Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Home ---\\ Veljačić

Pisma sa pustinjačkog otoka

Čedomil Veljačić

Pun mjesec nad Kolombom Posjete pustinjacima Jedina knjiga na pustom otoku Posjeta pustinjačkoj školi

Priroda oko mene Pabbađđa -- odlazak u beskućnike Kozak iz vječnosti Punća Koći Unapređenje -- i

odlazak

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Posjeta pustinjačkoj školi

za sajt pripremio Siniša Ognjenović

U prvom pismu sam opisao svoga prvog dayaku, poluprofesionalnog "dobrotvora" koji me je pronašao još u Madrasu,

prije dolaska ovamo. Korist koju je imao od tri sedmice moga boravka u Colombu ograničila se uglavnom na

društveno-moralnu stranu tog događaja. Njegovo nastojanje da mi se tu i tamo pridruži (ako je moguće da dopre i do

diplomatskih krugova moje zemlje, ali to je moj oprez isključio) završilo se jednom trodnevnom posjetom

pustinjacima nastanjenim u spiljama i pećinama ne suviše visokih i dalekih bregova. Pustinjačko obitavalište te vrste

naziva se arañña, riječju koja znači "šuma" (kao što arama, gradski samostan, znači "vrt". To obilježje "šumskog"

života izraženo je već u najstarijoj predbuddhističkoj upanišadi u naslovu Brihad'aranyaka.)

Zamisao me u tom času nije oduševila toliko koliko se očekivalo od takve vrhunske egzotike. Naime, taj mi je

neobični doživljaj trebao da bude nadoknada i izlika za odgodu odlaska na pustinjački otok, krajnji cilj mog puta. Moj

je dayaka i prvi gostoprimac u ovoj zemlji smatrao, prirodno, svojom svetom dužnošću da me lično odvede na

odredište i time stekne rijetku zaslugu za svoj sljedeći život koji treba već sada planirati malo razboritije od

sadašnjeg. (To je po prilici ono što Ortega y Gasset naziva faustovskim problemom u teoriji reinkarnacije.) Ali, kad je

ujutro stigao svojim slupanim autom, ustanovilo se stvarno ono što je već ranije moglo biti jasno, naime da je

nemoguće u potpunosti održati obećanje da me na kraju hodočašća konačno odvede na otok i da sva moja prtljaga

ne može da se utrpa za tako dug put. U najboljem slučaju mogu ponijeti vlastiti ručnik, kupaće gaćice i jedan sarong

(mušku suknju). -- Kako dug put? -- Ni to još nije bilo jasno. Koliko dana ćemo hodočastiti i dokle ćemo se probiti

među redove svetačke hijerarhije, zavisit će od spretnosti i sretnih popratnih okolnosti. Pri tome svi treba da pogurnu

pa da se prodre.

-- A tko su "svi"? -- Za početak moj je zaštitnik utrpao u kola još samo jednog mlađeg suradnika iz svoga ureda (koji

je u engleskim vremenima bio ludnica, a sada više nije, nego je ministarstvo) u svojstvu pomoćnika na podužem i

napornom službenom obilasku "projekata za unapređenje “, jer smo se uputili pod tim službenim naslovom iz ureda.

Pomoćnik je pokazivao krajnje učtivo pomanjkanje interesa za dublju i okultnu svrhu puta, iako je pri tome razborito

shvatio olakotne okolnosti i prednost za svoje dnevnice.

Tako smo, dakle, putovali dok nam nije izdušila guma na prednjem točku. Trebalo je dogurati prije ručka do kuće vrlo

imućnog imenjaka -- iako ne rođaka -- moga gostodavca. Taj imenjak stanuje blizu pustinjačkog otoka na koji ću ja

1 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

imati još dosta vremena da se naselim. Za početak nam se najprije pružila vrlo povoljna prilika da s bogatim

imenjakom, vlasnikom M.G. automobila, najvećeg i najskupocjenijeg koji sam vidio u Sri Lanki, otiđemo u jednu

neobično zanimljivu araññu, posve nove vrste, koja će možda jednog dana značiti revoluciju u vjerskom životu Sri

Lanke..., da otiđemo kao pridruženi dayake. Ja, doduše, nisam još vidio ni araññe starog tipa koje bi me za početak

više zanimale, ali se nisam usudio da to kažem i da kvarim borbeno raspoloženje buddhista čije sam političke

karakteristike dao opširnije već u prvom pismu.

Na licu mjesta pridružio nam se moj drugi po vremenskom slijedu predviđeni dayaka,davni ortak prvoga; ortak, mora

se priznati iz lošijih vremena. On je još neposredni susjed pustinjačkog otoka, seoski učitelj po zanatu, inače pjesnik i

dugogovornik. (čuo sam da se ovdje još uvijek događa da po koji stari ugledni školnik otvori provincijsku

kulturno-prosvjetnu konferenciju govorom ili polemičkim pitanjem "mladima" u stihovima. Netko preuzme tu

provokaciju i cijela se konferencija obavezno odvija u stihovima do kraja, uključivši financijski izvještaj. Ja sam

doživio samo jednog dvorskog pjesnika, Tamila u Indiji, koji je čestitao šezdeseti rođendan Rukmini Devi i ujedno

devedeseti rođendan najstariiem plesaču njene čuvene škole Kalakšetra, čitajući s neke vrste pergamenta dugog

nekoliko metara svoj hvalospjev koji je vidno znao napamet.)

Naš seoski pjesnik modernijeg stila i slobodnijeg stilla (viktorijanskog "blank verse") odlučio je da pridruži svoje

velike duhovne darove skromnom tjelesnom udjelu parajlije kod koga smo se najprije svi našli na ručku. Tjelesni

darovi koje je on pripremio bili su smješteni u laganom planterskom kamionu posebno opremljenom za prijevoz

kokosovih oraha. Posebna oprema sastoji se od žičane mreže opsega mnogo većeg nego na živoderskim kolima. Taj

je uređaj bio ovog puta ispunjen "tvrdom i sočnom hranom za bhikkhue" -- pustinjake, ili tačnije sastojcima za njenu

pripremu, a uz to određenim znatnim brojem dobrih susjeda i radne snage kojom raspolaže vlasnik. Taj se pohod

obavlja svake godine na dan očeve smrti. Aranna je toliko poznata i uvažena da su rokovi za dayake predbilježeni

redovno za duže od godinu dana unaprijed. Ipak ugledni pojedinci imaju svoj stalni dan u godini, prema želji i

namjeni.

Putovali smo nekoliko sati, najprije kroz plantaže cimeta, a zatim u nešto višem području kroz plantaže gume. Vozili

smo se prema brdima i šumama slično kao što su putovali maharđe koji su željeli da posjete Buddhu u prikladnim

časovima večernje svježine i pouke. Ovdje mi se čini da je umjesno umetnuti odlomak jedne od starih priča kakvima

su obično popraćeni Buddhini govori:

-- Bilo je to na dan punog Mjeseca, petnaestog dana mjeseca kattike, kad završava ljetna trećina

godine. Kralj Magadhe Ađatasattu, sin krajevne iz Videhe, sjedio je navečer u sjaju punog Mjeseca

okružen dvorjanicima na krovu svoga dvora. Ugodno uzbuden tim prizorom, kralj izusti ove stihove:

"Ljupka je, zaista, ova noć na mjesečini! Lijepa je, prekrasna, uzbudljiva i primamljiva!

Kojem isposniku ili brahmanskorn svećeniku da otiđemo u posjetu da nam razblaži duh?" -- Dok su

ostali dvorjanici spominjali imena mnogih mudraca koji su tada boravili na brežuljcima oko kraljevskog

grada Rađagahe i u dolini rijeke, slavni dvorski liječnik, đain Đivako, sjedio je šutke po strani ".

(Otkad sam posjetio njegov mangov gaj na jednom od dramatičnih raspuća te mrtve prijestolnice, s pogledom prema

polukrugu brežuljaka gdje je boravio đainski reformator Mahavira, na lijevoj strani i polukrugu brežuljaka na desnoj,

gdje se zadržavao đainski otpadnik Buddho sa svojim sljedbenicima -- sve mi je jasnija postajala unutrašnja borba

zbog koje je Đivako te večeri bio šutljiv i potišten. Ali o tome imam namjeru napisati posebnu priču koju ne bi mogla

nadomjestiti čista historijska rasprava, jer se povijest već odavno raspala u prah i pepeo, dok Đivakov duh u

pripovijesti sve snažnije živi u mojim mislima i predodžbama, uspomenama iz srca Indije.)

-- I dok je tako Đivako šutke sjedio daleko od kralja, kralj se obrati njemu pitanjem: "A zašto ti šutiš,

dragi Đivako? -- "Veličanstvo, u našem mangovu gaju boravi sada uzvišeni, savršeni, potpuno budni

učitelj (Buddho) s velikom družinom prosjačkog reda, ima ih dvije i po tisuće. Njega, uzvišenog Gotamu,

slave posvuda ovim riječima: 'Doista, on je blažen, cijenjen, potpuno budan, obdaren mudrošću i znalac

2 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

puta koji do nje vodi, prozreo je svijet, nenadmašiv je vodič bogova i ljudi, blažen i budan'. -- Njega

neka posjeti Veličanstvo, neka mu iskaže počast, možda će taj posjet razgaliti gospodara." -- "Onda

naredi, Đivako, da opreme slonove!" -- Kad je to bilo učinjeno, kralj naredi da se njegova ženska vojska

smjesti na pet stotina slonica, a on uzjaši svog kraljevskog slona, pa tako iziđu, u pratnji lučonoša, u

velikoj kraljevskoj raskoši iz Rađagahe prema mangovu gaju liječnika Đivaka. -- Kad su već bili blizu

mangova gaja, kralja obuze strah i trepet, srsi su mu prolazili kroz tijelo, pa ustrašen i zabrinut upita

Đivaka:

-- Da me ti, dragi Đivako, ne želiš obmanuti, da me ne namjeravaš izručiti neprijateljima? Jer,

nemoguće je da se iz tako velikog zbora bhikkhua ne čuje nijedan glas, ni kihanje, ni kašljanje, ni

poluglasan govor.

-- Ne boj se, maharađa! Neću te prevariti, ni izdati neprijateljima. Dođi samo bliže! Tamo u okrugloj

dvorani već se vide svjetla.

