UVOD

1. PORODICA I PORODIČNO PRAVO

Porodica se uglavnom definiše kao osnovna društvena ćelija i jedna od najsloženijih društvenih grupa.
Kroz duži period doživljavala je strukturalne i funkcijske promjene. Na planu strukturalnih promjena,
evidentna je razgradnja velikih porodica i dominacija tzv.male porodice. Osim toga, do kraja 18.vijeka
bila je izrazito proizvođačka zajednica, da bi se pretvorila u potrošačku zajednicu. Tokom 19. i početkom
20.vijeka porodica je zadržala patrijarhalna obilježja, a procesu razgradnje patrijarhalne porodice
doprinijeli su sve prisutniji zahtjevi za ravnopravnošću žene i muškarca, kao i za priznavanje prava djece.
To je bilo u okviru općih napora za ukidanje svih oblika diskriminacije. Ravnopravnost između spolova
proklamovana je u Povelji UN, a Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije zahtijevala je
dosljednu primjenu principa ravnopravnosti između muškarca i žene.

Kada je u pitanju odnos roditelja i djece, mijenjanju slike roditeljskog prava posebno je doprinijela
Konvencija o pravima djeteta, koja kao osnovno pravilo u postupanju sa djecom postavlja zaštitu
"najvećeg interesa" djece. Uvažavanje djeteta kao ravnopravnog subjekta u odnosima sa njegovim
roditeljima implicira novi pristup postojećim institucijama porodičnog prava.

Uporedo sa razvojem porodice, mijenja se i prilagođava i sadržaj porodičnog prava.

U literaturi se permanentno ističe problem vanbračnih zajednica i potrebe za njihovim priznanjem, ali u
mnogo širem obimu nego što je to urađeno u savremenom zakonodavstvu. To bi bila moderna paralela sa
rimskom distinkcijom između matrimoniuma i concubinatusa.

2. OSNOVNI POJMOVI O PORODIČNOM PRAVU

2.1. Pojam porodičnog prava

Porodično pravo je grana prava koja se bavi uređenjem porodičnih odnosa koji nastaju između bračnih i
vanbračnih drugova, između roditelja i djece i drugih srodnika po krvi i usvojenju, te odnosa
starateljstva. U tom smislu se porodično pravo može odrediti kao skup pravnih normi koje regulišu
porodične odnose i porodicu kao cjelinu. Nauka porodičnog prava svom predmetu izučavanja može prići
sa aspekta pozitivnog prava (izučavanje važećeg prava), komparativnog prava (proučavanje pravnih
sistema drugih zemalja) ili sa pozicija historije porodičnog prava.

2.2. Predmet porodičnog prava

Predmet porodičnog prava su odnosi regulisani i zaštićeni porodičnim pravom. Prvenstveno su to

porodičnopravni odnosi i porodica kao cjelina. Porodica kao cjelina nema pravni subjektivitet, već su
subjekti prava samo njeni članovi. Međutim, uprkos tome u okviru porodičnog prava postoje norme koje
se odnose i na porodicu kao cjelinu. Bitno je napomenuti da su određeni porodični odnosi zaštićeni i u
okviru normi krivičnog, radnog, socijalnog, građanskog i još nekih prava. Npr.kršenje porodičnih
odnosa, bigamija, zaključenje braka između bliskih srodnika predstavljaju krivična djela.

2.3. Društvena funkcija porodičnog prava

Ova funkcija ne iscrpljuje se samo u zaštiti porodice, već je njen zadatak da stvori pravne pretpostavke za
ostvarivanje osnovnih društvenih vijednosti kao npr.odgoj djece, odgovornost za preuzete
porodičnopravne obaveze, solidarnost među članovima porodice, ravnopravnost žene i muškarca, zaštita
pojedinaca nesposobnih za samostalan život itd.

2.4. Osnovna obilježja porodičnog prava

Obilježja porodičnog prava koja ga odvajaju od građanskog prava očituju se u slijedećem:

1
- Porodično pravo normira prvenstveno lične odnose, a građansko pravo primarno reguliše imovinske
odnose. Neki imovinski odnosi koje reguliše porodično pravo, a koji proističu iz braka i srodstva, nemaju
prometni karakter.
- Pretežni dio normi porodičnog prava je imperativnog karaktera, dok su norme građanskog prava
uglavnom dispozitivne prirode;
- Određeni broj normi porodičnog prava ima samo karakter preporuke (bez sankcija);
- Mnoge sankcije u porodičnim odnosima su indirektnog karaktera. Npr.porodično pravo ne može
prisiliti jednog bračnog druga na vjernost drugom, već se kao indirektna sankcija u slučaju nepoštivanja
ove obaveze izriče razvod braka.

Porodično pravo nastoji uticati na kvalitet porodičnih odnosa, a ne samo na njihovo pravno regulisanje.
U tom cilju se u postojeće metode uređenja porodice uvodi i čitav niz vanpravnih metoda: preporuka,
moralnih normi, ali i metoda socijalnog rada.

3. IZVORI PORODIČNOG PRAVA

Formalni izvori porodičnog prava su pisana pravna pravila koja se javljaju u vidu zakonskih propisa
kojima pravo jedne zemlje reguliše porodicu i porodičnopravne odnose. Ratificiranjem međunarodnih
dokumenata o pravima čovjeka, oni takođe postaju izvori porodičnog prava. Po svojoj snazi i značaju
izvori porodičnog prava su: ustavi, međunarodni ugovori, zakoni i podzakonski akti. Pored nabrojanih,
značaj izvora porodičnog prava mogu imati sudska praksa i običaji.

3.1. Ustavi

Ustavi BiH i Federacije BiH ne sadrže posebne odredbe o braku i porodici, već prava koja se odnose na
porodicu tretiraju u okviru ukupnih ljudskih prava i sloboda. Tako Ustav BiH navodi da sva lica na
teritoriji BiH uživaju pravo na privatnost i porodični život, pravo na brak i zasnivanje porodice, te pravo
na obrazovanje. Ustav FBiH uz ovo predviđa i zabranu svake diskriminacije zasnovane između ostalog i
na spolu1, te zaštitu porodice i djece.

Zaštita porodice i djece jedno je od najvažnijih ustavnih načela u oblasti porodičnog prava. Zadatak
države je da stvori pravne osnove za zasnivanje zdrave porodice i otkloni smetnje ostvarenju ovog cilja.
Često se u tu svrhu angažuju nadležni organi i stručne službe. Uticaj države je ipak ograničen jer ona
mora respektovati međusobne odnose članova porodice.

Zaštita djece je prirodno pravo, ali i obaveza roditelja. Država je ovlaštena da interveniše ukoliko su
interesi djece dovedeni u pitanje.

Pravo i sloboda sklapanja braka garantuje se u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih
sloboda, kao i u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka. Ovo pravo uključuje i pravo na ravnopravan
položaj budućih bračnih drugova.

Otklanjanje diskriminacije u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodične odnose najšire je
formuisano u članu 16. Konvencije o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantuju i ustavi i međunarodni dokumenti.

Evropska konvencija o ljudskim pravima predviđa i mogućnost ograničenja ovog prava ukoliko je to
potrebno u interesu državne ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda i zločina, zaštite zdravlja i
morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

3.2. Međunarodni ugovori

1
"na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i
socijalnom porijeklu"

2
Dokumenti o ljudskim pravima koji sadrže odredbe porodičnog prava navedeni su u Aneksu I Ustava
BiH. To su:

Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957);

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966);
Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (1979);
Konvencija o pravima djeteta (1989)
Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika - migranata i njihovih porodica (1990);
BItno je napomenuti da član II st.2. Ustava BiH definiše da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj
konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH.
Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Aneks Ustava FBiH uz pobrojane navodi i:

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948)
Evropska socijalna povelja (1961).

3.3. Zakoni

Zakonski propisi mogu biti osnovni i dopunski izvori prava, zavisno od toga da li ove odnose regulišu u
cjelini ili samo djelimično. Osnovni izvor porodičnog prava u BiH je Porodični zakon (PZ) koji je
donesen 09.07.1979, a stupio na snagu 01.01.1980.godine. Dopunski izvori su zakoni koji uređuju neka
pitanja statusnog karaktera, te zakoni iz domena socijalne politike i socijalne zaštite, npr: Zakon o
matičnim knjigama, Zakon o ličnom imenu, Zakon o državljanstvu, Zakon o nasljeđivanju itd.

3.4. Podzakonski akti

Shodno obavezama definisanim u PZ BiH, najviši državni organi iz oblasti zdravstva i socijalne politike
donijeli su propise koji tretiraju vođenje evidencije u domenu usvojenja, starateljstva i izdržavanja. Radi
se o 4 uputstva o vođenju evidencije i dokumentacije (o izdržavanju djece i roditelja, o licima pod
starateljstvom, o usvojenoj djeci, o vođenju matičnih knjiga) i jednom pravilniku (o obrascima,
registrima, izvodima i uvjerenjima o činjenicama iz matičnih knjiga)

3.5. Sudska praksa i običaji

Sudskoj praksi ne može se osporiti značaj supsidijarnog izvora prava. Običaj kod nas nije više izvor
porodičnog prava jer se zakon uopće ne poziva na njega.

3
 DIO I
BRAČNO PRAVO

I - UVOD U BRAČNO PRAVO

1. POJAM BRAČNOG PRAVA

Bračno pravo, kao dio porodičnog prava je skup pravnih normi kojima se uređuju brak i odnosi u braku.
Norme koje regulišu najveći dio ličnih i imovinskih odnosa bračnih drugova, kao i odnosa povodom
prestanka braka su imperativne prirode, dok je dio odnosa uređen normama dispozitivne prirode (npr.
sporazum o porodičnom imenu, mjestu zajedničkog stanovanja, obavljanju poslova u domaćinstvu itd).

2. RAZVOJ BRAČNOG PRAVA U BiH

U svom razvoju bračno pravo u BiH prošlo je kroz nekoliko faza.

Prva faza trajala je od 1919.g do donošenja Ustava FNRJ iz 1946. Karakteriše je vjersko pravo triju
konfesija u oblasti statusnog bračnog prava. Zajedničko svim ovim pravima bila je zaštita patrijarhalne
porodice. Primjena vjerskog prava dovela je do nejednakosti položaja pripadnika različitih konfesija.
Tako je muslimanima npr.bila dozvoljena poligamija, a katolicima zabranjen razvod braka.

Druga faza obuhvata period od 1946.- 1971.godine. Radi se o periodu saveznog zakonodavstva. Ustav
FNRJ iz 1946.godine proklamirao je načela o državnoj zaštiti braka i porodice, zakonskom uređivanju
pravnih odnosa u braku i porodici, izjednačavanju žene i muškarca u svim sferama porodičnopravnih
odnosa, te uvođenju građanskog braka. Osnovnim zakonom o braku (OZB) iz 1946.godine za cijelu
zemlju su normirani bračni i porodični odnosi na principu civilnog braka, državne zaštite braka,
ravnopravnosti žene i muškarca, mogućnosti razvoda, te instituta zajedničke imovine bračnih drugova.
RBiH je na osnovu ovlaštenja saveznog zakona donijela u oblasti bračnog prava 2 zakona i to: Zakon o
priznavanju punovažnosti brakova sklopljenih prije 09.05.1945 i Zakon o imovinskim odnosima bračnih
drugova.

Treća faza obuhvata period nakon 1971.godine (Period republičkog zakonodavstva), kada je ustavnim
amandmanima iz 1971.godine zakonodavna nadležnost u oblasti porodičnog prava prenesena na
republike i pokrajine. Donošenjem Zakona o produženju važnosti saveznih zakona, OZB je primjenjivan
kao republički zakon sve do donošenja Porodičnog zakona BiH 09.07.1979, odnosno 01.01.1980, kada je
PZ BiH stupio na snagu. PZ BiH je u oblasti bračnog prava inovirao slijedeće segmente:
Bračne smetnje - krvno srodstvo zaključno sa 4.stepenom pobočne linije i donja starosna granica 16
godina;
Sistem razvoda braka - smanjen je broj brakorazvodnih uzroka, a uveden je sporazumni razvod za
brakove bez maloljetne djece. Institut mirenja bračnih drugova povjeren je centrima za socijalni rad.
Pravo na izdržavanje bračnog druga koji nema dovoljno sredstava za život, a nesposoban je za rad ili
nezaposlen. U okviru ovog prava unesena su određena ograničenja koja tretiraju samo ostvarivanje prava
ili njegovo vremensko trajanje.
Vanbračne zajednice PZ BiH nije izjednačio sa brakom, ali im je priznao neka dejstva, uglavnom
imovinska i lično-imovinska.

II - POJAM BRAKA
1. PRAVNA PRIRODA BRAKA

Postoje 2 teorijska shvatanja o pravnoj prirodi braka. Oba su nastala u francuskoj pravnoj teoriji. Prema
jednom shvatanju, brak je ugovor građanskog prava koji nastaje i prestaje kao i svaki drugi ugovor.
Zastupnici druge koncepcije ističu da je brak institucija, uređen kao društvena ustanova, trajna životna

4
zajednica koja nastaje na zakonom predviđeni način. Institucionalna priroda braka proizilazi iz
imperativnog karaktera bračnih odnosa.

Ove teorije posmatrane odvojeno ne mogu dati odgovor na pitanje pravne prirode braka.

Po načinu nastanka brak predstavlja čisti ugovor, ali ugovor različit od bilo kog drugog ugovora
građanskog prava. Naime, njegov sadržaj je uvijek isti, predmet su mu prvenstveno lični (a ne imovinski)
odnosi, a prava iz braka ne mogu se prenositi na treća lica. Dakle, brak je ugovor sui generis, a pobrojane
karakteristike čine neprihvatljivom ugovornu teoriju o braku.

Institucionalna teorija, koja ističe imperativni karakter bračnih odnosa, također trpi kritike jer je sve veći
broj normi dispozitivne prirode.

Iz navedenog proizilazi da je brak po načinu zaključenja formalni ugovor sui generis, čiji se načIn
nastanka i prestanka, kao i sadržaj u smislu međusobnih prava i dužnosti, regulišu zakonom.

2. TEORIJSKE DEFINICIJE BRAKA

Po Justinijanu, brak je veza između muškarca i žene koja znači životnu zajednicu. Ova definicija
izražava shvatanje o braku kao neformalnoj zajednici muškarca i žene.

Prema Modestinu, brak je veza između muškarca i žene ujedinjenih za čitav život, ustanova božanskog i
ljudskog prava. Ova definicija je mješavina rimske i hrišćanske doktrine o braku.

U gotovo svim definicijama francuskih teoretičara ističe se ugovorni karakter braka. Prema Planiolu,
brak je svečani ugovor na osnovu koga muškarac i žena osnivaju zajednicu koju zakon sankcionira, ali
koju oni ne mogu raskinuti po svojoj volji. Morandiere brak definiše kao svečani ugovor na osnovu koga
se muškarac i žena sjedeinjuju da bi zajedno živjeli i da bi jedno drugom davali uzajamnu podršku i
pomoć. U definiciji Jean Carbonnier-a se napušta klasična ugovorna teorija, mada je akcenat i dalje na
ugovoru. On ističe da se pristankom na brak želi stvoriti više od običnog odnosa. Stvara se porodica,
zajednica bračnih drugova i osigurava zakonitost djece.

U engleskoj pravnoj teoriji ističe se klasična definicija Lorda Penzansea koju je dao u procesu Hyde vs.
Hyde. On smatra da se brak prema shvatanju u kršćanstvu može definisati kao doživotna, dobrovoljna
životna zajednica jednog muškarca i jedne žene, uz isključenje svih ostalih. On navodi 4 osobine braka:
brak mora biti dobrovoljna, doživotna, heteroseksualna i monogamna zajednica.

U našoj predratnoj naučnoj literaturi bila je opšteprihvaćena definicija V.Bakića, tzv.Teorija ugovornog
statusa, prema kojoj je po načinu zasnivanja brak ugovor posebne vrste, dok je po sadržini institucija.

3. ZAKONSKA DEFINICIJA BRAKA

PZ BiH definiše brak kao zakonom uređenu zajednicu muškarca i žene. Iz ove definicije proizilaze
osnovna obilježja braka:

Brak je zakonom uređena zajednica - zakon određuje način nastanka, sadržaj, te način prestanka braka.
Brak zasnivaju 2 lica različitog spola
Brak je životna zajednica muškarca i žene - u braku se zadovoljava čitav niz potreba bračnih drugova:
emotivnih, intimnih, seksualnih, rađanje i podizanje djece, etičkih, moralnih i ekonomskih potreba. Zbog
obilja prava i dužnosti u braku, normirane su samo one najznačajnije, dok je veći broj ostavljen bračnim
drugovima da se o njima sporazumijevaju.

III - ZAKLJUČENJE BRAKA

5
1. UVOD

Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948.godine propisuje:

1. Punoljetni muškarac i žena bez ograničenja s obzirom na rasu, državljanstvo ili vjeru imaju pravo
zaključiti brak i zasnovati porodicu. Ravnopravni su prilikom zaključenja braka, za vrijeme trajanja i
priliko razvoda.
2. Brak se može zaključiti samo uz slobodan i potpun pristanak osoba koje stupaju u brak.
3. Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo na zaštitu društva i države.

PZ BiH predviđa 3 grupe uvjeta za sklapanje braka i to:

1. Uvjeti za postojanje braka ili bitni uvjeti;

2. Uvjeti za punovažnost braka koji su negativno definisati i predstavljaju bračne smetnje;
3. Uvjeti koji zabranjuju zaključenje braka, tzv.bračne zabrane

2. UVJETI ZA POSTOJANJE BRAKA (BITNI UVJETI)

Ovi uvjeti normirani su u članu 8. PZ BiH: "Brak zaključuju dva lica suprotnog spola slobodnim
pristankom pred matičarem". Prema tome, da bi brak postojao, u našem pravu moraju biti ispunjeni
slijedeći uvjeti:

Različitost spolova. Zaključenje braka između lica istog spola moglo bi se desiti u slučaju zaključenja
braka sa pravim hermafroditom (vrlo rijedak slučaj osobe koja ima spolne žlijezde oba spola). Ako je u
pitanju prividni (lažni) hermafrodit, brak bi se eventualno mogao poništiti zbog zablude o bitnoj osobini
bračnog druga.

