ZNANJE O NADULNOM I ZAGONETKE LJUDSKE DUE

Rudolf Steiner 1861 - 1925

"...Antropozofsko razmiljanje nas vodi do sklapanja prijateljstva sa svijetom, do upoznavanja svijeta... Antropozofska spoznaja znai postati ovjenijim - a, antropozofija eli biti neto ivo: ona se, zapravo, eli sluiti rijeima, pojmovima, idejama da iz duhovnog svijeta u fiziki svijet zazrai neto ivo..." "Antropozofija je mudrost koja pripada petoj poatlantskoj epohi civilizacije."

Dr. Rudolf Steiner Javno predavanje odrano u St. Gallenu 15. novembra 1917. Svako ko prati evoluciju ljudskog duha tokom stoljea, moda hiljadugodita, doi e do osjeanja da ljudski duh napreduje ka sve veim postignuima u oblasti saznanja, te u oblasti djelovanja. Nema potrebe da se suvie naglaava svjetski napredak, jer u mranim vremenima to su sada pogodila ovjeanstvo, ovo kod mnogih moe izazvati gorke sumnje. Ako osmotrimo ovu evoluciju ljudskoga duha, neto drugo ini jasan utisak na nas, naime, da oblici i pojavnosti to ih zainje teei ljudski duh se sutinski razlikuju od stoljea do stoljea. A poto smo mi danas u naem prouavanju na prvom mjestu zabavljeni tenjom za saznanjem, to na jedan novi nain hoe da prodre u ovjcansku evoluciju, mi jedino trebamo imati na umu - preko primjera - kako takva shvatanja, koja jesu do izvjesnog stupnja suprotstavljena istima iz prijanjih vremena, sa tekoama pristupaju ovjeanstvu koje se razvija. Trebali bismo se stalno podsjeati, naprimjer, kako je teko bilo pridodati kopernikanski svjetonazor ljudskim navikama miljenja, navikama osjeanja-

zaista su za ovo, u pojedinim oblastima, bila potrebna stoljea. Ovaj je kopernikanski svjetonazor rasturio ono to su ljudi dugo vremena, nuno, drali za istinito, u vezi strukture kosmosa a na osnovu njihovih ulnih zapaanja. Onda je dolo vrijeme kada se ovjek vie nije mogao pouzdati u to to mu oi kazuju, kada bi posmatrao izlazak i zalazak sunca, Sunevo kretanje. Morao je prihvatiti - suprotno vizuelnom dojmu - da Sunce na izvjestan nain, barem u svome odnosu spram Zemlje, ostaje nepokretnim. Ljudske navike miljenja i osjeanja nisu se lako prilagodile takvom iznenadnom obratu znanja. U antropozofski orijentiranoj duhovnoj nauci, emu su naa razmatranja posveena, imamo da radimo sa jednim jo veim obratom ove vrste. Oni koji vjeruju da su ubijeeni u vrstu znanstvenu podlogu sadraja ove duhovne nauke, takoer vjeruju u takvu nunost, jer to sada ima odluujui uticaj, te u daljnjoj evoluciji ljudskog miljenja, osjeanja, i osjeaja. Takoer bi se moglo kazati - ako mi dozvolite ovih nekoliko uvodnih rijei - da predstavljanje neega poput kopernikanskog svjetonazora bijae stvar sudara sa bezbrojnim predrasudama, sa tradicionalnim miljenjem. Ljudi vjerovahu, ako bi neto moralo da ga zamijeni, to bi zbrkalo sva religijska shvatanja, i sline stvari. Mnogi drugi prigovori o onome o emu mi raspravljamo ove veeri na ovaj su nain usmjereni. Ovdje problem jednostavno nisu predrasude, kao to su one koje su se suprotstavile Koper-nikovoj teoriji, kao primjer. U ovom sluaju, imamo problem da u nae vrijeme mnogi ljudi - zapravo veina od onih koji sebe smatraju prosvijeenima i kulturnima - ne samo da sa sobom nose svoje predrasude i predubjeenja; stvarno, oni se stide da se ozbiljno pozabave oblau o kojoj antropozofija govori. Takav jedan pojedinac osjea, da on mora da se ispria ne samo svijetu uopte, ve i sebi, ako si doputa daje mogue saznanje stvari, o kojima mi govorimo danas, na potpuno znanstveni nain, kao to se govori o spoljanjoj strukturi prirode. On vjeruje, da sebe stoga mora drati za blesavog ili djetinjastog. Ove se stvari moraju razmotriti, ako emo danas govoriti o antropozofski orijentiranoj duhovnoj nauci. Svako onaj ko danas govori iz saznanja ove nauke poznaje te prigovore, koji se moraju pojaviti od strane stotina i hiljada drugih. On ih ve poznaje, jer se sumnja danas ne osjea samo u vezi specifinih istina i rezultata duhovne nauke; sumnja se daje bilo kakvo znanje mogue u vezi oblasti sa kojom je antropozofija sama zaokupljena. Mogunosti razvijanja pojmovnog vjerovanja u dui, openitog pojmovnog vjerovanja o oblasti vjenoga, izvjesno su danas jo uvijek doputene i pravdane od strane mnogih; ali se to openito smatra neim sanjalakim ili sentimentalnim da se vjeruje, da se stvarno injenino znanje moe razviti o stvarima, izvuenima iz ulnog svijeta, to su u vezi sa onim besmrtnim i vjenim u prirodi ljudskog bia. Ovo

je osobito sluaj meu onima koji se smatraju da oblikuju svoje sudove iz u sadanjosti priznatog naina znanstvenog poimanja. Ovo vee neemo nita raditi sa tim sanjalakim i sentimentalnim. Tanije, bavit emo se jednim podrujem o kojem bi se moglo kazati da student, naroito student znanosti, uzdrhti pred njegovim prvim uslovom. elio bih se samo kratko dotai injenice, da ova antropozofski orijentirana duhovna nauka nema elju da bude sektaska. Potpuno je pogreno ako neko razumijeva, da ona eli da se uzdigne na nain uspostavljanja jednog novog religijskog vjerovanja. Ona to ne eli. Ona eli da se pojavi danas, kao nuni rezultat nazora na svijet to ga je donio prirodoznanstveni razvoj, jedno opte, javno prihvaeno poimanje od strane najirih krugova ovjeanstva. Ovaj prirodoznanstveni razvoj danas podrava mnoga shvatanja, koja, zauzvrat, jesu izvorom osjeaja i osjeanja. Isti obezbjeuje shvatanje za onaj najraireniji nazor na svijet. Prirodoznanstveni nain posmatranja postavlja si zadatak prouavanja i objanjavanja onoga to je postavljeno pred vanjska ula, ispitivanje onoga stoje dostupno ljudskome razumijevanju preko prirodnih zakona o injenicama datima spoljanjim ulima. Kada se baci letimian pogled na ono stoje ivo, mogue je uoiti kako prirodna nauka danas posvuda mora razmatrati porijeklo, idui unatrag do toga to konstrukcija sjemena otkriva u pogledu rasta, postajanja, cvjetanja. (Iako je ovo preovlaujue u drugim oblastima, najjasnije je uoljivo u carstvu ivoga.) Ako prirodoznanstvenik eli da objasni ivotinjski ili ljudski ivot na ovaj nain, on ide unatrag do roenja, studira embriologiju, prouava ono iz ega rast i postojanje proizilaze. Prirodoznanstvenik se vraa na roenje, na poetak onoga to se pred ulima razvija. 1 kada prirodna znanost traga za objanjenjem svijeta, ide unatrag sa raznim hipotezama - sa poecima baziranima na geologiji, paleontologiji, to pojedine grane prirodne nauke mogu objelodaniti - oblikujui razumijevanje iz njih samih, mogli biste kazati, o nastanku strukture univerzuma. Unato tome to ovaj ili onaj mogu imati sumnje u opravdanost takvog naina miljenja, za takvim miljenjem se uvijek teilo. To su poznate misli, koje su ljudi iznijeli da bi razumjeli, ako ne poetke zemaljske evolucije ono barem najudaljenije epohe (npr. one epohe kada je ljudsko bie hodalo po Zemlji), da bi objasnili, na neki nain, iz onoga toje bilo ranije, iz onoga to se nalazi u stanju klice, iz ega proizilazi daje ljudsko bie poprimilo u sebe, kroz svoja ula, svoju okolinu. itava darvinistika teorija, ili, ako je ostavimo po strani, teorija evolucije je zasnovana na traganju za porijeklom, teei da uoava pojavljivanje neega iz neega drugog. Kazao bih, da posvuda nalazimo ovu misao vraanja u mladost te do roenja, zbog objanjenja.

Duhovna nauka, u antropozofskom smislu, zatie sebe u jednoj drugaijoj poziciji. Bivajui karakteristinom zbog svog odstupanja, ona izaziva neodreenu opoziciju, suprotstavljanje kojega ljudi nisu svjesni; moglo bi se rei, da ona izaziva nesvjesnu opoziciju, instinktivnu opoziciju. Takva je opozicija esto mnogo efektnijom no protivljenje koje se jasno raspoznaje, koje je jasno izraeno. Da bi se uopte dolo do razumijevanja, antropozofski orijentirana duhovna nauka sada ne smije zapoinjati sa optim, maglovitim pojmovima o duhu; da bi dola do duhovnih injenica, ona mora smrt uiniti svojom polaznom takom. Stoga - mogli biste kazati - ona od poetka stoji u fundamentalnoj opoziciji spram onoga ka emu se danas tei, naime, da se ide od roenja, mladosti, odrastanja, te napredovanja u razvoju. Smrt se namee ponad ivota. I, ako ste u dodiru sa savremenom znanstvenom literaturom, posvuda ete nai da savjesni naunici dre, da se smrt ne moe umetnuti u slijed prirodoznanstvenih koncepata, na nain kako je to sa ostalim pojmovima. Duhovna nauka si mora nainiti smrt svojom stvarnom startnom takom, smrt, prekid, ono zaista suprotno roenju. Osnovno pitanje jeste, kako smrt i sve ono to je s njome u vezi jeste nametnuto, u najirem znaenju, ponad ivota. Smrt ukida ono to ula zapaaju; ona razlae ono postajue, ono to se pred ulima razvija. Nainom kako je smrt nametnuta ponad ivota, moglo bi se zakljuiti o njoj kao da nema udjela u onome to radi i cvjeta ovdje u ulnome svijetu, procvjetavajui i dajui ivot. Ovo je ono to priznaje miljenje, da se nita ne moe spoznati o tome to smrt sakriva, to je, takorei, zaogrnuto smru. (Sa izvjesnim organienjima ovo je miljenje savreno razumljivo, iako skroz neopravdano.) I to je stvarno da iz ovog oka ljudskih osjeanja ti prigovori diu glave, prigovori to oito mogu biti izneseni protiv stvari koje su rezultati jedne nauke danas jo u svojoj mladosti. Jer, duhovna nauka je mlada i upravo iz ovih razloga na koje smo se osvrnuli, duhovni naunik je u sasma drugaijem poloaju od prirodoznanstvenika, ak kada govori o stvarima iz oblasti svojih vlastitih istraivanja. Duhovni naunik ne moe raditi na egzaktno isti nain kao prirodonaunik, koji je u posjedu odreenih injenica, i potom ih dokazuje po osnovi temelja u koje je svako ubijeen: toga, da to moe biti vieno. Meutim, duhovni naunik govori o tome to ne moe biti opaeno ulima. Stoga, govorei o rezultatima svojih istraivanja, on je uvijek obavezan da naznai kako se do tih rezultata moe doi. Postoji bogata literatura to je u vezi s oblau o kojoj u vam govoriti ove veeri. Vjerujui da su pozvani za to, kritiari neprestano istiu prigovor itajui moje spise - naprimjer, da duhovni naunik dri do tih i tih stvari, ne dajui dokaze za to, iako to stvarno samo pokazuje kako su stvari povrno

proitane! On dokaze daje, ali na jedan drugaiji nain. Zapoinjui s time, on pojanjava kako je doao do svojih rezultata; on prvo mora naznaiti put u oblast injenica. Ovaj je put openito nepoznat, jer nije uobiajen za dananje navike miljenja i osjeanja. Prvo se mora kazati, da je duhovni istraiva prisiljen, preko svojih istraivanja, da zakljui, da metodama i postupcima kojima obini naunik stie do svojih brilijantnih rezultata (koje duhovna nauka ne odbija, ve im se divi), mi ne dolazimo do natulnog. Upravo ovo iskustvo - naime, samo ogranienje metoda prirodoznanstvenog miljenja -jeste ono odakle duhovni naunik zapoinje. Meutim, to se ne radi na nain koji danas preovlauje, koji jeste objavom da izvjesne stvari, iznad kojih obini naunik ne ide, jesu granice ljudskog saznanja. Ne, to se radi na takav nain, da se doe do odreenih iskustava to se mogu zadobiti samo u ovim granicama. O ovim granicama ljudskog saznanja sam osobito govorio u svome skoranjem pisanom radu "Zagonetke due". Oni ljudi koji nisu dobili znanje kao neto to im je palo u krilo izvana, oni koji su se hrvali sa znanjem, hrvali sa istinom, imaju uvijek barem neka iskustva o ovim granicama ljudske spoznaje. Ovdje se mora naznaiti, da se vremena mijenjaju, da evolucija ovjeanstva znai promjene. Ne tako davno, najznaajniji mislioci i oni borci za saznanje, kada bi stajali pred ovakvim granicama, smatrali su da se ne moe ii iznad njih, da se unutar njih mora ostati. Oni od vas u sluateljstvu, koji ste me ee ovdje sluali, znaju za moj slabani obiaj da se dodirujem linih stvari. Meutim, kada osoba na bilo koji nain ima vezu sa pitanjem koje razmatramo, moe se dogoditi da se na njega ovjek osvrne tek povrno. O tome to moram da kaem o iskustvu ove vrste, o granicama saznanja, jeste rezultat vie od 30 godina duhovnog istraivanja. I to je bilo prije vie od 30 godina, da su sami ovi problemi, ovi zadaci, ove zagonetke to se uzdigoe na tim granicama spoznaje, nainili naroit utisak na mene. Iz mnogih primjera koji se mogu navesti o tim granicama, elio bih da uzmem jedan na koji je ukazao Friedrich Theodor Vischer, taj pravi borac za spoznanje, uveni estetiar koji je bio filozof originalnosti, iako moda malo znan za vrijeme svoga ivota i ubrzo zaboravljen. Prije otprilike jednu deceniju Friedrich Theodor Vischer je napisao veoma zanimljivu raspravu o knjizi, takoer interesantnoj, koju je napisao Volkelt, a koja govori o fantazijama snova. Vischer se, u svojoj raspravi, dodiruje niza predmeta koji nas ovdje ne zanimaju. Ali, elio bih navesti jednu reenicu koja se moda ne primjeuje u itanju, ali je to reenica koja moe bljesnuti kao munja u ljudskome srcu i dui, kada su ovi proeti tenjom za znanjem, jednim

istinskim nastojanjem za spoznajom. To je reenica, to je gorjela ponad Vischera dok je razmiljao, meditirao o prirodi ljudske due. Iz onoga toje on bio pokupio, o ljudskome biu, iz savremene prirodne nauke, zakljuio je da ljudska dua ne moe prosto biti u tijelu. Ovo je sasvim jasno; ali je isto tako jasno da ona ne moe biti izvan tijela. Ovdje imamo potpunu kontradikciju, takvu kontradikciju koja se lako moe razrijeiti. To je kontradikcija to se postavlja sa bezuslovnom nunou, ako se pojedinac bori za saznanje sa svom svojom ozbiljnou. Vischer jo nije bio u stanju - jer vrijeme za to jo nije bilo dovoljno zrelo - da krene naprijed iz onoga to bismo mogli oznaiti njegovim poloajem u saznanju, na ove granice znanja, da krene od miljenja u uobiajenom smislu rijei ka tom unutarnjem iskustvu kontradikcije ovakve vrste. Ipak, danas sa svih strana, od najuenijih ljudi, ujemo jedan naroiti zakljuak kada oni ustaju protiv jedne takve kontradikcije. (Uistinu postoje stotine i stotine takvih kontradikcija. Du Bois-Reymond, fiziolog velike inteligencije, govorio je samo o 7 svjetskih uda, ali ovih sedam moe biti pomnoeno sa stotinama.) Na savremenik u saznanju kae, da od te take ljudska spoznaja ne moe ii dalje. On to govori iz prostog razloga, to na granicama ljudskoga miljenja on ne moe da se rijei da iz samog miljenja krene naprijed, od proste mentalne aktivnosti do iskustva. Nuno je zapoeti od onog mjesta gdje takva jedna kontradikcija zapreava put, kontradikcija koja nije na dovitljiv nain izmiljena, ve je ona koja se razotkriva preko zagonetki svijeta; mi moramo ii za tim da ivimo sa tom kontradikcijom iznova i iznova, da se hrvamo s njom u svakodnevnom ivotu, da svoju duu u potpunosti u nju zaronimo. Ne smijemo imati strah uranjajui sebe u ovu kontradikciju (a dio ovoga je i izvjesna unutarnja odvanost), ne smijemo se bojati da e ova kontradikcija podvojiti spoznajne snage due, ili da dua nee biti u stanju da se probije kroz nju, i tako dalje. Opisao sam samo ovo borenje detaljno u svojoj knjizi "Zagonetke due". Kada pojedinac doe do takve jedne granice sa itavom svojom duom, umjesto sa prostim mentalnim slikama, sa jednostavnim jasnim miljenjem i mentalnom strategijom, on dalje napreduje. Meutim, on ne ide dalje na isto logikom putu ve na putu ivog znanja. elio bih da opiem, preko poreenja, ono to on doivljava, jer su putevi duhovnog istraivaa stvarno doivljaji saznanja, injenice saznanja. U dananjem jeziku nema mnogo rijei za ove stvari, poto su rijei skovane za ono to je zadobiveno spoljanjim opaanjem. Stoga, ono to jasno stoji pred duhovnim okom, esto se jedino moe izraziti nainom usporedbe. Kada ivimo u takvim kontradikcijama, osjeamo da smo takorei na granici gdje duhovni svijet provaljuje unutra; ovoga nema u ulima zamjetljivoj stvarnosti, gdje on zaista provaljuje, ali to ini izvana, takorei.

