Glavni naglasci patristike literature Music in early Christianity.

Highlihts of patristic literature

UDK: 78:281.1 783.2+783.51 Pregledni znanstveni rad Primljeno: 2/2012.

Anto Kovai GLAZBA U RANOM KRANSTVU

21
1 12.

Saetak Ovaj lanak prikazuje osnovne karakteristike poimanja glazbe u ranokranskoj literaturi i smjernice oblikovanja glazbene prakse u ranom kranstvu, u bogosluju i izvan njega. Istaknuta karakteristika fragmenata o glazbi u patristikoj literaturi polemika je protiv poganskih glazbenih obiaja, osobito protiv upotrebe glazbenih instrumenata. Ranokranski oci gotovo su jednoduno iskljuili instrumente iz kranske upotrebe. Instrumenti su, ipak, integrirani u teologiju kao sredstvo u alegorijskoj interpretaciji i duhovnoj pouci. U teologiji se bogosluno pjevanje shvaa kao duhovna rtva prema ispraznim krvnim i materijalnim rtavama antikih religija, a jednoglasje postaje simbol i odraz jedinstva kranske zajednice u Bogu, i stoga ideal oblikovanja bogoslunog pjevanja. Svrha bogoslunog pjevanja ne smije biti estetski uitak, jer on dovodi u pitanje duhovnu vrijednost ina. Ranokranski oci u potpunosti su prihvatili antiki sustav naobrazbe u kojemu je glazba bila vaan sastavni dio, kao obrazovni predmet intelektualnog, a ne praktinog karaktera. Sv. Augustin napisao je djelo De musica, traktat o glazbi kao obrazovnoj disciplini. U tom djelu on iz razlaganja o glazbenim strukturama postupno dolazi do teolokih zakljuaka. Autor ovoga lanka smatra da poimanje glazbe u ranom kranstvu rasvjetljuje temeljne principe po kojima se razvilo gregorijansko pjevanje. Vanost istraivanja ranokranske glazbe dolazi iz vanosti uloge gregorijanskog pjevanja u povijesti zapadnoeuropske glazbe.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

Kljune rijei: ranokranska glazba, ranokransko pjevanje, ranokranski oci, jednoglasje, gregorijansko pjevanje, poganska glazba, glazbeni instrumenti

Uvod
Pojam ranog kranstva vremenski nije strogo odreen. Obino taj period podrazumijeva prva tri stoljea poslije Krista, a kao dogaaj koji oznauje kraj razdoblja uzima se Milanski edikt 313. godine, ili prvi ekumenski sabor u Niceji 325. Pitanje glazbe zahtijeva drugaije vremensko razgranienje, pa se okvirno uzima sredina 5. stoljea poslije Krista za kraj razdoblja. Tomu je glavni razlog homogenost tog perioda u razvoju kranske glazbe: slinost pitanja i problema zahtijeva isti okvir obrade. Od kraja 5. stoljea ve nastupa vrijeme srednjeg vijeka, koje zahtijeva vlastitu obradu. Znaajniji interes za istraivanje ranokranske glazbe javlja se krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Danas postoji znatna koliina ope literature, u kojoj se o tom podruju neto govori, dok je broj originalnih istraivanja, koja su dala vaan doprinos, razumljivo, znatno manji.1 Glavnu potekou istraivanja glazbe ranoga kranstva predstavlja nedostatak glazbenih zapisa ne moemo predoiti kako su zvuali napjevi koji su se pjevali u to vrijeme u crkvi i izvan nje. Stari Grci imali su vrstu notnog pisma, i ak je sauvan jedan kranski himan sa zapisanom melodijom (pronaen u Oxyrhynchusu u Egiptu), ali iz jednog dokumenta ne moemo izvlaiti nikakve ope zakljuke. Drugu veliku potekou predstavlja literatura o glazbi nju ine brojni fragmenti
1

22

Navest emo ovdje nekoliko najvanijih djela iz ovoga podrukja (kronoloki od starijih prema novijima), koja predstavljaju polazite za istraivanje. Razumljivo, novija istraivanja imaju veu vrijednost, jer integriraju prethodne spoznaje i donose nove. Posljednja dva autora, Quasten i McKinnon, trenutno su vjerojatno najvei autoriteti u ovom podruju. P. Wagner, Einfhrung in die gregorianischen Melodien: ein Handbuch der Choralwissenschaft, Leipzig, 1895.; F. Leitner, Der gottesdienstliche Volksgesang im jdischen und christlichen Altertum, Freiburg im Breisgau, 1906.; F. J. Dlger, Sol salutis: Gebet und Gesang im christlichen Altertum, Mnster, 1920.; J. Quasten, Musik und Gesang in den Kulten der heidnischen Antike und christlichen Frhzeit, Mnster, 1930.; J. McKinnon, The Church Fathers and Musical Instruments (doktorska disertacija), New York 1965.; J. McKinnon, Music in Early Christian Literature, Cambridge New York, 1987. Ovo posljednje djelo je kompilacija fragmenata iz patristikih djela, u engleskom prijevodu.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

raspreni posvuda u moru patristike literature, jer je tipian govor o glazbi kod crkvenih otaca usputni osvrt unutar sasvim druge teme. Rasprenost fragmenata oteava pronalaenje i sagledavanje cjeline problematike. Istraivanje pitanja ranokranske glazbe svoj glavni smisao ima u okviru ireg konteksta koji se tie razvoja gregorijanskog pjevanja i temeljnih principa razvoja duhovne glazbe uope u kranstvu. Dotjeranost i profiliranost gregorijanskog stila pokazuju da je taj stil izgraen planirano i svjesno, i da njegova svojstva imaju usku vezu sa kranskom teologijom i duhovnou. Velika briga Crkve oko njegovanja gregorijanskog stila i irenja te vrste pjevanja od 7. do 10. stoljea ukazuje na vjerojatnost da se ta linija razvoja protee unatrag do poetaka kranstva, gdje su odreene temeljne osobine gregorijanskog pjevanja (jednoglasje, suzdranost melodije) i drugih oblika (himana, psalama). Vanost ovog pitanja poveava injenica uloge gregorijanskog korala u razvoju zapadnoeuropske glazbe: iz korala se razvila polifonija, a iz polifonije dursko-molski tonalitetni sistem i funkcionalna harmonija koji predstavljaju (izuzevi avangardu 20. stoljea) temeljni okvir glazbenog stvaralatva sve do danas. Ovaj rad u saetom obliku prikazuje glavne karakteristike shvaanja i prakticiranja duhovne i svjetovne glazbe u ranom kranstvu. Ranokranski pisci u veini se glazbenih pitanja ne razlikuju mnogo u stavovima, pa primjeri iz patristike literature doneseni u pojedinim tematskim cjelinama predstavljaju model u okviru kojeg postoji jo mnogo slinih primjera koji nisu citirani ili parafrazirani. Glazba
u

23

Novom

zavjetu

Za razliku od Staroga zavjeta u kojemu nekoliko stotina redaka sadrava pojmove vezane za glazbu, u Novom Zavjetu nalazimo vrlo malo informacija koje se tiu glazbe. Evanelja, Djela apostolska i poslanice tek na nekoliko mjesta spominju pjevanje, dok, izuzev Knjige Otkrivenja, nema spomena o instrumentima i njihovoj upotrebi. Evanelja izvjeuju da je Isus s uenicima nakon posljednje veere zapjevao hvalospjeve (Mt 26,30; Mk 14,26). Vjerojatno je to bio Halel (Ps 113118 i 136) koji se po idovskom obiaju pjeva na pashalnoj veeri.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

24

U Djelima apostolskim Luka je zabiljeio da su Pavao i Sila u zatvoru u Filipima pjevali hvalu Bogu, nakon ega se dogodio potres, udesno osloboenje i obraenje tamniara koji ih je uvao (Dj 16,2532). Pavao kranima u Efezu i Kolosima savjetuje da psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama meusobno razgovaraju, u mudrosti pouavaju i urazumljuju, te od srca pjevaju hvalu Bogu (Ef 5,19; Kol 3,16) . Ovdje se moda radi o karizmatskim improvizacijama za vrijeme bogoslunih sastanaka. Instrumenti se u Novom zavjetu spominju jedino u Otkrivenju (harfa, citra: 5,8; 14,2; 15,2), u sklopu vizija nebeskog bogotovlja. Oni su tu dio ire slike koja ima simbolino znaenje, ali moglo bi se pretpostaviti da su u Ivanovu viziju uli jer su moda u stvarnosti upotrebljavani u liturgiji kranske zajednice. Meutim, tu pretpostavku zasada je nemogue dokazati. Novi zavjet ne prua dakle dovoljno materijala iz kojeg bismo rekonstruirali poimanje glazbe i glazbenu praksu evanelja i prve kranske zajednice. Meutim, s vremenskim odmakom taj se materijal poveava, stoga konkretniji odgovor o glazbi nalazimo u prvim stoljeima kranstva.

