izvirni znanstveni clanak

: 82.091

DETERITORIJALIZACIJA/RETERITORIJALIZACIJA I
NOMADSKI IDENTITET U DJELIMA POSTJUGOSLAVENSKIH
AUTORA

Doris Pandi
Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Slovenija

Key words: deterritorialization, reterritorialization, nomadism, nomadology,

identity, heimat, telematic society, rhizome

Summary: This article presents already existing theories of nomadism by Felix

Guattari, Gilles Deleuze and Vilm Flusser, explains the terminology used in these
theories and applies it in the analysis of literary works of post-Yugoslav writers.
Reassess the identification of nomadism and cosmopolitanism. Nomadism as a
philosophy advocates the non-defining by place, time and identity. Literary works
were analyzed and compared: by Lidija Dimkovska,
by Kica Bardiovska-Kolbe, efurji raus! by Goran Vojnovi, Nebesa
v robidah by Nataa Kramberger, Sneni ovek by David Albahari and Muzej
bezuvjetne predaje by Dubravka Ugrei. After analysis, it was concluded that the
said literary works could be classified as nomadic literature, which extracts that
works from the framework of individual national literatures.

Kljune rijei: deteritorijalizacija, reteritorijalizacija, nomadizam, nomadologija,

identitet, heimat, telematsko drutvo, rizom.

Povzetek: Ovaj lanak iznosi teorije nomadizma Felixa Guattarija, Gillesa Deleuzea
i Vilma Flussera, objanjava terminologiju koritenu u spomenutim teorijama i
primjenjuje ju u analizi odabranih knjievnih djela postjugoslavenskih spisatelja.
Preispituje poistovjeivanje nomadizma i kozmopolitizma. Nomadizam kao
filozofija zagovara nedefiniranje mjesno, vremensko i identitetsko. Analizirana su
i komparirana knjievna djela: Lidije Dimkovske,
Kice Bardiovske-Kolbe, efurji raus! Gorana Vojnovia, Nebesa v
robidah Natae Kramberger, Sneni ovek Davida Albaharija i Muzej bezuvjetne
predaje Dubravke Ugrei. Nakon analize, zakljueno je da se spomenuta djela
mogu svrstati u nomadsku knjievnost, ime se izdvajaju iz okvira pojedinanih
nacionalnih knjievnosti.

1. Teorije nomadizma
Prije samog ulaska u analizu knjievnih djela, zbog lakeg razumi-
jevanja, potrebno je iznijeti kljune tvrdnje i terminologiju teoretiara
336
nomadizma te se kritiki osvrnuti na teorije koje su nastale posljednjih
godina. Ograniit u se na svega tri kljuna autora: Felixa Guattarija,
Gillesa Deleuzea i Vilma Flussera.
Godine 1972. u Francuskoj je objavljena knjiga Anti-Edip autora Felixa
Guattarija i Gillesa Deleuzea, prva knjiga njihovog zajednikog projekta
Kapitalizam i shizofrenija. U svojim knjigama spomenuti autori razvijaju
mnoge termine koji su kasnije koriteni u sociologiji, knjievnoj teoriji,
kulturologiji, antropologiji i komunikologiji.
Kao prva dva bitna termina mogu se navesti deteritorijalizacija i
reteritorijalizacija. U knjizi Anti-Edip, deteritorijalizacija podrazumijeva
oslobaanje neke pojave ili pojma od pripadajueg tradicionalnog konteksta
i stvaranje novih odnosa, dakle, deteritorijalizacija se moe shvatiti kao
dekontekstualizacija. Stvaranje novih odnosa nakon dekontekstualizacije
autori nazivaju reteritorijalizacijom i taj proces uvijek slijedi nakon
deteritorijalizacije.
Nadalje, autori koriste termin rizom, posuen iz biologije, kako bi
opisali funkcioniranje kulture. U biologiji, rizom je produetak korijena iz
kojeg nastaje nova biljka. Deleuze i Guattari tvrde da se kultura iri po
principu rizoma, mreno. Dakle, kada na nekom mjestu nastane
reteritorijalizacija (ili pojednostavljeno nova pojava u kulturi), ona se iri
putem komunikacije (posredne ili neposredne) i tako na drugim mjestima
stvara nove deteritorijalizacije i reteritorijalizacije.
U sljedeoj knjizi Tisuu platoa Guattari i Deleuze daju rijei
nomad novi kontekst, te iz tog novog konteksta rijei stvaraju i dva nova
termina: nomadizam i nomadologija. Novi kontekst nastaje upravo iz
njihove teorije deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Oni koriste rije
nomad u kontekstu osobe koja ne pridaje vanost tradicionalnom
kontekstu kulture i njezinoj povezanosti za odreeno mjesto. Nomad nije
fiziki vezan za geografiju odreenog prostora ve djeluje nedeterminiran
prostorom i ignorira granice (geografske i kulturne). Prema tome, takav
kontekst funkcioniranja kulture ili individue naziva se nomadizam, a
nomadologija bi bila neka vrsta nove znanosti proizale iz nomadizma, koju
bi, kao opoziciju historiji kao sjedilakom nainu vienja dogaaja, pisali
nomadi.
Trei bitan autor Vilm Flusser razrauje Deleuzeovu i Guattarijevu
teoriju i iznosi svoje nove teorije. Flusser je 1990. godine razdoblja
ljudskog postojanja razdijelio u tri razdoblja: Paleolitsko doba, Neolitsko
doba i Neposrednu budunost. Svako od tih doba bilo je uzrokovano
odreenom katastrofom. Prema njegovoj teoriji, Paleolitsko doba je ono
doba ljudskog postojanja koje je prethodilo sjedilakom nainu ivota,
dakle, ono doba u kojem su se lovci-sakupljai selili u potrazi za hranom.
337
Katastrofu koja je uzrokovala to razdoblje on naziva humanizacijom i kao
njezinu osnovnu karakteristiku navodi koritenje kamenog alata. Neolitsko
doba uzrokovano je ekolokom katastrofom pred otprilike 10 000 godina.
Klima je postala toplija i zbog toga su se stepe pretvorile u ume. Kako bi
ljudi mogli funkcionirati, morali su kriti ume i pretvarati ih opet u stepe, a
odravanje takvog stanja zahtijevalo je sjedilaki nain ivota. Tu drugu
katastrofu Flusser naziva kreacijom civilizacije. Za treu katastrofu Flusser
ne odreuje ime, ali kao njezine karakteristike navodi injenicu da je nae
mjesto obitavanja postalo neprimjereno za stanovanje 1 i kao opis katastrofe
navodi novosteenu slobodu od vezanosti za teritorij. Drutvo koje je
nastalo nakon spomenute tree katastrofe, Vilm Flusser naziva telematskim
drutvom. Izraz telematski dobiven je spajanjem rijei telekomunikacija
i informatika, a podrazumijeva povezanost i stalnu komunikaciju pomou
stroja, tj. kompjutora. Vrlo bitan Flusserov termin je heimat. Heimat je
njemaka rije koja nema odgovarajui ekvivalent ni u jednom drugom
jeziku. Zato se u prijevodima Flusserovih djela ta rije ostavlja
nepromijenjena i moe se smatrati terminom. Ukratko, heimat se moe
objasniti kao sveukupnost ovjekovog identiteta determiniranog
/nametnutog mjestom, vremenom i jezikom roenja, te kulturnim krugom u
kojem je pojedinac odrastao.
Teorija Vilma Flussera velikom veinom se zasniva na pretpostavci
napretka informacijske tehnologije i njenih mogunosti komunikacije, to je
fascinantno s obzirom da je on svoju teoriju iznio 1990. godine tri godine
prije prvog globalnog internetskog prijenosa.

a) Nomadizam i njegova glavna polazita

Deteritorijalizacija/reteritorijalizacija
Kao to je reeno u uvodu, ova dva pojma nastala su kao sasvim novo
poimanje nastanka i irenja kulturnih pojava i taj nain poimanja kljuan je
za objanjavanje nomadizma. Kako bi se objasnio taj nain poimanja, koji
je u opreci s tradicionalnim nainom poimanja nastanka kulture, potrebno je
objasniti tradicionalan nain poimanja kulture. Naime, tradicionalan nain
poimanja poiva na historijskom nainu poimanja. Taj dio potrebno je
objasniti kroz komparaciju teorija autorskog para Deleuze/Guattari i Vilma
Flussera. U svojoj knjizi Anti-Edip Deleuze i Guattari tvrde da se ne treba