Slobodan pristanak lica koja zaključuju brak. Načelno se pristanak daje lično, mada zakon predviđa da
u slučaju postojanja opravdanih razloga jedan bračni drug bude zastupan, odnosno da izjavu da putem
opunomoćenika (član 24.). Pitanje postojanja opravdanih razloga ocjenjuje nadležni organ u svakom
konkretnom slučaju. Punomoć mora biti ovjerena, a njena važnost vremenski je ograničena na 60 dana od
dana ovjeravanja.

Izjave oba bračna druga moraju dati izričito. Samo ukoliko se radi o gluhonijemoj osobi, izjava može biti
data konkludentnim radnjama.

Izjave moraju biti podudarne, dakle pristanak mora biti po sadržaju istovjetan.

Iz same prirode stvari proizilazi da se izjave moraju dati istovremeno, odnosno sukcesivno, što isključuje
mogućnost davanja izjava odvojeno u dužem periodu.

Nadležnost za zaključenje braka. "Brak sklapaju saglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom"
(član 7. stav 1.). Izjava bračnih drugova mora biti data pred nadležnim organom i na način predviđen
Zakonom. Nadležan je organ uprave koji je nadležan i za vođenje matičnih knjiga. Posljedica povrede
stvarne nadležnosti je nepostojeći brak. Zakonom nije propisana mjesna nadležnost, pa bračni drugovi
imaju neograničeno pravo izbora mjesta na kome će zaključiti brak. Mogućnost da bračni partneri nakon
zaključenja braka zaključe i vjerski brak novo je rješenje u Porodičnom zakonu (član 29.). Ranije,
sklapanje vjerskog braka nije bilo dozvoljeno, a jedini valjani oblik braka bio je građanski brak. No, bez
obzira na ovu zabranu, vjerske zajednice, odnosno vjerski službenici su i dalje zaključivali ovaj oblik
braka. Da bi se izbjegla ova de facto nezakonita praksa, novim zakonom je uvedena mogućnost
zaključenja vjerskog braka, ali tek po zaključenju građanskog braka.
3. NEPOSTOJEĆI BRAK

Ukoliko prilikom zaključenja braka nije bio ispunjen neki od uvjeta za zaključenje braka, smatra se da
brak nije ni nastao. Parnični postupak za utvrđivanje da brak ne postoji pokreće se tužbom (član 272. stav
1.). Pravo na tužbu pripada svakom licu koje ima neposredan pravni interes, prvenstveno licima koja su
zaključila nepostojeći brak, kao i organu starateljstva (član 9.). Nepostojeći brak ne proizvodi nikakve

6
pravne posljedice. Djeca rođena u ovom braku imaju status vanbračne djece, a njihovo očinstvo utvrđuje
se na zakonom predviđen način (priznanjem i odlukom suda).

4. BRAČNE SMETNJE

Bračne smetnje su činjenice ili okolnosti koje ometaju zaključenje punovažnog braka. Tačno su određene
zakonom, moraju postojati u trenutku zaključenja braka, a njihovo postojanje sankcionirano je
ništavnošću braka. U slučaju postojanja nekih bračnih smetnji predviđena je i krivična sankcija. PZ BiH
predviđa slijedeće bračne smetnje:
- već postojeći brak (član 10);
- oduzeta poslovna sposobnost i nesposobnost za rasuđivanje (član 11);
- srodstvo: krvno srodstvo (član 12); srodstvo po usvojenju (član 13); srodstvo po tazbini (član 14);
- maloljetstvo (član 15) i
- nedostatak volje (član 16.)

U pravnoj teoriji bračne smetnje se klasificiraju na različitim osnovama, te se mogu klasificirati na:

a) Otklonjive i neotklonjive. Otklonjive su one za koje sud može dati odobrenje za zaključivanje braka,
ali samo u Zakonom predviđenim slučajevima. U našem pravu to su maloljetstvo i srodstvo po
tazbini i nesposobnost za rasuđivanje. Sve ostale smetnje su neotklonjive.
b) Trajne i privremene. Trajne mogu prestati samo smrću. To je npr.krvno srodstvo koje ne može
prestati niti se može raskinuti. Sve ostale bračne smetnje su privremene.
c) Apsolutne i relativne. Apsolutne smetnje onemogućavaju zaključenje braka sa bilo kojim licem. To
su bračnost, nesposobnost za odlučivanje i maloljetstvo. Relativne bračne smetnje onemogućavaju
zaključenje braka samo sa određenim licem (srodstvo).

4.1. Fiktivni brak

O fiktivnom braku se radi ako se prilikom zaključenja braka bračni drugovi očituju da žele zaključiti
brak, a oni to ustvari ne žele, već nastoje ostvariti neki drugi cilj (npr.stambeno, penziono ili neko drugo
pravo). U takvom slučaju riječ je o bračnoj smetnji u smislu člana 32 PZ BiH, koja dovodi do ništavnosti
braka.

4.2. Nedostatak volje

Nedostatak volje može biti izražen pod uticajem prijetnje ili u zabludi.

Kada neko pristaje na zaključenje braka u strahu izazvanom prijetnjom (čl.33 st.1 PZ BiH), postoji
svjestan nesklad između volje i očitovanja. O prijetnji kao bračnoj smetnji i razlogu poništenja braka
može se govoriti samo ako su ispunjeni određeni uslovi. Ti uslovi su:
- Prijetnja mora biti ozbiljna, tj.takva da je u stanju izazvati strah kod osobe kojoj je upućena;

- Prijetnja može poticati od lica koje želi zaključiti brak, ali i od trećih lica. Može se prijetiti osobi sa
kojom se želi zaključiti brak, ali i nekoj drugoj osobi – bliskom srodniku ili prijatelju. To je
objektivni element prijetnje. Strah koji je prijetnjom izazvan je subjektivni element prijetnje. Usljed
tog straha osoba pristaje na zaključenje braka.

- Između prijetnje i iznuđenog pristanka mora postojati uzročna veza.

Zabluda predstavlja nesvjestan nesklad između volje i očitovanja (čl.33 st.2 PZ BiH). Brak nije valjan
ako je na njegovo zaključenje bračni drug pristao u zabludi o ličnosti bračnog druga ili njegovoj bitnoj
osobini.

Zabluda o ličnosti bračnog druga u smislu čl.33 st.3 PZ BiH postoji kada je bračni drug mislio da stupa
u brak sa jednim licem, a stupio je u brak sa drugim. Ovakvi slučajevi su danas vrlo rijetki, a mogli bi se
eventualno desiti kod osoba slabog vida ili pri zaključenju braka putem opunomoćenika.

7
“Zaluda o bitnoj osobini bračnog druga postoji kada se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog
bračnog druga odvratila od zaključenja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili
teške bolesti, protivprirodne navike, polne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem, nečasnog
zanimanja i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog iz nečasnih pobuda” (čl.33 st.4 PZ BiH). Zakon
navedene osobine ne nabraja taksativno, već primjera radi i to samo one koje smatra najtipičnijim. Ove
činjenice uglavnom se odnose na fizičke i moralne osobine lica o kome je bračni drug bio u zabludi u
momentu zaključenja braka. S obzirom na različito doživljavanje određenih činjenica kao bitnih, u
svakom konkretnom slučaju potrebno je dokazati da li je ta osobina bitna za osobu koja traži poništenje
braka.

4.3. Bračnost

“Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku” (čl.10 PZ BiH). Ova bračna smetnja posljedica je
načela monogamije. Ako je brak ipak zaključen za vrijme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih
drugova, on se neće poništiti ukoliko je raniji brak u međuvremenu prestao na zakonom predviđen način.

4.4. Oduzeta poslovna sposobnost ili Nesposobnost za rasuđivanje

“Brak ne može zaključiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za
rasuđivanje” (čl.11 PZ BiH). Lice nesposobno za rasuđivanje ne može izraziti pravno relevantnu volju,
pa time ne može ni zaključiti brak.

Oduzeta poslobna sposobnost je jedan od razloga zbog kojieg se ne može zaključiti punovažan brak. Čl.
192. PZ BiH taksativno daje razloge za oduzimanje poslovne sposobnosti: duševna bolest, zaostali
duševni razvoj, prekomjerno uživanje alkohola i opojnih droga i drugi razlozi zbog kojih se jedna osoba
ne može brinuti o zaštiti svojih prava i interesa. Sud je bez odlaganja dužan pravomoćnu odluku o
oduzimanju poslovne sposobnosti dostaviti nadležnom organu starateljstva, koji će, u roku od 30 dana od
dana prijema odluke, dotičnu osobu staviti pod starateljstvo (čl. 192.).

Uzroci nesposobnosti za rasuđivanje mogu biti duševna bolest, duševna nerazvijenost ili drugi razlozi.

Duševna bolest može se javiti kao lakše prolazno stanje, koje svojim manifestacijama ukazuje na bolest,
ali ne i na nesposobnost za rasuđivanje. Međutim, može se raditi i o težim duševnim oboljenjima. Stoga
će se u svakom konkretnom slučaju medicinskim vještačenjem utvrditi da li je posljedica duševnog
oboljenja nesposobnost za rasuđivanje.

Duševna nerazvijenost biće smetnja za punovažnost braka samo ako je dovela do nesposobnosti za
rasuđivanje. Duševna zaostalost se u medicini definira kao stanje zaustavljenog ili nedovršenog razvoja,
koje posebno karakterizira subnormalnost inteligencije. Duševno zaostala lica označavaju se indeksom
inteligencije, a mogu biti lakše, umjereno i teško duševno zaostala.
- Teška zaostalost je ona kod koje je IQ između 0 i 19 (idiotija). Bolesnici su uglavnom azilirani u
specijalnim ustanovama jer su potpuno nesposobni da se brinu o sebi.
- Umjerena zaostalost (imbecilnost) je ona kod koje je IQ 20-34. To je stepen mentalne retardacije na
granici između idiotije i debilnosti. Bolesniku je potrebna stalna tuđa briga i nadzor.
- Kod lakše duševne zaostalosti (debiliteta), osim intelektualnog deficita opći psihički razvoj osobe je
uglavnom skladan. Takve osobe sposobne su da se brinu same za sebe, te bi stoga bile sposobne za
zaključenje braka.

Drugi razlozi koji mogu dovesti do nesposobnosti za zaključenje braka mogu biti posljedica oboljenja
koje se ne može klasificirati kao duševno oboljenje ili zaostali duševni razvoj, ali mogu dovesti do
nesposobnosti za rasuđivanje, npr.preležani meningitis, hronični alkoholizam, uživanje opojnih droga,
demencija i teške fizičke povrede.

Nesposobnost za rasuđivanje mora postojati u trenutku sklapanja braka. Ako se javi u toku braka može
biti uzrok za razvod, ukoliko dovede do teške poremećenosti i nepodnošljivosti zajedničkog života (čl.37
PZ FBiH). U ovom slučaju nije potrebna odluka suda, već ukoliko matičar posumnja u postojanje ove

8
bračne smetnje, mora pribaviti stručno mišljenje ljekara – vještaka o stanju duševnog zdravlja osobe koja
želi zaključiti brak. Na osnovu tog mišljenja će podnosiocima prijave saopštiti da li mogu zaključiti brak
ili ne.

4.5. Srodstvo

Porodični zakon kao bračnu smetnju predviđa srodstvo po krvi, srodstvo po osnovu potpunog usvojenja,
te srodstvo po tazbini.

Krvno srodstvo predstavlja porodičnopravni odnos koji nastaje prirodnim putem – rađanjem. Blizina
krvnog srodstva mjeri se linijama i stepenima. U pravoj liniji (linea recta) nalaze se srodnici koji potiču
jedan od drugog, tj. preci (ascendenti) i potomci (descendenti). U pobočnoj liniji (linea colateralis, linea
transversa) su lica koja potiču od zajedničkog pretka. Blizina srodstva u okviru linija mjeri se stepenima,
po principu tot gradus quot generationes (koliko rođenja toliko stepeni). U pobočnoj liniji ne postoji prvi
stepen srodstva.

U smislu čl.12 PZ FBiH brak ne mogu međusobno zaključiti krvni srodnici u pravoj liniji, bez obzira na
stepen srodstva. Kada je u pitanju pobočna linija, brak ne mogu zaključiti srodnici zaključno sa
4.stepenom pobočne linije.

Odredbe koje se odnose na krvno srodstvo primjenjuju se i na odnos potpunog usvojenja (čl.12 st.2).

Srodstvo po tazbini je vjerna slika srodstva po krvi. Svekar i snaha su npr.u prvom stepenu srodstva po
tazbini, jer se snahin muž sa svojim ocem tj.njenim svekrom nalazi u prvom stepenu srodstva po krvi.
Jednom nastalo srodstvo po tazbini ne može prestati, bez obzira na prestanak braka na osnovu koga je
zasnovano. Bračna smetnja po ovom osnovu odnosi se samo na srodnike prvog stepena prave linije:
“Brak ne mogu zaključiti među sobom svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka i maćeha i pastorak, bez
obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo” (čl.14 st.1). Naravno, ova
bračna smetnja na scenu stupa tek po prestanku braka koji je bio osnov za nastanak ovog srodstva, jer
dok jedan brak traje ne može doći do zaključenja drugog braka.Zakonodavac u određenim slučajevima
predviđa mogućnost zaključenja braka: “Izuzetno, sud može u vanparičnom postupku dozvoliti sklapanje
braka srodnicima iz stave 1. ako utvri da postoje opravdani razlozi.”

4.6. Maloljetstvo

U smislu čl.15. stav 1.: “Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života”. Razlozi za
navedeno su nedovoljna fizička, spolna, emocionalna i socijalna zrelost prije punoljetstva i sticanja
poslovne sposobnosti. Pravilo ima izuzetke predviđene u čl.15 st.2, prema kome sud u vanparničnom
postupku može dozvoliti zaključenje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako ako utvrdi da
postoje opravdani razlozi, da je ta osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje
proizilaze iz braka id a je brak u njenom interesu.
Prijedlog za davanje dozvole za zaključenje braka može podnijeti zainteresirano maloljetno lice. Sud je u
postupku dužan saslušati podnosioca prijedloga, njegove roditelje, lice sa kojim on namjerava zaključiti
brak, te pribaviti mišljenje organa starateljstva i zdravstvenih ustanova kako bi utvrdio okolnosti
značajne za donošenje odluke. U kontekstu svih provedenih dokaza sud samostalno donosi rješenje.
Rješenje se odnosi samo na konkretnu osobu sa kojom je predloženo zaključenje braka. Protiv rješenja
kojim se odobrava zaključenje braka žalbu mogu uložiti roditelij ili staralac predlagača I organ
starateljstva, a protiv rješenje kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole za zaključenje braka,
predlagač i lice s kojim on namjerava zaključiti brak (čl. 343.).

Sklapanjem braka maloljetnik stiče poslovnu sposobnost (emancipacija) i neće je izgubiti ukoliko brak
prestane prije nastupanja punoljetstva.

5. BRAČNE ZABRANE

5.1. Nepotpuno usvojenje

9
“Brak ne mogu zaključiti usvojilac i usvojenik za vrijeme trajanja nepotpunog usvojenja” (čl.40 PZ BiH)
Usvojenjem se stvara srodnički odnos, pa je brak zabranjen uglavnom iz moralnih razloga. Bračna
zabrana odnosi se samo na srodnike u prvom stepenu srodstva. Ukoliko postoje opravdani razlozi, sud u
vanparničnom postupku može dati odobrenje za zaključenje braka, cijeneći opravdanost u svakom
konkretnom slučaju. Ukoliko usvojilac i usvojenik iz nepotpunog usvojenja zaključe brak bez odobrenja
nadležnog organa, brak se neće poništiti, već po sili zakona prestaje odnos usvojenja.

5.2. Starateljstvo

“Brak ne mogu zaključiti štićenik i staralac za vrijeme trajanja starateljstva”. (čl.41 PZ BiH) Starateljstvo
je uvedeno u red bračnih zabrana iz sličnih razloga kao i usvojenje, a jedan razlog je i moguća
zloupotreba starateljskog odnosa. Starateljstvo je poseban vid društvene brige o maloljetnicima bez
roditeljskog staranja, kao i drugim licima koja nisu u stanju da se brinu o zaštiti svojih prava i obaveza.
Odnos između staratelja i maloljetnog štićenika je po sadržaju gotovo identičan roditeljskom pravu. I u
ovom slučaju predviđena je mogućnost davanja dozvole za zaključenje braka ukoliko postoje opravdani
razlozi. Dozvolu daje sud u vanparničnom postupku. Prestankom starateljstva prestaje i bračna zabrana, a
brak zaključen uprkos ovoj zabrani neće se poništiti.

6. ZAKLJUČENJE BRAKA

Sklapanje braka PZ BiH reguliše u odredbama člana 17-29. Brak se po savremenom pravu može
zaključiti u vjerskoj i građanskoj formi. PZ BiH predviđa obavezan građanski brak, a ne sadrži odredbe o
mogućnosti zaključenja vjerskog braka. Organ koji je prema PZ BiH nadležan za zaključenje braka je
općinski organ uprave nadležan za vođenje matičnih knjiga. Mjesna nadležnost nije određena, već
zavisi od izbora bračnih drugova.

Lica koja namjeravaju zaključiti brak podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele zaključiti brak. Uz
prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je potrebno i drugi dokazi (npr.odluka o
prestanku braka za razvedene ili dozvola suda ako se brak može zaključiti samo uz odobrenje suda).
Matičar provjerava da li postoje bračne smetnje ili zabrane. Ako postoje, usmeno će saopštiti
podnosiocima da ne mogu zaključiti brak i o tome će sačiniti službenu zabilješku. Podnosioci mogu na
odluku matičara uložiti prigovor nadležnom organu uprave, koji je dužan odmah razmotriti prigovor i
donijeti rješenje.