Tako, ovdje nije vano da lije, ili nije, ova slika dobro utemeljena u prirodoznanstvenom gleditu, poto ona jo moe biti koritena za usporedbe. To je, kao da jedan od niih oblika jo nije razvio ulo dodira, ve jedino doivljava iznutra, doivljavajui sebe unutranje u neprestanoj aktivnosti kretnji, na taj nain doivljavajui granice fizikog svijeta, povrine pojedinih predmeta. Bie koje jo nije razvilo ulo dodira i jedino doivljava povrine ulno zamjetljivih predmeta, u potpunosti ostaje zatvoreno unutar sebe, u nemogunosti jo da osjeti, dodirne ta je izvan njega, preko ulnih otisaka. Na isti nain, osoba koja se bori za spoznaju sebe osjea se u cijelosti duevnoduhovnom (ovdje ne bismo trebali pomiljati na nita materijalno), kada dolazi do takvoga mjesta koje sam upravo opisao. U sluaju nae rudimentirane ivotinje organizam se probija do spoljanjeg, ulno zamjetljivog, svijeta preko sudara s njime, razlikujui sebe preko ula za dodir, kojim se povri dodiruju, zadobivajui znanje u pogledu njihove hrapavosti ili glatkoe, njihove topline ili hladnoe. Na isti nain, kada ono toje ivjelo samo unutranje sebe otvara onome toje spoljanje, postie se mogunost, takorei, da se probije do mjesta koja smo opisali, i da se zadobije duhovno ulo za dodir. Samo onda, kada se osoba hrvala moda godinama na tim granicama saznanja, borei se da se probije u duhovni svijet, moe ona, napokon, da zadobije prave duhovne organe. Govorim tek na jedan elementarni nain o tome kako se ovo ulo dodira razvija. Koristei ove rijei na jedan odreeniji nain, moglo bi se kazati, da putem jedne jae primjene unutarnjeg rada, radei odvojeno od bia uloenog u sebi, se razvijaju duhovne oi i duhovne ui. Danas je za mnoge ljude jo uvijek apsurdno kazati, daje dua u poetku upravo onako neralanjen organ kao toje to organizam neke nie ivotinje, oblikujui svoja ula iz svoje vlastite supstance, i iz te supstance razvijajui duevne predstave, duhovne organe ralanjene po njihovim duevnim kvalitetima, koji onda dovode pojedinca da stane licem u lice spram duhovnog svijeta. Moe se rei, da duhovna nauka, sistematski predstavljena - koja ima puno pravo da se zove naukom - jeste neto novo u napredovanju saznanja u ljudskoj evoluciji. Meutim, ona nije u svakom pogledu nova. Borenje za nju, teenja za njom, vidi se kod naroitih individualiteta na podruju saznanja u prolosti. Na jednoga od njih sam se osvrnuo kada sam spomenuo Friedricha Theodora Vischera. Volio bih da iz njegovih vlastitih komentara pokaem kako je on stajao na takvoj jednoj granici spoznaje, kako je on tu ostao, nikada ne nainivi prelaz od bia unutarnje pokrenutog do stvarnog probijanja granice duhovnog ula dodira.

Volio bih vam jednostavno proitati odlomak iz Vischerovog rada, u kojem on opisuje kako je doao na takvu jednu granicu, gdje duh provaljuje u ljudsku duu, tokom njegovog hrvanja sa znanjem prirodne nauke. Ovo je bilo u vrijeme, kada je materijalistiki upravljana prirodna nauka postavila mnoge zagonetke pred one koji su se borili za saznanje sa svom svojom ozbiljnou. Bezbrojni ljudi su tvrdili, da se za duu nita drugo ne moe rei do daje ona produktom materijalne aktivnosti. Evo njegovih rijei: "Duh ne postoji tamo gdje nema nervnih centara, gdje nema mozga - govore nai protivnici. Mi im odgovaramo: nervnog centra ne bi bilo, niti mozga, da oni nisu bili pripremani na brojnim stupnjevima odozdo nagore; lako je podrugljivo govoriti o onima koji kau da u granitu ili krenjaku imamo odjek duha. To nije tee nego kada bismo mi sarkastino upitali, kako to da protein u mozgu izrasta do nivoa ideja. Ljudsko spoznanje ne moe razlikovati meu stupnjeve. Ostae misterijem, kako to da priroda, ispod koje duh mora da drijema, stoji tu kao savreni protuudarac duhu, da se mi moramo protiv njega tui." Uoite, da ovaj borac za znanje opisuje to kako se mi tuemo! Ovdje imate unutarnji doivljaj nalijetanja na neto, onoga koji se bori za saznanje: "To je jedna nasilna razdvojenost, kada se pojavljuje takva apsolutnost, da je sa Hegelovom 'diferencijacijom' i 'nediferencijacijom' (po sebi domiljata formula, iako nita ne kazuje) golemost oito podijeljenog bedema skrivena. Kod Fichtea se nalazi pravo razumijevanje te britke ivice, kao i udar na taj protuudarac, ali o tome nema objanjenja." Ovdje imamo opis borbe jednog ovjeka za saznanje, u vrijeme prije no to je tu mogla biti odluka, duhovno-znanstvena odluka, ne prosto doi do ovog udarca i protuudarca, ve probiti se, kroz onaj podijeljeni bedem, u duhovni svijet. O ovim stvarima ovdje mogu govoriti samo u naelu; nai ete ih u detalje opisane u mojim knjigama. Osobito u "Saznanju viih svjetova", te u drugom dijelu moje "Tajne nauke", nai ete sve pojedinosti u vezi onoga to dua mora preduzeti preko unutarnje aktivnosti i unutarnjeg vjebanja (ako mogu da upotrijebim taj izraz), da bi zaista transformirala ono nediferencirano u dui u duhovne organe sposobne da opaaju duhovni svijet. Meutim, veliki posao je potreban, ako pojedinac zaista eli da istrauje na ovome putu. Veliki, zato to u naem vremenu, zbog navika njegovanih u sferi prirodne nauke, u sferi prirodoznanstvenog svjetonazora, navika koje su savreno opravdane u svome vlastitom podruju -jedan naroiti nain miljenja se ukorijenio u ljudskome ivotu, nain koji je suprotstavljen onome koji odvodi u duhovni svijet. Stoga je nepotrebno rei, da se od strane prirodne nauke

sluaju takve stvari, koje pokazuju potpuni nedostatak elje da se saznaju stvarne injenice o duhovnom svijetu. Dau vam jedan primjer (kao to sam kazao, nai ete preciznije informacije u pomenutim knjigama) o tome, kako ljudsko bie treba da uini sav mogui napor ne bi li zadobilo jedan potpuno drugaiji nain razumijevanja stvari. Ljudi su u svakodnevnom ivotu zadovoljni sa predstavama, sa mentalnim slikama o kojima bi se moglo kazati, da te predstave, te mentalne slike jesu takve, da one daju slinost sa nekim spoljanjim injenicama ili predmetima. Ovo ne moe zadovoljiti duhovnog istraivaa. ak, mentalne slike, predstave, postaju neto sasvim drugaije u njegovoj dui od toga kakve su one zbog modernih navika miljenja. Ako se mogu posluiti jednim drugim poreenjem, volio bih pokazati kako duhovni istraiva stoji danas naspram svijeta. Oni, koji su materijalisti, spiritualisti, panteisti, individualisti, ili monisti itd., svi oni vjeruju da na neki nain mogu prodrijeti u zagonetku svijeta. Oni pokuavaju preko odreenih mentalnih slika, zamisli, da postignu sliku o svjetskim procesima. Duhovnome istraivau je sasvim nemogue da na ovaj nain gleda na utiske: njegov stav spram istih mora biti takav, da je on uvijek jasno svjestan toga, da u utisku, u mentalnoj slici, nema nita vie no to bi bilo u spoljanjem svijetu, kada, naprimjer, se jedna strana drveta, ili nekog drugog predmeta, fotografie, a potom se napravi jo jedna slika sa druge strane, sa tree strane, etvrte strane i tako dalje. Te su slike razliite jedna od druge. Ako se kombiniraju mentalno, zajedno predstavljaju to drvo kao jednu formiranu mentalnu sliku. Ali se lako moe rei, da jedna slika protivrijei drugoj. Samo si predoite, kako drugaije jedan predmet izgleda kada se uslika sa jedne ili druge strane. Duhovni istraiva gleda na shvatanje panteizma, monizma itd., kao da su oni tek razliiti naini promatranja stvarnosti. Spiritualna stvarnost se nipoto ne otkriva ivotu mentalnih slika, ivotu openitih utisaka, na takav nain, da je mogue kazati da je neki utisak vjerna slika. Mi uvijek moramo ii svuda okolo stvari, oblikujui mnogostruke zamisli sa razliitih strana. Na ovaj nain postajemo sposobni da razvijamo mnogo fleksibiliniji unutarnji duevni ivot, no to smo na to navikli, kada uzimamo u obzir spoljanji ulni svijet. Tako inei, neophodnim postaje da nae pojmove uinimo daleko ivljima. Oni vie nisu proste slike, ve su doivljeni, oni postaju mnogo ivotnijima no to su u obinom ivotu, ak i za stvari obinog ivota. Moda ete me bolje razumjeti, ako ovo na slijedei nain opiem. Pretpostavimo, imate jednu ruu otkinutu iz ruinjaka; o tome formirate svoju mentalnu sliku. Vi ste sposobni da sami oblikujete ovu mentalnu sliku. esto ete imati osjeanje o ovoj mentalnoj slici, da ona izraava neto stvarno za vas,

da je ta rua neto stvarno. Duhovni istraiva nikada ne moe napraviti nikakav napredak, ako je on zadovoljan tom mentalnom slikom, daje ta rua neto stvarno. Opaena kao cvijet na kratkoj stabiljci, takva jedna rua po sebi nije stvarna. Ona je stvarna samo kada je dio ruinog grma. Ruin grm jeste ono toje stvarno. A duhovni istraiva se mora privii da razmatra svaku pojedinu stvar, da ostaje svjesnim onoga po emu je, u ogranienom smislu, neki sadraj realan. Ljudi oblikuju mentalne slike o stvarima, vjerujui da su one neto stvarno. Kada se rua na svojoj stabiljci nalazi pred njim, duhovni istraiva mora osjetiti da ona nije realna; on mora imati osjeanje, kao i doivljaj, stupnja nerealnosti sadranog u toj rui prosto kao cvijeta. Proirujui ovo na nae promatranje itavog svijeta, tavie, sam pojmovni ivot se obnavlja, pa mi ne zadobivamo osakaene, mrtve mentalne slike sa kojima je moderni prirodoznanstveni svjetonazor zadovoljan; mi zadobivamo mentalne slike koje ive sa predmetima. Istina je, da prosljeujui iz sadanjih navika miljenja, u poetku doivljavamo jako mnogo razoarenja, razoarenja to nastaju zbog toga, jer ono stoje na ovaj nain doivljeno se znatno razlikuje od sadanjih navika miljenja. Kada govorimo iz znanja zadobivenog u duhovnom svijetu, mnogo toga se kae to izgleda paradoksalno usporeeno sa onim to se openito danas govori i vjeruje. Recimo, neka osoba danas moe biti veoma uena u oblasti fizike; ona moe biti izuzetno uena osoba, koja svojom erudicijom izaziva potovanje. Ali, takav jedan pojedinac moe raditi sa jasnim idejama koje nisu iznaene, niti izraene, u saglasnosti s onim to sam opisao, znai, bez zaodijevanja pojmovnog svijeta ivotom. Kazao sam neto sasma elementarno, ali se ovaj elementarni iskaz, u sluaju duhovnog istraivaa, mora proiriti na ukupno promatranje svijeta. Ponudiu jedan primjer. Poetkom stoljea, profesor Dewar je odrao jedno vano predavanje u Londonu. Za to predavanje bi se moglo rei, da se u svakoj reenici pokazuje veliki moderni naunik, koji je isto tako dobro upoznat sa shvatanjima fizike, kako je to mogue za jednog modernog fiziara. Iz svog modernog shvatanja fizike, ovaj je naunik teio da govori o zavrnom stanju Zemlje, te o nekom buduem stanju u kojem e izumrijeti mnogo toga stoje prisutno danas kod nas. On ovo ispravno opisuje, poto zasniva svoje predavanje na stvarno dobro zasnovanoj hipotezi: on opisuje kako e jednoga dana, nakon miliona godina, pojaviti se takvo stanje na Zemlji, kada e se zbiti veliki pad temperature; ovo se moe fino izraunati, a ovaj e pad temperature dovesti do promjena u odreenim supstancama. Ovo bi se dalo izraunati, pa on opisuje kako, naprimjer, mlijeko nee vie biti u tenome stanju ve e postati vrstim; kako e bjelance jajeta postati tako svijetlim, da e ljudi moi itati novine samo uz

pomo te svjetlosti, poto e jako mnogo svjetla dolaziti od bjelanca jajeta; i mnogi takvi detalji su jo opisani. Postojanost stvari koje danas jedva da mogu da nose neku teinu, biti e materijalno ojaana, tako da e one moi nositi stotine funti. Ukratko, profesor Dewar daje impozantnu sliku budueg stanja Zemlje. Sa stajalita fizike, protiv ovoga se ne bi imalo nita rei, ali za onoga koje u svoju duu unio ivue miljenje, ova materija se pojavljuje jo na jedan nain. Kada se takva osoba okrene spoznajnim oblicima one vrste kako ih je dao taj profesor, jedan primjer izranja u njezinom umu, koji je u svome metodu i nainu pristupanja veoma slian profesorovim dedukcijama i nainu miljenja. Pretpostavimo, naprimjer, imamo ovjeka od 25 godina, i egzaktno promatramo kako se neki organi, stomak naprimjer, mijenjaju iz godine u godinu, tokom dvije, tri, etiri, pet godina (danas se takvo jedno posmatranje moe poduzeti samo da se podsjetimo X-zraka). Ti organi poprimaju razliitu uoblienost. Ovo moemo opisati na isti nain kako to ini fiziar kada usporeuje uzastopna stanja Zemlje, potom kalkulirajui kako e Zemlja izgledati nakon miliona godina. Ovo takoer moe biti uraeno u sluaju ljudskog bia. Naprimjer, promjene u stomaku ili srcu su uoene i proraun je potom izveden, kako e ovaj ovjek izgledati nakon nekih 200 godina, uzimajui u obzir sva individualna zapaanja. Stvar je samo u tome, to e taj ovjek morati da umre puno ranije! On tu vie nee biti. Vidite na to ja ciljam. Ono to je ovdje bitno jeste, da u ovom naroitom primjeru mi iz neposrednog iskustva znamo da ovakvi prorauni ne odgovaraju stvarnosti, jer, nakon isteka 200 godina, ljudsko, izmijenjeno, tijelo vie nee biti ovdje; ipak je ovakva ista vrsta prorauna nainjena u vezi sa Zemljom. Nikakva panja nije poklonjena injenici, da nakon 2 miliona godina Zemlja e kao fiziko bie - ve dugo vremena biti mrtva, tu vie nee biti. Stoga, sve te uene kalkulacije o takvim prilikama nipoto nemaju vrijednost kao stvarnosti, jer te stvarnosti, na koju se primjenjuju, nee vie biti. Ove su stvari od velikog, dalekosenog znaenja. to se tie ljudskog bia, moete isto tako raunati unatrag kao i unaprijed; moete, saglasno malim promjenama to se zbivaju tokom dvije godine, izraunati kako je ovjek izgledao prije 200 godina, ali istoga tada nije bilo tu! tavie, ovim je istim metodom Kant-LaPlaceova teorija bila formulirana. Ova teorija pretpostavlja daje jednom bilo neko magleno stanje, proraun zasnovan na naim sadanjim prilikama. Ovaj je proraun u cijelosti ispravan, opaanja su jednako dobra; tek duhovni istraiva biva svjesnim, da se pretpostavlja daje ova prvobitna magla bila tu, onda kada Zemlja jo nije bila stvorena.

Cjelokupan sunev sistem jo nije bio postojao. elio sam da uoite ovakva proraunavanja, da bih vam pokazao da sav unutarnji ivot due se mora izdii iz apstrakcija, kako on mora zaroniti u ivu realnost, kako same mentalne slike moraju biti ivotne. U svojoj knjizi "Zagonetke ljudskog bia", napravio sam razliku izmeu shvatanja koja odgovaraju stvarnosti i istih koja odgovaraju nerealnosti. Ukratko: duhovni istraiva mora pokazati da je njegov put takav, da koritena sredstva spoznaje prvo moraju biti probuena, te da on mora transformirati svoju duu prije no to je u stanju da gleda u duhovni svijet. Onda, rezultati poprimaju takav oblik, da ovjek vidi da duhovni istraiva ne pekulira u vezi besmrtnosti due, ili o tome, da li dua ide kroz roenje i smrt. Njegov ga put istraivanja odvodi do onog vjenog u ljudskoj dui, do onog to ide kroz roenje i smrt; taj mu put pokazuje ono to ivi kao vjeno u ljudskome biu. Tako on istrauje objekat, predmet, samo bie. Ako doemo do bia, moi emo prepoznati njegove karakteristike na isti nain kao to prepoznajemo boju rue. Zato esto izgleda kao daje duhovni istraiva izjavljivao da to i to jeste takvo. Jer, kada on daje dokaz, uvijek mora naznaiti kojim je putem stigao do tih stvari. On mora da zapone tamo gdje ostala znanost zavrava. Meutim, tada je mogu stvarni prodor u one oblasti, za koje bi se moglo kazati da za svoju startnu taku uzimaju smrt, upravo kao to prirodonauna oblast zapoinje od roenja i mladosti. Jednostavno, mora nam biti jasno, da smrt u - niukom sluaju nije konani dogaaj kao to se to obino smatra osmotreno sa stajalita spoljanje ulne percepcije. Pravilnije, isti je neto to ima svoj udio u postojanju, na isti nain koji imaju snage to dovode u ivot pri roenju. Mi ne susreemo smrt samo kao jednokratno zbivanje u vremenu; snage smrti mi nosimo u nama samima - snage destrukcije, snage to neprestano razaraju upravo kao to u sebi nosimo snage raanja, graditeljske snage to su nam darovane prilikom roenja. Da bismo u ovo imali realan uvid, moramo biti u stanju da istraujemo na granici izmeu prirodne i duhovne nauke. Danas mogu da navedem rezultate takvog istraivanja, naravno; no, samo elim da potaknem va interes. Kada bih iao u detalje onoga to iznosim, morao bih ponuditi vie predavanja. Ako pojedinac provodi ono to je ovdje bilo predloeno, on mora pristupiti granici izmeu prirodne i duhovne nauke. Danas se uveliko vjeruje, i vjerovalo se ranije jedno vrijeme, da je ljudski nervni sistem, ljudski nervni aparat, tek instrument miljenja, osjeanja, i htijenja, ukratko instrument duevnih doivljavanja. (Dananja je nauka najveim dijelom otila iznad ovog vjerovanja, ali svjetonazor javnog mnjenja obino decenijama ostaje na stajalitu koje je nauka ve napustila.) Ovaj pojedinac koji razvije duevne organe - duhovne oi, duhovne ui - kao to sam to, barem u naelu, opisao, dolazi do toga da prizna