1
Flusser ovdje ne misli na ekoloku katastrofu nego na promjenu unutar drutva. U toj
njegovoj tvrdnji potrebno je centrirati panju na izraz stanovanje kao koncept ivota koji je
postao nemogu u suvremenom drutvu.
338
baviti "bitnim" centralnim tokama povijesti, ve simultanou, razliitim
mijeanjima povijesnih linija i snaga, raznim deteritorijalizacijama i
reteritorijalizacijama. U ovome dijelu potrebno je napraviti jednu malu
digresiju i prouiti francusku historiografiju druge polovice 20. stoljea.
Naime, tada je u Francuskoj u velikom zamahu bio pokret pod imenom
Nova historiografija 2koji se zalagao za povijest koja nije samo politika
povijest, ve i povijest drutva i kulture, a karakterizira je prouavanje
uzrono-posljedinih odnosa politike, kulture i drutva. Budui da su
Deleuze i Guattari svoje teorije stvarali u ozraju takve historiografije,
preuzeli su njezine premise, tj. premise simultanosti povijesnih dogaaja i
njihovih meusobnih utjecaja. Meutim, ova dva autora ila su korak dalje
od francuskih historiografa i odbili koritenje tradicionalnog naziva
discipline takav novi nain poimanja dogaaja i meusobnih utjecaja oni
nazivaju Nomadologijom. Po njima, nomadologija nije nova vrsta
historiografije, ve opozicija historiografiji. Upravo ovaj detalj njihove
teorije nejasno je mjesto za tumae nomadizma kao pojave i nomadologije
kao Deleuzeove i Guattarijeve znanosti. Zato je taj dio potrebno pojasniti
teorijom Vilma Flussera.
U svojoj teoriji, Flusser komparira sjedilaki nain ivota i nomadizam.
Sjedilaki nain ivota zahtijeva posjedovanje teritorija, ali i posjedovanje
jednog djelia vremena. Dakle, iz toga proizlazi da je ivot jednog ovjeka
koji je ivio sjedilakim ivotom jedno odreeno ljudsko postojanje na
nekom teritoriju unutar nekog danog vremena ono je omeeno. Takav
nain ivota zahtijeva i linearno poimanje vremena: The ability to cut a
section out of timerequires that he see time as both uniform and
irreversible. Such a conception of time is known as 'historical
consciousness'. (Flusser 2003: 52) Ono to Flusser vidi kao problem
takvog naina poimanja jest da se vrijeme ne moe doivjeti ukoliko ne
moemo obrnuti njegov tijek, npr. prisjetiti se nekog dogaaja kao
flashbacka. Za razliku od sjedilakog naina ivota, nomadski nain ivota
nije vezan za mjesto, pa sukladno time, niti za vrijeme. Nakon prestanka
vezanosti individue/drutva/kulture za teritorij, mogue je doista doivjeti

2
U knjievnoj teoriji pod terminom New Historicism podrazumijeva se literarna teorija
Stephena Greenblatta nastala 1990-ih godina, a koja je nastala na teorijama Michela Foucaulta.
Meutim, u historiografiji taj termin podrazumijeva skupinu francuskih povjesniara koji su
ve sredinom 20. stoljea utemeljili nov povijesni nain biljeenja dogaaja, a to je poimanje
povijesti koja nije samo politika povijest, tj. povijest vladara i bitaka, ve se zalau za potpuno
sagledavanje svih aspekata ljudskog drutva: povijesti kulture, filozofije, knjievnosti i slinog.
Razlog takvom nainu poimanja povijesti jest bolje povezivanje uzrono-posljedinih
povijesnih veza, jer, po njihovoj tvrdnji, neki politiki dogaaj ne mora biti uzrokovan drugim
politikim dogaajem, nego sasvim drugim, nepolitikim imbenicima.
339
pojam vremena, a po Flusseru, vrijeme je mogue doivjeti samo u
sadanjosti i to u mnogim sinkronijama sadanjosti. Iz pozicije prosjenog
ovjeka koji je tu Flusserovu teoriju uo ili proitao 1990. godine, kada je
napisana, ova tvrdnja zvui apsurdno jer ovjek ne moe fiziki biti na vie
mjesta odjednom njegovo tijelo vezano je za odreeni teritorij u
odreenom trenutku. Meutim, Flusser je jako dobro predvidio smjer
razvoja informacijskih znanosti. 1993. godine, samo tri godine nakon
stvaranja njegove teorije, dogodio se prvi globalni internetski prijenos. Taj
dogaaj doista je promijenio nain ljudske komunikacije, pa i samo
funkcioniranje ljudskog drutva, ba kako je predvidio Flusser. Izumom
interneta kao mree komunikacije, postala je mogua sinkronija mnogih
sadanjosti. Dakle, mi danas doista ivimo u razdoblju Flusserove
Neposredne budunosti, koje je on predvidio 1990. godine i bitna odrednica
naeg drutva jest komunikacija pomou strojeva osnovna odrednica
Flusserovog telematskog drutva. Nevezanost za teritorij cijelo nae
dananje drutvo ini nomadskim drutvom, ali uzrono-posljedino,
upravo dokidanjem vezanja za teritorij (nomadstva) dolo je i do dokidanja
moi drave i do rizomatskog irenja kulture. Upravo taj rizomatski nain
irenja kulture za posljedicu ima multikulturnost i globalizaciju. Pitanju
multikulturnosti i globalizacije vratit emo se poslije. Puno je vanije prvo
se pozabaviti pitanjima moi drave i pobliim objanjavanjem rizomatskog
irenja kulture, jer tek iz tih objanjenja, mogu se objasniti multikulturnost i
globalizacija.
Prije pada Berlinskog zida, tj. prestanka podjele svijeta na kapitalistiki,
demokratski Zapad i socijalistiki Istok, granice drava bilo je puno tee
prelaziti i kulture su bile relativno zatvorene unutar svojih nacionalno
odreenih granica. Dokidanje granice izmeu Zapada i Istoka, za posljedicu
je imalo naglo i intenzivno mijeanje kultura: oni koji su dotad ivjeli na
Istoku, u emigracijskim valovima odlazili su na Zapad u potrazi za boljim
ivotnim mogunostima ili bjeei od novih nacionalistikih ideologija
svojih drava ili rata. S druge strane, sa Zapada je na Istok krenuo
ekonomsko-kulturni val utjecaja, privuen mogunostima proirenja trita,
jeftine radne snage i labavih pravnih zakona, nenaviklih na kapitalistiki
nain funkcioniranja. Ta dva vala utjecaja meusobno su se proela i
stvorila hibridnu kulturu. S pojavom interneta i njegovih mogunosti
virtualne komunikacije, fizike granice drava postale su apsolutno nebitne.
Prodorom zapadne kulture na Istok utjecaj engleskog jezika kao glavnog
jezika sporazumijevanja se proirio, ali i za posljedicu imao jaanje
virtualne komunikacije koja dokida mo drave. Engleski jezik postao je
glavni jezik virtualne komunikacije i ubrzao irenje utjecaja kulture.

340
 Upravo te sve injenice stvaranje nacionalistikih ideologija u
novonastalim dravama bivih socijalistikih zemalja, ratovi nastali iz tih
ideologija, egzilanti koji su napustili svoje drave iz tih razloga te njihova
masovna emigracija u zapadne drave stvorile su multikulturno drutvo i
potaknule antinacionalistike rasprave i pitanje kraja koncepcije nacije-
drave. Jedna od najpoznatijih teza raanja naroda-nacije jest ona
Anthonyja Smitha. On tvrdi da je za stvaranje naroda potrebna imaginarna
zajednika prolost. Smith navodi est preduvjeta za stvaranje naroda, ali
ovdje e biti samo dva bitna za temu, a to su zajedniki povijesni teritorij i
elementi zajednike kulture (jezik, obiaji, religija). Nakon migracija 1990-
ih godina 20.stoljea, mit naroda-nacije postalo je vrlo teko odrati jer
dravni teritorij vie nije postao samo teritorij jednog naroda i njegove
kulture. U svojoj knjizi Pravice drugih: tujci, rezidenti in dravljani Seyla
Benhabib parafrazira Hannah Arendt, koja se bavila teorijom nacionalne
drave: Ironija je hotela, da je Arendt zelo jasno razumela omejitve
nacionalne drave v prizadevanju, da bi postala drava domnevno
homogene nacije. (Benhabib 2010: 57) Nacionalistiki nain dijeljenja na
nas i druge vie nije mogu, tvrdi Benhabib, zbog transnacionalnih
migracija i krize teritorijalnosti uzrokovane internacionalizacijom i novim
komunikacijskim i informacijskim tehnologijama; mo institucije drave
slabi kao posljedica globalizacije. To je upravo ono o emu su pisali
Deleuze i Guattari 70-ih godina 20. stoljea: nomadizam kao nain
funkcioniranja individue i kulture slabi mo drave. Rizomatski nain
irenja kulture funkcionira tako da ignorira glavne tokove tradicionalne
kulture; neka kulturna pojava se mreno moe proiriti unutar tradicionalne
kulture, razviti se neovisno o njoj pod utjecajem druge kulture pojave (s
kojom je rizomatski povezana) te tako deteritorijalizirati tradicionalnu
kulturu na ijem je podruju nastala. Na deteritorijaliziranom podruju
tradicionalne kulture dogaa se reteritorijalizacija, tj, uspostavljanje novog
kulturnog konteksta. U suvremenoj kulturnoj praksi, rije je o
multikulturnosti kao deteritorijalizaciji, koja, posljedino, dovodi do
globalizacije kao reteritorijalizacije.
Pitanje vezanosti za teritorij openito, Flusser naziva heimatom.
Budui da je u uvodu termin heimat objanjen kao sveukupnost ovjekovog
identiteta determiniranog/nametnutog mjestom, vremenom i jezikom
roenja, te kulturnim krugom u kojem je pojedinac odrastao, taj pojam
potrebno je prouiti u okviru pitanja identiteta.

