Professional Documents
Culture Documents
Vinjik
LICA:
RANJEVSKA, LJUBAV ANDREJEVNA, posednica
ANJA, njena ki; 17 godina
VARJA, njena podsvojkinja; 24 godine
GAJEV, LEONID ANDREJEVI, brat Ranjevske
LOPAHIN, JERMOLAJ ALEKSEJEVI, trgovac
TROFIMOV, PETAR SERGEJEVI, student
SIMEONOV PIIK, BORIS BORISOVI, posednik
ARLOTA IVANOVNA, guvernanta
EPIHODOV, SEMJON PANTELEJEVI, poslovoa
DUNJAA, sobarica
FIRS, lakej, starac od 87 godina
JAA, mladi lakej
JEDAN PROLAZNIK
EF STANICE
POTANSKI INOVNIK
GOSTI, POSLUGA
Soba koja se i sad jo zove deja. Jedna vrata vode u Anjinu sobu. Svie, skoro
e se roditi sunce. Ve je maj, ali je u vrtu hladno, jutarnji mraz. Prozori u sobi
su zatvoreni. Ulaze: Dunjaa sa sveom i Lopahin s knjigom u ruci.
LOPAHIN: Koliko je zakasnio voz? Najmanje dva sata. (Zeva i protee se.) A i
ja sam krasan, ba sam ispao budala! Namerno sam doao ovamo da ih doekam
na stanici i eto - uspavao sam se... Zaspao sam sedei. Ba mi je krivo... to me
ti nisi probudila?
LOPAHIN (oslukuje): Ne... Dok podignu prtljag,. dok ovo, dok ono... (Pauza)
Ljubav Andrejevna je proivela u inostranstvu pet godina, ne znam kakva je
sad... Ona je dobra dua. Pristupana, jednostavna. Seam se kad sam bio deak
od svojih petnaest godina, moj pokojni otac - on je onda drao bakalnicu u selu -
udario me je po licu pesnicom da mi je krv pola na nos... Mi smo onda zajedno
doli nekim poslom ovamo, a on je bio podnapit. Ljubav Andrejevna, seam se
kao danas, jo sasvim mlada, tako mrava, odvede me umivaoniku, evo u ovoj
istoj, dejoj sobi. Ne plai - veli - seljaiu, proi e... (Pauza) Seljai... Otac
mi je, istina, bio seljak, a ja sam, eto, u belom prsluku, u utim cipelama. Nala
se svinja u em nije bila... Samo to sam bogat, imam puno para, ali ako ovek
dobro pogleda i promisli, onda sam pravi gejak... (Prelistava knjigu) Eto, itao
sam ovu knjigu, a nita nisam razumeo. itao sam i zaspao.
Pauza.
EPIHODOV: Idem ja. (Poe i preturi stolicu) Eto... (Kao da trijumfuje.) Eto
vidite, izvinite za izraz, kakva okolnost izmeu ostalog... To je prosto
neverovatno! (Izlazi.)
LOPAHIN: ta kae!
DUNJAA: Ne znam ta u... On je miran ovek, samo neki put, kad pone da
govori, nita ga ne moe razumeti. I lepo i dirljivo, samo nerazumljivo. Rekla
bih da mi se svia. On me ludo voli. A malerozan je ovek, nema dana da mu se
neto ne desi. Zato ga kod nas diraju: dvadeset dva malera...
ANJA: Na putu nisam spavala etiri noi... i sad sam se jako nazimila.
DUNJAA: Otputovali ste o velikom postu, bio je jo sneg, mraz, a sada? Draga
moja! (Smeje se i ljubi je) Nisam vas se mogla naekati, radosti moja, sreo
moja... Neto u vam odmah rei, ni trenutka ne mogu ekati...
ANJA: Ti sve jedno te jedno... (Doterujui kosu.) Izgubila sam sve ukosnice...
Ona je jako umorna, ak se i zanosi kad ide.
ANJA (gleda u vrata od svoje sobe, neno): Moja soba, moji prozori, kao da
nisam nikud ila. Ja sam kod kue! Sutra u izjutra ustati, otrau u vrt... O, da
mi je da zaspim! Celog puta nisam spavala, stalno sam bila uznemirena.
DUNJAA: Spava u parnom kupatilu, tamo i stanuje. Bojim se, veli, da bih u
kui smetao. (Gleda na svoj depni sat) Trebalo bi ga probuditi, ali Varvara
Mihailovna ne da. Nemoj ga, veli, buditi!
Ulazi Varja; o pojasu joj vise kljuevi.
ANJA: Pola sam Velike nedelje, jo je bilo hladno. arlota celog puta pria,
pravi maioniarske trikove. to si mi naturila tu arlotu...
ANJA: Dolazimo u Pariz, a tamo zima, sneg. Francuski govorim oajno. Mama
stanuje na etvrtom spratu, dolazim k njoj, kod nje nekakvi Francuzi, dame, stari
protestantski svetenik s knjigom, puno dima, neprijatno. Odjednom mi bi ao
mame, strano ao, stegoh njenu glavu na grudi, stegoh rukama i ne mogu da
pustim. Mama se posle mazila, plakala...
