročno-posljedičnih zaključaka u dizajnu prirodnih skupina. Jedan

učinkovit pristup zahtijeva proučavanje pojedinačnih razlika u kombinaciji s neovisnim
varijablama kojima se može manipulirati. Ova kombinacija više od jedne neovisne varijable u
jednom eksperimentu zahtijeva upotrebu složenog dizajna, što ćemo opisati u poglavlju 8. Za
sada prepoznajte da izvlačenje uzročno-posljedičnih zaključaka na temelju dizajna prirodnih
skupina može biti izdajničko poduzeće. Iako se takvi dizajni ponekad nazivaju
"eksperimentima", postoje važne razlike između eksperimenta koji uključuje varijablu
pojedinačnih razlika i eksperimenta koji uključuje manipuliranu varijablu.

145
SAŽETAK ŠESTOG POGLAVLJA

Istraživači provode eksperimente kako bi testirali hipoteze izvedene iz teorija, ali eksperimenti se
također mogu koristiti za testiranje učinkovitosti tretmana ili programa u primijenjenim uvjetima.
Eksperimentalna metoda idealno je pogodna za identificiranje odnosa uzroka i posljedice kada se
pravilno provode kontrolne tehnike manipulacije, održavanja uvjeta konstantnim i uravnoteženja.

U poglavlju 6 usredotočili smo se na primjenu ovih kontrolnih tehnika u eksperimentima u

kojima se različitim skupinama ispitanika daju različiti tretmani koji predstavljaju razine
neovisne varijable (vidi sliku 6.6). U dizajnu slučajnih skupina, grupe se formiraju pomoću
postupaka randomizacije tako da su skupine usporedive na početku eksperimenta. Ako skupine
nakon manipulacije izvode drugačije, a svi ostali uvjeti održavaju se konstantnima, pretpostavlja
se da je neovisna varijabla odgovorna za razliku. Slučajni raspored najčešća je metoda formiranja
usporedivih skupina. Ravnomjernom raspodjelom karakteristika ispitanika u uvjetima
eksperimenta, slučajnim dodjeljivanjem pokušava se osigurati uravnoteženost ili prosječnost
razlika među ispitanicima među skupinama u eksperimentu. Najčešća tehnika izvođenja
nasumičnog dodjeljivanja je randomizacija blokova.

Postoji nekoliko prijetnji unutarnjoj valjanosti eksperimenata koji uključuju ispitivanje neovisnih
skupina. Treba izbjegavati testiranje netaknutih skupina, čak i kada su skupine nasumično
dodijeljene uvjetima, jer će uporaba netaknutih skupina vrlo vjerojatno dovesti do zabune. Strane
varijable, poput različitih soba ili različitih eksperimentatora, ne smiju pomiješati neovisnu
varijablu od interesa.

Ozbiljnija prijetnja internoj valjanosti dizajna slučajnih skupina uključuje se kada ispitanici ne
uspiju uspješno dovršiti eksperiment. Selektivni gubitak subjekta događa se kada se subjekti
gube različito u uvjetima, a za gubitak je odgovorna neka karakteristika subjekta koja je
povezana s ishodom eksperimenta. Možemo pomoći u sprječavanju selektivnog gubitka

146
ograničavanjem ispitanika na one koji će vjerojatno uspješno dovršiti eksperiment ili ga možemo
nadoknaditi selektivnim ispuštanjem usporedivih ispitanika iz skupine koja nije doživjela
gubitak. Karakteristike potražnje i učinci eksperimentatora mogu se svesti na minimum
primjenom odgovarajućih eksperimentalnih postupaka, ali najbolje ih je kontrolirati pomoću
placebo kontrole i dvostrukih slijepih postupaka.

Nezavisni dizajn grupa

Kakos u grupe formirane

Slučajnim “Po prirodi”

Odgovarajuće

Zadatkom

Slučajni
dizajn Odgovarajući Prirodni

grupe dizajn grupe dizajn grupe

SLIKA 6.6 U ovom smo poglavlju predstavili tri dizajna neovisnih grupa.

147
Analiza podataka i statistika pružaju alternativu repliciranju kako bi se utvrdilo mogu li se
rezultati pojedinog eksperimenta koristiti kao dokaz da se tvrdi da je neovisna varijabla utjecala
na ponašanje. Analiza podataka uključuje upotrebu deskriptivne i inferencijalne statistike. Opis
rezultata eksperimenta obično uključuje upotrebu sredstava, standardnih odstupanja i mjera
veličine učinka. Meta analiza koristi mjere veličine efekta kako bi dala kvantitativni sažetak
rezultata velikog broja pokusa na važnom istraživačkom pitanju.

Inferencijalne statistike važne su u analizi podataka jer istraživači trebaju način da odluče jesu li
dobivene razlike u eksperimentu slučajne ili su posljedice neovisne varijable. Intervali povjerenja
i ispitivanje nulte hipoteze dvije su učinkovite statističke tehnike koje istraživači mogu koristiti
za analizu eksperimenata. Statistička analiza, međutim, ne može jamčiti da će eksperimentalni
nalazi biti značajni ili biti od praktičnog značaja. Replikacija ostaje konačni test pouzdanosti
nalaza istraživanja.

Istraživači također nastoje utvrditi vanjsku valjanost svojih eksperimentalnih nalaza. Pri
ispitivanju psiholoških teorija, istraživači imaju tendenciju naglašavati unutarnju valjanost u
odnosu na vanjsku. Jedan od učinkovitih pristupa za utvrđivanje vanjske valjanosti nalaza je
odabir reprezentativnih uzoraka svih dimenzija na kojima želite generalizirati. Provođenjem
terenskih eksperimenata istraživači mogu povećati vanjsku valjanost svojih istraživačkih nalaza
u stvarnim okruženjima. Djelomične replikacije i konceptualne replikacije dva su uobičajena
načina koja istraživači koriste za utvrđivanje vanjske valjanosti.

Dizajn podudarnih grupa alternativa je dizajnu slučajnih skupina kada je dostupan samo mali
broj ispitanika, kada je dostupan dobar zadatak podudaranja i kada eksperiment zahtijeva
zasebne skupine za svaki tretman. Najveći problem s dizajnom podudarnih grupa je taj što se
skupine izjednačuju samo na karakteristikama mjerenim zadatkom podudaranja. U dizajnu
prirodnih skupina istraživači odabiru razine neovisnih varijabli (obično individualne razlike ili
subjekt, varijable) i traže sustavne odnose između tih neovisnih varijabli i drugih aspekata
ponašanja. U osnovi, dizajn prirodnih skupina uključuje traženje korelacije između karakteristika

148
ispitanika i njihove izvedbe. Takvi dizajni korelacijskog istraživanja stvaraju probleme u
izvlačenju kauzalnih zaključaka.

Pitanja za provjeru

1. Opišite dva razloga zašto psiholozi provode eksperimente.

2. Opišite kako kontrolne tehnike manipulacije, održavanja uvjeta konstantnim i
uravnoteženja doprinose ispunjavanju tri uvjeta neophodna za uzročno zaključivanje.
3. Objasnite zašto su usporedive skupine tako bitna značajka dizajna slučajnih skupina i
opišite kako istraživači postižu usporedive skupine.
4. Utvrdite na što se "blok" odnosi u randomizaciji blokova i objasnite što ovaj postupak
postiže.
5. Koje biste preventivne korake mogli poduzeti ako pretpostavite da bi selektivni gubitak
predmeta mogao predstavljati problem u vašem eksperimentu?
6. Objasnite kako se placebo kontrole i dvostruko slijepe tehnike mogu koristiti za kontrolu
karakteristika potražnje i učinaka eksperimentatora.
7. Objasnite zašto metaanaliza omogućava istraživačima da izvuku jače zaključke o
načelima psihologije.
8. Objasnite što vam statistički značajan ishod testa inferencijalne statistike govori o učinku
neovisne varijable u eksperimentu.
9. Objasnite što biste mogli zaključiti ako se intervali pouzdanosti nisu preklapali kada ste u
eksperimentu testirali razliku između srednjih vrijednosti za dva stanja.
10. Ukratko opišite četiri načina na koja istraživači mogu utvrditi vanjsku valjanost nalaza
istraživanja.
11. Ukratko objasnite logiku dizajna podudarnih grupa i identificirajte tri uvjeta pod kojima
je podudaranje grupa bolja alternativa od dizajna slučajnih skupina.
12. Kako se varijable pojedinačnih razlika razlikuju od manipuliranih neovisnih varijabli i
zašto ta razlika otežava donošenje uzročnih zaključaka na temelju dizajna prirodnih
skupina?

149
POGLAVLJE SEDAM- Dizajni ponovljenih mjera

Pregled

Do sada smo razmatrali eksperimente u kojima ispitanici sudjeluju u samo jednom stanju
eksperimenta. Nasumično su dodijeljeni jednom uvjetu u dizajnu slučajnih skupina i podudarnih
grupa ili su odabrani da budu u jednoj grupi u dizajnu prirodnih skupina. Ovi dizajni neovisnih
grupa snažni su alati za proučavanje učinaka širokog spektra neovisnih varijabli. Međutim,
ponekad je učinkovitije da svaki ispitanik sudjeluje u svim uvjetima eksperimenta. Ti se dizajni
nazivaju dizajnom ponovljenih mjera (ili dizajnom s predmetima). U dizajnu neovisnih skupina,
zasebna skupina služi kao kontrola za skupinu kojoj se daje eksperimentalni tretman. U
ponovljenom dizajnu mjera, ispitanici služe kao vlastite kontrole jer sudjeluju i u
eksperimentalnim i u kontrolnim uvjetima.

Ovo poglavlje započinjemo istražujući razloge zašto se istraživači odlučuju koristiti dizajn
ponovljenih mjera. Zatim opisujemo jednu od središnjih značajki dizajna ponovljenih mjera.
Točnije, u dizajnu ponovljenih mjera, sudionici mogu pretrpjeti promjene tijekom eksperimenta
jer su više puta testirani. Sudionici se mogu poboljšati vježbanjem, na primjer, zato što saznaju
više o zadatku ili zato što su opušteniji u eksperimentalnoj situaciji. Također se mogu pogoršati s
vježbom - na primjer, zbog umora ili smanjene motivacije. Te se privremene promjene nazivaju
učinci prakse.

KLJUČNI POJAM

U poglavlju 6 opisali smo da se pojedinačne razlike među sudionicima ne mogu ukloniti u

dizajnu slučajnih skupina, ali se mogu uravnotežiti pomoću slučajnog dodjeljivanja. Slično tome,
učinci prakse koje sudionici doživljavaju zbog opetovanog testiranja u nacrtima ponovljenih
mjera ne mogu se eliminirati. Kao i pojedinačne razlike u dizajniranju slučajnih skupina, učinci
prakse mogu se uravnotežiti ili usredsrediti u uvjetima ponovljenog eksperimenta dizajniranja
150
mjera. Kad se uravnoteže u uvjetima, učinci prakse ne miješaju se s neovisnom varijablom i
rezultati eksperimenta mogu se interpretirati.

Naš primarni fokus u ovom poglavlju je opisati tehnike koje istraživači mogu koristiti za
uravnoteženje učinaka prakse. Također uvodimo postupke analize podataka za dizajne
ponovljenih mjera. Poglavlje zaključujemo razmatranjem problema koji se mogu pojaviti u
dizajnu ponovljenih mjera.

ZAŠTO ISTRAŽIVAČI KORISTE DIZAJNE PONAVLJENIH MJERA

Istraživači su odlučili koristiti dizajn ponovljenih mjera kako bi to učinili

(1) provesti eksperiment kada je na raspolaganju malo sudionika, (2) provesti eksperiment
učinkovitije, (3) povećati osjetljivost eksperimenta i (4) proučiti promjene u ponašanju sudionika
tijekom vremena.

Istraživači stječu nekoliko prednosti kada odluče koristiti dizajn ponovljenih mjera. Prvo, dizajni
ponovljenih mjera zahtijevaju manje sudionika od dizajna neovisnih grupa, pa su ti dizajni
idealni za situacije u kojima je dostupan samo mali broj sudionika. Istraživači koji rade
eksperimente s djecom, starijima ili posebnom populacijom, poput osoba s ozljedama mozga,
često imaju na raspolaganju mali broj sudionika.

Istraživači se odlučuju koristiti dizajne ponovljenih mjera čak i kad je dovoljan broj sudionika na
raspolaganju za dizajn neovisnih grupa. Dizajni koji se ponavljaju često su prikladniji i
učinkovitiji. Na primjer, Ludwig, Jeeves, Norman i DeWitt (1993) proveli su niz eksperimenata
proučavajući komunikaciju između dviju hemisfera mozga. Istražitelji su izmjerili koliko je

151
sudionicima trebalo da odluče imaju li dva kratko predstavljena pisma isto ime. Pisma su stigla iz
skupa AaBb. Sudionici su trebali pritisnuti tipku "podudaranje" kada su slova imala isto ime
(AA, aa, Bb, bb) i tipku "ne podudaranje" kada su slova imala različita imena (AB, ab, Ab, aB).
Bilo je nekoliko različitih načina na koji su parovi slova predstavljeni u četiri eksperimenta, ali u
tim su eksperimentima postojala dva glavna uvjeta. Ili su oba slova predstavljena jednoj
hemisferi (jednostrano) ili je po jedno slovo para predstavljeno svakoj hemisferi (bilateralno).
Kroz četiri eksperimenta, bilateralna prezentacija dovela je do bržeg odziva nego jednostrana
prezentacija. U tim su pokusima dvije hemisfere bile bolje od jedne!

Svako ispitivanje u predmetu Ludwig et al. (1993) eksperiment je trebao samo nekoliko sekundi
da se završi. Istraživači su mogli testirati odvojene skupine sudionika na jednostrane i bilateralne
uvjete, ali ovaj bi pristup bio užasno neučinkovit. Trebalo bi više vremena da podučite sudionike
o prirodi zadatka nego što bi to trebalo učiniti za sam zadatak! Ponovljeni dizajn mjera u kojem
je svaki sudionik testiran i na jednostranim i na bilateralnim ispitivanjima pružio je
eksperimentima daleko prikladniji i učinkovitiji način da odgovore na njihovo pitanje o tome
kako mozak obrađuje informacije.

Sljedeća važna prednost dizajna ponovljenih mjera je u tome što su oni općenito osjetljiviji od
dizajna neovisnih skupina. Osjetljivost eksperimenta odnosi se na sposobnost otkrivanja učinka
neovisne varijable čak i ako je učinak mali. U idealnom slučaju, sudionici studije slično reagiraju
na eksperimentalnu manipulaciju. Međutim, u praksi znamo da ljudi ne reagiraju svi na isti
način. Ova varijacija pogreške može biti posljedica varijacija postupka svaki put kad se provodi
eksperiment ili individualnih razlika među sudionicima. Eksperiment je osjetljiviji kada postoji
manja varijabilnost odgovora sudionika unutar uvjeta eksperimenta, odnosno manje varijacije
pogreške. Općenito, sudionici u dizajnu ponovljenih mjera varirat će unutar sebe manje tijekom
vremena eksperimenta nego što će se sudionici u dizajnu slučajnih skupina razlikovati od ostalih
sudionika. Drugi način da se to kaže je da je među ljudima obično više varijacija nego što je
unutar ljudi. Dakle, varijacije pogrešaka u pravilu će biti manje u dizajnu ponovljenih mjera. Što
je manje varijacija pogrešaka, to je lakše otkriti učinak neovisne varijable. Povećana osjetljivost

152
dizajna ponovljenih mjera posebno je privlačna istraživačima koji proučavaju neovisne varijable
koje imaju male (teško uočljive) učinke na ponašanje.

Istraživači također odlučuju koristiti dizajn ponovljenih mjera jer neka područja psiholoških
istraživanja zahtijevaju njegovu upotrebu. Kada istraživačko pitanje uključuje proučavanje
promjena u ponašanju sudionika tijekom vremena, na primjer u eksperimentu učenja, potreban je
ponovljeni dizajn mjera. Dalje, kad god eksperimentalni postupak zahtijeva da sudionici
međusobno uspoređuju dva ili više podražaja, ponavljaju se mjere mora se koristiti dizajn. Na
primjer, dizajn ponovljenih mjera morao bi se koristiti ako bi istraživač želio izmjeriti minimalnu
količinu svjetlosti koja se mora dodati prije nego što sudionici otkriju da je svjetlosno mjesto
postalo svjetlije Također bi se tražilo da istraživač želi da sudionici ocijene relativnu atraktivnost
niza fotografija. Područja istraživanja poput psihofizike (ilustrirane eksperimentom otkrivanja
svjetlosti) i skaliranja (ilustrirane ocjenama atraktivnosti) u velikoj se mjeri oslanjaju na dizajne
ponovljenih mjera. Časopisi poput Perception & Psychophysics i Journal of Experimental
Psychology: Human Perception and Performance često objavljuju rezultate pokusa koristeći
ponavljane mjere.

ULOGA UČINKA PRAKSE U DIZAJNIMA PONAVLJANIH MJERA

Dizajn ponavljanih mjera ne može se pobrkati pojedinačnim varijablama razlika jer iste osobe
sudjeluju u svakom stanju (razini) neovisne varijable.

Izvedba sudionika u dizajnu ponovljenih mjera može se mijenjati u različitim uvjetima samo
zbog ponovljenih ispitivanja (ne zbog neovisne varijable); te se promjene nazivaju učinci prakse.

Učinci prakse mogu ugroziti unutarnju valjanost eksperimenta s ponovljenim mjerama kada su
različiti uvjeti neovisne varijable predstavljeni istim redoslijedom svim sudionicima.

153
Postoje dvije vrste dizajna ponavljanih mjera (cjelovite i nepotpune) koje se razlikuju na
specifične načine na koje kontroliraju učinak vježbanja.

Utvrđivanje učinaka prakse

Ponovljeni projekti mjera imaju još jednu važnu prednost uz one koje smo već opisali. U dizajnu
ponovljenih mjera, karakteristike sudionika ne mogu zbuniti neovisnu varijablu kojom se
manipulira u eksperimentu. Isti sudionici testiraju se u svim uvjetima dizajna ponovljenih mjera,
pa je nemoguće završiti sa svjetlijim, zdravijim ili motiviranijim sudionicima u jednom stanju
nego u drugom. Formalnije rečeno, ne može biti zabune zbog varijabli pojedinačnih razlika u
dizajnu ponovljenih mjera. Odsutnost mogućnosti zbunjivanja pojedinačnim varijablama razlika
velika je prednost dizajna ponovljenih mjera. To, međutim, ne znači da ne postoje prijetnje
unutarnjoj valjanosti eksperimenata koji se rade pomoću ponovljenih mjera.

Postoji jedna potencijalna prijetnja internoj valjanosti jer se sudionici mogu s vremenom
promijeniti. Ponovljeno testiranje sudionika u dizajnu ponovljenih mjera daje im vježbu u
eksperimentalnom zadatku. Kao rezultat ove prakse, sudionici mogu biti sve bolji u izvršavanju
zadatka jer nauče više o zadatku ili mogu pogoršati zadatak zbog čimbenika kao što su umor i
dosada

Promjene koje sudionici podvrgavaju ponovljenom testiranju u dizajnu ponovljenih mjera

nazivaju se učinci prakse. Općenito, učinci prakse trebaju biti uravnoteženi u svim uvjetima u
dizajnu ponovljenih mjera, tako da učinci prakse "prosjekuju" u svim uvjetima. Ključ provođenja
interpretativnih eksperimenata korištenjem dizajna ponovljenih mjera je učenje korištenja
odgovarajućih tehnika za uravnoteženje učinaka prakse. Ukratko ćemo predstaviti dvije vrste
dizajna ponavljanih mjera prije nego što ćemo opisati uporabu određenih tehnika uravnoteženja.

Dvije vrste dizajna ponovljenih mjera su cjeloviti i nepotpuni dizajn. Specifične tehnike za
učinke balansiranja u praksi razlikuju se za dva ponovljena dizajna mjera, ali općeniti izraz koji

154
se koristi za ove tehnike uravnoteženja je protuteža. U cjelovitom dizajnu, učinci prakse
uravnoteženi su za svakog sudionika primjenom uvjeta za svakog sudionika nekoliko puta,
koristeći svaki put različite narudžbe. Stoga se svaki sudionik može smatrati "cjelovitim"
eksperimentom. U nepotpunom dizajnu, svaki se uvjet svakom sudioniku daje samo jednom.
Redoslijed davanja uvjeta razlikuje se među sudionicima, a ne za svakog sudionika, kao što je
slučaj u cjelovitom dizajnu. Efekti vježbanja u nepotpunom dizajnu prosječno se prosječuju kada
se rezultati kombiniraju za sve sudionike. Ovo se u ovom trenutku može činiti pomalo
zbunjujućim, ali nadamo se da će postati jasnije kako cjelovitije opisujemo ove vrste dizajna.
Samo imajte na umu da je glavni cilj korištenja dizajna ponovljenih mjera kontrola učinaka
vježbanja.

Uravnoteživanje efekata prakse u cjelovitom dizajnu

Učinci prakse uravnoteženi su u cjelovitom dizajnu unutar svakog sudionika pomoću

randomizacije blokova ili ABBA protuteže.

U randomizaciji blokova, svi se uvjeti eksperimenta (blok) nasumično raspoređuju svaki put kad
se prikažu.

U ABBA protuteži prikazan je slučajni slijed svih uvjeta, praćen suprotnim nizom.

Randomizacija blokova preferira se u odnosu na ABBA protutežu kada učinci prakse nisu
linearni ili kada učinci anticipacije mogu utjecati na učinak sudionika.

Istraživanje je pokazalo da sudionici koji gledaju fotografije koje prikazuju postavljene izraze
lica šest osnovnih ljudskih osjećaja (sreća, iznenađenje, strah, tuga, bijes i gađenje) mogu lako i
točno identificirati izraženu emociju. Sackeim, Gur i Saucy (1978) koristili su ponovljeni dizajn

155
mjera kako bi utvrdili izražava li jedna strana našeg lica osjećaje intenzivnije od druge. Razvili
su fotografiju cijelog lica i fotografiju zrcalne slike. Zatim su obje fotografije podijelili po sredini
čineći dvije kompozitne fotografije - jednu s dvije verzije lijeve strane lica i jednu s dvije verzije
desne strane. Ilustrativne fotografije predstavljene su na. U središtu je fotografija osobe koja
izražava gađenje. Dvije kompozitne fotografije izrađene iz središnje fotografije predstavljene su
s obje strane originala.

Sudionicima su prikazani dijapozitivi fotografija poput onih na slici i zatraženo je da svaki slajd
ocijene na skali od 7 bodova, ukazujući na intenzitet izražene emocije. Dijapozitivi su bili
prezentirani pojedinačno tijekom 10 sekundi, a sudionici su zatim dobili 35 sekundi da daju
ocjenu. Kritična neovisna varijabla u eksperimentu bila je verzija fotografije koja prikazuje jednu
od emocija (lijeva kompozitna, originalna ili desna kompozitna). Svaki je sudionik ocijenio 54
slajda: 18 lijevih kompozita, 18 originala i 18 desnih kompozita.