341
 Pitanje identiteta
Razlog zbog kojeg je potrebno koristiti upravo termin heimat za
pojanjavanje nomadizma jest njegova kompleksnost znaenja. Heimat kao
pojam ne oznaava samo teritorij, ve i kulturu u kojoj je pojedinac roen,
pa samim time i determiniranost pojedinca. Heimat je kljuan za nastanak
nacionalizma; Flusserova kritika heimata gotovo je istovjetna kritikama
nacionalizma: heimat, however formed, is nothing but a home encased
in mystification. And if one wishes to retain the freedom from heimat that
one has gained in suffering, one must reject this mystification of customs
and habit. (Flusser 2003: 11) Po njemu, heimat i patriotizam nameu
identitet, stvaraju kolektivne identitete i omoguuju jaanje drave.
Meutim, kako je mogue izgubiti svoj heimat? to znai Flusserova
reenica: I am now without heimat because too many heimats reside within
me? (Flusser 2003: 2) Ta se tvrdnja doima paradoksalno ukoliko ne znamo
njezin kontekst kontekst dobrovoljnog ili prisilnog egzila te njegove
posljedice za identitet. Kako bi se razjasnio taj kontekst, potrebno je vratiti
se na Flusserovu teoriju sjedilakog naina ivota naspram nomadskog
naina ivota:

The ecological catastrophe that forced humans to eat grass seed also
forced us to define ourselves, that is, to become settled and to build walls In
this light, our settlednes, which has lasted at least 10,000 years, may be seen
as a form of imprisonment. We have been sitting in confinement, and now
we are being released. This assertion demands that we look more closely at
building, dwelling, and according to Heidegger, thinking as well. These
ruminations began in the kitchen; now we are forced to look around the
kitchen itself and its walls. We have to make the transition from economics
to arhitecture because, essentially, the hypothesis that asserts that the
nineties presage the end of settledness implies that we are being released
from architecture. We will no longer con-struct, and all walls will either
collapse or be brought down and not only those in Berlin. We will become
undefined and undefinable . (Flusser 2003: 48, istaknula D. P.)

Izjednaujui pojam zid i zatoenost, autor implicira da je sam

sjedilaki nain ivota istovjetan zatoenju; vezanost za geografiju nije
samo fiziko, ve i umno zatoenje i, isto tako, izvor prisilnog identiteta
kojeg donosi njezin heimat. Osloboenje od geografije Flusser oznaava
terminom defasagem, rijeju iz portugalskog jezika, koja bi se mogla
prevesti kao raskorak ili diskonekcija, ili doslovno prevedena: ne-
stanje/ne-faza. Vrlo je bitno napomenuti Flusserovu tvrdnju da pojedinac
naputa svoj heimat, ali postaje slobodan samo onda ukoliko mu njegov
heimat ostaje u sjeanju. Pojedinac moe otii iz svog heimata i preuzeti
342
drugi heimat ukoliko je iz svoje svijesti izbrisao stari. U tom sluaju,
pojedinac samo jedan heimat zamjenjuje drugim. Meutim, ukoliko
pojedinac u svijesti ima heimat koji je napustio, zajedno sa svim njegovim
naelima, moi e upoznati novi heimat, ali ne i prihvatiti ga. Tako e
pojedinac u svojoj svijesti imati postojanje vie heimata, a ta svijest e mu
omoguiti simultano sagledavanje heimata i nemogunost prihvaanja
jednostranosti kao tipine karakteristike heimata.
U ovoj Flusserovoj tvrdnji postavlja se izrazito bitno pitanje identiteta.
Ukoliko pojedinac ostane bez heimata kao identiteta s kojim se
poistovjeuje, ima li u tom sluaju pojedinac ikakav identitet? Flusser to
objanjava kroz svoju teoriju telematskog drutva i posljedica informacijske
revolucije:

Since the Information Revolution we have become indefinable. We can

no longer be localized spatially or temporally. Then again, we might ask
under what circumstances, what Bewandtnis, it would be possible to speak
of ourselves of I at all. It sounds complicated, but it really is quite
simple. The question has to be posed in terms od cables rather than of walls.
A cable is a medium, that is, something that transmits, that forges
relationship it is a channel that allows something to turn toward and relate
to something else. Ever since the walls were penetrated, we have ceased to
be localizable or definable, but as a result we may for the first time be
experienced concretely, because all definition is a form of imprisonment and
does not make allowance for concrete experience. Only now that we cannot
be labeled, cannot be classified and rubricated, only now that we are no
longer settled, can we experience what is essential about ourselves. (Flusser
2003: 48)

Dakle, identitet ipak postoji, ali ne vie u tradicionalnom smislu.

Identitet vie nije determiniran nego ga odreuje pojedinac sam.
Oslobodivi se sjedilakog naina ivota i heimata kao koncepta identiteta,
pojedinac postaje slobodan doivjeti samog sebe i odrediti samog sebe
konstruirati svoj identitet.
Zadnjih nekoliko desetljea, zbog rastue multikulturnosti, teorije
identiteta su se nale u centru panje. U poetku, stranac je bio Drugi,
predstavnik manjine u relativno homogenom drutvu, ali, s vremenom,
postalo je nemogue govoriti o strancu u takvom kontekstu. Suvremene
urbane sredine postala su multikulturna mjesta koja se vie ne mogu
definirati u svom prijanjem, tradicionalnom kontekstu. U tom smislu,
moemo se zapitati postoji li jo uvijek Drugi. U svojoj knjizi Strangers to
Ourselves Julija Kristeva daje nam odgovor: The foreigner comes in when
the consciousness of my difference arises, and he disappears when we all

343
acknowledge ourselves as foreigners, unamenable to bonds and
communities. (Kristeva 1991: 1). Ova tvrdnja objanjava nam da Drugi jo
uvijek postoji, ali izmijenio je svoj kontekst. Homogena drutva nestaju,
ovjek vie nije vezan za teritorij i postaje individua. Flusser to naziva
Other of an Other (Flusser 2003: 49) Drugi od Drugog. Dakle,
pojedinac vie nije Drugi naspram zajednice, nego Drugi naspram Drugoga.
Pojam Drugoga gubi svoj negativan kontekst.

b) Kritiki osvrt je li nomadizam kozmopolitizam?

U suvremenim teorijama, nomadizam se esto poistovjeuje s
kozmopolitizmom i nomada se smatra, po najstarijoj definiciji
kozmopolitizma antikog cinika Diogenesa od Sinope graaninom
svijeta. Kant je pisao o kozmopolitskom pravu i tvrdio da zemljina
povrina pripada svim ljudima i da svatko ima pravo na gostoprimstvo.
Meutim, to ako nomada nije doekalo gostoprimstvo? to ako je nomad
napustio svoju rodnu dravu jer u njoj nije osjeao gostoprimstvo? Mnogi
autori na taj nain osporavaju nomadski kozmopolitizam: Ne vpraajo pa
se, kako prisilna diasporinost subjekta vpliva na izkustveno in
konceptualno zasnovo postmoderne globalne identitete. Prav mogoe je, da
v tem pogledu diasporina identiteta odgovarja na fantazije tistih, ki so z
domom obremenjeni, ne tistih, ki so ga izgubili. (Vidmar Horvat 2009: 64)
Upravo pitanje egzila sporno je pitanje nomadizma. Egzil moe biti
dobrovoljan ili prisilan, ali uvijek donosi negativne konotacije uvijek
podrazumijeva elju za povratkom. Pa ipak, veina teoretiara egzilante
smatra nomadima, onima koji su otili iz drave u kojoj su roeni i sele se,
iskorijenjeni sa svog teritorija, od mjesta do mjesta koje ne smatraju
domom. Za razliku od egzila, kozmopolitizam podrazumijeva
gostoprimstvo. Kozmopolit je osoba koja svako mjesto moe smatrati
domom.
Ukoliko prihvatimo Kristevinu tezu o masovnoj Drugosti koja rezultira
nepokoravanjem vezanosti i drutvima, onda je tipian nomad zapravo
stranac, a stranac nikako ne moe biti kozmopolit. ak i sam Flusser
naglaava tu tvrdnju: the freedom won at the expense of heimat is not to
be confused with philanthropy, cosmopolitanism, or humanism. (Flusser
2003: 11) Dakle, nomad je osoba bez heimata, ultimativni stranac, a ne
kozmopolit. Nomad je stranac na svakom mjestu u svako vrijeme. No, je li
to dostatna definicija nomada? Moemo dodati jo definicija: 1. Nomad je
iskorijenjena osoba; 2. Nomad je osoba koja ne pripada nikamo; 3. Nomad
je osoba koja nijedno mjesto ne smatra domom. Sve te definicije odgovaraju
definiciji nomada, ali njihov problem jest perspektiva onoga koji ih ita. Iz