Logik ThysA: Duhovna

rtva

Poetak kranstva karakterizira naglaena produhovljenost vjere, odnosno odbacivanje tereta izvanjskih religioznih formalnosti i rituala i stavljanje naglaska na unutarnju istou i ispravnost srca, na istinsko bogotovlje duha. Zaokret se dogaa najprije na pitanju idovskog obrezanja, kojemu Pavao suprotstavlja obrezanje srca (Rim 2,2829; Gal 5,6; Fil 3,3). Pavao se na mnogo mjesta u svojim poslanicama trudio objasniti suvinost Zakona za one koji su iznutra osloboeni. Potreba za autentinom duhovnom praksom, lienom ritualizma i formalizma, koja ovjeka istinski povezuje s Bogom, oituje se esto u formulacijama koje sadravaju pojmove duh, srce, u duhu, u srcu, duhovan i slino. Kranski pisci, poevi od Pavla, esto se i u raznim kontekstima slino izraavaju, naglaavajui uvijek da vrijednost religioznog ina dolazi iz unutarnje raspoloivosti duha, a ne iz iste izvanjske forme.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

U suprotnosti s krvnim i drugim rtvama antikih religija grka je filozofija razvila uenje o duhovnoj rtvi (logik thysa) koje odbacuje prazni formalizam obreda i zahtijeva unutarnje bogotovlje ljudskog duha. Kranstvo preuzima pojam duhovne rtve i primjenjuje ga u skladu s vlastitom teologijom.2 Razgovarajte meu sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu, kae Pavao u Poslanici Efeanima (Ef 5,19; slino u Kol 3,16). U ovim rijeima jasno dolazi do izraaja da Pavao pjevanje smatra vrijednim sredstvom bogotovlja, no istodobno se izmeu redaka nasluuje stav koji e se kasnije u kranstvu dodatno razraditi i zaotriti: izraz u srcu neizravno ukljuuje i opomenu protiv isto estetskog uivanja u pjevanju. Ranokranski stav prema pjevanju kao elementu bogosluja time je jasno izreen: pjevanje moe biti dio bogotovlja samo kao izraz unutarnje pobonosti. Zahtjevi koje ranokranska teologija i duhovnost stavljaju pred bogotovno pjevanje podrazumijevaju dobru mjeru unutarnje sabranosti, discipline, i donekle odricanja od estetskog uitka. Djelomino se moda i iz te injenice razvilo shvaanje da je bogosluno pjevanje jedna vrsta rtve, koja stoji nasuprot starozavjetnim i poganskim obrednim rtvama. Za ilustraciju moe posluiti odlomak iz osme knjige Sibilinskih proroanstava,3 gdje je izraena otra suprotnost izmeu poganskih rtvi i kranskog pjevanja kao Boga dostojne slube: Ne pribliavajmo se unutranjosti hrama, niti rtvujmo slikama, niti ih astimo zavjetima, niti opojnim mirisom cvijea, niti sjajem svijea, niti ih ukraujmo zavjetnim darovima, niti palimo kd pred rtvenicima; ne izlijevajmo krv zaklane ovce pred rtvovanog bika kao otkupninu za zemaljske grijehe; parom mesa koje prodire vatra i odvratnim smradom ne zagaujmo
2 3

25

Usp. J. Quasten, nav. dj., str. 69. Oracula Sibyllina, u prijevodu Sibilinska proroanstva, zbirka je prorokih tekstova koja je u rimskoj religiji uivala ugled jo od 5. st. pr. Kr. (a moda i od ranije). idovska religiozna propaganda iskoristila je taj literarni oblik, pa je nastala idovska verzija Sibilinskih proroanstava. Ta vrsta literature doivjela je procvat krajem 1. st. po. Kr. Krani su preuzeli tu idovsku literaturu, unosei interpolacije i nove dijelove kranskog sadraja i ta je literatura cvala u 2. st. po. Kr. Dananja zbirka Oracula Sybillina produkt je judeokranske apokaliptike. Meu kranskim piscima ovu su zbirku cijenili Teofil Antiohijski, Klement Aleksandrijski i Laktancije. Usp. T. J. agi-Buni, Povijest kranske literature, Zagreb, 1976., str. 228.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

26

isti svijetli zrak. Nego radujui se ista srca i zahvalna duha, s obilnom ljubavi i dareljivim rukama, ljupkim psalmima i svoga Boga dostojnim pjesmama, slavit emo tebe, besmrtni i vjerni Boe.4 Tertulijan takoer opisuje duhovnu rtvu, kojoj su bitni sastavni dio psalmi i himni: Mi smo istinski klanjatelji i istinski sveenici, koji, molei se u duhu, u duhu prinosimo rtvu molitve, kao prinos Bogu vlastit i njemu ugodan. Pobona srca puna vjere, pripremljena istinom, neoskvrnjena u nedunosti, ista u neiskvarenosti, okiena milosrem, to smo duni donijeti na oltar Bogu, u procesiji dobrih djela, praenih psalmima i himnima.5 Bogosluno pjevanje u formi psalama i himana postaje dakle dio duhovne rtve koja se u ranom kranstvu shvaa kao istinski prinos Bogu, nasuprot ispraznim poganskim krvnim rtvama. To je jedna od teolokih stavki koje e imati odluujuu vanost u oblikovanju stila ranokranske glazbe: bit e iskljueni svi elementi koji pobuuju viak estetskog uitka (kromatika, suvini melizmi, ritam, vieglasje), kao i beskompromisno zabranjena svaka upotreba instrumenata u bogosluju, zbog njihove nespojivosti s idealom duhovne rtve i povezanosti s poganskim rtvama i tovanjem idola. Tako Klement Aleksandrijski o karakteru bogoslune melodije kae: Neka budu doputene samo umjerene melodije, a gipke melodije treba drati to dalje od naih snanih dua. Takve svojim uvijanjem navode na slabost i razuzdanost, ali ozbiljne i umjerene melodije uvaju od drskosti i pijanstva. Obojene melodije stoga neka se prepuste bezbojnim pijankama i nakinurenoj muzici.6

5 6

Oracula Sibyllina VIII., 487500, nav. prema: J. McKinnon, Music in Early Christian Literature, br. 40, str. 26. Navoenje djela patristike literature u ovom lanku: iza autora i djela stoji mjesto u samom djelu (knjiga, poglavlje, redak), dio u zagradi oznaava mjesto odlomka u Migne izdanju patristikih djela, a na kraju je izvor iz kojeg je preuzet odlomak i Migne-referenca. To je najee J. McKinnon, Music in Early Christian Literature, a zbog uestalosti u daljnjem tekstu za to djelo navodit emo kraticu: MECL. Tertullianus, De oratione, 28 (PL I., 1195), nav. prema: J. Quasten, nav. dj., str. 80. Clemens Alexandrinus, Paedagogus II., IV. (PG VIII., 445), nav. prema: MECL, br. 55, str. 34

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

Una voce: jednoglasje kao izraz mistinog jedinstva kranske

zajednice

Nije poznato je li u antikom svijetu postojalo vokalno vieglasje, ali na podruju instrumentalne glazbe postoje dokazi da jest. Pored toga, instrumentalna pratnja vjerojatno nije ila unisono s glasom.7 Heterofonija,8 uobiajena dakle u glazbenoj praksi antike, za rano kranstvo nije neutralna injenica. Rano je kranstvo odbacilo instrumentalnu glazbu ponajprije jer je ona bila nerazdvojni dio tovanja poganskih bogova, ali za to postoji i teoloki razlog: heterofonija je naime stajala u otroj suprotnosti s idejom boanskog jedinstva i kranskog zajednitva. Neopitagorejski polaritetni pojmovni parovi, poput jedinstvo-razjedinjenost, svjetlo-tama, dan-no, ivotsmrt i slino, uli su u kransku upotrebu s dualistikim znaenjem u smislu dobro-zlo.9 Tako su pojmovi jedinstva i harmonije shvaeni pozitivno, nasuprot viestrukosti i disharmoniji koje imaju negativno znaenje i takvo je poimanje primijenjeno i na glazbu. Odbacivanje heterofonije i polifonije i tenja k to izrazitijem jednoglasju rezultat je shvaanja da je jednoglasje izraz jednoduja, to jest duboke povezanosti unutar kranske zajednice, kao i izraz jedinstva u samome Bogu, u nebeskoj Crkvi, te, napokon, jedinstva izmeu zemaljske i nebeske Crkve i Boga. Ranokranski pisci esto govore o idealu mistinog jedinstva zajednice koje se mora ogledati u bogoslunom pjevanju na doslovan nain. To potvruju esto ponavljane sintagme: jednim glasom, kao iz jednih usta, kao jedno bie/tijelo i slino. Klement Aleksandrijski govorei o idealu mistinog jedinstva upotrebljava pojmove harmonije i jednoglasja u prenesenom znaenju: Nastojmo k tome da mi, koji smo mnogi, primjereno jedinstvu jednog bia, budemo povezani jednom ljubavlju. inei dobro, na slian nain teimo k ujedinjenju. Jedinstvo mnogih, koje je iz vieglasja i rasprenosti dospjelo u boansku
7 8

27

Usp. J. Quasten, nav. dj., str. 91 Heterofonija u antici oblik vieglasja s istodobnim izvoenjem raznih varijacija iste melodije, glasovima, instrumentima ili u kombinaciji jednih i drugih. Polifonija je znatno noviji pojam i oznaava sloenije vieglasje, s melodijama koje nisu varijacija jedne iste melodije, nego su razliite samostalne ili kao pratnja glavnoj melodiji. Usp. J. Quasten, nav. dj., str. 93

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

harmoniju, postaje jedan glas, koji, slijedei zborovou i uitelja u jednoj istini uzvikuje: Abba! Oe!10 Ivan Zlatousti ali se na brbljanje u crkvi jer se na taj nain gubi mistino jedinstvo, kojem je pjevanje psalama sredstvo i izraz, te zakljuuje: I doista, u crkvi mora biti samo jedan glas, kao to tu nije vie nego jedno tijelo. (...) Pjeva pjeva psalme sam, i dok svi odgovaramo, zvuk dolazi kao iz jednih usta.11