Tako je kralj jahao na svom slonu dokle je put to dopuštao, a zatim je sjahao i išao pješice do ulaza u

okruglu dvoranu... Ušavši, kralj pođe prema Blaženome, ali se zaustavi malo sa strane. Promatrao je

potpuno tihi skup učenika, koji je nalikovao na mirnu morsku pučinu, a tada radosno usklikne:

- O, kad bi moj sin, kraljević Udayibhaddo, postigao takav duševni mir kao ovaj zbor učenika!

-- Maharađa, prepustio si se u snatrenju svojim osjećajima! -- upozori ga Buddho...

(Samanna-phala-suttam, Digha-nikayo 2)

Da bi se bolje shvatilo raspoloženje koje baca sjenu na ovu posjetu, treba znati da je kralj Ađatasattu nedugo prije

toga ubio svog oca Bimibisaru da se domogao prijestola. Bimibisaro je bio veliki poštovalac Buddhe od njegovih

mladih dana, a isto tako i Mahavire.

Tako su se maharađe vozili kraljevskim kolima ili jahali na slonovima dokle su putovi to dopuštali, a zatim se pješice

približavali mjestima gdje su živjeli veliki učitelji, jer veliki učitelji po svojoj moralnoj i meditativnoj prirodi ne spadaju

u velike gradove i ne susreću se na utrtim putovima. A naš MG je razvijao sposobnosti po kojima nije zaostajao za

slonovima ni po snazi ni po kapacitetu, ne samo dok je cesta bila asfaltirana, nego i još dalje na seoskom putu koji

nije predviđen za vozila veća i ljepša od džipa. Zaštićeni njegovim krovom od kiše, sunca i prašine (u Sri Lanki sve

troje može da se sudari istovremeno u strujama vjetrova s raznih strana nedogledno otvorenih okeanskih pučina)

sjedili smo obloženi jastucima koji su nam te noći trebali da posluže da prespavamo u dharma-sali, otvorenoj

natkrovljenoj prostoriji za propovijedi i darivanje isposnika, na kamenom podu koji će svatko pokriti svojom hasurom.

U pozadini dharma-sale žene će u kuhinjskim prostorijama pripremati "sočnu i tvrdu hranu" cijelu noć da je ujutro

oko deset sati ponude monasima, rashlađenu kako i treba. Nespavanje cijele noći te dobra volja i raspoloženje za

vrijeme cijelog boravka u araññi dva su uslova za stjecanje besmrtnih zasluga dayaka koje može da poveže i

zadovolji samo ženska priroda.

Prije nego se isposnici spuste u podnožje svog brijega gdje je dharma-sala, procesija dayaka će se uspeti na brijeg do

hrama araññe noseći pod žutim baldahinima uzorke pripremljene hrane na Buddhin oltar. Maha-thero (starješina)

treba na kraju da se žrtvuje pa da pojede bar glavni dio Buddhinog obroka.

Pirivena

Pirivena je sjemenišna škola gdje se dječaci između desete i dvadesete godine pripremaju za redovnički poziv. Jedan

je uslov za zaređenje bhikkhua da je navršio dvadeset godina života. Oko godinu dana po prijemu u pirivenu mali

3 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

učenici redovno postaju samanere ili "klerici". To se pripravničko zaređenje primjenjuje i na odrasle koji pristupaju

prosjačkom redu, a po osnovnim se obavezama ne razlikuje od konačnog zaređenja bhikkhua. Razlika je uglavnom u

tome da status samanere nije konačan. I mali samanere u pirivenama prihvataju zavjet celibata, isposništva i

siromaštva, bivaju ošišani, a imaju pravo da nose samo dva dijela trodjelne odjeće bhikkhua (omotač za donji dio

tijela i veliki ogrtač), tako da se ne razlikuju od bhikhua ni po vanjskom izgledu.

Djeca koja dolaze u pirivenu u početku ostaju "bijelo obučeni" laici -- upasake --, a često i stanuju kod roditelja u

obližnjim mjestima. U pirivenu dolaze samo na školsku obuku. Upasako, buddhistički laik, odlikuje se u svom

formalnom svojstvu "vjernika" po tome što na bijeloj odjeći (sarongu i košulji) nosi bijeli platneni šal čiji srednji dio

prolazi ispod desnog ramena, a oba su kraja prebačena preko lijevog ramena. To je, kao i smještaj ogrtača bhikkhua,

u svečanim zgodama simbol ogoljelog desnog ramena u znak poniznosti.

Predvečer, kad smo stigli, bila je u toku svečanost završetka razdoblja školske godine. Učenici su dobivali nagrade za

isticanje u pojedinim predmetima: pali jeziku i učenju napamet Buddhinih govora u originalu; u govorničkoj vještini

propovijedanja napamet naučenih sadržaja; u recitiranju obrednih tekstova (pjevanju pirita); u meditaciji. Darovi su

se sastojali od knjiga i školskog pribora. Na klupi postrance sjedilo je 5-6 mladih dječaka u novoj monaškoj odjeći sa

svježe obrijanim glavama. Oni su toga jutra bili zaređeni za samanere. Prebacivanje monaškog ogrtača preko još

nerazvijenih ramena zadavalo im je vidljive poteškoće.

Pri ulasku u pećinu koja je najveća prostorija škole, moj je utisak bio da je ukupni broj učenika nešto preko dvadeset.

Kasnije su mi rekli da ih ima pedesetak. Ova glavna prostorija ugrađena je, kao i stambene kućice (kuti) uz stjenoviti

obronak brijega, u vodoravnoj pukotini ogromne stijene smeđeg kamena.

Uz zvanično i prvobitno ime Lanka, koje je čuveno već u ranoj indijskoj književnosti u vezi s "odisejom" opjevanom u

eposu Ramayani, gdje Lanka za Indijce odgovara Troji, Indijci su otok od davnine nazivali i tehničkim nazivom

Tamra-parnam, ili "bakreni slojevi", po nalazištima bakra. U pali jeziku buddhističkih tekstova to je ime postalo

Tamba-paññi, a u latinskom, u prvim izvještajima o plovidbi na Cejlon, kod Plinija, "insula Taprobane", prema

ovdašnjem lokalnom izgovoru tog imena. U jednom od mnogih područja tamnih slojeva bakrenastih stijena nalazi se i

pustinjačko naselje koje opisujem -- Vatura-vila. Nedaleko od toga, dublje u đungli, nalazi se i jedna od mnogih

Kalu-gale arañña, "sveta šuma pod crnim stijenama", koju sam opisao u knjižici pod tim naslovom nekoliko godina

kasnije, a u doba ove priče nisam još ni znao za to dublje pustinjačko skrovište.

Ulaz u veliku prostoriju gdje se održavala školska svečanost nalazi se na izbočini nepravilnog luka pećinskog otvora,

koji se na lijevu stranu prema gornjem obronku brijega proteže oko deset metara, a na desnu, prema padini, svega

nekoliko metara u gotovo pravokutnom zaokretu. Cijeli je otvor s vanjske strane visok oko dva metra, obzidan s

donje strane niskim zidom odakle se dižu stubovi, potpornji tavanice kojom je izravnat vanjski trijem spilje. Iznutra

je strop znatno viši, sastoji se od kose kamene plohe i spušta se lagano s lijeve prema desnoj strani duž otvora,

povezujući dva poprečna zida prostorije koji su usječeni gotovo usporedo sučelice jedan drugome. Lijeva viša strana

ulazi u unutrašnjost brijega. Tu su uzidane dvije stambene sobe, svaka s prozorima i staklenim vratima prema

otvorenoj dvorani. Na suprotnoj, nižoj strani stijena nije viša od dva metra. Stražnja strana dvorane zatvara se u

blagom nepravilnom luku s još jednom udubinom u dnu desno gdje je uklesano nekoliko sjedišta za učitelja i

dostojanstvenike, a u zaleđu još jedna manja soba sagrađena kao i dvije veće. Izgleda da ona služi uglavnom za

spremu. Stražnji je zid uklesan u stijenu, a visina mu odgovara kosom kamenom stropu.

Prostorija je dovoljno svijetla, otvorena prema velikoj pravilnoj pačetvorini dvorišta na zaravni pred njom. S pribrežne

duže strane te zaravni nalazi se hram u cjelini sazidan od cigle i odvojen od pećinske pozadine. Suprotni rub dvorišta,

uz padinu, zazidan je dugim pokrovljenim trijemom koji služi raznim svrhama. Pokraj glavne pećinske prostorije je

maha-therina kuti (izba), djelomično uzidana u stijenu kao i sve ostale, koje se uzdižu u luku među objema smeđim

stijenama na kojima se tu i tamo ocrtava trag uklesane stepenice. Sučelice maha-therinoj kuti dvorište se završava

usponom od nekoliko metara do stabla bodhi, jednog od mnogih cejlonskih potomaka stabla pod kojim je Buddho

prije dvije i po hiljade godina u noćnom zadubljenju postigao svoje potpuno i konačno duhovno probuđenje. U tom su

4 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

uglu i stepenice koje se spuštaju u podnožje brijega gdje je dharma-sala i prostorije za dayake. Na vrhu tih stepenica

treba skinuti sandale i ići dalje bos po dvorištu posutom pijeskom gdje mali samanere metlom izvode razne

ornamentalne crteže, ili po ciglom popločanim puteljcima.

Na obronku iznad hrama i iznad svih pustinjačkih izbi u stijenama usječena je manja zaravan sa ćetijom, polukuglom

visokom nekoliko metara sa šiljatim tornjićem na vrhu. U ćetijama su uvijek uzidane relikvije. Na vanjskom

polukrugu ispod ćetije upravo se ugraduje oko trideset malih prostorija za meditaciju kojima će moći da se služe

učenici.

Na ulazu u veliku dvoranu, duboku desetak metara, moju su pažnju odmah privukli mali novozaređeni samanere. U

njihovim godinama ja sam bio "vanjski" đak jedne katoličke sjemenišne gimnazije. U nižim razredima mi "vanjski" bili

smo u većini. Bilo nas je i nekršćana, muslimana i po koji židov. "Unutarnji" su živjeli u internatu i bili naročito

odabrani i predodređeni za redovnike. U čemu se sastojala njihova naročita odabranost i predodređenost za taj poziv?