344
tradicionalne perspektive, sve ove definicije imaju negativnu konotaciju. Iz
perspektive nomadizma, ove definicije su krivo postavljene. Odgovarajua i
najbolje postavljena definicija bila bi ona Flusserova: The word
nomaddenotes a person who cannot be defined in terms of place or time, in
contrast to the spatial and temporal definability of settled exitence. (Flusser
2003: 47) Upravo u ovoj definiciji vidimo problem u pokuaju definicije
nomadstva. Veina onih koji pokuavaju definirati nomadizam, to
pokuavaju iz tradicionalnog kuta gledanja sjedilakog kuta gledanja.
Kozmopolitizam, egzil, iskorijenjenost, nepripadanje, bezdomstvo sve su
to rijei izmiljene u sjedilakoj civilizaciji. Kao to Flusser tvrdi, onaj koji
odlazi i odbija biti vezan za teritorij, iz sjedilake perspektive je nenormalan
ovjek. Pa ipak, nomadizam kao sve rairenija pojava dovoljno je
zaintrigirala tu istu sjedilaku civilizaciju i potaknula je da pokua shvatiti i
definirati takav nain filozofije. I, ve pri tom koraku, sjedilaka civilizacija
napravila je greku jer, jedina dosljedna definicija nomada i nomadizma jest
da ne podlijeu definiranju. Nomadizam kao filozofija zagovara upravo
nedefiniranje mjesno, vremensko i identitetsko.

2. Analiza knjievnih djela

Cilj analize bit e komparirati knjievna djela suvremenih
junoslavenskih knjievnosti prema terminologiji i teorijama nomadizma
iznijetih u uvodu. Analiza e obuhvatiti sljedea djela:
(2004.) Lidije Dimkovske, (2007.) Kice
Bardiovske-Kolbe, efurji raus! (2008.) Gorana Vojnovia, Nebesa v
robidah (2007.) Natae Kramberger, Sneni ovek (2009.) Davida
Albaharija i Muzej bezuvjetne predaje (2002.) Dubravke Ugrei. Ovaj fond
knjievnih djela izabran je zbog izraenih elemenata nomadizma koji se
nalaze u njima. Navedena djela objavljena su nakon 1990. godine i
kompariraju razdoblje nakon raspada Jugoslavije s onim prije raspada
Jugoslavije. Budui da autori djela nisu napisali iz perspektive nacionalnih
pisaca, nego veinom iz perspektive emigranata ili nepripadajuih, a
sadre opoziciju jugoslavensko/postjugoslavensko, te pisce moemo nazvati
postjugoslavenskim piscima.
Vani elementi u ovim djelima su osvrt na socijalizam, sagledavanje
sadanje drave nakon raspada socijalizma, opoziciju djetinjstva naspram
sadanjosti, opoziciju doma naspram tuine, opoziciju rodne drave
naspram Zapada, identitet, obitelj, jezik te samo spominjanje nomadizma
kao opozicije izmeu putovanja i mirovanja. Svi ti elementi mogu se
sistematizirati na nain da se objasne terminima deteritorijalizacije
/reteritorijalizacije i/ili teorijom nomadskog (ne)identiteta.

345
 Kica Bardiovska-Kolbe
Dina, junakinja Snijega u Kazablanki socijalizam poima
ambivalentno; s jedne strane, za nju je socijalizam ideal djetinjstva, odgoj
koji ju je determinirao kao spisateljicu. Socijalizam je bio heimat u kojem je
odrasla. Odrasla je u
( 2007: 16) koji ju je jo kao dijete uvjerio da je
umjetniki poziv najuzvieniji od svih poziva. S druge strane, na Zapadu je
poimanje umjetnosti sasvim drukije, neoptereenije. Tu razliku najbolje
iitavamo u trenucima na poetku romana, kada Dina uva slike u galeriji
u Firenci. Ona svoj posao uvara slika shvaa puno ozbiljnije (moda ak i
komino) od svoje kolegice Adeline, koja je Talijanka. Mrtei se ozbiljno
pred posjetiocima, Dina svoj posao shvaa kao svojevrsnu socijalistiku
misiju. Paradoksalno, pokuaj savrene prilagodbe uvjetima nove okoline
zapravo je ostatak socijalistikoga heimata koji ju je uio da se zadani nalog
mora savreno odraditi. U tim trenucima Dina shvaa svoju determiniranost
socijalistikim heimatom i zna da je to ini drugaijom od svojih zapadnih
kolega. Usporeuje Jugoslaviju s Atlantidom i potonulim brodom, a sebe s
jednom od ( 2007: 35). Kroz roman, poimanje
socijalizma mijenja se postupno. Na poetku, Dina osjea odreenu
simpatiju i nostalgiju prema idealizmu socijalizma, ali nakon povratka u
Makedoniju, prisjea se dogaaja iz doba kad je odlazila iz nje, straha pred
raspadom i injenice da su njeni prijatelji u one drave u koje su ili na
kolske praznike kao djeca, kasnije su ili ratovati. To je trenutak u kojem
ona odbacuje smisao jugoslavenskog heimata. Bitno je napomenuti da se na
poetku romana ona poistovjeuje sa svojim europskim duhovnim
srodnicima, ali boravei na Zapadu, postaje svjesna toga da je njeno
poimanje idealizirano. U trenutku odlaska iz raspadajue Jugoslavije, ona je
bila uvjerena da e se uklopiti u zapadnjaki heimat, i tu u smislu
umjetnikog kozmopolitizma. Meutim, Zapad je imao potrebu etiketirati
je, pridati joj identitet, smjestiti je u njezin heimat. To je trenutak
razoaranja u kozmopolitizam i, lako mogue, ak i preispitivanje
postojanja kozmopolitizma u stvarnosti. Dina se vraa u Makedoniju kao
osoba bez heimata, iskorijenjena. Tek pri povratku u Makedoniju, ona
osjea ok defasagema diskonekciju od kulture iz koje je otila. Postupno,
ona prihvaa novi makedonski identitet, koji nije isti kao jugoslavenski,
socijalistiki heimat.
Ovakav postupak moe navesti na pomisao o prihvaanju identiteta kao
o prihvaanju heimata, to je poprilino neobino u romanu nomadske
tematike, ali ovdje je rije o vrlo specifinom identitetu: makedonskom.
Kazablanka u naslovu romana predstavlja Makedoniju. Makedonija

346
postaje neka vrsta mitske nepostojee zemlje. Rije o stvarnom poloaju
drave kojoj nije dano pravo na postojanje, na identitet, i pokuava ju se
uklopiti u heimat jedne od okolnih drava. Meutim, tu se moe postaviti
pitanje: je li onda u romanu tema nacionalistike prirode? Ukoliko jest,
roman se nikako ne moe svrstati u nomadsku knjievnost, to je zbunjujue
s obzirom na injenicu upornog ponavljanja nomadskih tema. Autorica nam
odgovor daje kroz likove obitelji.
Potrebno je usporediti dva lika u romanu: oca i baku. Otac je tipian
prototip uvjerenog idealistinog socijalista. Unato tome to je zbog
socijalistikog obrazovnog sustava postao atomski fiziar, umjesto pjesnik,
otac i dalje uporno brani socijalizam kao vrhunac tehnoloko-obrazovnog
napretka, on se poistovjeuje s idejama socijalizma. On je utjelovljenje
jugoslavenskog heimata.
Liku oca suprotstavljen je lik bake, dijametralno suprotnih nazora. Baka
je olienje arhaine mitoloke tradicije. Za nju ne postoji ideologija; ona
postojeu dravnu ideologiju smatra neispravnom i protivnom tradiciji:
. ,
. ( 2007: 224). Dok otac velia
tehnoloki napredak socijalizma, baka Angelina tvrdi da nita nije vjeno.
Nakon to je otac doivio svoj osobni poraz propau socijalizma, a bakina
filozofija se pokazala tonom, Dina se poistovjeuje s njom jer smatra da je
samo bakina istina ona ispravna. Povratak u Makedoniju, za Dinu je potraga
za bakinim identitetom, kojeg naposljetku prihvaa kao svojeg.
Dakle, iz injenice poistovjeivanja s likom bake, moe se zakljuiti da
se Dina ne poistovjeuje s ijednim heimatom, jer baka nije utjelovljenje
heimata, ve u potpunosti suprotnog. Bakino poimanje tradicije nije
ideoloko, nego mitoloko; ona je olienje prirodnosti identiteta bez
optereenja heimatom. Ona predstavlja simbol makedonskog identiteta kao
identiteta neoptereenog ideologijom heimata.