Problem
28
pjevanju

estetsko-glazbenog uitka u bogoslunom

Prva desetljea kranstva obiljeena su jakim duhovnim zanosom, te, metaforiki reeno, pogledom neprekidno uprtim u nebo. Izostao je oekivani Kristov dolazak i kraj zemaljske povijesti, ali ukorijenio se, barem u slubenoj teologiji i duhovnosti, duh relativizirajueg vrjednovanja ovozemaljskih stvari: sve u emu se ne moe nai neka uoljivija veza s nebom, ako nije zlo, jest bezvrijedno i nepotrebno. Iz takvog shvaanja problematine postaju mnoge stvari, a posebno pitanje uitka, koje se ne tie samo jasnih sluajeva kao to je neumjerenost, razuzdanost i nemoral, u kojima se uitak vrjednuje kao teak grijeh, nego i posve bezazlenih kao to je uivanje u pjevanju, gdje se ne postavlja toliko pitanje grjenosti, nego duhovne korisnosti. Ilustrativna je u tom smislu anegdota o pustinjskom opatu Pambu, koji je svog uenika poslao u Aleksandriju da proda monake proizvode. Momak je tih dana spavao u jednoj prostoriji pokrajnje lae jedne crkve, pa je imao priliku uti liturgiju koja se tu obavljala i ostao oduevljen pjevanjem psalama, ali istodobno i razoaran to se takvo to u njegovu samostanu ne prakticira. Kad se vratio, opat je na njemu primijetio promjenu te ga pitao je li imao kakvu kunju u gradu. Mladi brat je objasnio o emu se radi i odmah dobio lekciju: Jao nama, sinko! Doli su dani kad se monasi okreu od trajne hrane Duha Svetoga koja im se daje, a predaju se pjesmama i napjevima. Kakvo je to obraenje? Kako se iz tropara mogu roditi suze? Kako e monah postii pokajanje
10 11

Clemens Alexandrinus, Protrepticus IX. (PG VIII., 200), nav. prema: J. Quasten, nav. dj., str. 94 Iohannes Chrysostomus, In I. Corinthios, Hom. XXXVI., 56 (PG LXI., 313315), nav. prema: MECL, br. 184, str. 86.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

ako u crkvi ili svojoj eliji stoji i die glas kao govedo? (...) Vidjet e, kaem ti, sinko, doi e dani kad e krani unititi svete spise i umjesto njih pisati tropare....12 Pitanje pjevanja izazvalo je jednu vrstu unutarnjeg konflikta u duhovnoj teologiji ranoga kranstva. Pjevanje se s jedne strane oituje kao privilegirani oblik molitve kakvim se koristio sam Isus i koji izvrsno odgovara idealu duhovne rtve te predstavlja izraz mistinog jedinstva kranske zajednice, dok s druge strane u sebi sadri uitak, koji za duhovnost ranog kranstva nikad nije bio jednostavno pitanje. Najjasniji i najpoznatiji izraz ove dileme dao je sv. Augustin u svojim Ispovijestima gdje se u zanimljivu razmiljanju o uitku osjeta sluha nekoliko puta koleba izmeu toga je li u pjevanju vea duhovna korist ili duhovna teta. On u pjevanju osjea estetski uitak i zbog toga krivnju jer smatra da pritom manju vanost daje sadraju teksta koji se pjeva. uvajui se te napasti, nekad pomisli da bi najbolje bilo dokinuti pjevanje u crkvi. Ne moe, meutim, zanemariti veliku korist koju je od pjevanja imao u danima svoga obraenja, kad su mu napjevi koje je sluao u crkvi tjerali suze na oi i budili u njemu istinska duhovna uvstva. Na kraju zakljuuje: Tako se kolebam izmeu opasnosti osjetilne naslade i doivljaja spasonosnog djelovanja, i sve sam vie sklon da odobrim obiaj pjevanja u Crkvi, ne iznosei dakako neopozivo miljenje; tako se slabiji duh moe preko ugodnosti sluanja podii do uvstva pobonosti. Ali ipak, kad mi se dogodi da me vie dira samo pjevanje nego rijei koje se pjevaju, onda ispovijedam grijeh koji zasluuje kaznu, i tada bih volio da ne ujem pjevae.13 Aleksandrijski biskup Atanazije, o kojem u istom tekstu Augustin kae kako je itau psalama naredio da psalme izgovara tako slabim mijenjanjem glasa da je to bilo slinije itanju nego pjevanju, smatra da onaj tko psalme pjeva radi uitka, a ne kao izraz unutarnjeg sklada duha, zasluuje prijekor.14

29

12

13 14

J. Quasten, nav. dj., str. 147148. Ova anegdota je apokrifnog karaktera i potjee vjerojatno iz estog stoljea. Ne odgovara povijesnim injenicama s obzirom na praksu pjevanja u monakom ivotu, jer su upravo egipatski pustinjski monasi odigrali vanu ulogu u razvoju psalmodije. Anegdota ipak prikazuje jednu stranu istine, jer je nastala iz kranskog pera i predstavlja izraz asketskih tendencija u poimanju glazbe u prvim stoljeima kranstva. Usp. MECL, str. 9. Augustin, Ispovijesti, Zagreb, 1973., str. 237. Athanasius, Epistula ad Marcellinum 29.; PG XXVII., 4041, nav. prema: MECL, br. 100, str. 53.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

30

Izidor Peluzijski prigovara protiv enskog pjevanja u crkvi: premda su, kae on, apostoli izriito rekli da se ene mogu ukljuiti u pjevanje, jer e tako u crkvi biti manje prie, ta se boanska odredba okrenula u svoju suprotnost. Veini je ljudi to prilika za grijeh i rasputenost, budui da ne postiu pobonih uvstava, nego im slatkoa melodije pobuuje strasti, te crkvu ne razlikuju od pozornice. Izidor stoga smatra da bi enama trebalo zabraniti pjevanje u crkvi.15 Augustin, kao najvei teolog ranog kranstva, vjerojatno je presudno utjecao na pitanje glazbe u crkvi. U njegovu dvoumljenju prevagnuli su argumenti za pjevanje. Iako ima razloga koji ne idu u prilog praksi pjevanja, kae on, oni su neznatni, a mnogo je vea korist za one koji to ozbiljno shvaaju. Uz to jo i Pisma podravaju himne i psalme, kao to su ih i sam Isus i apostoli prakticirali. Ta se praksa moe ostvarivati na razliite naine i raznoliko poticati duu na pobonosti i boanske osjeaje, kae Augustin, i zakljuuje da ne vidi to bi drugo u kranskoj zajednici bilo bolje i blagoslovljenije.16 Da je Augustin bio stroi kao Atanazije ili Izidor Peluzijski, te se odluio protiv pjevanja, zbog utjecaja koji je imao, vrlo je mogue da bi povijest zapadno-europske glazbe drukije izgledala. Crkveni su oci osjeali potrebu teoloki izii na kraj s problemom uitka u pjevanju i eventualnim potekoama koje iz toga mogu proizii. Ponajprije, emu uope pjevanje, ako se bez njega moe, jer nije bitno za ovjekovo spasenje? Jedan od modela kojim se u ranom kranstvu (a i kasnije) rjeavalo pitanje neega to je neizbjeno, a prema duhovno-teolokim shvaanjima negativno, nesavreno ili suvino, taj je da Bog to doputa radi nekog veeg dobra ili iz razumijevanja prema ljudskoj slabosti. Tako je pjevanje jedna vrsta zgodne varke kojom ljudi lake upijaju duhovni sadraj, koji bi inae bez pjevanja s veim naporom prihvaali. U tom smislu kae Bazilije Veliki: to je uinio Duh Sveti kad je vidio da se ljudska vrsta ne privodi lako k vrlini, i da zbog nae sklonosti uitku malo vanosti dajemo duhovnom ivotu? Pomijeao je slatkou napjeva s duhovnim sadrajem, kako bismo ljupkou i lakoom
15 16

Isidorus Pelusiot, Epistula I., 90 (PG LXXVIII., 244245), nav. prema: MECL, br. 121, str. 61 Augustinus, Epistula LV., 3435 (PL XXXIII., 221), nav. prema: Augustinus, Letters, u: P. Schaff (ur.), Nicene and Post-Nicene Fathers (svez. I./1), Grand Rapids, Michigan, 1988., str. 315.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

melodije nesvjesno upili blagodati rijei, ba kao to pametni lijenici au premau medom kad vrlo gorak lijek daju nekom izbirljivom. Tako nam je izumio te skladne melodije psalama, kako bi oni koji su stvarno djeca kao i oni koji su mladi svojim ponaanjem, dok naizgled samo pjevaju, zapravo vjebali svoje due. Jer nitko od tih mnogobrojnih ravnodunih ljudi nikad ne izie iz crkve lako pamtei neko naelo apostola ili proroka, ali pjevaju tekstove psalama kod kue i u javnom ivotu.17 Istu ili slinu misao razlau i neki drugi pisci, primjerice Ivan Zlatousti: Kad je Bog vidio da je veina ljudi lijena i da duhovnom tekstu pristupaju s oklijevanjem i podvrgnuti naporu bez zadovoljstva elei tu zadau uiniti ugodnijom i olakati osjeaj napora pomijeao je melodiju s prorokim tekstom, kako bi, zavedeni ritmom i melodijom, svi uputili svete himne njemu s velikom gorljivou.18 Kranin dakle ne pjeva ponajprije da bi ugodio svojim uima, nego kroz ugodu sluha lake primio sadraj svete rijei. On ne pjeva ni da bi ugodio Bogu, jer, kako kae Zlatousti, Bog kojemu nisu trebale rtve Staroga zavjeta, nego ih je dopustio jer su ljudima tog vremena takvi obredi bili prikladan oblik bogotovlja, na isti nain ne treba ni kranskih duhovnih pjesama, nego ih prihvaa jer eli nae spasenje.19 Stoga treba dati apsolutnu prednost rijei pred melodijom, pjevati s razumijevanjem, pjevati srcem, a ne glasom, uivati u rijeima, a ne u zvuku, pouava Jeronim.20 O psalmima i himnima dok se pjevaju u srcu treba razmiljati, te pjevati samo ono to je predvieno da se pjeva, kae Augustin.21 Pravo je kransko pjevanje odraz unutarnje harmonije u ovjeku, sklada meu mislima njegove due, smatra Atanazije.22