ivot due. Onaj ko stvarno razotkrije ivot due zna, da je oznaiti mozak instrumentom miljenja isto kao i podravati slijedee. Pretpostavimo da eem preko zemljita to je postalo raskvaeno, i po njemu ostavljam svoje tragove. Te tragove nae neko drugi, i poeli da ih objasni. Kako on to ini? On pretpostavlja da su dolje u zemlji sve te snage to talasaju gore i dolje, a poto se one na ovaj nain talasaju, one proizvode te otiske stopala. Naravno da snage u zemlji nemaju nita sa injenicom da su nainjeni ti otisci stopala, zato to sam ih ja napravio, i oni se sada samo uoavaju. Na ovaj nain fiziolozi danas objanjavaju ta se zbiva u mozgu, ta se zainje u mozgu, poto svo miljenje, sva mentalna aktivnost i osjeanja odgovaraju neemu u nervnome sistemu. Upravo kako moj trag korespondira sa mojim otiscima stopala, tako stvarno neto u mozgu odgovara utiscima due; ali, dua prvo mora da tu ostavi svoj otisak. Zemlja je tek onoliko organ za moju etnju ili otiske stopala, koliko je mozak organ za procese miljenja ili mentalne aktivnosti. I upravo onako kako ja ne mogu hodati okolo bez vrstog tla (ne mogu hodati po zraku, trebam tlo ako hou da hodam), tako je i mozak neophodan; ali, to nije zato jer on zaziva elemenat due ve duevni elemenat treba tlo i koraanje po njemu, ime on sebe izraava tokom vremena to ga ljudsko bie provodi u tijelu izmeu roenja i smrti. Stoga, on nita nema sa svim time. Brilijantno intelektualna dananja prirodna nauka e zadobiti svoju punu jasnou onda kada se ova revolucija u miljenju dogodi, na to sam se ovdje osvrnuo. Ovo je radikalnija revolucija no to je prelaz na kopernikanski svjetonazor sa onog svjetonazora za koji se dralo ranije. Suoena sa realnim svjetonazorom, ona je onoliko opravdana koliko kopernikanski svjetonazor bijae u vezi sa istim koji mu je prethodio. Kada dalje napredujemo na putu istraivanja due, nai emo da procesi u mozgu, u nervnome sistemu, to odgovaraju ivotu due, nisu gradilaki. Oni tu nisu zbog prisustva stvaralake, rastue, bujajue aktivnosti u nervnome sistemu, kao to je to u ostatku organizma. Ne! Ono to dua izraava u nervnome sistemu jeste razaralacka aktivnost. Za vrijeme nae budne svijesti, van spavanja, to je destruktivna aktivnost. Samo na osnovu injenice da nam je na nervni sistem usaen na takav nain, da on neprekidno prima osvjeenje od ostatka organizma, tu imamo stalnu kompenzaciju za destruktivnu, razlauu, raspadajuu aktivnost koju u na nervni sistem uvodi miljenje. Razaralaka aktivnost je tu, kvalitativno iste prirode kao ono kroz ta ljudsko bie prolazi kada umire, kada se organizam u cijelosti razlae. Smrt u naoj misaonoj aktivnosti neprestano ivi u nama. Moglo bi se kazati da smrt u nama neprekidno ivi, rasporeena pravilno, i da ona smrt kojom se okonava na ivot jeste samo zbir svega onoga to u nama

radi razaralaki. Istina je, da se taj proces kompenzira, ali na koncu - jer je to takva kompenzacija - izaziva se spontana smrt. Mi moramo razumjeti smrt kao jednu snagu koja radi u organizmu, upravo onako kako razumijevamo snage ivota. Pogledajte na dananju prirodnu nauku - u potpunosti opravdanom u svojoj vlastitoj sferi - i nai ete da ona traga samo za stvaralakim snagama; ono razaralako, ona izbjegava. Zato, spoljanja prirodna nauka ne moe da osmatra ono to iznova nastaje iz razaranja, u ovom sluaju ne iz tijela, poto je tjelesna priroda razorena, ve iz duevne i duhovne prirode, sada stvaralake. Ovaj aspekt se uvijek gubi za posmatranje, bivajui pristupanim samo onoj vrsti posmatranja koju sam ranije opisao. Onda oitim postaje - u meuvremenu dovodei itav na ivot do ove take - da cjelokupna naa duevna aktivnost se ne zbiva jedino u vezi sa temeljom na kojem ona ima da se razvije, i na kojem ona, zaista, djeluje razaralaki (ukoliko dua oblikuje mentalne slike, ukoliko je ona aktivna); umjesto toga, cjelina nae duevne aktivnosti jeste prilagoena duhovnom svijetu koji je uvijek okolo nas, u kojem mi stojimo sa naim duevno-duhovnim elementom, upravo kao to stojimo u fizikom, ulima zamjetljivom, svijetu sa naim fizikom tijelom. Stoga, duhovna nauka tei ka onoj stvarnoj povezanosti ljudskog bia sa duhovnim svijetom, koji proima sve fiziko, povezanosti sa stvarnim, konkretnim, pravim duhovnim svijetom. Onda se istinska mogunost pojavljuje za dalekosena posmatranja, kako ono to radi i tka iznutar nas, kao dua, radei razaralaki unutar granica koje sam opisao, jeste jedna homogena cjelina. Ono to sam nazvao razvojem due, napreduje od obine svjesnosti do vidovite svijesti. O ovome sam govorio u svojoj knjizi "Zagonetke ljudskog bia". Ova vidovita svijest stvara mogunost zadobivanja imaginativnog znanja. Ovo imaginativno znanje ne donosi ono to pripada spoljanje zamjetljivom; ono daje ljudskome biu (za trenutak bih elio odvratiti panju od drugog svijeta) ono to nije zamjetljivo njegovim ulima. Da bi se izbjegao nesporazum, ono to prvo moe biti opaeno probuenim saznanjem ovakve vrste, nedavno sam oznaio kao tijelo oblikotvornih snaga. Ovo je natulno tijelo ovjekovo aktivno tokom itavog naeg ivota, od roenja, ili, recimo, od zaea sve do fizike smrti. Ono je isto tako nosilac naih sjeanja, uz to stojei u vezi sa natulnom sutinom, sa spoljanjim natulnim svijetom. Tako, na je ulni ivot, sa pripadajuoj mu svijesti, tek jedno ostrvo, ali okolo tog ostrva, ak, proimajui ga, imamo povezanost ovjekovog tijela oblikotvornih snaga sa spoljanjim natulnim svijetom. Istina je, da ovdje doseemo taku gdje dovodimo itav misaoni svijet (nimalo sada drugaijim no to sam to opisao) u vezu sa fizikim mozgom, koji za sve to daje osnovu; ali, stiemo do uvida da je tijelo oblikotvornih snaga nosa ljudskih misli, da se

misli razvijaju u ovom tijelu oblikotvornih snaga, i da u miljenju ljudsko bie ivi u ovome tijelu oblikotvornih snaga. Drugaije je to, ako idemo do drugog doivljavanja due, naime, do osjeanja. Naa osjeanja, nae emocije, nae strasti, stoje u drugaijem odnosu prema ivotu due no stoje to sa naim miljenjem. Duhovni istraiva nalazi, da misli koje uobiajeno imamo su povezane sa tijelom oblikotvornih snaga. Meutim, ovo se ne odnosi na naa osjeanja, nae emocije. Osjeanja i emocije ive u nama na mnogo podsvjesniji nain. Tako su oni povezani sa neim daleko obuhvatnijim nego to je na ivot izmeu roenja i smrti. To nije, da je ljudsko bie bez misli u onoj oblasti svoga ivota o kojoj sada govorim; sva su osjeanja proeta mislima. Ali misli kojima su proeta osjeanja, po pravilu, ne prodiru u ljudsku obinu svijest. One ostaju ispod praga ove svijesti. To to se uzdie gore kao osjeanje proeto je mislima, ali su ovo dalekosenije misli, jer ih nalazimo samo onda kada pojedinac napreduje u vidovitom saznanju, kada napreduje do onoga to ja oznaavam sa inspirativnom svjesnocu (ovdje ne mislim na praznovjerna shvatanja). Pojedinosti o ovome moete studirati u mojim knjigama. Ako idemo duboko u ono to stvarno spava u odnosu na obinu svijest (na isti nain kao to osoba, u vremenu od usnivanja do buenja, spava naspram uobiajenih ulnih slika), vidimo da se to onako talasa kao to se snovi uzdiu u naem spavanju. Osjeanja se zbilja izdiu iz najveih dubina due; to zvui udno, ali to je tako. Ali je ovaj dublji region due, koji je dostupan inspirativnom znanju, ono to ivi izmeu smrti i novog roenja. To je ono to ulazi u vezu sa fizikim preko naeg bia, zaetog ili roenog, to prolazi kroz vratnice smrti, imajui duhovno postojanje u raznim stanjima, sve dok se ovjek ponovo ne rodi. Ko zaista gleda u ono to ivi u svijetu osjeanja, sa inspirativnim znanjem, vidi ljudsko bie ne samo izmeu roenja i smrti, ve isto tako tokom vremena koje dua provodi izmeu smrti i novog roenja. Meutim, stvar nije tako jednostavna, kao ovo; ona je zaista tome slina, no isto tako se pokazuje kako se u dui izdiu one snage, koje omoguavaju pogled na osjeanja, emocije, strasti, koje ine moguim da se ivi u njima. Upravo kao to u biljci vidimo ono toje izraslo iz snaga sjemena, tako isto vidimo neto to nije nastalo preko naeg roenja ili zaea, ve je izronilo iz duhovnog svijeta. Znam veoma dobro, kako se mnoge primjedbe mogu dati ovakvom jednom shvatanju od strane onih koji prihvataju prirodonauni svjetonazor. Oni koji su bliski sa takvim gledanjem na svijet olako e kazati: on dolazi, i kao neki diletant opisuje one dijelove due koje eli da obuhvati, kako proistiu iz duhovnog svijeta; on ak opisuje njihovu naroitu uoblienost, boje osjeanja

itd., kao da su, na jednoj strani, navjea u tim osjeanjima koja su u vezi sa naim ivotom prije roenja, i, na drugoj strani, neto u tim osjeanjima slino sjemenu biljke, koje e postati biljkom naredne godine. Zar taj ovjek ne zna ljudi e rei - o onim udesnim zakonima naslijea koje nam iznosi prirodna nauka; je li on neznalica svega onoga to su oni koji su stvorili nauku o nasljednim osobinama nam donijeli? ak i ako su injenice koje naznaava prirodna nauka sasvim ispravne, ipak je tako, da su kod pojavljivanja nasljednosti skrivene one snage koje smo mi bili pripremali stoljeima, i koje smo mi otposlali dolje. Od baba, djedova, roditelja, grupiranja su tako izgraivana, konano odvodei do materijalnog ishoda, sa kojim mi onda zaodjenemo sebe, kada naputamo duhovni svijet da bismo se spustili u fiziko. Ko god stvarno ima na umu izvanredne rezultate modernog istraivanja o nasljeu, nai e da ono to duhovna nauka izlae o dui (iako na sasvim drugaiji nain, moglo bi se kazati, na potpuno suprotan nain) e u cijelosti biti potvreno od strane prirodne nauke, dok ono to sama prirodna nauka kazuje definitivno se ne potvruje, ponajmanje od prirodne nauke. O ovome, ovdje, mogu samo napomenuti. Kada potom prodremo u oblast koju smo oznaili kao oblast volje, to potpuno izmie sadraju obine ovjekove svijesti. ta osoba zna o procesima koji se zbivaju u njoj, kada misao "ja neto elim" izraava sebe u pokretu ruke? Stvarni proces htijenja je uspavan u ovjeku. U pogledu osjeanja i emocija barem bi se moglo kazati da ljudsko bie sanja unutar sebe. To je zato pitanje slobode izgleda tako tekim, jer volja spava u odnosu na viu svjesnost. Dolazimo do znanja o tome ta se zbiva u volji - u vidovitoj svijesti -tek doseui stepen stvarne intuitivne svjesnosti. Pod ovim ne mislim na nejasnu, svakodnevnu svjesnost zvanu intuitivnom, ve prije na ono to spominjem u svojim spisima kao jedan od ta tri stupnja: imaginativno, inspirativno, i intuitivno saznanje. Ovdje dolazimo do sfere volje, do oblasti za koju se kae da ivi i radi iznutar nas. To prvo mora biti izvueno vani iz dubokih duevnih regiona. Tada nalazimo, tavie, daje ovaj elemenat volje takoer proet mislima, duhovnim (uz to, obina misao stoji po sebi). Ali, u volji koju nosimo iznutar sebe, tu radi, u toj volji, neto uz to, to smo doivjeli u duhovnom svijetu u naim osjeanjima, radei izmeu smrti i novog roenja. Tu je neto aktivno, to smo doivjeli u prethodnom ivotu na Zemlji. Impulsi ranijih zemaljskih ivota rade u voljnoj prirodi ljudskog bia. U onome to razvijamo, ili to njegujemo u sadanjem htijenju, ive impulsi naih narednih ivota na Zemlji. Tako, za pravu duhovnu nauku, cjelina ljudskog ivota se razdvaja na ivote koji lee izmeu roenja i smrti, i na ono to se doivljava - poto svo fiziko postojanje mora da se izgradi iz svijeta - u daleko duim razdobljima u duhovnom svijetu. Od takvih

ivota, od ponovljenih zemaljskih ivota, ponovljenih duhovnih ivota, jeste sastavljen cjelokupni ivot. Ovo nije nekakva fantazija, niti je hirovita misao, ve je to neto to nalazimo kada se uimo da upravimo duhovno oko na ono vjeno, neunitivo, u ljudskoj dui. Ove stvari ne iskljuuju ljudsku slobodu. Ako gradim kuu ove godine, u kojoj u ivjeti naredne dvije godine, biti u u toj kui slobodan ovjek unato tome to sam je sagradio za sebe. Ljudska sloboda nije ovim iskljuena. Jedan zemaljski ivot odreuje drugi koji slijedi. Samo zbog nedostatka razumijevanja, ovo bi se moglo predstaviti kao atak na ideju ljudske slobode. Stoga, u duhovnom istraivanju, inei smrt naom ishodinom takom, mi postupno dolazimo do duhovnih injenica. Ako, u duhovnom istraivanju, ovjek uini smrt osnovicom, upravo kao toje fiziko istraivanje bazirano na roenju i ivotu embriona, takvo posmatranje razotkriva najrazliitije stvari u pojedinostima. Ukazat u na neto osobito to se nalazi ovdje, jer ne bih volio ostati u neodreenostima, ve bih radije navodio konkretne rezultate antropozofskog istraivanja. U obinom duhovnom ivotu mi smo u stanju da razlikujemo izmeu nasilne smrti, zbog nekog spoljanjeg uzroka, i smrti koja dolazi iznutra, preko bolesti ili zbog starosti. Prema tome, u mogunosti smo da razlikujemo dvije razliite vrste smrti. Duhovno istraivanje koje ide konkretno za prirodom smrti, otkriva slijedee. Uzmimo kao primjer, da se zbila neka nasilna smrt, bilo zbog nesree ili nekog drugog uzroka. Takav dogaaj dovodi do prekida ivota u tom zemaljskom postojanju. Razvitak spiritualne svjesnosti o duhovnom svijetu, nakon smrti, ovisi o ovom iznenadnom umiranju, upravo kao to svjesnost koju smo u stanju razviti tokom ivota ovisi o snagama koje su nam date prilikom roenja (na nain koji sam opisao). Svijest koju razvijamo nakon smrti jeste drugaije vrste. Svjesnost koja je razvijena ovdje na Zemlji poiva na nervnom sistemu, upravo kao kada ja hodam okolo po tlu i moj temelj jeste tlo. U duhovnom svijetu, svijest nakon smrti ima drugaije temelje, ali je to definitivno svjesnost. Ako je neki ovjek umro nasilnom smru, to nije da to prosto obvlada njegovim mentalnim slikama. Mentalna aktivnost obine svjesnosti prestaje sa smru, a zapoinje jedna druga svjesnost, vladajui ponad njegove volje koja, kako smo vidjeli, prelazi u naredni zemaljski ivot. Duhovni istraiva ima naine da istrauje ono to moe nastati u jednom zemaljskom ivotu, ako se, u prethodnom zemaljskom ivotu, zbila nasilna smrt. Govorei danas o ovakvim stvarima, ljudi e sigurno osuditi ovakav nain govora kao budalast, djetinjast, fantastian. Meutim, rezultati su dobiveni isto tako znanstveno (a samo takve rezultate ja dajem) kao i rezultati prirodne nauke. Ako se u ivotu dogodi nasilna smrt, to se pokazuje u narednom ivotu na

Zemlji, kada njezine posljedice proizvode izmjenu pravca nekog perioda tog ivota. Istraivanje koje se poduzima u vezi ivota due, po pravilu, uzima u obzir samo najspoljanjije stvari. U mnogim ljudskim ivotima, u izvjesnom trenutku, neto ulazi to mijenja itavu sudbinu osobe, postavljajui je na drugaiji ivotni put, kao odgovor unutarnjim zahtjevima. U Americi se ovako neto naziva "konverzija", poto se hoe da ima ime za takva zbivanja, no mi ne treba uvijek da mislimo u religijskim terminima. Neka osoba najednom drugom ivotnom putu moe biti primoravana na stalne promjene u vezi sa smjeranjima svoje volje. Takve izmjene u smjeranju njezine volje imaju svoje porijeklo u onoj nasilnoj smrti u njezinom prethodnom ivotu. Konkretno istraivanje razotkriva ogromnu vanost onoga to se dogodilo prilikom umiranja u vezi sa srednjim razdobljem narednog ivota. Ako smrt doe spontano, iznutra, preko bolesti ili starosti, onda to ima vei znaaj za ivot izmeu smrti i novog roenja, nego za slijedei zemaljski ivot. elio bih vam navesti ovaj primjer, tako da moete vidjeti da ja ovdje ne govorim o niemu neodreenom. U stvari, ja govorim o detaljima, koji se pojavljuju tokom ivotnih zbivanja, koji se mogu uoiti preko odreenih opaanja. Duhovno istraivanje, koje je neto novo ak i za one koji su ubijeeni u besmrtnost ljudske due, ini nas svjesnima, da o besmrtnosti ne smijemo govoriti prosto na uopten nain; nasuprot, razumijevajui ono vjeno u ljudskoj dui, ljudski ivot kao takav postaje razumljivim. Svi ti udnovati procesi to se mogu opaati samo ako imamo ulo za tok koji ima ivot due, za tok duevnog ivota u ljudskome biu, svi ti udnovati dogaaji imaju svoje mjesto, ako znamo da je to sve u vezi sa ponavljanim zemaljskim i ponavljanim duhovnim ivotima. U duhovnom svijetu (ovo kaem tek usput), ljudsko bie ivi sa duhovnim biima - ne samo sa drugim ljudskim biima koja su tijesno povezana s njime preko sudbine, i isto tako su prola kroz vratnice smrti, ve sa drugim duhovnim biima sa kojima je on isto onako povezan kao to je na Zemlji ljudsko bie povezano sa tri carstva: mineralnim, biljnim i ivotinjskim. Duhovni istraiva govori o odreenim pojedinanim duhovnim biima, koja pripadaju konkretnom, individualiziranom duhovnom svijetu, upravo kao to mi ovdje govorimo o pojedinanim biljnim biima, ivotinjskim biima, i ljudskim biima, ukoliko su ona fizikim biima izmeu roenja i smrti. Za ljude moe biti poraavajue, kada znanje prilazi na sasvim drugaiji nain ljudskoj dui. Teko je govoriti o ovim stvarima, tako da se one na jedan novi nain izdignu iz tamnih duhovnih dubina.