Lidija Dimkovska
Za razliku od Dine, Lila, junakinja romana ,
socijalizam ne poima nimalo idealistino niti se smatra determinirana njime.
Samo na nekim mjestima u romanu navedena su sjeanja iz djetinjstva,
vezana za socijalizam i to u vrlo negativnom kontekstu: neshvaanje zato
je Titova bolest vanija od bolesti bake ili djeda, scena na dan Titove smrti
kada je Lila morala kod zubarice, a zubarica je dolazak na taj dan nazvala
sramotom, te scena sukoba s ravnateljicom kole kada je Lila na kolskoj
priredbi htjela recitirati pjesmu u ruiastoj odjei. Pri opisu tih scena, Lila
namjerno istie dramatinost i lani moral zubarice koja na dan Titove smrti

347
ne eli raditi: , ! !
, ! ( 2004: 67) i napominje kako je
kasnije
.( 2004: 67).
Lila je osoba osloboena od heimata, to vidimo iz njezinih sjeanja na
nerazumijevanje socijalizma. Meutim, beka fondacija nju oznaava kao
Drugog, kao pisca iz Istone Europe i oekuje od nje knjievno-umjetniku
ispovijed osobe determinirane istonoeuropskim heimatom, ali ton njezinog
pisanja nikako nije ispovjedniki, ve dokumentaristiki. ak ni sadanju
makedonsku dravu ona ne moe poimati kao pripadnik te drave nego
izrazito dokumentaristiki. Lila nema ni malo romantizirano poimanje
Makedonije, to se vidi iz sjeanja vezanih za tranziciju: vreice s likom
medvjedia, koje su se pojavile 1991. godine u Makedoniji, za nju su bile
prvi znak kapitalizma, simbol ekonomije u tranziciji i poetniko
oduevljenje konzumeristikim drutvom.
Kod Dimkovske je prisutno vrlo filozofsko poimanje Doma. Spominjui
boravak kod djeda i bake u djetinjstvu kao svojevrsnu tuinu u koju su je
slali roditelji, kasnije u romanu to isto mjesto u kojem je provela djetinjstvo,
naziva Domom: , , ''
.
''

. ( 2004: 45). Dakle, za Lilu ne postoji opozicija Doma i
tuine. Upravo to je tipian nomadski mentalitet. U veini nomadskih
romana, pisac prikazuje opoziciju Doma i tuine koja kroz radnju postupno
nestaje, a lik dobiva nomadski mentalitet. Lila nije takav lik. Ona kroz cijeli
roman pripovijeda iz perspektive nomadskog mentaliteta.
Iz nomadskog mentaliteta proizlazi i Lilino poimanje identiteta: ona se
pita to je to uope identitet i ima li ga smisla pokuati formirati. Kako bi
dokazala banalnost pojma identitet, ona ga poistovjeuje s dobivanjem
dravljanstva:
,
, . (
2004: 138). Taj pojam banalizira i u opisu identiteta jedne poznanice:
,
. ( 2004: 126). U potonjem opisu, autorica se poigrava s
pojmom decentiranog subjekta, koji je suprotan identitetu: neiji identitet
ovisan je od perspektive. itatelj opisanoga lika moe percipirati kao
zemljoposjednicu, ali i kao spisateljicu. Lilu mu katkad iz ale naziva
svojom efurkom, ali Lila ne spada doista u taj kulturni krug. On je tako
naziva onda kada se ona odijeva slino kao ta kulturna skupina. To je
348
takoer poigravanje pojmom identiteta: ala na raun identiteta koji se
nekome pridijeva na osnovi podrijetla ili detalja u odijevanju. Svoje
poimanje identiteta, Lila na kraju romana izraava kroz rijei rumunjskog
pisca Sorina Alexandrescua:
.
. ( 2004: 196)
Zanemarivanje vanosti identiteta i svoenje identiteta na identifikaciju,
svodi identitet na pripadnost heimatu, a s time i pripadnost sistemu
odreene drave. Istupanje iz identiteta u takvom smislu tipian je
nomadski element.
U romanu je prisutno i tipino nomadsko poimanje jezika kao
nemogunosti komunikacije. Uslijed jezinog defasagema (pritom se misli
na diskonekciju od materinjeg jezika), jezik postaje hendikep: individua je
zbunjena pri ulasku u drugi jezik.
Naposljetku, potrebno je istaknuti da kod Dimkovske vidimo prikaz
tipinog neshvaanja nomadskog naina ivota kroz prikaz mentaliteta
beke fondacije koja Lilu promatra iz sjedilakog kuta gledanja. Unato
tome to od nje oekuju nomadsku ispovijest, ne shvaaju u potpunosti
takav nain ivota.

Goran Vojnovi efurji raus!

Centralna tema Vojnovievog romana pitanje je pripadanja heimatu i
fenomen rizomatskog irenja kulture, tj. tipinog postupka
deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Na poetku romana prisutna je
opozicija izmeu dvaju heimata: onog kod kue, geografski i kulturno
dislociranog, i onog izvan kue, koji je u opoziciji s prvim. Kroz cijeli
roman glavni lik Marko ima potrebu za pripadnou jednom od tih heimata,
ali ih i kritizira. Na samom poetku, itatelj moe prvi heimat
okarakterizirati kao bosanski heimat, a drugi kao slovenski heimat.
Konflikt unutar glavnog lika nastaje u pitanju identiteta: Marko nije ni
Bosanac, ni Slovenac on je efur. efur je tisti na i. (Vojnovi 2008:
152). Budui da Marko ori nema nacionalnog identiteta, on prihvaa za
sebe pogrdni naziv za doljake iz junih drava bive Jugoslavije. Kroz
roman, on opisuje i one koje on smatra efurima, a koji pokuavaju nai
svoj identitet u identitetu jedne od bivih drava, tj. one drave iz koje im
potjeu roditelji. Tipian primjer za to je Dejan, iji je otac iz Srbije. Iako
mu je majka Slovenka, Dejan identitet izraava kroz srpski nacionalizam.
Dogaa se i tzv. etiketirajui identitet, tj. onaj identitet koji se nekome
pridijeva kako bi ga se moglo promatrati jednostrano. To vidimo u primjeru
kada efuri u Fuinama igraju utakmicu i jedni druge nacionalno pa ak i