ANJA: Svoju vilu kod Mantona je ve bila prodala, nita joj nije ostalo, ba
nita. A i meni nije ostalo ni pare, jedva smo se vratili. A mama nita ne razume!
Sedosmo na stanici da ruamo, a ona poruuje najskuplja jela i kelnerima daje
po rublju bakia. I arlota tako isto. Jaa takoe trai za sebe porciju, prosto
strano. Mama ima lakeja Jau, doveli smo ga ovamo...
ANJA (grli Varju, tiho): Varja, je li te zaprosio? (Varja vrti glavom u znak
odricanja) Ali on te voli... to se ne objasnite, ta ekate?
VARJA: Ja mislim da od toga nee biti nita. On ima mnogo posla, nije mu do
mene... On i ne obraa panju na mene, neka ide s milim bogom, teko mi je i da
ga gledam... Svi govore o naoj svadbi, svi mi estitaju, a u stvari - nema nita,
sve je kao neki san... (Drugim tonom) Ovaj tvoj bro lii na pravu pelu.
ANJA (tuno): To mi je mama kupila. (Odlazi u svoju sobu, govori veselo, kao
dete.) A u Parizu sam letela balonom!
VARJA (stoji pred vratima): Ceo dan, duo moja, poslujem po kui i stalno
sanjam. Da te udamo za bogatog oveka, i ja bih bila mirnija, otila bih u
manastir, zatim u Kijev... pa u Moskvu i tako bih samo ila po svetim mestima...
Stalno bih samo ila. Pobonost, lepota!...
VARJA: Prolo je ve, sigurno, dva. Vreme je da legne, duo moja. (Ulazei u
Anjinu sobu.) Pobonost, lepota!
Ulazi Jaa s pledom i putnikom torbom.
DUNJAA: Kad ste poli odavde, bila sam ovolicna... (Pokazuje rukom visinu.)
Dunjaa, ki Fjodora Kozojedova. Vi se i ne seate!
JAA: Hm... Pilence! (Osvrne se levo desno i zagrli je; ona cikne i ispusti tacnu,
Jaa naglo izlazi.)
ANJA (zamiljeno): Pre est godina umro je otac, mesec dana docnije udavio se
u reci brat Gria, lep sedmogodinji deak. Mama nije mogla sve to izdrati,
pobegla je; pobegla je glavom bez obzira... (Trgne se) Ah, kako je ja razumem,
kad bi samo znala! (Pauza) A Pea Trofimov je bio Griin uitelj, sad je moe
podsetiti...
Ulazi Firs; sad je u obinom kaputu i belom prsluku.
FIRS (prilazi priboru za kafu, zabrinuto): Gospoa e ovde piti kafu... (Oblai
bele rukavice.) Je li gotova kafa? (Strogo, Dunjai) uje! A gde je pavlaka?
FIRS (posluje oko pribora za kafu): Uh, ti, brbljiva... (Mrmlja za sebe) Doli su
iz Pariza. I gospodin je u svoje vreme odlazio u Pariz... svojim kolima... (Smeje
se.)
FIRS: ta elite? (Radosno) Dola moja gospoa! Doekao sam je! Sad ne
marim i da umrem... (Plae od radosti.)
Ulaze Ljubav Andrejevna, Gajev i Simeonov Piik; Simeonov Piik je u
dugakom kaputu od tankog sukna i alvarama. Gajev, ulazei, rukama i telom
pravi pokrete kao da igra bilijara.
GAJEV: ta?
GAJEV (ljubi joj lice, ruke): Neka ti je bog u pomoi! Kako lii na majku!
(Sestri) Ti si, Ljubo, u njenim godinama bila ista ovakva.
Anja prua ruku Lopahinu i Piiku, izlazi i zatvara za sobom vrata.
LJUBAV ANDREJEVNA: Zar zbilja sedim? (Smeje se) Htela bih da skaem,
da maem rukama. (Pokriva lice rukama.) A moda sanjam? Bog mi je svedok,
ja volim otadbinu, volim je neno, nisam mogla da gledam iz vagona, samo
sam plakala. (Kroz suze.) Nego, treba vek da pijemo kafu. Hvala ti, Firse, hvala
ti, stari moj... Ja se toliko radujem to si jo iv...
FIRS: Prekjue.
LOPAHIN: Va brat, Leonid Andrejevi, uvek govori da sam prostak, kulak, ali
mene se to nita ne tie. Neka govori. Ja bih samo voleo da mi vi verujete kao
pre, da me vae divne, dirljive oi gledaju kao pre. Boe milostivi! Moj otac je
bio kmet kod vaeg dede i vaeg oca, ali ste vi, upravo vi, u svoje vreme uinili
za mene tako mnogo da sam sve zaboravio i volim vas kao da ste mi rod
roeni... ak i vie nego rod...
LJUBAV ANDREJEVNA: Ne mogu da izdrim na jednom mestu, nisam u
stanju... (Skoi i eta po sobi jako uzbuena) Ja neu preiveti ovu radost...
Smejte mi se, ja sam glupa... Ormaniu moj roeni... (Ljubi orman) Stoiu
moj...