Iz onoga to sam rekao moi ete vidjeti, da se znanje o duhovnom svijetu moe zadobiti. Takvo znanje ima najdublje znaenje za ljudsku duu; ono ini, takorei, duu poneto drugaijom. Ono vlada ponad duevnog ivota, bez obzira na to da lije neko duhovni istraiva, ili je prosto uo i shvatio rezultate duhovnih istraivanja i upio ih. Nevano je, da li neko vri ili ne sam istraivanje; rezultat moe biti shvatljiv u svakom sluaju. Sve se moe razumjeti, ako se dovoljno duboko prome. Mi samo treba da to apsorbiramo. Potom, tavie, kada smo to potpuno shvatili, to ulazi u ljudski duevni ivot na takav nain, da jednoga dana ovo postaje znaajnijim no svi ostali ivotni dogaaji. Osoba moe imati potekoa, doivljavati tugu, to je moe skriti, ili se radovati, to je uzdie, ili imati neki uzvieni doivljaj. Nije neophodno biti ravnodunim pa da se bude duhovni istraiva, onaj ko poznaje duh; moe se biti aktivan sa puninom osjeanja, koja poznaju drugi ljudi koji nisu istraivai duhovnog. Ali, kada neko prodre, sa svojim sutinskim biem, u ono to je dui dato preko duhovnog saznanja, i kada se postane sposobnim da se odgovori na pitanje: kakve posljedice ovi duhovni rezultati imaju za duu? - kada se puni odgovor dadne na pitanje: ta je dua postala preko duhovnog saznanja, onda taj dogaaj postaje vanijim no bilo to drugo u sudbini, vaniji od bilo kojeg sudbinskog doivljaja koji moe pristupiti ljudskome biu. Nije da drugi doivljaji postaju manje znaajnima, ali ovaj postaje veim od svih drugih. Potom, znanje po sebi ulazi u ljudsku duu, u saglasnosti sa sudbinom. Ako znanje na taj nain ue preko ljudskog duevnog ivota, ovjek poinje da razumijeva ljudsku sudbinu kao takvu. Iz ovog znanja dolazi svjetlo koje rasvjetljava ovjeiju sudbinu. Od tog trenutka, pojedinac moe kazati slijedee: kada neko ima ovaj doivljaj sudbine tako jasno u duhovnom, na ovaj nain, postaje jasnim kako je ovjek postavljen u ivot u suglasju sa sudbinom, kako naa sudbina visi o nitima ispredenima iz prolih ivota, prolih zemaljskih ivota i ivota izmeu smrti i novog roenja, koji se opet ispredaju iz ovog ivota, a u naredni ivot. Takav pojedinac nastavlja kazivati, da obina svijest tek sanjari na putu svoje sudbine; obina svijest podnosi svoju sudbinu bez da je razumijeva, upravo kao to ovjek trpi neki san. Vidovita svijest do koje se ovjek uspne, upravo kao to se probudimo iz sna u obinu svijest, trai jedan novi odnos naspram sudbine. Sudbina se prepoznaje kao ono to uzima udjela u svemu to na ivot obuhvata, u ivljenju koje tee kroz sva naa roenja i sve nae smrti. Ova se materija ne bi trebala shvatiti na trivijalan nain, kao da je duhovni istraiva kazao: ti sam jesi uzrokom svoje vlastite nesree. Jednostavno, to bi samo odalo nerazumijevanje, i to bi bilo spletkarenje u duhovnom istraivanju. Neka nesrea nipoto ne mora imati uzrok u prethodnom ivotu. Moe se

dogoditi spontano, i svoje posljedice ima iskljuivo u slijedeem ivotu, kao i u ivotu izmeu zemaljskih ivota. Iznova i iznova moemo uoiti, da iz nesree, iz bola i patnje, izranja takva svjesnost koja je, u duhovnom svijetu, jako drugaija. Znaenje ulazi u itav nas ivot, tavie, kada mi uimo da razumijemo svoju sudbinu, kroz koju mi inae prolazimo sanjajui. Jedna se stvar osobito istie kada na umu imamo ovo znanje o duhu. Ne moemo vie govoriti: ako, nakon smrti, dua ulazi u novi ivot, moemo ekati dok se ovo ne dogodi. Ovdje mi ivimo onako kako nam je ponueno u ovom fizikom tijelu; priekat emo na ono to e se zbiti nakon smrti. - stvar je pitanja svjesnosti. Moemo biti sigurni, da ono to se dogaa nakon smrti jeste povezano sa ovim ivotom, koji proivljavamo u tijelu. Upravo kao to, u izvjesnom smislu, svijest naega obinog budnog stanja imamo uz pomo naeg tijela, tako, nakon smrti, imamo svijest koja vie nije prostorna, koja vie nije graena na nervnom sistemu, ve je izgraena iz onoga to radi sa vremenom, izgraena je iz gledanja unatrag. Kao to je na nervni sistem, na odreeni nain, podupira i nalije nae obine svijesti, izmeu roenja i smrti, tako je naa svijest, u duhovnom svijetu izmeu smrti i novog roenja, utemeljena na onome to se zbiva ovdje u naoj svijesti. Upravo kao to ovdje imamo svijet okolo nas, tako, onda kada smo mrtvi, pred nama je, kao vano orue, na ivot. Zato, mnogo toga ovisi o naoj svijesti u fizikom tijelu, koja se moe proiriti u onu svijest koju imamo nakon smrti. Pojedinac moe biti iskljuivo zabavljen fizikim shvatanjima, pojmljenim preko ula, kao to se esto dogaa kod uobiajenog miljenja dananjeg vremena; on preuzima u svoju svijest, takoer i u svoju sposobnost zapamivanja, u sve ono to se izraava iz njegove due, stvari to iskljuivo rade u njegovom obinom ivotu. Meutim, takav si pojedinac, takoer, izgrauje svijet nakon smrti! Tamo je okolina izgraena od onoga stoje neka osoba iznutra. Osoba koja je fiziki roena u Evropi, ne moe okolo sebe vidjeti Ameriku, i upravo kao to ona prima ono to ona jeste, roeno u fizikome kao njezina okolina, tako, do izvjesnog stepena, ona odreuje svoj okoli, mjesto svoga ivljenja, preko onoga to je ona izgradila u svome tijelu. Uzmimo jedan ekstreman sluaj, iako malo vjerovatan da se dogodi. Uzmimo za primjer osobu koja se bori protiv svih natulnih shvatanja, koja je postala ateistom, neko ko nema nikakvu sklonost da se pozabavi sa religijom. Znam, da sada govorim neto paradoksalno, ali je to utemeljeno na dobrim antropozofskim osnovama: takav jedan pojedinac sam sebe osuuje na ostajanje u zemaljskoj sferi sa svojom svijeu, dok jedan drugi individualitet, koji je poprimio duhovna shvatanja, se izmjeta u duhovnu okolinu. Onaj koji zadobije

jedino ulno zamjetljiva shvatanja, osuuje sebe na ostajanje u ulima opaljivoj okolini. Mi sada moemo ispravno raditi u naem fizikom tijelu, jer je nae tijelo, takorei, omota koji nas titi od okoline. I, iako na taj nain moemo raditi pravilno u fizikom tijelu, kada smo prisutni u fizikom svijetu, tako ne moemo initi ako se, poslije smrti, drimo za fiziki svijet. Postajemo destruktivnima, ako imamo, u naoj svijesti, fizika shvatanja nakon smrti. Govorei o problemu nasljeivanja, navijestio sam kako - dok je ovjek u duhovnom svijetu - njegove snage obvladavaju svijet fizikoga. Ko god sebe osudi - iz razloga svoje obine fizike svjesnosti - na dranje za fiziki svijet, postaje centrom razaralakih sila koje obvladavaju onim to se zbiva u ljudskom ivotu, te u ostalom optem ivotu. Sve dok se nalazimo u tijelu, mi nismo u mogunosti imati misli zasnovane na ulno zamjetljivom; u stanju smo imati jedino materijalistike misli: tijelo to brani. Ali je to mnogo vea brana no to si moemo zamisliti! Zvui udno, ali za onoga ko opaa duhovni svijet u svim njegovim povezanostima jedna je stvar jasna: ako se pojedinac ne bi iskljuivao, svojim ulima, iz svoje okoline, ako ula ne bi bila obuzdavana - tako da u obinoj svijesti on je nesposoban da zado biva ivua shvatanja, nego postie samo onakva koja su beivotna i nainjena da ga sprijee da prodre u svoju duhovnu okolinu - ako bi pojedinac bio u stanju da izravno uini svoja shvatanja aktivnima, ne imajui ih prosto unutar sebe, onda kada su stvari ve prole kroz ula, onda - ak, ovdje, u fizikom svijetu, ako bi on razvio svoj spoznajni ivot - njegova shvatanja bi imala obogaljujui, smrtonosni efekat. Zato to su takva shvatanja, na izvjestan nain, destruktivna za sve ono na ta se ona odnose. Samo zato to su ona zadravana iznutar nas, takva shvatanja nisu destruktivna. Ona razaraju samo onda kada dolaze do izraaja u mainama, u oruu, koji jesu neto mrtvo preuzeto iz ive prirode. Zaista je ovo tek slika, ali slika koja odgovara stvarnosti. Ako pojedinac prodre u duhovni svijet sa prostim fizikim shvatanjima, on tada postaje sreditem destrukcije. Stoga vam moram predoiti jedno shvatanje, koje je primjer za mnoga druga: mi ne bismo trebali govoriti da moemo ekati na vrijeme iza smrti, jer o prirodi neke osobe ovisi da li ona razvija razumijevanje za ulni svijet ili za natulni svijet, da li se ona priprema za svoj naredni ivot na onaj ili ovaj nain. Naredni je ivot zaista jako drugaiji, ali on proistie iz naeg sadanjeg ivota. Ovo je ta sutinska stvar koja bi se trebala razumjeti. U duhovnoj nauci mi se sreemo sa neim drugim no to su pretpostavke. Iz tog razloga, moram, zavravajui, nainiti jo nekoliko opaski.

Lako se moe pojaviti vjerovanje, da bilo ko, ulazei sada u duhovni svijet, mora bezuslovno postati duhovni istraiva. To nije neophodno, iako sam, u knjizi "Saznanje viih svjetova", mnogo toga dao, kako se dua mora izmijeniti da bi zaista ula u duhovni svijet. Do izvjesnog stepena, svakoje u stanju da to danas uini, ali to svi ne trebaju biti. Ono to jedna osoba razvija u vezi sa duevnim elementom, jeste isto intimna stvar; meutim, ono to iz toga proistie, jeste oblikovanje pojmova o istraenim istinama. Ono to duhovni istraiva moe dati je zaodjenuto u onakva shvatanja kakva sam ja danas razvio. Potom, ista se mogu dijeliti. Jer, za ono to ovjek treba, potpuno je nebitno da lije stvari sam istraio, ili ih prihvata iz nekog drugog sigurnog izvora. Ja ovdje govorim iz zakona duhovnog istraivanja. Nije to vano, da li sam istraujem stvari. Ono to je za nas vano, jeste da ih imamo u nama, da ih imamo razvijene u sebi. Prema tome, grijeimo ako vjerujemo da svako mora postati duhovni istraiva. Meutim, danas duhovni istraiva ima obavezu (kao to sam sam imao tu obavezu) da podnese izvjetaj, takorei, o svome istraivakom putu. To nije samo zbog injenice, da svako moe danas, do izvjesnog stepena, bez tetnih posljedica slijediti put kojim sam opisao, ve je to i zbog toga to svako s opravdanjem moe upitati: kako si ti doao do ovih rezultata? To je razlog zato sam opisao ove stvari. Vjerujem, da i oni koji nemaju elju postati duhovnim istraivaima barem e poeljeti da saznaju kako duhovni istraiva dolazi do rezultata koje danas svi trebaju, rezultata koji dolaze od onih koji ele da poloe osnovu za onakav ivot, koji se mora razviti u ljudskim duama zbog dananje evolucije ljudi. Vrijeme je sada isteklo, tokom kojeg se, u starim vremenima, mnogo toga tajilo od onoga stoje dovodilo do evolucije due. U tim starim vremenima, objavljivanje onoga to bijae skriveno je bilo strogo zabranjeno. Pa, i danas, oni koji poznaju ove misterije ivota (kojih nije samo nekoliko) i dalje taje ove stvari. Oni koji sluaju o ovim stvarima, kao uenici, od nekog uitelja, pod nikojim uslovom ne smiju ih prosljeivati. Danas je uputno prosljeivati samo ono to je pojedinac sam otkrio, jedino rezultate njegovih vlastitih istraivanja. tavie, isti mogu, i moraju, biti u slubi ostatku ovjeanstva. Iz ovih nekoliko kratkih napomena, koje sam bio u mogunosti dati danas, moe oitim postati, ta duhovno istraivanje moe znaiti za pojedino ljudsko bie; ali ono nije samo znaajno za pojedinca. Da bih se osvrnuo, zavravajui, na ovaj drugi aspekt, barem sa nekoliko rijei, volio bih ukazati na neto to se danas uzima sasvim malo u obzir. Postoji jedan udan fenomen na koji bih, na sljedei nain, elio upraviti vau panju. U drugoj polovini XIX stoljea vidjeli smo uspon odreene prirodonaune

orijentacije: objanjavanje ivih bia, povezano sa imenom Darwina. Entuzijastiki znanstveni istraivai, entuzijastiki studenti, prenosili su ove stvari kroz drugu polovinu XIX stoljea. Moda sam se ve bio osvrnuo na pojavljivanje jedne udne injenice. Ve se 1860-ih godina, pod vodstvom Haeckela, razvio snaan pokret zasnovan na izvjesnom svjetonazoru. Ovaj je pokret elio da porui sve ono staro, te nanovo da podigne itav nazor na svijet u skladu sa darvinistikim shvatanjima. Danas postoji jo puno ljudi, koji naglaavaju kako bi to veliko i znaajno bilo, ako vie ne bi postojalo mudrou proeto vodstvo svijeta, ve, umjesto toga, sveukupna evolucija objanjiva mehanikim silama u darvinistikom smislu. Godine 1867. je Eduard von Hartmann izdao svoju "Filozofiju nesvjesnog" (Philosophie des Unbewussten), okrenuvi se protiv isto spoljanjeg pogleda na svijet predstavljenog darvinizmom. On je ukazao na vanost unutarnjih snaga, na jedan filozofski nain, iako je to uinio na izvjestan neodreen nain (on nije bio u posjedu duhovne nauke). Prirodno bijae, da oni koji bijehu puni entuzijazma oko uzdizanja darvinizma, su bili spremni rei: taj je filozof, jednostavno, diletant; ne treba da mu damo nikakvu panju. - Zbili su se protunapadi u kojima je "diletant" Eduard von Hartmann bio ismijan, kada se ustvrdilo da pravi, obrazovani prirodoznanstvenik ne treba nikakvu panju da poklanja takvim stvarima. Potom se pojavila jedna publikacija, od Anonimusa, u kojoj se brilijantno raspravljalo protiv one publikacije Eduarda von Hartmanna. Prirodonaunici, koji su mislili kao to jesu, potpuno su se slagali sa ovom publikacijom, jer je u njoj Eduard von Hartmann u potpunosti bio osporen. Sve mogue to se moglo sabrati iz temelja prirodne nauke tu se nalazilo, bijavi upotrijebljeno, od tog anonimnog autora, protiv von Hartmanna - upravo kao to se danas toliko toga iznosi protiv duhovne nauke. Ta je publikacija naila na veoma povoljan prijem. Haeckel je izjavio: "Ovog puta je jedan pravi prirodoznanstvenik pisao protiv tog diletanta, Eduarda von Hartmanna; tu se moe vidjeti ta je jedan prirodni naunik u stanju uiniti. Ja lino ne bih bolje napisao. Neka se on oglasi, i mi emo ga smatrati kao jednog od nas." Ukratko reeno, prirodni su znanstvenici rairili veliku propagandu u vezi s tom publikacijom, koju su snano pozdravili jer je uvrivala njihove pozicije. Ova je publikacija veoma brzo rasprodana, pa se ukazala potreba za drugim izdanjem. Onda se autor te publikacije otkrio: to je bio Eduard von Hartmann! U ovom je sluaju neko poduio svijet neophodnoj lekciji. Svi oni koji danas piu o duhovnoj nauci, i itaju ono napisano protiv nje, bez puno napora mogu izmisliti sve ono to se protiv nje donosi. Eduard von Hartmann je bio u stanju