Ocjene emocionalnog intenziteta sudionika bile su stalno veće za lijevu kompoziciju nego za
desnu kompoziciju. Podudara li se ovaj nalaz s vašom prosudbom da se lice na ploči (a) čini
gadljivijim od lica na ploči (c)? Sackeim i sur. protumačio ova otkrića u smislu hemisferne
specijalizacije mozga. Općenito, lijeva hemisfera kontrolira desnu stranu tijela, a desna
hemisfera kontrolira lijevu stranu tijela. Dakle, lijevi kompozit odražava kontrolu desne
hemisfere, a desni kompozit kontrolu lijeve hemisfere. Veće ocjene emocionalnog intenziteta za
lijeve kompozitne fotografije sugeriraju da bi desna hemisfera mogla biti snažnije uključena od
lijeve hemisfere u stvaranju emocionalnog izraza.

Tumačenje razlika u ocjenama kritično ovisi o redoslijedu po kojem su dijapozitivi prezentirani

sudionicima. Razmislite što bi se moglo dogoditi ako bi prvo bile predstavljene sve izvorne
verzije, zatim svi desni, zatim svi lijevi. Ako se zamislite u ovom eksperimentu kako ocjenjujete
svaki od slajdova u ovom dugom nizu (preko 40 minuta), steći ćete osjećaj što podrazumijevamo
pod učincima vježbanja. Svakako će se vaša pažnja, motivacija i iskustvo u ocjenjivanju osjećaja
fotografija promijeniti tijekom rada kroz redoslijed slajdova. Ako ste dali slabije ocjene za
dijapozitive prikazane na kraju ovog dugog niza, vaše ocjene mogu odražavati intenzitet vlastitih

156
osjećaja dosade i umora, a ne intenzitet emocija koje su zapravo prikazane na fotografijama. Da
bi izbjegli ovu mogućnost, Sackeim i sur. koristili su tehnike uravnoteženja posebno razvijene za
upotrebu s cjelovitim dizajnom u pokusima ponovljenih mjera. Korištenjem ovih tehnika
uravnoteženja osigurali su da se svaka od tri verzije fotografija podjednako vjerojatno pojavi u
bilo kojem trenutku duge serije dijapozitiva.

U cjelovitom dizajnu sudionici dobivaju svaki tretman dovoljno puta da uravnoteže učinke
prakse za svakog sudionika. Kada je zadatak dovoljno jednostavan i ne oduzima previše vremena
(poput procjenjivanja emocionalnog intenziteta fotografija), moguće je svakom sudioniku pružiti
nekoliko iskustava sa svakim tretmanom. Zapravo se u nekim cjelovitim nacrtima testira samo
jedan ili dva sudionika i svaki sudionik doživi doslovno stotine pokusa. Međutim, češće se
istraživači koriste postupcima poput onih koje koriste Sackeim i sur. Odnosno, testira se
nekoliko sudionika, a svaki polaznik dobiva svaki tretman samo relativno mali broj puta.
Istraživači imaju dva izbora pri odlučivanju kako organizirati redoslijed kojim će se primjenjivati
tretmani u cjelovitom dizajnu: randomizacija blokova i ABBA protuteža.

Randomizacija blokova

U poglavlju 6 uveli smo randomizaciju blokova kao učinkovitu tehniku za dodjeljivanje

sudionika uvjetima u dizajnu slučajnih skupina. Randomizacija blokova također se može koristiti
za naručivanje uvjeta za svakog sudionika u cjelovitom dizajnu. Na primjer, Sackeim i sur.
dodijelili su svaku od tri verzije svojih fotografija (lijeva kompozitna, originalna i desna
kompozitna) 18 puta svakom sudioniku. Slijed pokusa prikazan u tablici 7.1 ilustrira kako se
randomizacija blokova može koristiti za uređenje redoslijeda tri uvjeta u njihovom eksperimentu.
Slijed od 54 ispitivanja podijeljen je u 18 blokova od 3 ispitivanja. Svaki blok pokusa sadrži tri
uvjeta pokusa slučajnim redoslijedom. Općenito, broj blokova u block-and-randomized
rasporedu jednak je broju primjena svakog stanja, a veličina svakog bloka jednaka je broju uvjeta
u eksperimentu.

157
Ako je sudionik ocijenio fotografije slijedeći slijed u blok-slučajnom rasporedu prikazanom u
tablici 7.1 (VIDI KNJIGU), malo je vjerojatno da bi promjene u pažnji, motivaciji ili iskustvu
sudionika s ocjenjivanjem fotografija utjecale na bilo koji od uvjeta više nego na bilo koji drugi.
S razumnim očekivanjima može se očekivati da će se učinci prakse prosječno povećati tijekom
tri eksperimentalna uvjeta. Određivanje prosječnog položaja svakog od tri uvjeta u blok-
randomiziranom slijedu daje okvirne pokazatelje uravnoteženja učinaka prakse. To se može
postići zbrajanjem brojeva ispitivanja na kojima se pojavljuje svaki uvjet i dijeljenjem sa 18. Na
primjer, originalna verzija fotografija ("O") pojavila se na pokusima 1, 5, 8, 11, 13, 18, 21, 24,
27, 28, 33, 34, 39, 40, 44, 48, 49 i 53. Prosječni položaj izvornih fotografija bio je, dakle, 27,6.
Odgovarajuće vrijednosti za lijevu i desnu kompozitnu fotografiju su 27,7, odnosno 27,2. To što
su ove prosječne vrijednosti toliko slične govori nam da nije vjerojatnije da će se pojaviti bilo
koja verzija fotografija na početku, sredini ili na kraju niza od 54 pokusa.

Randomizacija blokova učinkovita je u uravnoteženju učinaka prakse, ali svaki uvjet mora se
ponoviti nekoliko puta prije nego što možemo očekivati da će se učinci prakse prosječno
smanjiti. Ne bismo trebali očekivati da se efekti prakse uravnoteže nakon dva ili tri bloka - ništa
više nego što bismo očekivali da veličine uzorka od dvije ili tri u dizajnu slučajnih skupina
rezultiraju usporedivim skupinama. Srećom, dostupna je tehnika za uravnoteženje učinaka
vježbanja kada nije moguće upravljati svakim uvjetom dovoljno često da proces prosječenja
randomizacije blokova djeluje učinkovito.

ABBA protuteža U svom najjednostavnijem obliku, ABBA protuteža može se koristiti za

uravnoteženje efekata prakse u cjelovitom dizajnu sa samo dvije administracije svakog stanja.
ABBA protuteža uključuje predstavljanje uvjeta u jednom slijedu (tj. A, zatim B), a zatim
suprotnom od istog slijeda (tj. B pa A). Njegovo ime opisuje nizove kada u eksperimentu postoje
samo dva uvjeta (A i B), ali ABBA protuteža nije ograničena na eksperimente sa samo dva
uvjeta. Sackeim i sur. mogli predstaviti verzije svojih fotografija prema ABBA slijedu
navedenom u gornjem retku tablice 7.2 s oznakom "Stanje". Imajte na umu da bi u ovom slučaju
to doslovno bilo ABCCBA jer postoje tri uvjeta. Redoslijed tri uvjeta u prva tri ispitivanja
jednostavno je obrnut za ispitivanja 4 do 6. ABBA protuteža primjereno se koristi samo kada su
učinci prakse linearni. Ako su učinci vježbanja linearni, jednaka količina učinaka vježbanja

158
dodaje se ili oduzima od učinka na svakom slijedećem ispitivanju. Redak tablice 7.2 s oznakom
"Učinak prakse (linearni)" ilustrira kako ABBA protuteža može uravnotežiti učinke prakse. U
ovom se primjeru jedna "jedinica" hipotetičkih učinaka prakse dodaje izvedbi na svakom
ispitivanju. Budući da s prvim ispitivanjem ne bi bilo učinka vježbanja, količina prakse dodana
suđenju 1 u tablici je nula. Pokus 2 ima dodanu jednu jedinicu hipotetičkih učinaka zbog iskustva
sudionika s prvim ispitivanjem; u suđenju 3 dodane su dvije jedinice zbog iskustva sudionika s
dva ispitivanja, i tako dalje.

Ideju o utjecaju učinaka prakse možemo dobiti dodavanjem vrijednosti za svaki uvjet. Na
primjer, lijevi složeni uvjet dobiva najmanji (0) i najveći (5) utjecaj od učinaka vježbanja; pravi
složeni uvjet dobiva dvije srednje vrijednosti (2 i 3). Zbroj hipotetičkih učinaka prakse je 5 za
oba stanja. (Koji bi bio zbroj učinaka prakse za izvorno stanje?) ABBA ciklus se može
primijeniti s bilo kojim brojem uvjeta, ali mora postojati paran broj ponavljanja svakog uvjeta.

ABBA protuteže uravnotežuju vježbe još učinkovitije s većim brojem ponavljanja ciklusa.
Međutim, obično se koristi ABBA protuteža kada su broj uvjeta i broj ponavljanja svakog uvjeta
relativno mali.

Iako ABBA protuteža pruža jednostavno i elegantno sredstvo za uravnoteženje učinaka prakse,
nije bez ograničenja. Na primjer, ABBA protuteža je neučinkovita kada učinci vježbanja za
zadatak nisu linearni. To je ilustrirano u posljednjem retku tablice 7.2, nazvanom "Učinak prakse
(nelinearan)". Nelinearni učinci prakse mogu se pojaviti kada se izvedba sudionika dramatično
promijeni nakon izlaganja jednom ili više ispitivanja. U ovom primjeru lijevi kompozit prima
ukupno samo šest hipotetičkih jedinica praktičnih učinaka, a druga dva uvjeta dobivaju ukupno
po 12 jedinica. Kada učinci prakse uključuju nagle početne promjene praćene malim
promjenama nakon toga, istraživači ABBA protuteže uravnotežuju efekte vježbanja još
učinkovitije s većim brojem ponavljanja ciklusa. Međutim, obično se koristi ABBA protuteža
kada su broj uvjeta i broj ponavljanja svakog uvjeta relativno mali.

159
Iako ABBA protuteža pruža jednostavno i elegantno sredstvo za uravnoteženje učinaka prakse,
nije bez ograničenja. Na primjer, ABBA protuteža je neučinkovita kada učinci vježbanja za
zadatak nisu linearni. To je ilustrirano u posljednjem retku tablice 7.2, nazvanom "Učinak prakse
(nelinearan)". Nelinearni učinci prakse mogu se pojaviti kada se izvedba sudionika dramatično
promijeni nakon izlaganja jednom ili više ispitivanja. U ovom primjeru lijevi kompozit prima
ukupno samo šest hipotetičkih jedinica praktičnih učinaka, a druga dva uvjeta dobivaju ukupno
po 12 jedinica. Kada učinci prakse uključuju nagle početne promjene nakon kojih slijedi malo
promjena, istraživači CE naredbu ispituju prvo kontrolno stanje, a drugo eksperimentalno stanje.
Na taj bismo način mogli uravnotežiti učinke reda u dva stanja koristeći dva sudionika umjesto
jednog.

Da bismo ilustrirali tehnike za uravnoteženje učinaka prakse u nepotpunom dizajnu, poslužit

ćemo se eksperimentom ponovljenih mjera iz područja zdravstvene psihologije koji je istraživao
učinke aerobnih vježbi na raspoloženje sudionika (Hansen, Stevens i Coast, 2001). Svrha studije
bila je odrediti vremenski interval (e) vježbanja potrebnog za poboljšanje raspoloženja, a
istraživači su usporedili 30 minuta tihog odmora (0 vježbi) s 10, 20 i 30 minuta vježbanja.
Vježba se sastojala od vožnje stacionarnog ergometrijskog bicikla koji je omogućio praćenje
otkucaja srca (HR). Tijekom vježbi, razdoblje zagrijavanja korišteno je za postizanje ciljanog
HR-a umjerenog intenziteta vježbanja, a zatim su sudionici biciklirali potrebnu količinu vremena
u ispitivanju, zadržavajući pritom taj puls. Prije vježbanja i nakon perioda hlađenja (nakon
vježbe), sudionici su sastavili popis raspoloženja kako bi procijenili svoje raspoloženje "u tom
trenutku". Svaka je sudionica testirana u svakom od četiri uvjeta, sa sesijama testiranja istog
dana u tjednu, u razmaku od tjedan dana tijekom četiri uzastopna tjedna. Sudionici su nasumično
dodijeljeni redoslijedu od četiri uvjeta.

Prije opisa tehnike kojom se mogu uravnotežiti učinci vježbanja za neovisnu varijablu u
nepotpunom dizajnu, kratki ćemo osvrt na rezultate Hansen i sur. studija. Ovisna varijabla u ovoj
studiji bila je razlika između ocjena raspoloženja sudionika prije vježbanja i nakon vježbanja (te
prije i nakon odmora u 0 uvjetu vježbanja). Istraživači su ispitivali promjene u depresiji, tjeskobi,

160
bijesu, umoru i zbunjenosti (npr. Osjećaj preplavljenosti) i pozitivno raspoloženje. Sveukupno,
rezultati su pokazali da vježbanje poboljšava snagu i smanjuje zbunjenost, umor i ukupno
negativno raspoloženje (zbroj rezultata raspoloženja). Koliko je vježbanja bilo potrebno da bi se
vidjeli ti učinci? Analize su pokazale da su se ta poboljšanja dogodila sa samo 10 minuta
vježbanja! S 20 minuta vježbe sudionici su iskusili daljnja poboljšanja u osjećaju zbunjenosti;
nisu viđena dodatna poboljšanja raspoloženja kad su sudionici postigli 30 minuta vježbanja.
Hansen i sur. (2001) zaključili su da, zajedno s preporukama u vezi s kondicijom (npr. Centri za
kontrolu bolesti), „da bi iskusili pozitivne kondicije i zdravstvene dobrobiti, zdrave odrasle osobe
trebale bi sudjelovati u ukupno trideset minuta umjerene tjelesne vježbe dnevno, nakupljene u
kratkim napadima tijekom cijelog dana “(str. 267).

Sada skrećemo pozornost na tehnike uravnoteženja koje se koriste u nekompletnom dizajnu. U

nekompletnom dizajnu bitno je uravnotežiti učinke prakse mijenjajući redoslijed prikazanja
uvjeta.

Opće pravilo za uravnoteženje učinaka prakse u nekompletnom dizajnu je jednostavno: svaki

uvjet eksperimenta mora se podjednako često pojavljivati u svakom rednom položaju (1., 2., 3.
itd.). Dostupno je nekoliko tehnika za zadovoljavanje ovog općeg pravila. Te se tehnike razlikuju
po tome što dodatno uravnoteženje postižu, ali sve dok se tehnike pravilno koriste, osnovno će
pravilo biti ispunjeno i eksperiment će biti razumljiv. Odnosno, ako se provede odgovarajuće
uravnoteženje, tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi je li neovisna varijabla, a ne učinci prakse,
utjecala na ponašanje sudionika.

Svi mogući postupci

Poželjna tehnika uravnoteženja učinaka prakse u nekompletnom dizajnu je korištenje svih

mogućih redoslijeda uvjeta. Svaki je sudionik nasumično dodijeljen jednom od naloga. Uz samo
dva uvjeta postoje samo dva moguća naloga (AB i BA); uz tri uvjeta postoji šest mogućih naloga
(ABC, ACB, BAC, BCA, CAB, CBA). Općenito, postoji N! (što se čita “N factorial”) moguće
narudžbe s N uvjeta, gdje N! jednako N (N1) (N2). . . (N [N1]). Kao što smo upravo vidjeli,
postoji šest mogućih narudžbi s tri uvjeta, što je 3! (3 2 1 6). Broj potrebnih narudžbi dramatično

161
se povećava s povećanjem broja uvjeta. Na primjer, za pet uvjeta postoji 120 mogućih naloga, a
za šest uvjeta postoji 720 mogućih naloga. Zbog toga je upotreba svih mogućih narudžbi obično
ograničena na eksperimente koji uključuju četiri ili manje uvjeta.

Budući da su u Hansen i sur. postojala četiri stanja. (2001) eksperiment vježbanja, bila bi
potrebna 24 slijeda za dobivanje svih mogućih redoslijeda uvjeta. Te su sekvence (redoslijedi
uvjeta) prikazani u lijevoj polovici tablice 7.3.(VIDI KNJIGU) Korištenje svih mogućih narudžbi
zasigurno zadovoljava opće pravilo da se osigura da se svi uvjeti pojavljuju u svakom rednom
položaju podjednako često. Prvi redni položaj to uravnoteženje najjasnije prikazuje: Prvih šest
slijedova započinje s uvjetom vježbe 0, a svaki od sljedećih šest nizova slijedova započinje s
jednim od tri uvjeta vježbanja. Isti obrazac vrijedi za svaki od četiri redna položaja. Na primjer,
uvjet "0" pojavljuje se šest puta u drugom rednom položaju, šest puta u trećem rednom položaju i
šest puta u četvrtom rednom položaju. Isto vrijedi i za uvjete vježbanja od 10, 20 i 30 minuta.
Postoji još jedno pitanje koje se mora riješiti prilikom odluke o korištenju svih mogućih
narudžbi. Da bi ova tehnika bila učinkovita, bitno je da se barem jedan sudionik testira sa svakim
od mogućih redoslijeda uvjeta. Odnosno, barem jedan sudionik trebao bi dobiti narudžbu
0102030, barem jedan bi trebao dobiti narudžbu 0103020 itd. Stoga za upotrebu svih mogućih
narudžbi potrebno je najmanje onoliko sudionika koliko je mogućih narudžbi. Dakle, ako postoje
četiri uvjeta u eksperimentu, potrebna su najmanje 24 sudionika (ili 48, ili 72, ili neki drugi
višekratnik od 24). Ovo ograničenje čini vrlo važnim da istraživač ima dobru predodžbu o broju
potencijalnih sudionika na raspolaganju prije testiranja prvog sudionika.

Odabrane narudžbe

Upravo smo opisali poželjnu metodu za uravnoteženje učinaka prakse u nekompletnom dizajnu,
sve moguće narudžbe. Međutim, postoje slučajevi kada upotreba svih mogućih narudžbi nije
praktična. Na primjer, ako bismo htjeli upotrijebiti nepotpuni dizajn za proučavanje neovisne

162
varijable sa sedam razina, morali bismo testirati 5.040 sudionika ako bismo koristili sve moguće
narudžbe - po jednog sudionika za svaki od mogućih naloga iz sedam uvjeta (7 naloga ). Očito
nam je potrebna neka alternativa korištenju svih mogućih narudžbi ako želimo upotrijebiti
nepotpuni dizajn za eksperimente s pet ili više uvjeta.

Učinci prakse mogu se uravnotežiti korištenjem samo nekih od mogućih narudžbi. Broj
odabranih narudžbi uvijek će biti jednak višekratniku broja uvjeta u eksperimentu. Na primjer,
da bismo napravili eksperiment s jednom neovisnom varijablom sa sedam razina, moramo
odabrati 7, 14, 21, 28 ili neki drugi višestruki od sedam naloga kako bismo uravnotežili učinke
prakse. Dvije osnovne varijacije korištenja odabranih narudžbi prikazane su u tablici 7.3. Da
bismo vam omogućili izravniju usporedbu vrsta uravnoteženja, ilustrirali smo tehnike za
odabrane narudžbe s neovisnom varijablom od četiri razine iz Hansen i sur. (2001) eksperiment
koji smo opisali u prethodnom odjeljku.

Prva vrsta uravnoteženja pomoću odabranih narudžbi naziva se Latinski trg. Na Latinskom trgu
ispunjava se opće pravilo za uravnoteženje učinaka prakse.

Odnosno, svaki se uvjet pojavljuje na svakom rednom položaju jednom. Primjerice, desno od
središta tablice 7.3, možemo vidjeti da se na Latinskom trgu uvjet "0" pojavljuje točno jednom u
prvom, drugom, trećem i četvrtom rednom položaju. To vrijedi za svaki uvjet. Uz to, na
latinskom trgu svaki uvjet točno prethodi i slijedi svaki drugi uvjet. Ispitivanje Latinskog trga u
tablici 7.3 pokazuje da se red "0-10" pojavljuje jednom, kao i red "10-0". Redoslijed "10–20"
pojavljuje se jednom, kao i redoslijed "20–10", i tako dalje, za svaku kombinaciju uvjeta.
(Postupak izrade latinskog trga opisan je u okviru 7.2.) (VIDI KNJIGU)

Druga tehnika uravnoteženja koja koristi odabrane narudžbe zahtijeva da započnete slučajnim
redoslijedom uvjeta i da sistemski rotirate ovu sekvencu tako da se svaki uvjet svaki put pomiče
za jedan položaj ulijevo (pogledajte primjer s desne strane u tablici 7.3). (VIDI KNJIGU)
Korištenje slučajnog početnog poretka s rotacijom učinkovito uravnotežuje efekte vježbanja jer

163
se, poput Latinskog kvadrata, svaki uvjet pojavljuje u svakom rednom položaju. Međutim,
sustavna rotacija sekvenci znači da svaki uvjet uvijek slijedi i uvijek prethodi istim ostalim
uvjetima (npr. 30 uvijek dolazi nakon 20 i prije 0), što nije poput tehnike Latinskog kvadrata.
Jednostavnost slučajnog polaznog reda s tehnikom rotacije i njegova primjenjivost na
eksperimente s više od četiri uvjeta njegove su primarne prednosti.

Korištenje svih mogućih naloga, latiničnih kvadrata i slučajnih početnih naloga s rotacijom
jednako su učinkoviti u uravnoteženju učinaka prakse, jer sve tri tehnike osiguravaju da se svaki
uvjet jednako često pojavljuje u svakom rednom položaju. Bez obzira na to koju tehniku netko
koristi za uravnoteženje učinaka vježbanja, nizovi uvjeta trebaju biti u potpunosti pripremljeni
prije testiranja prvog sudionika, a sudionici bi trebali biti nasumično dodijeljeni tim sekvencama.

ANALIZA PODATAKA DIZAJNA PONAVLJANIH MJERA

Opisivanje rezultata

Analiza podataka za cjeloviti dizajn započinje izračunavanjem sažetog rezultata (npr. Srednje
vrijednosti, medijana) za svakog sudionika.

Opisna statistika koristi se za sumiranje izvedbe svih sudionika za svaki uvjet neovisne varijable.

