Prijatelj Kova

Velimir Viskovi}

prvim vijestima nakon smrti Mirka Kovaa govorilo se dosta o tome kojoj nacionalnoj tradiciji pripada njegov knjievni opus. Konstatirano je da je Mirko Kova i srpski i hrvatski i bosanskohercegovaki i crnogorski pisac. To je malo komplicirano, ali posve tono; sam Kova se takvoj definiciji vlastitoga knjievnog identiteta nije opirao. Doista svakoj od tih nacionalnih tradicija on je na neki nain pripadao! Hrvatskoj, jer je 1991. doselivi se u Hrvatsku (iz protesta ne samo prema Miloevievu reimu, ve i militantnome nacionalistikom ozraju meu nereimskom srpskom inteligencijom) te je odmah nakon dolaska poeo pisati na hrvatskome, ujedno preraujui na hrvatski i svoje stare knjige koje su objavljivane u Frakturinu izdanju Sabranih djela. Srpskoj, jer je ivei u Beogradu realizirao vei dio svojeg opusa na srpskoj ekavici. Crnogorskoj, jer se osjeao ponajvie Crnogorcem (zapravo je roen u Petroviima na samoj tromei Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske); u drutvu, meu prijateljima, volio je afektirati naglaenim crnogorskim govorom aljivo prepriavajui anegdote o crnogorskoj tvrdoglavosti i violentnosti. Bosanskohercegovakoj, jer je u svojem opusu istonu Hercegovinu pretvorio u mitski toponim u kojem se odvija radnja njegove proze, a osim toga u Sarajevu je imao mnoge prijatelje (prije svega svoje urednike Ivana Lovrenovia i Gavru Grahovca) te se osjeao sastavnim dijelom tog sarajevskoga intelektualnog miljea. Mirko Kova zapravo tim svojim transnacionalnim junoslavenskim identitetom svjedoi kako moj dragi profesor Stanko Lasi ipak nije bio u pravu tvrdei kako e nam knjievnosti drugih junoslavenskih naroda biti isto to i bugarska. Mi s bugarskom knjievnou ipak ne dijelimo kljune pisce poput Ive Andria i Vladana Desnice sa Srbima, Maka Dizdara s Bonjacima, Stanka Vraza
305

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

sa Slovencima (da spomenem samo najvee). A tim najveima svakako treba pribrojiti i Mirka Kovaa. Za Kovaa me vezuje dugogodinje prijateljstvo tako da njegov odlazak doivljavam i kao osobni gubitak. Pisao sam o njemu, zajedno smo nastupali na tribinama, bio sam urednik jedne njegove knjige (Rastresen ivot) za drugu sam pisao predgovor (Kova-David: Knjiga pisama 1992.-1995.). Viali smo se isprva u Beogradu, pa u Zagrebu i Rovinju. Iako u prozi zna biti mraan i morbidan, u polemikama estok i nemilosrdan prema protivnicima, u privatnom druenju Kova je bio vjeno nasmijan, sklon ali, a o zajednikim prijateljima (i o onima s kojima je bio u ljubavi, ali i o onima s kojima je bio u zavadi) priao je ale, zapravo male priice, vedre, moda ne bez zlobe, ali svakako bez mrnje. Bio je vrlo vjet usmeni pripovjeda s osobitim smislom za bizarne poente; osim toga znao se aliti i na svoj raun, ili na raun svojega duhovnog brata Danila Kia, kojega je oboavao. ale na raun drugog prijatelja Bore Pekia bile su upravo okrutne, ali opet s ljubavlju. Meni se uvijek rugao zbog mojeg oduevljenja Pekiem: - ta vidi u tim golemim romanugama? Sve bi to trebalo skratiti! Ali, moram priznati da je i Bora u pravu kad se meni ruga da sam ja vie kafanskih pria ispriao o jednoj noi svoga pritvora nego on o sedam godina tamnice! Upoznao sam Mirka 1978. godine. Bio sam se uputio na odsluenje vojnog u Valjevo, zastao u Beogradu da se vidim s prijateljem, beogradskim piscem Radoslavom Bratiem, a Brati me poveo svojem idolu i velikom prijatelju Mirku Kovau u goste, jer Mirko je izrazio elju da me upozna. Kova je tada stanovao sa enom, slikaricom Bobom Mati, u maloj garsonjeri, gdje ste ve zbog skuenog prostora nakon nekog vremena, a pogotovo nakon vinjevae koju je Boba iznijela na stol, morali uspostaviti prisan odnos. Dodue, sam Mirko nije pio, kasnije e mi objasniti zato je uporno odbijao alkohol, iako je cijeli ivot proveo u boemskim drutvima. Ja sam, pak, pio - iako ba i ne volim ta slatka, enska pia - jer sam osjeao nelagodu; o Mirkovu romanu Ruganje s duom pisao sam u svojoj kritiarskoj kolumni u OKU vrlo rezervirano. Prigovarao sam mu prije svega hipermodernistiku narativnu disperziju koja je roman uinila teko itljivim. Mirko je prigovor vrlo dobroudno prihvatio ne ljutei se, ak priznajui da sam moda u pravu. Rekao sam mu
306