sam nainiti sve one primjedbe koje su prirodonaunici iznosili protiv njega - i on je to uinio. Ali, ovo sam spomenuo tek kao uvod za ono glavno. Oskar Hertvvig jeste jedan od najznaajnijih Haeckelovih uenika, koji je kroio na trudoljubivi, vjerodostojni, i velianstveni put prirodo-naunog istraivanja. Prole je godine Hertwig izdao jednu divnu knjigu, Evolucija organizma. Pobijanje darvinistike teorije sluaja" (Das Werden der Organismen. Eine Widerlegung von Darwins Zufallstheorie). U ovoj knjizi on istie sadraje koje je ve bio potaknuo Eduard von Hartmann. To je stvar bez presedana: ve imamo generaciju, koja jo odrastae pod tim uiteljem, koja ima da bjei od neega za to se vjerovalo da bi moglo izgraditi jedan itav svjetonazor; vjerovalo se, da bi isti mogao dati objanjenje duhovnog svijeta. Dobri darvinista suprotstavljen darvinizmu! Ali, on ide i dalje, i to je ono stoje za mene stvarno vano. Oskar Hertwig pie u zakljuku ove izvanredne i divne knjige, da ta vrsta svjetonazora koju darvinizam predstavlja, ne postoji prosto kao neko teorijsko znanje; naprotiv, isti uplivie na cjelinu ivota, obuhvaajui, takoer, ono to ljudi rade, hoe, osjeaju, i misle. On kae: "Interpretacija Darwinovog uenja, koje zbog svoje neodreenosti moe imati sva ta razliita znaenja, doputa isto tako jednu varirajuu aplikaciju na druge oblasti ekonomskog, socijalnog i politikog ivota. Bilo je moguim, kao to to bjee u delfskom proroitu, da se ono izreeno iskoristi kao poeljno za specifine primjene na socijalna, politika, zdravstvena, medicinska, te druga pitanja, te da se podupru neije tvrdnje njihovim zasnivanjem na darvinistiki restruktuiranoj biologiji sa njezinim nepromjenjivim prirodnim zakonima. Ako ovi pretpostavljeni zakoni nisu stvarni zakoni, zar se tu ne bi mogla pojaviti socijalna opasnost zbog njihove mnogostruke primjene u drugim oblastima? Ne bismo trebali vjerovati da ljudsko drutvo moe stoljeima upotrebljavati izraze kao to su 'borba za egzistenciju', 'preivljavanje najsposobnijih', 'najpogodnijih', 'najkorisnijih', 'usavravanje putem selekcije' itd., primjenjujui ih na najrazliitije oblasti ivota, upotrebljavajui ove izraze kao svakodnevni kruh, bez uticanja na jedan dubok i trajan nain na cjelokupni pravac oblikovanja ideja! Dokaz za ovu tvrdnju bi se lako mogao pokazati na mnogim savremenim fenomenima. Iz tog razloga, zakljuak u vezi sa istinom ili pogrekom darvinizma see dalje od granica bioloke znanosti." Ono to izrasta u takvoj jednoj teoriji, pokazuje sebe svukuda u ivotu. Potom iz oblasti duhovne nauke izrasta jedno pitanje, koje se isto tako uplie u ivot. Danas mi ivimo u tunom vremenu, u traginom vremenu za ovjeanstvo. To je vrijeme koje se razvilo iz ljudskih shvatanja, iz ljudskih ideja. Onaj ko studira meupovezanosti, pomou duhovne nauke, zna o povezanosti onoga sa ime se

mi spoljanje susreemo danas sa onim to ovjeanstvo danas tragino proivljava. Ogromno toga se proivljava; ljudi vjeruju da mogu obuhvatiti stvarnost sa svojim idejama, no, oni je ne obuhvataju. I stoga to je ne obuhvataju, stoga to se prirodonaunim pojmovima stvarnost nikada ne moe biti obuhvaena, stvarnost nadrasta njihove glave, pokazujui im da ljudska bia mogu sauestvovati u tim zbivanjima, ali da je rezultat haos, to ime smo okrueni danas. Duhovna nauka ne nastaje samo preko neke unutarnje nunosti, iako je ovo takoer istinito. Ona bi se pojavila, preko ove unutarnje nunosti, ak i ako spoljanji dogaaji ne bi tu stajali kao neki vaan, snani znak. Meutim, ti su znaci ovdje sa jedne druge strane: da su stari svjetonazori veliki u prirodnoj nauci, ali da nikako ne mogu oblikotvorno uticati u drutvenoj, zakonodavnoj, politikoj oblasti u svijetu, da stvarnost nadrasta ljudska bia, osim ako to ona ne ele. Ovi moni znaci ukazuju na potrebu za duhovnom naukom, koja traga za shvaanjima to odgovaraju stvarnosti, shvaanjima proisteklim iz stvarnosti, koja su onda u stanju da pridre svijet u oblastima socijalnog i politikog. Bez obzira koliko se vjeruje da e dananja uobiajena shvatanja, koja su izvan duhovne nauke, omoguiti nam da se izdignemo iz haosa, to se nee dogoditi; jer, u stvarnosti preovladava duh. A, poto ljudsko bie sa svojim akcijama intervenie u ovu stvarnost - u drutveni, u politiki ivot- ono treba shvaanja, osjeanja, voljne impulse, koji su izvueni iz duha, da bi dolo do plodonosnih ideja u ovim oblastima. U budunosti e politika i drutvena nauka trebati ono, za to jedino duhovna nauka moe dati osnovu. Ovo je ono to je od naroite vanosti za savremenu historiju. U ovom predavanju - ve podugakom - nadam se da sam mogao ponuditi neto podsticaja. elio bih samo ukazati, da ono to se danas pojavljuje, na cjelovito zasnovan nain, kao duhovna nauka, je zahtijevano od strane onih najboljih. Kada bi samo bilo do mene, ne bih dao neko posebno ime ovoj duhovnoj znanosti. Vie od trideset godina sam radio na sve veoj i veoj razradi shvaanja koja se odnose na stvarnost, a koja je Goethe zadobio preko svoje velianstvene teorije o metamorfozama, gdje je on ve nastojao da pojam uini ivim, kao suprotnost mrtvome. U to vrijeme, ovo bijae mogue tek na elementarni nain. ta vie, ako se Goethe ne smatra za neku prosto historijsku figuru, ako se on razumijeva i dalje kao jedan od savremenika, tada se, danas, Goetheovo uenje o metamorfozama transformie u ono to ja oznaavam kao ivui pojmovi, to si onda iznalazi put ka duhovnoj nauci. Geteanizam je izraz koji najvie volim koristiti za ono to podrazumijevam pod duhovnonaunim istraivanjem, jer je on zasnovan na zdravim temeljima razumijevanja stvarnosti, kako je to Goethe elio.

A zgradu u Dornachu, koja je posveena ovakvom duhovnom istraivanju, i preko koje je ono postalo poznatijim no to bi bilo bez nje, najvie volim imenovati kao Goetheanum, tako da se vidi, da ono to se danas pojavljuje kao duhovno istraivanje u cijelosti stoji u sreditu tog ozdravljujueg procesa u ovjeanskoj evoluciji. Izvjesno je da e mnogi od onih koji danas ele da priznaju geteanistiki nain gledanja na svijet rei, daje Goethe bio onaj koji je prepoznao prirodu kao ono najvie iznad svega, i koji je isto tako dozvolio pojavljivanje duha iz prirode. Ve kao jako mlad Goethe je kazao: "Gedacht hat sie und sinnt bestaendig" (Ona je mislila, i ona razmilja neprekidno), neprestano razmilja, iako ne kao ovjek ve kao priroda. ak kao duhovni istraiva ovjek se moe sloiti sa tom vrstom naturalizma, gdje se, kao kod Goethea, o prirodi misli kao o proetoj duhom. A, one koji stalno vjeruju da se mora zastati na granicama saznanja, da se dalje ne moe napredovati, moe se pobiti tim Goetheovim rijeima. Stoga mi dozvolite, poto ovdje zavravam, da dodam rijei to ih je Goethe upotrebljavao u vezi sa jednim drugim uspjenim istraivaem koji je bio predstavnikom kasnijeg kantijanskog gledita: U prirode unutarnje bie Niti jedan stvoreni duh prodire. Blaeni su oni kojima ona tek Objavi svoju spoljanju ljusku! Ins Innere der Natur Dringt kein erschaffner Geist. Glueckselig, wem sie nur Die aeussere Schale weist! Odmah iza ovih rijei slijede druge, koje pokazuju kako je Goethe dobro znao, kada ljudsko bie probudi duh u sebi, ono takoer nalazi duh u svijetu, te sebe kao duh: U prirode unutarnje bie Niti jedan stvoreni duh prodire. Blaeni su oni kojima ona tek Objavi svoju spoljanju ljusku! Ovo sluam, ponavljano, ezdeset godina Ali, doavola - samo tiho Priroda nema niti jezgru niti ljusku, Ona je sve najednom, Ponad svega, jednostavno posmatraj sebe

Da vidi, da li si ti sam jezgra ili ljuska! Ins Innere der Natur Dringt kein erschaffner Geist. Glueckselig, wem sie nur Die aeussere Schale weist! So hoer ich schon an die sechzig Jahre vviederholen Und fluche darauf- aber verstohlen -, Natur hat weder Kern noch Schale, Alles ist sie mit einemmale. Dich pruefe du nur zu allermeist, Ob du selbst Kern oder Schale seist! Duhovna nauka eli da djeluje prema onom ljudskom biu koji se ui, u samoispitivanju, da li je ono jezgra ili ljuska. A, ono je jezgra ako sebe razumijeva u punini svoje stvarnosti. Ako ono sebe doivljava kao jezgru, ono tada, isto tako, prodire u duh prirode. Tada se neto zbiva u evoluciji ovjeanstva - u vezi sa duhovnom naukom - to nalii onome, kada je Kopernik ukazao na pomak od vidljivog ka onom nevidljivom, ak od ovog neposredno vidljivog. Meutim, zbog natulnog e ovjeanstvo morati da se probudi, da bi ovo natulno shvatilo u sebi. Da bi to uradio, ovjek ne treba da postane duhovni istraiva. Meutim, moraju se ukloniti sve predrasude to se postavljaju pred duu, ako se eli razumjeti ta duhovna nauka hoe da izrazi iz ovakvog jednog Goetheovog stava. Danas sam elio da vam dadnem samo nekoliko podsticaja, da vas dalje stimuliem. Sa ovakvog stajalita, uvijek je mogue barem neto potaknuti, ali ako se eli ii u detalje onda su potrebna mnoga predavanja. Ali, vjerujem da e ovih nekoliko napomena dostajati, da bi se pokazalo da neto mora biti izvueno iz ovjeanskog evolutivnog procesa, neto to e duu, najprije, probuditi u puni ivot. Ne bi se trebalo vjerovati da e ovo omlitaviti duu, da e to ubiti neto, pa i religiozni ivot. Kao to je Goethe kazao: Ko god posjeduje Nauku i Umjetnost Takoer ima i Religiju, Koji ne posjeduju nita od ovo dvoje Bolje da ima Religiju! Wer Wissenschaft und Kunst besitzt Hat auch Religion, Wer jene beiden nicht besitzt,

Der habe Religion! Tako bi se moglo kazati - kako moderni nain miljenja napreduje - da onaj koji iznae duhovnonaune puteve e isto tako iznai put istinskog religijskog ivota; a, onaj ko ne iznae duhovnonauni put e biti u opasnosti da izgubi religijski put, koji je tako potreban za budunost ovjeanstva! GEOGRAFSKA MEDICINA; MISTERIJ DVOJNIKA St. Gallen, 16. novembra 1917. U jueranjem javnom predavanju, zapazit ete, neto je kazano to ima veliko znaenje kako se duhovno znanje razumijeva u ljudskome ivotu. Napomenuo sam, da su neki od naih savremenika, ovdje na fizikom planu, preuzeli shvatanja koja u prvom redu dolaze iz ulnog svijeta, ili su zadobivena preko intelekta vezanog za ulni svijet. Takvi pojedinci ele da znaju samo o ulnom svijetu i o niemu drugom, i napomenuo sam kako su takve osobe, nakon smrti, u izvjesnom smislu vezane za okolinu koja see daleko u zemaljsko, u predio fizikog u kojem ljudska bia borave u vremenu izmeu roenja i smrti. Na taj nain se stvaraju - od strane tih osoba - razaralake sile, tokom njihovog ivota u fizikom tijelu, a koje sebe ograniavaju, dugo vremena nakon svoje smrti, na zemaljsko-fiziki svijet. Ta se stvar tie duboko znaajnih misterija ovjekovog ivota, misterija koji su stotinama i hiljadama godina paljivo bili uvani od strane izvjesnih okultnih drutava. Ona su smatrala da ljudsko bie jo nije dovoljno zrelo da primi te istine, te misterije (neemo se baviti opravdanou takvog stava danas), i da upoznavanje s njima bi rezultiralo velikom zbrkom. Danas neemo vie govoriti o opravdanosti skrivanja od ljudi tih duboko proimajuih, znaajnih za ivot, istina, a koje se njeguju u uskim krugovima okultnih kola. Mora se rei, tavie, daje dolo vrijeme kada iri krugovi ovjeanstva ne mogu, i ne bi trebali biti bez komunikacije sa izvjesnim misterijama koje se odnose na natulni svijet, komunikacije one vrste to je juer bila spomenuta. Zaista, vie i vie mora biti postizavano u prenoenju takvih stvari javnosti. U ranijim vremenima, dok je ovjeanstvo ivjelo pod drugim uslovima, bijae opravdano da se, u izvjesnim granicama, taje te misterije, ali sada to vie nije sluaj. Sada, u onome to poznajemo kao 5. poatlantsku epohu, prilike u ljudskom ivotu su takve, da e ovjek, po pravilu, prolaziti kroz vratnice smrti kao razaratelj, sve dok ovdje u zemaljskom ivotu ne bude sve vie teio ka mentalnim slikama, predstavama i idejama koje su u vezi sa natulnim. Stoga je nepravilno izjavljivati, da se moe ekati i vidjeti ta e se zbiti nakon smrti. Ne, mi moramo znati, izmeu roenja i smrti, o izvjesnim stvarima u vezi sa

duhovnim svijetom, na nain kako sam savjetovao juer, da bi se sa ovim mentalnim slikama, sa ovim idejama, prekoraile vratnice smrti. U prijanjim vremenima ljudske evolucije to je bilo drugaije. Znate da su sve do XVI stoljea, sve do pojave Kopernikovog nazora na svijet, ljudska bia sasvim neto drugo vjerovala u vezi sa strukturom svijeta. Oito je to bilo neophodnim za ljudski napredak, kao i za ulazak ljudske slobode u evoluciju ovjeanstva, to pojavljivanje kopernikanskog svjetonazora, upravo kao to se sada duhovna nauka mora pojaviti. U vremenima prije Kopernika je prevladavao drugaiji fiziki pogled na svijet, pogled koji bi se danas mogao nazvati pogrenim. Tada se vjerovalo, da fizika struktura svijeta, Zemlje, biva nepokretnom, da se Sunce okree oko Zemlje, zvijezde vrte oko Zemlje, i da se iznad zvjezdanog neba nalazi duhovna oblast nastanjena duhovnim biima. Sa ovakvim gledanjem na strukturu svijeta, ljudsko bie je jo uvijek moglo prolaziti kroz vratnice smrti bez zadravanja, nakon smrti, u zemaljskoj sferi. Ovakvo gledanje na svijet imalo je za rezultat, da ljudska bia, prolazei kroz vratnice smrti, nisu postajala destruktivnima. Tek sa estokim upadom kopernikanizma, sa njegovim gleditem da je itav svijet rairen u prostoru takoer po zakonima prostora, sa slikom Zemlje koja krui okolo Sunca - tek sa takvim gledanjima, proistiuim iz Kopernikanskog nazora, ljudsko bie se okovalo za fiziko-ulno postojanje, spreavajui samo sebe da se na odgovarajui nain, nakon smrti, uspinje u duhovni svijet. Danas se isto tako mora znati i druga strana novia ovog kopernikanskog svjetonazora, sada kada su vjekovi ve proli, tokom kojih je ljudska dua iznova i iznova bila suoavana sa velianstvenim napredovanjem ovakvog gledanja. Jedna strana je isto tako opravdana kao i druga. Kopernikanski svjetonazor se jo uvijek danas vrednuje kao znak uenosti. To je stvarno postala filistarska uenost, u vezi sa kopernikanskim svjetonazorom, kao jedino uenje koje moe spasiti due. Ljudi danas jo smatraju druga gledita kao ludost, ono gledite, da je preko kopernikanskog svjetonazora ljudsko bie, nakon smrti, vezano za Zemlju, sve dok si za sebe ne oblikuje spiritualno shvatanje, kao ono koje danas nudi duhovna nauka. Meutim, to je istina. Iz Biblije ve znate, da mnoge stvari koje su ludost za ovjeka, jesu mudrost za bogove. Kada ovjek prolazi kroz vratnice smrti, njegova svijest se mijenja. Bilo bi pogreno vjerovati da ovjek gubi svijest nakon smrti. Ova je udnovata ideja ve rairena unaokolo u nekim krugovima koji se nazivaju "teozofskim". To je besmislica. Suprotno, svijest postaje jo snanijom, intenzivnijom, ali je sada drugaije vrste. ak u pogledu obinih shvatanja fizikog svijeta, mora se kazati daje svjesno shvatanje neto drugaije nakon smrti.