31

17 18 19 20 21 22

Basil the Great, Homilia in psalmum I. (PG XXIX., 212), nav. prema: MECL, br. 130, str. 65. Chrysostomus, In psalmum XLI., 1 (PG LV., 156), nav. prema: MECL, br. 164, str. 80 Chrysostomus, In psalmum VII., 15 (PG LV., 104), nav. prema: MECL, br. 162, str. 79. Hieronymus, Commentarium in epistulam ad Ephesios III., V., 19 (PL XXVI., 528529), nav. prema: MECL, br. 333, str. 145. Augustinus, Epistula CCXI., 7 (PL XXXIII., 960), nav. prema: MECL, br. 379, str. 164 Athanasius, Epistula ad Marcellinum 29 (PG XXVII., 4041), nav. prema: MECL, br. 100, str. 53.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

Cijelu problematiku slune ugode i duhovne koristi u pjevanju najjednostavnije je rijeio i najjezgrovitije sroio Augustin: Voce cantamus ut nos excitemus, corde cantamus ut illi (Deo) placeamus.23

Glazbeni pojmovi kao sredstvo alegorijske duhovne pouke

Alegorijska interpretacija teksta (alegoreza) u ranom je kranstvu omiljen nain izlaganja smisla svetopisamskih odlomaka, i ona je svoju primjenu nala i na podruju glazbenih pojmova. U najveem broju takvih alegoreza u pitanju su instrumenti, osobito kitara i psalterij, u kojima kranski pisci nalaze slikovite paralele s ovjekovom duom i tijelom, njegovim odnosom prema Bogu i slino. Tako Pseudo-Origen, tumaei poznati stih psalma Slavite Gospodina na harfi, na liri od deset ica veliajte njega (Ps 33,2) kae: Kitara je zapravo dua pokrenuta Bojim zapovijedima; psalterij je isti um koji pokree duhovno znanje. Glazbeni instrumenti Staroga zavjeta nisu za nas neprikladni ako ih shvatimo na duhovan nain: u prenesenom smislu tijelo se moe nazvati kitarom, a dua psalterijem, jer se mogu usporediti s mudrim ovjekom koji na prikladan nain koristi i udove tijela i sposobnosti due poput ica.24 Na drugom mjestu isti pisac proiruje tumaenje i na druge instrumente. Truba je tako kontemplativni um koji je prihvatio duhovno nauavanje, a bubanj simbolizira smrt pohlepi u estitom ivotu. Ples je simfonija razumnih dua koje su ujedinjene i meu kojima nema razdora. Instrument je openito Crkva Boja, koju ine kontemplativne i aktivne due, a inela koja dobro zvui aktivna je dua, koja je obuzeta eljom za Kristom. Mnogo ica koje su harmonino ugoene predstavljaju mnoge zapovijedi i uenja o razliitim stvarima, koja su meusobno usklaena. Onaj koji govori jezikom ljudskim i aneoskim, ali nema milosra, inele su koje loe zvue.25

32

23 24 25

Glasom pjevamo da pobudimo sebe, srcem pjevamo da se svidimo njemu (Bogu). J. Quasten, nav. dj., str. 145. Pseudo-Origenes, Selecta in psalmos XXXII., 23 (PG XII., 1304), nav. prema: MECL, br. 68, str. 38. Pseudo-Origenes, Selecta in psalmos CL, 35 (PG XII., 16841685), nav. prema: MECL, br. 69, str. 39.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

Ivan Zlatousti savjet o suvinosti muziciranja na glazbalima pretvara u alegorijsku pouku: Nema potrebe za kitarom, niti zategnutim icama, niti za trzalicom i vjetinom, niti za bilo kojom vrstom glazbala; nego ako eli, naini kitaru od sama sebe, mrtvei udove svoga tijela i stvarajui punu harmoniju izmeu tijela i due. Jer kad tijelo ne udi protiv duha, nego se podlae njegovim zapovijedima, te ustraje na putu plemenitu i vrijednu divljenja, ti tada stvara duhovnu melodiju.26 Ambrozije u kitari vidi tijelo, a ljudski glas usporeuje sa srcem: Kao to onaj tko redovito svira kitaru, ako vidi da je teko oteena, zapravo neupotrebljiva, polomljena i oputenih ica, nee li je ostaviti, te ne osjeajui potrebu za njezinim ritmom, nai zadovoljstvo u vlastitom glasu; tako bi ovjek trebao pustiti kitaru svoga tijela da otpoine, i nai radost u svome srcu.27 Neki ranokranski pisci u samoj grai instrumenta prepoznaju simboliku koja upuuje na duhovno znaenje. Hilarije iz Poitiersa u obliku i grai psalterija, instrumenta za koji se vjerovalo da je Davidu sluio za skladanje psalama, vidi potvrdu proroke duhovnosti psalama. Za psalterij kae Hilarije da je jedinstven u tom smislu to je najuspravniji meu svim instrumentima, i to nema nikakvih zakrivljenja, te naglaava injenicu da se glazbena harmonija na tom instrumentu ne proizvodi aktiviranjem njegovih donjih dijelova, pa iz toga izvlai simboliku usmjerenosti k nebeskim stvarima.28 I kod nekih drugih pisaca moe se nai slina alegoreza psalterija ili kitare u interpretaciji psalamskih redaka u kojima se ti instrumenti spominju. Augustin primjerice pouava da je bitna razlika izmeu kitare i psalterija ta to kitara rezonantnu kutiju ima s donje strane, a psalterij s gornje. Kitara tako oznauje ovjekove zemaljske vrline, a psalterij vie duhovne, poput kontemplacije.29 Tertulijan donosi zanimljivu usporedbu due s hidraulikim orguljama. Dua koja je u svojoj unutarnjoj raznolikosti
26 27 28 29

33

Chrysostomus, In psalmum XLI., 2 (PG LV., 158), nav. prema: MECL, br. 169, str. 81. Ambrosius, De Jacob et vita beata I., VIII., 39 (PL XIV., 614), nav. prema: MECL, br. 287, str. 129. Hilarius Pictaviensis, Instructio psalmorum 7 (PL IX., 237), nav. prema: MECL, br. 269, str. 123. Augustinus, In psalmum XXXII., II., S. 1,5 (PL XXXVI., 279280), nav. prema: MECL, br. 355, str. 156.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

34

jedno jedinstveno bie, podsjea na hidraulike orgulje koje imaju sloenu grau mnoge dijelove, spojeve, odjeljke, zvuk, raznolikost tona, redove cijevi a ipak su jedan entitet. K tomu jo i zrak, nastavlja Tertulijan, premda se potiskom vode kree u razliitim smjerovima, kroz mnoge komore, ostaje jedna supstancija u raznolikim funkcijama.30 Neke glazbene alegoreze doista su udne. Za Ambrozija je muenitvo majke i njezinih sedam sinova, opisano u knjizi Makabejaca, figurativna glazba. Koja je to kitara mogla objaviti slau pjesmu, od njezinih sedam sinova u njihovoj konanoj agoniji? (...) U njihovim izmrcvarenim tijelima poredanim jedno do drugoga moete vidjeti ice instrumenta, u njihovim pobjednikim izdasima moete uti zvuanje psalterija od sedam ica.31 Klement Aleksandrijski, Origen i Atanazije u evaneljima vide trube koje odjekuju i iji se glas iri. Klement u glavnim svetim spisima, Zakonu, Prorocima i evaneljima, vidi jednu veliku crkvenu simfoniju.32 Pseudo-Origen, napominjui da rije simfonija ima ponajprije glazbeno znaenje (skladan odnos meu muzikim tonovima), ukazuje i na njezino preneseno znaenje, koje se odnosi na slogu kranskih dua.33 Neki ranokranski pisci usporeuju ovjeka, kao Boje stvoriteljsko djelo, s glazbenim djelom. Tako povjesniar Euzebije Cezarejski, osvrui se na grki mit o Orfeju, koji je svojom glazbom krotio divlje zvijeri i premjetao drvee, i napominjui da neki Grci doista vjeruju kako je beivotna lira imala tu mo, pouava da je Boja Rije ta koja proizvodi najvee udo, jer ljude lijei od pokvarenosti. Ona je ljudsku narav uzela u ruke kao instrument na kojemu sklada odu za razumna bia, ne za bezumne zvijeri.34 Slino Augustin kae da je ovjek, koji ini

30 31 32 33 34

Tertullianus, De anima XIV., 4 (PL II., 669), nav. prema: MECL, br. 83, str. 45. Ambrosius, De Jacob et vita beata II., XII., 56 (PL XIV., 637638), nav. prema: MECL, br. 288, str. 130. Clemens Alexandrinus, Stromata VI., XI., 88 (PG IX., 309), nav. prema: MECL, br. 59, str. 35. Pseudo-Origenes, Selecta in psalmos CL., 35 (PG XII., 16841685), nav. prema: MECL, br. 69, str. 39. Eusebius, Oratio ad Imperatorem Constantinum XIV., 5 (PG XX., 1409), nav. prema: MECL, br. 216, str. 101.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