Zeni~ke sveske

da inae jako volim njegov ivotopis Malvine Trifkovi, sjajan kratki roman pun morbidne poetinosti, fascinantne atmosfere, virtuoznog stila. Na Malvinu me uputio Goran Tribuson, sredinom sedamdesetih moj bliski prijatelj; knjiga me oduevila i do dana dananjeg ostala jednim od intimno najdraih bisera moje lektire (ono, meu knjigama koje biste odnijeli na pusti otok). Shvatio sam, meutim, ubrzo da Kova nije izrazio elju da me upozna toliko zbog kritike koju sam napisao o njemu, ve zbog mojih tekstova o Danilu Kiu. Bio sam se u to doba ukljuio u polemiku o Grobnici za Borisa Davidovi~a, napisao nekoliko tekstova, koji su u Beogradu bili itani i ivo komentirani. Kova je oito uivao u pomisli kako e me spojiti s Kiem. Naime, iako sam bio na Kievoj strani, nisam - osobito u oduljem tekstu o ^asu anatomije - bio ni bez prigovora, koji su oito zasmetali Kiu. I doista, im je Mirko telefonirao Danilu (- Viskovi ti je ovde!), Ki se za desetak minuta sjurio. Ve s vrata je poeo mahati nekim papirima. Kasnije e se ispostaviti da je to polemiki odgovor na moj tekst o ^asu anatomije, objavljen u Pitanjima. - Viskoviu, znam da si na mojoj strani i nema smisla da ovo objavljujem, jer rei e ljudi da se svaamo, da si i ti protiv mene! Ajde, sedi i sluaj, moram da ti kaem neke stvari! Ja sam bio posve zateen; Ki i Kova su moji idoli, mogu im se samo pokloniti, a tu me tretiraju kao partnera; tako im je vano da mi neto objasne. I to u ja misliti! Boe, danas mi je gotovo nezamislivo koliko je uzbuenja u to doba mogao izazvati tekst jednoga literarnog poetnika?! I kako je sama knjievnost doivljavana kao neto vano! Ki je sjeo nasuprot mene, strastveno i vrlo glasno poeo itati svoje replike na moje kritike opaske. Potom smo vatreno raspravljali, uz pomo vinjevae ja sam pomalo zaboravljao da u tom drutvu mogu biti samo mali od kuine. Upustio sam se u raspravu s Kiem ne odustajui od svojih primjedbi. A Mirko se samo smijuljio, oito uivajui u naem vehementnom sukobu:
307

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

- Pa ta se vi tako palite; to su samo pitanja teorije knjievnosti; ja vas nita ne razumem! I tako, rije po rije, aicu po aicu, doekali smo rano jutro, ja sam posve zaboravio da sam se do ponoi trebao javiti u valjevsku kasarnu. U rano jutro Danilo, mamuran i promukao, vozio me na beogradski eljezniki kolodvor. A ja nisam vjerovao to mi se dogaa: - Ako me i zatvore zbog kanjenja u vojsku, vrijedilo je! Drugi susret s Mirkom Kovaem bio je po mene sudbonosan. Pozvao me da 1980. godine da mu govorim na promociji drugoga izdanja sjajne knjige novela Rane Luke Metrevia. Snane, naturalistike novele o ljudima s drutvene margine, udacima, ljudima u sukobu s drutvom. Dobro se uklapala u trend tada dominantan u srpskoj knjievnosti stvarnosne proze, ili proze novog stila, kako ju je zvao tada vrlo utjecajni Ljubia Jeremi. Danilo Ki je, recimo, prilino loe kotirao meu pobornicima tog tipa knjievnosti, jer su ga smatrali prehermetinim, odve literariziranim, literarno-derivativnim piscem. Kova je pak Ranama pokazao da moe pisati i muevnu stvarnosnu prozu, jakog drutveno-kritikog naboja, prozu crnog talasa. U to doba Kova postaje velika knjievna zvijezda, koju priznaju sve strane na uvijek zaraenoj srpskoj knjievnoj sceni. Dakle, ja 1980., dvadesetdevetogodinjak, dolazim kao poseban gost iz Zagreba na promociju. Govorim o Kovau pred krcatom dvoranom Udruenja knjievnika. Vjerojatno sam dobro govorio, Mirko je bio zadovoljan; osjeao sam se lijepo i ponosno: ja sam njegov mladi zagrebaki prijatelj. A te veeri uoio sam u drugom redu auditorija armantnu crnku. Raspitujem se kasnije kod prijatelja tko je ona (- Svia ti se? - Ma, da, zgodna je! O, Jasmina ti je i pametna! Pie kritike, vodi nae Oktobarske susrete. Radi u Andrievoj zadubini). Prijatelj je, naravno, odmah moj interes prenio armantnoj gospoici (-Svidela si se Viskoviu! Ma, nemoj, nije lo! Ali, nekako mi izgleda suvie narcis; mora da je valer! O, on ti je veliki zavodnik! - E, takvi me ne zanimaju! Ma, nije, nije, zabunio sam se, on je dobar deko!). U svakom sluaju, nekoliko mjeseci kasnije Jasminu sam ponovo susreo u Zadubini Ive Andria. Popustila je, kae zbog Kovaa:
308