Matičar u sporazumu sa podnosiocima određuje dan za zaključenje braka. Naš zakon ne normira rok u
kome treba da se odredi vrijeme sklapanja braka (npr. u RH dan vjenčanja ne može biti prije isteka 30
niti nakon isteka 40 dana od dana podnošenja prijave). Obaveza matičara je da preporuči licima koja žele
zaključiti brak da se uzajamno obavijeste o zdravstvenom stanju, odnosno posjete bračno savjetovalište i
upoznaju se sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice.

Način zaključenja braka regulisan je u čl.24 PZ BiH. On treba biti svečan, u naročito određenoj
prostoriji, ali na zahtjev budućih bračnih drugova i na drugom mjestu ukoliko postoje opravdani razlozi
(u kući, bolnici, zatvoru i sl). Zaključenju prisustvuju oba bračna druga, vijećnik općine, matičar i 2
svjedoka. U izuzetnim slučajevima Zakon dozvoljava zaključenje braka putem punomoćnika, odnosno u
prisustvu jednog bračnog druga i punomoćnika drugog bračnog druga (čl.25). Punomoć mora biti
ovjerena na sudu ili kod općinskog organa uprave. Mora sadržavati lične podatke davaoca punomoći,
punomoćnika i lica sa kojim davalac zaključuje brak, te datum izdavanja punomoći. Njeno trajanje
ograničeno je na 90 dana (čl.26). U Zakonu nisu predviđene sankcije za slučaj da punomoć ne ispunjava
uvjete iz čl.26. Ukoliko de facto ne postoji saglasnost lica koje je izdalo punomoć, sankcija će biti
nepostojeći brak.

Čin zaključenja braka počinje izvještajem matičara da su pristupili podnosioci prijave, te da je utvrđeno
da ne postoje bračne smetnje niti zabrane za zaključenje braka. Ako nakon izvještaja matičara vijećnik
općine utvrdi da nema prigovora, on upoznaje bračne drugove sa pravima i dužnostima tako što će im
pročitati odgovarajuće odredbe PZ (čl.42-46 i 263-266). U slučaju da čitanje ovih odredaba izostane,
Zakon ne predviđa nikakvu sankciju. Međutim, izostanak vijećnika imao bi posljedicu proglašenje braka

10
nepostojećim. Nakon ovoga slijedi uzimanje izjava bračnih drugova, koje je de facto najvažnija radnja
u postupku zaključenja braka (pitanje da li pristaju na zaključenje braka). Izjave o pristanku matičar će
upisati u matičnu knjigu vjenčanih, u koju se nakon toga potpisuju bračni drugovi, vijećnik, svjedoci i
matičar. Odmah po zaključenju braka, bračnim drugovima će se izdati izvod iz matične knjige vjenčanih.

Bitno je naglasiti da u nizu navedenih radnji samo nadležnost organa za zaključenje braka i slobodan
pristanak bračnih drugova imaju konstitutivan značaj, odnosno u slučaju nepoštivanja ovih elemenata
brak će biti nepostojeći.

IV – PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA

1. POJAM I PODJELA PRAVA I DUŽNOSTI

Odnosi koji nastaju zaključenjem braka mogu biti isključivo lične prirode i imovinske, odnosno
ličnoimovinske prirode. Mnogobrojni odnosi koji predstavljaju dio čovjekove intime ne mogu se
regulisati pravnim normama. To su odnosi biološke, psihološke, etičke i moralne prirode.

2. LIČNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA

Dijele se na ona koja bračni drugovi ne mogu mijenjati sporazumom i ona o kojima se bračni drugovi
mogu sporazumijevati.

a. Lična prava i dužnosti o kojima se bračni drugovi ne mogu sporazumijevati

Vođenje zajedničkog života. Ako brak nije zaključen sa ciljem vođenja zajednice života, sankcija je
ništavnost braka. Ukoliko je bračna zajednica prekinuta bez namjere da se nastavi, u pravilu su ispunjeni
uvjeti za prestanak braka razvodom.

Ravnopravnost. Član 6 st.2 PZ BiH ističe da se brak zasniva na ravnopravnosti bračnih drugova. Ovaj
princip realiziran je u sferi ličnih i imovinskih odnosa. Povreda načela može dovesti do razvoda braka,
što zavisi od bračnog druga da li će postaviti zahtjev za razvod braka ili ne.

Obaveza uzajamnog poštivanja i pomaganja. Poštivanje se ogleda u uvažavanju ličnosti bračnog druga,
njegovih stavova i potreba. Kada jedan bračni drug potcjenjuje, omalovažava ili vrijeđa drugog, naročito
pred trećim licima, zajednički život gubi smisao. Zakon ne predviđa direktnu sankciju, a posredna
sankcija je razvod braka.

Izbor rada i zanimanja je direktna posljedica principa ravnopravnosti bračnih drugova. Bračni drug ima
pravo da izabere svoje zanimanje, bez obzira na pristanak ili neslaganje drugog bračnog druga. Ukoliko
dođe do neslaganja i nesporazuma, jedina moguća sankcija je razvod braka.

b. Prava i dužnosti o kojima se bračni drugovi mogu sporazumijevati

Izbor prezimena. Bračni drugovi mogu se sporazumjeti da im zajedničko prezime bude prezime jednog
od njih, mogu zadržati svaki svoje prezime, ili svaki bračni drug može svom prezimenu dodati prezime
svog bračnog druga.

Određivanje mjesta stanovanja. Zakon priznaje bračnim drugovima mogućnost sporazumnog izbora
mjesta stanovanja. U slučaju nesporazuma, mogući su poremećaji bračnih odnosa i razvod braka.

Odlučivanje o podizanju djece i obavljanju poslova u bračnoj zajednici. Roditelji su dužni dijete čuvati,
vaspitati, obrazovati, izdržavati, brinuti se o zaštiti njegovih imovinskih interesa. Roditelji su zakonski
zastupnici svoje djece. Obavljanje poslova zajedničkog domaćinstva rješava se sporazumom bračnih
drugova. Nesporazum o ovim pitanjima može dovesti do nepodnošljivosti zajedničkog života i razvoda.

11
V – PRESTANAK BRAKA

U smislu člana 47. PZ BiH, brak može prestati: smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračnog
druga umrlim, poništenjem i razvodom braka.

1. PRESTANAK BRAKA SMRĆU

Brak prestaje u trenutku smrti jednog ili oba bračna druga. Prestanak braka smrću uvodi se u matičnu
knjigu umrlih i dokazuje izvodom iz matične knjige umrlih. Odmah nakon smrti bračnog druga preživjeli
bračni drug može zaključiti novi brak.

2. PRESTANAK BRAKA PROGLAŠENJEM NESTALOG BRAČNOG DRUGA UMRLIM

Umrlim se u smislu Zakona o vanparničnom postupku može proglasiti:

- osoba o čijem životu za proteklih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rođenja je proteklo 60
godina;
- osoba o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a za koju je vjerovatno da više
nije živa;
- osoba koja je nestala u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresu ili nekoj drugoj
neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za 6 mjeseci od dana
prestanka takve opasnosti;
- osoba koja je nestala u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih
vijesti za godinu dana od prestanka neprijateljstava.

Rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom donosi općinski sud na čijem području je ta osoba imala
zadnje prebivalište, a po prijedlogu svake fizičke i pravne osobe koja ima pravni interes, kao i
zainteresiranog organa. Pravosnažnošću rješenja prestaje brak. Prestanak je definitivan, te eventualno
stavljanje van snage sudskog rješenja zbog toga što je nestali bračni drug živ, neće uticati na brak koji je
drugi bračni drug u međuvremenu zaključio. Naše zakonodavstvo ne poznaje poslijebračni rok čekanja,
pa bračni drug može odmah zaključiti novi brak.

3. PONIŠTENJE BRAKA

Brak prestaje kada presuda o poništenju postane pravosnažna (čl.47. st.3 PZ BiH). Razlozi za poništenje
braka su bračne smenje. Postupak za poništenje pokreće se tužbom, kao i ostali bračni sporovi. Pravo na
tužbu imaju bračni drugovi, lica koja imaju neposredni pravni interes, organ starateljstva i javni tužilac:

- u slučaju zaključenja fiktivnog braka i postojanja bračnosti, pravo podizanja tužbe imaju sva
navedena lica. Pravo na tužbu ne zastarijeva.

- u slučaju duševne bolesti, duševne nerazvijenosti i drugih razloga koji su doveli do nesposobnosti za
rasuđivanje, pravo podizanja tužbe imaju bračni drug i organ starateljstva. Pravo na tužbu ograničeno
je trajanjem nesposobnosti za rasuđivanje. Nakon prestanka ove smetnje, pravo na podizanje tužbe
ima samo bračni drug koji je bio nesposoban za rasuđivanje i to u roku od 1 godine od prestanka
nesposobnosti za rasuđivanje. Isto se odnosi i na slučaj oduzimanja ili ograničavanja poslovne
sposobnosti.

- u slučaju bračne smetnje srodstva, pravo na tužbu imaju bračni drugovi, organ starateljstva i javni
tužilac. Pravo na tužbu ne zastarijeva.

- u slučaju srodstva po tazbini, nedostatka volje i maloljetstva, pravo na tužbu je priznato samo
bračnim drugovima, odnosno roditeljima maloljetnika koji je zaključio brak bez dozvole suda. Rok
za podnošenje tužbe u slučaju nedostatka volje je godina dana od izvršenja prijetnje, odnosno

12
 saznanja za zabludu, ukoliko su bračni drugovi živjeli zajedno. Ako su živjeli odvojeno, tužba nije
vremenski ograničena. U slučaju maloljetstva, pravo organa starateljstva i roditelja maloljetnika na
podizanje tužbe prestaje kada maloljetnik navrši 18 godina. Nakon toga samo bračni drug koji je u
momentu zaključenja braka bio maloljetan može podići tužbu, ali samo u roku od 1 godine od
punoljetstva.

Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka u slučaju bračnih smetnji maloljetstva i srodstva po tazbini,
ukoliko se utvrdi da postoje opravdani razlozi zbog kojih se može dozvoliti zaključenje braka. Također,
ako je za vrijeme trajanja ranijeg braka zaključen novi brak, novi brak se neće poništiti ukoliko je raniji
brak prestao do zaključenja glavne rasprave o poništenju novog braka.

4. RAZVOD BRAKA

a. Pojam razvoda braka

Razvod braka je način prestanka punovažnog braka za života bračnih drugova, iz uzroka i na način
predviđen zakonom. Uzroci za razvod braka nastaju nakon zaključenja braka, u toku zajedničkog života,
za razliku od uzroka poništenja koji postoje u trenutku zaključenja braka. Brak se može razvesti samo na
zahtjev bračnih drugova.

Poništenje je jačin osnov za prestanak braka nego razvod. Dakle, ako istovremeno postoje uzroci za
razvod i poništenje braka, brak će se poništiti. Čak se može poništiti i brak koji je već razveden.

Brak se može razvesti samo za života bračnih drugova. Nasljednici mogu samo nastaviti započeti
postupak, a u slučaju utvrđivanja da je tužba umrlog bila osnovana, de facto nastupaju pravne posljedice
razvoda mada sud ne donosi odluku o razvodu. Bračni drug gubi pravo nasljeđivanja prema ostavštini
umrlog bračnog druga.

Brak se može razvesti samo iz uzroka predviđenih zakonom, pred nadležnim organom u zakonom
propisanom postupku.

b. OSNOVNI SISTEMI RAZVODA BRAKA U SAVREMENOM ZAKONODAVSTVU

U savremenom zakonodavstvu razvod braka zasniva se na sistemu zabrane razvoda braka, sistemu
potpune slobode razvoda braka, mješovitom sistemu, te sistemu razvoda kao lijeka ili razvoda braka zbog
trajne poremećenosti bračnih odnosa.

Sistem zabrane razvoda braka. Koncepcija o zabrani razvoda braka dugo se zadržala u zakonodavstvima
koja su se temeljila na kanonskom pravu, a koje brak smatra ustanovom božanskog prava. U kanonskom
pravu uvedena je rastava od stola i postelje kojima se supružnicima daje pravo da žive odvojeno bez
mogućnosti sklapanja novog braka.

Sistem potpune slobode razvoda braka zastupljen je u zemljama šerijatskog prava. Volja supružnika je
odlučujuća kada je u pitanju razvod braka, a bilo kakve ingerencije države u ovoj sferi odnosa su
isključene.

Mješoviti (kombinirani) sistem razvoda braka podrazumijeva razvod braka samo u slučajevima
predviđenim zakonom. Ovaj sistem je normirao brakorazvodne uzroke koji se zasnivaju na krivici
bračnih drugova, ali i one kod kojih se poremećenost bračnih odnosa ne može staviti u njihovu krivicu.
Mješoviti sistem uglavnom je usvojen u zakonodavstvu zemalja Evropske unije. Prihvata se
brakorazvodni uzrok trajne i teške poremećenosti braka ili “nepovratne propasti” braka, uz sporazumni
razvod braka, ali i taksativno nabrojani brakorazvodni uzroci koji su po svojoj prirodi neskrivljeni i
skrivljeni.

Sistem razvoda lijeka, odnosno razvoda braka zbog poremećenosti bračnih odnosa zastupljen je u pravu
bivših socijalističkih zemalja i nekih zemalja EU. Za ovaj sistem relevantno je stanje teške i trajne
poremećenosti bračnih odnosa ili propasti braka, bez obzira da li je do takvog stanja došlo usljed

13
skrivljenog ili neskrivljenog ponašanja bračnih drugova. Osnovni i jedini brakorazvodni uzrok je raspad,
odnosno propast bračne zajednice. Zakonodavac je princip krivice zamijenio principom poremećenosti.
Ovaj sistem u novije vrijeme prihvaćen je u pravu Holandije i Njemačke.

c. Klasifikacija brakorazvodnih uzroka

Brakorazvodni uzroci su zakonom predviđene činjenice i okolnosti koje nastaju nakon zaključenja braka,
a na osnovu kojih nadležni organ može razvesti brak. U literaturi se najčešće susreću slijedeće podjele
brakorazvodnih uzroka:

Opći i posebni brakorazvodni uzroci. Opći brakorazvodni uzroci mogu obuhvatiti vrlo različite činjenice
i okolnosti koje je nemoguće taksativno nabrojati, te se koriste formulacije “ma koji uzrok”, “ozbiljan
uzrok” i sl. Posebni uzroci su činjenice i okolnosti koje zakon taksativno nabraja (npr.preljuba, nestalost,
neopravdano i zlonamjerno napuštanje itd).

Apsolutni i relativni brakorazvodni uzroci. Apsolutni uzroci su takve činjenice koje zbog svog značaja i
težine same za sebe imaju snagu brakorazvodnog uzroka (npr.preljuba, rađenje o glavi, zlonamjeno
napuštanje, osuda za teško krivično djelo i sl). Za donošenje odluke o razvodu dovoljno je utvrditi
činjenicu koja ima snagu apsolutnog uzroka.

Relativni uzroci za razvod braka mogu dovesti do razvoda samo ako izazivaju poremećenost i
nepodnošljivost zajedničkog života (npr.različite naravi, razlika u godinama, ljubomora i sl). Zadatak
suda je da utvrdi kako uzrok tako i posljedicu, nakon čega može razvesti brak.

Skrivljeni i neskrivljeni brakorazvodni uzroci. Činjenice koje su rezultat zlonamjernih, odnosno

skrivljenih ponašanja klasificiraju se kao skrivljeni brakorazvodni uzroci (npr.preljuba, zlonamjerno
napuštanje i dr). Neskrivljeni brakorazvodni uzroci su činjenice koje imaju negativno dejstvo na
stabilnost bračne zajednice, ali nisu rezultat zlonamjernog ponašanja bračnih drugova (npr.duševna
bolest, nesaglasnost naravi, nestalost i dr).

Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu stiče protekom roka i uzroci kod kojih pravo na
tužbu nije vezano rokom. Na osnovu prve grupe uzroka brak se uglavnom razvodi u slučaju faktičkog
prekida bračne zajednice iz različitih razloga. Druga grupa uzroka su oni kod kojih se pravo na tužbu
stiče već samim njihovim nastankom. Kod druge grupe pravo na tužbu zastarijeva u određenom roku.

Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu gubi protekom roka i uzroci kod kojih se pravo na
tužbu ne gubi protekom roka. Ova podjela se u savremenoj teoriji sve više napušta, jer je po pravilu
vezana za postojanje brakorazvodnih uzroka koji se temelje na krivici bračnog druga.

d. Evolucija brakorazvodnog sistema u našem pravu

Osnovni zakon o braku donesen je 1946.godine. Normirao je razvod braka kao jedan od načina
njegovog prestanka i prihvatio kombinirani sistem brakorazvodnih uzroka. Predviđao je:
- apsolutne, uglavnom skrivljene brakorazvodne uzroke, zasnovane na shvatanju da razvod predstavlja
sankciju za prekršaj bračnih dužnosti;
- uzroke koji su izraz koncepcije o razvodu kao nužnom zlu u slučaju nesreće jednog bračnog druga
(nestalost, duševna bolest i sl)
- mogućnost razvoda braka u slučaju kad je brak izgubio smisao i svrhu, kad je postao nepodnošljiva
zajednica za jednog ili oba bračna druga.

Karakteristično za ovaj Zakon je dejstvo krivice, koje se ispoljava u povlačenju nemogućnosti razvoda
braka: isključivo krivi bračni drug ne bi mogao dobiti razvod braka, bez obzira na to o kom
brakorazvodnom uzroku je riječ. Krivica se nije utvrđivala po službenoj dužnosti, već isključivo na
zahtjev bračnih drugova.

Republičko i pokrajinsko zakonodavstvo. Ustavnim amandmanima 1971.godine zakonodavna

nadležnost prenesena je na republike i pokrajine. U prvoj etapi donošenja republičkih i pokrajinskih

14
zakona postojale su značajne razlike. U Makedoniji, RH i BiH prihvaćen je modificirani sistem razvoda
kao lijeka. Ova grupa zakonodavstava kao brakorazvodne uzroke predviđa poremećenost bračnih odnosa,
duži odvojeni život, a normiran je i sporazumni razvod braka. Zakonodavstvo BiH potpuno je isključilo
skrivljene brakorazvodne uzroke, pa samim tim i uticaj krivice na razvod braka. No, predviđanjem
nestalosti bračnog druga kao brakorazvodnog uzroka, pored poremećenosti bračnih odnosa, ono se
svrstava u grupu koja prihvata modificirani sistem razvoda kao lijeka.