349
pomalo humoristino etiketiraju; tako potar Matej, jedini koji nije
doljak, dobiva naziv Slovenac, a Vlado iz Slavonskog Broda postaje
Tuman. Na isti nain se i jezino efuri razlikuju od autohtonog
slovenskog stanovnitva Slovenci su oni na tj. sosedi (Vojnovi
2008: 68), a efuri su oni na tj. komije (Vojnovi 2008: 68). Marko
itateljima opisuje efure gotovo dokumentaristiki, opisujui efurski
nain ivota. Pomalo humoristino, ali ne i sasvim nelogino, Marko
zakljuuje da se efurski mentalitet dobiva ve prvom itanju slikovnica:
slovenskoj djeci roditelji itaju Muce Copatarice, a efurskoj djeci Jeevu
kuicu. On efurima zamjera neasimiliranost u slovensko drutvo. U tom
smislu zanimljiv je sluaj Peija, Slovenca koji se pokuava na silu
asimilirati u efursko drutvo preuzimajui to vie efurskih znaajki.
Marko je veinom kritiki promatra. On sve efurske osobine opisuje sa
sarkazmom, pogotovo je naglaen sarkazam prema tradicionalnim
patrijarhalnim vrijednostima tipinim za efure. Prezirui efurski
mentalitet, Marko je jedan od onih efura koji se donekle u razmiljanju
prilagodio gradskom principu razmiljanja. Zbog tog odmaka od
efurskog naina razmiljanja i injenice da se rodio u Sloveniji, roaci u
Bosni ga ne prihvaaju kao dio svog kolektiva i nazivaju ga Janezom
(Vojnovi 2008: 170). To je tzv. Drugost. On je u obje kulture Drugi, onaj
koji ne pripada kolektivu.
Kako bi se objasnio cjelokupni fenomen pojma efur, potrebno je
detaljnije analizirati dislocirani heimat Markovih roditelja. Prije svega,
postavlja se pitanje je li to doista bosanski heimat i zapitati se kako su uope
pripadnici bosanskog heimata doli u podruje slovenskog heimata i doveli
se u situaciju nemogunosti asimilacije. Odgovor na to pitanje vidimo iz
osvrta na socijalizam koji je dan kroz promatranje ishoda jugoslavenskih
prijateljstava, pogotovo u primjeru Duka, Dejanovog oca, koji je doao u
Sloveniju preko prijatelja kojeg je upoznao u vojsci i kojem je kasnije bio
kum na vjenanju. To jugoslavensko bratstvo i jedinstvo prekinuto je
raspadom drave, kad su Duka izbrisali, tj. nisu mu dali slovensko
dravljanstvo pri odcjepljenju drave. Fuine kao najveje naselje v bivi
Jugi (Vojnovi 2008: 106), predstavljaju nastavak ivota mrtve drave.
Kada se sagledava Bosnu nakon raspada Jugoslavije, javlja se jedan
tipian motiv, a to je motiv grinje savjesti zbog onih koji su ostali u
disfunkcionalnoj tranzicijskoj dravi.
Kao jo jedan bitan motiv treba napomenuti motiv granice, koji je vrlo
est u djelima nomadizma, ili tonije traumu prelaska granice. U romanu
efurji raus! podrazumijeva se prelazak slovensko-hrvatske i hrvatsko-
bosanske granice, trauma prelaska granice tamo gdje granice prije nije bilo.

350
 Iz ovih injenica moe se zakljuiti da prvi, dislocirani heimat uope
nije bosanski heimat, ve jugoslavenski heimat koji slubeno vie ne
postoji. Raspad jugoslavenskog heimata uzrokovalo je jaanje lokalnih,
nacionalno opredijeljenih heimata. Markovi roditelji rtve su tog raspada:
nali su se usred novog heimata kojem se nisu mogli prilagoditi zbog
jezine barijere. Nova generacija odbija roditeljski jugoslavenski heimat:
nemaju ni malo razumijevanja za roditeljsku tradiciju, jezik, nacionalizam,
ali ak ni za neke stvari koje nisu dio ruralne kulture nego dio gradske
kulture, kao npr. za rock glazbu koju je sluao Dejanov otac Duko kad je
bio mlad.
Ukoliko kroz nomadsku terminologiju analiziramo pitanje heimata u
romanu, moi emo definirati i fenomen efura. Naime, dislocirani
jugoslavenski heimat posljedica je obrnute deteritorijalizacije: ostatak
starog heimata na podruju nastanka novog heimata. Novi nacionalni
heimat postao je dominantniji od starog i potisnuo ga. Meutim, naavi se
unutar novog heimata, stari heimat je, kroz novu generaciju, tj. kroz
potomke pripadnika stare generacije, doivio svoju reteritorijalizaciju i tako
postao tipian rizomski primjer irenja kulture. Reteritorijalizacija starog
heimata uzrokovala je sasvim novi, trei heimat efurski. Ovakav
drutveni fenomen potvruje Guattarijev i Deleuzeov odabir bioloke
terminologije za objanjavanje fenomena irenja kulture: jugoslavenski
heimat moe se shvatiti kao rizom, ostatak starog korijena koji, kao takav
vie nije mogao opstati u novoj okolini. Kroz novu generaciju, nastala je
reteritorijalizacija, koja bi mogla odgovarati mutaciji, ili prilagodbi na novu
okolinu. Posljedica te prilagodbe je novi efurski heimat. Dokaz postojanja
novog heimata vidimo ak i kroz prikaz jezika: efurji raus! napisan je na
hibridnom jeziku, tj. fuinini kombinaciji urbanoga ljubljanskoga
govora i varijanata jezika iz bive Jugoslavije. U pogovoru slovenskog
izdanja romana efurji raus! Urban Zorko tvrdi da Vojnoviev jezik nima
smisla nacionalno opredeljevati, saj je avtor svoje izrazoslovje vlekel
najmanj iz vseh kotikov bive Jugoslavije. Osim mijeanja jezinih
standarda i argona, u govoru likova prisutna je loa primjena slovenske
dvojine, ali i primjeri hibridnih rijei poput sloventine (Vojnovi 2008:
151) umjesto pravilnih oblika iz standardnih jezika bive Jugoslavije:
slovenina, slovenaki ili slovenski. Hibridna efurska fuinina
pokuaj je nove generacije da prijee jezinu barijeru koju nije mogla proi
starija generacija.

351
 Nataa Kramberger Nebesa v robidah
Nebesa v robidah roman je o oku defasagema diskonekcije od
matinog heimata i susreta s novim heimatom. Taj ok prikazan je kroz
opoziciju doma i tuine: prepriavanja dogaaja iz rodne zemlje, koji su
poznati, prisni, naglo su prekidani s amsterdamskim dogaajima, veinom
negativnih konotacija: nestanak struje, kraa bicikla, poziv od policije,
nerazumijevanje krivice, strah od nepoznatih zakona, nedostatak empatije
od strane poslodavca, samoa i slino. Ako analiziramo strukturu samog
romana, moemo govoriti o anakronijama kao opozicijama doma i
tuine/prolosti i sadanjosti, to je tipino obiljeje nomadske knjievnosti.
Izuzetno je karakteristian i ponavljajui (repeating narrative) nain
pripovijedanja istog dogaaja. Centrirat emo se na dogaaj koji je u isto
vrijeme i trenutak spajanja radnji junaka i junakinje, a to je susret na trnici.
Radi se o trenutku dolaska junakinje na trnicu pri kojem ona prilazi
junaku, koji prodaje jednu veliku ribu.
Budui da je dogaaj opisan dva puta, jednom iz perspektive junakinje,
a drugi put iz perspektive junaka, dobivamo isti dogaaj, isprian na dva
razliita naina. Junakinjin opis tog dogaaja dobivamo ve na poetku, na
svega jednoj stranici. Ona dolazi na trnicu, kupuje jabuke i primjeuje
ovjeka koji prodaje samo jednu ribu. Riba je iva, ima brkove i bijeli trbuh.
itatelju je jasno, iako ona to ne iskazuje doslovno, da je junakinji sam
dogaaj neobian, sama injenica prodavanja ive ribe, i to jo toliko
neobine svojim izgledom. Meutim, opis dogaaja iz junakinjine
perspektive tu staje i mi ne saznajemo daljnji tijek radnje. Tek pri drugom
opisu, opisu istog dogaaja iz junakove perspektive saznajemo da mu je
junakinja prila, a saznajemo i da je jabuke kupila od junakove prijateljice
Anice. Isto tako, vidimo sasvim drugu perspektivu sagledavanja ribe.
Junaku nije ni malo udno to je riba iva; o tom aspektu nije uope ni
razmiljao. Onaj aspekt koji je puno vaniji je kontekst prie o toj ribi koji
proima cijelu junakovu radnju. U junakovoj radnji, ta riba ima kontekst
svete ribe iz June Amerike. Iako itatelju nije jasno kako je sveta riba
dospjela u amsterdamski kanal u kojem ju je junak uhvatio, bitan je
kontekst te ribe kao simbola bitnoga za susret junaka i junakinje u romanu.
Junak je ribu uhvatio sasvim sluajno i ne znajui to bi s njom, odnio ju je
na trnicu prodati, ali bez ozbiljne namjere da je proda. Nakon to mu je
junakinja prila, u razgovoru su doli do zakljuka da ribu treba vratiti u
kanal. Dakle, ako sagledamo nonsensnost razgovora junaka i junakinje,
doista emo vidjeti da je riba bila samo sredstvo spajanja dvaju radnji i
nakon tog spajanja postala je nevana.