Prije svega, nakon smrti ovjek sree one osobe sa kojima je bio karmiki povezan u svome ivotu. Umrli moe sresti mnoge ljudske due u duhovnom svijetu izmeu smrti i novog roenja. Poto je tamo meuproimanje pravilo, ne neproimanje, stoga, on prolazi kroz njih i pored njih, ako bih mogao upotrijebiti taj izraz; za njega one nisu tamo. Za njega su tamo one due sa kojima on ima neku karmiku povezanost. Kroz ivot ovdje na Zemlji mi moramo postizavati sve vee urastanje u optu svjetsku povezanost, ak nakon smrti. Osnivanje drutava zasnovanih isto na duhovnom jeste ve zadatak dananjice, te budunosti. Zato se pokuava ustanoviti jedno drutvo, kao to je Antropozofsko drutvo? Zato se nastoji da se, u odreenom smislu, ljudska bia ujedine pod takvim idejama? Jer je na taj nain karmika veza stvorena izmeu ljudi, koji bi se onda mogli nai u duhovnom svijetu, koji pripadaju zajedno u duhovnome svijetu, a to ne bi mogli da postignu ako bi nastavili da ive svoje ivote razdvojeni ovdje. Upravo zbog mogunosti dijeljenja duhovnog znanja te mudrosti jedni s drugima, velika stvar je ureena za ivot u duhovnom svijetu. Onda to ima efekat na fiziko-ulni svijet, koji je stalno pod uticajem duhovnoga svijeta. Ono to se ovdje dogaa jesu samo posljedice; uzroci su iznad u duhovnome, iako smo mi ovdje na fizikom planu. Ako se pozabavimo sa velikim uincima postignutima preko propagande, mogli bismo kazati da je mogue ustanoviti svaku vrstu ujedinjenja, no, bez obzira na poetni veliki entuzijazam iz kojega ona potiu, ona su obino minimalno posveena duhovnim stvarima. Mnoga udruenja imaju za cilj postepenu transformaciju Zemlje u nekakav zemaljski raj. I prije ove protekle tri godine, bila su mnoga takva udruenja u kojima su ljudi radili ka transformaciji Evrope u jedan socijalni raj! Ono to se sada zbiva, ne podie naroito nade da e stvari ii onamo kako su ti ljudi smjerali. Meutim, na drugoj strani, zajedniki rad fizikog svijeta sa duhovnim jeste neto ekstremno komplicirano. Unato tome, mora se kazati, kada se udruenja stvaraju u svjetlu duhovne nauke, ljudi zajedniki rade na svijetu posljedica kao i na svijetu uzroka, koji se nalazi iza ulima zamjetljivih posljedica. ovjek se mora proeti ovakvim osjeanjem, ako se eli pravilno razumjeti beskonano duboki znaaj, za ovjeanstvo, zajednikog ivljenja u duhovnome radu, kako u sadanjosti tako i u budunosti. To se ne moe zbiti iz bilo kakvog oblika nekakve sluajne asocijacije; ovo je sveta misija data ovjeanstvu sadanjice, i budunosti od strane boanskih duhovnih bia koja vode svijet. O natulnom svijetu, koji e ljudska bia morati da osvoje, imamo izvjesna shvatanja, poto e sve manje i manje shvatanja o

natulnom dolaziti iz ulnog svijeta. Mogli biste kazati, da se shvatanja o natulnom sve vie i vie izbacuju iz ulnoga svijeta, kako napreduje prirodna nauka. Tako bi ljudska bia bila u potpunosti odsjeena od duhovnog svijeta, ako ne bi primala nikakve natulne, duhovne predstave. Ona bi sebe osudila, da budu nakon smrti potpuno sjedinjena sa isto fizikom Zemljom, bivajui ujedinjeni sa onim to e ta fizika Zemlja postati. Fizika e Zemlja postati lesom u budunosti, i takvo e se ljudsko bie suoiti sa stranom perspektivom osuivanja samoga sebe, kao duom, da nastanjuje jedan les, sve dok ono ne odlui da ui o duhovnome svijetu, da se ustali u duhovnome svijetu. Stoga je ono to poduzima duhovna nauka ozbiljan, znaajan zadatak. Ovaj si zadatak moramo prizivati pred nae due, kao svakodnevnu svetu misao, tako da nikada ne izgubimo nau gorljivost za ovo opravdano nastojanje duhovne nauke. Takvo se shvatanje moe sve vie osnaivati, kada radimo sa onim toje ve ulo u nau duhovnu struju preko mnogih predstava o duhovnom svijetu. Sve to nam dolazi u takvim predstavama omoguava nam da bivamo slobodni od vezanosti za zemaljsko, za ono to je razaralako u zemaljskom, da bismo radili u drugim smjerovima. Mi emo i dalje nastaviti da bivamo sjedinjeni sa duama koje samo ostavili na Zemlji, sa kojima smo karmiki povezani, i isto tako emo biti povezani sa Zemljom, ali sa drugaijih mjesta povezani. Zaista, mi se na intenzivniji nain povezujemo sa duama koje smo ostavili na Zemlji, ako smo sa njima povezani iz viih regiona duha, ako nismo osueni, takorei, preko isto materijalistikog naina ivota da esto posjeujemo Zemlju. Kada je ovo sluaj, mi s niim na Zemlji ne moemo biti spojeni u ljubavi, ve smo u zbilji jedino sredita destruktivnosti. Vidite, moji dragi prijatelji, poto mi postupno razvijamo nau svjesnost od djetinjstva - dobro, znamo kako se ta svjesnost razvija i kako raste, ne treba da to opisujemo. Nakon smrti preovladava potpuno drugaiji proces, tako da mi postepeno zadobivamo svijest koju moramo imati za ivot izmeu smrti i novog roenja. Ovdje na Zemlji, mi hodamo unaokolo i inimo stvari, imamo doivljaje, ali nakon smrti to nije isto, tada to nije vie neophodno. Meutim, ono toje neophodno jeste, da se oslobodimo onog jako intenzivnog elementa to je s nama sjedinjen onda kada naputamo fiziko tijelo. Kada proemo kroz vratnice smrti, odrastamo zajedno sa duhovnim svijetom koji ovdje opisuje duhovna nauka. Opisujemo ga kao svijet viih hijerarhija: Aneli, Arhaneli, Arhaji, Eksuziji, Dinami, Kirioteti i tako dalje; opisujemo ga kao svijet viih hijerarhija, te djela i doivljaja ovih hijerarhija. Ovdje, svijet je izvan nas, mi smo okrueni svijetom mineralnog carstva, biljnog carstva, ivotinjskog carstva. Kada proemo kroz vratnice smrti, ona duhovna bia koja

smo oznaili kao vie hijerarhije, ak i svjetovi tih bia, su unutar nas. Sa njima smo sjedinjeni, i u poetku ne moemo razlikovati sebe od njih. Mi ivimo u njima preko njihovog proimanja nas. Ovo je teka predstava, ali se na nju moramo privii: ovdje smo izvan svijeta, tamo smo iznutar svijeta. Tamo se nae bie iri ponad itavog svijeta, no mi nismo u stanju da se razlikujemo od njega. Nakon smrti mi smo, takorei, ispunjeni sa biima viih hijerarhija, sa onim to ta bia rade. U poetku je najvanije da smo u stanju razluiti najbliu hijerarhiju koja nas proima, hijerarhiju Anela, Ahranela i Arhaja, od viih hijerarhija. Tamo ne dolazimo do ispravne ja-svjesnosti na bilo koji nain (ve sam opisao ovo sazrijevanje jasvijesti, sa drugih gledinih taaka, u predavakim ciklusima i pojedinim predavanjima). Tamo ne dolazimo do ispravne ja-svijesti, ako nismo u stanju da u sebi naemo snagu pomou koje emo razlikovati ta je u nama: Aneo? Elohim? Koje je to bie iz hijerarhije Anela? Koje je to bie iz hijerarhije Eksuzija, Duhova oblika? Tamo, mi moramo uiti kako da razlikujemo, moramo imati snagu da razdvojimo ono to elimo da znamo od onoga stoje ujedinjeno s nama; inae, to je u nama, ne izvan nas. Ovdje se moramo zbliiti sa onim stoje izvan nas, moramo prema tome gledati; tamo, moramo ono razdvojiti, tako da s time budemo ujedinjeni. Na sadanjem stupnju ljudske evolucije, svijet je takav da mi, inae, ono to nosimo iznutar sebe kao u nekom stanju spavanja, moemo osloboditi jedino zadobivanjem duhovnih pojmova, onih duhovnih shvatanja koja ljudi ovdje smatraju neudobnima, posto moraju da uine mali napor, malo vie napora no to je potrebno za obino shvatanje. Ako pojedinac zadobije duhovna shvatanja, ona razvijaju goleme snage nakon smrti, preko kojih se postie sposobnost prepoznavanja duhovnog svijeta, prodiranja u njega. Ovo je veoma vano. Danas, ljudi nalaze da je zadobivanje duhovnih shvatanja neto neudobno. Oni bi radije da idu na mjesta gdje se prikazuju dijapozitivi, ili na slino mjesto, tako da ine to je mogue manje miljenja o natulnom, poto mogu sve vidjeti. Ili, barem idu na skupove gdje im se govori o stvarima koje se obino nalaze pred oima. Ali, ljudi izbjegavaju napor uzdizanja sebe ka shvatanjima koja su imalo tea, jer se ona ne odnose na nikakav spoljanji objekat, poto su njihov objekat injenice spram kojih su oni u odnoajima u natulnom svijetu. Meutim, tamo su one snage koje nam odmah svijet daju u njegovoj realnosti. Na taj nain, preko duhovnih ideja i predstava mi za sebe postiemo mudrost koju trebamo da bismo na onoj drugoj strani imali svjetlo; u suprotnom, sve je tamno. Jer, ono to se ovdje zadobiva kao mudrost, tamo je svjetlo, duhovno

svjetlo. Mudrost je duhovno svjetlo. Da nam tamo ne bi bilo mrano, mi trebamo mudrost. I, ako ne zadobijemo nikakve spiritualne predstave, najbolje inimo da u duhovnom svijetu ne budemo imali svjetla. Nemajui svjetlo, ovjek se tada odmie od sfere koja bi trebala biti osvijetljenom, i vraa se na Zemlju, gdje, kao mrtvac, luta okolo kao jedno destruktivno sredite na Zemlji. U najboljem sluaju, takvog jednog ovjeka mogu iskoristiti crni vraevi, time dajui inspiraciju naroitim projektima i razaralakom radu na Zemlji. Prema tome, mudrost je neophodna da bi ovjek imao svjetlo nakon smrti. Meutim, nakon smrti pojedinac ne treba samo sposobnost da se oslobodi od bia duhovnog svijeta, imajui ih ispred sebe, ve isto tako treba sposobnost za ljubav nakon smrti. U suprotnom, on ne bi bio u stanju da na pravilan nain razvije odnos sa onim biima koja je sagledao preko mudrosti. ovjek treba ljubav. Ali ljubav koja se razvila ovdje na Zemlji sutinski ovisi o fizikom tijelu; to je osjeanje koje je ovdje u fizikom svijetu ovisno o ritmu disanja. Ovu ljubav mi ne moemo prenijeti u duhovni svijet. Bila bi to potpuna iluzija, ako bismo pretpostavili da se ljubav razvijena ovdje, naroito u sadanje vrijeme, moe prenijeti u duhovni svijet. Meutim, ovjek donosi u duhovni svijet sveukupnost snaga ljubavi koju je zadobio ovdje u fizikom svijetu preko ulnog opaanja, kroz ivot sa fizikim biem. Ljubav je ve upaljena kroz ono razumijevanje, to se razvija ovdje u fizikom svijetu, za fiziki svijet. Upravo takvi doivljaji, kao stoje iskustvo gledanja na svijet preko moderne prirodne nauke - ako ih se uzdigne do osjeanja - razvijaju ljubav za onu drugu stranu. Ljubav moe biti neto uzvieno, ili neto nisko, ovisno o oblasti u kojoj se razvija. Ako vi proete kroz vratnice smrti, morajui ostati u oblasti zemljanog kao neko sredite razaranja, takoer razvijate veliku koliinu ljubavi, naravno (to ostajanje jeste posljedicom vaega bivanja ujedinjenosti sa isto prirodonaunim shvatanjima), ali tu ljubav primjenjujete na razaralaki rad, volite ga, i prinueni ste promatrati kako vi sami volite takvo destruktivno djelovanje. Ipak, ljubav je neto uzvieno kada se osoba moe uzdii u vie svjetove, i voljeti ono toje za sebe postigla preko duhovnih predstava. Ne zaboravimo daje ljubav neto neplemenito radei u nioj oblasti, dok je plemenita, i uzviena, i spiritualna, djelujui u vioj, duhovnoj oblasti. Ovo je sutinska stvar, pitanje ega je pristup. Bez da smo ovoga svjesni, mi ne moemo uopte pravilno gledati na stvari. Vidite, to su ta shvatanja o ivotu ljudskog bia nakon smrti, koja pojedinac mora uiniti danas vlastitima. Vie ne odgovara ovjeanstvu dananjice - a posebno nee odgovarati ovjeanstvu bliske budunosti - kada propovjednik kazuje da se mora vjerovati u ovo ili ono,

da se ljudi moraju pripremiti za vjeni ivot. To biva kao nepotpunim, da propovjednik nikako nije u stanju da neto odreeno kae o svijetu u koji ljudsko bie stvarno ulazi kada prolazi vratnice smrti. U ranijim je vremenima ovo bivalo dovoljnim, jer prirodonauna, naturalistika shvatanja jo nisu postojala, poto ljudska bia jo nisu bila inficirana prostim materijalnim interesima, koji su postupno postigli prevlast - jo od XVI stoljea - nad svime. U ranijim je vremenima ljudima dovoljno bilo govoriti o natulnom svijetu na nain na koji to religijska vjera jo eli da radi. Danas, ovo vie nee moi djelovati. Ljudi danas sami sebe nalaze zapletenima u nevolje, jer oni ele da se uzdignu ka vjenome blaenstvu na jedan egoistian nain, preko religijskog vjerovanja. Mora se primijetiti, to je injeno iz duboke simpatije za ovjeanstvo. Meutim, na taj nain se ljudi sve vie zapliu u fiziko-ulno, u naturalni svijet, na taj nain zapreavajui si uspon nakon prolaska kroz vratnice smrti. Kada se ovo zbiva, nastaje jedna sasma drugaija situacija, gdje se mora naglasiti veoma snano, da u sadanjosti te u budunosti ovjeanstvo se mora baviti duhovnom naukom. Kada si ne stvaraju duhovnoznanstvena shvatanja o ivotu nakon smrti, ljudi su u alosnoj situaciji. Istovremeno, duhovna nauka je neto to ovjek mora pokuati da proiri. Stoga, iz duboke simpatije za ljude, iz unutarnje suuti, duhovna je nauka neto to mora biti dalje proireno, jer je alosno ta se dogaa kada ljudi odbijaju duhovno-naune predstave, kada se protive zbog nedostatka razumijevanja. Meutim, moramo biti na jasnome da je duhovni svijet prisutan svukuda. Samo razmislite, svijet u kojem su mrtvi sa mrtvima, u tom natulnom svijetu, niti koje veu mrtve sa onima koji jo ive, niti to vezuju mrtve sa viim hijerarhijama, pripadaju svijetu u kojem mi stojimo. Upravo kao to je vazduh okolo nas, uistinu je taj svijet uvijek oko nas. Mi nismo odvojeni od ovog svijeta uniukom sluaju; samo po stanjima nae svijesti smo odvojeni od tog svijeta u koji prelazimo nakon smrti. Ovo se mora vrsto naglastiti, jer i unutar naega kruga svakome nije jasna injenica da e mrtvi u cijelosti opet nai mrtve, da smo mi razdvojeni samo toliko dugo koliko se nalazimo u fizikom tijelu. Onaj drugi je bez fizikog tijela, ali se moraju zadobiti sve one snage to nas spajaju sa mrtvima, preko naeg razrjeenja od njih. U suprotnom, oni ive u nama, i mi ne moemo postati svjesni njih! Takoer moramo uvesti u pravilnu oblast snage ljubavi, to su ovdje razvijene preko prirodonaunih shvatanja, jer u suprotnom te snage postaju tamo za nas jednom zlom snagom. Preciznije, ljubav to se razvila preko prirodonaunih shvatanja moe postati snagom zla. Neka snaga po sebi niti je dobra niti zla; postaje jedno ili drugo prema podruju u kojem se manifestira.

Upravo kao to mi stojimo u vezi sa natulnim svijetom u kojem mrtvi prebivaju, isto tako se taj natulni svijet projicira u ovaj fiziko-ulni svijet, iako na drugaiji nain. Zaista, svijet je kompliciran, i razumjeti ga moemo idui polako i postupno. Ali, ovjek za to mora imati volje. Duhovni se svijet projicira u na svijet. Sve je suproimajue sa duhovnim svijetom. U ulima zamjetljivom svijetu svukuda se nalazi natulni element. Taj natulni element, koji ima doticaj sa ovjekovom vlastitom ulno zamjetljivom prirodom, trebao bi ga zanimati na naroiti nain. Sada vas molim da veoma paljivo pratite slijedee, jer je to jedna izvanredno vana misao. Mi, ljudska bia, se sastojimo od tijela, due i duha, ali je to, bez sumnje, jedna isprazna tvrdnja koja se tie naega bia. Nae tijelo, naa dua, na duh, jeste ono to se prvo pojavljuje naoj svijesti, takorei, ali oni nisu sve ono to stoji u vezi s naim postojanjem. Ni najmanje! Ono to u kazati je povezano sa izvjesnim tajnama ljudskog postojanja, ljudske prirode, to mora biti spoznato danas, i bie sve vie poznato. Kada ljudsko bie ue, preko roenja, u zemaljsko postojanje, zadobivajui fiziko tijelo, ono ne zadobiva jedino mogunost darivanja postojanja svojoj vlastitoj dui. Molim vas da ovo dobro razmotrite. ovjek u niukom sluaju ne zna sve o svome fizikom tijelu. Mnoge se stvari tu zbivaju o kojima on ne zna nita! On postepeno poinje da spoznaje ta se zbiva u fizikom tijelu, iako na jako neprilian nain - preko anatomije i fiziologije. Ako bismo morali ekati na hranu dok ne shvatimo proces probave - dobro, ne bi se ba moglo kazati da bi ljudi umrli od gladi, jer je to nezamislivo da ovjek mora znati neto o aktivnosti organa da bi pripremio hranu za organizam! Stoga ljudsko bie dolazi u ovaj svijet sa organizmom u koji se obuklo, ali bez produavanja dolje u taj organizam sa svojom duom. Na taj nain, kratko vrijeme prije no to smo roeni (ne jako dugo prije roenja), postoji mogunost za jedno drugo duhovno bie, uz nau duu, da nam zaposjedne tijelo, nesvjesni dio naega tijela. Kratko vrijeme prije no to emo biti roeni, jedno drugo bie nas prome; u naoj terminologiji bismo ga oznaili kao ahrimaniko duhovno bie. Ono je u nama isto onako kao to je u nama naa dua. Ova bia koriste ljudska bia tako provodei svoj ivot - da bi mogla biti u onome svijetu u kojem ona ele da budu. Ova bia imaju vanredno visoku inteligenciju i znaajno razvijenu volju, ali nikakvu toplinu srca, nita od onoga to nazivamo toplinom ljudske due. Tako mi prolazimo kroz ivot, imajui nae due ali i dvojnika ove vrste, koji je mnogo pametniji, jako pametniji no to smo mi, koji je veoma inteligentan, ali sa mefistofelofskom inteligencijom, ahrimanikom inteligencijom, sa

ahrimanikom voljom, veoma snanom voljom, voljom koja je mnogo slinija silama prirode nego naoj ljudskoj volji, koja je regulirana preko duevne topline. U XIX stoljeu je prirodna nauka otkrila da sila elektriciteta proima nervni sistem. U pravu je prirodna nauka. Ali, kada prirodoznanstvenici vjeruju da nervne snage - koje nam pripadaju kao osnova za na misaoni ivot - imaju neto zajedniko sa elektrinim strujama koje idu kroz nae nerve, onda oni nisu u pravu. Zato to elektrine struje - to su snage koje je u nas unijelo to bie koje sam upravo spomenuo i opisao - uopte ne pripadaju naem biu. Mi nosimo u sebi elektrine struje, ali su one isto ahrimanike prirode. Ta bia visoke inteligencije - ali iste mefistofelofske inteligencije, sa voljom koja je slinija prirodi no to bi se to moglo rei za ljudsku volju - su jednom odluila iz svoje vlastite volje da ne ele da ive u onom svijetu u kojem su bila predodreena da ive od strane mudrou ispunjenih bogova viih hijerarhija. Ona su poeljela da pokore Zemlju, a da bi to postigla ona trebaju tijela; ona nemaju vlastita tijela. Ona iskoritavaju ljudsko tijelo to je vie mogue, jer ovjeija dua ne moe u potpunosti ispuniti ljudsko tijelo. Kako se ovjekovo tijelo razvija, ova bia mogu u odreeno vrijeme da prodru u njega, prije no to je ovjek roen, i prate nas ispod praga nae svijesti. Samo je jedna stvar u ljudskome ivotu koju ona apsolutno ne mogu podnijeti: ona ne mogu podnijeti smrt. Stoga ona uvijek moraju ostaviti takvo ljudsko tijelo, u kojem su se nastanila, prije no to tijelo umre. Ovo je za njih uvijek iznova gorko razoarenje, zato to ono to ona ele da postignu - da ostanu u ljudskim tijelima iza smrti - nije ostvarljivo. Da to postignu bilo bi visoko ostvarenje u kraljevstvu ovih bia. Do sada, ona nisu ovo postigla. Da se Golgotski misterij nije dogodio, da Hristos nije proao kroz Misterij na Golgoti, prilike bi na Zemlji bile takve da bi ova bia jo mnogo ranije postigla sposobnost zadravanja u ovjeku onda kada je on karmiki predodreen za smrt. Tada bi ona u potpunosti trijumfovala nad ljudskom evolucijom na Zemlji, ona bi bila postala upravljaima ljudske evolucije na Zemlji. Od goleme i duboke je vanosti da se ima uvid u tu povezanost izmeu Hrista, koji prolazi kroz Golgotski misterij, i ovih bia koja ele da pobijede smrt u ljudskoj prirodi, ali je danas jo nisu u stanju da podnesu. Ona stalno moraju izbjegavati onaj as u ljudskome tijelu, kada je ovjek predodreen da umre. Ona moraju izbjegavati uzdravanje svoga tijela iznad smrtnog asa, produavanja ivota svome tijelu iznad smrtnog asa.