Nasuprot tradicionalnoj koncepciji, grupa zakonodavstava (Slovenija, Vojvodina) prihvatila je objektivni

kriterij, odnosno mogućnost razvoda braka samo u slučaju teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa,
uz normiranje i sporazumnog razvoda braka. Razvod braka je po rješenjima iz ove grupe zakona mogao
dobiti ne samo bračni drug koji nije kriv za nastali poremećaj bračnih odnosa, već i onaj ko je isključivo
kriv.

e. Uzroci za razvod braka u porodičnom zakonu.

PZ BiH predviđa 2 brakorazvodna uzroka: poremećenost i nepodnošljivost zajedničkog života kao

relativni, te nestalost kao apsolutni brakorazvodni uzrok.

“Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je
zajednički život postao nepodnošljiv” (čl.55). Dakle, osnovni brakorazvodni uzrok je teška i trajna
poremećenost bračnih odnosa koja je dovela do nepodnošljivosti zajedničkog života. Ovdje težište nije
na uzrocima već na posljedici. U praksi se kao slučajevi teške poremećenosti navode postupci suprotni
međusobnim pravima i dužnostima bračnih drugova npr.stalne svađe, fizičko maltretiranje, prestanak
međusobnog povjerenja, poštovanja, naklonosti itd.

Pored objektivne posljedice – poremećenosti bračnih odnosa, Zakon traži i postojanje nepodnošljivosti
zajedničkog života, kao subjektivne posljedice, odnosno subjektivno doživljavanje braka kao
nepodnošljivog. Odnos poremećenosti i nepodnošljivosti je ravnopravan, te sud mora utvrditi obje
činjenice.

Nestalost bračnog druga je drugi brakorazvodni uzrok. “Bračni drug može tražiti razvod braka ako je
njegov bračni drug nestao i o njemu nema nikakvih vijesti za vrijeme od 2 godine” (čl.56). Po svojoj
prirodi, ovaj brakorazvodni uzrok je apsolutni, te je da bi se brak razveo dovoljno utvrditi činjenicu
nestalosti u trajanju od 2 godine.

PZ normira mogućnost sporazumnog razvoda braka i razvoda braka po zajedničkom prijedlogu.

Razvod braka po zajedničkom prijedlogu (čl.57) moguć je kada su u pitanju brakovi sa maloljetnom
djecom (zajedničkom ili usvojenom). Bračni drugovi u zajedničkom prijedlogu navode činjenice zbog
kojih traže razvod braka, a sud je dužan da utvrdi tešku i trajnu poremećenost bračnih odnosa i
nepodnošljivost zajedničkog života.

Sporazumni razvod braka, bez ikakvih ograničenja, Zakon predviđa ako je u pitanju razvod bračnih
drugova koji nemaju maloljetne djece (vlastite, usvojene ili djece nad kojom je produženo roditeljsko
pravo – čl.58). Ovdje su relevantne samo 2 činjenice: da je brak zaključen i da bračni drugovi nemaju
maloljetne djece. Supružnici nisu dužni navesti razloge za razvod, niti sud ima obavezu da ih utvrđuje.

f. Mirenje bračnih drugova

Prema osnovnom zakonu o braku, za mirenje je bio nadležan sud, a predvodio ga je predsjednik vijeća.
PZ BiH je nadležnost za mirenje prenio na mjesno nadležni organ starateljstva, odnosno centar za
socijalni rad. Težište u postupku mirenja je na pronalaženju uzroka i pokušaju njihovog otklanjanja kroz
angažiranje stručnjaka zaposlenih u organu starateljstva – psihologa, pedagoga, ljekara, socijalnih
radnika. Ukoliko mirenje ne uspije, organ starateljstva će nastojati da bračni drugovi postignu sporazum
o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke maloljetne djece (čl.64 PZ BiH). U postupku mirenja bračne
drugove ne mogu zastupati punomoćnici. Ukoliko bračni drugovi ili jedan od njih izostanu sa ročišta za
mirenje mada su uredno pozvani, smatraće se da mirenje nije uspjelo (čl.63 st.2). Ovom odredbom

15
devalviran je institut mirenja, jer je odazivanje mirenju predviđeno samo kao mogućnost, a ne kao
obaveza.

Postupak mirenja organ starateljstva je dužan provesti u roku od 2 mjeseca i o rezultatima obavijestiti
sud. Ročište za mirenje u smislu čl.66 neće se zakazati:
- ako je boravište jednog bračnog druga nepoznato duže od 6 mjeseci;
- ako je jedan bračni drug nesposoban za rasuđivanje;
- ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu.
Ako na ročištu ne dođe do izmirenja, a postoje izgledi da bi se bračni drugovi mogli izmiriti, organ
starateljstva će zakazati novo ročište.

g. Postupak za razvod braka

U postupku za razvod primjenjuju se posebna pravila parničnog postupka, ali i ona predviđena
porodičnim zakonodavstvom. Postupak u bračnim sporovima regulisan je posebnim pravilima koja
derogiraju opća pravila parničnog postupka. Međutim, opća pravila će se primjenjivati u postupku u
bračnim sporovima, ako Porodičnim zakonom nije drugačije određeno.

Načelo dispozicije, kao jedno od osnovnih načela parničnog postupka je u bračnom postupku ograničeno.
Tužilac se ne može odreći tužbenog zahtjeva, tuženi ne može priznati tužbeni zahtjev, a sud ne može
izreći presudu na osnovu priznanja, niti presudu zbog izostanka (čl.73 PZ BiH). Načelo dispozicije ima
široku primjenu kada je u funkciji očuvanja braka. Tako u smislu čl.74 tužilac može tužbu povući bez
pristanka tuženog do zaključenja glavne rasprave, a sa pristankom tuženog dok postupak nije
pravosnažno okončan. Do pravosnažnog okončanja spora, stranke mogu povući i zajednički prijedlog i
zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako je povlačenje uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude,
sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog učinka i da se postupak obustavlja.

Načelo postupanja po službenoj dužnosti zastupljeno je kada se odlučuje o zaštiti zajedničke djece,
njihovom povjeravanju na čuvanje i vaspitanje, te izdržavanju. U tom slučaju u sporu učestvuje organ
starateljstva.

Stranke su u postupku dužne iznijeti činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev, ali sud nije za
njih vezan, već je ovlašten da i sam prikuplja potrebne činjenice i dokaze. Sud je ovlašten i da po
službenoj dužnosti određuje privremene mjere o smještaju i izdržavanju djece (čl.77)

U bračnim sporovima isključena je javnost. Za sve bračne sporove nadležan je općinski sud. Sudsko
vijeće čine jedan sudija i dvojica sudija porotnika, a u drugom stepenu odlučuje vijeće sastavljeno od
trojice sudija. Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom. Tužbeni zahtjev u brakorazvodnom
sporu pripada samo bračnim drugovima. U slučaju razvoda postupak se može pokrenuti zajedničkim
prijedlogom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka. Pravo na podizanje tužbe vezano je za ličnost
bračnih drugova. Nasljednici mogu samo nastaviti već započeti postupak.

Sud u brakorazvodnom sporu odlučuje presudom. Stranke imaju pravo žalbe višem sudu u roku od 15
dana od donošenja presude prvostepenog suda.

h. Posljedice razvoda braka

Posljedice razvoda braka odnose se na bračne drugove i djecu.

Posljedice prestanka braka na bračne drugove tiču se porodičnog imena, zajedničke imovine i vraćanja
poklona, izdržavanja i stanarskog prava. Porodično ime spada u lična dejstva braka. Nakon razvoda od
bračnog druga zavisi da li će pokrenuti postupak za promjenu porodičnog imena. Imovinskopravni
odnosi i izdržavanje su obrađeni u posebnom poglavlju. Pravo nasljeđivanja bivših bračnih drugova
regulisano je Zakonom o nasljeđivanju. Stanarsko pravo bračnih drugova nakon razvoda, ukoliko o
njemu ne postoji sporazum, rješava se od strane suda u vanparničnom postupku. Bračni drug koji je
odlukom suda prestao biti nosilac stanarskog prava dužan je iseliti iz stana kada mu se osigura nužni
smještaj.

16
Posljedice razvoda braka u odnosu na djecu. Presudom o razvodu braka rješava se pitanje zajedničke
djece bračnih drugova, odnosno njihovog povjeravanja na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje. Ovo pitanje
rješava se uz puno uvažavanje dječjih interesa. Organ starateljstva već u slučaju neuspjelog mirenja
nastoji da roditelji postignu sporazum o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece. Ukoliko
sporazum ne bude postignut, odnosno ako on ne odgovara interesima djeteta, sud će u brakorazvodnoj
parnici odlučiti o ovom pitanju. Zakon predviđa vrlo široka ovlaštenja organa starateljstva koji
učestvuje u postupku radi zaštite dječijih interesa. Sud nije vezan mišljenjem organa starateljstva, a u
svakom konkretnom slučaju mora ocijeniti šta je u interesu djeteta. Osim mišljenja organa starateljstva,
sud uzima u obzir i želju djeteta, ukoliko je ono sposobno da je izrazi. Sud može odlučiti da sva djeca
ostanu kod jednog roditelja, da neka ostanu kod majke a druga kod oca, ili da djeca budu povjerena nekoj
trećoj osobi ili ustanovi. Roditelj kome dijete nije povjereno na zaštitu i vaspitanje ne vrši roditeljsko
pravo, ali ima pravo da održava kontakte sa djetetom, prati njegov razvoj i utiče na taj razvoj.

VI – VANBRAČNA ZAJEDNICA

Vanbračna zajednica je faktička zajednica života žene i muškarca.

1. VANBRAČNA ZAJEDNICA U PERIODU 1946.- 1971.GODINE (PERIOD SAVEZNOG

ZAKONODAVSTVA)

Ustav FNRJ i Osnovni zakon o braku iz 1946.godine nisu odredili pravni pojam vanbračne zajednice niti
njene posljedice. Međutim, pod pritiskom velikog broja zahtjeva za priznanje određenih dejstava
vanbračnoj zajednici, sudovi su morali reagovati. Zbog toga je uslijedilo Uputstvo Saveznog vrhovnog
suda o načinu rješavanja sporova u vanbračnoj zajednici iz 1954.godine, kojim je Vrhovni sud dozvolio
primjenu općih pravila imovinskog prava kada su u pitanju imovinskopravni zahtjevi u vanbračnoj
zajednici. Tako se koliko-toliko osigurala zaštita vanbračnih drugova korištenjem instituta naknade štete i
obogaćenja bez osnova2.

2. VANBRAČNA ZAJEDNICA U PORODIČNOM ZAKONU

U smislu čl.14 PZ BiH, životna zajednica muškarca i žene koji nisu zaključili brak “izjednačena je sa
bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod
uslovima i na način propisanim (ovim) zakonom”. Jednu životnu zajednicu vanbračnom zajednicom čini
volja muškarca i žene da se tako ponašaju, odnosno da izvršavaju prava i dužnosti koja postoje između
bračnih drugova. Ona se po svojim manifestacijama ne razlikuje od braka, ali nastaje saglasnošću volje
bračnih drugova i (za razliku od braka) za njeno zasnivanje nije potrebna nikakva forma.

Da bi vanbračna zajednica bila izjednačena sa brakom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i

drugih imovinskopravnih odnosa, Zakon uz ispunjenje općih uvjeta traži da je vanbračna zajednica
trajala duže vrijeme. “Duže trajanje” je pravni standard, kome sudska praksa treba da odredi značenje.
Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 3 godine od prestanka vanbračne zajednice. Kada su u
pitanju imovinski odnosi vanbračnih drugova, Zakon predviđa samo mogućnost sticanja i podjele
zajedničke imovine vanbračnih drugova. U tom slučaju primjenjuju se odredbe koje se odnose na bračne
drugove.

Zaštita ličnih prava i dužnosti u vanbračnoj zajednici nije previđena Porodičnim zakonom.

2
Condictiones sine causa

17
 DIO II
ODNOSI RODITELJA I DJECE

I – O ODNOSIMA RODITELJA I DJECE UOPĆE

Odnos roditelja i djece je istovremeno biološki, društveni i pravni odnos. Pravno uređenje roditeljskog
odnosa kroz historiju je bilo različito, posebno kada su u pitanju položaj djeteta u porodici i društvu,
položaj i uloga majke, te ingerencije državnih i društvenih organa u smislu intervencija u ove odnose.

U starim pravnim sistemima sa patrijarhalnom strukturom porodice (npr.rimsko i germansko pravo),

dijete nije smatrano pravnim subjektom, već je pater familias imao neograničenu vlast nad njim (patria
potestas). U početku je ta vlast sadržavala pravo života i smrti (ius vitae ac necis), pravo prodaje (ius
vendendi), te pravo da se dijete traži natrag od trećih lica koja su ga držala (ius vindicandi). U
Justinijanovom pravu položaj djeteta je popravljen. Daljim razvojem odnosa roditelja i djece država
dobiva ovlaštenja u smislu kontrole (posebno religijskog) vaspitanja djeteta unutar patrijarhalne porodice.

Danas je dijete postalo subjekt kome su priznata posebna prava čiju zaštitu su obavezni realizovati kako
roditelji, tako i država putem nadležnih organa. Roditelj je postao odgovoran za kompletnu zaštitu,
podizanje i osposobljavanje djeteta za samostalan život, podmirenje svih njegovih potreba za vrijeme
maloljetstva, kao i nakon punoljetstva ako je dijete nesposobno da se samo stara o sebi. Tako se u
savremenom pravu težište u odnosu roditelja i djece sa prava roditelja prebacuje na odgovornost roditelja,
odnosno prava djeteta.

Osim položaja djeteta, izmjene su kroz historiju nastale i u položaju roditelja. Početna rješenja su majku
potpuno isključivala iz staranja o djetetu, a ocu priznavala apsolutnu vlast, da bi ovakav odnos evoluirao
do potpune ravnopravnosti roditelja koja postoji u savremenom pravu.

Savremeni pravni sistemi izjednačavaju vanbračnu djecu sa bračnom. Međutim, mada formalno
izjednačeno, vanbračno dijete u stvarnosti nije u istom položaju, prvenstveno zbog toga što za razliku od
bračne djece, vrlo mali broj vanbračne djece živi u porodici sa oba roditelja.

Pravo djeteta na posebnu zaštitu i pomoć države, u slučajevima kada je ono lišeno porodične sredine ili
kada nije u njegovom najboljem interesu da ostane u takvom krugu, normira Konvencija o pravima
djeteta koja je stupila na snagu 1990.godine. U našem pravu pod posebnom društvenom zaštitom su
maloljetnici bez roditeljskog staranja. Ta zaštita se osigurava putem usvojenja, starateljstva, hranjeništva
i porodičnog smještaja.

Odnos roditelja i djece po krvi se uspostavlja na slijedeće načine:

1. automatski po zakonu, primjenom pretpostavke o očinstvu muža i materinstvu žene koja je u braku;
2. dobrovoljno – priznanjem djeteta od roditelja;
3. sudskim putem.

II – PORODIČNI STATUS DJETETA

Roditeljski odnos može nastati prirodnim i pravnim putem, tj.rođenjem i usvojenjem. Dijete koje je
rođenjem zasnovalo roditeljski odnos može imati status bračnog ili vanbračnog djeteta, što zavisi od toga
da li su roditelji u vrijeme rođenja ili začeća bili u braku ili ne. U slučaju nastanka roditeljskog odnosa
usvojenjem, dijete ima status usvojenog djeteta.

Bračno dijete zasniva odnos sa roditeljima samim rođenjem, tj.upisom u matičnu knjigu rođenih.
Vanbračni roditeljski odnos može nastati također upisivanjem u matičnu knjigu rođenih na osnovu
priznanja oba roditelja koji se upisuju kao majka i otac, ili može nastati kasnije – naknadnim
utvrđivanjem očinstva.

18
Dijete rođeno kao bračno može postati vanbračno ukoliko mu bude uspješno osporeno materinstvo ili
očinstvo. Obrnuta mogućnost nije normirana u PZ.

U zakonodavstvu BiH, u skladu sa načelom izjednačavanja bračne i vanbračne djece, sadržina odnosa
roditelja i djece je istovjetna, tako da podjela na bračnu i vanbračnu djecu više nema raniji značaj.

1. BRAČNI STATUS DJETETA

Sticanje bračnog statusa uslovljeno je kumulativnim postojanjem 3 elementa:

1. da su roditelji u vrijeme začeća djeteta bili u braku;

2. da je dijete rodila žena koja je u vrijeme njegovog rođenja ili začeća bila u braku (bračno
materinstvo);
3. da mu je otac muškarac koji je u vrijeme njegovog rođenja ili začeća bio u braku sa njegovom
majkom (bračno očinstvo).

Porijeklo djeteta iz braka. Prema čl.106/1 PZ BiH, dijete potiče iz braka ako je rođeno za vrijeme
trajanja braka ili u roku od 300 dana od dana prestanka braka. Dakle, dijete rođeno za vrijeme trajanja
braka smatra se bračnim, bez obzira na to kad je začeto. Isto tako, dijete rođeno u roku od 300 dana po
prestanku braka smatra se bračnim jer toliko traje najduža trudnoća, odnosno dijete je začeto u braku.
Ako je brak prestao smrću muža, početak roka veže se za dan smrti. Ako je brak prestao proglašenjem
bračnog druga umrlim, početak roka veže se za dan koji je u pravosnažnom sudskom rješenju utvrđen
kao dan smrti. Ako je brak prestao poništenjem ili razvodom, početak roka veže se za dan pravosnažnosti
presude o poništenju ili razvodu braka.

Pored navedenog, da bi se dijete smatralo bračnim potrebno je da brak bude postojeći. Ukoliko prilikom
sklapanja braka nisu bili ispunjeni uslovi za njegovo postojanje, dijete rođeno u takvom braku neće se
smatrati bračnim, jer se smatra da takav brak nije ni sklopljen i shodno tome ne proizvodi nikakve pravne
učinke. Poništenje braka ne utiče na bračni status djeteta.