LJUBAV ANDREJEVNA (seda i pije kafu): Da, bog da joj duu prosti! Pisali
su mi.
LOPAHIN: Hteo bih da vam kaem neto veoma prijatno, neto veselo.
(Pogleda na sat.) Moram da idem, nemam vremena za razgovor... nego u dve tri
rei. Vama je ve poznato da se va vinjik prodaje za dug; za 22. avgust
odreena je licitacija, ali se vi nita ne brinite, draga moja, spavajte bez brige,
ima izlaza... Evo mog plana. Molim vas da me paljivo sasluate! Vae imanje
se nalazi samo dvadeset vrsta od varoi, pored vas je sagraena eleznika
pruga, i ako se vinjik i zemlja pored reke parceliu i onda izdadu pod zakup za
podizanje vila, vi ete dobiti u najmanju ruku dvadeset pet hiljada godinjeg
prihoda.
FIRS: Nekad, pre svojih etrdeset pedeset godina vinje su se suile, ostavljale u
burad, marinirale, kuvalo se slatko, i onda su...
PIIK: Ta ta kaete...
VARJA: Evo, mamice, stigla su dva telegrama za vas. (Trai klju i sa zvekom
otvara starinski orman) Evo ih.
LJUBAV ANDREJEVNA: Iz Pariza. (Cepa telegrame ne itajui ih.) S Parizom
je svreno...
GAJEV: A zna, Ljubo, koliko ovom ormanu ima godina? Pre nedelju dana
izvuem donju fijoku, pogledam, a na njoj su ispeene cifre. Orman je
napravljen tano pre sto godina. ta veli? A? Mogli bismo proslaviti njegov
jubilej. Mrtva stvar, pa ipak je to orman za knjige.
LOPAHIN: Da...
FIRS: Bio je kod pas o Uskrsu, pola upa krastavaca je pojeo... (Mrmlja neto.)
ARLOTA (trgne ruku): Ako vam dozvolim da poljubite ruku, vi ete hteti i u
lakat, zatim u rame...
LOPAHIN: Ba danas nemam sree. (Svi se smeju) arlota Ivanovna, napravite
neki hokuspokus.
PIIK: Nai e se. (Smeje se) Ja nikad ne gubim nadu. Tako, neki put mislim:
sve je propalo, kad ono - sagradie prugu kroz moje imanje... i meni platie. A
danas sutra moe jo neto da iskrsne. Moe Daenjka da dobije dvesta hiljada...
ona ima loz.
FIRS (etka Gajeva, pouno): Opet niste obukli one pantalone koje je trebalo.
ta da radim s vama!
VARJA (tiho): Anja spava. (Polako otvara prozor.) Ve je sunce izilo, ali je
hladno. Pogledajte, mamice, kako je divno ovo drvee. Boe moj, kakav
vazduh! vorci cvrkuu!
GAJEV (otvara drugi prozor): Vrt je sav beo. Nisi zaboravila, Ljubo? Ova
dugaka aleja vodi pravo, pravo, kao zategnut kai, ona se sija kad je meseina.
Sea li se? Nisi zaboravila?
GAJEV: Gde?
LJUBAV ANDREJEVNA: Kakav divan vrt! Bele mase cvea, plavo nebo...
TROFIMOV: Pea Trofimov, bivi uitelj vaeg Grie... Zar sam se tako
promenio?
Ljubav Andrejevna grli ga i tiho plae.
GAJEV (zbunjeno): Dosta, dosta, Ljubo.
PIIK (ide za njom): Dakle, na spavanje... Oh, moj giht... Ja u ostati kod
vas... Kad biste mi, Ljubavi Andrejevna, duo moja, sutra izjutra... dvesta
etrdeset rubalja...
GAJEV: Ovaj stalno svoje.
GAJEV: Sestra se jo nije odluila da baca novac. (Jai) Skloni se, brajko,
smrdi na kokoku.
VARJA (Jai): Dola ti je mati iz sela, od sino sedi u kui za mlae, hoe da te
vidi...
VARJA: Mama je ista kao to je bila, nita se nije promenila. Kad bi je ovek
pustio, sve bi podelila drugima.
GAJEV: Da... (Pauza) Kad se protiv neke bolesti daje mnogo lekova, znai da je
bolest neizleiva. Ja mislim, napreem mozak, imam mnogo lekova, vrlo
mnogo, a to znai, u stvari, da nijedan ne valja. Lepo bi bilo dobiti odnekud
nasledstvo, dobro bi bilo udati nau Anju za vrlo bogatog oveka, dobro bi bilo
otii u Jaroslav i okuati sreu kod tetke grofice. Tetka je vrlo, vrlo bogata.
GAJEV: Nemoj da slini. Tetka je vrlo bogata, ali nas ne voli. Prvo, sestra je
pola za advokata, neplemia... (Anja se pojavljuje na vratima.) Pola je za
neplemia i ne moe se rei da je jako moralno ivela. Ona je dobra, duevna,
mila, ja je vrlo volim, ali ma koliko da ovek izmilja olakavajue okolnosti,
ipak mora priznati da je ona porona. To se osea u svakom, i najmanjem
njenom pokretu.
