NOVOSADSKI KNJIEVNI

DOGOVOR
1. POZADINA
2. SADRAJ
3. REAKCIJE
POZADINA
1850. godine knjievnim dogovorom u Beu zapoet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i
srpskoga jezika u jedan srpskohrvatski jezik. Kao osnova za zajedniki knjievni jezik uzet je
narodni govor Bosne i Hercegovine, karakteristian po tokavskom nareju i ijekavskom
izgovoru. Pod uticajem ovih ideja, i srpski i hrvatski jezik su reformisani u pravcu
meusobnog pribliavanja. U meunarodnoj znanosti se narednih decenija govorilo o
srpskohrvatskome kao jednom jeziku.
Tokom perioda Kraljevine Jugoslavije jezika unifikacija je nametana od beogradskih vlasti.
Po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. Ustae su u
travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmiui zaseban hrvatski jezik.
Takvo stanje ostaje i poslijee zavretka rata. Poslije rata, prvi jugoslavenski ustav se pie i
hrvatskim i srpskim jezikom zasebno. U nastojanju za zbliavanje dvaju tipova jezika,
srbijanska strana je preko Letopisa Matice srpske raspisala anketu o jezinim i pravopisnim
pitanjima i do septembra 1954. Letopis je objavio odgovore etrdesetak sudionika. Poslije
zavrene ankete, odran je trodnevni skup 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom
Sadu.
SADRAJ
Nakon nekoliko dana vijeanja uesnici skupa u Novom Sadu su donijeli
slijedeih 10 zakljuaka:
Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i knjievni
jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna sredita, Beograda i
Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
U nazivu jezika nuno je uvek u slubenoj upotrebi istai oba njegova
sastavna dijela (i hrvatski i srpski).
Oba pisma, latinica i irilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i
Hrvati podjednako naue oba pisma, to e se postii u prvom redu
kolskom nastavom.
Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takoe su u svemu ravnopravna.
Radi iskoritavanja cjelokupnog rijenikog blaga naeg jezika neophodno je
potrebna izrada prirunog renika savremenog srpskohrvatskog knjievnog
jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa
Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
Pitanje izrade zajednike terminologije takoe je problem koji zahtijeva
neodlono rjeenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog,
naunog i uopte kulturnog ivota.
Zajedniki jezik treba da ima i zajedniki pravopis. Izrada toga pravopisa danas
je najbitnija kulturna i drutvena potreba. Nacrt pravopisa izradit e sporazumno
komisija srpskih i hrvatskih strunjaka. Prije konanog prihvatanja nacrt e biti
podnijet na diskusiju udruenjima knjievnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih
radnika.
Treba odluno stati na put postavljanju vjetakih prepreka prirodnom i
normalnom razvitku hrvatskosrpskog knjievnog jezika. Treba sprijeiti tetnu
pojavu samovoljnog prevoenja tekstova i potovati originalne tekstove
pisaca.
Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odredit e naa tri univerziteta (u
Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu) i
Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu
terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za
zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa strunim ustanovama u drutvima.
Ove zakljuke Matica srpska e dostaviti Saveznom izvrnom vijeu i
izvrnim veima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne
Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u
Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te e ih objaviti u dnevnim
listovima i asopisima.
Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH),
meu kojima su Ivo Andri, Aleksandar Beli, Mirko Boi, Milo uri, Marin
Franievi, Kreimir Georgijevi, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke,
Jure Katelan, Mihailo Stevanovi i mnogi drugi. Njima se pridruilo jo 64
kulturna i nauna radnika, meu kojima i Miroslav Krlea.
Na temelju ovih odluka izraen je zajedniki pravopis koji je 1960. Matica
hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog
knjievnog jezika s pravopisnim rjenikom, a Matica srpska ekavski i irilicom
pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog knjievnog jezika sa pravopisnim
renikom.
REAKCIJE
Neki srpski autori su kritikovali ovaj dogovor na osnovu toga to je navodno
potiskivao irilicu u korist latinice. Slini argumenti o favorizovanju irilice i
potiskivanju latinice uli su se i sa hrvatske strane.
Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca, pa ak i
nekih potpisnika, koji su bili nezadovoljni objavljenim rjenicima i
pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. 1967. godine je
devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo
Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika kojom se
distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloenje da se iza njega
krije namjera da se Hrvatima nametne srpski knjievni jezik. Potpisnici su
traili da se ustavom garantuje ravnopravnost hrvatskog, srpskog,
slovenakog i makedonskog jezika i da se u zvaninu upotrebu vrati naziv
hrvatski ili srpski jezik.
Ovo je u jugoslavenskoj javnosti proglaeno ispoljavanjem "hrvatskog
nacionalizma". Godine 1971. izlazi popularno nazvani "Londonac", odnosno
Hrvatski pravopis Stjepana Babia, Boidara Finke i Milana Mogua, koji je u
fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, dijelei
tako sudbinu Hrvatskoga proljea. Nakon republikih ustavnih amandmana
iz 1972. u Hrvatskoj su aci poeli da ue hrvatski ili srpski umjesto
hrvatskosrpskog jezika.
Neki bosanski pisci, poput Alije Isakovia, su takoer kritikovali novosadski
dogovor koji kae da je zajedniki jezik jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, a
Bonjaci-muslimani se ne spominju. Isakovi je podsjeao da je Bosna i
Hercegovina uestvovala u izgradnji zajednikog jezika i da je to trebalo
uvaiti.