ono to je u skladu s Bojom voljom i njegovim zapovijedima, zapravo psalterij koji svira.35 U knjizi psalama esto se spominje izraz nova pjesma (Ps 33,3; 40,4; 96,1; 98,1; 144,9; 149,1), koji je uvijek u kontekstu hvalospjeva, dakle iskazivanja hvale Bogu sa zanosom. U Knjizi Otkrivenja spominje se isti izraz, ali u apokaliptinom kontekstu i tonu, kakav se provlai kroz cijelu knjigu Otkrivenja: (...) etiri bia i dvadeset i etiri starjeine padoe niice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetakih. Pjevaju oni pjesmu novu... Izraz Nova pjesma postao je vjerojatno najei i najsadrajniji alegorijski izriaj ranoga kranstva, koji moe imati vie znaenja, ali sva su meusobno blisko povezana. Pridjev novi potencirao je u znatnoj mjeri sveti Pavao svojom teologijom o starom i novom ovjeku (npr. Gal 6,15; 2Kor 5,17) Klement Aleksandrijski, osvrui se na udotvornu mo melodija mitskih glazbenika Amfiona, Ariona i Orfeja, govori o lanosti tih mitova i njihovu loem utjecaju na ovjeka, te kae kako postoji Nova Pjesma vjena melodija novoga sklada koja nosi Boje ime. Aludirajui na Orfejevo kroenje divljih zvijeri melodijom, Klement kae kako nova pjesma kroti ovjeka, najokorjeliju zvijer. Oni koji su bili mrtvi, jer nisu bili dionici istinskog ivota, oivjeli su sluajui novu pjesmu. Ona je svemir iz kaosa dovela u harmonian red; kroti more i ograuje ga kopnom, vatru ublauje zrakom, kao to se dorski napjev spaja s lidijskim, a otar hladan zrak smiruje vatrom i tako harmonino aranira te ekstremne tonove svemira. Ovaj slijed misli Klement nastavlja i zakljuuje da je ta nova pjesma sam Krist, Boja Rije koja, prezirui liru i harfu, jer nisu nita doli beivotni instrumenti, poto je s Duhom Svetim uskladila svemir, a osobito ovjeka koji je, nainjen od tijela i due, svemir u malome sklada Bogu melodiju na tom instrumentu s mnogo tonova; i tom instrumentu ovjeku skladno pjeva: Jer ti si moja harfa, frula i hram.36 Na drugom mjestu, govorei o

35

35

36

Aurelius Augustinus, Exposition on the Book of Psalms, u: Philip Schaff (ur.), Nicene and Post-Nicene Fathers (svez. I./8). Grand Rapids Michigan, 1989., str. 139. Clemens Alexandrinus, Protrepticus I.,5,37,3 (PG VIII.,6061), nav. prema: MECL, br. 45, str. 30.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

36

hereticima, Klement opominje da, ako se oglue o pjesmu, koja se zove nova, njih slijedi Boja kazna i sramota.37 U izlaganju o etrdesetom psalmu, referirajui se na stih U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu naemu (Ps 40,4), Augustin kae: Koja je to nova pjesma? Himna naemu Bogu (stih 3). Moda ste obiavali pjevati himne tuinskim bogovima; stare himne, jer ih je izgovarao stari ovjek, ne novi ovjek. Neka se oblikuje novi ovjek, i neka on pjeva novu pjesmu; budui da je postao novi, neka ljubi te nove stvari koje su ga uinile novim. to je starije nego Bog, koji je prije svih stvari, bez kraja i bez poetka? On postaje novi tebi, kad se ti vrati k njemu...38 Na drugom mjestu, razlaui o stihu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, pjevaj Gospodinu, sva zemljo! (Ps 96,1), Augustin smisao izraza nova pjesma izvlai iz Isusovih rijei: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge (Iv 13,34), i kae kako vrenje te zapovijedi jest nova pjesma koja stvara novu zemlju.39 Za alegorijsku upotrebu izraza nova pjesma mogu se navesti brojni primjeri u ranokranskoj literaturi. Uglavnom se znaenje ovoga pojma vee za novost kranske poruke, novost ivota u Kristu, novoga ovjeka koji je spoznao Boga i ostavio stari nain ivota; nova je pjesma sam Krist, ili pak njegovo djelo stvaranja harmoninog kozmosa te ovjeka u njemu i slino. Izraz nova pjesma reflektira povijesnu stvarnost kranstva, koje je u odnosu na druge religije u mnogoemu bilo uistinu neto novo.

Antagonizam

prema

glazbenoj

praksi

poganstva.

Polemika

protiv glazbenih instrumenata

Kranstvo je ve prvih desetljea svoga postojanja zapoelo brzo i intenzivno irenje meu poganskim narodima. Kasnije, u 3. i 4. stoljeu kad je to irenje uzelo vie maha, odravanje ideala iste i produhovljene vjere postaje sve tee, jer kranski svijet ivi u poganskom okruenju iz kojeg i sam potjee i ijem stilu ivota teko odolijeva. Kranski oci unutar svojih
37 38 39

Clemens Alexandrinus, Stromata VII., XVI., 102 (PG IX., 541), nav. prema: MECL, br. 62, str. 36. Augustinus, Exposition..., str. 120. Isto, str. 470.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

zajednica vode upornu borbu protiv poganskih vjerovanja i obiaja, osobito njihovih zabava i kultnih obreda. Neizostavna uloga muzike u razuzdanim zabavama antikog svijeta i u njihovim idolatrijskim obredima stvorila je kod kranskih otaca zazor prema takvim glazbenim obiajima, i njihovu jednodunu osudu. Ta osuda nije bila gotovo nimalo selektivna, tako da sve to je koriteno u poganskim zabavama i obredima postaje nepovratno oneieno. Jedna od tih nepovratno oneienih stvari postali su glazbeni instrumenti. Bez obzira na vrijeme i podneblje ivljenja, dob i temperament, ranokranski pisci gotovo su jednoduni u zabrani i osudi instrumenata. est i tipian oblik govora protiv upotrebe instrumenata moralni je prigovor. Himni se pjevaju, a ti se laa kitare? Psalmi se pjevaju, a ti uzima psalterij i bubanj? Doista, jao tebi, jer zanemaruje spasenje i bira smrt, kae milanski biskup Ambrozije u odlomku u kojem kritizira banenje do ranojutarnjih sati, kad se u isto vrijeme u crkvi moli i pjeva.40 Klement Aleksandrijski u djelu Pedagog donosi vaan odlomak o vladanju na gozbama, u kojem kranima savjetuje da se to dalje dre od poude, iracionalnih strasti i opijanja, a za Klementa sve to ponajprije dolazi iz plesa i uivanja u glazbi aulosa, psalterija, udaraljki i drugih glazbala.41 Isti se pisac ali na to to neki vjernici, nakon pobonih razgovora o Bogu, sve to su uli ostavljaju za sobom i preputaju se bezbonim stvarima, trzanju po icama, erotskom zvuku aulosa, plesu, pijanstvu i svakakvoj odvratnosti.42 U Apostolskim konstitucijama43 jedan odlomak nabraja dugi niz zanimanja i oblika ponaanja koja, ako ih se ne odrekne, diskvalificiraju kandidata za krtenje. Izmeu ostalog tu su nabrojeni: voza kola za utrku, gladijator, trka, oni koji se klade, prodavai, zatim atlete, pantomimiari, te svakako svirai kitare, lire i aulosa. Zanimanja dakle vezana za kazalite

37

40 41 42 43

Ambrosius, De Helia et ieiunio XV., 55 (PL XIV., 717), nav. prema: MECL, br. 283, str. 128. Clemens Alexandrinus, Paedagogus II., IV. (PG VIII., 440441), nav. prema: MECL, br. 51, str. 32. Clemens Alexandrinus, Paedagogus III., XI. (PG VIII., 660), nav. prema: MECL, br. 56, str. 34. Apostolske konstitucije kompilacija su crkvenih legislativnih i liturgijskih tekstova, nastale oko 380.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

38

i javne zabave.44 Bazilijevi kanoni45 idu jo dalje u odlunosti eliminiranja instrumentalne prakse: crkveni ita ne smije svirati kitaru, inae to mora ispovjediti. Ako se na to vrati, treba izdravati kaznu sedam tjedana, a ako unato svemu ustraje u toj praksi, treba ga otpustiti i ekskomunicirati iz crkve.46 Pisac djela Recognitiones47 uzrokom velike rasprostranjenosti poganstva smatra privlanu mo koju glazba ima na ljude. Nastale su izopaene i nastrane religije, kojima se vei broj ljudi odao prigodama blagdana i sveanosti, uvoenjem pijanki i gozbi, idui za frulama, flautama i harfama, i raznim vrstama glazbala, i preputajui se svakoj vrsti pijanstva i raskoi.48 Pisac, opisujui dalje takvu praksu, kae da su se odatle razvile sve vrste zabluda, oltari i rtve praene izbezumljenim plesom, goropadnim ponaanjem, iscerenim licima, dernjavom i krgutanjem zubi. Novacijan nasuprot tome smatra da je uzrono-posljedina veza obrnuta, to jest da je idolatrija majka svih javnih zabava, koje pruaju uitak oima i uima te su stoga zamamljive i opasne za krane.49 U svakom sluaju obojica se slau da glazba nerazdvojno prati idolatriju i ini je vrlo privlanom. Stoga bi se kranin trebao veseliti suzdrano i s mjerom straha, stoji u Apostolskim konstitucijama, i ne bi trebao ponavljati poganski himan i besramnu pjesmu, jer e tim himnom biti primoran izgovoriti idolatrijska imena demona, te e umjesto Duha Svetoga zli duh ui u njega50. Novacijan je negativan stav prema poganskoj kulturi s glazbe proirio na sve druge javne manifestacije i zabave. Za
44 45