Bračno materinstvo. Porijeklo djeteta od majke utvrđuje se primjenom rimskog pravila mater semper
certa est (majka je uvijek poznata). Materinstvo se zasniva rođenjem, što se u zakonodavstvu uvijek
izričito ne propisuje. Međutim, medicinska dostignuća u vezi transfera embrija u matericu druge žene
koja nosi i rađa dijete, kao i u vezi surogat materinstva gdje se jedna žena oplođuje sjemenom muža
druge žene, nosi i rađa dijete da bi ga predala tom bračnom paru, onemogućava da se majka uvijek odredi
samo primjenom pravila mater semper certa est, te se nameće potreba normiranja utvrđivanja i
osporavanja materinstva, koja u našem pravu nije zadovoljena u potrebnoj mjeri.

U najvećem broju slučajeva majka se utvrđuje upisom činjenice rađanja u matičnu knjigu. Kao i ostali
podaci sadržani u matičnim knjigama, i ovaj se smatra tačnim dok se ne dokaže suprotno. Materinstvo se
dokazuje izvodom iz matične knjige rođenih, a u slučaju spora i drugim dokaznim sredstvima.

Bračno očinstvo. U zakonodavstvu se još od rimskog prava bračno očinstvo zasniva na pretpostavci
pater vero is est quem nuptiae demonstrant (otac je onaj na koga brak ukazuje) jer se ovo pitanje ne
može normirati na drugačiji način. Obzirom da je pretpostavka očinstva zasnovana na vjerovatnoći, ona
je ustanovljena kao oboriva (praesumptio iuris tantum), odnosno muž majke smatra se ocem djeteta dok
se ne dokaže suprotno. Ova pretpostavka prihvaćena je i u uporednom pravu, mada ima odstupanja od
njene primjene.

Pretpostavka Porodičnog zakona da se ocem djeteta rođenog u braku i u roku od 300 dana po prestanku
braka smatra muž majke, ne može ukazati na oca djeteta samo u slijedećim situacijama:

1. Kada žena neposredno po prestanku braka zaključi novi brak i u njemu rodi dijete prije isteka 300
dana od prestanka prethodnog braka. Za ovakvu situaciju PZ propisuje da se ocem djeteta rođenog prije
isteka roka od 270 dana smatra muž majke iz prethodnog braka. Primjena ove pretpostavke se isključuje
ukoliko muž majke iz kasnijeg braka, uz njenu saglasnost, prizna dijete kao svoje. Ovdje se bez razloga

19
odstupa od roka od 300 dana kao najdužeg trajanja trudnoće, koji je prihvaćen u svim drugim
situacijama.

U belgijskom, bugarskom, mađarskom i švicarskom pravu ocem djeteta rođenog u novom braku, a prije isteka 300 dana od
prestanka ranijeg braka, smatra se novi muž majke. Ukoliko njegovo očinstvo bude osporeno, uspostavlja se pretpostavka o
očinstvu ranijeg muža.

2. Kada je majka u vrijeme rođenja djeteta u 2 braka: jedan ranije zaključen je punovažan, a drugi u
kome se ostvaruje zajednica života je ništavan zbog bračne smetnje bračnosti. PZ ne rješava ko će se
smatrati ocem djeteta u ovakvom slučaju.

Pravna pretpostavka o mužu majke kao ocu djeteta primjenjuje se i u slučaju kada je dijete začeto
vještačkim putem. Ovo važi za homologenu oplodnju (oplodnja izvršena spermatozoidima muža), kao i
za heterogenu oplodnju (korištena sperma drugog muškarca), s tim što je u prvom slučaju ova
pretpostavka neoboriva, a u drugom muž može pobijati pretpostavku o očinstvu ukoliko se nije saglasio
sa heterogenom inseminacijom. Kod heterogene inseminacije izvjesno je da pretpostavljeni otac nije i
prirodni otac djeteta, ali se preko te razlike svjesno prelazi kada je muž dao pristanak za ovakvu
oplodnju.

3. VANBRAČNI STATUS DJETETA

Vanbračni status djeteta određuje se na osnovu nekoliko odredbi PZ, te se vanbračnim djetetom smatra:
1. Dijete koje rodi neudata žena;
2. Dijete koje rodi žena koja je bila u braku, ali nakon isteka 300 dana od dana prestanka braka;
3. Dijete koje rodi žena u nepostojećem braku;
4. Dijete koje je rođenjem steklo bračni status, ali mu je bračnost uspješno osporena.

U našem pravu sva vanbračna djeca imaju isti položaj, dok se u dijelu uporednog prava pravi razlika između pojedinih
kategorija vanbračne djece. Tako je npr. u francuskom pravu zabranjeno utvrđivanje roditeljskog odnosa djeteta sa drugim
roditeljem nakon što je utvrđen ovaj odnos sa jednim roditeljem, ukoliko između roditelja postoji bračna smetnja srodstva.
Incestiozna djeca ne mogu se priznati ni u italijanskom pravu, a u belgijskom djeca između čijih roditelja postoji smetnja koja
se ne može otkloniti dozvolom kralja.

U PZ BiH se termin “vanbračno dijete” zamjenjuje terminom “dijete rođeno van braka”, mada je teorijski najtačniji i najkraći
termin “vanbračno dijete”. U francuskom pravu npr, dijete se označava kao “zakonito” i “prirodno”, u njemačkom i
austrijskom kao “bračno” i “nebračno”. U španskom pravu koriste se termini “zakonito” i “nezakonito“ dijete, a među
nezakonitom se pravi razlika između “prirodne” i “neprirodne” djece u koju spadaju preljubnička i incestiozna djeca.

Djeca rođena van braka imaju ista prava i dužnosti kao i djeca rođena u braku. Međutim, ova
ravnopravnost nije osigurana u momentu rođenja djeteta jer se roditeljskopravni odnos zasniva na različit
način i u različitom trenutku za bračnu i vanbračnu djecu. Dok se za bračno dijete pretpostavka o mužu
majke djeteta kao njegovom ocu primjenjuje već u trenutku rođenja, otac vanbračnog djeteta utvrđuje se
u svakom pojedinom slučaju na zakonom propisan način – priznanjem ili sudskom odlukom.

Statusno izjednačavanje vanbračne i bračne djece ostvarilo bi se primjenom zakonske pretpostavke pater
vero is est quem mater demonstrant (otac je onaj na koga majka ukazuje) na vanbračnu djecu. Sama
izjava majke bila bi dovoljna da se označeni muškarac upiše u matičnu knjigu kao otac djeteta, a ukoliko
on smatra da nije otac, imao bi pravo osporiti svoje očinstvo. Naše pravo približilo se ovakvom rješenju
priznajući pravo majci vanbračnog djeteta da označi muškarca kojeg smatra ocem djeteta, o čemu se on
tada izjašnjava priznajući ili ne priznajući dijete kao svoje. Pri utvrđivanju vanbračnog statusa djeteta
dovoljno je utvrđivanje materinstva i očinstva jer vanbračno dijete ima isti status bez obzira na to da li
potiče iz vanbračne zajednice ili prolazne veze žene sa vanbračnim ocem djeteta.

III – VANSUDSKO UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA

Dijete od rođenja ima pravo, ako je to moguće, da zna ko su mu roditelji i pravo na njihovu brigu (čl.7
Konvencije o pravima djeteta). Ovo pravo na utvrđenje porijekla je djetetovo prvo i najvažnije pravo.

20
Utvrđivanje materinstva i očinstva može biti vansudsko i sudsko. Vansudski se utvrđuje primjenom
pravne pretpostavke o materinstvu i očinstvu ili dobrovoljno – priznanjem materinstva i očinstva. U
sudskom postupku porijeklo djeteta utvrđuje se u 2 slučaja:
1. Utvrđivanje materinstva i očinstva protiv volje majke;
2. Osporavanje materinstva i očinstva utvrđenog vansudskim putem.

1. PRIZNANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA

Priznanje materinstva i očinstva je jednostrana izjava volje žene koja sebe smatra majkom, odnosno
muškarca koji se smatra ocem djeteta, data u zakonom propisanom obliku i uz ispunjenje ostalih uvjeta
normiranih u zakonu, a kojom se zasniva roditeljskopravni odnos.

1.1. Priznanje vanbračnog očinstva

Očinstvo se može priznati samo vanbračnom djetetu, što znači da se bračnom djetetu pošto se njegovim
ocem smatra majčin muž, ne može priznavati očinstvo prije nego što se uspješno ospori bračno očinstvo.

Uslovi za priznanje očinstva. Za punovažnost priznanja zahtijeva se ispunjenje određenih materijalnih i

formalnih uslova.

1. Lice koje daje izjavu o priznanju mora imati poslovnu sposobnost, odnosno sposobnost za rasuđivanje
zbog primjene općeg pravila da pravno relevantnu izjavu može dati samo punoljetno poslovno sposobno
lice. Porodični zakon normira da očinstvo može priznati i maloljetnik ako je stariji od 16 godina, kao i
lice kome je ograničena poslovna sposobnost ako je sposobno shvatiti prirodu i značenje izjave o
priznanju očinstva. Ova sposobnost shvatanja mora biti utvrđena u svakom konkretnom slučaju od strane
organa pred kojim se vrši priznanje, a izjavu navedena lica daju lično. Obzirom da je data dobrovoljno,
izjava se ne provjerava, već se smatra istinitom.

PZ u čl.110 normira i mogućnost priznanja očinstva putem punomoćnika, čime se odstupa od pravila o
nemogućnosti zastupanja pri davanju strogo lične izjave volje. Punomoć mora biti ovjerena i sadržavati
izričitu uputu punomoćniku da da izjavu o priznanju očinstva određenog djeteta koje je rodila određena
žena. Vremensko važenje ove punomoći nije ograničeno.

2. Dijete se po pravilu priznaje nakon rođenja i za vrijeme njegovog života. Međutim, od ovog pravila
se danas odstupa dozvoljavanjem mogućnosti priznanja kako prije rođenja, tako i poslije smrti djeteta.
Priznanje djeteta prije rođenja proizvodi pravne posljedice samo ako se dijete rodi živo. U suprotnom se
smatra da izjava nije ni data. PZ reguliše i mogućnost priznanja očinstva i poslije smrti djeteta, ali samo
pod uslovom da je ono ostavilo potomstvo.

3. Između lica koje priznaje i djeteta čije se očinstvo priznaje mora postojati razlika u godinama koja je
uobičajena i potrebna za zasnivanje prirodnog roditeljskog odnosa. Pošto se radi o prirodnom uslovu,
zakon ga izričito ne normira, a postojanje razlike u godinama se cijeni u svakom konkretnom slučaju.

4. Za punovažnost priznanja potrebno je da se izjava o priznanju da u posebnoj formi, na način

predviđen u zakonu. PZ (čl.109) normira da se očinstvo može priznati pred matičarem, organom
starateljstva, sudom ili drugim organom. Izjava data pred matičarem se unosi u zapisnik, na osnovu kojeg
se nakon što bude ovjeren, vrši upis u matičnu knjigu. O izjavama datim pred sudom ili organom
starateljstva također se sačinjava zapisnik, koji se nakon ovjere dostavlja nadležnom matičaru radi upisa
u matičnu knjigu.

Priznanje očinstva u privatnoj izjavi ne proizvodi dejstvo, osim u slučaju punovažnog testamenta.

U postupku priznanja, matičar odmah po saznanju za rođenje djeteta van braka poziva majku da se izjasni
o tome ko je otac djeteta i o tome obavijesti organ starateljstva. Ukoliko se majka izjasni, organ
starateljstva poziva označeno lice da izjavi da li je otac djeteta. Navodni otac može priznati dijete na
propisani način, a ako izjavi da nije otac ili ne da nikakvu izjavu majka ima mogućnost podnošenja tužbe
za utvrđivanje očinstva.

21
Datu izjavu o priznanju očinstva muškarac ne može opozvati. Lice koje je priznalo očinstvo, a kasnije
sazna za okolnosti koje bi isključivale njegovo očinstvo, može očinstvo osporavati tužbom u roku od
godinu dana po saznanju za ove okolnosti, a najkasnije u roku od 5 godina po davanju izjave o priznanju.

5. Saglasnost majke, odnosno djeteta sa priznanjem je također uslov za punovažnost priznanja.

Saglasnost majke je dovoljna za dijete mlađe od 16 godina, u suprotnom je potrebna i saglasnost djeteta,
osim ako je dijete trajno nesposobno za rasuđivanje. Saglasnost majka daje usmeno, pred matičarem (o
čemu se sastavlja zapisnik), u javnoj ispravi (sastavljena od ovlaštenog organa - organ starateljstva, sud i
sl) ili ovjerenoj ispravi (sastavlja sama majka, čiji potpis mora ovjeriti nadležni organ). U slučaju da je
majka umrla, proglašena umrlom ili joj je potpuno oduzeta poslovna sposobnost, saglasnost sa
priznanjem može dati staralac djeteta, uz odobrenje organa starateljstva.

Izjava o saglasnosti može se dati u roku od 30 dana od prijema obavještenja matičara o tome da je jedno
lice priznalo očinstvo. Nesaglašavanje ili neizjašnjenje u datom roku spriječiće upisivanje očinstva u
matičnu knjigu rođenih. U takvom slučaju lice koje je priznalo očinstvo može u roku od 3 godine od
prijema obavještenja o nesaglasnosti, tužbom tražiti da njegovo očinstvo utvrdi sud. Saglasnost majke,
odnosno djeteta sa priznanjem se zahtijeva i u uporednom pravu.

1.2. Priznanje vanbračnog materinstva

Pošto je porijeklo djeteta od majke u najvećem broju slučajeva nesporno, ustanova priznanja vanbračnog
materinstva nije posebno normirana. U slučaju potrebe, na priznanje materinstva primjenjuju se odredbe
o priznanju očinstva, te se zahtijeva:

1. Da je žena poslovno sposobna;

2. Da je dijete koje se priznaje živo rođeno (poslije smrti djeteta samo ako je ostavilo potomstvo);
3. Da je priznanje učinjeno u zakonom propisanoj formi;
4. Da između majke i djeteta postoji dovoljna razlika u godinama;
5. Da se sa priznanjem saglasi dijete starije od 16 godina, odnosno vanbračni otac djeteta ako je već
utvrđen, odnosno staralac djeteta.

Žena koja je priznala materinstvo može ga osporiti. Subjektivni rok je 1 godina od saznanja za okolnost
koja bi isključivala materinstvo, a objektivni je 5 godina od davanja izjave o priznanju. Priznato
materinstvo može osporiti i žena koja se smatra prirodnom majkom djeteta, a tužbu može podići u roku
od 1 godine od upisa priznanja u matičnu knjigu rođenih. Pravo na tužbu ima i dijete do navršene
25.godine.

IV - SUDSKO UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA

O roditeljskopravnom odnosu se u sudskom postupku odlučuje u 2 slučaja: u slučaju utvrđivanja
vanbračnog materinstva i u slučaju osporavanja materinstva i očinstva.

1. UTVRĐIVANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA SUDSKOM PRESUDOM

1.1. Utvrđivanje vanbračnog očinstva sudskom presudom

Vanbračno očinstvo se kod nas u najvećem broju slučajeva utvrđuje upravo sudskim putem. Prihvaćen je
sistem utvrđivanja vanbračnog očinstva na zahtjev ovlaštenih lica uz 2 odstupanja od slobode istraživanja
očinstva:
1. kada je dijete začeto vještačkim putem;
2. kada je dijete usvojeno potpunim oblikom usvojenja.

22
Zakonsko rješenje ima i neke elemente utvrđivanja očinstva po službenoj dužnosti: kad je majka označila
oca djeteta, a ne pokreće postupak za utvrđivanje očinstva, organ starateljstva je obavezan podnijeti tužbu
za utvrđivanje očinstva.

U uporednom pravu postoje različita rješenja o uslovima istraživanja vanbračnog očinstva i uključivanju
državnih organa u ovaj postupak. Rješenjima današnjeg zakonodavstva prethodila su rješenja koja su
zabranjivala, odnosno ograničavala mogućnost utvrđivanja očinstva. Sistem zabrane važio je u
Francuskoj do 1912, u SSSR od 1944.-1968, te u Srbiji 1866.- 1945. Nakon napuštanja ovog sistema, u
dijelu uporednog prava utvrđivanje vanbračnog očinstva dozvoljeno je samo kada postoje dokazi o
očinstvu i kada se muškarac dolozno ponašao. Ovakvo rješenje postojalo je npr. u francuskom pravu do
1993.godine, a još uvijek postoji u nekim zemljama romanske grupe.

U pravu skandinavskih zemalja prihvaćeno je rješenje o utvrđivanju vanbračnog očinstva po službenoj

dužnosti: dozvoljava se ne samo da majka i dijete protivno volji oca pokrenu postupak, već se obavezuju
i određeni državni organi na njegovo pokretanje, čak i protivno volji majke djeteta.

U najvećem dijelu uporednog prava prihvaćeno je rješenje o utvrđivanju vanbračnog očinstva na zahtjev
ovlaštenih lica, koje načelno dozvoljava utvrđivanje vanbračnog očinstva bez ograničenja.

Aktivna legitimacija i rokovi za utvrđivanje očinstva. Pravo na tužbu za utvrđivanje vanbračnog

očinstva pripada slijedećim subjektima: djetetu, majci djeteta, muškarcu koji se smatra ocem djeteta a
spriječen je da ga prizna, te organu starateljstva.

Dijete po čl.120 PZ može podnijeti tužbu za utvrđivanje očinstva do navršene 25.godine života. Dok je
dijete maloljetno ili poslovno nesposobno, tužbu u njegovo ime podnosi majka ili staratelj sa odobrenjem
organa starateljstva.

Majka je ovlaštena da podnese tužbu do navršene 18.godine života djeteta. U slučaju poslovne
nesposobnosti djeteta majka nakon ovog roka može podići tužbu samo kao zakonska zastupnica djeteta, a
ne u svoje ime.