To mi se pitanje nametalo i sada u prvom bližem susretu s mladim buddhističkim klericima. Činilo mi se da je ono bilo

jednako izrazito već u mojim djetinjim maštanjima kad sam i sam bio u njihovoj dobi i sjedio s njima rame uz rame.

Okružen revolucionarnim oportunistima internacionalne malograđanštine koji su me doveli ovamo, razmišljao sam

dalje, dok su se preda mnom ređale njihove školske govorancije u tom smislu, promatrajući novozaređene samanere,

razlikuju li se i po čemu bitnom od mojih "unutrašnjih" kolega u fratarskoj gimnaziji. Najprije, naišao sam na njih u

srcu njihove domaće đungle. Za naše katoličke sjemeništarce vrijedilo je mjerilo da moraju biti siromašni, ali kršni

seljaci dovedeni u grad. Ovdje takva pravila štednje i razboritog ulaganja sredstava nisu odlučna i ne odgovaraju

mentalitetu. Ni obaveza da samanero mora ostati redovnik, ni moralni pritisak na njegovu "dobru volju" nisu ni

približno jednako ispoljeni. Na prvi pogled mi je bilo jasno da sam i ovdje naišao na zanimljivo razmeđe suvremenih

shvaćanja. Orijentacija učitelja, izrazitija usmjerenost pustinjaka prema meditativnom životu u odgojnim idealima,

mijenja se ovdje nesumnjivo brže od nazora i htijenja s kojima djeca dolaze od kuće i koji su "prirodni" za njihovu

domaću sredinu. I njih su dobrim dijelom roditelji predodredili za taj poziv, možda da ispune zavjet bogovima ili

"trostrukom dragulju" (Buddho, njegova nauka i njegov prosjački red) žrtvujući drugog, možda čak i prvog sina, a ne

tek suvišno sedmo, osmo ili trinaesto dijete...

U pedagoškom opsegu u pustinjačkom je sjemeništu otklonjena proturječnost "unutarnjeg" i "vanjskog" dijela svijeta.

Ali u biološkom opsegu, u razvoju urođene i prirođene ćudi, šta se može očekivati? Kako izgledaju ljudi koji su

odgojeni da budu pustinjaci i čemu služe? Jer, ova pirivena nije prva ustanova za uzgoj pustinjaka, a nije ni bez uzora

u dubljoj tradiciji.

Nekoliko godina kasnije (1968) boravio je ovdje, a i u drugim buddhističkim zemljama jugoistočne Azije, američki

trapist Thomas Merton kojega su zanimali istovrsni problemi sa stanovišta uzajamnih odnosa među religijama. Uskoro

po odlasku iz Sri Lanke u Sijam umro je nesretnim slučajem. Njegov je Azijski dnevnik ubrzo postao slavan zbog

odvažnih shvaćanja u vezi s reformističkim pokretom katoličke crkve. Na dan svoje smrti održao je u Bangkoku na

kongresu katoličkog klera predavanje o "Marksizmu i samostanskim perspektivama", gdje traži i nalazi pozitivne

tačke pozivajući se i na Teilhard de Chardina koji je "marksizmu izišao u susret do pola puta". U Calcutti je nešto

ranije iznio svoja kritička shvaćanja o redovničkom životu, gdje je i o pitanjima ovih mojih razmišljanja izrazio

shvaćanje koje mi je još i danas blisko:

"Redovnak je... vrlo čudna vrsta čovjeka, osoba s ruba (marginal person) koja se namjerno povlači na

rub ljudskoj društva u težnji da produbi temeljno ljudsko iskustvo."

A zatim: "Jesu li redovnici i hipiji i pjesnici važni? -- Ne! Mi smo namjerno nevažni".

Nije, dakle vjersko opredjeljenje odlučno za ono što ja iz svojih perspektiva nazivam pustinjačkim bjekstvom od

svijeta, a još manje iluzija o mogućnosti dogmatskog rješenja egzistencijalne patnje i straha. Obrnuto! Ovo

osvještenje od "zaborava bitka" (Heidegger) poticaj je za traženje uvida u spornost samoga sebe u okolnostima

5 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

povoljnim za introvertno zadubljenje.

Ma koliko da hipiji izazivaju moje instinktivno zgražanje, već iz dubljih pobuda strahopoštovanja prema čistoći

bioloških izvora religije (nešto sam o tome pokušao da izrazim u članku "Usjev novovjerstva i kukolj

narkotičara", Delo, Beograd, 1981, br. 7) -- ipak onima koji su ponekad zašli u moje pustinjačko naselje (dok sam

ga imao) nisam mogao da uskratim riječ površnog ohrabrenja, za koju sam uvijek pouzdano znao da će ih

obradovati: "Mistik ne pripada nijednoj religiji! " Zato je upravo institucialna religija, kao "vjero-ispovijed", uvijek ne

samo žigosala nego i progonila mistike kao izopćene heretike (ili ih bar potiskivala na rubove svoje pameti kao npr.

svetog Franju Asiškog prije "konventualizacije" njegova reda), pa je ta neshvaćena ljaga ostala na njima i danas u

dijalektički oprečnoj situaciji neprijateljskih stavova prema religiji "uopće", gdje bi, ako ništa drugo, mistike načelno

trebalo priznati za preteče pobunjeničkih pokreta i vrenja koja podranjaju temelje "mračnjaštva" dogmatskog

institucionalizma -- iako se pomaljaju tek na okrajku društvenih zbivanja, za koja je i Marx predskazao da mnogi neće

smoći snage da ih podnesu, a kamoli da ih podupru, tako da ih se većina preobražava u čankolize revolucija, a tek

izuzetni karakteri se izdvajaju u pustinjački život i tako se izlažu opasnosti osude zbog misticizma i s nazadne vjerske

("kvazi-religijske") i s napredne antivjerske strane.

Axel Munthe (u "San Michele") književno se proslavio time što se još u 20. vijeku (kao mnogo poslije njega i C. G.

Jung, iako tek u senilnoj odvažnosti svoje autobiografije) usuđivao otvoreno čuditi ljudima koji su postali neosjetljivi i

otupjeli za opažanje parapsiholoških pojava, koje on smatra normalnim u neoznanstvenjenoj "slobodnoj" prirodi

"nižega svijeta, tamo gdje još mogu da žive vile i patuljci u šumama, svjetlosna bića u stablima i tamni podzemni

vukodlaci, bića koja se s nama najčešće poigravaju odajući se sitnim znacima i neobičnostima u svagdašnjoj ljudskoj

prosječnosti, tamo gdje nas ta prosječnost nije potpuno otupjela u biheviorističke automate.

Slavni cejlonski pustinjaci su redovno "slavni" zato jer se ispoljavaju kao snažne i samopouzdane ličnosti, s dugim

kosama, dugom bradom i neobično privlačnim crtama lica, ličnosti kakve na Zapadu već odavno "ne pale". Činjenica

da je taj pustinjak redovno "obučen u bijelo", tj. da je budhistički upasaka a ne zaređeni bhikkhu, odaje da on svoj

čudotvorni izraz nalazi i crpi na granici proturječja izmedu prirodne magijske religije i buddhizma. Prosječan

buddhistički "vjernik", po rođenju i odgoju, nikada nije dostigao, a vjerojatno nikada i neće uspjeti da preskoči tu

granicu između prirodne magije i razumskog odricanja od nje (ne njenog nijekanja). Nevažnost i ništetnost bogova i

duše -- sub specie aerternitatis -- prema Buddhinoj nauci, pojačavaju nostalgiju vjernika za nadzemaljskim bićima i

za nadličnostima. Nedavno sam doznao od mladih ñana za jedan zanimljiv slučaj te vrste. Jedan je poznati yogi

upravo "sišao" s Adamovog vrha kako ga nazivaju kršćani i muslimani, dok je za Indijce i buddhiste to odvajkada vrh

"Stope Gospodnje" (Siri Pada), jedan od mnogih grebena s otiskom stopala boga Višnua, odn. Buddhe, koji se u

hinduističkoj mitologiji stapa u jedno božanstvo s Višnuom. Taj je yogi eto, stigao u jedno veće mjesto nedaleko

odavde da prisustvuje nekim obredima. Poznat je po moći da izaziva kišu u sušnim istočnim krajevima otoka.

Posjeduje i druge moći koje djeluju intimnije i manje su razglašene, jer ono što se dešava u duši ne može da vrijedi

kao čudo u javnosti. Omladinsko buddhističko udruženje (po uzoru na englesko protestantsko YMCA) postoji u svim

cejlonskim školama i raspolaže svuda potrebnim sredstvima da popularizira neobične pojave i događaje ove vrste. I

novine su u takvim slučajevima pune svečevih slika i opisa njegovih čina.

Naravno da se odmah našao i u našoj blizini spreman dayako, učitelj specijaliziran za parapsihološke pojave i ESP

(ekstra-senzorna percepcija) testove standardizirane u engleskom "Kraljevskom društvu" za proučavanje

parapsiholoških iskustava i pojava, i ponudio se našim mladim ñanama ["sinovima iz dobrih obitelji koji su napustili

dom za beskućnički život, jer skučen je domaći život, dom je đubrište; svjež je uzduh beskućničkog života" (Mađđh.

112)] da upriliči posebni sastanak s tom neobičnom ličnošću, koju već odavno dobro poznaje.

Ukratko, njegova su osnovna načela u ortodoksnoj interpretaciji ova: Predodređen je broj godina "sazrijevanja" koje

kani provesti u pustinjačkoj osamljenosti. To je razdoblje njegove pripreme za buddhističko zaređenje. Pristupanje

redu bhikkhua značit će povlačenje iz čudotvornog svijeta mnoštva ljudskih patnji u bezlično ništavilo, iz nemira

sučuvstva u mir ravnodušnosti koji je predznak utrnuća, bar utrnuća iluzije o ličnosti. ["Ja sada u potpunosti boravim

6 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

u ništavilu." -- "Vrlo dobro, Sariputto! Doista, Sariputto, ti sada u potpunosti boraviš u boravištu velikih ljudi -- u

ništavilu." (Mađđh. 151) -] Magična snaga ličnosti, koja je i biblijskim prorocima strujala iz dugih kosa, a koju

tibetanski lame znaju pogdjekad da stegnu u pletenicu svojih dugih brada, znači moć nad prirodom a ne napuštanje i

poništenje svijeta u duhu. Prema ovom posljednjem idealu usmjeren je napor obrijanih glava bhikkhua.