Ova materija o kojoj vam sada govorim je dugo bila znana izvjesnim okultnim bratstvima. Ona su dobro poznavala ove stvari i tajila su ih od ovjeanstva (takoer, ne elimo raspravljati da li su u pravu tako inei). Danas su prilike takve, daje nemogue a da ljudi postepeno ne budu opremljeni sa takvim shvatanjima, koja e trebati kada prolaze kroz vratnice smrti. Sve ono to ljudsko bie ovdje doivljava, pa i ono to doivljava ispod praga svijesti, ono treba nakon smrti, poto mora gledati unatrag na svoj ivot, a u tom gledanju unatrag ovaj ivot mora biti u cijelosti razumljivim. Za ovjeka je najgora stvar ako je u nemogunosti da to ini. Pojedinac nee posjedovati dostajua shvatanja oko razumijevanja ovog ivota, gledajui ga unatrag, ako ne osvijetli i ono bie koje zaprima jedan dio naega ivota. To je jedno ahrimaniko bie, koje nas obuzima prije naega roenja, stalno tu ostajui, stalno pravei jedan lik, kraj nas, u naoj podsvijesti. Ovo tako biva sve dok mi, iznova i iznova, ne uzmognemo osvijetliti ga. Jer, nakon smrti mudrost postaje svjetlom. Openito, ova su bia veoma vana za ljudski ivot, i znanje o njima mora zavladati ovjekom postupno, i obvladati e jednom. Samo, ono mora zavladati ovjekom pravilno. Ono ne smije biti raireno po ovjeanstvu jedino preko onih okultnih bratstava koja preko istoga hoe da vladaju, namjeravajui na taj nain da uveaju svoju vlastitu mo. Nadasve, to se znanje ne smije vie uvati u svrhu uveanja moi egoistino smjerajuih bratstava. ovjeanstvo tei ka univerzalnom znanju, i takvo se znanje mora iriti. U budunosti vie nee biti zdravo za okultna drutva ako koriste takve stvari zbog uveanja svoje moi. U narednim stoljeima e ljudska bia sve vie morati da zadobivaju znanje o ovim biima. Ljudsko e bie u narednim stoljeima morati sve vie i vie da zna, da u sebi ono nosi jednog takvog dvojnika, jednog ahrimaniko-mefistofelofskog dvojnika. ovjek ovo mora znati. Ve danas ovjek razvija razliita shvatanja, ali su ista posve nejasna, poto on jo ne zna kako da radi s njima na ispravan nain. ovjek danas razvija shvatanja koja imaju pravilnu osnovu jedino onda kada su ona u saglasnosti sa injenicama to se nalaze u njihovoj osnovi. A, ovdje je neto razotkriveno to se u budunosti zaista mora slijediti, ako ljudska rasa nee da iskusi beskonane smetnje, istinski beskrajni uas. Taj dvojnik o kojem sam govorio, ni manje ni vie jeste kreator svih fizikih bolesti koje se spontano pojavljuju iznutra; a, u cijelosti ga upoznati jeste organska medicina. Bolesti koje se spontano javljaju u ovjeku ne dolaze preko spoljanjih povreda, ne iz ovjekove due, one dolaze od ovog bia. On je kreator svih bolesti to spontano nastaju iznutra; on je kreator svih organskih bolesti. A njegov brat, koji nije uoblien ahrimaniki ve luciferiki, jeste kreator svih neurastenikih i neurotskih bolesti, svih tih bolesti to nisu stvarne bolesti ve bolesti nervoziteta, histerinosti, kako su i opisane. Stoga, medicina

mora postati produhovljenom u dva pravca. Zahtjev za ovo je prikazan preko upada nazora kao to su oni psihoanalize i slini, gdje se kua dijeli sa duhovnim sutastvima, takorei, ali sa neodgovarajuim znanjem, tako da ovjek nita ne moe da zapone sa tim pojavama to e sve vie i vie da prodiru u ljudski ivot. Jer, izvjesne stvari se moraju zbiti, stvari koje mogu ak biti tetne u izvjesnom pravcu, poto ovjek mora biti izloen onome to je tetno da bi to savladao i na taj nain zadobio snagu. Kako sam rekao, ovaj je dvojnik stvarni kreator svih bolesti koje imaju organsku osnovu, a koje nisu prosto funkcionalne. Meutim, da bi se ovo shvatilo u potpunosti, ovjek mora znati puno vie. Naprimjer, mora se znati da naa cjelokupna Zemlja nije nekakav mrtvi produkt, kako mineralogija ili geologija misle da jeste, ve daje to ivo bie. Geologija zna onoliko o Zemlji koliko bismo mi znali o ovjeku, ako bismo samo poznavali njegov sistem kostiju. Zamislimo da smo u nemogunosti da opaamo druge ljude putem uobiajenog ulnog opaanja, i da samo postoji rentgensko zraenje koje dolazi od naih blinjih. Tada biste znali jedino za kotani sistem svojih znanaca. Znali biste onoliko o ljudskome biu koliko geolozi i opta nauka znaju o Zemlji. Zamislite, da ulazei ovdje, od svih ovih potovanih gospoa i gospode to su tu, biste vidjeli nita drugo do kosti. Tada biste imali onakvu svjesnost o ovdje prisutnim ljudima, kakvu nauka ima o Zemlji. Zemlja, koju poznajemo samo kao neki kotani sistem, jeste ivui organizam. Kao ivui organizam, ona djeluje na bia koja hodaju unaokolo po njoj, ukljuujui i ljudska bia. I, ba kao stoje ljudsko bie diferencirano iznutra u pogledu rasporeda svojih tjelesnih organa, isto tako je Zemlja diferencirana u pogledu onoga to ona razvija iz svoje ivue prirode, preko koje ona utie na ljude koji hodaju unaokolo po njoj. Kada mislite, vi ne napreete svoj desni kaiprst ili svoj lijevi noni palac, ve svoju glavu. Znate vrlo dobro da ne mislite sa svojim desnim nonim prstom; vi mislite sa svojom glavom. Tako su stvari rasporeene u ivom organizmu, koji je diferenciran. Naa je Zemlja diferencirana na isti nain. Na njezine stanovnike uniukom sluaju posvuda ne istrujavaju iste stvari, iz nje same; u razliitim regionima Zemlje, neto potpuno drugaije struji napolje. Postoje razliite sile, meu ostalima magnetizam i elektricitet, ali i sile to vie zadiru u oblast ivoga. Sve ove sile proizilaze iz Zemlje i utiu na najrazliitije naine na ljude na raznim njenim mjestima. One na razliite naine utiu na ljudsko bie, prema obliku geografije. Ovo je jedna vrlo vana injenica. Ono stoje ljudsko bie u svojoj prvobitnosti, sastojei se od tijela, due i duha, ima stvarno veoma malo izravne veze sa tim silama to rade iz Zemlje. Ali je dvojnik, o kojem sam govorio, izabrao da bude povezan sa tim snagama to struje van iz Zemlje. A, indirektno, kao posrednik, ljudsko bie od tijela, due i duha stoji u povezanosti sa Zemljom, i to tamo

odakle, na razliitim njenim mjestima, ona zrai van. Ovo je zbog injenice, da ovjekov dvojnik gaji najintimniju povezanost sa onim to tu istrujava. Tamo, bia koja obuzimaju ovjeka, kao ahrimaniko-mefistofelovska bia, kratko vrijeme prije no to je on roen, imaju veoma visoko razvijene sklonosti. Neka od ovih bia se naroito dobro osjeaju na istonoj Zemljinoj polulopti: Evropi, Aziji, Africi. Ona odabiru da koriste tijela ljudi tamo roenih. Druga odabiru tijela to su roena na zapadnoj polulopti, u Americi. Ono to mi imamo kao neku potamnjelu sliku u naoj geografiji, jeste za ova bia ivi prirodni temelj njihovih vlastitih doivljaja. Ona izabiru mjesto svoga stanovanja saglasno sa ovim. Iz ovoga, dalje ete vidjeti da je jedan od najvanijih zadataka budunosti, da se unaprijedi opet ono stoje bilo prekinuto: geografska medicina, medicinska geografija. Ona je sa Paracelzusom bila izuzeta iz drevne atavistike mudrosti. Od tada je teko uspijevala zbog materijalistikih nazora. Ona svoje mjesto opet mora zadobiti, i mnoge stvari se opet moraju spoznati ako hoemo da znamo povezanost bia u ovjeku koje stvara bolest, sa zemaljskom geografijom, sa svim tim sjedinjenostima, sa svim tim spoljanjim isijavanjima to, u razliitim predjelima, dolaze iz Zemlje. Za ovjeka je veoma vano da bude upoznat sa ovim stvarima, zato to njegov ivot ovisi o tome. Na jedan vrlo odreen nain on je umetnut, preko ovog dvojnika, u zemaljsko postojanje, i ovaj dvojnik stanuje iznutar njega, unutar samog ljudskog bia. Ovo tek postaje beskonano vanim u 5. poatlantskoj epohi, i naroito e biti vano ljudima u vrlo bliskoj budunosti. Zbog tog se razloga duhovna nauka sada mora iriti, i sada je to naroito vano, jer sadanjica poziva ovjeka da zadobije razumijevanje ovih stvari na svjestan nain, da bi uope uspostavio vezu sa ovim stvarima. U ovoj epohi ovjek mora postati jakim, da bi svoje postojanje prilagodio ovim biima. Ova je epoha zapoela u XV stoljeu, naom sadanjicom zapoetom 1413. godine. etvrti poatlantski period, grko-latinski, zapoeo je 747. g. p.n.e. i trajao je sve do 1413. godine. To bijae vrijeme kada se u historiji dogodio jedan manji preokret. Tada je zapoela 5. poatlantska epoha, u kojoj mi nastavljamo sada da ivimo. Tek postupno u naem vremenu ona pokazuje svoje naroite karakteristike, iako su se one pripremale ve od XV stoljea. U 4. poatlantskoj epohi se poglavito razvijala dua razuma (intelektualna dua; Verstandes und Gemutseele); sada se, u optoj evoluciji ovjeanstva, poinje razvijati dua svijesti. Kada je ljudsko bie zakorailo u ovu epohu, vodea duhovna bia su morala da uzmu u obzir ovjekovu naroitu slabost spram ovog dvojnika. Ako bi ovjek preuzeo u svoju svjesnost puno od svega onoga stoje povezano sa ovim dvojnikom, krenulo bi na loe, vrlo loe za ovjeka. Ve u stoljeima prije XIV vijeka, ljudsko je bie moralo da bude pripremano, bivajui tieno, tako da

prima vrlo malo od onoga to na bilo koji nain sugerira ovaj dvojnik. Tako je znanje o ovom dvojniku, koje je postojalo u ranijim vremenima, bilo izgubljeno. ovjeanstvo je moralo da bude uvano, da ne bi primilo neku teoriju o ovom dvojniku; meutim, ne samo to, ve je moralo stoje mogue manje da doe u dodir sa bilo ime stoje u vezi sa ovim dvojnikom. Zbog ovoga, jedna se naroita priprema zahtijevala. Morate pokuati da razumijete ono to se razvijalo u to vrijeme. U stoljeima koja su prethodila XIV vijeku ljudsko je bie moralo da biva uvano od ovog dvojnika. On je morao postepeno da bude odstranjen iz ovjekovog vidokruga. Tek mu je sada doputeno da u isti ue ponovo, sada kada ovjek mora da se prilagodi povezanosti s njime. Istinski znaajna priprema se zahtijevala, stoje mogla biti postignuta na slijedei nain. Poev od IX ili X stoljea prilike u Evropi su se postepeno udeavale tako, da su Evropljani gubili izvjesnu vezu koju su ranije posjedovali, vezu koja je u ranijim stoljeima jo uvijek bivala vanom za ljudska bia, u VI i VII stoljeu n.e. poevi od IX stoljea, osobito od XII i dalje, sav brodski saobraaj sa Amerikom, sa onakvom vrstom brodova kakvi bijahu u to vrijeme, bio je ukinut. Vama sve ovo moe izgledati veoma udnim. Kazat ete: nita slino tome nismo uli u povijesti. U mnogome pogledu, historija je samo jedna fable convenue, legenda; jer u ranijim stoljeima evropskog razvitka brodovi su stalno plovili od tadanje Norveke do Amerike. Naravno, ona se tada nije zvala Amerika, u to je vrijeme imala drugaije ime. Za Ameriku se znalo daje to region sa osobito jakim magnetnim silama, koje dovode ljudsko bie u vezu sa ovim dvojnikom. Jer, najoitije veze sa dvojnikom dolaze iz onog regiona na Zemlji koji obuhvata ameriki kontinent. A, u ranijim stoljeima ljudi su, u norvekim brodovima, plovili preko u Ameriku tamo prouavajui bolesti. Te bolesti u Americi, proistekle iz uticaja Zemljinog magnetizma, prouavala je Evropa. Pa se i tajanstveno porijeklo starije evropske medicine ovdje treba traiti. Tamo se mogao posmatrati tok bolesti, to nije moglo biti uoeno u Evropi, gdje ljudi bijahu osjetljivi na uticaj dvojnika. Onda je postalo neophodnim da se veza sa Amerikom postepeno zaboravi, i do toga je sutinski dolo preko edikata rimokatolike crkve. A tek nakon poetka 5. poatlantske epohe je Amerika bila ponovno otkrivena na fiziki, ulno zamjetljivi nain. Meutim, ovo je bilo tek ponovno otkrie, ali je ono znaajno jer snage to su djelovale stvarno su postigle svoj cilj: da nikakva znaajnija izvjea nisu bila mogua o drevnoj vezi Evrope sa Amerikom. A gdje se o tome govorilo, to se nije prepoznavalo, nije se znalo da se te stvari odnose na vezu Evrope sa Amerikom u drevnim vremenima. Te posjete nisu bile nita do prosto posjete. To da su Evropljani postali amerikim narodom (kako se to danas kae, kada je izraz "narod" pobrkan sa izrazom "nacija" na neshvatljiv nain) bijae

mogue tek nakon fizikog otkria Amerike, ponovnog fizikog otkria Amerike. Tamo su ranije lieografska medicina: misterij dvojnika bile posjete, da bi se prouavalo na koji nain dvojnik igra vrlo specijalnu ulogu u drugaije ustrojenoj indijanskoj rasi. Dugo vremena prije poetka razvoja 5. poatlantske epohe, Evropa je imala da bude zatiena od uticaja zapadnog svijeta. Ovo je znaajan historijski aranman, koji je sprovoen od strane mudrou ispunjenih moi svijeta. Evropa je morala za jedno dugo vrijeme da bude zatiena od svih tih uticaja; a, ona ne bi mogla biti zatiena da evropski svijet nije bio potpuno odsjeen od Amerike u vijekovima prije XV stoljea. U stoljeima pripreme morao se initi napor da se dadne neto evropskom ovjeanstvu, koje bi bilo nosilac finije senzitivnosti. Moglo bi se kazati, daje intelekt - koji treba da zadri svoje ispravno mjesto u ovoj 5. poatlantskoj epohi - morao na veoma paljiv nain da bude zatien prilikom svoga prvog pojavljivanja. Ono to se htjelo da mu bude otkriveno, moralo mu se predstaviti vrlo njeno. esto je ova istananost bila slinom istananosti obrazovanja, kada se, naravno, primjenjuju zdrave mjere kanjavanja. Sve ovo, na to ukazujem, naravno da ima veze sa viim historijskim impulsima. Tako se zbivalo da su naroito irski kalueri - koji bijahu pod uticajem istog hrianskog ezoternog uenja to se razvilo u Irskoj - radili na takav nain, da u Rimu bijae uoena nunost da se Evropa odsjee od zapadne hemisfere. Jer, bijae namjera da bi taj pokret koji je nastao u Irskoj trebao proiriti hrianstvo preko Evrope - u tim stoljeima prije 5. poatlantske epohe - na taj nain, da ljudi ne budu ometeni od svega onog stoje izranjalo iz podzemaljskih regiona zapadne hemisfere. Evropa je morala da bude odsjeena od svih uticaja koji su dolazili iz zapadne hemisfere. Ovo je dobro mjesto da govorimo o uslovima koji su preovladavali u to vrijeme. Kolumban i uenik mu Galus bijahu glavni pojedinci u veoma vanom misijskom pokretu, koji je vidio svoj uspjeh u kristijaniziranju Evrope putem duhovnih zidova kojima bi se u to vrijeme okruila Evropa, ne doputajui nikakav uticaj iz pravca koji sam pomenuo. Individualiteti kao to su Kolumban i njegov uenik Galus - koji je osnovao grad u kojem ja danas predajem i po kome je dobio svoje ime (St. Gallen) - iznad svega ostalog su mogli sagledati sve ono to je kao njena biljka hrianstva moglo biti raireno po Evropi, samo ako bi Evropa bila, takorei, okruena, u duhovnom pogledu, jednim zidom. Iza procesa svjetske historije nalaze se duboke, znaenjem ispunjene misterije. Historija koja se predaje i ui u kolama jeste tek jadna fable convenue. Meu injenicama koje su najvanije za razumijevanje moderne Evrope nalazi se i