Prirodni otac, odnosno muškarac koji se smatra ocem ima pravo na tužbu samo ako mu je onemogućeno
da prizna vanbračno očinstvo, a ne i onda kada nije spreman priznati dijete već želi da se u sudskom
postupku utvrdi da li je on zaista otac djeteta. Muškarcu može biti onemogućeno priznanje vanbračnog
očinstva u slučaju odbijanja saglasnosti o priznanju ili neizjašnjenja o priznanju, te priznanje djeteta već
učinjeno od nekog drugog lica.

Organ starateljstva je po čl.122 PZ BiH ovlašten da u roku od 1 godine po rođenju djeteta tužbom
pokrene postupak za utvrđivanje očinstva u slučaju kad je majka označila određeno lice za oca djeteta
pred matičarem, a kasnije ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva, zanemarujući tako interes djeteta.
Dakle moraju biti ispunjena 2 uslova: da je majka označila lice koje smatra ocem djeteta, te da majka nije
pokrenula postupak za utvrđivanje očinstva zanemarujući interes djeteta. PZ ne ostavlja mogućnost majci
djeteta da se protivi podnošenju tužbe od strane ovog organa nakon što je označila oca djeteta. Jedini
način da majka izbjegne ovakvo rješenje jeste da se neposredno po rođenju djeteta ne izjasni o njegovom
ocu.

Treći uslov, koji je posljedica zahtjeva da majka zanemaruje interes djeteta, je da se postupak može
pokrenuti tek po proteku određenog perioda od rođenja djeteta, koji se mora ostaviti majci za
razmišljanje o pokretanju postupka. Tek nakon isteka ovog roka biće očigledno da ona zanemaruje
interes djeteta, pa organ starateljstva stiče pravo na tužbu za utvrđivanje očinstva. Početak roka se veže za
rođenje djeteta, a završetak za navršavanje prve godine života. Porodični zakon ne odvaja rok za organ
starateljstva od roka koji bi majci trebalo ostaviti za donošenje odluke o pokretanju postupka. Zakonom
također nije preciziran položaj organa starateljstva u ovom postupku: ne normira se izričito da organ
tužbu podnosi u ime djeteta, niti da se pojavljuje u ulozi stranke.

Pasivna legitimacija. Tužba za utvrđivanje očinstva se po PZ BiH može podnijeti protiv lica kojima PZ
priznao svojstvo stranke u ovom postupku a to su:

23
1. dijete, ukoliko tužbu podnosi lice koje se smatra ocem ili majka djeteta;
2. majka, ako je tužilac dijete ili lice koje se smatra ocem;
3. lice koje se smatra ocem, ako je tužilac dijete ili majka djeteta.

U uporednom pravu, pasivna legitimacija prelazi na nasljednike muškarca čije se očinstvo utvrđuje (npr.
u francuskom i italijanskom pravu).

Mogućnost utvrđivanja očinstva prije rođenja djeteta i poslije njegove smrti. Mogućnost utvrđivanja
očinstva sudskim putem prije rođenja djeteta nije izričito normirana u PZ BiH, dakle tužba se ne može
podnijeti prije nego što se dijete rodi. Zakon izričito dozvoljava mogućnost utvrđivanja vanbračnog
očinstva nakon smrti djeteta (čl.113/2), pod uslovom da je dijete ostavilo potomstvo.

Utvrđivanje očinstva u slučaju više saložnika. U slučaju da je tužba podnesena protiv više muškaraca sa
kojima je majka u kritično vrijeme začeća održavala spolne odnose, sud mora utvrditi koji je od njih,
odnosno da li je ijedan od njih otac djeteta. Također je moguće da u toku postupka tuženi muškarac
istakne prigovor da je majka u vrijeme začeća imala spolne odnose sa više muškaraca (exceptio plurium
concubentium - prigovor više saložnika). Povodom ovog prigovora, sud ne može po službenoj dužnosti
proširiti postupak na ove muškarce, već to može uraditi samo majka djeteta.

Starija zakonodavstva nisu dozvoljavala mogućnost utvrđivanja očinstva u slučaju da je majka u kritično
vrijeme začeća imala odnose sa više lica (takvo rješenje bilo je npr. u francuskom, švicarskom i
njemačkom zakonu). Kasnija rješenja ublažila su dejstva ovog prigovora.

Prema drugom rješenju iz uporednog prava, isticanje prigovora ima za posljedicu obavezivanje svih lica
koja su imala odnose sa majkom djeteta da plaćaju alimentaciju, ali dijete ostaje bez utvrđenog očinstva.
Ovo rješenje prihvćeno je u norveškom pravu, a ranije je postojalo u danskom i pravu SSSR.

Treće rješenje u uporednom pravu (gdje spada i naše pravo) ne prihvata prigovor više saložnika, već
obavezuje sud da utvrdi oca bez obzira na broj lica sa kojima je majka imala odnose. Presuda ovdje ima
paternitetsko, a ne samo alimentaciono dejstvo kao u prethodnom rješenju.

Dejstva utvrđenog vanbračnog očinstva. Utvrđivanjem vanbračnog očinstva uspostavlja se roditeljski

odnos između vanbračnog djeteta i oca, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Muškarac čije je
očinstvo utvrđeno smatra se ocem djeteta od njegovog rođenja (retroaktivno dejstvo). Očinstvo utvrđeno
pravosnažnom sudskom presudom ne može se osporavati, za razliku od očinstva utvrđenog priznanjem.

Status djeteta se ne mijenja, odnosno dijete zadržava vanbračni status. Dijete nakon utvrđivanja
očinstva može dobiti prezime oca, za šta je potrebna saglasnost oca, a i djeteta starijeg od 10 godina.
Ukoliko se roditelji ne uspiju usaglasiti o ovoj promjeni, odlučivanje o prezimenu je u nadležnosti organa
starateljstva.

Presuda o utvrđenom očinstvu sadrži i odluku o izdržavanju djeteta na teret vanbračnog oca, koju
sud donosi po službenoj dužnosti. Nakon utvrđivanja očinstva, majka ima pravo od oca tražiti
izdržavanje za vrijeme od 3 mjeseca prije i 12 mjeseci nakon porođaja, ukoliko sama nema sredstava za
život. Otac je obvezan dati ovo izdržavanje srazmjerno svojim mogućnostima.

1.2. Utvrđivanje vanbračnog materinstva sudskom presudom

PZ propisuje da se odredbe o utvrđivanju očinstva shodno primjenjuju i na utvrđivanje materinstva.

Aktivno legitimisana lica za pokretanje tužbe su dijete, majka i otac djeteta, te organ starateljstva.
1. Dijete može samostalno podići tužbu nakon punoljetstva, a do navršene 25.godine života;
2. Majka bi imala pravo na tužbu kada ne može priznati dijete za svoje, zato što staralac ili otac
uskraćuju saglasnost za priznanjem, ili je druga žena već izvršila priznanje. Rok za tužbu je 3 godine od
prijema obavještenja o nesaglasnosti za priznanjem, odnosno 1 godina od upisa priznatog materinstva u
matičnu knjigu.
3. Otac u svoje ime ima pravo podići tužbu do punoljetstva djeteta;

24
4. Organ starateljstva pokreće tužbu pod istim uslovima kao i u slučaju postupka za utvrđenje očinstva.

Pasivno legitimisana lica se također određuju analogijom. U postupku uvijek moraju učestvovati dijete,
majka i otac djeteta.

Dejstvo. Punovažnim priznanjem i sudskom presudom zasniva se roditeljskopravni odnos, sa svim

posljedicama. U oba slučaja utvrđenje ima retroaktivno dejstvo. Priznanje i sudska odluka djeluju erga
omnes (prema svima), što je slučaj i sa očinstvom. Materinstvo utvrđeno sudskom odlukom se ne može
osporavati, za razliku od materinstva utvrđenog priznanjem.

2. OSPORAVANJE OČINSTVA I MATERINSTVA

Osporiti se može očinstvo i materinstvo utvrđeno primjenom pravne pretpostavke ili priznanjem, a ne i
ono utvrđeno sudskom presudom.

2.1. Osporavanje očinstva

Osporavanje bračnog očinstva znači pobijanje pravne pretpostavke o mužu majke djeteta kao ocu
djeteta. U starijim pravima, cilj ove ustanove bio je zaštita interesa muža majke koji se ovim putem
oslobađa obaveza prema djetetu koje nije njegovo prirodno dijete. Zbog toga je samo njemu i priznavano
pravo na tužbu. U posljednje vrijeme ovo pravo se priznaje i ostalim subjektima roditeljskopravnog
odnosa.

Aktivna legitimacija i rokovi za osporavanje bračnog očinstva. Aktivno legitimisani su muž majke
djeteta, majka djeteta i dijete.

Muž majke djeteta načelno mora sam podnijeti tužbu, obzirom da je karakteristika osporavanja bračnog
očinstva, kao jednog od statusnih sporova, nemogućnost zastupanja. Izuzetak normiran u PZ je u slučaju
da je muž majke potpuno lišen poslovne sposobnosti. Tada tužbu može podići njegov staralac, uz
odobrenje organa starateljstva. Tužba se mora podnijeti unutar zakonom definisanog subjektivnog i
objektivnog roka, koji su prekluzivni, odnosno njihovim istekom gubi se pravo tužbe. Subjektivni rok
je 6 mjeseci (od saznanja za činjenicu na osnovu koje se može zaključiti da tužitelj nije otac), a
objektivni je do navršene 10.godine života djeteta (čl.125). Nakon isteka objektivnog roka, samo dijete
može osporiti očinstvo. PZ ne priznaje nasljednicima muža pravo na tužbu, ali ih ovlašćuje na
nastavljanje započetog postupka (čl.126).

U dijelu uporednog prava nasljednici mogu produžiti započeti postupak; u dijelu zakona im se izuzetno priznaje i samostalno
pravo na tužbu, u slučaju da muž majke djeteta za života nije saznao ni za začeće ni za rođenje djeteta, niti je u u vrijeme
začeća živio u zajednici sa majkom djeteta (srbijansko pravo); u dijelu se nasljednicima priznaje pravo na tužbu (Švicarska,
Francuska, Njemačka, Belgija, Španija, Grčka, Turska) itd.

Majka djeteta ima pravo osporavati bračno očinstvo u roku od 6 mjeseci od rođenja djeteta. Radi se o
objektivnom roku, jer subjektivni nije ni potreban obzirom da majka već u momentu rođenja zna da li je
njen muž otac djeteta. Rok joj se ostavlja samo za odluku o tome hoće li osporavati očinstvo.

Dijete po čl.128 PZ BiH ima pravo da osporava da mu je otac lice koje se po zakonu smatra njegovim
ocem. Dijete može podići tužbu do navršene 25.godine života, odnosno aktivno je legitimisano od
momenta rođenja. Ako je u interesu djeteta da se tužba podnese prije punoljetstva, a roditelji je ne
podnose, organ starateljstva će ovlastiti staraoca na osporavanje bračnog očinstva. Interes djeteta cijeni
organ starateljstva u svakom konkretnom slučaju. Porodični zakon normira da se ne može osporavati
očinstvo poslije smrti djeteta.

PZ ne priznaje pravo na tužbu muškarcu koji se smatra ocem djeteta rođenog u braku. Razlog je zaštita
porodice od uznemiravanja trećih lica. U dijelu uporednog prava postoji i takva mogućnost, s tim da se
propisuju posebni uslovi pod kojima prirodni otac može osporiti bračno očinstvo. Tako prirodni otac
mora dokazati da je živio u zajednici sa majkom djeteta u vrijeme začeća ili da ju je zasnovao prije

25
rođenja djeteta, a istom tužbom mora tražiti da se utvrdi njegovo očinstvo (Srbija i C.Gora). U
slovenačkom pravu jedino ograničenje za prirodnog oca je što tužbu mora podnijeti u određenom roku.

Pitanje aktivne legitimacije nije na isti način riješeno u uporednom pravu. Tako u danskom pravu
očinstvo može osporiti samo muž majke djeteta, sa malim šansama za uspjeh, a sva 3 subjekta
roditeljskog odnosa pravo na tužbu imaju samo ako je dijete začeto prije braka. Samo muž majke aktivno
je legitimisan i u austrijskom pravu, a u određenim slučajevima i državni tužilac. U francuskom,
italijanskom, belgijskom i poljskom pravu sva 3 subjekta roditeljskog odnosa su aktivno legitimisana.

Pasivna legitimacija. PZ ne rješava izričito pitanje pasivne legitimacije, već se primjenjuje odredba o
strankama u sporu o osporavanju očinstva, tako da se svi subjekti mogu pojaviti u ulozi tuženog (dijete,
majka, otac). Ako je jedan subjekt tužilac u ulozi tuženog moraju biti ostala 2 subjekta.

Osporavanje vanbračnog očinstva moguće je samo ako je očinstvo utvrđeno priznanjem (a ne sudskom
presudom).

Aktivna legitimacija i rokovi za osporavanje vanbračnog očinstva. Aktivno su legitimirani dijete,

muškarac koji je priznao očinstvo i muškarac koji sebe smatra ocem djeteta.

Dijete može podnijeti tužbu do navršene 25.godine života. Dok je maloljetno, tužbu u njegovo ime može
podnijeti staralac kojeg imenuje organ starateljstva. Dijete podnosi tužbu protiv muškarca koji ga je
priznao kao svoje i majke koja se saglasila sa tim priznanjem.

Muškarac koji je priznao očinstvo može podnijeti tužbu u roku od 1 godine po saznanju za okolnosti
koje ukazuju na to da nije otac priznatog djeteta, a najkasnije 5 godina od davanja izjave o priznanju.

Muškarac koji sebe smatra prirodnim ocem djeteta rođenog van braka ima pravo osporiti očinstvo
drugog lica koje je to dijete priznalo za svoje, ukoliko istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužba se može podnijeti u roku od 1 godine od upisa osporavanog očinstva u matičnu knjigu.

U uporednom pravu, pravo na tužbu za osporavanje priznatog očinstva daje se različitim subjektima. U
grčkom pravu daje se djetetu (u slučaju njegove smrti njegovim potomcima), majci (u slučaju njene smrti
ili nesposobnosti za rasuđivanje njenim roditeljima), te roditelju muškarca čije je očinstvo po njegovoj
smrti priznao drugi roditelj. U švajcarskom i italijanskom pravu tužbu mogu podnijeti priznavalac i
svako treće lice koje ima interes za to.

Dejstva uspješno osporenog očinstva. Najvažnije dejstvo uspješno osporenog bračnog očinstva je u
tome što se pretpostavljeni otac više ne smatra ocem djeteta, te će dijete imati vanbračni status. Presuda
djeluje erga omnes. Dijete ostaje u srodstvu sa majkom i njenim srodnicima, dok se u odnosu na oca i
njegove srodnike raskida srodnički odnos. Sa ranije prezumiranim ocem dijete zasniva tazbinsko
srodstvo, postaje pastorak, a ovaj njegov očuh.

Uspješno osporeno vanbračno očinstvo proizvodi gotovo ista dejstva kao i presuda o osporavanju
bračnog očinstva, s tim što se ne mijenja porodični status djeteta – dijete zadržava vanbračni status.

2.2. OSPORAVANJE MATERINSTVA

Osporavanje bračnog materinstva ima za svrhu dokazivanje da žena upisana u matičnu knjigu rođenih
kao majka djeteta, nije njegova biološka majka. U praksi se ova mogućnost koristi nakon zamjene djece
u porodilištu ili upisa u matičnu knjigu kao majke djeteta žene koja nije rodila dijete.

PZ ne sadrži posebne odredbe o osporavanju bračnog materinstva, već se primjenjuje analogija u odnosu
na osporavanje očinstva. Shodno tome, pravo na tužbu za osporavanje bračnog materinstva ima žena koja
je u matičnu knjigu upisana kao majka, njen muž i dijete, u rokovima normiranim za osporavanje
bračnog očinstva (pretpostavljena majka – subjektivni rok 6 mjeseci, objektivni 10.godina života djeteta;
muž majke – 6 mjeseci od rođenja djeteta; dijete – do navršene 25.godine života, u slučaju maloljetnosti
staralac postavljen od organa starateljstva).

26
Osporavanje priznatog vanbračnog materinstva. Aktivno su legitimisani dijete (do navršene 25.godine
života), žena koja je priznala dijete (subjektivni rok 1 godina, objektivni 5) i žena koja osporava
materinstvo drugoj ženi koja je priznala dijete kao svoje, a istovremeno traži da se utvrdi da je ona majka
djeteta (1 godina od upisa u matičnu knjigu).

Dejstva uspješno osporenog materinstva. Ako se radi o osporavanju bračnog materinstva, dijete gubi
majku, bračni status, a u pravilu i oca pošto se više ne može primijeniti pretpostavka o bračnom očinstvu.
Materinstvo djeteta neće ostati nepoznato samo u slučaju kada je u postupku istovremeno osporeno i
utvrđeno materinstvo.

V – STATUS DJECE ZAČETE MEDICINSKI POMOGNUTOM

OPLODNJOM
Medicinski pomognuta oplodnja (prokreacija) obuhvata začeće in vitro i transfer embrija, surogat
materinstvo i vještačku oplodnju.

In vitro začeće je spajanje jajne ćelije i spermatozoida izvan tijela žene i unošenje oplođene jajne ćelije u
matericu. Oplodnja može biti homologna (kada oba gameta – jajna ćelija i spermatozoid potiču od
bračnog ili vanbračnog para) i heterologna (kada jedan ili oba gameta potiču od drugih lica).

Surogat materinstvo je slučaj kada žena nosi i rađa dijete da bi ga nakon rođenja predala bračnom ili
vanbračnom paru. Moguće su 2 situacije – da se oplođuje jajna ćelija žene koja nosi dijete spermom
muža iz bračnog para ili “iznajmljivanje materice”.

Vještačka oplodnja može biti homologna (ili auto-inseminacija), kada se žena oplođuje spermatozoidom
muža ili heterologna (hetero-inseminacija), kada se žena oplođuje spermatozoidima drugog muškarca-
davaoca.