Nakon provjere podataka za pogreške i izvanredne vrijednosti, prvi korak u analizi eksperimenta
s ponovljenim mjerama je sumiranje izvedbe sudionika u svakom stanju eksperimenta. U dizajnu
slučajnih skupina to znači jednostavno navođenje bodova ispitanika testiranih u svakom od
uvjeta eksperimenta, a zatim sažimanje tih rezultata s opisnom statistikom kao što su srednja
vrijednost i standardna devijacija. U nepotpunom dizajnu ponovljenih mjera, svaki sudionik daje
po jedan rezultat u svakom stanju, ali i dalje je relativno jednostavno sažeti bodove za svaki
uvjet. Pritom trebate biti oprezni dok "odmotavate" razne redoslijede u kojima su sudionici
testirani kako bi bili sigurni da su bodovi sudionika navedeni u ispravnom stanju. Nakon što se

164
zajedno nabroje sve ocjene za svaki uvjet, mogu se izračunati sredstva i standardna odstupanja
koja opisuju izvedbu u svakom stanju.

Dodatni korak treba poduzeti pri analizi cjelovitog dizajna ponovljenih mjera. Prvo morate
izračunati rezultat za svakog sudionika u svakom stanju prije nego što počnete sažimati i
opisivati rezultate. Ovaj dodatni korak neophodan je jer se svaki sudionik testira u svakom stanju
više puta u cjelovitom dizajnu. Na primjer, pet sudionika testirano je u eksperimentu percepcije
vremena koji je izveden kao demonstracija u učionici cjelovitog dizajna ponovljenih mjera.
Svrha eksperimenta nije bila testiranje točnosti procjena vremena sudionika u usporedbi sa
stvarnim duljinama intervala. Umjesto toga, svrha eksperimenta bila je utvrditi jesu li se procjene
sudionika vremenom sustavno povećavale s povećanjem duljina. Drugim riječima, bi li sudionici
mogli razlikovati intervale različitih duljina?

Svaki sudionik eksperimenta testiran je šest puta na svakoj od četiri dužine intervala (12, 24, 36 i
48 sekundi). Randomizacija blokova korištena je za određivanje redoslijeda prikazivanja
intervala. Stoga je svaki sudionik pružio 24 vremenske procjene, šest procjena za svaku od četiri
duljine intervala. Bilo koja od šest procjena za određeni vremenski interval kontaminirana je
učincima prakse, pa je potrebna neka mjera koja kombinira informacije kroz šest procjena.
Tipično, srednja vrijednost za šest procjena za svaki interval izračunava se za svakog sudionika
kako bi se pružila pojedinačna procjena učinka u svakom stanju. Kao što se možda sjećate,
ekstremni rezultati mogu utjecati na srednju vrijednost; sasvim je moguće da su sudionici dali
krajnje procjene vremenskih intervala za barem jedan od šest testova svakog intervala.

Dakle, za ovaj određeni skup podataka, medijan šest procjena vjerojatno pruža najbolju mjeru
koja odražava procjene sudionika o vremenskim intervalima. Te su medijane procjene
(zaokružene na najbliži cijeli broj) navedene u tablici 7.4. (VIDI KNJIGU) (Možda ćete biti
naviknuti vidjeti srednju vrijednost i medijan kao opisnu statistiku koja rezimira učinak grupe;
međutim, kao što ilustrira ovaj primjer, ovi sažeti statistički podaci mogu se koristiti i za
predstavljanje učinka jedne osobe kada je taj učinak "prosjek" u ispitivanjima ili testovima .)

165
Nakon što se dobije pojedinačni rezultat za svakog sudionika u svakom stanju, sljedeći je korak
sažimanje rezultata među sudionicima, koristeći odgovarajuću opisnu statistiku. Prosječna
procjena i standardno odstupanje (SD) za svaki od četiri intervala navedeni su u retku s oznakom
"Prosječno (SD)" u tablici 7.4. (VIDI KNJIGU) Iako su podaci za samo pet sudionika uključeni
u tablicu, ove prosječne procjene pokazuju da se čini da su sudionici razlikovali intervale
različitih duljina, barem u intervalima do 36 sekundi.

Opći postupci i logika za ispitivanje nulte hipoteze i za

intervali pouzdanosti za dizajne ponovljenih mjera slični su onima koji se koriste za dizajne
slučajnih skupina.

Analiza podataka za eksperimente korištenjem dizajna ponovljenih mjera uključuje iste opće
postupke koje smo opisali u poglavlju 6 za analizu eksperimenata s dizajnom slučajnih skupina.
Istraživači koriste testiranje nulte hipoteze i intervale povjerenja kako bi tvrdili je li neovisna
varijabla utjecala na ponašanje. Upotrijebit ćemo eksperiment vremenske percepcije kako bismo
ilustrirali kako istraživači potvrđuju ono što podaci otkrivaju kada koriste dizajne ponovljenih
mjera.

Fokus analize eksperimenta vremenske percepcije bio je na tome mogu li sudionici razlikovati
intervale različitih duljina. Ne možemo tvrditi da su sudionici mogli razlikovati intervale različite
duljine dok ne znamo da su srednje razlike u tablici 7.4 (VIDI KNJIGU) veće nego što bi se
očekivalo samo na temelju varijacije pogreške. Odnosno, iako se čini da su sudionici mogli
razlikovati različite intervale, ne znamo je li njihov nastup bio drugačiji od onoga koji bi se
dogodio slučajno. Stoga moramo razmotriti upotrebu analitičkih alata za ispitivanje nulte

166
hipoteze i izgradnju intervala povjerenja koji će nam pomoći da donesemo odluku o
učinkovitosti neovisne varijable.

Jedna od karakterističnih karakteristika analize dizajna ponovljenih mjera je način na koji se

procjenjuje varijacija pogreške. U poglavlju 6 opisali smo da za dizajn slučajnih skupina
pojedinačne razlike među sudionicima unutar skupina daju procjenu varijacije pogreške.
Međutim, u ponovljenim nacrtima mjera, razlike među sudionicima nisu samo uravnotežene -
one se zapravo uklanjaju iz analize. Sposobnost uklanjanja sustavnih varijacija zbog sudionika u
nacrtima ponovljenih mjera čini ove dizajne općenito osjetljivijima od dizajna slučajnih skupina.
Izvor varijacija pogrešaka u dizajnu ponovljenih mjera su razlike u načinu na koji uvjeti utječu
na različite sudionike.

PROBLEM DIFERENCIJALNOG PRIJENOSA

Diferencijalni prijenos događa se kada učinci jednog stanja traju i utječu na performanse u
sljedećim uvjetima.

Varijable koje mogu dovesti do diferencijalnog prijenosa trebaju se testirati primjenom dizajna
slučajnih skupina jer diferencijalni prijenos ugrožava unutarnju valjanost dizajna ponovljenih
mjera.

Diferencijalni prijenos može se identificirati usporedbom rezultata za istu neovisnu varijablu

kada se testira u dizajnu ponovljenih mjera i u dizajnu slučajnih skupina.

167
KLJUČNI POJAM
Istraživači mogu prevladati potencijalni problem efekata prakse u dizajniranju ponovljenih mjera
korištenjem odgovarajućih tehnika za uravnoteženje učinaka prakse. Postoji mnogo ozbiljniji
potencijalni problem koji se može pojaviti u dizajniranju ponovljenih mjera, a poznat je pod
nazivom diferencijalni prijenos (Poulton, 1973, 1975, 1982; Poulton i Freeman, 1966).
Diferencijalni prijenos nastaje kada se izvedba u jednom stanju razlikuje ovisno o stanju koje joj
prethodi.

Razmotrite eksperiment rješavanja problema u kojem se uspoređuju dvije vrste uputa u dizajnu
ponovljenih mjera. Jedan set uputa

očekuje se da će poboljšati rješavanje problema, dok drugi set uputa (B) služi kao neutralni uvjet
upravljanja. Razumno je očekivati da sudionici testirani u nalogu AB neće biti u stanju ili neće
htjeti napustiti pristup opisan u A uputama kada bi trebali slijediti B upute. Odustajanje od
"dobre stvari" koju su sudionici imali prema uputi A bilo bi pandan uspješnom slijeđenju
opomene "Ne mislite na ružičaste slonove!" Kad sudionici ne odustanu od uputa iz prvog uvjeta
(A) dok bi trebali slijediti upute B, svaka razlika između dva uvjeta smanjuje se. Za te sudionike,
na kraju, uvjet B zapravo nije isproban. Eksperiment postaje situacija u kojoj se sudionici
testiraju u stanju "AA", a ne u stanju "AB".

Općenito, prisutnost diferencijalnog prijenosa ugrožava unutarnju valjanost jer postaje nemoguće
utvrditi postoje li istinske razlike između uvjeta. Također nastoji podcijeniti razlike između
uvjeta i na taj način smanjiti vanjsku valjanost nalaza. Stoga, kad bi se mogao dogoditi
diferencijalni prijenos, istraživači bi trebali odabrati neovisni dizajn grupa. Diferencijalni
prijenos je dovoljno čest s nastavnim varijablama da se ne savjetuje uporaba dizajna ponovljenih
mjera za ove studije (Underwood i Shaughnessy, 1975). Nažalost, diferencijalni prijenos može
nastati u bilo kojem ponovljenom dizajnu mjera. Na primjer, učinak 50 jedinica marihuane može
se razlikovati ako se primijeni nakon što je sudionik primio 200 jedinica, nego ako se primijeni

168
nakon što je sudionik primio placebo (npr. Ako sudionik ima povećanu toleranciju na marihuanu
nakon primanja doze od 200) . Međutim, postoje načini da se utvrdi je li vjerojatno došlo do
diferencijalnog prijenosa.

Najbolji način da se utvrdi je li diferencijalni prijenos problem jest napraviti dva odvojena
eksperimenta (Poulton, 1982). U oba eksperimenta proučavala bi se ista neovisna varijabla, ali u
jednom bi se eksperimentu koristio slučajni skup, a u drugom dizajn ponovljenih mjera. Dizajn
slučajnih skupina ne može uključivati diferencijalni prijenos jer se svaki sudionik testira u samo
jednom stanju. Ako eksperiment koji koristi dizajn ponovljenih mjera pokazuje isti učinak
neovisne varijable kao onaj prikazan u dizajnu slučajnih skupina, tada vjerojatno nije bilo
diferencijalnog prijenosa. Međutim, ako dva dizajna pokazuju različite učinke za istu neovisnu
varijablu, diferencijalni prijenos vjerojatno će biti odgovoran za različit ishod u dizajnu
ponovljenih mjera. Kada se dogodi diferencijalni prijenos, rezultati dizajna slučajnih skupina
trebaju se koristiti za najbolji opis učinka neovisne varijable.

SAŽETAK SEDMOG POGLAVLJA

Nacrti ponavljanih mjera pružaju djelotvoran i djelotvoran način provođenja eksperimenta

upravljajući svim uvjetima u eksperimentu svakim sudionikom (vidi sliku 7.3). Dizajni
ponovljenih mjera korisni su kada je na raspolaganju vrlo mali broj sudionika ili kada se
neovisna varijabla može najučinkovitije proučiti nekoliko puta testiranjem manjeg broja
sudionika. Dizajni ponovljenih mjera uglavnom su osjetljiviji eksperimenti. Konačno, određena
područja psihološkog istraživanja (npr. Psihofizika) mogu zahtijevati upotrebu dizajna
ponovljenih mjera.

169
Da bi bilo koji ponovljeni eksperiment s dizajnom mjera mogao biti protumačiv, učinci prakse
moraju biti uravnoteženi. Učinci prakse su promjene kroz koje polaznici prolaze zbog
opetovanog testiranja. U cjelovitom dizajnu ponovljenih mjera, učinci vježbanja uravnoteženi su
za svakog sudionika. Randomizacija blokova i ABBA protuteža mogu se koristiti za
uravnoteženje učinaka prakse u cjelovitom dizajnu ponovljenih mjera. Međutim, ABBA
protuteža ne smije se koristiti ako se očekuje da učinci prakse budu nelinearni ili ako su
vjerojatni učinci predviđanja.

U nepotpunom dizajnu ponovljenih mjera, svaki sudionik prima svaki tretman samo jednom, a
uravnoteženje učinaka prakse postiže se među sudionicima. Tehnike uravnoteženja učinaka
prakse u nekompletnom dizajnu ponovljenih mjera uključuju ili upotrebu svih mogućih naloga ili
odabranih naloga (latinični kvadrat i rotacija slučajnog početnog naloga).

Proces analize podataka rezultata dizajna ponovljenih mjera u osnovi je isti kao i postupak
analize rezultata dizajna slučajnih skupina. Dodani korak za cjeloviti dizajn ponovljenih mjera je
da se ocjene svakog sudionika prvo moraju sažeti unutar svakog uvjeta.

. Podaci se ispituju na pogreške, a zatim sažimaju pomoću opisnih statistika kao što su srednja
vrijednost, standardno odstupanje i mjere učinka. Ispitivanje nulte hipoteze i intervali
pouzdanosti koriste se da bi se tvrdilo da je neovisna varijabla utjecala na ponašanje.

Najozbiljniji problem u bilo kojem dizajnu ponovljenih mjera je diferencijalni prijenos - kada se
izvedba u jednom stanju razlikuje ovisno o tome koji uvjet slijedi. Dostupni su postupci za
otkrivanje prisutnosti diferencijalnog prijenosa, ali malo je toga što se može učiniti da se spasi
studija u kojoj se on događa.

170
Pitanja za provjeru
1. Opišite što je uravnoteženo u dizajnu slučajnih grupa, a što uravnoteženo u dizajnu
ponovljenih mjera.
2. Ukratko opišite četiri razloga zašto bi se istraživači odlučili koristiti dizajn ponovljenih
mjera.
3. Definirajte osjetljivost i objasnite zašto su dizajni ponovljenih mjera često osjetljiviji od
dizajna slučajnih skupina.
4. Razlikovati cjeloviti dizajn i nepotpuni dizajn dizajna ponovljenih mjera.
5. Kakve mogućnosti imaju istraživači u uravnoteženju učinaka prakse u eksperimentu s
ponovljenim mjerama koristeći cjelovit dizajn?
6. Pod koje biste dvije okolnosti preporučili protiv ABBA protuteže za uravnoteženje
učinaka prakse u ponovljenom eksperimentu s mjerama koristeći cjelovit dizajn?
7. Navedite opće pravilo za uravnoteženje učinaka prakse u eksperimentima s ponovljenim
mjerama pomoću nepotpunog dizajna.
8. Ukratko opišite tehnike koje istraživači mogu koristiti za uravnoteženje učinaka prakse u
eksperimentima s ponovljenim mjerama koristeći nepotpuni dizajn. Utvrdite koja je od
ovih tehnika poželjnija i objasnite zašto.
9. Objasnite zašto je potreban dodatni početni korak da bi se saželi podaci za eksperiment
koji uključuje cjeloviti dizajn ponovljenih mjera.
10. Opišite kako istraživači mogu utvrditi je li došlo do diferencijalnog prijenosa u
eksperimentu s ponovljenim mjerama.

171
POGLAVLJE OSAM- KOMPLEKSNI DIZAJNI

U poglavljima 6 i 7 usredotočili smo se na osnovne eksperimentalne dizajne koje istraživači

koriste za proučavanje učinka neovisne varijable. Opisali smo kako se neovisna varijabla može
implementirati s zasebnom skupinom sudionika u svakom stanju (projekti neovisnih grupa) ili sa
svakim sudionikom koji doživljava sve uvjete (dizajni ponovljenih mjera). Ograničili smo našu
raspravu na eksperimente koji uključuju samo jednu neovisnu varijablu jer smo željeli da se
usredotočite na osnove eksperimentalnih istraživanja. Međutim, eksperimenti koji uključuju
samo jednu neovisnu varijablu nisu najčešći tip eksperimenta u suvremenim psihološkim
istraživanjima. Umjesto toga, istraživači najčešće koriste složene dizajne u kojima se
istovremeno u jednom eksperimentu proučavaju dvije ili više neovisnih varijabli.

Složeni dizajni također se mogu nazvati faktorskim dizajnom, jer uključuju faktorsku
kombinaciju neovisnih varijabli. Faktorska kombinacija uključuje uparivanje svake razine jedne
neovisne varijable sa svakom razinom druge neovisne varijable. To omogućuje utvrđivanje
učinka svake neovisne varijable same (glavni učinak) i učinka neovisnih varijabli u kombinaciji
(efekt interakcije).

Složeni dizajni u ovom se trenutku mogu činiti pomalo složenima, ali koncepti će postajati jasniji
kako napredujete kroz ovo poglavlje. Započinjemo s pregledom karakteristika eksperimentalnih
dizajna koji se mogu koristiti za istraživanje neovisnih varijabli u složenom dizajnu. Zatim
opisujemo postupke za proizvodnju, analizu i tumačenje glavnih učinaka i učinaka interakcija.
Predstavljamo planove analize koji se koriste za složene dizajne. Poglavlje zaključujemo dajući
posebnu pozornost tumačenju efekata interakcije u složenim dizajnom.

172
OPIS UČINKA U SLOŽENOM DIZAJNU

Istraživači koriste složeni dizajn za proučavanje učinaka dviju ili više neovisnih varijabli u
jednom eksperimentu.

U složenim dizajnom, svaka se neovisna varijabla može proučavati s neovisnim dizajnom grupa
ili s dizajnom ponovljenih mjera.

Najjednostavniji složeni dizajn je 2- 2 dizajn - dvije neovisne varijable, svaka s dvije razine.

Broj različitih uvjeta u složenom dizajnu može se odrediti množenjem broja razina za svaku
neovisnu varijablu (npr. 224).

Moćniji i učinkovitiji složeni dizajni mogu se stvoriti uključivanjem više razina neovisne
varijable ili uključivanjem neovisnijih varijabli u dizajn.

Pokus sa složenim dizajnom ima, prema definiciji, više od jedne neovisne varijable. Svaka
neovisna varijabla u složenom dizajnu mora se implementirati ili pomoću neovisnog dizajna
skupina ili dizajnom ponovljenih mjera prema postupcima opisanim u poglavljima 6 i 7. Kada
složeni dizajn ima i neovisnu varijablu grupa i varijablu ponovljenih mjera, to je nazvan
mješovitim dizajnom.

Najjednostavniji mogući eksperiment uključuje jednu neovisnu varijablu kojom se manipulira na

dvije razine. Slično tome, najjednostavniji mogući složeni eksperimentalni dizajn uključuje dvije
173
neovisne varijable, svaka s dvije razine. Složeni dizajni identificiraju se određivanjem broja
razina svake od neovisnih varijabli u eksperimentu. Dizajn 2 2 (koji se čita „2 po 2“) zatim
identificira najosnovniji složeni dizajn. Konceptualno, postoji neograničen broj složenih dizajna,
jer se može proučavati bilo koji broj neovisnih varijabli, a svaka neovisna varijabla može imati
bilo koji broj razina. Međutim, u praksi je neobično pronaći eksperimente koji uključuju više od
četiri ili pet neovisnih varijabli, a dvije ili tri su tipičnije. Bez obzira na broj neovisnih varijabli,
broj uvjeta u složenom dizajnu može se odrediti množenjem broja razina neovisnih varijabli. Na
primjer, ako postoje dvije neovisne varijable, a svaka ima dvije razine (dizajn 2 2), postoje četiri
uvjeta. U dizajnu 3 3 postoje dvije neovisne varijable sa po tri razine, tako da postoji devet
uvjeta. U dizajnu 3 4 2 postoje tri neovisne varijable s tri, četiri, odnosno dvije razine i ukupno
24 uvjeta. Primarna prednost svih složenih dizajna je mogućnost koju pružaju za prepoznavanje
interakcija između neovisnih varijabli.

Razumijevanje dizajna 2 2 postavlja temelje za razumijevanje složenih dizajna. Dizajn 2 2 jedva

ogrebe površinu, međutim, kada je riječ o iskorištavanju potencijala složenih dizajna. Složeni
dizajn može se proširiti dalje od dizajna 2 2 na jedan od dva načina. Istraživači mogu dodati
razine jednoj ili objema neovisnim varijablama u dizajnu, dajući dizajne kao što su 3 2, 3 3, 4 2,
4 3 itd. Istraživači se također mogu nadovezati na dizajn 2 2 povećavanjem broja neovisnih
varijabli u istom eksperimentu. Broj nivoa svake varijable može se kretati od 2 do neke
neodređene gornje granice. Dodavanjem treće ili četvrte neovisne varijable dobivaju se dizajni
poput 2 2 2, 3 3 3, 2 2 4, 2 3 3 2 i tako dalje.

Priroda glavnih efekata i efekata interakcije u osnovi je ista u svim složenim dizajnom, ali
najlakše se mogu vidjeti u dizajnu 2 2. Primjer ovog dizajna izvući ćemo iz bogate literature iz
područja psihologije i prava. Malo je područja na pravnom području koje su društveni
znanstvenici ostavili netaknutima. Odabir porote, priroda i vjerodostojnost očevidaca, rasa
optuženika, donošenje odluke porote i argumenti odvjetnika samo su neke od mnogih tema koje
su istraživači istraživali. Podsjetimo se da smo u 6. poglavlju razgovarali o istraživanju Ceci
(1993) o svjedočenju dječjih očevidaca. U studiji o kojoj će se ovdje raspravljati, istraživači su
razmatrali varijable koje bi mogle dovesti do lažnih priznanja osumnjičenih osoba dovedenih na
ispitivanje.

174
Kassin, Goldstein i Savitsky (2003) koristili su nacrt 2 2 kako bi istražili utječu li očekivanja
ispitivača u pogledu krivnje ili nevinosti osumnjičenika na taktiku ispitivanja koju koriste.
Kassin i njegovi kolege proveli su mnoga istraživanja kako bi identificirali čimbenike koji
nedužne ljude vode do lažnih priznanja. U ovoj su studiji Kassin i sur. pretpostavlja da je jedan
od potencijalnih razloga lažnih priznanja taj što ispitivači imaju pristranost u pogledu potvrde u
kojoj ih njihova početna uvjerenja o krivnji osumnjičenika navode na agresivnije ispitivanje,
postavljanje pitanja na način koji pretpostavlja krivnju i navođenje osumnjičenika na obrambeno
ponašanje (što se tumači kao krivnja). Općenito, ova teorija potvrde ponašanja ima tri dijela: (1)
opažatelj oblikuje uvjerenje o ciljnoj osobi; (2) opažatelj se prema osobi ponaša na načine koji su
u skladu s vjerovanjem; i (3) ciljana osoba tada reagira na načine koji podržavaju vjerovanje
opažatelja. Konačno, u kontekstu kaznenog pravosuđa krajnji rezultat ovog postupka može biti
priznanje krivnje od strane nedužne osobe.