GAJEV: ta? (Pauza) udna stvar, neto mi je upalo u desno oko... ne vidim
dobro od neko doba. I u etvrtak, kad sam bio u okrunom sudu...
Ulazi Anja.
GAJEV: Mala moja. (Ljubi Anji lice ruke.) Dete moje... (Kroz suze) Ti mi nisi
sestriina, ti si moj aneo, ti si za mene sve. Veruj mi, veruj...
ANJA: Ja ti verujem, ujko. Tebe svi vole, potuju... ali, dragi ujko, ti treba da
uti, samo da uti. ta si maloas govorio o mojoj mami, o svojoj sestri? Zato
si to govorio?
GAJEV: Da, da... (Celom rukom pokriva svoje lice) Zbilja, to je strano! Boe
moj! Boe, spasi me! I danas sam drao govor ormanu... tako glupo! I samo kad
sam zavrio, shvatio sam da je bilo glupo.
GAJEV: utim. (Ljubi Anji i Varji ruke.) Nego da se vratimo na nau stvar. U
etvrtak sam bio u okrunom sudu, elem, sastalo se drutvo, zapodeo se
razgovor o svemu i svaemu, ovo, ono - tek izgleda da emo moi udesiti zajam
na menicu kako bismo platili banci interes.
ANJA (mirno raspoloenje joj se vratilo, ona je srena): Kako si dobar, ujko,
kako pametan! (Grli ujaka.) Sad sam mirna! Ja sam miria! Ja sam srena!
Ulazi Firs.
GAJEV: Odmah, odmah. Idi ti, Firse. Neka, ja u se sam skinuti. E, deco, sad
pajki... O pojedinostima emo sutra, a sad idite da spavate. (Ljubi Anju i Varju)
Ja sam ovek iz osamdesetih godina... To vreme niko ne hvali, pa ipak, moram
priznati, za svoja ubeenja dosta sam izvukao u ivotu. Nije sluaj to me seljak
voli. Seljaka treba poznavati! Treba znati s koje strane...
ANJA: Sad sam mirna. U Jaroslavlj mi se ne ide, ja ne volim baku, pa ipak sam
mirna. Ba hvala ujaku. (Seda)
VARJA: Treba spavati. Idem ja. A dok si ti bila na putu, imali smo jednu
neprijatnost. U staroj kui za mlae, kao to zna, stanuju samo stare sluge:
Jefim, Polja, Jevstignej i Karp. Poeli su oni da primaju na konak nekakve
skitnice - ja sam utala. Kad odjednom, ujem, poee oni da ire glas da sam ja,
toboe, naredila da im se kuva samo graak. Iz tvrdiluka, bajagi... I sve je to
Jevstignejevo maslo... Dobro, mislim ja. Kad je tako, ekaj samo! Zovem ja
Jevstigneja... (Zeva) On doe... Kako ti to, velim, Jevstigneju... budalo jedna...
(Pogleda Anju) Anjice!... (Pauza) Spava!... (Uzima Anju pod ruku.) Hajdemo u
krevetac!... Hajdemo!... (Vodi je) Zaspala moja duica! Hajdemo...
Idu. Daleko iza vrta pastir svira u frulu. Trofimov prelazi preko pozornice, i
spazivi Varju i Anju, zastaje.
ANJA (tiho, kroz polusan): Ja sam tako umorna... sve praporci... Ujka... mili... i
mama i ujka...
Polje. Stara, naherena, davno zabaena kapela; pored nje bunar, velike kamene
ploe koje su nekada po svoj prilici sluile kao nadgrobni spomenici, i stara
klupa. Vidi se put ka imanju Gajeva. Sa strane diu se visoki tamni jablanovi:
tamo poinje vinjik. U daljini - red telegrafskih stubova, a sasvim daleko, na
horizontu, nejasno se ocrtava veliki grad koji se vidi samo kad je vrlo lepo,
vedro vreme. Skoro e zai sunce. arlota, Jaa i Dunjaa sede na klupi;
Epihodov stoji pored njih i svira gitaru; svi sede zamiljeni. arlota u staroj
apci; skinula je s ramena puku i popravlja preicu na kaiu.
EPIHODOV: Ja sam razvijen ovek, itam razne izvanredne knjige, ali nikako
ne mogu da razumem pravac, ta ja upravo hou, treba li da ivim ili da se
ubijem, pravo da vam kaem, pa ipak ja uvek nosim uza se revolver. Evo ga...
(Pokazuje revolver.)
DUNJAA: Govorite.
JAA: Dvadeset dva malera! Glup ovek, meu nama budi reeno. (Zeva)
DUNJAA: Ne dao bog, ubie se. (Pauza) Nikako nisam mirna, stalno
strahujem. Mene su gospoda uzela jo kao devojicu, ja sam se sad oduila od
prostog ivota - eto, i ruke su mi bele, bele, kao u gospoice. Postala sam fina,
tako delikatna, otmena, svega se bojim... Tako me je strah. Ako me vi, Jao,
prevarite, ne znam ta e biti s mojim nervima.
JAA (ljubi je): Pilence! Naravno, svaka devojka mora da pazi na sebe i ja
najvie mrzim ako je neka devojka ravog vladanja.