U ovoj oblasti postoji pravna praznina u našem pravu. PZ samo u 2 odredbe reguliše utvrđivanje i
osporavanje očinstva djece začete putem vještačke oplodnje. U članu 132. utvrđeno je da se ne može
utvrđivati očinstvo djeteta koje je začeto vještačkim putem. Po čl.133, muž žene oplođene heterologno
ima pravo osporavati da je otac na taj način začetog djeteta, ali samo ako je žena oplođena bez njegove
saglasnosti. Subjektivni rok za tužbu je 6 mjeseci, a objektivni do 5.godine života djeteta. Aktivna
legitimacija u ovom slučaju pripada samo mužu heterologno oplođene žene.

VI – POSTUPAK U MATERNITETSKIM I PATERNITETSKIM

SPOROVIMA
Maternitetski i paternitetski sporovi rješavaju se u posebnom parničnom postupku. Primjenjuju se
odredbe Zakona o parničnom postupku, ako drugačije nije određeno Porodičnim zakonom.
Stvarno nadležan za ove sporove je općinski sud. Mjesno je nadležan sud opće mjesne nadležnosti,
odnosno sud na čijem području tuženi ima prebivalište ili boravište.

Postupak se pokreće tužbom ovlaštenog lica, kojom moraju biti obuhvaćene sve stranke u sporu. Stranke
koje podnose tužbu, odnosno one protiv kojih je usmjeren tužbeni zahtjev su jedinstveni suparničari, tj.
smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da povoljne parnične radnje jednog suparničara proizvode
pozitivno dejstvo i na ostale. Tužbi ovlaštenog lica podnesenoj u zakonskom roku, kao suparničar se
može pridružiti i lice kome je rok za podnošenje tužbe istekao. Organ starateljstva u postupku može
djetetu postaviti posebnog staraoca, ukoliko između djeteta i roditelja postoje u parnici suprotni interesi.

Radi utvrđivanja materijalne istine dozvoljena je upotreba svih dokaznih sredstava. Prva činjenica koja se
utvrđuje u dokaznom postupku je da li je majka imala odnose sa muškarcem čije se očinstvo utvrđuje u
kritično vrijeme začeća djeteta. Vrijeme začeća određuje se pomoću vještaka, a na osnovu dužine, težine i
27
opće zrelosti djeteta u vrijeme rođenja. Ako se utvrdi da je majka u kritično vrijeme imala odnose sa
muškarcem čije se očinstvo utvrđuje, činjenica da li je on biološki otac utvrđuje se metodama medicine,
genetike, antropologije i ostalih naučnih disciplina. Sudsko-medicinsko vještačenje može se provesti tek
kada dijete navrši 3 godine života, jer tek tada ima dovoljno razvijene nasljedne osobine i u stanju je
podnijeti ispitivanja koja mogu trajati duže vremena.

Stranke u postupku se nisu obavezne podvrgnuti vještačenju, posebno ispitivanju krvi, a neopravdano
nepristajanje na pregled sud cijeni po slobodnoj ocjeni, u vezi sa svim ostalim dokazima. Ovakvo
rješenje uglavnom je prihvaćeno i u uporednom pravu, sa izuzetkom Njemačke, nordijskih zemalja i
SAD gdje se naglasak stavlja na pravo utvrđivanja genetskog porijekla.

Sve 3 stranke istovremeno pristupaju ekspertizi kako bi se izbjegle eventualne greške i zloupotrebe.
Jedno od dokaznih sredstava koje daje pouzdan dokaz da pretpostavljeni otac nije i ne može biti biološki
otac je analiza krvi (serološka analiza) – ispitivanje krvnih grupa, podgrupa i faktora, u skladu se
Mendelovim zakonom prema kome dijete može imati samo krvnu grupu i faktor koji može naslijediti od
roditelja. Serološka analiza se može provesti nakon što dijete navrši 6 mjeseci. Primjenom ove metode
može se isključiti očinstvo, najviše u 60% slučajeva, a samo uz upotrebu posebnih metoda do 90%.

Antropološkim (nasljedno biološkim) metodom ispituje se oko 250 osobina djeteta koje se nasljeđuju od
roditelja, sa istim osobinama njegovih pretpostavljenih roditelja.

Analiza nasljednih tkivnih gena sastava HLA (tipizacija tkiva) je jedna od novijih metoda kojom se
vjerovatnoća očinstva iskazuje opisno i u procentu, pa se kreće od 0,10-0,15% kada je očinstvo praktično
isključeno, preko 10-80%, kada je neodređeno, do 99,90%, kada je praktično dokazano.

Antropološko vještačenje i analiza antitijela HLA, za razliku od serološke analize, mogu dati pozitivan
odgovor o očinstvu, odnosno može se zaključiti da je određeni muškarac zaista otac djeteta.

Analiza DNK se primjenjuje posljednjih godina, a njome se utvrđuju osobine djeteta koje mogu poticati
samo od oba genetska roditelja. Ovim putem se može nesumnjivo utvrditi roditeljski odnos.

Stručnjaci preporučuju korištenje kombinacije više navedenih metoda kako bi se na osnovu toga donio
zaključak. Pored sudsko-medicinske ekspertize, sud koristi i druga dokazna sredstva: saslušanje svjedoka
i stranaka, pisma jednog roditelja drugom i sl.

Specifičnosti maternitetskog i paternitetskog postupka su slijedeće:

1. Isključenje načela javnosti – učestvuju samo stranke, njihovi zakonski zastupnici, punomoćnici, organ
starateljstva i stručna lica.

2. Ograničenje načela dispozitivnosti – ne može se donijeti presuda na osnovu priznanja, niti presuda
zbog izostanka.

3. Sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi zaštite, smještaja i izdržavanja djece, a
žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

4. O troškovima postupka sud odlučuje po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti.

VII – USVOJENJE
1. O USVOJENJU UOPĆE

Usvojenje se kao razvijen institut javlja u zakonodavstima robovlasničkih država (Egipat, Babilon,
Sparta, Atina, Rim), sa gotovo istovjetnim ciljem koji se sastojao u zaštiti interesa usvojioca, produženju
porodice, očuvanju imovine i sl. Srednjevjekovno pravo nije poznavalo institut usvojenja. Kapitalističko

28
društvo je u početku ponovo normiralo institut usvojenja, ali sa tipičnim patrijarhalnim obilježjima i
osnovnim ciljem jačanja i produženja porodice usvojioca. Tokom 20.vijeka uvojenje postaje institut sa
osnovnom svrhom zaštite maloljetne djece bez roditeljskog staranja.

2. POJAM USVOJENJA

PZ BiH u čl.12 određuje: “Usvojenjem se između usvojioca i usvojenika uspostavljaju odnosi koji
postoje između roditelja i djece, s ciljem da se djetetu koje je usvojeno pruže uslovi života koje imaju
djeca koja žive u porodici”.

3. RAZVOJ INSTITUTA USVOJENJA

3.1. Institut usvojenja u periodu 1947.-1971.godine

Zakon o usvojenju iz 1947.godine poznavao je samo 1 oblik usvojenja: nepotpuno raskidivo usvojenje.
Njime se zasnivao srodnički odnos između usvojenika i njegovih potomaka i usvojioca, ali ne i
usvojiočevih srodnika. Ovim usvojenjem ne prestaju prava i dužnosti između usvojenika i prirodnih
roditelja, a veza je raskidiva. Nije bila garantovana tajnost podataka o usvojenju, u matičnim knjigama
ostajali su podaci o prirodnim roditeljima. Sve ovo je stvaralo određenu nesigurnost na strani usvojioca
zbog mogućnosti pojave krvnih roditelja. Stoga se rano uočila potreba za uvođenjem i drugog oblika
usvojenja kojim se stvara odnos identičan odnosu krvnih srodnika, a koji se ne može raskinuti.

3.1. Institut usvojenja nakon 1971.godine

Nakon prenošenja zakonodavne nadležnosti na republike i pokrajine, Porodični zakon BiH normirao je i
ustanovu usvojenja. PZ BiH predviđa 2 oblika usvojenja: nepotpuno i potpuno.

Nepotpunim usvojenjem između usvojioca i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju se odnosi

srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, ako zakonom nije
drugačije određeno (čl.147, st.1 i 2 PZ BiH).

Potpunim usvojenjem nastaju odnosi između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih
potomaka, koji su po svim dejstvima identični odnosima između krvnih srodnika. Usvojenik se potpuno
integrira u porodicu usvojioca, a prekida sve veze sa prirodnom porodicom.

Institut usvojenja prvenstveno je u interesu usvojenika, ali se ne zanemaruju ni interesi usvojioca.

Usvojilac ima mogućnost izbora oblika usvojenja, a prednosti u odnosu na ranija rješenja su i: saglasnost
prirodnih roditelja na usvojenje njihove djece od nepoznatih usvojilaca, neprisustvovanje roditelja činu
zasnivanja usvojenja, tajnost podataka o usvojenju, upis usvojilaca u matičnu knjigu rođenih kao
prirodnih roditelja, te neraskidivost ovog odnosa.

4. PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE USVOJENJA

Pretpostavke za zasnivanje usvojenja normirane u PZ BiH mogu se klasificirati u 3 grupe:

1. Zajedničke pretpostavke za oba oblika usvojenja;

2. Pretpostavke za zasnivanje nepotpunog usvojenja;
3. Pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja.

4.1. Zajedničke pretpostavke koje se odnose na oba oblika usvojenja

Pretpostavke na strani usvojioca. Prema odredbi člana 152. st.1 PZ BiH usvojiti ne može:
 lice kome je oduzeto roditeljsko pravo;
 lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;

29
 lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitati tako da bude koristan član
društvene zajednice;
 lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, odnosno koje boluje od druge bolesti koja može dovesti u
opasnost zdravlje ili život usvojenika.

Ista ograničenja važe i za bračnog druga usvojitelja, u situaciji kada samo jedan bračni drug usvaja.

Punoljetstvo kao adoptivna pretpostavka je predviđena posredno odredbom da usvojiti može samo lice
koje je od usvojenika starije najmanje 18 godina (čl.148. st.2)3.

Usvojilac u pravilu može biti samo državljanin BiH. Usvojilac može biti i strani državljanin, ako za to
postoje naročito opravdani razlozi i ako ima odobrenje republičkog organa uprave nadležnog za poslove
socijalne politike koje se daje uz pribavljeno mišljenje republičkog organa uprave za unutrašnje poslove.

Zakonodavac u čl.151 st.2 previđa i starateljstvo kao adoptivnu smetnju. Staralac ne može usvojiti
svog štićenika sve dok odlukom organa starateljstva ne bude razriješen dužnosti staraoca.

Pretpostavke na strani usvojenika. Moguće je usvojiti samo maloljetno dijete. Zakon ne određuje donju
granicu, već se njeno određivanje vrši u svakom konkretnom slučaju.

Prema PZ BiH, ne može se usvojiti bliski krvni srodnik usvojioca, u pravoj liniji bez obzira na stepen, a
u pobočnoj liniji zaključno do drugog stepena. Objašnjenje je da obzirom na bliskost krvne veze nema
potrebe za zasnivanje srodničkog odnosa vještačkim putem. U dijelu uporednog prava postoji mogućnost
usvajanja i krvnog srodnika (Grčka, Francuska).

Pretpostavke na strani prirodnih roditelja usvojenika. “Za punovažnost usvojenja potrebno je da su

usvojilac i usvojenikovi rodielji, odnosno staralac usvojenika, o tome dali svoju saglasnost pred
nadležnim organom starateljstva” (čl.142, st.1 PZ BiH). Izuzetno, u smislu čl.149, za usvojenje nije
potreban pristanak roditelja:
1. Kome je oduzeto roditeljsko pravo;
2. Kome je oduzeta poslovna sposobnost;
3. Čije boravište je nepoznato najmanje 1 godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.

Zakon nije izričito regulisao pitanje trenutka u kome roditelji daju saglasnost za usvojenje. Međutim,
ustaljena je praksa davanja saglasnosti i prije pokretanja postupka usvojenja, nerijetko i odmah nakon
rođenja djeteta. Radi se o pravilu o blanco saglasnosti za usvojenje djeteta od nepoznatih usvojilaca. Za
razliku od našeg, u inostranom zakonodavstvu predviđa se donja starosna granica ispod koje se dijete ne
može usvojiti. Npr. u Španskom pravu dijete se može usvojiti tek po isteku 30 dana od rođenja, u
Danskoj i Luksemburgu tek nakon 3 mjeseca.

4.2. Pretpostavke za zasnivanje nepotpunog usvojenja

Pretpostavke na strani usvojioca. Kada bračni drugovi zajednički usvajaju isto lice, dovoljno je da samo
između jednog od njih i usvojenika postoji starosna razlika od 18 godina. Minimalna razlika u godinama
između usvojenika i drugog bračnog druga nije normirana, već je organ starateljstva cijeni u svakom
konkretnom slučaju.

Što se tiče bračnog statusa usvojioca, usvojilac može biti lice u braku ili van braka, sama žena, sam
muškarac ali vanbračni drugovi zajedno ne mogu usvajati. Ako bračni drugovi ne usvajaju zajednički, za
punovažnost usvojenja potrebna je saglasnost bračnog druga koji ne usvaja.

Pretpostavke na strani usvojenika. Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršenih 18 godina života.
Uslov za punovažnost usvojenja djeteta starijeg od 10 godina je saglasnost djeteta-budućeg usvojenika
3
U inozemnom pravu ova razlika između usvojioca i usvojenika je manja: 14 godina u Danskoj i Luksemburgu, 15
godina u Francuskoj i Belgiji, odnosno 10 godina ako usvaja bračni drug usvojioca. U italijanskom pravu razlika
mora biti između 18 i 40 godina, itd.

30
(čl.142 st.2). U uporednom pravu se uglavnom može nepotpuno usvojiti i punoljetno lice, uz nešto strože
uslove od onih za usvojenje maloljetnika. Saglasnost djeteta na usvojenje veže se u uporednom pravu za
nešto stariju dob (12-15 godina).

4.3. Pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja

Pretpostavke na strani usvojioca. Potpuno usvojiti mogu zajednički samo lica koja se nalaze u braku
(čl.155 st.1). Samo izuzetno može usvojiti jedno lice, onda kad bračni drug usvaja dijete svog bračnog
druga (čl.155 st.2 PZ BiH). Ovakvo rješenje uglavnom je zastupljeno u evropskom pravu.

Nasuprot brojnim rješenjima u uporednom pravu, zakonodavstvo BiH nije odredilo dodatne uvjete na
strain usvojilaca, koji bi se ticali njihove životne dobi i dužine trajanja braka. U Evropskoj konvenciji o
usvojenju predviđa se za usvojioca životna dob od 21-30 godina. Pored toga, u pojedinim rješenjima
inozemnih prava, mogućnost usvajanja uvjetovana je provođenjem određenog vremena u braku. Svrha
ovoga je uvjeravanje u stabilnost braka, a rješenja koja insistiraju na ovom uvjetu nisu tako brojna.

Pretpostavke na strani usvojenika. Potpuno se usvojiti može samo dijete mlađe od 5 godina (čl.154 PZ).
Objašnjenje je u samom cilju ovog oblika usvojenja, a to je da zamijeni prirodni roditeljski odnos. U
savremenom pravu izražene su tendencije ali i rješenja prema kojima je moguće potpuno usvajanje i
starije djece, što se obrazlaže potrebom da se što većem broju napuštene djece omogući da budu
usvojena. Po zakonodavstvu Španije npr, taj uzrast je 8, Francuske 15, a u norveškom, belgijskom i
slovenačkom zakonodavstvu potpuno usvojenje moguće je do 18.godine tj.do punoljetstva.

Potpuno usvojenje prvenstveno je predviđeno za djecu bez roditeljskog staranja, mada zakon dopušta i
mogućnost zasnivanja potpunog usvojenja u situaciji kada su živa oba roditelja djeteta, ukoliko su oni
dali saglasnost na usvojenje njihove djece.

5. ZASNIVANJE USVOJENJA

5.1. Nadležnost i prethodni postupak

5. ZASNIVANJE USVOJENJA

PZ BiH predviđa jedinstven postupak za zasnivanje oba oblika usvojenja.

5.1. Nadležnost i prethodni postupak

Stvarna nadležnost. Evropska konvencija o usvojenju predviđa da “sudska ili upravna vlast može biti
jedino tijelo u čijoj se nadležnosti nalazi zasnivanje usvojenja”. Prema PZ BiH, stvarno je nadležan
organ starateljstva. Tamo gdje postoje centri za socijalni rad općine su na njih prenijele postupak za
zasnivanje usvojenja. U zakonodavstvu Španije, Italije, Njemačke, Švedske i Finske za zasnivanje
usvojenja nadležan je sud, u Danskoj državni guverner, u Poljskoj starateljski sud.

Mjesna nadležnost. Mjesno nadležan je organ starateljstva prema mjestu prebivališta maloljetnika,
odnosno prema njegovom boravištu ako se prebivalište ne može utvrditi. Ako maloljetnik nema ni
prebivalište ni boravište u BiH, mjesna nadležnost se određuje prema mjestu njegovog posljednjeg
prebivališta, odnosno boravišta. Ako se nadležnost ne može uopće odrediti, mjesno nadležan će biti
organ prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

5.2. Postupak za zasnivanje usvojenja

U postupku se razlikuje nekoliko faza: pokretanje postupka, pripremne radnje, radnje u postupku,
donošenje rješenja.

Pokretanje postupka. Postupak se pokreće na zahtjev lica koje želi usvojiti.

Pripremne radnje. Pripremne radnje koje u smislu čl.159 PZ BiH obavlja organ starateljstva su:

31
- pribavlja dokaze o usvojiocu i usvojeniku, odnosno utvrđuje da li su ispunjeni zakonom propisani
uslovi za zasnivanje usvojenja;
- pribavlja stručna mišljenja od odgovarajućih ustanova i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog,
pedagog, ljekar i sl) o postojanju uslova i podobnosti lica koja žele usvojiti. Ova mišljenja moraju
biti zasnovana na utvrđenim činjenicama i obrazložena.