Kassin i njegovi kolege (2003.) testirali su teoriju potvrde ponašanja u pametnom eksperimentu u
kojem su sudjelovali studenti koledža. Parovi učenika sudjelovali su kao ispitivači i osumnjičeni.
"Ispitivači" su zamoljeni da igraju ulogu detektiva koji pokušava riješiti slučaj u kojem je iz
zaključanog ormarića ukradeno 100 dolara. Što je najvažnije, istraživači su manipulirali
očekivanjima ispitivača u vezi s krivnjom osumnjičenika. Polovica ispitivača učenika nasumično
je raspoređena u stanje očekivanja krivice, u kojem je eksperimentator rekao da su 4 od svakih 5
osumnjičenih u eksperimentu stvarno počinili zločin. Stoga su ovi sudionici istraživanja naveli
da vjeruju da su njihove šanse za ispitivanje osumnjičenika velike (80% vjerojatnosti). U
nevinim uvjetima očekivanja, sudionicima istraživanja rečeno je da je njihova šansa za
ispitivanje osumnjičenika niska, jer je samo 1 od 5 osumnjičenika zapravo kriv (20%). Ovom
neovisnom varijablom, očekivanjem ispitivača, manipulirano je kako bi se pokrenula pristranost
potvrde među ispitivačima.

Ostali su studenti imali ulogu osumnjičenika. Budući da na ponašanje osumnjičenika u stvarnom

ispitivanju utječe njihova istinska krivnja ili nevinost, Kassin i sur. manipulirao krivnjom ili

175
nevinošću učenika koristeći neovisnu varijablu, status osumnjičenog. U krivom stanju, studenti
su zamoljeni da izvrše lažnu krađu u kojoj im je naloženo da uđu u sobu, pronađu ključ skriven
iza videorekordera, pomoću ključa otvore ormarić, uzmu 100 dolara, vrate ključ i odu s 100
dolara. Studenti u nedužnom stanju zamoljeni su da priđu istoj sobi, pokucaju na vrata, pričekaju
odgovor (koji se nije dogodio), a zatim upoznaju eksperimentatora. Polovica sumnjivaca učenika
nasumce je dodijeljena krivci, a polovica nevinoj ulozi. Imajte na umu da svaka skupina
formirana kombinacijom varijabli predstavlja slučajnu skupinu sudionika. Dizajn izgleda ovako:

Očekivanje
ispitivača

Status osumnjičenika Kriv nevin

Prava krivnja 1 2
Prava nevinost 3 4

176
KLJUČNI KONCEPT

Kassin i sur. (2003) izmjerili su nekoliko ovisnih varijabli kako bi mogli utvrditi postoje li
konvergentni dokazi u prilog teoriji potvrde ponašanja. Na primjer, izmjerili su ovisne varijable
za ispitivače i osumnjičenike, kao i za nove, dodatne sudionike koji su slušali magnetofonska
snimanja ispitivanja (slično kao što bi potencijalni porotnici mogli čuti). Usredotočit ćemo se na
tri ovisne varijable iz njihovog eksperimenta kako bismo ilustrirali glavne učinke i interakcije.
Da vidimo što su pronašli.

Glavni efekti i efekti interakcije

Ukupni učinak svake neovisne varijable u složenom dizajnu naziva se glavnim efektom i
predstavlja razlike između prosječnih performansi za svaku razinu neovisne varijable urušene na
razinama druge neovisne varijable.

Učinak interakcije između neovisnih varijabli događa se kada se učinak jedne neovisne varijable
razlikuje ovisno o razinama druge neovisne varijable.

U bilo kojem složenom faktorskom dizajnu moguće je testirati predviđanja u vezi s ukupnim
učinkom svake neovisne varijable u eksperimentu, zanemarujući učinak druge neovisne
varijable. Ukupni učinak neovisne varijable u složenom dizajnu naziva se glavnim učinkom.
Ispitat ćemo dva glavna efekta koja su Kassin i njegovi kolege primijetili u svom eksperimentu
za dvije različite zavisne varijable.

177
Prije ispitivanja osumnjičenog, ispitivači su dobili informacije o tehnikama ispitivanja,
uključujući popis mogućih pitanja koja su mogli postaviti o krađi. Dvanaest pitanja napisano je u
parovima (ali slučajno predstavljeno na popisu). Jedno pitanje para napisano je na takav način da
se pretpostavlja krivnja osumnjičenika (npr. „Kako ste pronašli ključ koji se skrivao iza
videorekordera?“), A drugo pitanje u paru kako se ne bi pretpostavljalo krivnja (npr. "Znate li
nešto o ključu koji je bio skriven iza videorekordera?"). Studenti koji su ispitivali trebali su
odabrati šest pitanja koja bi kasnije mogli htjeti postaviti. Tako su studenti mogli birati od 0 do 6
pitanja koja pretpostavljaju krivnju. Na temelju teorije potvrde ponašanja, Kassin i sur. predvidio
da će ispitivači u stanju očekivanja krivnje odabrati više pretpostavljenih pitanja krivnje nego
ispitivači u stanju nevinosti. Stoga su predvidjeli glavni učinak neovisne varijable ispitivanja
očekivanja.

Podaci za ovu ovisnu varijablu, broj odabranih pitanja s pretpostavkom krivnje, predstavljeni su
u tablici 8.1. (VIDI KNJIGU) Ukupan srednji broj pretpostavljenih pitanja krivnje za sudionike
u stanju očekivanja krivnje (3.62) dobiva se prosjekom sredstava stvarne krivnje i uvjeta stvarne
nevinosti ispitivača u stanju očekivanja krivnje: (3.54 3.70) / 2 3.62. Slično tome, izračunava se
da je ukupna srednja vrijednost za stanje nevinog očekivanja 2,60: (2,54 2,56) / 2 2,60.1 Sredstva
za glavni učinak predstavljaju ukupnu izvedbu na svakoj razini određene neovisne varijable koja
je srušena (usrednjena preko) razina druge neovisne varijable. U ovom smo slučaju kolapsirali (u
prosjeku) preko varijable statusa sumnjivog da bismo dobili sredstva za glavni učinak varijable
očekivanja ispitivača. Glavni učinak varijable ispitivanja je razlika između vrijednosti za dvije
razine varijable (3,62 2,60 1,02). U predmetima Kassin i sur. eksperimenta, glavni učinak
varijable ispitivanja ukazuje da je ukupan broj odabranih pitanja s pretpostavkom krivnje bio
veći kada su ispitivači očekivali osumnjičenog za krivnju (3,62) nego kad su očekivali nevinog
osumnjičenika (2,60). Inferencijalni statistički testovi potvrdili su da je glavni učinak očekivanja
ispitivača bio statistički značajan. To je podržalo hipotezu istraživača koja se temelji na teoriji
potvrde ponašanja.

178
Pređimo sada na ovisnu varijablu za koju je postojao statistički značajan glavni učinak neovisne
varijable sumnjivog statusa. Istraživači su također kodirali magnetofonske intervjue kako bi
analizirali tehnike koje su ispitivači koristili da bi dobili priznanje. Studenti koji su ispitivali
dobili su kratke, pisane upute u vezi s moćnim tehnikama koje policija koristi za slamanje otpora
osumnjičenika. Istraživači su prebrojali broj izjava ispitivača koji odražavaju ove uvjerljive
tehnike, poput uspostavljanja odnosa, tvrdnji o krivnji ili nevjerici osumnjičenika u izjavama
osumnjičenika, žalbi na vlastiti interes ili savjest osumnjičenika, prijetnjama kaznama,
obećanjima o blagosti i predstavljanju lažnih dokaz.

Podaci za ovu ovisnu varijablu, broj uvjerljivih tehnika, prikazani su u tablici 8.2. Ukupan
srednji broj uvjerljivih tehnika koje su ispitivači koristili kada su intervjuirali osumnjičene koji
su zapravo krivi bio je 7,15. Ova srednja vrijednost izračunava se prosječenjem na dvije razine
varijable ispitivanog očekivanja u stvarnom stanju krivnje: (7,71 6,59) / 2. Ukupan srednji broj
uvjerljivih tehnika korištenih kada su ispitivači intervjuirali osumnjičenog koji je zapravo bio
nevin iznosio je 11,42, izračunato prosjekom između varijable očekivanog ispitivanja u uvjetima
stvarne nevinosti: (11,96 10,88) / 2. Razlika između ovih sredstava (11.42 7.15 4.27) predstavlja
glavni učinak neovisne varijable sumnjivog statusa. U prosjeku su ispitivači koristili 4,27
uvjerljivijih tehnika kada je osumnjičenik zapravo bio nevin u odnosu na krivnju. Kassin i
njegovi kolege bili su iznenađeni otkrićem da su nevini osumnjičenici u oba uvjeta ispitivanja
ispitivani agresivnije od osumnjičenika koji su zapravo krivi.

Napokon, možemo ispitati i podatke za koje su Kassin i sur. uočio je učinak interakcije između
ispitivanih ispitivanja i nezavisnih varijabli sumnjivog statusa. U drugoj fazi eksperimenta, od
novog uzorka učenika zatraženo je da posluša magnetofonsko ispitivanje i donese prosudbu o
ponašanju ispitivača i osumnjičenika. Jedno pitanje tražilo je od ovih učenika da na skali od 10
bodova ocijene koliko je naporno radio ispitivač kako bi od osumnjičenika dobio priznanje, a
veći broj ukazuje na veći napor. Ti su podaci predstavljeni u tablici 8.3.

179
 UČINAK INTERAKCIJE IZMEĐU OČEKIVANJA I SUMNJIVOG STATUSA NAPORA ZA
DOBIVANJE PRIZNANJA

Očekivanja ispitivača

Status sumnjivca Kriv Nevin

Stvarna krivnja 5.64 5.56

Stvarna nevinost 7.17 5.85

KLJUČNI KONCEPT

Kada dvije neovisne varijable međusobno djeluju, znamo da obje varijable zajedno utječu na
uspješnost sudionika na zavisnoj varijabli, u ovom slučaju, na ocjene napora ispitivača da dobiju
priznanje. Formalno rečeno, učinak interakcije događa se kada se učinak jedne neovisne varijable
razlikuje ovisno o razini druge neovisne varijable. Da biste razumjeli interakciju, proučite prvi
redak tablice 8.3. Da su u eksperimentu testirani samo osumnjičeni koji su stvarno krivi,
zaključili bismo da očekivanja ispitivača nisu imala utjecaja na ocjenu napora jer su sredstva za
uvjete iščekivanja i nevinog očekivanja gotovo identična. S druge strane, da su testirani samo
osumnjičenici koji su zapravo bili nevini (drugi red tablice 8.3), zaključili bismo da su
očekivanja ispitivača imala velik utjecaj na napore ispitivača da dobiju priznanje.

Učinak interakcije najlakše je uočiti kada se utvrde sredstva za uvjete. Na slici 8.1 ucrtana su
četiri sredstva iz tablice 8.3. Ovi rezultati ukazuju na to da ocjene napora ispitivača ovise o tome
je li osumnjičenik zapravo nevin ili kriv i očekuje li ispitivač osumnjičenika da je kriv ili nevin -

180
odnosno obje neovisne varijable potrebne su za objašnjenje učinka. Statističku analizu učinaka
interakcije u složenim dizajnima opisujemo u kasnijem odjeljku "Analiza složenih dizajna". Za
sada je dovoljno ako prepoznate da se efekt interakcije događa kada se učinak jedne neovisne
varijable razlikuje ovisno o razinama druge neovisne varijable.

Kada jedna neovisna varijabla komunicira s drugom neovisnom varijablom, druga neovisna
varijabla mora komunicirati s prvom (to jest, redoslijed neovisnih varijabli nije važan). Na
primjer, interakciju smo opisali u tablici 8.3 navodeći da učinak očekivanja ispitivača ovisi o
statusu osumnjičenika. Tačno je i obrnuto; učinak sumnjivog statusa ovisi o očekivanjima
ispitivača.

Kada dvije neovisne varijable međusobno djeluju, znamo da obje varijable zajedno utječu na
uspješnost sudionika na zavisnoj varijabli, u ovom slučaju, na ocjene napora ispitivača da dobiju
priznanje. Formalno rečeno, učinak interakcije događa se kada se učinak jedne neovisne varijable
razlikuje ovisno o razini druge neovisne varijable. Da biste razumjeli interakciju, proučite prvi
redak tablice 8.3. (VIDI KNJIGU) Da su u eksperimentu testirani samo osumnjičeni koji su
stvarno krivi, zaključili bismo da očekivanja ispitivača nisu imala utjecaja na ocjenu napora jer
su sredstva za uvjete iščekivanja i nevinog očekivanja gotovo identična. S druge strane, da su
testirani samo osumnjičenici koji su zapravo bili nevini (drugi red tablice 8.3), zaključili bismo
da su očekivanja ispitivača imala velik utjecaj na napore ispitivača da dobiju priznanje.

Učinak interakcije najlakše je uočiti kada se utvrde sredstva za uvjete. Na slici 8.1 ucrtana su
četiri sredstva iz tablice 8.3. Ovi rezultati ukazuju na to da ocjene napora ispitivača ovise o tome
je li osumnjičenik zapravo nevin ili kriv i očekuje li ispitivač osumnjičenika da je kriv ili nevin -
odnosno obje neovisne varijable potrebne su za objašnjenje učinka. Statističku analizu učinaka
interakcije u složenim dizajnima opisujemo u kasnijem odjeljku "Analiza složenih dizajna". Za
sada je dovoljno ako prepoznate da se efekt interakcije događa kada se učinak jedne neovisne
varijable razlikuje ovisno o razinama druge neovisne varijable.

181
Kada jedna neovisna varijabla komunicira s drugom neovisnom varijablom, druga neovisna
varijabla mora komunicirati s prvom (to jest, redoslijed neovisnih varijabli nije važan). Na
primjer, interakciju smo opisali u tablici 8.3 navodeći da učinak očekivanja ispitivača ovisi o
statusu osumnjičenika. Točno je i obrnuto; učinak sumnjivog statusa ovisi o očekivanjima
ispitivača. Sada smo u mogućnosti opisati zaključke koje su Kassin i sur. (2003) napravljeni na
temelju njihove analize podataka svih njihovih podataka. Koristeći se teorijom potvrde
ponašanja, pretpostavili su da će očekivanja ispitivača zbog krivnje provesti ispitivanje koje će
potvrditi njihova uvjerenja. Njihovi su rezultati podržali ovu hipotezu; općenito, ispitivači koji su
sumnjali u krivnju provodili su agresivnija ispitivanja. Zauzvrat, osumnjičenici u stanju
očekivanja krivnje postali su obrambeniji i neutralni su ih promatrači smatrali krivima. Da su
ispitivači u stanju očekivanja krivnje bili još agresivniji kada su pokušavali dobiti priznanje za
osumnjičene koji su zapravo bili nevini, pokazuje moć njihovih očekivanja krivnje i moć
postupka potvrde ponašanja. U kontekstu kaznenog pravosuđa, policijska ispitivanja koja se
temelje na već postojećoj pristranosti krivnje osumnjičenika mogu pokrenuti pristrani lanac
događaja koji mogu dovesti do tragičnih zaključaka, uključujući lažna priznanja nevinih ljudi.

Opisivanje efekata interakcije

Dokazi o učincima interakcije mogu se identificirati pomoću opisne statistike predstavljene u

grafikonima (npr. Neparalelne crte) ili tablicama (metoda oduzimanja).

Prisutnost učinka interakcije potvrđuje se pomoću inferencijalne statistike.

Način na koji ćete opisati rezultate učinka interakcije ovisi o tome koji aspekt učinka interakcije
želite naglasiti. Na primjer, Kassin i sur. (2003) naglasili su učinak varijable očekivanog
ispitivanja na nevine i osumnjičene da testiraju svoja predviđanja na temelju teorije potvrde

182
ponašanja. Odnosno, manipulacija očekivanjima ispitivača o krivnji ili nevinosti osumnjičenika
omogućila im je testiranje njihovih predviđanja da će ispitivači nastojati potvrditi njihova
očekivanja. Dodavanjem druge neovisne varijable, Kassin i sur. postigao dvije stvari. Prvo,
studija se realnije prilagodila ispitivanjima u stvarnom svijetu u kojima su osumnjičenici krivi ili
nevini; i drugo, uspjeli su pokazati da ispitivači koji očekuju krivnju još više rade na postizanju
priznanja unatoč suprotnim dokazima (npr. tvrdnje osumnjičenika da je nevin). Ova otkrića
također snažno ukazuju na to kako proučavanje učinaka interakcije u složenim dizajnom
omogućava istraživačima da postignu veće razumijevanje nego što je moguće radeći
eksperimente sa samo jednom neovisnom varijablom.

Tri su uobičajena načina za izvještavanje sažetka opisne statistike u složenom dizajnu: tablice,
trakasti grafikoni i linijski grafikoni. Postupci za pripremu takvih tablica i slika i kriteriji za
odlučivanje koju vrstu prezentacije koristiti opisani su u poglavlju 13. Općenito, tablice se mogu
koristiti za bilo koji složeni dizajn i najkorisnije su kada se daju točne vrijednosti za svaki uvjet u
eksperimentu treba znati. Stupčasti grafovi i linijski grafovi su, s druge strane, posebno korisni
za prikazivanje obrazaca rezultata bez naglašavanja točnih vrijednosti. Linijski grafikoni
posebno su korisni za prikaz rezultata složenih dizajna jer se u linijskom grafikonu tako lako
može vidjeti učinak interakcije. Neparalelne crte na grafikonu sugeriraju efekt interakcije;
paralelne crte ne upućuju na efekt interakcije. Vidi, na primjer, sliku 8.1. (VIDI KNJIGU)

Kada su rezultati 2 2 dizajna sažeti u tablici, najlakše je procijeniti prisutnost ili odsutnost učinka
interakcije pomoću metode oduzimanja. Metoda oduzimanja uključuje usporedbu razlika između
sredstava u svakom retku (ili stupcu) tablice. Ako su razlike različite, vjerojatan je učinak
interakcije. Primjenjujući metodu oduzimanja, bitno je da se razlike izračunavaju u istom smjeru.
Na primjer, da biste koristili metodu oduzimanja za podatke iz tablice 8.3, mogli biste oduzeti
srednje ocjene za dvije razine statusa osumnjičenika (stvarna krivnja i stvarna nevinost) za uvjet
očekivanja krivice (5,64 7,17 1,53), a zatim učiniti isto za uvjet nevinosti očekivanja (5,56 5,85
0,29). Znak dobivene razlike također treba pažljivo zabilježiti. Metoda oduzimanja pokazuje vam
da se te razlike razlikuju i stoga je vjerojatan učinak interakcije između dvije varijable. Metoda
oduzimanja može se koristiti samo kada jedna od neovisnih varijabli ima dvije razine. Za složene

183
dizajne kada obje neovisne varijable imaju tri ili više razina, za identificiranje učinaka interakcije
trebaju se koristiti grafikoni.

Složeni dizajni s tri neovisne varijable

Snaga i složenost složenih dizajna znatno se povećavaju kada se broj neovisnih varijabli u
eksperimentu poveća s dvije na tri. U dvo-faktorskom dizajnu može postojati samo jedan efekt
interakcije, ali u tro-faktorskom dizajnu svaka neovisna varijabla može komunicirati sa svakom
od druge dvije neovisne varijable i sve tri neovisne varijable mogu međusobno komunicirati.
Dakle, promjena dvo-faktorskog u tro-faktorski dizajn uvodi mogućnost dobivanja četiri različita
efekta interakcije. Ako su tri neovisne varijable simbolizirane kao A, B i C, tro-faktorski dizajn
omogućuje ispitivanje glavnih učinaka A, B i C; dvosmjerni efekti interakcije A B, A C, B C; i
efekt A B C. u tri interakcije. Učinkovitost eksperimenta koji uključuje tri neovisne varijable je
izvanredna. Eksperiment koji istražuje diskriminaciju na radnom mjestu pružit će vam osjećaj
koliko složeni dizajni mogu biti.

Pingitore, Dugoni, Tindale i Spring (1994.) istraživali su moguću diskriminaciju umjereno

pretilih ljudi na lažnom razgovoru za posao. Sudionici eksperimenta pogledali su videokasete
razgovora za posao. U jednom od svojih eksperimenata koristili su 2 2 2 dizajn. Prva neovisna
varijabla bila je težina podnositelja zahtjeva (normalna ili prekomjerna težina). Ulogu kandidata
za posao na videokasetama imali su profesionalni glumci normalne težine. U umjereno pretilim
uvjetima glumci su nosili šminku i proteze tako da su izgledali 20% teže. Druga neovisna
varijabla u eksperimentu bio je spol podnositelja zahtjeva (muški ili ženski). Treća neovisna
varijabla bila je zabrinutost sudionika zbog vlastitog tijela i važnosti svjesnosti tijela za njihov
samo-koncept (visok ili nizak). Ova je varijabla definirana pomoću mjere samo-prijavljivanja
kako su sudionici gledali svoje tijelo. Za proučavanje ove "varijable body-schema" korišten je
dizajn prirodnih skupina. Sudionici su nasumično dodijeljeni za ocjenjivanje muških ili ženskih
podnositelja zahtjeva koji su bili normalne težine ili umjereno pretili (dizajn slučajnih skupina).

184
Ovisna varijabla bila je ocjena sudionika na skali od 7 bodova hoće li zaposliti podnositelja
zahtjeva (1 definitivno ne prima i 7 definitivno zapošljava).

Rezultati Pingitora i sur. eksperiment za ove tri varijable prikazan je na slici 8.5. Kao što vidite,
prikaz sredstava za eksperiment s tri varijable zahtijeva graf s više od jedne "ploče". Jedna ploča
na slici prikazuje rezultate za dvije varijable na jednoj razini treće varijable, a druga ploča
prikazuje rezultate za iste dvije varijable na drugoj razini treće neovisne varijable.

Kako ste sada upoznati s glavnim efektima i jednostavnim (dvosmjernim) efektima interakcije,
usredotočimo se na razumijevanje tro-faktorskog ili tro-efektnog efekta interakcije. Kao što
možete vidjeti na slici 8.5, dvosmjerni interakcijski učinak težine i spola podnositelja zahtjeva
dogodio se samo kod sudionika koji su bili jako zabrinuti za vlastito tijelo. Odnosno, oni visoko
na varijabli sheme tijela (desna ploča na slici 8.5) dali su kandidatkinjama s prekomjernom
tjelesnom težinom posebno niske ocjene, ali su normalno ocijenile i normalne muške i ženske
kandidate. Sudionici koji su imali nisku varijablu tjelesne sheme (lijeva ploča na slici 8.5.), S
druge su strane dali niže ocjene podnositeljima zahtjeva s prekomjernom tjelesnom težinom, ali
razlika između njihovih ocjena za podnositelje zahtjeva bila je ista za obje razine težine
podnositelja zahtjeva varijabilna.