-- Šta zapravo radi na Adamovom (ili Višnuovom) Vrhu? -- Njegov je put i posao za sada jednostavan: Njeguje

isključivo metta-bhavanu, polaznu meditaciju "boravišta u Brahminom svijetu" (Brahma-viharo), prožimanje svijeta,

ličnog i bezličnog, živog i mrtvog, zrakama sućuti i ljubavi prema bližnjemu. To je žrtva čiji je simbol lik Bodhisattve

ili bića na putu prema konačnom probuđenju, oslobođenju i utrnuću -- krajnjem idealu svih buddha. ("Zatrto je

rođenje, iživljen svetački život, izvršeno djelo, ništa više nije tu, ni tamo")

Danas, međutim, kad čovječanstvu prijeti opasnost zatiranja mržnjom osnaženom kao nikad do sada -- zaključuje

isposnik s Vrhunca Gospodnjeg -- samo jedno sredstvo može još da se pokuša protiv antagonizma razbješnjelih

nacionalizama -- magično zračenje smilovanja iz najniže sfere božankih svjetova. Ljubav je žrtva Bodhisattve.

Buddho je priznavao samo dvije vrste čuda: čudo odgoja i čudo izraza mudrosti u izuzetnim pojavama Učitelja čudo

buđenja i budnosti buddha. Svako drugo čudotvorstvo smatrao je zazornim i sramotnim, zabranjenim činom. (V.

Kevaddha-suttam, Digha-nikayo.)

Kako će se sve to odraziti na životnom putu i odgoju malih samanera tek ogrnutih i već zapetljanih u nove monaške

ogrtače? Gledani očima njihovih učitelja, ti ogrtači kriju u sebi i baštinu prednosti i smetnji, ili vještih i nevještih djela

("zlih" kako se to obično prevodi na kršćanski jezik). Jer "čovjek je nasljednik vlastitih djela" -- to je osnov

buddhističkog individualizma. Osim tih djela, čiji su uzročni "sklopovi" moralnom nuždom i neminovnošću predodredili

njihova rođenja, u čovjeku -- toj "hrpi odvratnosti i rugoba" -- ne postoji nikakva druga zakulisna zbilja "kao što se ni

odstranjivanjem listova banane ne može doći do čvrstog drveta", jer takav čvrsti potporanj bića ne postoji. -- Tako je

njihova djetinjasta sadašnjost zasjenjena mračnom i dostojanstvenom prošlošću; njihovi nesvjesni nagoni u igri i

učenju su nove proljetne klice za koje se pretpostavlja da nisu pale daleko od stabla (makar i prividnog "stabla"

banane). Zato su "tu i takvi".

Životni put njihovog maha-there, a i primjer njegovog prvog samanere (a to su ovdje već legendarni biografski

podaci) pomogli su mi najbolje na licu mjesta da shvatim njegove odgojne ideale. Taj bi životopis trebao da bude

priča ove priče. Ali, mnoge druge slične i novije priče nabujale su brzo oko njega u tropskoj noći u kojoj smo najprije

dugo čekali da maha-thero iziđe među nas, a zatim smo još duže sjedili s njim u pećinskom dnu i zakutku za učitelje i

ugledne goste u velikoj auli njegove nove, moderne i polupodzemne škole.

Semantika ili meditacija

Maha-thero nije starac nego kršan čovjek u srednjim godinama. Brat mu je i sada radnik na plantažama, podvlače

moji profesionalno napredni pratioci. Sve što se ovdje gradi lično je ostvarenje maha-therino iz priloga njegovih

poštivalaca, iz vjere u bolju budućnost njegovog djela.

Osnaženje pustinjačkog pokreta, spomenuo sam već ranije, nova je pojava u južnoazijskom buddhizmu (ili barem u

ovoj najstarijoj buddhističkoj zemlji). Akademski izraženo, to je pokret meditativnog duha protiv stoljetnih kržljavih

imitacija semantičke kazuistike i eristike, dijalektičkih disciplina jezikoslovnog cjepidlačenja, u kojima su Indijci ostali

velemajstori još iz predbuddhističkih vremena. Taj verbalistički formalizam u Indiji i danas, uz snažnu podršku

engleske intelektualističke sofistike, uspješno podgriza korijenje svega što je još ostalo sadržajno u toj formalno

naj-"sekularnijoj" državi Commonwealtha. Ali ljudski je duh u svojoj suštini crv u jabuci, ili -- modernije rečeno --

"crv u srcu bitka" (Sartre), pa od njega ne treba očekivati ništa bolje ni u cejlonskim prilikama. Teško je shvatiti,

nasuprot tome, odakle potječe protest novog meditativnog duha. Uspješnost toga pokreta već je lakše shvatljiva kao

uspjeh svakog protestanizma.

7 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

O stanju buddhističke "crkve" i njenih "velikih svećenika" u Sri Lanki pisao sam već u jednom ranijem pismu. Kad bih

trebao da se vraćam na tu ranjavu temu feudalno obezbijeđene "hramske religije", danas bih u prvom redu podvukao

jedno svoje novo zapažanje: Buddhizmu kao i hinduizmu nedostaje velika prednost moralne savjesti koja je u ,

Evropi (maltene do naših vremena) uspjela da preživi sve brodolome kršćanstva -- svijest gađenja pred farizejskim

licemjerstvom. Za taj nedostatak Buddho sigurno ne snosi ni dio krivnje. Već po svom društvenom porijeklu on je bio

ogorčeni borac protiv smiješnih i ispraznih kastinskih privilegija brahmanske svećeničke kaste u to doba, koja je

upravo tada gubila svoj feudalni rat protiv sekularnog plemstva, čiji je predstavnik Buddha uvijek bio i ostao. U tim

okolnostima on ih je žigosao oštrije nego Isus farizeje. To nije moglo da promakne prodornom pogledu Nietzschea,

proroka evropskog neo-buddhizma kao nihilističke pošasti, koji je buddhistički moral koristio kao antitezu u svojim

napadajima na "robovski" karakter kršćanskog morala. Buddho je bio otvoreni pristaša novog oblika građanske

republike, već s obzirom na sve gore političke prilike u ocoubilačkoj vladavini kraljeva Magadhe, gdje je u to doba

također uživao ugled i zaštitu. U više govora, osobito u posljednjem, nedugo prije smrti, isticao je da bi Magadha

izgubila rat protiv svojih republikanskih susjeda zbog moralno-političkih prednosti njihova parlamentarnog uređenja.

(Max Weber je, nedugo poslije Swami Vivekanande, ustvrdio da je Indija u doba Buddhe dosegla vrhunac svoga

kulturnog razvoja.) -- Uza sve to brahmani su se uskoro oporavili od tih ranih političkih udaraca pa još i danas,

(1965. g.), u svojstvu privilegiranih poreskih činovnika i nosilaca drugih manje određenih sinekura, svako jutro pred

izlazak sunca izazovno tule svoje himne i škrope se vodom po glavi, prije nego što nastave najslađi dio svog

dembelijskog sna. (Ovo spada u moje uspomene iz višednevnih putovanja indijskim vlakovima i boravka u

ljetovališnim hotelima "za strance i otmjene".)

U Sri Lanki će reći mnogi -- bilo da opasnost pustinjaštva uzimaju olako, ili da to shvaćaju kao opasnu herezu s

dubljim korijenjem -- da za to previranje snosimo veliki dio odgovornosti mi, stranci, koji obnavljamo buddhizam u

ovoj zemlji već dobrih osamdeset godina, bar otkad smo izumili buddhističku zastavu sa svim duginim bojama.

Izumitelj zastave i preporoditelj buddhističkog autohtonog obrazovanja i školstva bio je negdašnji pukovnik

američkog oslobodilačkog rata Olcott, prvi predsjednik Teosofskog društva u Madrasu. Za današnju "inteligenciju" -- o

kojoj je riječ u ovoj priči -- s jedne je strane vrlo karakterističan utjecaj iz Indije na buddhističke sljedbenike

Krishnamurtija. U samoj Indiji, s hinduističkog stanovišta, a i sa stanovišta teosofa koji su proizveli tog svog

pobunjenika i raskolnika, Krishnamurti je potpuno neshvatljiv i zato ignoriran filosofski "internacionalist", dok je s

buddhističke strane, koju on lično odbija jednako odrješito kao i hinduizam, na prvi pogled smisao njegovih ideja

isuviše očit i jasan, tako da prebrza identifikacija dovodi sve više do zabuna. Zato je nakon svoje prve posjete Sri

Lanki Krishnamurti odbijao sve kasnije pozive da se vrati među buddhiste koji često njegove izjave doslovno prevode

na pali citate iz Buddhinih govora. Još prije nego što je Aldous Huxley Krishnamurtijevu knjigu "Prva i posljednja

sloboda" (stav krajnjeg introvertno-individualističkog anarhizma) lansirao neposredno poslije rata kao bestseller na

svjetskom tržištu, u Sri Lanki se raspravljalo o stvarnim poteškoćama krišnamurtijanstva. Takvu sam raspravu

upravo ove večeri i sam doživio u pustinjačkoj školi pa ću je ispričati kasnije, pozivom na ovaj apstraktni uvod.

Inače su u ovom duhovnom previranju još uvijek mnogo vidljiviji zapadni ñane. Sa "zvanične" američke strane sada

je najzvučniji hvalitelj buddhizma žena otpravnika poslova (za koju unaprijed znamo da će se u datom času povući na

položaj prosječne savjetnikovice kad prevagnu "druga rješenja").

Umjesto neposrednog zalaženja u sav taj osinjak, radije ću se poslužiti posrednim postupkom i ispričati jednu kratku

burmansku priču s kojom u vezi je svojevremeno ovdje u nekim cejlonskim hramovima U Nu bio napadnut kao

najopasniji heretik svoga vremena. (Sada izgleda da mirno živi u nekom burmanskom hramu i javlja se od vremena

do vremena s pokojim člankom o novim metodama meditacije.)