352
 Svaki od ova dva prianja istoga dogaaja ima svoju svrhu. Prvo
prianje, iz perspektive junakinje, imalo je za zadatak najaviti jo jednog
lika i njegovu radnju, te oznaiti trenutak spajanja radnje, dok je drugo
prianje tog dogaaja, junakovo, predstavljalo trenutak spajanja radnji, ali,
isto tako, i prvi trenutak u romanu u kojem junakinju vidimo iz perspektive
drugoga lika, tj. vidimo junakinju izvan konteksta njezinih misli.
Ovakvi postupci specifinih prelazaka iz perspektive jednoga lika u
perspektivu drugog, naglih izmjena likova, mjesta i vremena dogaaja, po
Kennethu Whiteu, naziva se literarnim nomadizmom. Meutim, u tom
postupku moemo prepoznati i Deleuzeovsku/Guattarijevsku nomadoloku
filozofiju opozicije historiji, ili, prevedeno u Flusserov jezik nelinearno
poimanje vremena kao tipian nomadski princip.
Vanost naina uvoenja lika Bepija i njegove unuke proizlazi iz
njihove funkcije u romanu: oni otklanjaju ok defasagema glavne junakinje.
Bepi, njegova ker i unuka oblikuju nomadsko druino (Zupan Sosi
2011: 56). Nomadstvo Bepijeve unuke vidimo u zbunjenosti gospoe u
autobusu pri ispitivanju djevojice, o pitanjima njene pripadnosti, lokacije i
identiteta majke, oca i slino. Kroz druenje s Bepijem i njegovom unukom,
glavna junakinja prihvaa i njihov nomadski mentalitet, a s time, i odricanje
od heimata.
Nakon analize, moe se zakljuiti da ovaj roman spada u nomadsku
knjievnost, ali se od veine nomadskih romana razlikuje po tome to je
nomadizam prikazan prvenstveno kroz strukturu romana, a puno manje kroz
temu.

David Albahari Sneni ovek

Sneni ovek roman je o nasilnom defasagemu od heimata. Glavni lik
osjea pripadnost nepostojeem, mrtvom jugoslavenskom heimatu, ali,
budui da nitko osim njega ne priznaje postojanje tog heimata, i sam lik to
mora prihvatiti kao realnost. Na samom poetku romana, glavni lik se
osjea determiniranim ivotom u socijalizmu, tj. jugoslavenskim heimatom.
Tako se on u stranoj, zapadnoj dravi osjea zbunjenim: Uvek me
zbunjivala tako velika sloboda izbora, (Albahari 2009: 26) Budui da se
jo uvijek osjea dijelom tog prolog svijeta, vrijea ga reenica profesora
politikih znanosti: Vaa zemlja je bila neuspeli eksperiment. (Albahari
2009: 20), jer, ako je zemlja neuspjeli eksperiment, onda se namee
zakljuak da je i glavni lik neuspjeli eksperiment.
Zbunjenost pri nasilnom gubitku heimata vidimo kroz promiljanje o
izgubljenom identitetu vezanom za granicu i geografiju. Nikada nisam
shvatao geografiju, i nikada nisam uspeo da se orijentiem u prostoru

353
(Albahari 2009: 8) On melankolino pokuava shvatiti smisao raspada svoje
drave i kolebajui se izmeu novog/starog identiteta svoje drave, on se ne
moe odluiti ni za jedan: stari identitet vie ne postoji, a novi mu se ini
nametnutim. Tu neodlunost prema identitetu vidimo iz pasusa u kojem
profesor politikih znanosti pita glavnoga lika zna li za ultimatum dan
njegovoj zemlji, a on nije siguran na koju zemlju misli. (Albahari 2009:
28)
Poetak psihikog oslobaanja od starog heimata vidi se u tvrdnji
susjede, da su svi Amerikanci stranci u svojoj zemlji. On u toj tvrdnji vidi
odreenu satisfakciju, u tom trenutku ima osjeaj da se moe uklopiti, da e
ga stranci kao stranca moi razumjeti. Njegov moment uklapanja ak
vidimo u reenici: Sve ee tui dom nazivam svojim. (Albahari 2009:
58)
Konano razrjeenje od heimata dano je kroz simbolino prouavanje
geografskih mapa, pomou kojeg glavni lik dolazi do zakljuka da je jedino
to se ne mijenja geografska, prirodna granica i zakljuuje da su granice
nestvarne are. (Albahari 2009: 67) Taj zakljuak opisuje nomadsku
filozofiju negiranja politikih dravnih granica, a s time i besmisao drave
kao institucije, pa tako i historije kao koncepta.
Vrlo bitno je prouiti i funkciju jezika u Albaharijevom romanu. U
njemu je jezik prikazan kao disfunkcija komunikacije, to se simbolino
povezuje s povijesnim nerazumijevanjem: Nisam bio siguran da cela
historija govori istim jezikom. (Albahari 2009: 48). Jezik kao disfunkcija
ovdje se usporeuje s historijom kao disfunkcijom: razliiti jezici simbol su
razliitih heimata koji razliito piu historiju. Simbolino povezivanje
ovakvog poimanja jezika i povijesti, te tvrdnju Davida Albaharija u biljeci
na kraju, u kojoj svoj roman naziva knjigom o porazu (Albahari 2009:
78) zato jer je napisao knjigu koja pria o istoriji, moemo shvatiti tek
kroz Flusserovu filozofiju o nomadizmu kao oslobaanju od historije.
Paradoksalno pokuavi napisati roman o oslobaanju od historije, a tako
ujedno i heimata, on je napisao roman o historiji. Pa ipak, unato autorovoj
tvrdnji, ovaj roman ima izuzetnu vrijednost u nomadskoj knjievnosti: on
prikazuje besmisao historije kao koncepta upravo kroz znanstveno
argumentiranje postojanja razliitih mapa i razliitih pisanja historije, te
tako navodi na zakljuak o moguoj ispravnosti Deleuzeovske
/Guattarijevske nomadologije kao koncepta promatranja svijeta.

Dubravka Ugrei Muzej bezuvjetne predaje

Centralna tema ovog romana je nametanje heimata te posljedice
neuklapanja u takav koncept ispravnosti ivota. Miljenje Dubravke Ugrei

354
moe se iitati iz usporedbe stare i nove drave. U Muzeju bezuvjetne
predaje govori se iskljuivo o promjeni jedne ideologije u drugu.
Ukidanjem razlika izmeu socijalizma i nacionalizma, Dubravka Ugrei
poruuje da je za nju svaka ideologija ista.
I socijalizam i nacionalizam mogu se poistovjetiti s heimatom i upravo
kroz prikaz nagle zamjene jedne ideologije drugom, autorica kritizira
heimat kao besmislen koncept. Heimat postaje nametnuti i etiketirajui
identitet i karakterizira ga iskljuivost. Tako se navode primjeri etiketiranja
na osnovi etniciteta, u primjeru Hane, pa primjer Katice, koja cijeli ivot
nije izgubila u ivotnoj okolini epitet vabica zbog svog podrijetla,
primjer Ivane, roene Beograanke udane za Zagrepana, koju su u Zagrebu
etiketirali kao etnikuu (Ugrei 2002: 273), a u Beogradu kao
hrvatsku kurvu (Ugrei 2002: 273). Svoje miljenje o etiketiranju na
osnovi etniciteta, glavna junakinja jasno iskazuje kada prepriava anegdotu
iz djetinjstva, kada su je djeca nazivala Bugaricom zbog podrijetla majke:
Tada u, i ne znajui to, vrsto odluiti da nisam kao ona, da nisam
Bugarica, i jednako vrsto da nisam ni djevojica iz svoje ulice. (Ugrei
2002: 167)
Unato tome to glavna junakinja kritizira jugoslavenski heimat, ona je
ipak mogla ivjeti unutar njega, ali novi nacionalistiki hrvatski heimat ju je
sam iskljuio iz drutva, oznaivi je nepodobnom i natjerao je u egzil.
Kako bi dokazala da se ne radi samo o neispravnosti hrvatskog
nacionalistikog heimata, ve heimata openito, ona opisuje sluajeve
pojedinaca iz bivih sovjetskih drava: u podrumu stvarnog Muzeja
bezuvjetne kapitulacije u Berlinu sakupljaju je pripadnici bivih
istonoeuropskih socijalistikih republika, u melankolinoj potrebi za neim
poznatim. Kao personifikaciju tih ljudi, junakinja izdvaja pjesnikinju s
reklame za komplet kazeta za uenje engleskoj jezika, Belu Ahmadulinu,
koja na licu ima nedvosmislen peat kapitulacije. (Ugrei 2002: 285).
Sve te ljude, u koje ubraja i svoje prijatelje i sebe, naziva ivim muzejskim
eksponatima. (Ugrei 2002: 291)
Ovakvo poimanje pripadnika koji se nisu uspjeli uklopiti u novi poredak
nikako ne treba smatrati nostalgijom za dobom socijalizma, ve oajnikim
preispitivanjem mogunosti ivota izvan heimata, izvan sistema. Nomadski
romani se tako mogu razdijeliti na dvije vrste: na one koji govore o
osloboenju od heimata kao kategoriji slobode, i na one koji iznose teinu
takve slobode. Roman Dubravke Ugrei spada u drugu kategoriju. Takvi
romani idu korak dalje od filozofije nomadizma i upozoravaju na posljedice
prihvaanja te filozofije, jer, nomadizam nije isto to i kozmopolitizam.
Kozmopoliti se mogu snai unutar bilo kojeg sistema, a nomadi se nalaze

355
izvan sistema. Oni su potencijalna opasnost za sjedilaki koncept heimata,
to za posljedicu ima potpuno izopenje takvog pojedinca.
Meutim, Dubravka Ugrei ne dolazi do jasnog zakljuka u svom
romanu. S jedne strane, ona otro kritizira sistem navodei argumente, ali
sam izbor naslova romana mogao bi ukazivati na nemogunost ivota izvan
sistema.