Jedan od načina sažimanja Pingitore i sur. (1994) nalazi prikazani na slici 8.5 govore da je
učinak interakcije neovisnih varijabli težine podnositelja zahtjeva i spola podnositelja zahtjeva
ovisio o shemi tijela sudionika. Ovu vrstu pronalaska nazivamo tro-smjernim (ili trostrukim)
efektom interakcije. Kao što vidite, kada imamo tro-smjerni efekt interakcije, sve tri neovisne
varijable moraju se uzeti u obzir prilikom opisivanja rezultata. Općenito, kada postoje dvije
neovisne varijable, učinak interakcije događa se kada se učinak jedne od neovisnih varijabli
razlikuje ovisno o razini druge neovisne varijable. Kada u složenom dizajnu postoje tri neovisne
varijable, pojavljuje se tro-smjerni efekt interakcije kada se interakcija dviju neovisnih varijabli
razlikuje ovisno o razini treće neovisne varijable. Rezultati prikazani na slici 8.5 to dobro
ilustriraju. Uzorak rezultata za prve dvije neovisne varijable (tjelesna težina i spol podnositelja
zahtjeva) razlikuje se ovisno o razini treće varijable (shema tijela sudionika). Uključujući treću

185
neovisnu varijablu tjelesne sheme, Pingitore i sur. pružili puno bolje razumijevanje
diskriminacije na temelju težine podnositelja zahtjeva nego što bi bio slučaj da su uključivale
samo neovisne varijable spola i težine.

ANALIZA SLOŽENOG DIZAJNA

U složenom dizajnu s dvije neovisne varijable, inferencijalne statistike koriste se za testiranje tri
učinka: glavnih učinaka za svaku neovisnu varijablu i učinka interakcije između dviju neovisnih
varijabli. Deskriptivna statistika potrebna je za tumačenje rezultata inferencijalne statistike.

Način na koji istraživači tumače rezultate složenog dizajna razlikuje se ovisno o tome je li u
podacima prisutan ili odsutan statistički značajan učinak interakcije.

Kao što ste shvatili, složeni dizajn koji uključuje dvije varijable ima tri potencijalna izvora
sustavnih varijacija. Postoje dva potencijalna glavna učinka i mogući učinak interakcije. U
poglavlju 12. Opisujemo specifične postupke korištenja ispitivanja nulte hipoteze (i najtežeg) i
intervale pouzdanosti za analizu složenih dizajna. Statistički značajan učinak u složenom dizajnu
(kao u bilo kojoj analizi) učinak je povezan s vjerojatnošću pod nulom hipoteza koja je manja od
prihvaćene razine .05 (vidi poglavlje 6). Inferencijalni testovi statistike koriste se zajedno s
opisnom statistikom kako bi se utvrdilo je li se zapravo dogodio učinak interakcije. Nakon
ispitivanja podataka radi učinka interakcije, istraživači mogu ispitati podatke o prisutnosti
glavnih učinaka za svaku neovisnu varijablu.

U složenom dizajnu, baš kao i u eksperimentu s jednom neovisnom varijablom, možda će biti
potrebne dodatne analize za tumačenje rezultata. Na primjer, istraživač bi mogao koristiti
intervale pouzdanosti kako bi testirao razlike između sredstava. Takav pristup ilustriramo u
poglavlju 12. Plan analize složenih eksperimentalnih dizajna razlikuje se ovisno o tome je li u
eksperimentu prisutan statistički značajan učinak interakcije. Tablica 8.4 daje smjernice za

186
tumačenje složenog dizajnerskog eksperimenta kada se efekt interakcije dogodi kad se ne
dogodi. Oba puta prikazat ćemo u tablici 8.4 opisom eksperimenta u kojem je prisutan statistički
značajan učinak interakcije, a zatim opisom studije u kojoj učinak interakcije nije statistički
značajan.

Plan analize s efektom interakcije

Ako analiza složenog dizajna otkrije statistički značajan učinak interakcije, izvor učinka
interakcije utvrđuje se pomoću jednostavnih analiza glavnih učinaka i usporedbi dvaju načina.

Jednostavan glavni učinak je učinak jedne neovisne varijable na jednoj razini druge neovisne
varijable.

Kako bismo razumjeli analizu učinaka interakcije u složenom dizajnu, ispitat ćemo suvremeni
pristup razumijevanju učinka predrasuda na pojedince koji su stigmatizirani. Socijalni psiholozi
sugeriraju da je jedan od učinaka predrasuda da ljudi koji pripadaju stigmatiziranim skupinama
(npr. Etničke manjine, homoseksualci i lezbijke) razvijaju sustave vjerovanja o obezvređivanju u
društvu. Ovom "prijetnjom socijalnog identiteta", stigmatizirani pojedinci razvijaju očekivanja
zbog kojih su posebno oprezni na znakove u svom okruženju koji ukazuju na to da se na njih
gleda negativno (Kaiser, Vick i Major, 2006). Ova pozornost na znakove može se pojaviti na
svjesnoj razini, u kojoj su pojedinci svjesni svoje posebne pozornosti na znakove stigme.
Međutim, u novije vrijeme istraživači su testirali u kojoj mjeri prijetnja socijalnim identitetom
uzrokuje da ljudi budno paze na potencijalno stigmatiziranje informacija bez svjesne svijesti.

Jedna od metoda za ispitivanje nesvjesne pozornosti je "zadatak emocionalnog Stroopa". Možda

vam je poznata izvorna verzija zadatka Stroop u kojoj se od sudionika traži da imenuju boju
kojom su riječi otisnute. Zadatak Stroop osmišljen je kako bi pokazao da je čitanje automatsko

187
(barem za odrasle). Ljudima je nemoguće zanemariti tiskane riječi dok imenuju boje. Ovaj se
efekt automatske obrade najdramatičnije pokazuje u stanju u kojem se riječi u boji ispisuju u boji
koja nije napisana riječ (npr. "Crvena" tiskana plavom tintom). Sudionicima treba više vremena
da imenuju boje u ovom stanju "nepodudaranja", jer čitanje riječi ometa imenovanje boje.
Daljnje studije pokazuju da se taj efekt događa čak i kada se riječi prezentiraju prebrzo (npr. 15
msec [milisekundi]) da bi sudionici bili svjesno svjesni da je riječ predstavljena!

U emocionalnom zadatku Stroop riječi u boji zamjenjuju se riječima sa sadržajem koje su

posebno relevantne za zabrinutost sudionika. Na primjer, eksperiment koji ispituje nesvjesnu
pažnju kod ljudi s fobijama može koristiti riječi poput "zmija" i "pauk". Za fobijske sudionike
identificiranje boje ovih riječi traje duže od identificiranja riječi s neutralnim sadržajem, čak i
kada su riječi predstavljene subliminalno (izvan svjesne svijesti).

Kaiser i njezini kolege (2006.) koristili su zadatak emocionalnog Stroopa da istraže hoće li žene s
očekivanjem da će biti stigmatizirane kroz seksizam pokazati veću nesvjesnu pažnju prema
seksističkim riječima u usporedbi s ne-seksističkim riječima. Testirali su 35 žena u 2 3 složenom
dizajnu. Prva manipulirana neovisna varijabla bio je socijalni identitet s dva uvjeta, prijetnjom i
sigurnošću, u dizajnu slučajnih skupina. Sudionici su bili uvjereni da će se nakon izvršenja
računalnog zadatka udružiti s muškim sudionikom (zapravo fiktivnim) kako bi dovršili grupni
projekt. Dobili su informacije o svom partneru kako bi mogli steći dojam o njegovim osobnim
karakteristikama. U stanju pretnje identitetom njihov je partner imao seksistička gledišta (npr.,
Čvrsto se slažući s izjavama poput "Ne bih mogao raditi za šeficu jer žene mogu biti pretjerano
osjećajne"). U uvjetima sigurnosti identiteta, partnerica je predstavljena kao ne-seksistica i oštro
se ne slaže sa seksističkim izjavama.

Druga neovisna varijabla u njihovom dizajnu 2 3 bila je vrsta riječi s tri razine: prijetnja
socijalnom identitetu, prijetnja bolestima ili prijetnja. Ovom je varijablom manipulirano
korištenjem dizajna ponovljenih mjera; tako su svi sudionici testirani sa sve tri vrste riječi u

188
potpuno uravnoteženom redoslijedu. Riječi koje su prijetile društvenom identitetu bile su
seksističkog sadržaja, poput „hoa“ i „hootera“. Riječi koje prijete bolesti (npr. Rak,
mononukleoza) uključene su kao kontrolni uvjet da bi se utvrdilo hoće li žene u stanju prijetnje
identitetom obratiti pažnju na prijeteće riječi općenito, a ne samo na riječi koje prijete socijalnom
identitetu. Riječi koje ne prijete, također stanje kontrole, opisivale su uobičajene predmete u
domaćinstvu, poput metle i zavjesa. U jednom dijelu eksperimenta Kaiser i suradnici, sve tri
vrste riječi predstavljene su subliminalno (15 msec) u različitim bojama (crvena, žuta, plava,
zelena), a zadatak sudionika bio je prepoznati boju. Testovi su pokazali da sudionici nisu bili
svjesni da su riječi predstavljene. Ovisna varijabla u ovoj studiji bilo je vrijeme odziva za
prepoznavanje boje (u milisekundama). Ova mjera vremena odziva procjenjivala je količinu
podsvjesne pažnje koja se posvećuje različitim vrstama riječi; dulja vremena odgovora ukazuju
na veću podsvjesnu pozornost na riječ, a time i na duže vrijeme za prepoznavanje boje. Prosječna
vremena odziva za svaki od šest uvjeta prikazana su u tablici 8.5.

Kao što su Kaiser i njezini kolege predvidjeli, između dvije neovisne varijable pojavio se efekt
interakcije.

Kao što su Kaiser i njezini kolege predvidjeli, između dvije neovisne varijable pojavio se efekt
interakcije. Ženama u stanju prijetnje identitetom (prvi red tablice 8.5.) Najduže je trebalo da
imenuju boje kada su se predstavljale riječi koje prijete socijalnom identitetu u usporedbi s
riječima koje prijete bolešću i prijete. Duža vremena odziva na imenovanje boja ukazuju na to da
su žene više podsvjesno pazile na riječi. Tako su žene koje su očekivale interakciju sa
seksističkim partnerom posvećivale više podsvjesne pažnje riječima koje su ugrožavale njihov
društveni identitet. Suprotno tome, žene koje su predviđale interakciju s neseksističkim
muškarcem u sigurnosnom stanju identiteta (drugi red tablice 8.5.) Nisu se bitno razlikovale u
pažnji posvećenoj trima različitim vrstama riječi. Učinak interakcije prisutan je jer se učinak
varijable tipa riječi razlikovao ovisno o razini varijable socijal-identnosti (prijetnja, sigurnost).
Inferencijalni statistički testovi ovih rezultata korištenjem ispitivanja značajnosti nulte hipoteze
potvrdili su da je učinak interakcije bio statistički značajan.

189
Jednom kada se u podacima potvrdi učinak interakcije, određeni izvor interakcije nalazi se
pomoću dodatnih statističkih testova. Kao što je navedeno u tablici 8.4, specifični testovi za
traženje izvora značajne interakcije nazivaju se jednostavnim glavnim učincima i usporedbama
dvaju načina (vidi poglavlje 12).

Jednostavan glavni učinak je učinak jedne neovisne varijable na jednoj razini druge neovisne
varijable. Primjenu jednostavnih glavnih učinaka možemo ilustrirati vraćanjem na rezultate
Kaisera i sur. (2006) eksperiment. U tablici 8.5 postoji pet jednostavnih glavnih učinaka: učinak
vrste riječi na svakoj od dvije razine socijalnog identiteta i učinak socijalnog identiteta na svakoj
od tri razine vrste riječi. Kaiser i sur. predvidio je da će se efekt subliminalne pažnje (razlika
između sredstava za tri različite vrste riječi) pojaviti kod žena u stanju prijetnje identitetom, ali
ne i kod žena u stanju sigurnosti identiteta. Stoga su odlučili testirati jednostavne glavne učinke
vrste riječi na svakoj razini varijable neovisne o društvenom identitetu. Otkrili su, kako je
predviđeno, da je jednostavni glavni učinak vrste riječi bio statistički značajan u stanju prijetnje
identitetom, ali jednostavni glavni učinak vrste riječi nije bio statistički značajan u sigurnosnom
stanju identiteta.

Kada se tri ili više načina testiraju u jednostavnom glavnom učinku, kao što se događa kod
varijable neovisne o vrsti riječi u eksperimentu Kaisera i suradnika, mogu se izvršiti usporedbe
sredstava koja se ispituju po dva kako bi se utvrdio izvor jednostavnog glavnog učinka (vidi
poglavlje 12). Prvo, nisu potrebne dodatne analize za stanje sigurnosti identiteta jer jednostavan
glavni učinak vrste riječi nije bio statistički značajan. Sljedeći je korak pažljivija analiza
sredstava za stanje prijetnje identitetom, gdje je jednostavni glavni učinak bio statistički
značajan.

U svojim analizama sredstava koja se uzimaju u obzir odjednom, Kaiser i njezini kolege
primijetili su i očekivani i neočekivani učinak na žene u stanju prijetnje identitetom. Očekivano,
srednje vrijeme odgovora bilo je duže za riječi koje prijete socijalnom identitetu nego za riječi

190
koje prijete bolesti. Neočekivano, srednja vremena odgovora nisu se razlikovala kada su se riječi
koje nisu ugrožavale uspoređivale s riječima koje prijete socijalnom identitetom ili s riječima
koje nisu prijetile. To postavlja važno pitanje: Zašto su žene pridavale sličnu podsvjesnu
pozornost ne ugrožavajućim riječima kao što su to činile riječima koje prijete društvenom
identitetom? Kaiser i sur. smatrali su da su žene, kada su očekivale interakciju sa seksističkim
muškarcem, riječi koje opisuju kućanske predmete (npr. štednjak, metlu, mikrovalnu pećnicu) u
stanju bez prijetnje mogle nesvjesno biti povezane sa sektipiziranim kućanskim zadacima poput
kuhanja i čišćenja. Prema Kaiseru i sur. (2006), „Retrospektivno, ove riječi koje ne prijete možda
nisu pružile najbolju usporedbu“ (str. 336). Njihova interpretacija ovog neočekivanog nalaza
ilustrira kako tumačenje eksperimenta kritički ovisi o tome kako se eksperiment provodi i kako
se podaci analiziraju.

Nakon što se efekt interakcije temeljito analizira, istraživači mogu ispitati i glavne učinke svake
neovisne varijable. Međutim, glavni su učinci mnogo manje zanimljivi kada znamo da je došlo
do učinka interakcije. Na primjer, efekt interakcije u ovom eksperimentu govori nam da se
podsvjesna pažnja koja se daje različitim vrstama riječi razlikuje ovisno o razini prijetnje
socijaliditetom. Jednom kad to znamo, ne bismo dodali puno saznajući jesu li, sveukupno, žene u
stanju sigurnosti identiteta imale dulje vrijeme odgovora na sve vrste riječi u odnosu na žene u
stanju prijetnje identitetom.

U radu Kaiser i sur. glavni učinci vrste riječi i varijabli neovisnih o socijalnom identitetu nisu bili
statistički značajni. Unatoč tome, postoje eksperimenti u kojima su efekt interakcije i glavni
učinci od interesa.

Plan analize bez učinka interakcije

Ako analiza složenog dizajna ukazuje na to da učinak interakcije između neovisnih varijabli nije
statistički značajan, sljedeći korak u planu analize jest utvrđivanje jesu li glavni učinci varijabli
statistički značajni.

191
Izvor statistički značajnog glavnog učinka može se preciznije odrediti izvođenjem usporedbi dva
sredstva ili korištenjem intervala pouzdanosti za uspoređivanje dva sredstva istovremeno.

Možemo se koristiti rezultatima iz drugog dijela eksperimenta socijalnog identiteta koji su

proveli Kaiser i sur. (2006) kako bi ispitali analizu složenog dizajna kada učinak interakcije nije
statistički značajan. Rezultati koje smo upravo opisali odnosili su se na riječi predstavljene
subliminalno, odnosno brzinom prebrzom (15 ms) da bi sudionici mogli otkriti prisutnost riječi.
Međutim, sudionici ovog eksperimenta također su testirani riječima iznesenim na svjesnoj razini.
U stanju svjesne pažnje, žene su gledale riječi na ekranu dok nisu reagirale imenovanjem boje
riječi. Prosječna vremena odgovora za tri vrste riječi (prijetnja socijalnim identitetom, prijetnja
bolestima i prijetnja) za dvije različite skupine žena (prijetnja identitetom, sigurnost identiteta)
prikazana su na slici 8.6. (VIDI KNJIGU) Učinak interakcije, ili, točnije, nedostatak efekta
interakcije, može se vidjeti na slici. Iako dvije crte na slici nisu savršeno paralelne, čini se da se
srednje vrijeme odziva smanjuje u obje skupine približno istom brzinom. Inferencijalni statistički
testovi potvrdili su da učinak interakcije nije statistički značajan. Podaci prikazani na slici 8.6
ilustriraju opći princip analize podataka: Uzorak nalaza prikazan opisnom statistikom nije
dovoljan da se odluči je li u eksperimentu prisutan učinak interakcije. Testovi referentne
statistike, kao što je F-test; mora se učiniti kako bi se potvrdilo jesu li učinci statistički pouzdani.

Kada učinak interakcije nije statistički značajan, sljedeći je korak ispitivanje glavnih učinaka
svake neovisne varijable (vidi tablicu 8.4). Sredstva za Kaisera i sur. Pokus svjesnosti ponovno
je predstavljen u tablici 8.6 kako bi se olakšalo utvrđivanje glavnih učinaka. Kolapiranjem
(usrednjavanjem) dvaju uvjeta društvenog identiteta dobivamo srednje vrijeme odgovora za
svaku vrstu riječi (tj. Za glavni učinak varijable vrste riječi). Ta su sredstva 637,5 za riječi koje
ugrožavaju društveni identitet, 617,6 za riječi koje ugrožavaju zdravlje i 610,8 za riječi koje ne
prijete. Glavni učinak vrste riječi bio je statistički značajan. Izvor statistički značajnog glavnog
učinka koji uključuje tri ili više sredstava može se preciznije odrediti uspoređivanjem dva
sredstva istovremeno (vidi poglavlje 12). Te se usporedbe mogu izvršiti pomoću testa ili

192
intervala pouzdanosti. Kaiser i sur. otkrili su da su sveukupno žene više prisustvovale (tj. imale
su dulje vrijeme odgovora) na znakove koji prijete socijalnom identitetu (M 637,5) nego na
znakove koji prijete nesretnim slučajevima (M 617,6) i na znakove koji ne prijete (M 610,8).
Međutim, nije bilo razlike između ova dva posljednja uvjeta. Ovi rezultati pokazuju da su žene,
svjesno svjesne vrsta riječi, veću pažnju posvećivale riječima koje ukazuju na prijetnju njihovom
društvenom identitetu.

Također možemo testirati glavni učinak varijable socijalnog identiteta pomoću sredstava iz
tablice 8.6. Srušivanjem preko varijable vrste riječi dobivamo sredstva za uvjet identitetne
prijetnje (613.6) i uvjet sigurnosti identiteta (631.4). Glavni učinak varijable socijalnog identiteta
nije bio statistički značajan, što ukazuje da su u prosjeku vremena odgovora bila slična za žene u
prijetnjama i sigurnosnim uvjetima. Čini se da se ta dva načina razlikuju, pojačava potrebu za
statističkim analizama kako bi se utvrdilo jesu li srednje razlike pouzdane.

Analiza eksperimenta socijalnog identiteta Kaisera i suradnika ilustrira da se iz složenog dizajna

može mnogo naučiti čak i kad nema statistički značajnog učinka interakcije.

TUMAČENJE UČINKA INTERAKCIJE

Učinci interakcije i ispitivanje teorije

Teorije često predviđaju da dvije ili više neovisnih varijabli međusobno utječu na ponašanje;
stoga su za testiranje teorija potrebni složeni dizajni.

Testovi teorija ponekad mogu dati kontradiktorne nalaze. Učinci interakcije mogu biti korisni u
rješavanju ovih proturječnosti.

193
Teorije igraju presudnu ulogu u znanstvenoj metodi. Složeni dizajni uvelike poboljšavaju
sposobnost istraživača da testiraju teorije jer mogu testirati i glavne učinke i učinke interakcije.
Na primjer, Kaiser i sur. (2006) testirali su hipoteze o pažnji na predrasude u okolini na temelju
teorije socijalnog identiteta. Prethodno istraživanje pokazalo je da kada je socijalni identitet
pojedinca ugrožen, svjesno su svjesni znakova u svom okruženju koji se odnose na potencijalne
predrasude. Kaiser i sur. proširilo je ovo istraživanje ispitivanjem hipoteze da prijeteći pojedinci
obraćaju pažnju na predrasude nesvjesno, bez svijesti. Budući da su koristili složeni dizajn,
podaci Kaisera i suradnika pružaju dokaze da su žene koje očekuju seksizam, u usporedbi sa
ženama koje očekuju "sigurnu" situaciju, posvećivale veću podsvjesnu pozornost seksističkim
riječima nego drugim riječima. Njihovi su podaci podržali teoriju društvenog identiteta o
predrasudama, u kojoj „članovi stigmatiziranih skupina razvijaju sustave vjerovanja o
obezvređivanju i da ta očekivanja dovode do toga da postanu posebno oprezni ili budni za
znakove devalvacije“ (Kaiser i sur., 2006., str. 332).

Uz to, Kaiser i sur. primijetio je da teorije procesa pozornosti tvrde da je pažnja ograničeni
resurs. Ljudi koji doživljavaju predrasude mogu usmjeriti pozornost na znakove koji prijete
njihovom društvenom identitetu i zato imaju manje raspoloživih resursa za druge zadatke.
Primjerice, učenici u učionici koji uoče moguće predrasude mogu svoju pozornost, i svjesno i
nesvjesno, dodijeliti potencijalnim prijetnjama svom društvenom identitetu, a ta preusmjerena
pažnja može im naštetiti uspješnosti u nastavi. Važno je, međutim, jer Kaiser i sur.
manipulirajući neovisnom varijablom prijetnje socijalnim identitetom s dvije razine, prijetnjom i
sigurnošću, uspjeli su pokazati da se resursi pozornosti ne preusmjeravaju na potencijalne
prijetnje kad pojedinci vjeruju da su sigurni od prijetnji socijalnim identitetom. Ovo otkriće
pojačava važnost stvaranja okruženja u kojem je moguće što manje predrasuda.