Zeni~ke sveske

- Jako si pametno govorio o Mirku, to je bilo presudno! U svakom sluaju, budui susreti s Kovaem, uglavnom u Rovinju, gdje Jasmina imala vikendicu, bit e u znaku obiteljskog druenja. Osamdesetih poinje ozbiljna meunarodna recepcija Mirka Kovaa, prevode mu na strane jezike ponajprije Malvinu i Vrata od utrobe. Na srpskoj kulturnoj sceni tretiraju ga kao klasika iako je, stavi nedvosmisleno na stranu Danila Kia, stekao i neke protivnike, pa i neprijatelje. Kasnije e se pokazati da je sukob oko Kia bio rat dva ideoloka tabora. Ne ba u onom smislu kako je Danilo tvrdio, uglavnom u stranim medijima; nije to bio toliko sukob staljinista i antistaljinista, ve rat nacionalista i protivnika nacionalizma. Upravo su Danilovi najblii prijatelji Kova i Filip David vodili frontu borbe protiv srpskog nacionalizma. Trei iz njihova kvarteta Borislav Peki drao se suzdrano: nije se sramotio nacionalistikim istupima, ali nije se ni sukobljavao sa ovinistima. Kova mu taj oportunizam nee oprostiti. Potkraj osamdesetih Kova se politiki angaira, ne zato to bi ga zanimala politika karijera; uasnut je provalom svih tipova nacionalizma na srpsku javnu scenu. Sjeam se da mi je govorio: - Ta srpska opozicija je jo gora od miloevievaca! Potkraj 1989. predloio mi je da pokuamo okupiti meu knjievnicima one koji se protive raspomamljenom nacionalizmu. U postojeim drutvima knjievnika vidio je glavne izvore irenja nacionalistike mrnje. Dakako, bio je posebno zgaen nacionalizmom koji je kuljao iz Udruenja u Francuskoj 7. Rekao mi je da e Filip David i on osnovati Nezavisno drutvo pisaca Srbije te da misli kako bi bilo dobro sline udruge osnovati i u drugim republikama. Nisam vjerovao da bi takva ideja mogla biti prihvaena u Hrvatskoj. Golema veina pisaca u nas vjerovala je da je hrvatski nacionalizam izazvan srpskim i da je obrambenog karaktera; sve to naruava nacionalnu homogenost tetno je po hrvatski interes i u krajnjoj konzekvenci izdajniko. Nema izgleda da neki vei broj ljudi, iza kojih stvori neko stvarno djelo, u Hrvatskoj stane iza takve ideje. Ipak, iako nevoljko, naposljetku sam prihvatio Mirkovu inicijativu, angairavi nekoliko ljudi koji su bili spremni kritiki se angairati protiv ovinistikog tipa nacionalizma. Organizirali
309