46 47

48 49

50

Constitutiones apostolicae, VIII., XXXII., 9, nav. prema: MECL, br. 240, str. 111. Bazilijevi su kanoni zbirka od 106 aleksandrijskih kanona, izvorno napisanih na grkom. Teko je odrediti toan datum tog dokumenta, jer je od kraja 4. st. kroz iduih nekoliko stoljea doivjelo brojne prerade. Canones Basilii 74, nav. prema: MECL, br. 264, str. 120. Recognitiones (Prepoznavanja) spis je koji s jo jednim vrlo slinim spisom naslova Homiliae (Propovijedi) ini takozvane Pseudo-Klementine, djelo nepoznatog autora s kraja drugog i poetka treeg stoljea, do nas dolo pod imenom Klementa Rimskog. The Recognitions of Clement, u: A. Roberts and J. Donaldson (ur.), Ante-Nicene Fathers, Grand Rapids, Michigan, 1989., str. 137. Novatianus, De spectaculis III., IV., VII. (PL IV., 782785), nav. prema: MECL, br. 9092, str. 4748. O problemu javnih zabava, uloge muzike u njima i njihovoj povezanosti s idolatrijom, Novacijan razlae u kratkoj raspravi De spectaculis (O javnim zabavama), koja se nekad pripisivala Ciprijanu. Constitutiones apostolicae, V., X., 2, nav. prema: MECL, br. 240, str. 111.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

njega sva natjecanja u poeziji, instrumentalnoj glazbi, retorici ili fizikim disciplinama stoje pod pokroviteljstvom raznih demona, i to god da je organizirano za ugodu oiju i uiju publike, ako se analizira, razotkriva u svom podrijetlu i namjeni idola, demona ili mrtvaca.51 Tertulijan takoer smatra da razuzdane zabave potjeu od idolopoklonstvenih obreda.52 Povezanost instrumentalne glazbe s poganskim nemoralom i idolatrijom za kranske oce nezanemariva je i suvie opasna injenica. Prema njima, kraninu stoga nikako nije dobro glazbu koristiti u svrhu zabave i veselja, jer to odvodi k poganskim obiajima i svemu loem to iz njih proizlazi. Jedini oblik glazbene prakse koji ranokranski pisci redovito preporuuju jest duhovni pjevanje psalama i himana. Meutim pjevajui psalme, kranski je puk svakodnevno dolazio u kontradikciju: u tekstovima koje pjeva i moli izravno je pozvan na ono to crkveni autoriteti zabranjuju spontano i nesuzdrano slavlje uz instrumente, pa i ples. Kranski pisci morali su stoga puku dati zadovoljavajue objanjenje. Ivan Zlatousti tako kae da se idovima nekada bilo doputeno koristiti glazbalima, jer su sporo shvaali Boju volju i planove, pa ih je trebalo postupno odvui od idolatrije. Kao to im je Bog na slian nain dopustio obrede rtvi, tako je dopustio i glazbene instrumente, inei ustupak njihovoj slabosti. Bog ih je htio smekati ljubavlju i njihovo razumijevanje postupno izgraditi, na laki nain. Znajui njihovu tupost, lijenost i ravnodunost, Bog je slatkou melodije pomijeao s naporom panje.53 Ranokranski pisci idovsko instrumentalno muziciranje u Starome zavjetu promatraju iz istog kuta kao i glazbu svojega vremena: idovi su te navike usvojili ponajprije u egipatskom ropstvu, a kasnije i iz okruenja drugih naroda. To je dakle posljedica utjecaja idolatrijskog poganstva koja se morala odstraniti, ali to je bilo mogue samo postupno. Zato je Bog to privremeno dopustio. Dakle, idolatrija i nemoral ranokranskim

39

51 52 53

Novatianus, De spectaculis IV., 5 (PL IV., 783), nav. prema: MECL, br. 91, str. 48. Tertullianus, De spectaculis, X. (PL I., 642643), nav. prema: MECL, br. 75, str. 43. Chrysostomus, In psalmum CL (PG LV., 497498), nav. prema: MECL, br. 174, str. 83.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

40

su piscima nesavladivo jaka i neodvojiva asocijacija uz glazbene instrumente. Kao to je reeno, kod ranokranskih pisaca postoji izrazita uniformnost u pogledu osnovnog stava o glazbi, osobito o glazbenim instrumentima, ali nemaju svi u polemiziranju jednako otar pristup. Potrebno je ipak imati u vidu neke razlike. Ne treba smetnuti s uma primjerice da Novacijan predstavlja rigoroznu struju. Augustin je u tom smislu znatno blai, ali ipak i on zauzima temeljni isti stav: glazbala ne treba integrirati u bogosluje, jer nisu korisna za tu svrhu. Prva naznaka polemike protiv poganske glazbe sree se kod Tacijana krajem drugog stoljea. Prvo i vei dio drugog stoljea, ini se da nemaju te polemike, a onda ona u izrazitosti i intenzitetu raste kroz tree i etvrto stoljee. Zbog ega postoji taj uoljivi razvoj i rast polemikog odnosa prema poganskoj glazbi? Najloginije je objanjenje injenica da se kroz tree i etvrto stoljee kranstvo iri masovnim obraanjem ljudi s poganstva. S druge pak strane mnogi su kranski pisci treeg i etvrtog stoljea bili obrazovani u grko-rimskoj, klasinoj tradiciji: otvorenost prema poganskoj kulturi, koja se iz te injenice oekuje, odrazila se na drukiji nain, vie kroz prihvaanje glazbe kao jednog od sedam slobodnih umijea, u sklopu sustava naobrazbe (trivium i quadrivium) i kao prihvaanje glazbenog pojmovlja u svrhu alegorijske teoloke interpretacije. Njihova polemika protiv praktinoga instrumentalnoga muziciranja moda bi se jednim dijelom mogla protumaiti utjecajem glazbenog puritanizma koji je postojao i kod poganskih intelektualaca. Zanimljiva je takoer injenica da ranokranski pisci, kad govore o idealu jednoglasnog pjevanja ili navode podatke o toj praksi, nigdje u istom kontekstu ne spominju instrumentalno muziciranje. Ideal a capella pjevanja i polemika protiv instrumenata doimaju se kao dva odvojena pitanja koja se meusobno ne mijeaju. Nije posve jasno kako protumaiti tu injenicu: da s jedne strane postoji potreba neprestanog straarenja crkvenog autoriteta nad praksom muziciranja izvan crkve, a s druge strane idealna situacija u samoj crkvi u kojoj se slono pjeva bez instrumenata. Stjee se dojam kao da bi uivanje uz instrumente i ples bila neka vrsta oduka izvan crkve. Moe se pretpostaviti da bi glazbeni instrumenti u bogotovlju bili doputeni i koriteni, ali to se nigdje ne

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

spominje, a zbog opeg negativnog stava prema instrumentima to je krajnje nevjerojatno. Apsolutno iskljuivanje glazbenih instrumenata iz crkve, kakvo su nastojali provesti crkveni oci, znailo je automatski to da instrumenti nisu samo loi u kontekstu loe upotrebe, dakle vezano uz idolatriju, nemoral i ispraznu zabavu, nego da su loi po sebi. To je zahtijevalo i nekakvo objanjenje, a ranokranski autoriteti nude to, da su instrumenti beivotni, mrtvi, nemaju duu i da se nita ne moe usporediti s ljepotom ljudskog glasa. Zlatousti, hvalei monako pjevanje, kae: Nijedna harfa, frula ili koji drugi glazbeni instrument ne moe oblikovati tako slatke melodije, kakve uje u pjevanju ovih svetaca u njihovoj dubokoj i tihoj samoi.54 Klement Alekasndrijski u ve navedenom odlomku Protreptika govori o novoj pjesmi koja je Krist, Boja Rije on je prezreo liru i kitaru kao beivotne instrumente, te od samog ovjeka nainio svoj ivi, skladni instrument.55 Zakljuak o pitanju antagonizma ranokranskih otaca prema glazbenoj praksi poganstva, osobito prema instrumentima, treba traiti u nekoj srednjoj mjeri, izmeu najrigoroznijih i najblaih stavova. ini se da tu srednju mjeru najbolje izraava ponovno Augustin, najvei autoritet ranoga kranstva: (...) Od glazbe ne bismo trebali odustati zbog praznovjerja pogana, ako iz nje moemo izvui bilo to korisno za razumijevanje Svetog pisma. Ne znai, dakle, da se moramo baviti njihovim kazalinim ispraznostima, zato to istraujemo o harfama i drugim instrumentima neto to bi nam moglo pomoi u shvaanju duhovnih stvari.56 Augustin se ograuje od instrumenata, u smislu njihova koritenja kakvo je u to vrijeme u kranstvu shvaano kao isprazno ili nemoralno, ali to ini bez strogog moraliziranja i rijei odvratnosti, otvarajui vrata klasinoj kulturi.

41

54 55 56

Chrysostomus, In I. Timotheum, Hom, XIV., 34 (PG LXII., 575576), nav. prema: MECL, br. 187, str. 87. Clemens Alexandrinus, Protrepticus, I., 5,37,3 (PG VIII., 6061), nav. prema: MECL, br. 45, str. 30. Augustinus, De doctrina christiana II., XVIII., 28 (PL XXXIV., 49), nav. prema: MECL, br. 383, str. 165.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