JAA: Idite kui, kao da ste bili na reci, na kupanju, idite ovom stazom, jer ako
nas vide, mogu pomisliti da sam s vama na sastanku. A ja to nikako ne volim.
GAJEV: Eto, sagradili su elezniku prugu i sad nam je vrlo zgodno. (Seda)
Otili smo do varoi i dorukovali tamo... utu u sredinu! Trebalo je da prvo
odem do kue, da odigram jednu partiju.
LOPAHIN: Vae imanje hoe da kupi bogata Deriganov. Kau da e lino doi
na licitaciju.
LJUBAV ANDREJEVNA: Gde ste to uli?
LOPAHIN: Oprostite, ovako lakomislene ljude kao to ste vi, gospodo, ovako
nepraktine, udne ja jo nisam video. Govori vam se prosto i jasno: vae se
imanje prodaje, a vi kao da ne razumete.
LOPAHIN: Ja vam svaki dan objanjavam. Svaki dan govorim jedno te isto. I
vinjik i zemlju morate izdati u zakup za vile, morate to uraditi odmah, to pre -
licitacija je blizu! Razumite! im se konano reite da se podiu vile, dobiete
novaca koliko god hoete i onda ste spaseni.
GAJEV (mee u usta bombonu): Kau da sam celo svoje imanje potroio na
bombone... (Smeje se.)
LJUBAV ANDREJEVNA: O, moji gresi... Ja sam uvek rasipala novac kao luda,
a i udala sam se za oveka koji je samo pravio dugove. Mu mi je umro od
ampanjca - on je strano pio - na svoju nesreu zavolela sam drugog, poela
sam da ivim s njim, i ba u to vreme - to je bila prva kazna, kao maljem po
glavi, eto ovde u reci... udavio se moj sini; ja sam onda otila u inostranstvo,
zauvek otila, da se nikad vie ne vratim, da ne gledam tu reku... Zamurila sam,
pobegla kao bez due, a on za mnom... bezduno, grubo. Kupila sam vilu u
okolini Mantona, jer se on tamo bio razboleo i tri godine nisam znala za odmor
ni danju ni nou; on, onako bolestan, strano me je namuio, duu mi je izvadio.
A prole godine, poto je vila prodana za dugove, prela sam u Pariz; tamo me je
on opljakao, ostavio, vezao se sa drugom, ja sam pokuala da se otrujem...
Tako je to glupo, tako me je sramota... Onda me odjednom, neto poelo da
vue u Rusiju, u zaviaj, mojoj erkici... (Brie suze.) Gospode, gospode, budi
milostiv, oprosti mi moje grehe! Nemoj me i dalje kanjavati! (Vadi iz depa
telegram.) Danas sam dobila iz Pariza... Moli da mu oprostim, preklinje da se
vratim... (Cepa telegram.) Kao da se uje odnekud muzika. (Oslukuje.)
LOPAHIN: Da.
FIRS: Manite se, molim vas... Jutros ste poli, a nita niste jeli. (Gleda ga.)
LJUBAV ANDREJEVNA: Ala si ostareo, Firse!
FIRS: ta elite?
FIRS (nije uo): Kako da ne. Seljaci uz gospodu, gospoda uz seljake, a sad
svako za sebe - nita ne moe razumeti.
TROFIMOV: O emu?
GAJEV: O ponosnom oveku.
LOPAHIN: Znate, ja ustajem pre pet izjutra, radim od jutra do mraka, naravno,
kroz ruke mi stalno prolazi novac, moj i tu, i ja vidim kakvi su ljudi oko mene.
Treba samo poeti neki posao pa da ovek uvidi kako je malo potenih, estitih
ljudi. Ponekad kad mi se ne spava, ja mislim: gospode, ti si nam dao ogromne
ume, beskrajna polja, najire horizonte, i ivei tu, mi bismo zapravo i sami
morali biti dinovi...
TROFIMOV: Da.
FIRS: Odjednom se razlegne udaljen zvuk, kao da dolazi s neba, zvuk prekinute
ice, sve slabiji, tuan.
LOPAHIN: Molim.
ANJA (pljesne rukama): Kako lepo govorite! (Pauza) Danas je ovde divno!
ANJA: ta ste vi to sa mnom uradili, Pea, zato ja vie ne volim vinjik kao
pre? Ja sam ga volela tako neno, meni se inilo da na zemlji nema lepeg mesta
od naeg vrta.
ANJA: Kua u kojoj ivimo - odavno ve nije naa, i ja u otii iz nje, dajem
vam re.
TROFIMOV: Da, izlazi mesec. (Pauza) Eto, to je srea, eto, ona dolazi, prilazi
sve blie i blie, ja ve ujem njene korake. Ako je mi ne vidimo, ako je mi ne
poznamo - ta to mari? Videe je drugi!
TROFIMOV: Hajdemo.
Polaze.