Na prijelazu iz 19. u 20. vijek buddhistički monah beskućnik Narado došao je u Burmi na fantastičnu zamisao da

potraži negdje nekoga tko bi još mogao da mu razjasni stvarnu primjenu čuvenih dvaju Buddhinih govora o meditaciji

ili tačnije o "postojanosti pažnje" -- Sati-patthana-suttam -- (iz Digha- i Mađđhima-nikaye). Takvim se poslovima

ni tamo već odavno nitko nije bavio. Medutim, u planinama Sagaing živjeli su od davnine pustinjaci. Narado se

konačno uputio u potragu za njima i doista ih je tamo našao. Jedan je od njih bio uvažen po tome što je daleko

8 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

napredovao na putu meditativnog oslobođenja duha. On je konačno uputio i Naradu u metodu meditacije koju je

Buddho nazvao "jedinim putem" i jedinim smislom i razlogom asketskog života. Tako je nastala "nova burmanska

sati-patthana škola" meditacije koja je brzo počela da se širi u Burmi i drugim zemljama thera-vado (pali)

buddhizma. Cejlonski su neprijatelji takvih opasnih obnova odumrlih vjerskih običaja kao glavni dokaz heretizma te

škole isticali da se radi o vjerskom pokretu koji štiti i zagovara ljevičarski predsjednik vlade U Nu.

U isto vrijeme s bhikkhuom Naradom i njegovim traganjem za izgubljenim "jedinim putem" Buddhine nauke u Burmi,

stigli su na Cejlon prvi evropski ñane. O metodičkom "njegovanju (bhavana) meditacije oni tada nisu mnogo ni čuli ni

znali. Shvatljivo je da je ta prva generacija tragala za izvorima Buddhina učenja, koje je u njihovim očima po svojim

osnovnim načelima tako neobično odgovaralo temeljnim postavkama tadašnje evropske znanosti; apsolutni

apriorizam zakona kauzaliteta i darvinistička teorija evolucije, a zatim atomizam i "psihologija bez duše", sve to

prošireno u bezgranične dimenzije izvan i iznad materijalističkog mehanizma njutnovske fizike, koja je u to doba već

vidljivo odumirala. Sve je to Buddho lijepo i jasno izrazio u terminima svoga vremena, a zatim je dodao nešto što se

općenito u svim vremenima, pa tako i u našem, smatralo manje važnim: da smisao njegova učenja ne razumiju i

neće nikad razumjeti oni koji hvale Buddhu sa stanovišta prosječnog čovjeka i govore o tako sitnim i beznačajnim

stvarima kao što su "gledišta" zdravog razuma o svijetu i pojedinosti moralnog ophođenja u društvenom životu.

"Postoje, međutim, drugi razlozi, duboki, teško shvatljivi, koji su izraz smirenja, a ne samo logike, razlozi istančani i

pristupačni jedino mudracu . . ." (Brahma-đala-suttam, Digha-nikayo 1). -- Te razloge počela je da primjećuje tek

generacija koja se polovicom stoljeća počela sklanjati ovamo pred opasnostima drugog i trećeg svjetskog rata.

Priča o zecu

Poslije završene školske svečanosti samanere su otišli u hram na obred pjevanja pirita, a dayake su se spustili u

podnožje brijega da večeraju. Ja sam radije ostao u hramu bez večere kao i samanere, nego da se pridružim družini

bučnih dobrotvora.

Kolikogod se i danas nastoje prenapeti "rasne" razlike istočnjaka i zapadnjaka, osobito na području religioznog

doživljavanja i sposobnosti, u jednoj vrsti meditacije, koju je osobito Buddho naglašavao kao temeljnu za isposnički

život, istočnjak ostaje patuljak u odnosu prema zapadnjaku u snazi tzv. "realizacije". To je meditacija o odvratnosti

hrane prema kojoj sam od djetinjstva imao najsnažnije sklonosti. U jednom od sljedećih pisama, gdje namjeravam

govoriti o unutrašnjim pobudama koje su me dovele ovamo, pokušat ću snagu tog doživljaja opisati Buddhinim

riječima, jer smatram da prigovore Buddhinu pesimizmu i eskapizmu (bježanju od svijeta) ne treba pobijati i odbijati

kao neshvaćanja i neistine, nego prije svake tendencije "razjašnjenja" termina treba izrazitošću Buddhinih vlastitih

riječi opisati doživljaje tako spornih vrednota u potrazi za kojima malo koji od njegovih profesionalnih "sljedbenika"

želi da ga slijedi. Za mene je neosporno da su to prigovori kojima u svakom izvornom religioznom doživljaju

odgovaraju duboke i neophodne vrline, i zato su u osnovi pravilno postavljeni prigovori s anti-religioznog stanovišta,

prema kojima se bolje suzdržavati od suda i osude. U pitanju je suočenje izvornih doživljajnih suprotnosti, a ne

nesporazum i zlonamjernost. U takvim suočenjima smionost treba očekivati od onoga koji zna da gubi igru.

Kad sam izišao iz hrama, puteljci koji sačinjavaju krst u sredini i pačetvorinu dvorišta bili su obrubljeni uljanicama u

ljuskama kokosovih oraha, a isto tako i stepenice do stabla bodhi i krug oko njega. Obilaženjem oko stabla završio je

večernji obred. Dok su se djeca razilazila po svojim kutima (izbama) među stijenama iza hrama, promatrao sam

izložbu ornamenata nacrtanih u pijesku. Nacrti su razdijeljeni u kvadrate čija je stranica široka kao lepeza oštre

palmove metle, nešto manje od pola metra. Sastoje se većinom od ukrštavanja valovitih i ravnih crta, izdubljenih

bodljama metle, koja im je kist, kao velikim češljem.

Nešto kasnije vratili su se s večere muški predvodnici elita dayaka, da čekaju na daršan (pobožno "gledanje")

maha-there. To se poklonstvo, naravno, nastavilo u dugi "nevezani" i sve bezvezniji razgovor. Izuzetno ovom

prilikom i u ovoj okolici bilo je tema zanimljivih za moja prva iskustva u novoj društvenoj sredini.

Našavši me posve samog kako mirno i pažljivo promatram dvorište u večernjem osvjetljenju, dayake su mi

9 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

predusretljivo počeli razjašnjavati i dublju, mističnu pozadinu "neobičnog sklada" koji ovdje obuzima osjećaje

hodočasnika. Drugim riječima, počeli su mi pričati o čudotvornoj prošlosti maha-there. Da ne prijeđem odmah in

medias res, iz učtivosti i poštovanja, spomenut ću jedan drugi svakodnevniji događaj što se priča o jednom drugom

maha-theri, kojega osobito cijenim. O njemu sam razmišljao promatrajući lijepo osvijetljeno dvorište i stablo

probuđenja. Doista, taj me je prizor podsjećao na mirne crte tamnog lica izbrazdanog i osvijetljenog kao predvorje

ovog školskog hrama.

Jednog je jutra moj maha-thero pred nekim hramom pošao prema stablu bodhi. Kad se približio, primijetio je da je u

podnožju stabla jedan mali samanero zadubljen u molitvu prignut ničice do zemlje. Dijete mu se činilo isuviše maleno

za učenika hramske pririvene. U strahu da se djetetu nije nešto dogodilo, maha-thero se prignuo nad njim i htio da

ga podigne. U tom času dijete je preplašeno poskočilo i raspršilo se u snop svjetlosnih zraka. Bilo je jedno od

nebeskih bića "niskog Brahminog svijeta", privučenih svetim stablima ka zemaljskom životu.

Neobični predživot maha-there kod kojega smo se sad nalazili u posjeti bio je srećom manje čudotvoran, ograničen

na prijateljstvo sa životinjskim svijetom u slobodnoj prirodi za vrijeme njegova osamljenog života u đungli. Među tim

doživljajima ističe se priča o zecu.

Običaj je da pustinjaci koji žive u teško prohodnim šumama ili visokim stijenama izlaze prije podne do nekog

pristupačnijeg mjesta u okolici naselja odakle im mještani donose hranu. To je mjesto, u jedinom slučaju koji mi je

poznat i koji će se nadovezati na ovu priču, u blizini rijeke. Mjesni dayake su tu sagradili kolibu od lišća gdje pustinjak

prima hranu, održi im propovijed, a zatim se povlači da jede, okupa se u rijeci, opere što mu je potrebno i snabdije se

vodom do sljedećeg dana. Da određene ptice (ne samo vrane) prate pustinjaka tom zgodom, a uz to i pokoja srna,

spada u klasičnu sliku koja nije nepoznata, bar u umjetnosti, ni na Zapadu. Ovdje postoje po šumama patuljaste srne

koje su vrlo lijepe. Jedna navodno još živi i na nenaseljenoj strani našeg drugog pustinjačkog otoka, ali je nisam

vidio. Ne usuđuje se približiti naselju zbog opasnosti od pasa. Shvatljivo je također da se ptice i druge životinje koje

prate pustinjaka smjeste u blizini mjesta gdje dobiva hranu, čekajući svoj dio i tako "slušaju propovijed". Životinja

pod zaštitom jednog čovjeka ne boji se u njegovoj blizini drugih ljudi. Ipak u ličnoj privrženosti svake životinje ima

uvijek ponešto neobično i dirljivo. Tako se ovom maha-theri u njegovoj osamljenoj araññi pridružio kao najbliži

prijatelj jedan zec. Prilikom dijeljenja hrane i propovijedi na rubu šume zec je imao svoje stalno mjesto pored ljudskih

dayaka i slušalaca, gdje je sjedio pažljivo i ponosno, uvijek miran i uspravan s načuljenim ušima. U to vrijeme

pustinjak je imao kod sebe i jednog samaneru kao ličnog pomoćnika i učenika, po drevnom običaju. Jedne noći

pustinjak se trgnuo iz sna, probudio učenika i rekao mu da zecu u šumi prijeti neka opasnost. Iako se nisu čuli

sumnjivi glasovi i nije se moglo lako odrediti u kojem smjeru treba poći u potragu za zecom u mrkloj noći, obojica su

se uputiii s fenjerom u šumu. Doista su naišii na zeca koji je bježao prema njima da se spasi od progonitelja. Donijeli

su ga u spilju, a sljedećeg dana zec je opet otišao svojim putem, vraćajući se redovno na svakodnevnu propovijed još

nekoliko godina. Zatim je nestao.