3. Zakljuak
Nakon analize est knjievnih djela, moe se zakljuiti da sva spadaju u
kategoriju nomadske knjievnosti, neovisno o svojim razlikama. Kao bitna i
zajednika tema svih ovih djela je pitanje heimata. Razlika je jedino u
perspektivi prikaza heimata. Kod Natae Kramberger i Davida Albaharija
prikazuje se ok defasagema od heimata i postupno mirenje s nomadskim
nainom ivota, dok se kod Lidije Dimkovske i Dubravke Ugrei radnja
prikazuje od samog poetka romana kroz nomadski mentalitet. Meutim,
kod Dubravke Ugrei prisutno je preispitivanje mogunosti takvog naina
ivota, dok Dimkovska prihvaa takav nain ivota bez preispitivanja.
Romani Dubravke Ugrei i Davida Albaharija imaju tematiku nasilnog
defasagema od heimata egzila, ali s tom razlikom da je Albaharijev glavni
lik determiniran socijalizmom, a Ugreikina glavna junakinja nije. Pitanje
heimata u romanima Kice Bardiovske-Kolbe i Gorana Vojnovia vrlo je
specifian i ima zajedniku toku u pronalaenju alternative heimatu: kod
Vojnovia, to je reteritorijalizacija i nastanak novog hibridnog heimata (koji
se moe nazvati heimatom zbog lakeg razumijevanja, ali nema znaajke
tipinog heimata), a kod Bardiovske-Kolbe pronalazak identiteta u
mitskom, bakinom identitetu. Ono to je zajedniko u ova dva sluaja jest
priklanjanje nepostojeem identitetu, tj. identitetu koji nije dio sistema.
U svim sluajevima (osim u sluaju romana Natae Kramberger, koriste
se povijesne injenice kako bi se dokazao besmisao koncepta historije, to
ujedno i pobija Albaharijevu tvrdnju o pisanju romana o historiji kao
poraza. U ovim romanima, kompariranjem povijesnih injenica razliitih
historija i iznoenjem injenica koje su historije namjerno zanemarile, autori
diskreditiraju historiju kao znanost i ispravnu perspektivu drutvenih
dogaaja.
U romanima Kice Bardiovske-Kolbe i Lidije Dimkovske kao
zajedniko moemo navesti kritiziranje kozmopolitizma kao kategorije i
dokazivanje da ta kategorija i dalje spada u sjedilaku perspektivu svijeta,
ali ono to je izrazito razliito u ta dva romana je pogled na pitanje
identiteta. Unato tome to nijedna od glavnih junakinja tih romana ne
asimilira sebe u heimat, one pronalaze vrlo razliite identitete: dok Dina,

356
junakinja Kolbinog romana identitet pronalazi u mitskom makedonskom
identitetu svoje bake, Dimkovskina junakinja ignorira makedonsku mitolo-
ginost, promatra je hladno i dokumentaristiki, te svoj identitet pronalazi u
urbanom nomadizmu. Upravo ova injenica dokazuje da nomadske autore
nikako ne treba gledati kroz domenu pripadnosti nacionalnim
knjievnostima.

Izvori:
Albahari, David, 2009. Sneni ovek, Zagreb: EPH Liber.
, , 2004. , : .
-, , 2007. , : .
Kramberger, Nataa, 2007. Nebesa v robidah, Ljubljana: Javni sklad Republike
Slovenije.
Ugrei, Dubravka, 2002. Muzej bezuvjetne predaje, Beograd: Konzor & Samizdat
B92.
Vojnovi, Goran, 2008. efurji raus!, Ljubljana: tudentska zaloba.

Literatura:
Alaozovski, Robert, 2009. Korijeni, krvavi korijeni, Sarajevske sveske 23/24,
Sarajevo, 170 175.
Bhabha, Homi, 1994. The Location of Culture, London and New York: Routledge.
Bilefeld, Ulrih, 1998. Stranci: prijatelji ili neprijatelji, Zemun: Biblioteka XX vek;
Beograd: igoja tampa.
Biti, Vladimir, 2005. Doba svjedoenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj
prozi, Zagreb: Matica hrvatska.
Benhabib, Seyla, 2010. Pravice drugih : tujci, rezidenti in dravljani, Ulakar & JK,
Ljubljana: Krtina.
osi, Bora, 2009. Nomadi, kao gradski princip, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo,
156 162.
ovjek/prostor/vrijeme, knjievnoantropoloke studije iz hrvatske
knjievnosti, Zagreb: Disput, 2006.
Delez, il Gatari, Feliks, 1990. Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija, Sremski
Karlovci: Izdavaka knjinica Zorana Stojadinovia.
Deleuze, Gilles Guattari, Flix, 2010. Nomadology: The War Machine,
Wormwood Distribution, Seattle, WA.
Deni-Grabi, Alma, 2009. Etika i trauma nepripadanja, Sarajevske sveske 23/24,
Sarajevo, 238 257.
eki, Velid, 2006. Flagusova rukavica, Zagreb: Meandarmedia.
Flusser, Vilm, 2003. The Freedom of the Migrant (Objections to Nationalism),
University of Illinois Press, Urbana and Chicago.
Genette, Grard, 1980. Narrative Discourse, an essay in method, Cornell University
Press, Ithaca, New York.
Gross, Mirjana, 2001. Suvremena historiografija : korijeni, postignua, traganja,
Zagreb: Novi Liber Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu.
357
Horvat, Sreko, 2009. "Samosvjesni nomadi" i njihova ideologija, Sarajevske sveske
23/24, Sarajevo, 163 173.
Jestrovi, Silvija, 2009. Nomadski jezik, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 271
277.
Kaufmann, Jean-Claude, 2006. Iznalaenje sebe, jedna teorija identiteta, Zagreb:
Izdanja Antibarbarus.
Korun, Barbara, 2007. Pravljina brezasnost prvenca Natae Kramberger, pogovor
o romanu Nebesa v robidah, Ljubljana: Javni sklad Republike Slovenije, 269
271.
Kristeva, Julija, 1991. Strangers to Ourselves, New York:Columbia University
Press.
Kristeva, Julija, 1993. Nations Without Nationalism, New York:Columbia
University Press.
Lipu, Cvetka, 2009. Pisanje na razmeu, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 217
225.
Marot, Danijela, 2006. Identitet granice, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka.
Nemet, Natalija,2006. Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei, Knjievna
Rijeka, 11 (2006.), 1, 73-78
Nikolaidis, Andrej, 2009. Oni umiru u snijegu, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo,
1318.
Pai, arko, 2009. Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti,
Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 107126.
Puar, Aljoa, 2007. Granice, studije i ogledi, Nova Istra, Istarski ogranak Drutva
hrvatskih knjievnika, Pula.
Rushdie, Salman, 1991. Imaginary Homelands: Essays and Criticism 1981-1991,
Granta, London.
, , 2005. /, :.
Vidmar Horvat, Ksenija, 2006: Globalna kultura, Ljubljana: tudentska zaloba.
Viskovi, Velimir, 1983. Mlada proza: eseji i kritike, Zagreb: Znanje.
Zorko, Urban, 2008. Vodi po vesti neke veine, pogovor o romanu efurji raus!,
Ljubljana: tudentska zaloba, 183199.
Zupan Sosi, Alojzija, 2011. Druina v sodobnem slovenskem romanu, zbornik
Druina v slovenskem jeziku, literaturi in kulturi, Znanstvena zaloba Filozofske
fakultete, 4956.
Zlatar, Andrea, 2004. Tekst, tijelo, trauma, ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti,
Zagreb: Naklada Ljevak.
Elias-Bursa, Ellen Translating Dubravka Ugrei and David Albahari, u Shoreless
bridges: south east European writing in
diaspora, http://books.google.hr/books?id=ZnQWA24OQEkC&pg=PA133&lpg
=PA133&dq=dubravka+ugre%C5%A1i%C4%87+i+albahari&source=bl&ots
=IdLerlb1fU&sig=Lk3DIDlB1ttHftFqU2TUE2TlHG0&hl=hr&ei=slZeTsDpEo
mL4gSu1vAy&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1&ved=0CBYQ6AE
wAA#v=onepage&q=dubravka%20ugre%C5%A1i%C4%87%20i%20albahari
&f=false

358