TREI IN
Salon odvojen svodom od sale. Gori luster. uje se kako u predsoblju svira
jevrejski orkestar, onaj isti koji se pominje u drugom inu. U sali se igra grand
rond. Glas Simeonova Piika: Promenade une paire! Ulaze u salon: prvi par
- Piik i arlota Ivanovna, drugi - Trofimoz i Ljubav Andrejevna, trei - Anja s
potanskim inovnikom, etvrti - Varja sa efom stanice itd. Varja tiho plae, i
igrajui, brie suze. U poslednjem paru - Dunjaa. Prolaze kroz salon. Piik
vie: Grand rond, balancez i Les cavaliers genoux et remerciez vos
dames! Firs u fraku prelazi preko pozornice nosei na posluavniku sodu. U
salon ulaze Piik i Trofimov.
TROFIMOV (Piiku): Da ste onu energiju koju ste u toku celog svog ivota
utroili traei novaca da platite interes upotrebili na neto drugo, vi biste
verovatno, na kraju krajeva, mogli da prevrnete zemlju.
ARLOTA (prua Piiku pil karata): Evo vam pil karata, zamislite jednu
kartu.
ARLOTA: Sad promeajte karte. Vrlo dobro. Dajte sad meni, o moj dragi
gospodine Piik. Ein, zwei, drei. Sad je potraite, ona vam je u depu...
PIIK (vadi iz depa kartu): Osmica pik, sasvim tano! (udei se) Zamislite
samo!
ARLOTA (dri na dlanu pil karata, Trofimovu.) Recite bre koja je karta
odozgo?
ARLOTA: Ein, zwei, drei! (Brzo die raireni pled; iza pleda stoji Anja; ona
pravi kniks, tri majci, zagrli je i pobegne u salu uz opte oduevljenje.)
VARJA: Mamice, pa valjda neu ja njega prositi? Evo ve dve godine svi mi
govore o njemu, svi govore, a on uti ili se ali. Ja razumem. On se bogati, u
poslu je, nije mu do mene. Da imam novaca, makar malo, bar sto rubalja, sve
bih ostavila, otila bih to dalje. Otila bih u manastir!
VARJA (Trofimovu): Student treba da bude pametan. (Blago, kroz suze.) Kako
ste poruneli, Pea, kako ste ostareli! (Ljubavi Andrejevnoj, ne plaui vie.)
Samo bez posla ne mogu, mamice. Moram stalno neto da radim.
Ulazi Jaa.
TROFIMOV: Ako.
FIRS: Nije mi dobro. Nekad su kod nas na balovima igrali generali, baroni,
admirali, a sada aljemo po potanskog inovnika i efa stanice, pa i oni nerado
dolaze. Neto sam iznemogao. Pokojni gospodin, deda, sve od reda je leio
voskom za peaenje, od svih bolesti. Ja ga uzimam svakog dana, nekih
dvadeset godina, ako ne i vie; moda sam zato jo iv.
FIRS: Eh, ti... brljivi!... (Mrmlja neto) Trofimov i Ljubav Andrejevna igraju u
sali, zatim u salonu.
LJUBAV ANDREJEVNA: Merci. Idem da sednem... (Seda) Umorna sam.
Ulazi Anja.
ANJA: Nije rekao kome. Otiao je. (Igra s Trofimovom, oboje izlaze u salu.)
JAA (lagano pevui): ,,Da l' znade zato moja dua pati...
U sali neka osoba u sivom cilindru i kariranim pantalonama mae rukama i
skae; uzvici: Bravo, arlota Ivanovna!
DUNJAA: Kao cvet... Ja sam tako fina devojka, strano volim nene rei.
DUNJAA: A ta elite?
EPIHODOV. Bez sumnje, moda ste vi u pravu. (Uzdie) Ali, naravno, ako se
pogleda sa stanovita, vi ste me, ako mogu tako da se izrazim, oprostite mi moju
iskrenost, potpuno doveli u stanje duha. Ja znam svoju sreu, meni se svakog
dana deava neki maler, odavno sam se navikao na to, zato s osmehom
posmatram svoju sudbinu. Vi ste mi dali re, i ma da ja...
EPIHODOV: Meni se maleri deavaju svaki dan, a ja se, ako smem tako rei,
samo smeim, ak se i smejem.
Iz sale izlazi Varja.
VARJA: Ti jo nisi otiao, Semjone? Ba si ti, boga mi, drzak ovek. (Dunjai)
Idi ti, Dunjaa.. (Epihodovu) Maloas si igrao bilijara i slomio tak sad opet eta
po salonu kao gost.
VARJA (van sebe): Smesta napolje! Napolje! (On polazi vratima, ona za njim.)
Dvadeset dva malera! Da nisi vie ovamo ni privirio! Da te moje oi vie ne
vide! (Epihodov izlazi, iza vrata se uje njegov glas: Ja u vas tuiti.) A, ti se
vraa? (Zgrabi tap koji je Firs ostavio pored vrata.) Doi... Doi... Doi, sad
u ti pokazati... A, ti dolazi? Dolazi? Onda svo ti... (Zamahne tapom, u tom
trenutku ulazi Lopahin.)
LOPAHIN: Prodan.
LOPAHIN: Ja sam ga kupio! ekajte, gospodo, molim vas, meni se vrti u glavi,
ne mogu da govorim... (Smeje se) Doli mi na licitaciju, a Deriganov ve tamo.