Činjenica da se radi upravo o zecu, daje priči posebnu ikonografsku važnost. Zec je slika koju svaki buddhist od

djetinjstva gleda na punom Mjesecu. Iz jedne od najpoznatijih priča o Buddhinim ranijim životima (đatakam)

svakome je takoder poznato i kako je zec stigao na Mjesec. Povod je bila njegova dobrovoljna žrtva da se po

prastarom indijskom običaju živ spali (iako taj običaj ne odohrava nijedna indijska religija). Prije nego je skočio u

vatru, dobro je stresao svoje krzno i glasno povikao buhama i drugim "dahom obdarenim bićima" koja su se tu mogla

naći da se razbježe. Ali snaga njegova asketskog "žara" (tapas) bila je toliko toplija od vatre da je vatru pretvorila za

njega u onaj čuveni "plamen koji rashlađuje", u kojem su oduvijek uživali mistici, pa još i Ramakrišna u 19. vijeku. I

tako je požrtvovni zec kojeg vatra nije htjela da spali zbog njegove svetosti božanskom odlukom uzdignut u hladni

sjaj Mjeseca da do kraja životnog ciklusa ovog svijeta bude svijetli uzor ljudima. Naravno da taj zec nije bio nitko

drugi nego "sam Buddho u svom ranijem životu".

Ta nas je ikonografska okolnost te večeri dovela do aktualnije teme o samoubojstvu. Samoubojstvo nije bilo

zabranjeno u ranom buddhizmu niti je grijeh u svim slučajevima bez izuzetka, iako su izuzeci postajali sve rjeđi.

10 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Jedan je takav slučaj upravo "preokupirao" revnosne dayake. Treba li napraviti skandal i raspiriti javnu sablazan, ili

ne treba? Teolozi se nisu jednoznačno opredijelili. Mišljenja među "inteligencijom" su podvojena. Konačno, u

buddhističkom kanonskom pravu (vinayo) postoji i tehnički termin "pustiti da trava naraste", koji se upotrebljava i

kao formula zvaničnih odluka.

Samoubojstvo je uspješno sredstvo za rješenje od nepodnošljivih tjelesnih bolova samo za one koji su već postigli u

duhu "oslobođenje od životne žedi" i "utrnuće" svijesti o sebi. Zato se duševna patnja ne uvažava kao opravdanje

samoubojstva. Ona je dokaz egzistencijalnog neznanja, nedostatak mudrosti. Ostalima odlaganje patnje koje se

postiže tjelesnim samoubojstvom ne olakšava nego znatno otežava moralno stanje za koje ih u budućem životu, u

bilo kojem svijetu -- ljudskom, životinjskom ili paklenskom -- očekuje odmazda ili obični bezlični nastavak

svakodnevnog životnog bola. Patnja nije samo "prva sveta istina" života, ona je i njegov uzrok i njegov smisao. I tu

zec na Mjesecu treba da nam posluži kao uzor: Treba znati podnijeti plamen života!

Ima razloga da se nedavni slučaj samoubojstva jednog engleskog bhikkhua ovdje uspoređuje s klasičnim slučajevima

slavnih i "već za života oslobođenih" Buddhinih učenika (Tako će bar nastaviti tokom godina da tvrde njegovi

hipijevski sljedbenici u procesu njegove kanonizacije, smatrajući ga osnivačem svoje narkotičarske sekte.) -- Prvi je

razlog medicinska dijagnoza. Većina slavnih Buddhinih sljedbenika koji su umrli prije njega, a i sam Buddho,

predodredili su i najavili više ili manje svečano dan svoje smrti. Razlog nije natprirodan. Svi su oni umrli od

dizenterije. Jednome se raspukla koža na trbuhu, a crijeva se razletjela na sve strane. Drugi se mirno okrenuo k zidu

na svojoj postelji nakon što se oprostio s učenicima, pokrio se monaškim ogrtačem i napustio život. Većinom su

uspjeli da predvide koliko im dana ostaje da s potrebnim naporom volje stignu do mjesta gdje su željeli umrijeti.

Buddhi to nije sasvim uspjelo, umro je na putu. Evo primjera klasičnog savjetovanja o tome pred donošenje konačne

odluke:

Sariputto, Buddhin najugledniji učenik po mudrosti, išao je da posjeti i utješi bolesnog druga Ćhannu:

"Nadam se, dragi Ćhanno, da ti je bolje, nadam se da ćeš izdržati, nadam se da ti bolovi popuštaju, da

ne postaju žešći". -- "Nije mi bolje, dragi Sariputto, ne mogu da izdržim, bolovi mi ne popuštaju nego

postaju žešći. Poslužit ću se bodežom, ne želim da živim." -- "Nemoj se, dragi Ćhanno, služiti bodežom!

Treba da preživiš, mi to želimo! Ako nemaš povoljnu hranu, ja ću ići da ti je nabavim. Ako nemaš

potreban lijek, ja ću ići da ti ga nabavim. Ako nemaš dobru podvorbu, ja ću te dvoriti. " -- "Dragi

Sariputto, ne oskudijevam ni u čemu... I ja sam sam dvorio učitelja sa zadovoljstvom dugo vremena.

Ovako me shvati, dragi Sariputto: Isposnik Ćhanno će se poslužiti bodežom bez grešne namjere... Za

onoga tko je nadišao smrt i rođenje ne postoji ni 'ovdje' ni 'tamo' ni 'između jednog i drugog'. To je

stanje samo po sebi prestanak strahovanja." -- Kad je Buddho doznao za okolnosti Ćhanninog

samoubojstva i kad ga je Sariputto zabrinut upitao za posljedice takve smrti, rekao je: "Zar nije,

Sariputto, isposnik Ćhanno izjavio upravo tebi da to čini bez grešne namjere? U tom smislu ni ja ne

smatram da ga treba osuđivati. No tko god na takav način odbaci svoje tijelo, ali ne i težnju za drugim

tijelom, za toga smatram da zaslužuje prijekor". (Mađhima-n. 144.)

-- Je li i engleski bhikkhu u istim izvanjskim okolnostima postigao "oslobođenje od života"?

Odgovor "modernog" dogmatičara-laika glasi: "Dosta je, ako je bio bar sotapanno ("u struju-pao"; zahvaćen strujom

oslobodilačke misli tako da će neizbježno postići "probudenje" i "utrnuće" najdulje u toku sljedećih sedam života od

kojih nijedan više ne može biti podljudski), a o tome je sam sebi izdao svjedodžbu na pali jeziku na listu zlatno

obrubljenog papira!

Za tu pretpostavku ima i drugih povoda. Glavno priznanje njegove svetosti poteklo je, naravno, od životinja. Nije

poznat nijedan drugi pustinjak kojega je prilikom izlazaka iz đungle slijedilo toliko raznorodnih životinja kao ovog

Engleza. Osobito je bila cijenjena njegova vještina u ophodenju s "tarantulama", ogromnim paucima otrovnim ne

manje od zmija. On ih je redovno bez poteškoća skidao sa stijene i stavljao kuda je želio. Usred te idile koja je trajala

11 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

desetak godina u potpunoj osamljenosti, engleski svetac se ipak odlučio na samoubojstvo, navodno, kad su mu bolovi

od amebne dizenterije postali nesnošljivi, a slavni ayur-vedski (narodni) liječnici nisu mogli da mu pomognu svojim

hiljadugodišnjim sedmerostrukim prekuhavanjima trava i korijenja. U svojoj spilji bio je dobro snabdjeven pali

književnošću. Bio je dobar poznavalac tog klasičnog jezika Buddhina učenja. I to već otežava zasluženi uspjeh

književnog djela koje je ostavio u rukopisu. To je prvi dublji pokušaj da s otvorenog egzistencijalističkog stanovišta

osnovna načela Buddhine nauke prikaže u posve novom svjetlu i postavi ih u posve nove uzajamne odnose,

odbacuiući potpuno tradicionalne komentare institucionalne vjere i na njima osnovane "moderne", "zapadnjačke" i

"znanstvene" interpretacije buddhizma kao genetske teorije evolucije na osnovama moralnog determinizma po uzoru

"stroge" njutnovske mehanike. Djelo, koje je jedan laik umnožio ciklostilom, naišlo je na velik interes i izvan Sri

Lanke, usprkos stručnom neshvaćanju i teološkom nepovjerenju.

Egzistencijalistička literatura u posljednjih desetak godina (tj. poslije 1950.) sve više prodire u spilje intelektualnih

pustinjaka i izbe isposnika po đunglama ove zemlje. Tu sam neki dan pronašao Sartreove romane i drame -- gdje

sam se najmanje nadao -- u ostavštini jednog od najuglednijih poslijeratnih učenjaka i prevodilaca među stranim

bhikkhuima, koji je također prerano umro. Njegovih nekoliko nedovršenih eseja, uz znatan već objavljeni prevodilački

opus, pisani su krajnjom engleskom opreznošću teologa, a temelj im je niz anonimnih citata iz Sartreova Bitka i

ništavila o "lažnoj vjeri i uvjerenju" (la mauvaise foia). Potkraj života taj je učenjak za ovdašnja međunarodna

"pravovjerna" izdanja preveo i popratio kratkim opreznim komentarom jedan od Buddhinih govora iz poglavlja o

ništavilu (Surinata-vaggo) Mađđhima-nikaye, manje značajan i implicitan u pogledu smisla osnovnog termina (koji taj

prevodilac prevodi "void") od drugog govora o istoj temi u istom dijeIu. Sartreova filosofska djeIa iz te ostavštine

nisam našao. Doznao sam da se nalaze kod nasljednika samoubojičine spilje, jednog mladog bhikkhua iz "Zaljeva San

Francisca", prvog legla hipijevske bujice koja je sa Zapada u to vrijeme naglo provalila i ovamo u pustinjačka

skloništa i proglasila se za "sektu" nesretnog samoubojice (koji je postao morfinist za vrijeme rata).

Mimo toga nepovoljnog puta preko Engleske -- jedine zemlje u koju egzistencijalizam u filosofiji, bar do tada, nije

uopće prodro -- spomenuo sam da se ovdje već udomaćio Krishnamurtijev egzistencijalizam, naravno još posve

neidentificiran kao takav, preuzet iz Indije, zemlje svog nastanka, gdje je nužno ostao potpuno neshvatljiv i izoliran.