Glazba

kao slobodna vjetina

42

Slobodne vjetine (artes liberales) u antiko doba i u srednjem vijeku predstavljaju sustav naobrazbe propedeutikog karaktera u kojemu je glavni cilj posredovati uenicima ope znanje i sposobnost racionalnog razmiljanja, radi pripreme za studij filozofije. Nazivale su se slobodnima, jer su se njima mogli baviti samo slobodni ljudi, ne robovi. Slobodne vjetine inilo je sedam disciplina, podijeljenih u dvije grupe zvane trivium i quadrivium. U prvu su spadala lingvistika umijea gramatika, retorika i dijalektika, a u drugu matematika aritmetika, geometrija, glazba i astronomija. Ovako ureen sustav formirao se tijekom vie stotina godina, od Platona do Marcijana Kapele, ali glazba je u njemu bila od samoga poetka.57 Vano je naglasiti da glazba o kojoj se ovdje radi nema mnogo zajednikoga sa suvremenom teorijom glazbe. Suvremena teorija glazbe objanjava zakonitosti praktine glazbe, one koju izvodimo i sluamo radi estetskog i umjetnikog doivljaja ili radi zabave. Glazba iz antikog sustava naobrazbe disciplina je fokusirana na samu sebe nije se bavila praktinom glazbom svojega vremena, nego konstrukcijom apstraktnih tonalnih sistema, pri emu je veliku ulogu igrao matematiki nain miljenja. Taj predmet imao je odreenu teinu i vanost i zbog toga to se smatralo da tonalni sistemi nisu samo apstraktna, teorijska kategorija, nego da njihove matematike zakonitosti proimaju kozmos. Priroda je na neki nain strukturirana brojem, i tu koncepciju preuzeo je i Augustin u svom djelu De musica. Iz te koncepcije proizlazi i muzika sfera, nauavanje da sedam planeta u frekvenciji svoga kretanja svaki pojedinano stvara svoj vlastit ton. Ars musica dakle bitno je odreena brojem, koji se nalazi u dvije dimenzije: u vertikalnoj su omjeri koji definiraju intervale tonalnog sistema, u horizontalnoj omjeri koji stoje u podlozi ritmikih i metrikih struktura. Uz glazbu kao slobodnu vjetinu nerazdvojno ide i uenje o etosu, odnosno snanom utjecaju na psihu ovjeka koji muzika moe vriti, bilo pozitivno, bilo negativno. Slobodne vjetine odraavaju jo jedan vaan vid antike naobrazbe, a to je tenja k razumijevanju radi samog razumijevanja. U grkoj koncepciji teoretsko miljenje ima
57

Usp. B. M. Ashley, Liberal Arts, u: T. Carson and J. Cerrito (ur.), New Catholic encyclopedia, Washington, 2003., str. 536.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

vrijednost u sebi, i motivirano je etiki, a ne tehniki. Umna spoznaja i kad je liena svoje korisnosti i vrijednosti za praktini ivot, sama je u sebi vrijedna za ovjeka. Tako dakle bavljenje glazbom kao slobodnom vjetinom nema za interes praktino uivanje u glazbi, nego ponajprije kultivaciju uma.58 Glazba kao apstraktna znanost za ranokranske oce nije u sebi sadravala nijedan od onih problema koje je predstavljala svakidanja poganska glazbena praksa. Oni nisu dovodili u pitanje antiki obrazovni sustav, pa su tako prihvatili i glazbu kao dio te cjeline. Susret s glazbom kao akademskom disciplinom imamo ve kod ranijih kranskih pisaca. Tako Justin govorei o svom studiju filozofije opisuje susret sa slavnim pitagorejcem, ovjekom koji je pouavao mnogo od svoje vlastite mudrosti. Kad ga je Justin zamolio da ga primi za uenika, ovaj je upitao: Onda? Jesi li izvjeban u muzici, astronomiji i geometriji? Oekuje li ti da e razumjeti bilo to od onih stvari koje vode k sretnom ivotu a da se najprije nisi informirao o onome to duu odvaja od osjetilnih stvari, i priprema je za ono to je povezano s umom, da bi mogla razmiljati o onome to je u sebi uzvieno i to je u sebi dobro?59 ovjek mu je izloio sustav potrebnih predznanja, no kad je Justin priznao da nije upuen u sve to, ovaj ga nije primio na svoju pouku. Nakon toga je Justin, kako sam kae, zavrio kod platonista. Iako ovaj dogaaj spada u vrijeme prije njegova obraenja, Justinov se stav o filozofiji nije znatno promijenio nakon prelaska na kranstvo, jer znamo da je imao vrlo visoko miljenje o platonistima i pitagorejcima. Spomenuti dogaaj ilustrira i ono to je gore reeno o glavnom smislu slobodnih vjetina i njihovu odnosu prema filozofiji i opem odgoju duha. Origen u Pismu Grguru spominje muziku kao dio propedeutikog kursa za filozofiju, koja (filozofija) sama moe biti vrsta propedeutike za kranstvo: Zamolio bih te da iz grke filozofije izvue ono ime se moe koristiti za studij ili kao priprema za kranstvo, a iz geometrije i astronomije ono ime e se koristiti za razlaganje Svetog pisma, tako da sve ono to sinovi filozofa obiavaju rei o geometriji i muzici, gramatici,

43

58 59

R. Katz and C. Dahlhaus, Contemplating music. Source readings in the aesthetics of music, New York, 1987., str. 231. Iustinus, Dialogus cum Tryphone Judaeo 2 (PG VI., 477), nav. prema: MECL, br. 26, str. 20.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

44

retorici i astronomiji, kao o pomonim disciplinama filozofije, mi moemo rei o samoj filozofiji u odnosu na kranstvo.60 Iz Augustinova odlomka koji je ve citiran u prethodnom naslovu znamo da on izriito razlikuje muziku koja se prakticira u poganstvu, i koju Crkva odbacuje, od glazbe kao obrazovne discipline koja moe biti od koristi za interpretaciju Svetog pisma, jer istraivanje o harfama i drugim glazbalima moe otkriti stvari korisne za tumaenje Svetog pisma i za duhovnu pouku.61 Ranokranska adaptacija klasine glazbene teorije moe nam u prvi mah izgledati kao obina injenica bez posebne vanosti, meutim, to je vjerojatno imalo vrlo vane posljedice za povijest zapadne glazbe. Kranski autori iduih stoljea (Boetije, Kasiodor, Izidor iz Sevilje) zadrali su ranokranski stav prema glazbi kao liberalnoj vjetini (to podrazumijeva nezainteresiranost za konkretnu glazbenu praksu, premda e se i to kroz srednji vijek promijeniti), pa su osnovnu koncepciju i terminologiju te discipline predali u naslijee, to e biti podloga za teoretsku koncepciju gregorijanskoga korala, polifonije, harmonije i tako dalje. Konani je rezultat tog procesa sistematian razvoj zapadne glazbe u smjeru koji nam je poznat i po kojem se zapadna glazba prepoznaje i razlikuje od drugih svjetskih glazbenih kultura. Moda nije pretjerano rei da zapadna glazba ne bi bila ista da su crkveni oci zauzeli drukiji stav prema ars musica.

Augustin:

od glazbe do teologije

U vrijeme pisanja svoga djela De musica Augustin je imao u planu projekt obrade svih predmeta naobrazbe, napisati dakle komplet djela o sedam slobodnih vjetina. Taj se plan nije nikad ostvario, dovrene su De grammatica i De musica, a neoekivano se sauvala samo ova druga, u est knjiga, u kojima se obrauju ritmiki i metriki aspekti glazbe, dok planirani traktat o melodijskom aspektu glazbe nije ni zapoet. Augustinova De musica sadri u sebi, na neki nain, skicu cijelog sistema
60 61

Origines, Epistula ad Gregorium I. (PG XI., 88), nav. prema: MECL, br. 63, str. 37. Augustinus, De doctrina christiana II., XVIII., 28 (PL XXXIV., 49), nav. prema: MECL, br. 383 (str. 165).

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

naobrazbe, jer polazi od teoretskih izlaganja vezanih vie za jezina pitanja, s ega se prelazi na analizu ritma s matematikom metodom izlaganja, i na kraju se bit matematikih struktura tumai metafiziki. Ova linija izlaganja istovremeno simbolizira i Augustinov biografski razvoj od profesora retorike do sveenika (esta knjiga Muzike pisane su kratko vrijeme nakon njegova obraenja, pa je i to vjerojatno utjecalo na njezin vie metafiziki naglasak). Premda Augustinova De musica u glavnini predstavlja tipini traktat kasne antike, po jednom se svojstvu izdvaja izmeu ostalih djela te vrste. To svojstvo ini teoloki naglasak koji dolazi na samom kraju knjige, tako to Augustin, razmiljajui o brojanim strukturama osjetilnih opaaja sluha, dolazi do zakljuka o spoznaji boanskog.62 Kao to je reeno, Augustinovu Muziku ini est knjiga, u kojima se od druge do pete detaljno razlae teorija metra i ritma, dok se prva i esta knjiga vie bave filozofskom obradom strukture glazbe i oituju u sebi tragove neoplatonistikog utjecaja. Prva knjiga uvodi u spoznaju o brojnim aritmetikim strukturama koje ine podlogu ritmike, a esta se nadovezuje na prvu tako to steene uvide primjenjuje na percepciju zvuka iz ega dalje metafiziki razvija spoznaju Boga. Neka izdanja Augustinove Muzike i sadravaju samo prvu i estu knjigu uz popratni komentar.63 To je izdvajanje, na neki nain, oznaio sam Augustin na poetku druge knjige gdje govori o drugom poetku64 i na poetku este gdje o proteklim izlaganjima govori kao o djetinjarijama koje se ak mogu i ispustiti, ovisno tko ita i kako razumijeva. Ako bi se netko iz kakve retorike kole namjerio na djelo De musica, kae Augustin, lako bi mogao sve prezreti, ili se zadovoljiti samo s prvih pet knjiga, jednako kao to bi neki kranin s dobrom vjerom bio spreman odmah poeti sa estom knjigom.65 Glazba je za Augustina znanost o pravoj mjeri.66 Premda mjera postoji u svim stvarima koje su dobro oblikovane, glazbena je teorija na poseban nain paradigmatina za red koji postoji
62 63 64 65 66

45

Augustinus, De musica; Bcher I. und VI.: vom sthetischen Urteil zur metaphysischen Erkenntnis, Hamburg, 2002., str. IX. Vidi prethodnu fusnotu Augustinus, Musik, Paderborn, 1940., str. 51 Isto, str. 204. Isto, str. 6