Leonid Andrejevi je imao samo petnaest hiljada, a Deriganov je preko duga
odmah dao trideset. Vidim ta je, uhvatih se s njim, dam etrdeset. On etrdeset
pet. Ja pedeset pet. On po pet hiljada poveava, ja po deset... Najzad se svrilo.
Dao sam preko duga devedeset hiljada i tako sam dobio. Vinjik je sada moj!
Moj! (Smeje se) Gospode boe, vinjik je moj! Recite mi da sam pijan, da nisam
pri istoj svesti, da mi se sve to priinjava... (Lupa nogama) Nemojte mi se
smejati! Kad bi moj otac i moj deda ustali iz grobova i videli sve ovo - kako je
njihov Jermolaj, tueni, polupismeni Jermolaj, koji je i zimi iao bos, kako je taj
isti Jermolaj kupio imanje od kojeg nema nieg lepeg na svetu! Ja sam kupio
imanje gde su mi otac i deda bili robovi, gde ih nisu putali ak ni u kuhinju! Ja
spavam, sve ovo mi se samo privia, samo mi se ini... To je plod vae mate,
pokriven mrakom neizvesnosti. (Die kljueve neno se smeei.) Bacila je
kljueve, hoe da pokae kako nije vie gazdarica ovde. (Zvecka kljuevima)
Dobro, meni je svejedno. (uje se kako orkestar udeava instrumente.) Hej,
svirai, svirajte, ja elim da vas sluam! Doite svi da vidite kako e Jermolaj
Lopahin raspaliti sekirom po vinjiku, kako e drvee popadati na zemlju!
Sagradiemo ovde puno vila i nai unuci i praunuci videe ovde nov ivot...
Muzika, sviraj!
Muzika okira. Ljubav Andrejevna spustala se na stolicu i gorko plae.
LOPAHIN (prekorno): Zato, zato me niste posluali? Sirota moja, dobra moja,
sad je ve svreno. (Kroz suze) O, kad bi sve to to pre prolo, kad bi se to pre
nekako izmenio na neskladni, nesreni ivot.
PIIK (uzima ga pod ruku, polako): Ona plae. Hajdemo u salu, neka ostane
sama... Hajdemo... (Uzima ga pod ruku i vodi u salu.)
LOPAHIN: ta je to?... Muzika, sviraj isto! Neka sve bude kako ja elim!
(Ironino) Dolazi novi spahija, vlasnik vinjika! (Sluajno je gurnuo stoi,
samo to nije preturio svenjak.) Sve ja mogu da platim! (Izlazi s Piikom.)
U sali i salonu nema nikog osim Ljubavi Andrejevne koja sedi skupivi se sva i
gorko plae. Tiho svira muzika. Brzo ulaze Anja i Trofimov. Anja prie majci i
klekne pred njom. Trofimov ostaje na ulazu u salu.
ANJA: Mama!... Mama, ti plae? Mila, dobra, lepa moja mama, divna moja, ja
te volim... ja te blagosiljam. Vinjik je prodan, njega vie nema, to je istina...
istina, ali ne plai, mama, ti jo ima pred sobom ivot, ostala ti je tvoja dobra,
ista dua... Hajde sa mnom, hajdemo odavde, mila moja, hajdemo!... Mi emo
zasaditi nov vrt, lepi od ovog, ti e ga videti, razumee, i radost, tiha, duboka
radost spustie se u tvoju duu kao sunce u veernji as i ti e se nasmeiti,
mama! Hajdemo, mila moja! Hajdemo!
Zavesa
ETVRTI IN
JAA: Za srean put! A vama srean ostanak! (Pije) Ovo nije pravi ampanjac,
mogu jemiti.
LOPAHIN: ta ti je?
LOPAHIN: Sad je ve oktobar, a sunce sija i nema vetra kao da je leto. (Pogleda
na sat, kroz vrata) Gospodo, imajte na umu da je do polaska voza ostalo samo
etrdeset est minuta! To znai da kroz dvadeset minuta treba poi na stanicu.
Pourite!
Trofimov u kaputu ulazi iz dvorita.
TROFIMOV: Mi emo sad otii, a vi ete se opet latiti svog korisnog posla.
TROFIMOV: Neu.
LOPAHIN (grli ga): Zbogom, dragi moj. Hvala ti na svemu. Ako ti treba, uzmi
od mene novaca za put.
TROFIMOV: ta e mi? Ne treba mi.
TROFIMOV: Imam. Hvala vam. Dobio sam za prevod. Evo ih ovde, u depu.
(Zabrinuto) A mojih kaljaa nigde nema.
VARJA (iz susedne sobe): Uzmite to vae ubre! (Baca na pozornicu par
gumenih kaljaa.)
LOPAHIN: Ja sam proletos posejao hiljadu desetina maka i sad sam zaradio
istih etrdeset hiljada. A kad je moj mak cvetao - kakva je to bila divna slika!
Ja sam, velim, zaradio etrdeset hiljada i, prema tome, nudim ti na zajam, zato
to mogu. A to si ti digao nos? Ja sam seljak... bez uvijanja...
ANJA (na vratima): Mama vas je molila: dok jo nije otila, da se ne see vrt.