Upravo danas Krishnamurtijeva nepostojeća teorija meditacije (ili možda "anti-meditacije" u duhu "anti-filosofije" i

"anti-kulture") izaziva ne samo zabune nego i slomove ličnih savjesti, upravo zato jer djeluje kao nepostojeća snaga,

iz praznine, iz nepopunjenog dijela jedne filosofske misli. S tim je u vezi posljednji doživljaj ove večeri koji želim

ispričati.

"Znanac bogova"

"Znanac (ili tačnije "znalac") bogova" je jedan od najmlađih ñana, dječak prerano iskorijenjen iz jedne izrazito

cejlonske, suviše složene društvene sredine; iz porodice Tamila, indijskih doseljenika koji redovno stižu ilegalno, a od

najcrnje indijske bijede razlikuju se jedino po još žilavoj volji da rade i da se uzdignu gdje god mogu. Ovdje im to

lako uspijeva. Iako je tamilsko prodiranje na Cejlon hiljadugodišnja pojava, registrirana već u eposu "Ramayanam" iz

legendarnih vremena kad se čovjek nije još potpuno odvojio od majmuna, ovdje oni djeluju uvijek kao pomladena, pa

i agresivna, narodna cjelina. Mladić o kojem govorim potječe osim toga iz obitelji staroindijskih kršćana koji su, još

više nego staroindijski (tzv. "crni") Židovi s jugozapadnih obala, u Kerali, brojčano znatni, ali ipak manjina u

iseljeničkim krugovima. Iz razloga koji mi nisu poznati, roditelji su ga poslali u katoličko sjemenište. Iako mu intimno

poznanstvo s bogovima nadomješta interes za čitanje knjiga, ipak mi se čini prilično razumljivo da se u katoličkom

sjemeništu brzo ispoljila inokosnost njegovog misticizma, a još više mu je, bez sumnje, studije onemogućio nomadski

nagon. Stranac među cejlonskom omladinom, došao je po svoj prilici tim posrednim putem u dodir s buddhističkim

shvaćanjima čija ga je zazornost u katoličkom sjemeništu lako privukla. Na Cejlonu je taj motiv klasičan već oko sto

godina, otkad su se vrlo svečano pojavili prvi "zapadni" obraćenici na buddhizam (pukovnik američkog oslobodilačkog

rata Olcott i Ruskinja Blavatska). Dalje je mladi Tamil slijedio dovoljno uhodani put "purgera" u buddhizam. Cejlonski

12 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

"purgeri" (burghers) se uporno drže svog holandskog porijekla, i ako se zovu Perera, Fernando, pa čak i de Silva (s

pravopisnom alternativom de Zylwa). Poput purgerskih odrođenika i mladi je Tamil po svojim kršćanskim vezama

liberalnijeg smjera dospio u buddhistički red i samostan kojemu pripadaju ñane iz inozemstva, pa je bio zaređen na

našem pustinjačkom otoku. Ali za sada, bar privremeno, tu više ne spada.

Prvi put sam ga vidio opisane večeri u piriveni, u bijeloj odjeći upasake s pomno nauljenom kovrčavom kosom, prvom

nadoknadom koju je sebi dopustio nakon odlaska iz reda ošišanih bhikkhua. Svog zvučnog monaškog imena se

naravno nije odrekao, a nije, se, po izgledu, odao ni drugim svjetovnim užicima nego je pokušao da ostane "privatni

svetac". Pokušat ću da pokažem kako i zašto su njegove pobude bile tragičnije i dublje, osobito s obzirom na njegovu

mladu dob. Moj drugi susret s njim to je zorno potvrdio.

Bio je pokoleban već na početku svog buddhističkog puta Krishnamurtijevom osudom pustinjačkog meditativnog

života, osudom prema kojoj svaki asketski i samostanski put vodi jedino do umjetnog umrtvljenja duha, a ne do

istinskog oživljenja slobode i lišenja od egzistencijalne patnje. Buddhistička meditacija, a i s njom usporedni put

racionalnog uviđanja istine o životu i svijetu na osnovu "analize pojavnih sklopova" isključuje svaku djetinjastu

osjećajnost i odanost bogovima. Time još ne dolazimo do odlučnog sukoba s Krishnamurtijem. Mističke vizije i čuda

smatraju se pojavama zastranjivanja s Buddhinog "jedinog puta" koji vodi kroz ništavilo. Zato je potrebno "budnom

sviješću", a ne stajanjem na glavi i nemogućim zaplitanjem ruku i nogu, snažno suzbijati prodor halucinacija u

meditativni napor. Meditacija je osnaženje budne svijesti, a tim samim proces doživljajnog pražnjenja. Razlika

između Krishnamurtija i pali buddhizma u tom pogledu počinje tek s Krishnamurtijevim odbijanjem svake

pretpostavke o metodskoj njezi i kultiviranju duha. Po tom odbijanju uspoređuju ga često s japanskim zen

buddhizmom, mada se i tamo odbacuje jedino racionalna strana meditativne discipline i zamjenjuje umjetničkim

ekvivalentom koncentracije, ali se ne odbacuje i osnovno shvaćanje o potrebi vrIo rigorozne duhovne njege. Ali iz zen

anegdota, koje Krishnamurti često anonimno prepričava, ne postaje primjetan takav rigorizam samuraja.

Suprotno svemu tome, tipični hinduizam je kult potpune predanosti "božanskoj ljubavi" (bhakti) i namjernog

raspirivanja halucinacija o svijetu bogova. Ta su obilježja probujala s islamskim utjecajima kao što i samo ime

"hinduizam" odaje porijeklo i vrijeme konačnog oblikovanja onoga što se pod tim imenom podrazumijeva u zemlji

Bharata, jer je Hindu perzijski, muslimanski naziv za indijske nevjernike, koji su i to obilježje kao i sve ostalo što

dolazi izvana s novim osvajačima primili nekritički i bez uvrede kao svježu hranu koju treba probaviti i preobraziti u

izmetine.

Mladi Tamil nezadovoljan kršćanskom teologijom a zatim i buddhističkim racionalizmom i potcjenjivanjem bogova, pa

čak i nijekanjem duše, došao je do uhitrenog zaključka da mu je pravo mjesto vjerojatno ipak među svecima i

mudracima njemu nesuđene iskonske domovine njegovih praotaca, Indije. I tako se uputio kao izbjeglica iz

buddhističkog samostana s krajnjeg juga na krajnji sjever Sri Lanke, u predio koji je najbliži Indiji i najgušće naseljen

Indijcima. I ovdje na jugu ima nekoliko čuvenih hinduističkih svetišta i svetaca-sadhua koji žive pustinjačkim

životom. Međutim, na sjeveru je čuo da postoje i neki slavni majstori i učitelji yoge, privlačni i za evropske mlade

ñane od kojih se nikad nije posve odvojio, pa se uputio tamo. Nije mi poznato šta je bilo razlog da se ni tamo nije

snašao kako je želio. Možda najdublje dno njegovih nomadskih instinkata. Uza sve to nije se nikad odrekao svojih

asketskih težnji da se tim putem uzdigne do nadljudskih visina i moći (učenje o "natčovjeku" je prastari indijski

ideal). I tako mu nije preostalo drugo nego da se obrati svojim ranijim "dobrim prijateljima", osobito g. Neustrašivom

(Abeya), dayaki koji ga je prvi oduševio za Krishnamurtijev "anarhizam" kao kratki put u komunu nebeskog

socijalizma (a ne više "carstva"). To je bio, ne sasvim slučajno, isti onaj dayako koji je i mene doveo u ovo

hodočašće.

Naš sljedeći susret bio je na pustinjačkom otoku poslije događaja koje ovdje opisujem. Došao je kao hodočasnik na

poziv svog ranijeg najboljeg prijatelja, mladog cejlonskog bhikkhua za kojeg život znači beskorisnu i bespredmetnu

užurbanost u cilju krajnje moguće prijaznosti. Prijaznost je, naime, (bar u njegovom tipičnom slučaju) izvor tamaše

("cirkusa") na svijetu, prizora koji uspijevaju da zaokupe ljudski duh toliko da ne preostaje mjesta u životu ni za

13 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

kakvu "zadnju misao". Uz pomoć ovog "dobrog prijatelja" (kalyana-mitto je u klasičnoj terminologiji učitelj

meditacije) uspio je da poprimi izgled nesvakidašnje Iičnosti "božjeg luđaka": Stigao je na svoju nesreću na otok na

dan kad redovnici peru i boje svoju odjeću prekuhavanjem u određenom lišću i korijenju. Rekao sam već da mu

prijateljstvo s bogovima nije ni ranije pomoglo kao podstrek za studije i čitanje tekstova. Zbog toga mu je bila

nepoznata i ova osnovna Buddhina parabola na području teorije o meditaciji:

"Kad bi majstor ili njegov pomoćnik uzeo da boji odjeću koja je prljava i zamrljana pa bi je odmah

zagrnjurio u rastvor bilo koje boje, plave ili žute, crvene ili ljubičaste, odjeća bi paprimila samo lošu i

nečistu boju. Zašto? -- Zato jer nije čista. Isto tako i okaljan duh može da očekuje samo loš uspjeh u

spoznajnom naporu. "

(Mađđhima-nikayo, 7)

Pošto gost nije imao dovoljno vremena, zagnjurio je svoju prvobitno bijelu odjeću u boju monaških ogrtača, dobro je

iscijedio i stavio da se suši. Košulja mu je kasnije izgledala kao loše obojeno uskršnje jaje. Snažnije obojena,

vjerojatno prljavija mjesta ispala su tamno crvena. Odjeća je puštala boju i prenosila je na njegovu kožu sa znojem i

kišom. Budući da je tada odlučio da se vrati u red buddhističkih redovnika, dobri prijatelj mu je savjetovao da

prethodno odreže kosu. Dva sredstva je dobri prijatelj mogao odmah lično primijeniti: britvu ili škare. Pokajnik ipak

nije mogao da se odluči za britvu. Konačno, još ništa nije bilo konačno odlučeno. Na nekoliko mjesta je pokušavao da

ostane kod pustinjaka kao ponovni pripravnik (upasako), ali ni jedno nije potpuno odgovaralo njegovoj unutarnjoj

potrebi da se posveti isključivo meditaciji, da bude oslobođen dobrih običaja metenja dvorišta, čišćenja hrama i

obreda za koje treba učiti tekstove pjesama, a uz to i pjevanje proze. Da se vrati na otok, na ishodišnu tačku, treba

postupati oprezno; u tom su se obojica suglasili. I tako su se odlučili za škare kao polovičnu mjeru. Kosa je bila

odsječena samo napola. Ono što je ostalo izgledalo je kao stepenasto runo ostrižene crne ovce. Da popravi utisak,

dobri je prijatelj obrijao prostor oko uha nekoliko centimetara široko i bez prijelaza, mada je i tu mogla da posluži kao

uzor Buddhina nauka koja se produbljuje "postepeno kao pjeskovito dno" Indijskog okeana u Tamil Nadu (domovini

Tamila). Tako ga je dobri prijatelj, u udubini panja kojim se ribarska djeca služe za učenje svog zanata, poslao na

drugu obalu, u smeđi svijet. Ja sam trebao da iskoristim ovu rijetku priliku za stjecanje mnogostrukih zasluga pa da

mu poklonim par starih sandala. To sam odbio i ponudio radije da mu nabavim par novih. On je, međutim, bez moje

zasluge otišao bos kako je i došao.