Psihološke teorije koje uključuju teme poput socijalnog identiteta i predrasuda često su složene.
Da bi, na primjer, psiholozi objasnili predrasude, psiholozi trebaju opisati bihevioralne,
kognitivne i emocionalne procese na individualnoj, grupnoj i društvenoj razini. Kao što možete
pretpostaviti, eksperimentalni testovi složenih teorija mogu dovesti do proturječnih nalaza. Na

194
primjer, razmotrite hipotetički primjer u kojem istraživanje predrasuda pokazuje da pripadnici
obezvrijeđene skupine ne doživljavaju pojačanu nesvjesnu pozornost na prijetnje društvenim
identitetom. Kako bi se ovo naizgled kontradiktorno otkriće ugradilo u teoriju predrasuda koja
kaže da stigmatizirani pojedinci sudjeluju u potencijalnim prijetnjama svom identitetu? Kao što
pokazuju podaci Kaiser i sur. eksperiment sugerira, jedno tumačenje ovog nalaza moglo bi
uključivati neovisnu varijablu stanja, prijetnje ili sigurnosti socijalnog identiteta. Proturječni
nalaz mogao bi se protumačiti sugerirajući da su se sudionici hipotetičke studije predrasuda
osjećali sigurnim od prijetnji socijalnim identitetom i stoga nisu posvećivali pažnju
potencijalnim izvorima devalvacije.

Uobičajeni pristup rješavanju proturječnih nalaza je uključivanje u dizajn istraživanja neovisnih

varijabli koje se bave potencijalnim izvorima proturječnih nalaza (na primjer, uključivanjem
prijetnji i sigurnosnih uvjeta u dizajn). Općenito, složeni dizajni mogu biti izuzetno korisni u
pronalaženju razloga naizgled kontradiktornih nalaza kada se teorije ispituju. Postupak može biti
mukotrpan, ali može biti i vrlo vrijedan.

Učinci interakcije i vanjska valjanost

Kad se u složenom dizajnu ne dogodi učinak interakcije, učinci svake neovisne varijable mogu
se generalizirati na razine druge neovisne varijable; tako se povećava vanjska valjanost neovisnih
varijabli.

Prisutnost učinka interakcije utvrđuje granice vanjske valjanosti nalaza određivanjem uvjeta u
kojima se događa učinak neovisne varijable. U 6. poglavlju detaljno smo raspravljali o
postupcima za utvrđivanje vanjske valjanosti nalaza istraživanja kada eksperiment uključuje
samo jednu neovisnu varijablu. Opisali smo kako se djelomične replikacije mogu izvršiti kako bi
se uspostavila vanjska valjanost - to jest, u kojoj se mjeri mogu generalizirati nalazi istraživanja.
Također smo razgovarali o tome kako terenski eksperimenti omogućuju istraživačima da istraže

195
neovisne varijable u stvarnim okruženjima. Sada možemo ispitati ulogu složenih dizajna u
utvrđivanju vanjske valjanosti nalaza. Prisutnost ili odsutnost učinka interakcije presudna je za
određivanje vanjske valjanosti nalaza u složenom dizajnu.

relevantne neovisne varijable. Općenito, relevantna neovisna varijabla je ona koja izravno utječe
na ponašanje (rezultira glavnim učinkom) ili proizvodi efekt interakcije kada se proučava u
kombinaciji s drugom neovisnom varijablom. Razlikovanje čimbenika koji utječu na ponašanje i
onih koji to ne čine bitno je za razvijanje adekvatnih teorija za objašnjavanje ponašanja i za
osmišljavanje učinkovitih intervencija za rješavanje problema u primijenjenim okruženjima kao
što su škole, bolnice i tvornice (vidi poglavlja 9 i 10).

Postoji nekoliko razloga zbog kojih bismo trebali biti oprezni pri prepoznavanju neovisne
varijable kao nebitne. Prvo, ako se pokaže da neovisna varijabla nema učinka u eksperimentu, ne
možemo pretpostaviti da ta varijabla ne bi imala učinak da su testirane različite razine neovisne
varijable. Drugo, ako neovisna varijabla nema učinka u eksperimentu s jednim faktorom, to ne
znači da neće stupiti u interakciju s drugom neovisnom varijablom kada se koristi u složenom
dizajnu. Treće, ako neovisna varijabla nema učinak u eksperimentu, može se dogoditi da se
učinak mogao vidjeti s različitim ovisnim varijablama. Četvrto, odsutnost statistički značajnog
učinka može ili ne mora značiti da učinak nije prisutan. Minimalno bismo željeli razmotriti
osjetljivost našeg eksperimenta i snagu naše statističke analize prije nego što odlučimo da smo
identificirali nebitnu varijablu. (Pogledajte poglavlje 12 za raspravu o moći statističke analize.)
Za sada je najbolje ako izbjegavate biti dogmatični u vezi s identificiranjem bilo koje neovisne
varijable koja nema nikakav učinak.

196
Efekti interakcije i efekti stropa i poda

Kada izvedba sudionika dosegne maksimum (strop) ili minimum (pod) u jednom ili više
uvjeta eksperimenta, rezultati učinka interakcije ne mogu se interpretirati.

Razmotrite rezultate 3 2 eksperimenta koji istražuje učinke sve većih količina vježbanja na
performanse tijekom testa fizičke spremnosti. U ovom vjerojatnom, ali hipotetičkom
eksperimentu bilo je šest skupina sudionika. Sudionici su prvo dobili 10, 30 ili 60 minuta za
vježbanje, radeći bilo lagane ili teške vježbe. Zatim su polagali fitnes test koristeći lagane ili
teške vježbe (iste one koje su vježbali). Ovisna varijabla bio je postotak vježbi koje je svaki
sudionik mogao obaviti u 15-minutnom testnom razdoblju. Rezultati pokusa prikazani su na slici
8.7. (VIDI KNJIGU)

Uzorak rezultata na slici 8.7 izgleda kao klasični efekt interakcije; učinak količine vježbanja
razlikovao se kod laganih i teških vježbi. Produljenje vremena vježbanja poboljšalo je izvedbu
testa za teške vježbe, ali izvedba je izjednačena nakon 30 minuta vježbanja s laganim vježbama.
Ako bi se na ove podatke primijenila standardna analiza, učinak interakcije vrlo vjerojatno bi bio
statistički značajan. Nažalost, taj bi se efekt interakcije u osnovi mogao protumačiti. Za one
skupine kojima su vježbali lagane vježbe, izvedba je dosegla maksimalnu razinu nakon 30
minuta vježbanja, pa se u grupi od 60 minuta nije moglo pokazati poboljšanje izvan ove točke.
Čak i ako su sudionici nakon 60 minuta vježbanja dodatno profitirali od dodatne prakse,
eksperimentator nije mogao izmjeriti ovo poboljšanje na odabranoj ovisnoj varijabli.

KLJUČNI KONCEPT

Prethodni eksperiment ilustrira opći problem mjerenja koji se naziva stropni efekt. Kad god
izvedba dosegne maksimum u bilo kojem stanju eksperimenta, postoji opasnost od efekta stropa.
Odgovarajući naziv naveden za ovaj problem kada izvedba dosegne minimum (npr. Nula
pogrešaka na testu) je efekt poda. Istraživači mogu izbjeći efekte stropa i poda odabirom ovisnih
varijabli koje omogućuju dovoljno prostora za mjerenje razlika u izvedbi u različitim uvjetima.

197
Na primjer, u kondicijskom eksperimentu bilo bi bolje testirati sudionike s većim brojem vježbi
nego što bi se moglo očekivati da bilo tko izvrši u vremenu predviđenom za test. Tada bi se
srednji broj vježbi odrađenih u svakom stanju mogao koristiti za procjenu učinaka dviju
neovisnih varijabli bez opasnosti od gornjeg učinka. Važno je napomenuti da stropni efekti
također mogu predstavljati problem u eksperimentima koji ne uključuju složen dizajn. Da je
fitnes eksperiment obuhvaćao samo jednostavne vježbe, u eksperimentu bi i dalje postojao gornji
efekt.

198
Učinci interakcije i dizajn prirodnih skupina

Istraživači se koriste složenim dizajnom da bi uzročno-posljedični zaključci o varijablama

prirodnih skupina testirali teoriju zašto se prirodne skupine razlikuju.

Tri koraka za donošenje kauzalnog zaključka koji uključuju varijablu prirodnih skupina su
iznošenje teorije zašto postoje razlike u skupinama, manipulacija neovisnom varijablom koja bi
trebala pokazati teoretizirani proces i ispitivanje javlja li se efekt interakcije između
manipulirane neovisne varijable i varijable prirodnih skupina. . Dizajn prirodnih skupina, koji je
ukratko opisan u poglavlju 6, jedan je od najpopularnijih istraživačkih dizajna u psihologiji.
Grupe ljudi formiraju se odabirom pojedinaca koji se razlikuju po nekim karakteristikama kao
što su spol, dob, zatvorenost-ekstraverzija ili agresivnost, da nabrojimo samo nekoliko varijabli
pojedinačnih razlika. Zatim istraživači traže sustavne odnose između ovih varijabli individualnih
razlika i drugih aspekata ponašanja. Dizajn prirodnih skupina učinkovit je za uspostavljanje
korelacije između karakteristika pojedinaca i njihovih performansi. Kao što smo također opisali
u poglavlju 6, međutim, dizajn prirodnih skupina možda je najizazovniji dizajn kada je riječ o
donošenju zaključaka o uzrocima ponašanja.

Poteškoće u tumačenju dizajna prirodnih skupina nastaju kada pokušavamo zaključiti da razlike
u učinku uzrokuju osobine ljudi koje smo koristili za definiranje skupina. Na primjer, razmotrite
eksperiment u kojem su sudionici odabrani zbog njihovog glazbenog treninga. Jedna skupina
sudionika uključuje osobe s 10 ili više godina formalnog glazbenog obrazovanja, a jedna skupina
osobe koje nemaju formalnu izobrazbu. Obje skupine testirane su na sposobnost pamćenja notnih
zapisa za jednostavne melodije od 10 nota. Nije iznenađujuće što rezultati ovih testova pokazuju
da oni s glazbenim treningom izvode daleko bolje od onih koji nemaju takav trening.

Na temelju tih rezultata možemo zaključiti da pamćenje za jednostavne melodije varira s (u

korelaciji je) s količinom glazbenog treninga. Ali ne možemo zaključiti da glazbeni trening
uzrokuje vrhunske performanse memorije. Zašto ne? Vjerojatno postoje mnogi dodatni načini na
koje se ljudi s 10 godina glazbenog obrazovanja razlikuju od onih koji nemaju takav trening.

199
Skupine se mogu razlikovati po količini i vrsti općeg obrazovanja, obiteljskom porijeklu,
socioekonomskom statusu i količini i vrsti iskustva koje su stekli slušajući glazbu. Također, oni s
glazbenim treningom mogu imati općenito bolja sjećanja od onih bez takvog treninga, a njihova
superiorna memorija za jednostavne melodije može odražavati ovu opću memorijsku sposobnost.
Napokon, oni koji su tražili glazbeni trening možda su to i učinili jer su imali posebnu sklonost
glazbi. U skladu s tim, mogli bi bolje proći u memorijskom zadatku, čak i da nisu imali glazbenu
obuku. Ukratko, postoji mnogo mogućih uzroka, osim pojedinačnih razlika u glazbenom
treningu, za uočenu razliku u performansama pamćenja.

Postoji potencijalno rješenje problema izvlačenja uzročno-posljedičnih zaključaka na temelju

dizajna prirodnih skupina (Underwood i Shaughnessy, 1975). Ključ ovog rješenja je razviti
teoriju o kritičnoj varijabli individualne razlike. Na primjer, Halperna i Bowera (1982) zanimalo
je kako se pamćenje za notne zapise razlikuje između glazbenika i ne glazbenika. Halpern i
Bower razvili su teoriju o tome kako će glazbeni trening utjecati na kognitivnu obradu notnih
zapisa onih koji su imali takav trening. Njihova se teorija temeljila na konceptu memorije
nazvanom "komadanje". Možete shvatiti prednost memorije koju daje dijeljenje ako zamislite
kako pokušavate upamtiti sljedeće nizove od 15 slova: HBOFBICNNUSAWWW. Komadanje
pomaže memoriji mijenjanjem istog niza slova u niz od pet lakše pamtljivih dijelova:
HBOFBICNNUSAWWW. Halpern i Bower teoretizirali su da je glazbeni trening vodio
glazbenike da "komadu" notne zapise u značajne glazbene cjeline, smanjujući time količinu
informacija koje su trebali pamtiti kako bi reproducirali notu za jednostavnu melodiju. Nadalje,
ako je taj proces odgovoran za razliku između memorijskih performansi glazbenika i neglazičara,
tada bi razlika između glazbenika i glazbenika trebala biti veća za melodije s dobrom glazbenom
strukturom nego za melodije s lošom glazbenom strukturom. Halpern i Bower manipulirali su
neovisnom varijablom glazbene strukture kako bi testirali svoju teoriju. Da bi to učinili, koristili
su tri različite vrste melodija kako bi testirali svoje skupine glazbenika i neglazbenika. Pripremili
su skupove jednostavnih melodija čije su notacije imale slične vizualne strukture, ali koje su u
glazbenoj strukturi bile dobre, loše ili slučajne.

Kritični test u eksperimentu Halperna i Bowera bio je hoće li postići efekt interakcije između
dviju neovisnih varijabli: glazbenog treninga i vrste melodija. Konkretno, očekivali su da će

200
razlika u memorijskim performansama između glazbenika i glazbenika biti najveća za melodije
dobre strukture, sljedeća najveća za melodije loše strukture i najmanja za slučajne melodije.
Rezultati eksperimenta Halperna i Bowera točno su se podudarali s njihovim predviđanjima.

Dobiveni efekt interakcije omogućio je Halpernu i Boweru da isključe mnoge alternativne

hipoteze o razlici u memorijskim performansama između glazbenika i glazbenika. Karakteristike
kao količina i vrsta općeg obrazovanja, socioekonomski status, obiteljsko porijeklo i dobra
sposobnost pamćenja vjerojatno neće objasniti zašto postoji sustavni odnos između strukture
melodija i veličine razlike u performansama pamćenja između glazbenika i ne-glazbenika . Te
potencijalne alternativne hipoteze ne mogu objasniti zašto je postojala mala razlika u
memorijskim performansama dviju skupina za slučajne melodije. Učinak interakcije čini takva
jednostavna korelacijska objašnjenja mnogo manje vjerojatnima.

Nekoliko je koraka koje istražitelj mora poduzeti u provođenju općeg postupka za izvođenje
uzročnih zaključaka na temelju dizajna prirodnih skupina.

Korak 1: Razvoj teorije Prvi korak je razviti teoriju koja objašnjava zašto bi se trebala pojaviti
razlika u izvedbi skupina koje su diferencirane na temelju pojedinačne varijable razlika. Na
primjer, Halpern i Bower teoretizirali su da se glazbenici i ne glazbenici razlikuju u glazbenim
izvedbama zbog načina na koji te skupine kognitivno organiziraju ("komad") melodije.

Korak 2: Identificiranje relevantne varijable kojom se manipulira Drugi korak je odabir neovisne
varijable kojom se može manipulirati i za koju se pretpostavlja da utječe na vjerojatnost da će se

201
taj teorijski proces dogoditi. Halpern i Bower sugeriraju da je vrsta glazbene strukture varijabla
povezana s lakoćom komadanja.

Korak 3: Test interakcije Najkritičniji aspekt preporučenog pristupa je nastojati proizvesti učinak
interakcije između manipulirane varijable i varijable pojedinačnih razlika. Dakle, relevantna
izmanipulirana neovisna varijabla primjenjuje se na obje prirodne skupine. Halpern i Bower
tražili su efekt interakcije između varijable pojedinačnih razlika (glazbenik naspram ne-
glazbenika) i manipulirane varijable (vrsta glazbene strukture) u 2 3 složenom dizajnu. Pristup se
može još više ojačati testiranjem predviđanja učinaka interakcije triju neovisnih varijabli: dvije
manipulirane neovisne varijable i varijable individualnih razlika (vidi, na primjer, Anderson i
Revelle, 1982).

SAŽETAK OSMOG POGLAVLJA

Složeni dizajn je onaj u kojem se u istom eksperimentu proučavaju dvije ili više neovisnih
varijabli. Složeni dizajn koji uključuje dvije neovisne varijable omogućuje istraživačima da
utvrde ukupni učinak svake neovisne varijable (glavni učinak svake varijable). Još važnije,
složeni dizajni mogu se koristiti za otkrivanje učinka interakcije između neovisnih varijabli.
Učinci interakcije javljaju se kada učinak svake neovisne varijable ovisi o razini druge neovisne
varijable.

Najjednostavniji mogući složeni dizajn je 2 2 dizajn, u kojem se dvije neovisne varijable

proučavaju na dvije razine. Broj uvjeta u faktorskom dizajnu jednak je umnošku razina neovisnih
varijabli (npr. 2 3 6). Složeni dizajni izvan okvira 2 2 mogu biti još korisniji za razumijevanje
ponašanja. Dodatne razine jedne ili obje neovisne varijable mogu se dodati kako bi se dobili
dizajni kao što su 3 2, 3 3, 4 2, 4 3 i tako dalje. Dodatne neovisne varijable mogu se također

202
uključiti kako bi se dobile dizajne kao što su 2 2 2, 2 3 3 itd. Eksperimenti koji uključuju tri
neovisne varijable izuzetno su učinkoviti. Omogućuju istraživačima da utvrde glavne učinke
svake od tri varijable, tri dvosmjerna efekta interakcije i istodobni efekt interakcije sve tri
varijable.

Kada se dvije složene varijable proučavaju u složenom dizajnu, mogu se protumačiti tri
potencijalna izvora sustavnih varijacija. Svaka neovisna varijabla može proizvesti statistički
značajan glavni učinak, a dvije neovisne varijable mogu se kombinirati kako bi se dobio
statistički značajan efekt interakcije. Učinci interakcije mogu se u početku identificirati
uporabom metode oduzimanja kada se opisna statistika prikazuje u tablici ili prisutnošću
neparalelnih linija kada se rezultati prikazuju u linijskom grafikonu. Ako se učinak interakcije
pokaže statistički značajnim, možemo dalje analizirati rezultate ispitivanjem jednostavnih
glavnih učinaka i, ako je potrebno, usporedbom sredstava koja se razmatraju dva odjednom. Kad
se ne pojavi učinak interakcije, ispitujemo glavne učinke svake neovisne varijable i možemo
koristiti usporedbe dva sredstva ili intervale pouzdanosti kad je to potrebno.

Složeni dizajni igraju presudnu ulogu u ispitivanju predviđanja izvedenih iz psiholoških teorija.
Složeni dizajni također su bitni za rješavanje proturječja koja nastaju kada se teorije testiraju.
Kada se koristi složeni dizajn i ne dođe do učinka interakcije, znamo da se učinci svake neovisne
varijable mogu generalizirati na razine drugih neovisnih varijabli. Međutim, kada se dogodi
učinak interakcije, mogu se jasno odrediti granice vanjske valjanosti nalaza. Mogućnost učinaka
interakcije zahtijeva da proširimo definiciju relevantne neovisne varijable tako da uključuje one
koji izravno utječu na ponašanje (proizvode glavne efekte) i one koji proizvode efekt interakcije
kada se proučavaju u kombinaciji s drugom neovisnom varijablom. Učinci interakcije koji mogu
nastati zbog mjernih problema poput efekata stropa ili poda ne smiju se miješati s efektima
interakcije koji odražavaju istinski kombinirani učinak dviju neovisnih varijabli. Učinci
interakcije također mogu biti od najveće pomoći u rješavanju problema izvlačenja uzročnih
zaključaka na temelju dizajna prirodnih skupina.

203
Pitanja za ponavljanje

1. Identificirajte broj neovisnih varijabli, broj razina za svaku neovisnu varijablu i ukupan
broj uvjeta za svaku od sljedećih primjera
2. složenih eksperimenta dizajna: (a) 2 3 (b) 3 3 (c) 2 2 3 (d) 4 3.

3. Utvrdite uvjete u složenom dizajnu kada se faktorski kombiniraju sljedeće neovisne

varijable: (1) vrsta zadatka s tri razine (vizualna, slušna, taktilna) i (2) skupina djece koja
je testirana na dvije razine (normalna, zaostala u razvoju).

4. Koristite Kassin i sur. rezultati u tablici 8.3 za napore ispitivača da dobiju priznanje kako
bi pokazali da postoje dva moguća načina za opis učinka interakcije.
5. Opišite kako biste metodom oduzimanja odlučili je li prisutan efekt interakcije u tablici
koja prikazuje rezultate složenog dizajna 2 2.
6. Opišite uzorak u linijskom grafikonu koji ukazuje na prisutnost efekta interakcije u
složenom dizajnu.
7. Iznesite korake u planu analize za složeni dizajn s dvije neovisne varijable kada postoji
efekt interakcije, a kada ne postoji efekt interakcije.

8. Upotrijebite primjer kako biste ilustrirali kako se složeni dizajn može koristiti za
testiranje predviđanja izvedenih iz psihološke teorije.
9. Kako na vanjsku valjanost nalaza u složenom dizajnu utječe prisutnost ili odsutnost
učinka interakcije?
10. Objasnite zašto bi istraživači trebali biti oprezni kada kažu da neovisna varijabla nema
utjecaja na ponašanje.
11. Opišite obrazac opisne statistike koji bi ukazivao na to da gornji (ili najniži) učinak može
biti prisutan u skupu podataka, i opišite kako ovaj obrazac podataka može utjecati na
interpretaciju inferencijalne statistike (npr. Ftest) za te podatke.

204
12. Objasnite kako se učinci interakcije u složenom dizajnu mogu koristiti kao dio rješenja
problema izvlačenja uzročnih zaključaka na temelju dizajna prirodnih skupina.

205
POGLAVLJE TRINAEST- KOMUNIKACIJA U PSIHOLOGIJI

UVOD

Znanstvena istraživanja su javna djelatnost. Pametna hipoteza, elegantan dizajn istraživanja,

pedantni postupci prikupljanja podataka, pouzdani rezultati i pronicljiva teorijska interpretacija
nalaza nisu korisni znanstvenoj zajednici ako se ne objave javno. Kao što jedan od najistaknutijih
sugestija sugerira: „Dok rezultati ne prođu kroz bolan postupak objavljivanja, po mogućnosti u
časopisu s visokim standardima, znanstveno istraživanje je samo igra. Objava je neizostavan dio
znanosti “(Bartholomew, 1982, str. 233). Bartholomew izražava sklonost časopisu s
"recenzijama", jer časopisi s recenzijama uključuju postupak recenziranja. Predane rukopise
pregledavaju drugi istraživači („vršnjaci“) koji su stručnjaci za određeno područje istraživanja
koje se obrađuje u radu koji se pregledava. Ovi recenzenti odlučuju je li istraživanje metodološki
ispravno i daje li značajan doprinos disciplini psihologije. Te se recenzije potom dostavljaju
višem istraživaču koji služi kao urednik časopisa. Zadatak urednika je da odluči koji radovi
jamče objavljivanje. Stručna recenzija primarna je metoda kontrole kvalitete za objavljena
psihološka istraživanja.