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

46

u kozmosu. Augustin zakljuuje da se o mjeri moe govoriti samo tamo gdje postoji odreeno gibanje, ali samo pravilno strukturirana gibanja rezultiraju svianjem.67 Glazbena znanost oituje se u racionalnom istraivanju zvuka i to istraivanje treba napokon dovesti do spoznaje o bestjelesnoj stvarnosti. Zato je glazba disciplina bitno umnoga (duhovnoga) karaktera. Jednostavnu vjetinu muziciranja koja se stjee osjetilnim sposobnostima, oponaanjem i ponavljanjem (pamenjem) treba razlikovati od glazbene znanosti, jer te spomenute sposobnosti imaju i neuki glazbenici, a neto od tih sposobnosti imaju i ivotinje.68 Bit Augustinova izlaganja u cijelom djelu De musica put je od tjelesnog, k bestjelesnom, to jest od osjetilnih opaaja sluha do struktura koje se iza njih kriju, a svoje postojanje ne duguju samim fenomenima u kojima se nalaze, nego predstavljaju istine zasnovane na brojevima, te su stoga nepromjenjive i nadosobne. One postoje izvan ovjeka u Bogu. Tako dakle, onaj tko trai istinu, nesvjesno se okree k Bogu.69 Augustinova Muzika zavrava moralno-teolokim epilogom. Znanje o vjenim istinama predstavlja vee dobro od zemaljskog zadovoljstva, i ta spoznaja oznaava krjepost razboritosti. Prekomjerno i nerazborito uivanje u glazbi oituje nagon k osjetilnom zadovoljstvu, u to spada i obina radoznalost, kojoj cilj nije nepromjenjiva istina, nego samo spoznaja estetskih pravila.70 Veliku pozornost Augustin svraa na oholost. isto osjetilno uivanje u glazbi predstavlja za njega jednu vrstu oholosti, jer se dua ne brine za ono to je iznad nje, nego se zadovoljava sama sobom.71 Analogno odnosu prema glazbi stoji ovjekova pretena okrenutost sebi, ili drugima i Bogu. ovjek je nekako uklijeten izmeu tjelesnog i boanskog i poziv mu je da tei za onim to je vie, k ljubavi prema Bogu i blinjemu. Za to su mu potrebne krjeposti. Uz spomenutu razboritost tu je i samosvladavanje promatranjem onoga to je netjelesno stjee se sloboda od tjelesnih utjecaja. Krjepost je hrabrosti u spoznaji Boga koja (spoznaja) ovjeka oslobaa straha od gubitka

67 68 69
70

71

Isto, Isto, Isto, Isto, Isto,

str. str. str. str. str.

78 1120 203. 259. 260.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

vremenitih stvar i od smrti, a pravednost se sastoji u tenji k Bogu i odsutnosti volje da se nad drugima ima mo.72 Zadnje misli Augustinove Muzike gotovo su isto teoloke o Bojoj providnosti i o Bogu kao Stvoritelju svih stvari. Razumljivo, te misli proizlaze povezane s glazbeno-teoretskom niti izlaganja, koja se pred kraj ovoga djela stanjuje. Tako kao to broj, koji proizlazi iz jedinstva (jer svi brojevi proizlaze iz jedinice), kroz omjer (red) oituje ljepotu, tako sve to postoji proizlazi iz jedinstva u Bogu i jednim je redom povezano.73 Cijelo Augustinovo djelo De musica kronoloki i tematski moglo bi se promatrati kao svojevrstan epilog ranokranskih razmiljanja o muzici. Ono stoji na zavretku tog perioda i predstavlja njegov najvei domet, ne samo jer je jedino kransko djelo tog razdoblja posveeno iskljuivo temi glazbe, nego i stoga to njegov sadraj nadilazi veinu ranokranskih tekstova o toj temi, koji su najee na razini moralne kritike i pouke ili na razini religioznog zanosa. Augustin jedini od kranskih mislilaca dublje zadire u pitanje glazbe i njezine biti i filozofski razlaui to pitanje dolazi do teolokih zakljuaka. Glavna misao djela De Musica ostaje bliska platonistikoj tradiciji: glazba je velianstvena i mona, ali ovjekov je poziv da razvija svoj duh, da ne ostane zarobljen na osjetilnoj razini, nego preko glazbenog sklada raste k Istini i Ljepoti kao takvima, k Bogu.

47

Zakljuak
Novi zavjet sadrava vrlo malo informacija o glazbi. Od drugog stoljea nadalje sve se vie uvida moe stei u tretman glazbe u duhovnosti, teologiji i liturgijskoj praksi rane Crkve, i to ponajprije kroz brojne odlomke patristike literature koji donose osvrt na neko pitanje glazbene prakse. Tu se razotkriva nekoliko karakteristika ranokranskog odnosa prema glazbi. Taj je odnos u velikoj mjeri odreen brigom oko ouvanja istoe vjere u poganskom okruenju, iz ega je izrasla polemika protiv glazbenih obiaja antikog svijeta, ponajprije zbog izrazite povezanosti tih obiaja s nemoralnim zabavama i idolatrijskim obredima. Velik dio polemike usmjeren je protiv
72 73

Isto, str. 269275. Isto, str. 275280.

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

48

upotrebe glazbenih instrumenata, koje su ranocrkveni oci gotovo jednoduno odbacili iz liturgijske prakse, zbog njihove pretjerane obiljeenosti poganskom idolatrijom i nemoralom. Mimo toga, instrumenti se shvaaju negativno jer su beivotni i neusporedivi s ljudskim glasom koji jedini moe dostojno slaviti Boga. Instrumenti su meutim nali svoju pozitivnu integraciju u teologiji ranog kranstva kao sredstvo u alegorijskoj interpretaciji, u kojoj simboliziraju razliita duhovna znaenja. Pored alegorijske interpretacije, teoloke karakteristike shvaanja glazbe u ranom kranstvu ukljuuju pojam duhovne rtve, pri emu se smatra da je pjevanje psalama i himana u bogosluju istinska rtva Bogu, nasuprot ispraznosti krvnih i drugih materijalnih rtvenih prinosa antikih religija. Kao istinska duhovna rtva, pjevanje nema za cilj estetski glazbeni uitak, koji je za duhovnost ranog kranstva problematian, jer dovodi u pitanje duhovnu vrijednost bogoslunog pjevanja. Napokon, tu je i shvaanje da je jednoglasno i zduno pjevanje kranske zajednice simbol i odraz jedinstva te zajednice u sebi, s Bogom i s nebeskom crkvom, stoga jednoglasje postaje ideal prema kojem treba oblikovati bogosluno pjevanje. Ranokranski oci zauzeli su pozitivan stav prema antikom sustavu naobrazbe, kroz koji su mnogi od njih i proli. U tom sustavu glazba je igrala vanu ulogu uz druge discipline, ali kao teorijska, a ne praktina disciplina. Trivium-quadrivium sustav bio je propedeutiki studij za filozofiju, a filozofija je naelno pozitivno prihvaena od ranokranskih otaca, te ju neki smatraju vrstom propedeutike za teologiju. Na koncu razdoblja ranog kranstva Augustin pie djelo De musica, traktat o glazbi kao teorijskoj disciplini, i u tom djelu, razlaui brojane omjere i strukture koji se kriju iza muzikih zakonitosti, Augustin se postupno pribliava ideji Boga koji stoji iza tih zakonitosti. Augustin, u duhu platonistike tradicije, pravi bitnu razliku izmeu muzike kao prakse kojoj je svrha osjetilno zadovoljstvo i glazbe kao discipline kroz koju ovjek upoznaje strukture vieg reda74, postupno se oslobaa navezanosti na osjetilno zadovoljstvo i pribliava k Bogu.
74

Muzika i glazba nisu istoznanice: muzika je ono to se slua na ulici, to ne daje najdublju inspiraciju, profinjenost, harmonijsko bogatstvo, a glazba je upravo to vie.

Sluba Boja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50

U ranom kranstvu postavljene su temeljne smjernice za oblikovanje gregorijanskog pjevanja. To je prije svega naglasak na duhovnom karakteru melodije, kojoj je cilj uzdizanje duha u molitvi k Bogu. Ideal je za takvu melodiju da bude jednoglasna, jer pomae u doivljaju vjernikog zajednitva, te jednostavna i neoptereena elementima koji privlae radoznalost sluha i estetsko zadovoljstvo, jer takvi elementi razbijaju koncentraciju na duhovni sadraj. Ti principi doveli su u kasnijim stoljeima do briljivog oblikovanja gregorijanskog stila, i njegova dovoenja do savrenstva. Pitanje ranokranske glazbe dobiva na vanosti zbog uloge koju je gregorijanski koral imao u povijesti glazbe, jer bez njega bi ta povijest bitno drukije izgledala. MUSIC IN EARLY CHRISTIANITY Highlihts of patristic literature Summary This article presents the basic characteristics of the concept of music in Early Christian literature, and guidelines for shaping the musical practice in Early Christianity, in liturgy and outside. Notable characteristic of fragments on music in patristic literature is the controversy against heathen musical customs, especially against using musical instruments. Early Christian fathers almost unanimously excluded instruments from the usage in Christianity. However, instruments were integrated into theology as the device in allegorical interpretation and spiritual message. In theology, liturgical singing is seen as a spiritual sacrifice against frivolous blood and material victims of ancient religions. Monophony becomes a symbol and reflection of the unity of the Christian community in God, and, hence, the ideal of shaping the liturgical singing. The purpose of liturgical singing must not be an esthetic pleasure, because it brings into question the spiritual value of the act. Early Christian fathers entirely accepted the ancient stance of education in which the music was integral part, as educational subject of intellectual, rather than practical character. St. Augustine wrote the work called De musica, a treatise on music as educational discipline. In this work, he

49

Anto Kovai, Glazba u ranom kranstvu

50

offers explanation on musical structures, and slowly reaches theological conclusions. Author of this article believes that the concept of music in Early Christianity sheds light on fundamental principles according to which the Gregorian chant developed. The importance of the Early Christian music comes from the importance of the role of Gregorian chant in the history of Western European music. Key words: Early Christianity, Early Christian music, Early Christian singing, patristic literature, liturgical singing, spiritual sacrifice, monophony, Gregorian chant, heathen music, musical instruments