ANJA (Epihodovu koji ide kroz salu): Semjone Pantelejeviu, vidite, molim
vas, jesu li Firsa odveli u bolnicu.
JAA (uvreeno): Jutros sam rekao Jegoru. ta ima da se pita deset puta!
EPIHODOV: Stari Firs, prema mom konanom miljenju, nije vie za opravku,
vreme mu je da ide bogu na istinu. A ja mogu samo da mu zavidim. (Spusti
kofer na kutiju za eire i zgnjei je.) Eto, vidite! Znao sam da e tako biti.
(Izlazi.)
ANJA: Jesu.
VARJA (iz susedne sobe): Gde je Jaa? Recite mu da mu je dola mati, hoe da
se pozdravi s njim.
JAA: Nato plakati? (Pije ampanjac) Za est dana evo me opet u Parizu. Sutra
emo sesti u brzi voz, pa kad pojurimo - vie nas neete videti. isto ne
verujem! Viv la Frans! Ovaj ivot nije za mene, ja ovde ne mogu... ta da se
radi. Nagledao sam se prostakluka - dosta mi je. (Pije ampanjac) A nato
plakati? Vladajte se pristojno, onda neete plakati.
DUNJAA (puderie se ogledajui se u ogledalcetu): Poaljite mi iz Pariza
pismo. Ja sam vas volela, Jao, toliko volela! Ja sam neno stvorenje, Jao!
GAJEV (veselo): Zaista, sada je sve dobro. Pre prodaje vinjika svi smo se
sekirali, kidali, a posle, kad je pitanje bilo konano, definitivno reeno, svi smo
se umirili, ak smo se razveselili... Ja sam bankarski inovnik, sad sam
finansijer... utu u sredinu, a i ti, Ljubo, ipak bolje izgleda, to je nesumnjivo.
ARLOTA (uzima jedan zaveljaj nalik na povijenu bebu): edo moje, buji-
paji... uje se detinji pla, a, a! uti, lepi moj, siniu moj! A, a! Tako mi te je
ao! (Baci zaveljaj gde je i bio.) Onda mi vi, molim vas, naite mesto. Ja ne
mogu ovako.
GAJEV: Svi nas naputaju. Varja odlazi... Odjedanput smo postali nepotrebni.
PIIK: Odavno nisam bio kod vas. lepotice naa... (Lopahinu) I ti si ovde...
milo mi je to te vidim... mudri ovee... evo... izvoli... (Prua Lopahinu novac)
etiri stotine rubalja... jo ti dugujem osam stotina etrdeset...
PIIK: ekaj... Vruina je... Neobian dogaaj. Doli k meni neki Englezi i
nali u zemlji nekakvu belu glinu... (Ljubavi Andrejevnoj) I vama etiri stotine...
lepotice... arobnice... (Prua joj novac.) Ostatak docnije. (Pije vodu.) Maloas
je jedan mladi priao u vagonu da toboe neki... veliki filozof preporuuje da se
skae s krova... Skai! - veli, i u tome je ceo problem. (Zaueno) Zamislite
samo! Vode!
LOPAHIN: ta traite?
VARJA (razgledajui stvari): Ama gde je... A moda sam u sanduk spakovala...
Da, u ovoj kui ivot je prestao... vie ga nee biti...
LOPAHIN: A ja sad idem u Harkov... eto ovim vozom. Imam mnogo posla. A
ovde u kui ostavljam Epihodova... Uzeo sam ga u slubu.
VARJA: Pa ta ete!
LOPAHIN: A lane je u ovo doba ve padao sneg, ako se seate, a sad je mirno
vreme, sija sunce. Samo to je hladno... Jedno tri stepena ispod nule.
VARJA (vie ne plae, obrisala je suze): Da, vreme je, mamice. Ja u jo danas
stii kod Rogulinih, samo da ne zadocnim na voz...
LJUBAV ANDREJEVNA (kroz vrata): Anja, oblai se! (Ulazi Anja, zatim
Gajev i arlota Ivanovna. Gajev je obukao zimski kaput s balikom. Skuplja se
posluga, koijai. Oko stvari posluje Epihodov.) Sad moemo na put.
GAJEV: Prijatelji moji, dragi, mili, prijatelji moji! Naputajui zauvek ovu
kuu, mogu li outati, mogu li se uzdrati da ne iskaem na rastanku ona
oseanja koja u ovom trenutku ispunjavaju celo moje bie...
GAJEV: Seam se, kad mi je bilo est godina, na Duhove, sedeo sam na ovom
prozoru i gledao kako moj otac ide u crkvu...
LOPAHIN: ini mi se, sve. (Epihodovu, oblaei kaput.) A ti, Epihodove, pazi
da sve bude u redu.
VARJA: Pea, evo vaih kaljaa, pored kofera. (Kroz suze) Kako su vam
kaljave, stare...
LOPAHIN: Jesu li svi ovde? Tamo nikog nema? (Zakljuava vrata s leve strane)
Ovde su smetene stvari, treba zakljuati. Hajdemo!...
LJUBAV ANDREJEVNA: O moj dragi, moj neni, divni vrte!... Moj ivote,
moja mladosti, sreo moja, zbogom!... Zbogom!
1903.