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

smo i prvu skuptinu Drutva nezavisnih pisaca Jugoslavije, vie ne znam tono ili potkraj 1989. ili poetkom 1990. u prostorijama Svjetlosti, sarajevskog izdavaa Mirkovih izabranih djela. Okupilo se etrdesetak pisaca iz svih republika; netko je nabrojao sedamnaest dobitnika NIN-ove nagrade, tada najuglednije jugoslavenske nagrade za roman godine. Za predsjednika drutva izabran je Radomir Konstantinovi, ja sam bio potpredsjednik. Meutim, nije bilo nikakve anse da novo drutvo bude institucionalno prihvaeno u bilo kojoj od republika. Pokuao sam razgovarati s Milivojem Solarom, tadanjim ministrom kulture u socijalistikoj vladi; odgovor je bio oekivan: - Pa, Velimire, vidi gdje ivimo... Ubrzo sam rezignirao, nije imalo smisla baviti se neim to je osueno na neuspjeh. Mirko i Fia nisu se, meutim, predavali. Nezavisni pisci su u Srbiji djelovali, vrsto na antinacionalistikoj platformi, iako s malim brojem lanova. Kova se pokuao angairati i izravnije u politici. Prikljuio se Markovievu Savezu reformskih snaga i sudjelovao u predsjednikoj kampanji Ivana \uria. Nije im bilo lako, na svakom njihovu okupljanju bilo je i mnotvo provokatora koji su prekidali i vrijeali govornike. Na jednom skupu Mirku je doletio foto-aparat u glavu i ozbiljno ga ozlijedio. Svakodnevne anonimne prijetnje, medijska prozivanja, duboko gnuanje nad politikom reima, razoaranje opozicijom, sve je to vodilo Mirkovoj odluci o naputanju Srbije. Za zemlju svojega egzila odabrao je Hrvatsku. Odabrao je poziciju po strani: Rovinj, Istru. Mnogi kritiari reima u Beogradu zamjerili su mu to je naputajui jednu odabrao drugu nacionalistiku rupu. A ni Hrvatska zapravo nije znala to bi s Mirkom Kovaem. Malo su ga intervjuirali, pokazivali na televiziji: - Eto, vidite, poznati kritiar Miloevieva reima demonstrativno je napustio Srbiju i preao u Hrvatsku! Ali, inili su to s nelagodom, svjesni da je Kova kritiar nacionalizma kao univerzalnog fenomena; posvojimo li ga dokraja, dat emo mu pravo da kritizira i na nacionalizam. Veliki je otpor Kovau bio pruan i u knjievnim krugovima. Svojedobno je Vlatko Pavleti, glavni urednik edicije Stoljea hrvatske knjievnosti, ponudio samoinicijativno Kovau knjigu u sklopu te prestine edicije nacionalne knjievnosti. Meutim, prijedlog nije prihvaen na sastanku
310

Zeni~ke sveske

urednikog odbora te edicije. Jer, kao, treba jo vidjeti kako e se Kova ponaati; to to on sada eli biti hrvatski knjievnik, moe biti samo privremeni stav. Mora on to zasluiti! Mirko je u idilinom Rovinju zapravo ivio prilino izolirano; no, kad bismo se vidjeli, nije se ni na to alio. Materijalnih problema nije imao; stanovao je isprva u lijepom, prostranom stanu s terasom koja je gledala na luku; potom u reprezentativnoj starinskoj vili. Supruga Boba pokazala je veliku spretnost u voenju poslova s obiteljskim nekretninama. A i na svim drugim planovima bila je iznimna podrka Mirku. Ali, osjeao sam da je Mirku, naviknutom na uzbudljiv javni ivot Beograda i na poziciju kulturnog protagonista, u Rovinju bilo pomalo i dosadno. Neto se promijenilo kad je Mirko zapoeo suradnju sa splitskim Feralom, te dobio mogunost da ne bude samo gost koji nam tumai prilike u Srbiji, ve da govori i o hrvatskoj zbilji s insajderske pozicije. Vrlo sam se esto devedesetih pitao kako to da u Hrvatskoj nitko nije svjestan kakav je velik Kova pisac, kakav je dobitak za hrvatsku knjievnost to to on djeluje u hrvatskoj sredini i objavljuje na hrvatskom jeziku. Posljednjih desetak godina za Kovaa, i njegovu definitivnu integraciju u hrvatsku knjievnost, puno je uinio Seid Srdarevi, agilni vlasnik Frakture (inae, korisnik stipendije koja je bila sastavni dio Kovaeve Herderove nagrade), izdavanjem hrvatskog izdanja njegovih sabranih djela. Uestale su posljednjih godina bile i knjievne nagrade, koje su mu konano priznale integraciju. U Hrvatskom drutvu pisaca priredili smo i zanimljiv simpozij u povodu Mirkova sedamdesetog roendana. Meni je osobno ao to je ostao nerealiziran Mirkov i moj plan o pisanju njegove autobiografije, koju bi uz Frakturu izdao i nakladnik kod kojega ja ureujem autobiografske edicije. Meutim, drago mi je da dosadanje primjerene reakcije hrvatskih medija u povodu Kovaeve smrti pokazuju kako je on ipak najzad integriran u hrvatsku kulturu kao na veliki pisac. Da je Kova na, hrvatski, iako je moda istodobno i srpski i crnogorski i bosanskohercegovaki pisac; da ga se vie ne bojimo kao stranog tkiva u nacionalno istom biu nae kulture. Da, konano, Mirko Kova je veliki hrvatski pisac!
311