-- Šta ga je dovelo do ovog stanja? -- pitali su retorički učeni dayake još one večeri u piriveni kad se pojavio pred

nama čist, odjeven u bijelo i počešljan.

-- Krishnamurtijeve ideje, odgovorila je ogorčena manjina pravovjernika. Većina je smatrala da nije tako. Među njima

bio je i glavni krivac, njegov i moj manager Abey.

Kad smo ovdje naknadno komentirali slučaj, suglasili smo se da su krivi nemoralni dayake, "inteligencija", koji su se

poslužili njime za razonodu da primjenom na druge provjere svoje parapsihološke eksperimente.

Tako smo do sada primali i ispraćali "rasipnog sina", posve u skladu s pričom pod istim naslovom koja je u

buddhističkoj Saddharma-pundarika-sutri obrađena mnogo, mnogo opširnije i nešto ranije nego u Evanđelju. Ovdje

se otac nije odmah odao, iako je prepoznao sina "već izdaleka", a sin nije prepoznao njega ni svoj negdašnji dom

"nakon toliko stotina, toliko hiljada godina" lutanja, u onim sretnim vremenima kad je ljudski vijek bio prosječno

80.000 godina. Otac je pristao na sinovo traženje da mu povjeri smetlarski posao; promatrao ga je kradomice pri

radu, ocjenjivao njegovu sklonost i sposobnost pokajanja i ispaštanja i postupao s njim sa sve više povjerenja dok

mu konačno na samrti, kad je stvar postala već svima sumnjiva, nije prepustio svoje neizmjerno blago, ostavivši

druge kratkih rukava.

Sastanak u pustinjačkoj piriveni s neustrašivim dayakom (Abeyom) nije bio slučajan. U svojoj očinskoj velikodušnosti

14 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

on je odlučio da se pobrine za zalutalog mladića, da ga ponovo smjesti u buddhističku zajednicu i da mu negdje u

zakutku, gdje mi ostali to nećemo naročito primijetiti, bolje razjasni smisao neshvaćenog socijalizma u

Krishnamurtijevu učenju. U tu svrhu prevrtao je iz ruke u ruku knjižicu koja je sadržavala jedan davni kratki

Krishnamurtijev govor pod naslovom "O zajedništvu", ili slično.

-- Istina je da je Krishnamurti protivnik svakog povlačenja u samostane i pustinje i da smatra da ta

"klasična" vrsta meditacije može proizvesti jedino otupljenje ili ugušenje duha. Ali... Iako je Znanac

bogova još vrlo mlad, potrebno je ipak, zaboga, već misliti i na vlastito obezbjeđenje. Zar nije i Buddho

u čuvenoj paraboli o slijepcu koji slijepca vodi, a i inače, isticao da onaj tko nije najprije usavršio sebe

ne može biti od koristi ni drugome, a grijeh bi bilo sumnjati u socijalnost Prijatelja bogova.

Izgleda da je mladi Tamil konačno na svoj način shvatio važnost te najveće pouke svog samozvanog Neustrašivog

učitelja, pouke o društvenoj bezbjednosti ispred i iznad svega. Ne upuštajući se neposredno u razgovor s učenikom,

upozorio sam prije, a i kasnije, Neustrašivoga da je prema nauci učiteljeva učitelja Krishnamurtija vjera u

bezbjednost prvo obilježje loše vjere i lošeg karaktera s kojim treba razračunati, baš kao i u slučaju drugih istinskih

filosofa egzistencije, učitelja istine koja se prema Krishnamurtijevim riječima "ne može opetovati". -- Blenuo je u

mene i očevidno posumnjao u moju fizičku realnost jedan trenutak, a zatim je počeo prevrtati među prstima, kao

brojanice, Krishnamurtijevu davno zaboravljenu, ali tako važnu knjižicu o "zajedništvu" koju je on u to doba svakako

želio da razjasni u duhu maoističke mode među omladinom.

Ne! Ni tu nećete naći da piše da je agitacija za opoziciju nešto drugo nego agitacija za vladu -- "na ovom svijetu" --

dodao sam u zaključku ove tri Buddhine riječi da tačnije omeđim mjesto i vrijeme vlastitog nalazišta.

Doviđenja!

Sljedećeg jutra, pred odlazak, doživio sam još nešto što me se iz ličnih razloga najdublje dojmilo. Doznavši da

ostajem dulje vremena u Sri Lanki i da je svrha mog boravka studij meditacije, maha-thero me je poveo u nevidljivo

zaleđe pirivene. Na zaravni usječenoj u stijenama, iznad šumskog potoka u koji se slijevaju svi tanki mlazovi iz

nabora među gromadama pod čijim su potkrovljem sazidane pustinjačke kuti, počinje da se izdiže iz prostranog

temelja veliki četverokut jedne nove zgrade. To će biti samostan za one koji požele da se potpuno povuku u

meditativni zatvor. Slika tlocrta je određena prastarim uzorima: Zgrada će biti oko dvadeset metara dugačka, a

sadržavat će svega osam malih ćelija, po dvije u svakom uglu. Ispred ćelija bit će propisno dugačak hodnik za

meditaciju u hodu. Po sredini hodnik će biti pregrađen zidom koji će odvajati dvije susjedne ćelije. Prozora neće biti,

otvori za svjetlo su uglavnom u potkrovlju kao u većini cejlonskih kuća, koje zbog zračnosti i čistoće nemaju ni

tavana ni stropa, nego samo krov pokriven crijepom, koji redovno prokišnjava. U sredini uzdužnog zida zgrade

hodnici se završavaju pred ulazom u veliku prostoriju u sredini, kao rimski atrij. Ta nerazmjerno velika prostorija bit

će hram koji neće služiti za obredno sastajalište, nego također za tihu meditaciju, pred Buddhinim kipom i u mirisu

tamjana, za one koji ponekad zažele raspon te svečane i mistične sredine. Tko se povuče u tu osamu, taj neće izlaziti

iz zgrade određeno vrijeme, najmanje šest mjeseci. Brigu o donošenju hrane i ostalome vodit će jedan bhikkhu iz

pirivene koji će također biti meditativni isposnik. Pouke o meditiranju neće biti, odgovara maha-thero na moje

pitanje, jer Sri Lanka još uvijek oskudijeva doista sposobnim učiteljima Buddhinog "jedinog puta". Dosadašnji rijetki

gradski centri s tečajevima za javnost, po burmanskom uzoru, nalaze se u opadanju kao neuspjela turistička

atrakcija.

Da je zgrada bila dovršena, ne bih oklijevao da odmah ostanem u samici. Ovako sam odgodio svoj povratak. Pitao

sam se na povratku -- ne bez stanovitog užasa pred samim sobom, jer užas pred pustoši i bijedom na vlastitim

prelomima prati svako nepredviđeno suočenje sa samim sobom -- pitao sam se šta tako snažno počinje da me

privlači na ovo mjesto buduće meditativne tamnice. Očito prava je meditacija danas moguća samo u takvim

umjetnim samicama. U đunglama i prirodnim spiljama ne javljaju se samo smetnje od prirodnih opasnosti i

15 of 16 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjeta pustinjaèkoj školi file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

nedostataka, koje će osobito čovjeku nenaviklom na njih od rođenja nužno i trajno remetiti unutrašnje spokojstvo. U

onima koji se povlače na takva mjesta izgleda mi da je vrlo vidljivo avanturistički nagon još mnogo snažniji od

potrebe za istinskim spokojstvom. To vrijedi i za domaće kosmate, bradate i pretjerano bijelo obučene imitacije

neukusnih slika Isusa Krista, tim prije što je opasnost od zmija, leoparda i divljih slonova daleko manja nego navala

vjernika iz okolnih sela, za koje je prisutnost "svetog čovjeka" (osobito ako je došao iz dalekog bijelog svijeta) ponos

i dika i garancija božjeg blagoslova i dobre žetve, pa neće izostati ni hodočasnici koji nailaze izdaleka.

Podsjetio sam se na opis svijeta kao tamnice koji je Schopenhauer (u Parerga i Paralipomena II ) našao u ranoj

kršćanskoj književnosti kod Klementa Aleksandrijskog, i dalje razvio u svojoj indijski inspiriranoj filosofiji: već

fizionomiju ljudi u poslovnoj vrevi oko sebe lakše ćete shvatiti ako u svom bližnjemu gledate robijaša i ako je priroda

i težina njegova zločina gledaocu još nepoznata.

I ovdje na pustinjačkom otoku, gledajući na svijet iz kojeg sam se izolirao u dobrovoljnu internaciju, doživljavam sam

sebe pogdjekad, sa stanovišta sudbine koja me je dovela ovamo, kao zločinca koji se najprije smjestio u zatvor, a

zatim izvršio zločin za koji se prethodno sam osudio.

Rev. 5/8/2006

www.geocities.com/budizam/texts/veljacic/skola.html

16 of 16 4/13/2007 4:00 PM