ova: da je od onih stoljea kada je Irska zapoela sa irenjem hrianstva po Evropi, sve do XII stoljea, rimska crkva istovremeno radila na tom problemu preko papskih edikata, koji su postupno zabranili brodsku plovidbu izmeu Evrope i Amerike. Ovo je pomraenje u sjeanju bilo potrebno, da bi se raniji period priprema u Evropi za 5. poatlantsku epohu mogao odvijati na ispravan nain. I tek onda kada je zapoelo doba materijalizma Amerika ponovo bijae otkrivena Zapadu, onako kako se oni danas odnose. Sa istoka je Amerika bila otkrivena pod uticajem poude sa zlatom, pod uticajem isto materijalistike kulture, koja se jednostavno mora uzeti u obzir u 5. poatlantskoj epohi, i spram koje ovjek mora da iznae odgovarajui odnos. Ove su stvari prava historija. Isto tako smatram, da ove stvari pojanjavaju o emu se zapravo radi. Zemlja je zaista neto to mora biti nazvano "ivuim biem". U skladu sa geografskim raclanjenjima, najrazliitije snage istrujavaju van iz raznih teritorijalnih cjelina. Stoga ljudi ne smiju biti razdvajani prema teritorijama, ve moraju primati jedni od drugih ono to je dobro i veliko na svakoj teritoriji, a to moe biti stvoreno jedino tamo. Zato je i duhovnonauni svjetonazor okrenut stvaranju neega to stvarno mogu prihvatiti sve nacije i sve religije. Jer, ljudi moraju napredovati u meusobnoj razmjeni svojih duhovnih blaga. Ovo je vana stvar. Na drugoj strani, tu se veoma lako stvara - proizilazei iz pojedinih teritorijalnih cjelina - tenja ka sve veem poveanju moi. A velika opasnost koja proistie iz jednostranog naina na koji evolucija modernog ovjeanstva napreduje, moe se prosuditi iz konkretnih, istinski konkretnih uslova, tek onda kada ovjek zna daje Zemlja jedan organizam, kada se zna ta stvarno proizilazi iz razliitih mjesta Zemlje. U Istonoj Evropi imamo relativno slabu naklonost prema onome to struji iz Zemlje. Naprimjer, Rusi su vatreno povezani sa zemljom, ali oni iz te zemlje primaju sasma naroite snage. Tajna ruske geografije se sastoji iz injenice, da Rusi primaju od Zemlje svjetlo stoje Zemlji prvo dodijeljeno, potom se natrag odraavajui od Zemlje. Rusi stvarno primaju iz Zemlje ono to prema njoj struji iz spoljanjih oblasti. Rusi vole svoju zemlju, ali je vole jer je ona za njih ogledalo neba. Zbog toga Rus, iako tako teritorijalno usmjeren, ima neto naroito kosmopolitsko u toj teritorijalnoj sklonosti - iako je to danas na djetinjem stupnju-jer Zemlja, piovei kroz prostor, biva u vezi i sa najmanjim dijelovima svoje okoline. Kada osoba prima u svoju duu, ne ono to struji u Zemlji odozdo prema gore ve ono to struji odozgor prema dolje, potom opet gore, tada je to drugaije nego primati strujanja direktno iz Zemlje, a koja su u odreenom srodstvu sa ljudskom prirodom. Ali, ono to Rus voli u svojoj zemlji - sa ime se on proima - ini ga umnogome pogledu slabim, ali mu, ponad svega, daje

izvjesnu sposobnost da pobijedi onu prirodu dvojnika, u emu sam prije govorio. Stoga e on biti pozvan da ponudi najvanije impulse onoj epohi u kojoj e ova priroda dvojnika morati konano da bude obuzdana, u 6. poatlantskoj epohi. Neki odreeni dio Zemljine povrine pokazuje najbliu povezanost sa ovim snagama. Ako ovjek ode na jedno takvo mjesto, on ulazi u podruje njihovog djelovanja; izmakavi se iz njega on je van njihovog dosega. Jer, ove snage su geografske; one nisu etnografske, niti nacionalne, ve isto geografske snage. Postoji jedan predio gdje snaga koja struji odozdo ima najvie uticaja na dvojnika, i gdje -jer sa snagama to struje van taj predio biva u srodnosti sa dvojnikom - ona se ponovo udjeljuje Zemlji. Ovo je onaj predio na Zemlji gdje se veina planinskih lanaca ne protee popreno, od istoka prema zapadu, ve gdje se masivi proteu primarno od sjevera ka jugu (jer je i ovo u vezi sa tim snagama), gdje se ovjek nalazi u susjedstvu magnetnog Sjevernog pola. Ovo je predio gdje se, ponad svega, razvila srodnost sa mefistofelovsko-ahrimanikom prirodom preko spoljanjih prilika. A preko ovog srodstva je mnogo toga uneseno u daljnju evoluciju Zemlje. Danas se ljudsko bie ne bi trebalo slijepo kretati kroz zemaljsku evoluciju; ovjek bi morao biti u stanju da promilja odnose. Evropa e moi biti u ispravnom odnosu spram Amerike tek onda kada se takve stvari razumiju, kada se bude znalo kakvi odluujui faktori dolaze od tamo. Inae, ako Evropa nastavi da biva slijepom za ove stvari, sa sirotom e Evropom isto biti kao to je bilo sa Grkom u odnosu prema Rimu. Ovo se ne bi trebalo zbiti; svijet ne bi trebao biti geografski amerikaniziran. Ali, ovo prvo treba shvatiti. Stvari se ne bi trebale uzimati sa takvom neozbiljnou kako je to danas uobiajeno. Stvari imaju duboke temelje, i danas je potrebno znanje, ne prosto simpatija i antipatija, da bi se zadobilo gledanje veza u koje je dananje ovjeanstvo tako tragino poloeno. Takve stvari, o kojima ovdje moemo prisnije raspravljati, mogu biti samo nagovijetene u javnim predavanjima. Juer sam skrenuo panju na nunost istinskog zahvatanja duhovne nauke u socijalna i politika shvatanja. Jer su nastojanja Amerike da sve mehanizira, da sve odvede u podruje istog naturalizma, i da postepeno istisne evropsku kulturu sa Zemlje. To drugaije nije. Naravno da geografske predstave nisu predstave o narodu kao takvome. Samo je potrebno promisliti o Emersonu da bi se uoilo, da se ovdje nita ne smjera u vezi sa karakteristikama jednog naroda. Ali, Emerson je u cijelosti bio ovjek evropskog obrazovanja. To prosto pokazuje dva suprotno razvijajua pola. Preciznije, pod onim uticajima kako je to bilo opisano danas, razvijaju se takvi

ljudi kao to je Emerson, koji se razvio ba na takav nain jer se suprotstavio dvojniku sa puninom ovjetva. Na drugoj strani se razvijaju ljudi kao stoje Woodrow Wilson, koji je prosto odjea dvojnikova, preko kojih dvojnik radi sa naroitom efikasnou. Takvi su ljudi u sutini pravo olienje geografske prirode Amerike. Ove stvari nisu povezane sa simpatijom ili antipatijom, ili sa nekakvim pobornitvom. One su samo povezane sa dubljim uzrocima onoga to ljudska bia iskuavaju u ivotu. Ali e se veoma malo postii za spasenje ovjeanstva sve dok se ne prui pojanjenje staje to stvarno djelatno u ovim stvarima. A danas je jako vano da se mnogo toga iznova povee, stoje bilo razdvojeno na prekretnici nove epohe kada je put za Ameriku bio blokiran. elio bih ukazati na ljudska bia kao stoje Galus, koji je kao simbol onoga to vi ovdje, na tako puno naina, moete osjetiti i doivjeti. Ti su ljudi morali stvoriti podlogu za svoju aktivnost, ponad barijera to su ih morali podii. Te stvari moraju biti shvaene. Samo e duhovna nauka stvoriti ispravno historijsko razumijevanje. Ali, vidite kako se predrasuda na predrasudu gomilaju. Zato, kako bi ovjek i pomiljao drugaije nego da isto tako i ovo znanje bijae poelo da biva pobornikim! Ali, ovo je jedan od razloga zato su izvjesna okultna bratstva skrivala ove stvari, iako je svaki takav razlog neto kukavno. One bijahu skrivane iz prostog razloga to je to znanje esto neudobno za ljude. Ljudi ne ele da postanu univerzalno humani, a ovo je naroito sluaj sa onima koji su predodreeni da se ujedinjavaju sa geografskim istrujavanjima. Pitanja javnoga ivota e uskoro postati pitanjima znanja, izdignuta iz atmosfere u koju su danas satjerana od strane preovlaujue veine ovjeanstva. Biti e izopena iz obine sfere simpatije i antipatije. Ono to je djelatno nee niti na koji nain biti odluivano od veine. Ali ono to je djelatno moe imati dejstvo samo onda, ako se ljudi ne ustruavaju da primaju vane injenice u svoju svijest. Mogli biste kazati, da sam danas govorio ovdje na ovakav nain jer je to od mene zahtijevao genius loci ovog mjesta. Ukazano vam je, preko jednog specijalnog primjera, da dananjim ljudima nije vie dovoljno da znaju historiju, da u rukama dre obine udbenike, jer u njima ovjek otkriva jedino fable convenue, znanu danas kao historija. ta tamo ovjek moe nai o tim vanim saobraajnim putanjama - osobito o onome to se nalazi u mutnim korijenima medicine - to su iz Evrope za Ameriku vodile u ranim hrianskim stoljeima? Meutim, ono to postoji ne prestaje da to bude samo zato to se ljudi kasnije naine svjesno slijepima za to, poput noja koji zabije glavu u pijesak tako da ne vidi, i onda vjeruje da ono to ne moe da vidi nije tu. Puno toga se od ljudi skriva jednostavno preko te fable convenue zvane "historija", velika koliina onoga to je sa svojim uticajem posve blizu dananjeg ovjeka. Duhovna e

nauka puno toga o historijskom toku ovjeanstva rasvijetliti, zato to ljudi ele da su na jasnom o svojoj sudbini, o povezanosti svojih dua sa svojom duhovnom evolucijom. Mnogo od onoga stoje bilo historijski izgubljeno, duhovna nauka moe iznijeti na svjetlo dana. Inae, ovjeanstvo e morati da odlui hoe li ostati u neznanju o neemu velikom stoje sasvim pri ruci. Iako je dananji ovjek obavijeten o svemu - ali, kako je obavijeten! - on e biti u stanju da prosuuje sadanjicu jedino sa gledita duhovne nauke. Jer se danas ovjeanstvo, sa svim dunim potovanjem (znate, ovjek uvijek kae "sa svim dunim potovanjem" kada izgovara neto neprijatno), o svemu obavjetava preko tampe, ali ga tampa obavjetava na takav nain da je onaj sutinski aspekt, istinski aspekt, stvarni aspekt, koji je vaan, skriven. A ovjek mora doi na ovaj stupanj razumijevanja stvarnosti! Ovo nije nita lino ili nelino upereno protiv tampe, ovim se hoe pokazati da je tampa povezana sa djelatnim snagama sadanjice, i to ne moe biti drugaije. Stvari ne mogu biti drugaije, ali ovjek ih moe biti svjestan. Velika je greka kada osoba vjeruje da mora kritizirati stvari. Ono to se mora initi jeste da ih se karakterizira. To je sutina. Danas sam pokuao da vam dadnem sliku razliitih vrsta impulsa to su aktivni u pojedinom ljudskom biu, te o ovjeanstvu kao cjelini. Pored pojedinosti u kojima sam govorio, elio bih najvie od svega da istaknem, kroz onu vrstu impulsa kojih sam se dotaknuo, ono osjeanje, kako ovjek mora uoiti nain na koji je on poloen, sa itavim svojim biem, u konkretni duhovni svijet sa konkretnim duhovnim biima i konkretnim duhovnim snagama. To ne inim samo zato, da bi se uzdigli u taj svijet u koji ulazimo nakon smrti, i u kojem ivimo izmeu smrti i novog roenja, ve i zato - dok smo ovdje u fizikom svijetu - da moemo razumjeti ovaj fiziki svijet, ukoliko razumijemo istovremeno duhovni svijet. Medicina moe opstati jedino kao duhovna nauka, jer bolesti dolaze od onog duhovnog bia koje koristi ljudsko tijelo samo da bi se okoristilo njime, to ono ne moe da ini sa mjesta koje mu je odredilo mudro vodstvo svijeta, protiv koga se ono - kako sam vam pokazao - pobunilo. Ovo je zaista jedno ahrimaniko-mefistofelovsko bie unutar ovjekove prirode, koje se prije roenja uvlai u ljudsko tijelo, kao u svoj dom, i naputa ga samo zato jer ono ne moe da podnese smrt u njezinom sadanjem obliju; ono ne moe da savlada smrt. Bolesti se pojavljuju zato to ovo bie radi u ovjeku. A kada se lijekovi primjenjuju, to znai da se tom biu neto daje iz vanjskoga svijeta, to ono inae trai u ovjeku. Ako obezbijedim lijek ljudskome tijelu, onda kada ovo ahrimaniko-mefistofelovsko bie radi, ovome ja jo neto uinim. Ja ga,

takorei, umirim. S njim se nagodim, i ono odlazi od ovjeka bivajui zadovoljnim s time to sam mu u njegove eljusti ubacio kao lijek. Meutim, sve ove stvari su tek poetak. Medicina e postati duhovnom naukom. Upravo kako medicina bijae znana kao duhovna nauka u drevnim vremenima, isto tako e doi vrijeme kada e se poznavati kao duhovna nauka. Sada, naravno, biti e da sam u vama prizvao slijedee osjeanje: daje neophodno ne samo zadobiti nekoliko predstava iz duhovne nauke ve i osjetiti svoj put u nju; jer, tako inei takoer se osjeti svoj put ka ovjekovom biu. Doi e vrijeme kada e mnoge naslage otpasti sa ovjekovih oiju, ak i u pogledu spoljanje historije, naprimjer, kao to sam pokazao prije par dana u Zurichu. Tamo sam barem to pokazao, da nju ovjek spoljanje ne opaa, ve je u stvarnosti sanja, da je razumijeva jedino ako je shvata iz sna ovjeanstva, ne kao neto to se spoljanje izvrava. Za nadati se, da e ove stvari onda biti dalje pronesene, onom snagom koju je ovjeanstvo zadobilo u veoma malom iznosu (ukupno, vrlo malom) u onome to nazivamo antropozofskim pokretom. Ali e taj antropozofski pokret biti povezan sa onim sa ime e se ovjeanstvo baviti u budunosti kao sa svojim najvanijim poslovima. Morali bi se esto podsjetiti na tu usporedbu koju sam esto upotrebljavao. Jako pametni svjetski ljudi misle: o, ti antropozofi; to je tek jedna sekta sa svim tim fantastinim stvarima, sa svim tim ludostima u njihovim glavama. Obrazovani dio ovjeanstva ne bi se trebao uznemiravati oko toga. Ovaj "obrazovani dio ovjeanstva" danas misli o tom podzemnom, sektakom okupljanju antropozofa i teozofa na isti nain - iako vremenom izmijenjenim kako su Rimljani, ti znameniti Rimljani, osjeali dok se irilo hrianstvo. Razlika je u tome to su u to vrijeme hriani morali da budu dolje u katakombama; gore, na zemlji, stvari su ile onako kako su to ti znameniti Rimljani smatrali za jedino ispravno, dok su snivajui hriani bili dolje. Za par stoljea ovo se promijenilo. Rimljanstvo je poieno, i ono to je bilo dolje u katakombama izdiglo se gore. Ono to je upravljalo civilizacijom bijae odbaeno. Ovakve usporedbe moraju jaati nae snage, one moraju ivjeti u naim duama tako da u njima iznaemo snagu, poto jo uvijek mi moramo da radimo u malim krugovima. Ali, pokret koji je karakteriziran ovom antropozofskom strujom mora si razviti onu snagu, da se, isto tako, stvarno moe pojaviti. Jednom izronivi, budimo uvjereni, ona nailazi na malo razumijevanja za svoju duhovnu osnovu. Meutim, usprkos tome mi se moramo vraati iznova i iznova u mislima na to, kakvo je bilo ivljenje ranih hriana u rimskim katakombama. Uprkos injenici da se ono odvijae pod zemljom - u puno veem stepenu no isto antropozofskog pokreta danas - ono je ipak iznalo put na povrinu. I mnogi unutar ovog antropozofskog pokreta, koji su doli do

razumijevanja duhovnih predstava, ve su si zasnovali mogunost - u oblasti u kojoj se ove duhovne predstave, koje ovdje jesu mudrost, otkrivaju kao svjetlo zbliavanja s tom svjetlou. I moramo kazati opet i opet, da meu lanstvom koje radi zajedno u antropozofskom pokretu, stoje, jedni uz druge, oni koji su u fizikom svijetu i oni koji su ve gore, u natulnom svijetu, koji su ve proli kroz vratnice smrti, i koji su danas uvari onoga to se ovdje zadobilo kao spiritualna mudrost. U vezi s time, moemo razmiljati o velikom broju lanova ije due obitavaju u natulnom. Ovoga trenutka se sjeamo gospoice Sofije Stinde, jedne od naih vjernih saradnica prilikom izgradnje graevine u Dornachu. Sjetit emo se nje danas, jer se ovih dana, prije jedne godine, dogodila njezina fizika smrt, koja je, u natulnome, roendan za duhovni ivot. Ono to je vano, moji dragi prijatelji, jeste da mi zaista teimo da stojimo unutar ustanovljenog antropozofskog pokreta, produbljujui u sebi osjeanje da zadobivamo konkretne predstave o duhovnom svijetu preko onoga to je stvarno sjedinjeno s nama. Ovo su sada teka vremena. Znamo, da jo tea vremena dolaze. Ali, kakve god prilike da su to se tie naega zajednitva na fizikom planu, koliko god, vie ili manje, e vremena protei dok se opet ne sretnemo, dozvolite mi da vam kaem, da se mi elimo osjeati zajedno i misliti zajedno ak i ako smo prostorno odvojeni jedni od drugih. Mi elimo biti uvijek zajedno u naim duhovnonaunim nastojanjima.