Postoje deseci psiholoških časopisa u kojima istraživači mogu objaviti svoja otkrića. Psihološka
znanost, pamćenje i spoznaja, razvoj djeteta, Časopis za osobnost i socijalnu psihologiju,
Psihološka znanost u javnom interesu i Časopis za kliničku i konzultantsku psihologiju samo su
neki. Kao što smo spomenuli, urednici ovih časopisa donose konačne odluke o tome koji će
rukopisi biti objavljeni. Njihove odluke temelje se na (a) kvaliteti istraživanja i (b) učinkovitosti
njegovog predstavljanja u pisanom rukopisu, prema ocjeni urednika i recenzenata. Stoga su važni
i sadržaj i stil. Urednici traže najbolje istraživanje, jasno opisano i postavljaju rigorozne
standarde za prihvaćanje. Tipično je samo oko jedan od svaka tri rukopisa poslanih u više od dva
tuceta časopisa APA prihvaćen za objavljivanje (npr. American Psychological Association,
2006).

206
Uz procjenu rukopisa o njegovom stilu i sadržaju, urednik časopisa prvo će odlučiti je li
podneseno prikladno za ovaj časopis. Eksperimentalne studije pamćenja sa ispitanicima na
životinjama obično se ne objavljuju u časopisu koji naglašava istraživanje o razvoju djeteta.
Dostupni su mnogi izvori, osim onih koje sponzoriraju APA i APS. Međutim, da biste počeli
osjećati ono što vani postoji, možda ćete htjeti pregledati opise časopisa koje objavljuju ove
glavne organizacije: www.apa.org/pubs/journals/ i www.psychologicalscience.org/journals/.

Urednički pregled i postupak objavljivanja mogu potrajati dugo. Može proći i do godinu dana (a
ponekad i duže) od trenutka kada se rad preda i kada se napokon pojavi u časopisu. Pregled
rukopisa može potrajati nekoliko mjeseci prije nego što se donese odluka hoće li se prihvatiti rad.
Nekoliko mjeseci je potrebno i za postupak objavljivanja između trenutka kada je rad prihvaćen i
kada je stvarno objavljen u časopisu. Kako bi pružili pravovremenija sredstva za izvještavanje o
nalazima istraživanja, profesionalna društva kao što su Američko psihološko udruženje,
Udruženje za psihološke znanosti, Psiho-nomsko društvo, Društvo za istraživanje dječjeg razvoja
i regionalna društva poput Istočnog, Srednjeg zapada, Jugoistoka i Zapadna psihološka udruženja
sponzoriraju konferencije na kojima istraživači održavaju kratka usmena izlaganja ili
predstavljaju plakate koji opisuju njihov nedavni rad. Takve konferencije pružaju priliku za
pravovremenu raspravu i raspravu među istražiteljima zainteresiranim za ista istraživačka
pitanja. Može se raspravljati o istraživanjima koja su u tisku (tj. Čekaju završetak postupka
objavljivanja), dajući sudionicima konferencije pregled važnih, ali tek objavljenih rezultata
istraživanja.

Istraživači često moraju dobiti financijsku potporu u obliku potpore od vlade ili privatne agencije
kako bi mogli provoditi svoja istraživanja. Potpore se dodjeljuju na temelju natjecateljskog
pregleda prijedloga istraživanja. Prijedlozi za istraživanje također se obično traže od
diplomiranih studenata prilikom izrade magistarskog rada ili disertacije. Fakultetsko
povjerenstvo zatim razmatra prijedlog prije nego što započne istraživanje teze ili disertacije.
Tako su i studenti preddiplomskog studija često dužni pripremiti prijedlog istraživanja kao dio
metoda istraživanja ili laboratorijske nastave iz psihologije. Konačno, istraživači na svim

207
razinama utvrdit će da institucionalni odbori za ocjenu zahtijevaju prijedloge istraživanja kako bi
procijenili etičku prirodu predloženog istraživanja u instituciji (vidi poglavlje 3). Prijedlozi za
istraživanje zahtijevaju malo drugačiji stil i format od članka u časopisu koji izvještava o
rezultatima dovršene studije. Dajemo prijedloge za pripremu prijedloga istraživanja kasnije u
ovom poglavlju.

Kakve veze s vama imaju članci u časopisima, usmene prezentacije i prijedlozi za istraživanje?
Ako pohađate postdiplomski studij psihologije, vjerojatno ćete morati opisati svoje istraživanje
koristeći sve tri ove vrste znanstvene komunikacije. Čak i ako se ne bavite profesionalnom
psihološkom karijerom, načela dobrih pisanih i usmenih izvještaja o istraživanju primjenjiva su
na širok spektar situacija u zapošljavanju. Na primjer, dopis menadžeru odjela koji opisuje ishod
nedavnog prodajnog događaja može imati približno isti format kao i kratki članak iz časopisa.
Od neposredne zabrinutosti, možda ćete morati pripremiti prijedlog istraživanja i napisati ili
dostaviti izvješće o istraživanju u svom tečaju metoda istraživanja. Ovo će vam poglavlje pomoći
da dobro napravite te stvari.

Ovo je poglavlje prvenstveno namijenjeno da vam pomogne da započnete s pripremom rukopisa

i nije zamjena za Priručnik za publikaciju Američkog psihološkog udruženja (2010). Slijedi
tumačenje Priručnika od strane autora i izdavača (McGrawHill), a mi vam preporučujemo da
potražite najnovije izdanje Priručnika za APA i web mjesto APA-e za najsuvremeniji, konačni
APA stil.

208
INTERNET I ISTRAŽIVANJE

Pristup Internetu već je postao nezamjenjiv alat za istraživačke psihologe, posebno za

komunikaciju putem elektroničke pošte (e-pošte). Za mnoge istraživače e-pošta je njihovo
primarno sredstvo komunikacije s kolegama, urednicima časopisa, suradnicima u istraživanju,
direktorima agencija za dodjelu donacija i drugim stručnjacima. Imate pitanje o članku koji ste
upravo pročitali? Pitajte autora slanjem poruke e-pošte. Slanje e-pošte jednostavno je, učinkovito
i prikladno. Primjerice, do prvog autora vašeg udžbenika možete poslati e-poruku John J.
Shaughnessyju (Hope College) na shaughnessy@hope.edu.

Na internetu postoji i početna stranica posvećena ovom udžbeniku kojoj se može pristupiti za
studentske resurse (npr. Testove iz prakse) i informacije o autorima, promjenama u izdanjima,
dodatnim resursima za psihološka istraživanja te pogreškama ili propustima u trenutno izdanje,
adresa izdavača, informacije o narudžbi itd. Posjetite našu stranicu:
www.mhhe.com/shaughnessy9.

Internet također služi studentima i profesionalnim psiholozima na mnoge druge važne načine,
uključujući diskusijske grupe, baze podataka, elektroničke časopise i originalna istraživanja.

Skupine za raspravu, nazvane "Listservs", omogućuju zainteresiranim pojedincima da

razgovaraju o psihološkim pitanjima za koja su zajednički zainteresirani. Skupina se sastoji od
"popisa" "pretplatnika" koji žele pridonijeti tekućoj raspravi. Članovi popisa odmah se
"serviraju" bilo kojom porukom koju je objavio pretplatnik. Na Internetu postoje stotine
Listserva koji povezuju istraživače širom svijeta koji raspravljaju o širokom spektru tema,
uključujući ovisnost, religiju i ženske studije. Neki su Listservi otvoreni za sve koji žele
sudjelovati u raspravi, uključujući one koji žele pasivno sudjelovati ("vrebati"). Ostale su usluge
popisa otvorene samo za osobe s određenim vjerodajnicama (npr. Članovi određenog odjela
APA). APA i APS također sponzoriraju raspravne grupe za studente kojima se može pristupiti
putem www.apa.org/ apags / i www.psychologicalscience.org/apssc/.

209
Baze podataka na Internetu su upravo to: elektroničke podatkovne datoteke koje se pohranjuju na
Internetu i kojima se može pristupiti elektroničkim putem. Dostupne su baze podataka povezane
s medicinom, alkoholizmom i istraživanjima javnog mnijenja, a spomenut ćemo samo neke.
Baze podataka su posebno korisne pri provođenju arhivskih istraživanja (vidi poglavlje 4) i
analizama vremenskih serija (poglavlje 10). Velike baze podataka, u kojima su dostupni podaci o
stotinama varijabli i velikom broju sudionika, postale su važne mnogim istraživačima koji žele
odgovoriti na istraživačka pitanja u psihologiji (npr. U kliničkoj, socijalnoj i razvojnoj
psihologiji).

Elektronički pristup bazama podataka oslobađa istraživača troškova i vremena potrebnog za

prikupljanje podataka koji su možda već dostupni, čime se eliminira rasipničko dupliciranje
napora istraživača i sudionika.

Elektronički časopisi postaju uobičajeni, a elektroničko slanje rukopisa sada je norma za

časopise i konferencije. Široka dostupnost pristupa Internetu i e-pošti olakšala je postupak
recenzije, tako da se rukopis, recenzije i uredničke povratne informacije autorima mogu dovršiti
korištenjem Interneta. Osim toga, neki se časopisi nude isključivo u elektroničkom obliku.
Pretplatnici primaju članke u svoje elektroničke poštanske sandučiće, a čitatelji mogu
elektroničkim putem poslati svoje komentare na članke. Trenutna istraživanja u socijalnoj
psihologiji i prevenciji i liječenju primjeri su elektroničkih časopisa. Bilo da rukopise predaju
elektroničkim ili tiskanim časopisima, autori koji žele objavljivanje u uglednim časopisima
trebaju očekivati stručnu ocjenu svojih istraživanja.

Izvorno istraživanje, kao što ste vidjeli u ranijim poglavljima, može se provesti i elektroničkim
putem (vidi, na primjer, Azar, 1994a, 1994b; Birnbaum, 2000; Kardas & Milford, 1996;
KelleyMilburn & Milburn, 1995). Da ponovimo komentar iz poglavlja 1: Web dopušta praktički
bilo koju vrstu psihološkog istraživanja koje koristi računala kao opremu, a ljude kao sudionike
(Krantz i Dalal, 2000; vidi posebno Kraut i sur., 2004, za korisne informacije o obavljanju

210
mrežnih istraživanja ). Koliko će vam Internet biti koristan u planiranju i provođenju
istraživanja, ovisit će i o vašim specifičnim potrebama i o vašoj sposobnosti korištenja Interneta.
Ako tek započinjete, preporučujemo Fraleyev vodič, Kako provesti istraživanje ponašanja putem
Interneta (2004; New York: Guilford Press).

SMJERNICE ZA UČINKOVITO PISANJE

Učiti dobro pisati je poput učenja plivanja, vožnje automobila ili sviranja klavira. Poboljšanje
vjerojatno neće proizaći samo iz čitanja o tome kako se aktivnost obavlja. Uvažavanje stručnih
savjeta ipak može pomoći osobi da dobro započne. Dakle, jedan od ključeva dobrog pisanja je
dobivanje kritičnih povratnih informacija od pisanja „trenera“ - učitelja, prijatelja, urednika, pa
čak i vas samih. Lee Cronbach (1992.), autor nekoliko najčešće citiranih članaka u Psihološkom
biltenu, dobro sažima ove ideje.

Moj savjet mora biti poput legendarnog recepta za nazubljenog zeca koji započinje: "Prvo uhvati
svog zeca." Prvo, imajte poruku vrijednu isporuke. Osim toga, bitna je pažnja u pisanju. . . .
Preradite bilo koju rečenicu kojoj nedostaje protoka ili ritma, bilo koju rečenicu u kojoj čitanje
prvim pogledom pogrešno stavlja naglasak i bilo koju rečenicu u kojoj razumijevanje dolazi
manje od trenutka do onog najpoznatijeg čitatelja, pisca rečenice. U najboljem slučaju, tehničko
pisanje može težiti književnim vrlinama - promjeni tempa od apstraktne teze do primjera za
pamćenje, od žustrog do lagodnog, od činjenica do poezije. (str. 391)

Dobro pisanje, poput dobre vožnje, najbolje je obraniti. Pretpostavimo da će sve što se može
pogrešno shvatiti biti! Da bismo izbjegli ove nesreće prilikom pisanja, nudimo sljedeće savjete
koje trebate razmotriti prije nego što započnete pisati.

211
ZNAJTE SVOJU PUBLIKU.

Ako pretpostavite da vaši čitatelji znaju više nego što zapravo znaju, ostavit ćete ih zbunjenima.
Ako podcjenjujete svoje čitatelje, riskirate ih dosaditi nepotrebnim detaljima. Bilo koji rizik
povećava vjerojatnost da se ono što ste napisali neće pročitati. Ali ako morate pogriješiti, bolje je
podcijeniti svoje čitatelje. Na primjer, kada pripremate izvješće o istraživanju na satu
psihologije, mogli biste s razlogom pretpostaviti da je vaša publika vaš predavač. Pisanje za
vašeg instruktora moglo bi vas dovesti do toga da puno toga ne ostavljate u radu jer, uostalom,
pretpostavljate da vaš instruktor sve to ionako zna. Vjerojatno bi bilo bolje studente u drugom
odjeljku vašeg tečaja o metodama istraživanja smatrati svojom publikom. To bi moglo rezultirati
dodavanjem više detalja nego što je potrebno, ali nastavniku će biti lakše pomoći vam naučiti
"uređivati" nebitni materijal nego "uređivati" osnovni materijal koji ste propustili. Koju god
publiku odabrali, svakako napravite odabir prije nego što počnete pisati i imajte na umu svoju
publiku na svakom koraku.

UTVRDITE SVOJU SVRHU.

Članci u časopisima spadaju u opću kategoriju izlaganja. Websterov rječnik izlaganje definira
kao „diskurs namijenjen prenošenju informacija ili objašnjenju onoga što je teško razumjeti“.
Glavne svrhe članka u časopisu su opisivanje i uvjeravanje. Prvo želite opisati što ste učinili i što
ste pronašli, a drugo, uvjeriti čitatelja da je vaše tumačenje ovih rezultata prikladno.

NAPIŠI JASNO.

Temelj dobrog pisanja izlaganja je jasnoća misli i izražavanja. Kao što je Cronbach (1992)
komentirao, "Važna je pismena pažnja." Morat ćete raditi i preraditi rečenice kako biste postigli
nesmetan i logičan tijek svojih ideja. Kao što napominje Priručnik za publikaciju (str. 65),
„Glavni cilj znanstvenog izvještavanja je jasna komunikacija.“

212
BUDITE SIGURNI.

Ako kažete samo ono što treba reći, postići ćete ekonomiju izražavanja. Čitatelji su lakše
razumjeti kratke riječi i kratke rečenice. Najbolji način za uklanjanje višeglavosti jest
uređivanjem vlastitog pisanja uzastopnim skicama i traženjem drugih da uređuju skice vašeg
rada.

BUDITE PRECIZNI.

Preciznost u korištenju jezika znači odabrati pravu riječ za ono što želite reći. Potrebno je
odabrati riječi koje znače točno ono što namjeravate da znače. Primjerice, u znanstvenoj
psihologiji vjerovanje nije isto što i stav; niti su senzacije isto što i osjećaji.

SLIJEDI GRAMATIČKA PRAVILA.

Pridržavanje gramatičkih pravila prijeko je potrebno za dobro pisanje, jer ako to ne učini,
čitatelju odvlači pažnju i može uvesti dvosmislenost. Također zbog vas, pisca, izgledate loše i,
kao posljedica toga, može poslužiti za slabljenje vaše vjerodostojnosti (i vašeg argumenta) kod
vašeg čitatelja.

NAPIŠI POŠTENO.

Kao književnik trebali biste se truditi i birati riječi i koristiti konstrukcije koje ljude priznaju
pošteno i bez pristranosti. Američko psihološko udruženje iznijelo je svoju politiku glede
pristranosti u jeziku koji autori koriste (Publication Manual, 2010, str. 71–77):

Znanstveni radovi ne smiju sadržavati impliciranu ili irelevantnu ocjenu grupe ili grupa koje se
proučavaju. Kao organizacija, APA se zalaže za znanost i za pošten odnos prema pojedincima i
skupinama, a ova politika zahtijeva da autori koji pišu za publikacije APA izbjegavaju
ponavljanje ponižavajućih stavova i pristranih pretpostavki o ljudima u svom pisanju.

213
Konstrukcije koje mogu implicirati pristranost prema spolu, seksualnoj orijentaciji, rasnoj ili
etničkoj skupini, invaliditetu ili dobi neprihvatljive su. (str. 70–71)

Priručnik za publikacije (2010., str. 71–77) pruža važne informacije koje će vam pomoći u
postizanju nepristrane komunikacije. Slijedi samo najkraći uvod temeljen na smjernicama u
Priručniku (vidi također www.apastyle.org):

Opišite ljude na odgovarajućoj razini specifičnosti. Na primjer, izraz muškarci i žene točniji je od
generičkog pojma muškarac kada se govori o odraslim ljudima. "Kinezi Amerikanci" ili
"Amerikanci Meksiko" bili bi preciznija referenca za sudionike istraživanja nego što bi to bili
Amerikanci Azije ili Latino-amerikanci.

Budite osjetljivi na etikete kada se odnosi na ljude, na primjer kada upotrebljavate izraze koji se
odnose na rasni ili etnički identitet ljudi. Najbolji način da se slijede ove smjernice je
izbjegavanje označavanja ljudi kad god je to moguće i uporaba formulacija koje čuvaju
individualnost sudionika. Primjerice, umjesto da govorimo o amnezijacima ili dementnim, bolja
je opcija uputiti se na „amnezične pacijente“ ili „one iz skupine s demencijom“. Oznaka koju
označena skupina doživljava kao pejorativnu nikada se ne smije koristiti. Pokušavajući slijediti
ove smjernice, važno je imati na umu da se preferencije za označavanje skupina pojedinaca
mijenjaju s vremenom i da se ljudi unutar skupine ne mogu složiti oko toga koja je oznaka
poželjnija. Na primjer, iako neke osobe domorodačke nacionalnosti iz Sjeverne Amerike možda
više vole da ih se naziva „indijanskim domorocima“, druge mogu preferirati „Indijanci“, a treće
bi mogle poželjeti da ih zovu po određenim imenima grupe, na primjer, Navajo, ili čak više
primjereno koristeći njihov materinji jezik, Diné umjesto Navajoa, na primjer.

Pišite o ljudima na način koji jasno identificira sudionike vašeg istraživanja. Jedan od načina da
se to postigne je opisivanje sudionika pomoću opisnijih pojmova poput studenata ili djece, a ne

214
bezličnih pojmova, predmeta. Aktivni glas je bolji od pasivnog glasa u priznavanju sudjelovanja.
Na primjer, preferira se „studenti su ispunili anketu“ u odnosu na „anketu su provodili studenti“.

NAPIŠITE ZANIMLJIVO IZVJEŠĆE.

Znanstveno pisanje ne mora biti dosadno! Jasno je da znanstveni pisci nemaju dozvolu
romanopisca ili esejista, niti je ovo mjesto za pokazivanje onoga što ste naučili na tečaju
„kreativnog pisanja“. Ipak, treba se potruditi da pišete na način koji će čitatelja zainteresirati za
ono što ste učinili, pronašli i zaključili. Kao što je rekao Cronbach, "Tehničko pisanje može težiti
književnim vrlinama." Jedan od načina da pokušate postići odgovarajući ton u pisanju izvještaja
o istraživanju jest nastojati ispričati dobru priču o svom istraživanju. Dobra istraživanja čine
dobre priče, a dobro ispričane priče su dobre za unapređivanje istraživanja.

Dok se pripremate za pisanje izvješća o istraživanju, potičemo vas da čitate članke u časopisima
koji izvještavaju o istraživanju u području psihologije koja vas zanima. U konačnici ćete, pak,
razviti vještine pisanja izvještaja o istraživanju samo njihovim stvarnim pisanjem.

STRUKTURA IZVJEŠTAJA O ISTRAŽIVANJU

Struktura izvještaja o istraživanju služi komplementarno za autora i čitatelja. Struktura pruža

organizaciju koju autor može koristiti za jasan opis istraživanja i uvjerljivu interpretaciju nalaza.
Čitatelj izvješća o istraživanju može očekivati da će pronaći određene informacije u svakom
odjeljku. Ako želite znati kako je izveden eksperiment, potražite u odjeljku Metoda; ako želite
informacije o analizi podataka u studiji, uputit ćete se na odjeljak Rezultati. Izvještaj o
istraživanju sastoji se od sljedećih odjeljaka:

215
Naslovna stranica (s bilješkom o autoru)

Sažetak

Uvod

Metoda Glavno tijelo

Rezultati izvještaja

Rasprava

Reference

Fusnote (ako postoje)

Tablice i slike

Dodaci (ako postoje)

Naslovnica

Prva stranica izvješća o istraživanju naslovna je stranica. Označava o čemu se radi u istraživanju
(tj. Naslov), tko je istraživao (tj. Autori), gdje je istraživanje provedeno (tj. Pripadnost autora),
kratki naslov koji čitateljima ukazuje o čemu se radi u članku ("glava koja trči") i napomenu o
autoru. Autorska bilješka identificira autorovu profesionalnu pripadnost i kontaktne podatke, kao
i popis svih priznanja.

Naslov je možda najkritičniji aspekt vašeg rada jer je to dio koji će se najvjerojatnije pročitati!
Identificiranjem ključnih varijabli ili teorijskih pitanja, naslov bi trebao jasno ukazivati na

216
središnju temu vašeg rada. Izbjegavajte nepotrebne riječi poput "Laboratorijska studija. . . "Ili"
Istraga o. . . . "

Ispod naslova pojavljuju se imena autora i institucija s kojom je svaki autor povezan. O
kriterijima za autorstvo raspravljali smo u 3. poglavlju; samo oni koji ispunjavaju ove kriterije
trebaju biti navedeni kao autori izvještaja o istraživanju. Ostali koji su doprinijeli istraživanju
priznati su u bilješci autora.

Sažetak

Sažetak je sažeti sažetak jednog paragrafa sadržaja i svrhe izvješća o istraživanju. Pravila o
ograničenju riječi za sažetak razlikuju se među znanstvenim časopisima. Za ove smjernice
pogledajte Priručnik za izdavanje. Sažetak empirijske studije obično identificira sljedeće:

problem pod istragom; metoda, uključujući testove i uređaje koji su korišteni, postupke
prikupljanja podataka i odgovarajuće karakteristike sudionika; glavni nalazi; i zaključci i
implikacije nalaza.

Drugim riječima, sažetak treba naglasiti kritične točke iznesene u odjeljcima Uvod, Metoda,
Rezultati i Rasprava u izvješću o istraživanju. Dobro napisani sažetak može imati velik utjecaj na
to hoće li se pročitati ostatak članka. Sažeci se koriste za informiranje službi za indeksiranje i
dohvaćanje članaka, pa bi stoga autor trebao uključiti ključne riječi povezane sa studijom.
Priručnik za publikacije cjelovitije opisuje kritične elemente sažetka za empirijske studije te
također kako se sažeci trebaju razlikovati za preglede literature, meta-analize, teorijske radove,
metodološke radove i studije slučaja.

217
Uvod

Ciljevi za uvod Uvod služi za tri osnovna cilja:

predstaviti problem koji se proučava i navesti zašto je problem važan za proučavanje;

sažeti ukratko relevantnu pozadinsku literaturu povezanu sa studijom i opisati teorijske

implikacije studije; i

da opiše svrhu, obrazloženje i dizajn ove studije s logičnim razvojem predviđanja ili hipoteza
koje vode istraživanje.

Redoslijed kojim se u svom radu bavite tim ciljevima može se razlikovati, ali redoslijed koji
ovdje opisujemo uobičajen je.

Kao što je spomenuto, Uvod uključuje sažetak povezanih istraživačkih studija. Ovaj pregled nije
namijenjen pružanju iscrpnog pregleda literature. Umjesto toga, trebali biste pažljivo odabrati
one studije koje su najizravnije povezane s vašim istraživanjem. Sumirajući ove odabrane
studije, trebali biste naglasiti sve detalje ranijeg djela koji će najbolje pomoći čitatelju da shvati
što ste učinili i zašto. Morate priznati doprinos drugih istraživača vašem razumijevanju
problema. Naravno, ako citirate izravno iz djela druge osobe, morate koristiti navodnike
(pogledajte poglavlje 3 za savjet o citiranju tuđeg djela).

Na rad drugih istraživača obično se upućuje na jedan od dva načina. Ili se pozivate na autore
članka koje navodite njihovim prezimenima, a godina u kojoj je rad objavljen pojavljuje se u
zagradama odmah iza imena, ili se općenito pozivate na njihov rad i pratite ga s oba imena i
godinu izdanja u zagradama. Na primjer, ako citirate studiju Lorne Hernandez Jarvis i Patricie V.
218
Roehling koja je objavljena 2007. godine, napisali biste ili „Jarvis and Roehling (2007) found. . .
" ili „Najnovija istraživanja (Jarvis Roehling, 2007) to je pokazao. . . . " Cjelovite bibliografske
informacije o radu Jarvisa i Roehlinga, uključujući naslov časopisa, broj sveske i određene
stranice, pojavit će se u odjeljku Reference. Fusnote se ne koriste za citiranje referenci u
istraživačkom izvještaju iz psihologije. Predlažemo da u poglavlju 3 pregledate raspravu o
etičkim pitanjima vezanim uz navođenje referenci za vaš rad (pogledajte odjeljak Izvještavanje o
psihološkim istraživanjima).

Ukratko, problem koji se istražuje, s tim povezani nalazi istraživanja, te obrazloženje i dizajn
vaše studije trebali bi biti predstavljeni na jasan, zanimljiv način.

Pretraživanje psihološke literature Bez obzira na vašu temu ili istraživačko pitanje, nesumnjivo
će doći trenutak kada trebate pretražiti psihološku literaturu. Na primjer, iako možda imate ideju
za eksperiment, morat ćete utvrditi je li eksperiment već izveden. Ili ste možda pročitali članak
koji opisuje studiju na kojoj biste željeli temeljiti eksperiment; stoga će za pisanje uvoda biti
važno naučiti i o drugim srodnim studijama. Kako saznate više o ovom području istrage, možda
ćete otkriti da će vašu početnu ideju za studiju možda trebati izmijeniti. Važan izvor za dodatno
čitanje je odjeljak Reference članaka koji se odnose na vašu temu.

Primarna internetska baza podataka za pretraživanje psihološke literature je PsycINFO.

PsycINFO-u se može pristupiti putem internetskih baza podataka kao što su FirstSearch i
InfoTrac. Provjerite s osobljem lokalne knjižnice da biste saznali koje su vam mrežne usluge
dostupne. Elektronička baza podataka omogućuje skeniranje naslova i sažetaka članaka u bazi
podataka te identificiranje svih onih koji sadrže određene ključne riječi. Najučinkovitiji pristup
ovoj vrsti pretraživanja jest imati ključne riječi koje se presijecaju, a obje moraju biti prisutne
prije nego što računalo "označi" članak. Na primjer, student je bio zainteresiran za provođenje
ankete kako bi se utvrdila učestalost silovanja i drugih seksualnih napada na datume (tj.
Silovanja s datumima). Studentica je koristila ključnu riječ RAPE i slovni niz DAT kako bi je
vodila u pretraživanju. Odabrala je slovni niz DAT kako bi uhvatila takve varijante kao
DATUM, DATUMI i DATIRANJE.

219
Nakon što smo više puta pretraživali tako velike baze podataka s različitim ključnim riječima,
možemo postati pretjerano sigurni da smo identificirali "sve što postoji o toj temi". Međutim,
moguće je da se pri bilo kojem pretraživanju elektroničke baze podataka mogu propustiti
odgovarajuće informacije. Ključne riječi također se mogu pokazati nezgodnima. Niz DAT
identificirao je sve studije koristeći riječ DATA, tako da je niz studentskih referenci pružio
podatke o silovanju - ali ne samo u kontekstu datiranja. Kada se elektroničke baze podataka
koriste pravilno, prednosti pretraživanja psihološke literature pomoću PsycINFO-a daleko
premašuju njihove nedostatke.

Metoda

Drugi glavni dio tijela izvješća o istraživanju je odjeljak Metoda. Pisanje dobrog odjeljka o
Metodi može biti teško. Zvuči lako, jer sve što morate učiniti je opisati točno ono što ste učinili.
Ali ako želite shvatiti koliko ovo može biti izazovno, jednostavno pokušajte napisati jasan i
zanimljiv odlomak koji opisuje kako zavezati vezice na cipelama.

U odjeljku Metoda opisat ćete broj i prirodu sudionika (ispitanika) koji su sudjelovali u vašem
istraživanju, određene materijale, instrumente ili uređaje koji su korišteni, kao i točno kako ste
proveli istraživanje (tj. vaš "postupak"). Ovakve su informacije obično predstavljene u različitim
pododjeljcima (npr. Sudionici, Materijali, Postupak) i važno je da pregledate smjernice APA-a za
sadržaj tih pododjeljaka. Također je dobra ideja pročitati odjeljke Metoda objavljenih članaka u
časopisu kako biste stekli osjećaj za ono što ulazi u ove pododjeljke.

Rezultati

Na mnogo je načina ovo najuzbudljiviji dio izvješća o istraživanju, jer odjeljak Rezultati sadrži
vrhunac izvješća o istraživanju - stvarne nalaze studije. Za mnoge studente, međutim, uzbuđenje
opisivanja vrhunca otupljuje zabrinutost zbog potrebe izvještavanja statističkih podataka u

220
odjeljku Rezultati. Najbolji način za ublažavanje ove zabrinutosti je, naravno, razviti istu
naredbu statističkih koncepata kao i vi za druge koncepte. Korisni prvi korak je usvajanje
jednostavne organizacijske strukture koja će vas voditi pri pisanju odjeljka Rezultati (pogledajte
tablicu 13.1).

Trebali biste koristiti odjeljak Rezultati kako biste odgovorili na pitanja koja ste postavili u svom
Uvodu. Međutim, vodeće načelo u odjeljku Rezultati je „držati se činjenica, samo činjenica“.
Imat ćete priliku prijeći samo činjenice kad dođete do odjeljka Rasprava.

Statistika izvještavanja Sirovi podaci vaše studije (npr. Pojedinačni rezultati) ne bi trebali biti
uključeni u odjeljak Rezultati. Umjesto toga, morat ćete upotrijebiti sažetu statistiku (npr.
Sredstva, standardna odstupanja) i izvijestiti o rezultatima svih inferencijalnih statističkih testova
koji se odnose na vaše hipoteze (i povoljne i nepovoljne!). Za složene studije često je važna
uporaba tablica i slika. Odjeljak Rezultati postavlja temelje za zaključke koje izvijestite u
odjeljku Rasprava. U odjeljku Rasprava, a ne u odjeljku Rezultati, treba spomenuti implikacije
vaše studije. Kao što smo rekli: U odjeljku Rezultati držite se činjenica i samo činjenica!

Prezentiranje podataka u tablicama

Tablice su učinkovito i djelotvorno sredstvo za prikaz velikih količina podataka u sažetom

obliku. Tablica bi trebala dopunjavati, a ne duplicirati informacije u tekstu, ali treba biti dobro
integrirana u tekst. Tablice u izvješću o istraživanju uzastopno se numeriraju. Numeriranjem
tablica olakšava se pozivanje na njih u tekstu prema njihovim brojevima. Svaka tablica također
treba imati kratki objašnjenje, a stupci i retci tablice trebaju biti jasno označeni. Svi unosi
podataka u tablici trebali bi se prijaviti s jednakim stupnjem preciznosti (tj. Sve vrijednosti
trebale bi imati jednak broj decimalnih mjesta), a vrijednosti bi trebale biti dosljedno usklađene s
odgovarajućim naslovima redaka i stupaca. Morat ćete se osvrnuti na Priručnik za publikaciju
kako biste vidjeli različite načine izrade tablica prema APA stilskim zahtjevima (vidi posebno
poglavlje 5 Priručnika).

221
Prezentiranje podataka na slikama Slike, poput tablica, sažeti su način predstavljanja velike
količine informacija. Lik ima dvije glavne osi: vodoravnu os, odnosno os, i okomitu os ili os.
Tipično se razine neovisne varijable crtaju na osi, a one zavisne varijable na osi. Kada postoje
dvije ili više neovisnih varijabli, razine druge i narednih neovisnih varijabli služe kao oznake za
podatke unutar slike ili su naznačene u legendi slike. Na slici 13.1 vrijednosti ovisne varijable
(opozivani srednji broj) ucrtane su u os, a razine jedne neovisne varijable (serijski položaj)
naznačene su u osi. Razine druge neovisne varijable (cued [C] ili noncued [NC]) označavaju
podatke unutar slika, a razine treće neovisne varijable (upute) služe kao naslovi za svaku od dvije
zasebne ploče slike .

Dvije se opće vrste figura obično koriste u psihologiji: linijski grafikoni i trakasti grafikoni.
Najčešći tip slike je linijski graf poput onog prikazanog na slici 13.1. Međutim, kada je neovisna
varijabla nacrtana na xaxis nominalna varijabla, često se koristi trakasti grafikon. Na primjer, ako
ste crtali srednji GPA (ovisna varijabla) učenika upisanih na različite akademske smjerove
(neovisna varijabla), mogli biste koristiti trakasti grafikon. Ilustracija trakastog grafikona
prikazana je na slici 13.2. Postoje alternativni načini za izradu korisnih grafičkih prezentacija i
trebali biste pogledati Priručnik za publikacije (poglavlje 5) kako biste vidjeli razne mogućnosti.
Sve brojke moraju biti nacrtane jasno i označene na odgovarajući način kako bi čitatelji mogli
razumjeti što je točno predstavljeno.

222
Rasprava

Odjeljak za raspravu, za razliku od odjeljka Rezultati, sadrži "više od činjenica". Vrijeme je da

izvučete implikacije vašeg istraživanja, naglasite određene rezultate koji podupiru vašu hipotezu
i kritički komentirate sve rezultate koji je ne podržavaju. Drugim riječima, donesite konačni
sažetak žiriju čitatelja.

Rasprava započinje sažetom izjavom o bitnim nalazima. Ne ponavljate opisnu statistiku u ovom
sažetku, niti se nužno pozivate na statističke analize nalaza. Morat ćete usporediti i usporediti
svoje rezultate s nalazima drugih na ovom području, posebno onih koje ste prethodno naveli u
uvodu. Budite "ispred" sa svojim čitateljem i priznajte sve nedostatke u vašem dizajnu ili analizi
koji bi mogli dovesti do različitih interpretacija. Dobar način da prepoznate ograničenja ili
probleme jest pokušati predvidjeti kritike vaše studije koje bi drugi mogli iznijeti. Ako vaši
rezultati nisu u skladu s vašim izvornim hipotezama, trebali biste predložiti objašnjenje tih
odstupanja.

Pazite da izjave koje date u raspravi budu u skladu s podacima iz rezultata. Na primjer, ne biste
trebali izvještavati da je jedna skupina prošla bolje od druge ako razlika između sredstava za te
skupine nije bila pouzdana - barem ne bez neke kvalifikacije onoga što podrazumijevate pod
„boljim”.

Ako je prikladno, zaključite raspravu predlažući dodatna istraživanja koja treba provesti u vezi s
problemom koji istražujete. Nastojte precizno odrediti koje istraživanje treba provesti i zašto to
treba učiniti. Odnosno, svakako objasnite što bi novo istraživanje trebalo otkriti, a što već ne
znamo. Čitatelj neće puno naučiti ako kažete: "Bilo bi zanimljivo napraviti ovaj eksperiment s
mlađim sudionicima." Čitatelj može saznati mnogo više ako objasnite kako biste očekivali da se
rezultati razlikuju od mlađih sudionika i što biste zaključili da se rezultati predloženog
eksperimenta pokažu onako kako se očekivalo.

223
Reference

Četiri vrste referenci obično se nalaze u većini istraživačkih izvještaja: članci u časopisima,
knjige, poglavlja u uređenim knjigama i internetski izvori. Tablica 13.2 ilustrira kako bi se te
reference citirale u odjeljku Reference u rukopisu. Određena pravila oblikovanja prilikom
prijavljivanja ovih referenci i mnogih drugih vrsta u skladu s APA stilom najbolje je pregledati
konzultacijama s Priručnikom za publikacije. Besplatni vodič na www.apastyle.org također vam
može pomoći u referencama za oblikovanje.

Brzo širenje elektroničkog izdavaštva dovelo je do potrebe za elektroničkim "identifikatorima"

podataka koji se preuzimaju s Interneta. Na primjer, svatko tko koristi Internet bit će upoznat s
URL-ovima (jedinstvenim lokatorima resursa). Tipično počinju s "http: //", a nakon njih slijedi
ime hosta (često mu prethodi www.), Put i naslov dokumenta. Na primjer, URL vrlo korisnog
internetskog izvora koji će vam pomoći da pronađete relevantna istraživanja o psihološkim
temama („Istraživanje knjižnice u psihologiji“) je: http://www.apa.org/education/undergrad/
libraryresearch.aspx. Ako navodite podatke dohvaćene putem Interneta, važno je navesti
određene podatke potrebne za pronalaženje izvora.

Noviji oblik elektroničkog identifikatora je digitalni identifikator objekta (DOI). DOI je

alfanumerički niz koji identificira sadržaj i elektroničko mjesto članka ili drugog izvora
informacija pronađenog na Internetu. DOI se obično nalazi na naslovnoj stranici objavljenog
članka. APA stilske smjernice ukazuju na to da kad god je DOI dostupan, trebali biste ga
uključiti kao dio citata u odjeljku Reference. Jednostavan način korištenja DOI je dodavanje
nakon http://dx.doi.org/ prilikom pretraživanja. Stoga se članak u tablici 13.2(VIDI KNJIGU) s
identifikatorom 10.1037 / 0003066X.60.6.581 može pronaći pomoću http: //
dx.doi.org/10.1037/0003066X.60.6.581 sa vašom tražilicom. Pokušajte upotrijebiti ovaj DOI i
provjerite jeste li pronašli Hyde (2005) referencu. Još jednom vas upućujemo na Priručnik za

224
publikaciju radi potpunije rasprave o elektroničkim izvorima i preporučenim referentnim
formatima.

Čitateljima možete uštedjeti mnogo pogoršanja ako pažljivo prate referentne formate i pažljivo
lektoriraju popis referenci. Reference su poredane abecednim redom prema prezimenu prvog
autora svakog članka.

Fusnote

Fusnote su rijetke u člancima časopisa, a još rjeđe u studentskim istraživačkim izvještajima. Kad
se pojave, trebaju se numerirati uzastopno u tekstu i smjestiti na zasebnu stranicu nakon odjeljka
Reference.

Dodaci

Dodaci su rijetki u objavljenim istraživačkim člancima, ali nešto su češći u studentskim

istraživačkim izvješćima. Kad su namijenjeni objavljenom članku, svaki dodatak započinje na
zasebnoj rukopisnoj stranici, a pojavljuju se na kraju rada slijedeći reference. (Napomena:
Instruktori mogu zatražiti da predate dodatak koji uključuje vaše neobrađene podatke, radne
listove za statističku analizu ili računalni ispis analiza. Dodatak se također može koristiti za
pružanje doslovne kopije uputa sudionicima ili popisa specifičnih materijala korištenih u
eksperimentu.)

Svaki je dodatak označen slovom (A, B, C i tako dalje), a svako pozivanje na dodatak u tijelu
teksta izrađeno je pomoću ovog slova. Na primjer, mogli biste napisati: "Cjelovite upute nalaze
se u Dodatku A."

225
USMENE PREZENTACIJE

Istraživački psiholozi redovito prisustvuju stručnim skupovima na kojima iznose kratke usmene
opise svojih istraživanja. Slično tome, studenti mogu održati usmene prezentacije svojih
istraživanja u nastavi ili na simpoziju za istraživačke odsjeke koji uključuju studente iz više
različitih razreda ili na dodiplomskim istraživačkim konferencijama. Sve ove postavke dijele
jednu karakteristiku - vrijeme prezentacije obično nije duže od 10 do 15 minuta. U ovom
vremenskom razdoblju nemoguće je pružiti detaljan opis koji je uključen u članak časopisa.

Dobra usmena prezentacija daje sažeti pregled problema, metodologije, glavnih rezultata i
zaključaka. To je na mnogo načina poput proširenog sažetka vašeg studija. Istraživači često daju
na raspolaganje pisane primjerke svoje studije koji sadrže više pojedinosti nego što se može dati
u usmenoj prezentaciji. To voditelja oslobađa da pređe na najvažnije dijelove studije i da se ne
zaglibi u sitnim detaljima metode ili analiza. Oduprite se izvještavanju o određenim statističkim
ishodima („vrijednost F iz ANOVA bila je 4,67“). Jednostavno izvijestite da je "postignuta
značajna razlika" ili da su se "uvjeti pouzdano razlikovali". Slušatelji mogu potražiti pojedinosti
u vašem pisanom priručniku.

PRIJEDLOZI ZA ISTRAŽIVANJE

U posljednjem odjeljku ovog poglavlja ponovno raspravljamo o pisanju - ali ovaj put o pisanju
prijedloga istraživanja. Kao što smo spomenuli na početku ovog poglavlja, istraživači često
moraju tražiti financijsku potporu za svoja istraživanja podnošenjem prijedloga za potporu
privatnim ili državnim agencijama. Studenti na satovima metoda istraživanja također su ponekad
dužni dostaviti prijedloge koji opisuju istraživanje koje bi mogli obaviti. Čak i ako pismeni
prijedlog nije potreban, samo bi se lud istraživač pozabavio istraživačkim projektom bez
pažljivog prethodnog razmatranja srodne literature, mogućih praktičnih problema, izvedljive
statističke analize podataka i eventualne interpretacije očekivanih rezultata. Ovo pažljivo

226
prethodno razmatranje pomoći će vam da razvijete izvedivi istraživački projekt koji se može
analizirati i protumačiti na odgovarajući način.

Svrha prijedloga istraživanja je osigurati izvediv istraživački dizajn koji će, kada se provede,
rezultirati interpretativnim empirijskim nalazom značajnih znanstvenih zasluga. Niti jedan
prijedlog istraživanja, bez obzira koliko pažljivo bio pripremljen, ne može jamčiti važne
rezultate. Istraživači rano u svojoj karijeri uče o Murphyjevom zakonu. U osnovi, Murphyev
zakon kaže: "Sve što može poći po zlu, poći će po zlu." Ipak, vrijedi razviti prijedlog
istraživanja, makar samo kako bi se izbjegli istraživački problemi koji se mogu izbjeći.

Pisani prijedlog istraživanja slijedi opći format članka, ali naslovi različitih odjeljaka malo se
razlikuju. Prijedlog treba sadržavati sljedeće glavne odjeljke:

Uvod

Metoda

Očekivani rezultati i prijedlog plana analize podataka

Zaključci

Reference

Dodatak

227
Informacije za ocjenjivački odbor

Sažetak nije uključen u prijedlog istraživanja. Uvođenje prijedloga istraživanja vjerojatno će

obuhvatiti širi pregled relevantne literature nego što je potrebno za članak u časopisu. Izjava o
istraživačkom problemu i logičan razvoj hipoteza u prijedlogu istraživanja isti su kao što se traži
u članku u časopisu. Slično tome, odjeljak Metoda u prijedlogu trebao bi biti što bliži onome koji
će pratiti završeno istraživanje.

Odjeljak prijedloga pod naslovom "Očekivani rezultati i prijedlog plana analize podataka" trebao
bi sadržavati kratku raspravu o očekivanim rezultatima istraživanja. U većini slučajeva točna
priroda rezultata neće biti poznata. Ipak, uvijek ćete imati neku predodžbu (u obliku hipoteze ili
predviđanja) o ishodu istraživanja. Odjeljak Očekivani rezultati mogu sadržavati tablice ili slike
rezultata kako očekujete (nadate se) da će oni izaći. Treba istaknuti očekivane rezultate koji su
najvažniji za projekt. Predloženi plan analize podataka za očekivane rezultate trebao bi biti u
ovom odjeljku. Na primjer, ako predlažete složeni dizajn, trebali biste navesti koje ćete učinke
testirati i koje ćete statističke testove koristiti. Treba spomenuti i razumne alternative očekivanim
rezultatima, kao i moguće probleme tumačenja koji će nastati ako rezultati odstupaju od hipoteze
istraživanja. Sadržaj prijedloga istraživanja završava odjeljkom Zaključci koji daje kratku izjavu
o zaključcima i implikacijama na temelju očekivanih rezultata.

Odjeljak s referencama trebao bi biti u potpuno istom obliku kao i vi podnio bi uz završno
izvješće. Dodatak bi trebao dovršiti istraživanje prijedlog i trebao bi sadržavati popis svih
materijala koji će se koristiti u izradi studija. Na primjer, ako provodite eksperiment koji
uključuje učenikove memorija za popise riječi, u dodatak mora biti uključeno sljedeće: stvarni
popisi riječi s napravljenim randomizacijama, vrsta uređaja koji se koristi za prezentaciju, upute
sudionicima za sve uvjete i randomizacije uvjeta. Konačno, prijedlog istraživanja trebao bi
sadržavati materijal koji se mora dostaviti Odbor za institucionalnu reviziju (IRB) ili sličan
odbor namijenjen preispitivanju etika predloženog istraživanja (vidi poglavlje 3). Vaša ustanova
to bez sumnje ima standardni obrasci koji se podnose uz vaš prijedlog.

228