U ovoj fazi određene radnje poduzimaju i lica koja žele da usvoje. Uz zahtjev za usvojenje oni prilažu
dokaze o postojanju uvjeta za usvojenje na strani usvojioca. To nije normirano kao obaveza, ali proizilaiz
iz same prirode stvari, obzirom da usvojioci na taj način ubrzavaju postupak usvojenja.

U uporednom pravu se u svrhu provjere prilagođavanja usvojioca i usvojenika predviđa institut probnog
smještaja, koji može biti obligatoran ili fakultativan. PZ BiH nije predvidio probni smještaj, ali se u
praksi on ipak koristi.

Radnje u postupku zasnivanja usvojenja. U smislu čl.161 PZ BiH, zasnivanju usvojenja prisustvuju
usvojilac, njegov bračni drug i roditelji, odnosno staralac usvojenika, te naravno ovlašteno lice organa
starateljstva. Predviđena je i mogućnost da zasnivanju ne prisustvuju roditelji usvojenika, ako organ
starateljstva ocijeni da bi to bilo u interesu djeteta. Mada PZ nije dosljedno proveo ideju o blanco
saglasnosti, ona je prihvaćena u našem pravu i u praksi se uglavnom koristi. Na to posredno ukazuju
odredbe o tajnosti usvojenja, mogućnosti roditelja da ne prisustvuju činu zasnivanja usvojenja ako tako
odluči organ starateljstva, te o davanju saglasnosti roditelja nadležnim organima starateljstva da njihovo
dijete bude potpuno usvojeno.

Nadležni organ starateljstva u postupku zasnivanja usvojenja primjenjuje odredbe Zakona o upravnom
postupku, te PZ nije detaljno normirao tok postupka. Ali neke radnje u postupku usvojenja nisu mogle
biti izostavljene. Tako se u postupku mora isključiti postojanje smetnji za usvojenje; utvrditi podobnost
za usvojenje na strani usvojioca i usvojenika; zatražiti pristanak na usvojenje bračnog druga ukoliko
usvaja samo jedan od njih; zatražiti pristanak roditelja usvojenika, te djeteta starijeg od 10 godina. U
postupku zasnivanja nepotpunog usvojenja rješava se i pitanje porodičnog imena usvojenika.

Donošenje rješenja o zasnivanju usvojenja. Organ starateljstva na osnovu svih provedenih dokaza
ocjenjuje da li su ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti i shodno tome izdaje rješenje o zasnivanju
usvojenja ili odbijanju zahtjeva za usvojenje. U slučaju odbijanja, lice koje želi da usvoji ima pravo žalbe
u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Protiv rješenja kojim se usvojenje zasniva žalba je dopuštena
samo u slučaju zablude, prevare i prinude, a izjavljivanje žalbe nije vezano za rok. Ovakvo rješenje
dovodi u pitanje pravnu sigurnost jer izdato rješenje ne stiče materijalnu pravosnažnost.

Rješenje o zasnivanju usvojenja nadležni organ dostavlja matičaru koji je dužan u roku od 15 dana
upisati usvojenje u matičnu knjigu rođenih. Kod potpunog usvojenja mora biti sačuvana tajnost podataka
o usvojenju, a usvojitelji se upisuju u matičnu knjigu kao roditelji usvojenika. PZ ne sadrži izričite
odredbe o mogućnosti djeteta da sazna vlastito porijeklo. Međutim, kako Konvencija o pravima djeteta
OUN garantuje djetetu pravo na saznanje vlastitog porijekla, to će biti nužno predvidjeti i ovakvu
mogućnost.

6. POSLJEDICE USVOJENJA

6.1. Posljedice nepotpunog usvojenja

Zakon poznaje 2 oblika usvojenja: usvojenje sa širim i sa užim dejstvom. Razlike su neznatne i odnose se
na neka lična i nasljedna prava.

Zakonske odredbe koje regulišu međusobna prava i dužnosti roditelja i djece, primjenjuju se bez izuzetka
i u slučaju usvojenja.

32
Odnos nepotpunog usvojenja predstavlja bračnu zabranu, međutim, brak zaključen protivno ovoj odredbi
ne može se poništiti, već se poništava usvojiteljski odnos.

Što se tiče prezimena, zakon dozvoljava mogućnost izbora. Dijete može zadržati svoje prezime, svom
prezimenu dodati prezime usvojioca ili uzeti samo prezime usvojioca. Ako je usvojenik stariji od 10
godina, potrebna je i njegova saglasnost o prezimenu.

Kod nepotpunog usvojenja usvojenik i njegovi potomci prema usvojiocu imaju ista nasljedna prava kao
djeca i drugi potomci. Međutim, ona mogu biti isključena, odnosno ograničena u slučaju nepotpunog
usvojenja sa užim dejstvom. Nasljednopravni položaj usvojioca u odnosu na usvojenika normiran je na
osnovu principa reciprociteta. Prestankom nepotpunog usvojenja prestaje nasljedno zakonsko pravo
usvojioca i usvojenika, ukoliko je bilo predviđeno.

Iz nepotpunog usvojenja proizilazi duplicitet porodičnih odnosa. Odnos sa krvnim srodnicima ne

prestaje, a zasniva se odnos usvojenika i njegovih potomaka sa usvojiocem. Vršenje roditeljskih prava de
facto miruje, sa mogućnošću da se u ponovo aktivira u slučaju raskida usvojenja.

6.2. Posljedice potpunog (neraskidivog) usvojenja

Potpunim usvojenjem nastaju odnosi koji su potpuno identični odnosima između krvnih srodnika.
Roditeljsko pravo potpuno prelazi na usvojioce, bez mogućnosti vraćanja prava prirodnih roditelja u bilo
kom segmentu. Potpuno usvojenje predstavlja bračnu smetnju i to u istom stepenu kao srodstvo po krvi.
Bitno je napomenuti da ostaje na snazi i bračna zabrana usvojenika u odnosu na njegove krvne srodnike,
jer bez obzira na raskid pravne veze, ostaje srodstvo kao biološka kategorija.

Kod potpunog usvojenja usvojenik dobiva porodično ime usvojioca. Nasljednopravni položaj usvojioca i
usvojenika proizilazi iz pojma potpunog usvojenja, odnosno identičan je nasljednopravnom položaju
krvnih srodnika.

7. PRESTANAK USVOJENJA

Zakonske odredbe se tiču samo nepotpunog usvojenja, pošto je potpuno usvojenje neraskidivo.
Usvojenje može prestati:

1. Sklapanjem braka između usvojioca i usvojenika;

2. Rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti;
3. Rješenjem organa starateljstva na prijedlog usvojioca i usvojenika ili na osnovu njihovog
sporazumnog prijedloga.

7.1. Prestanak usvojenja zaključenjem braka

Nepotpuno usvojenje predstavlja bračnu zabranu u smislu čl.40 PZ BiH. Sud ipak može dozvoliti
zaključenje braka, ako postoje opravdani razlozi. Ukoliko se brak zaključi čak i bez sudske dozvole, on
ostaje punovažan i ne može se poništiti. U ovom slučaju prestaje odnos usvojenja.

7.2. Prestanak usvojenja rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti

PZ predviđa mogućnost prestanka usvojenja rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti, “uvijek
kada to zahtijevaju opravdani interesi usvojenika”. (čl.168) Zakon ne precizira šta se smatra opravdanim
interesom usvojenika, ali će to biti uvijek kada su ugroženi vitalni interesi djeteta. Kada je u pitanju
cjelishodnost daljeg postojanja usvojenja, Zakon dozvoljava mogućnost organu starateljstva da pribavi
odgovarajuće stručno mišljenje.

Inicijativu za raskid usvojenja, u slučaju kada je usvojenik maloljetan, može dati vrlo širok krug
subjekata. To mogu biti različite organizacije i građani (DPO, MZ i druge organizacije).

7.3. Prestanak usvojenja rješenjem organa starateljstva na prijedlog usvojioca ili usvojenika ili na

33
 osnovu njihovog sporazumnog prijedloga

U interesu usvojenika organ starateljstva može donijeti rješenje o prestanku usvojenja na prijedlog
usvojioca i usvojenika. Radi se o slučajevima poremećenih međusobnih odnosa usvojioca i usvojenika.
Zahtjev za raskid usvojenja može podnijeti usvojenik, bez obzira na punoljetnost. Postojanje mogućnosti
maloljetnog usvojenika da pokrene postupak nameće pitanje njegovog zastupanja u konkretnom slučaju.
Zahtjev za raskid usvojenja trebao bi podnijeti poseban staralac.

Druga mogućnost prestanka usvojenja je na osnovu sporazumnog prijedloga usvojenika i usvojioca.

Usvojenje može prestati samo ukoliko organ starateljstva ocijeni da je to u interesu usvojenika, bez
obzira na njegov uzrast. U uporednom pravu ova mogućnost je predviđena uglavnom kada je u pitanju
punoljetni usvojenik. Tada usvojenik ima svojstvo stranke.

Protiv rješenja o prestanku usvojenja dozvoljena je žalba koju mogu uložiti obje strane u roku od 30 dana
od dostavljanja rješenja. Pravosnažno rješenje organ starateljstva u roku od 15 dana dostavlja matičaru
radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

8. POSLJEDICE PRESTANKA USVOJENJA

Posljedice u inostranom pravu uglavnom se tiču porodičnog imena usvojenika, izdržavanja i nekih
imovinskih odnosa. Naš zakon se nije upustio u regulisanje pravnih posljedica prestanka usvojenja.
Međutim, u praksi se mogu javiti pitanja posebno u pogledu izdržavanja, nasljeđivanja, te prava na
porodično ime.

- Nakon prestanka usvojenja prestaje pravo međusobnog izdržavanja između usvojioca i usvojenika;
- Prestaje i nasljedno pravo, ukoliko ono nije isključeno prilikom samog zasnivanja usvojenja.
Mogućnost testamentarnog nasljeđivanja nije isključena, ukoliko je testament sačinjen nakon
prestanka usvojenja;
- Pitanje prezimena usvojenika nije riješeno ni Zakonom o ličnom imenu, te je prirodno da usvojenik
zadrži prezime usvojioca, uz mogućnost njegove promjene.

Kod nepotpunog usvojenja njegovim prestankom oživljavaju prava prirodnih roditelja i drugih srodnika.

VIII – RODITELJSKO PRAVO

1. POJAM RODITELJSKOG PRAVA

Roditeljsko pravo je skup prava i dužnosti koja su majci i ocu zakonom povjerena, kako bi ih vršili
isključivo u interesu maloljetnog djeteta. Sadržaju roditeljskog prava više odgovara termin “roditeljska
odgovornost” koji je prihvaćen u Konvenciji o pravima djeteta i dijelu savremenog uporednog prava, jer
je težište preneseno na odgovornosti roditelja. Inače, naziv ove ustanove se mijenjao, od termina
“očinska vlast” iz 19.vijeka, preko termina “roditeljska vlast”, “roditeljska briga” i “roditeljska
odgovornost”. U dosta savremenih zakona još se koristi termin “roditeljska vlast” (Belgija, Švicarska,
Francuska, Italija, Portugal, Španija, Poljska).

Roditelji vrše roditeljsko pravo sporazumno i ravnopravno. Ono pripada jednom roditelju samo ako
drugi roditelj nije živ, nije poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo. U vršenju roditeljskog prava
roditelji su samostalni, sve dok roditeljsko pravo vrše u interesu djeteta. Država mora intervenisati u
slučaju da roditelji ugrožavaju ili povređuju interes djeteta. Ta intervencija vrši se putem organa
starateljstva, a rjeđe i putem suda, čime država izvršava svoju obavezu preduzimanja različitih mjera
zaštite djeteta, što predviđa Konvencija o pravima djeteta. Pri preduzimanju pojedinih mjera, nadležni

34
organ mora voditi računa o tome da njima ne povrijedi pravo na privatni i porodični život. U uporednom
pravu, predmeti koji se tiču maloljetne djece su u nadležnosti specijalizovanih sudova kao što su: sud za
mlade, sud za bračne predmete, porodični sud, starateljski sud.

Roditeljsko pravo je lično i apsolutno pravo roditelja. Ono se ne može prenijeti na druga lica, ne može
se naslijediti ni otuđiti, niti ga se roditelji mogu odreći, a roditelji mogu isključiti svako drugo lice iz
njegovog vršenja. Ono načelno prestaje kada dijete dostigne punoljetstvo, odnosno kada stekne poslovnu
sposobnost. Postoje zakonom propisani izuzeci u kojima roditeljsko pravo može prestati i prije
punoljetstva, a i oni u kojima se može produžiti nakon punoljetstva.

2. SADRŽAJ RODITELJSKOG PRAVA

Roditeljsko pravo sastoji se od dužnosti i prava roditelja prema djeci, koja se dijele na ona koja se odnose
na ličnost, i ona koja se tiču imovine djeteta.

2.1. Dužnosti i prava roditelja

Dužnosti i prava roditelja prema ličnosti djeteta su: čuvanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje i
izdržavanje djeteta. Ovdje se može uvrstiti i dužnost, odnosno pravo roditelja da odrede ime i prezime
djeteta, kao i njegovo prebivalište.

Čuvanje predstavlja dužnost roditelja da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i
zdravlju. Neizvršavanje ove obaveze ugrozilo bi sam opstanak djeteta.

Pod vaspitanjem se u pravnoj literaturi podrazumijeva staranje o djetetovom fizičkom, moralnom i

intelektualnom razvoju, odnosno društveno, moralno i seksualno vaspitanje, odnosno upoznavanje sa
pravilima društvenog života, formiranje pravilnog odnosa prema radu, prihvatanje i njegovanje određenih
moralnih osobina, stalna kontrola nad postupcima djeteta i primjena vaspitnih mjera.

Naprijed navedeno moguće je realizovati samo ako dijete živi zajedno sa roditeljima. Polazeći od toga,
zakonodavac normira pravo maloljetne djece da žive zajedno sa svojim roditeljima, a samo ako
postoje opravdani razlozi ona mogu živjeti odvojeno od roditelja. Konvencija o pravima djeteta normira
da se samo izuzetno, kada je razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta, dijete može odvojiti od
roditelja i to samo odlukom nadležnog organa. Kao slučajeve nužnosti ovakve odluke Konvencija navodi
zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja, te odvojen život roditelja kada se nužno
odlučuje o mjestu stanovanja djeteta.

Ukoliko dijete prouzrokuje štetu trećem licu, roditelji će za nju odgovarati – čak i bez obzira na svoju
krivicu ako je dijete mlađe od 7 godina. Roditelji ne odgovaraju ako je šteta nastala dok je dijete bilo
povjereno drugom licu i ako je to lice odgovorno za štetu.

Obrazovanje djeteta. Pravo na obrazovanje predviđeno je Konvencijom o pravima djeteta, Prvim

protokolom Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i Ustavima BiH i
FBiH. Osnovno obrazovanje je proglašeno obaveznim i besplatnim za sva lica.

Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece (čl.86/1 PZ), što znači
da ova obaveza prestaje navršenjem punoljetstva djeteta. Zakonodavac normira dužnost roditelja da se
brinu o redovnom osnovnom školovanju svoje djece. Dalje školovanje nije obavezno, već zavisi od
prilika roditelja, te od sposobnosti, sklonosti i opravdanih želja djeteta.

Obaveza obrazovanja se vezana sa obavezom izdržavanja produžava i nakon punoljetstva, ako je to u

skladu sa mogućnostima roditelja. Upravo jedan od razloga za produženje obaveze izdržavanja i nakon
punoljetstva je činjenica da se dijete nalazi na redovnom školovanju.

Zastupanje djeteta. Dijete nema poslovnu sposobnost, te su roditelji zakonski zastupnici djeteta.
Porodični zakon normira da roditelji imaju dužnost i pravo zastupati svoju maloljetnu djecu. Obavezu

35
zastupanja, kao i ostale dužnosti, roditelji vrše zajedno i ravnopravno. U pravnom prometu se polazi od
pretpostavke da onda kada u ime djeteta istupa samo jedan roditelj, postoji prešutna saglasnost drugog
roditelja za to zastupanje.

Roditelji mogu ovlastiti drugo lice (punomoćnika) da preuzme pojedine radnje zastupanja za koje su
sami roditelji nedovoljno stručni ili su spriječeni da ih preuzmu. Međutim, ovo drugo lice se ne
pojavljuje kao zakonski zastupnik djeteta, već kao punomoćnik roditelja.

Roditelji vrše zastupanje djeteta do njegovog punoljetstva. Međutim, prema propisima radnog
zakonodavstva, maloljetnik sa navršenih 15 godina i općom zdravstvenom sposobnošću može zasnovati
radni odnos bez učešća njegovih roditelja. PZ normira da maloljetnik sa navršenih 15 godina koji radom
ostvaruje prihode može raspolagati zaradom, s tim što je dužan doprinositi za svoje izdržavanje,
vaspitanje i obrazovanje. Dakle, u zaključivanju pravnih poslova kojima stariji maloljetnik raspolaže
zaradom isključeno je zakonsko zastupanje.

Nemogućnost zastupanja djeteta od strane roditelja postoji u još nekoliko slučajeva:

1. U pravnim poslovima koji su isključivo lične prirode (zaključenje braka, podnošenje zahtjeva za
davanje dozvole za zaključenje braka, davanje saglasnosti sa priznavanjem očinstva, izjava o
priznavanju očinstva, davanje saglasnosti za usvojenje maloljetnika starijih od 16 i promjenu
prezimena maloljetnika starijih od 10 godina).

2. U slučajevima kada su interesi roditelja i djece u suprotnosti (pravni poslovi između djeteta i
roditelja ili spor između djeteta i roditelja). U tim slučajevima organ starateljstva mora djetetu
postaviti posebnog staraoca, pošto roditelj ne može objektivno zastupati interes djeteta.

3. U slučajevima pravnih poslova ili sporova između maloljetne djece istih roditelja. Pošto roditelj ne
može zastupati istovremeno oba djeteta, svakom djetetu će se postaviti poseban staralac za
zaključenje pravnog posla ili vođenje parničnog postupka.

U zastupanju djeteta roditelji su po pravilu samostalni. Ova samostalnost je ograničena pri zaključivanju
poslova koji se tiču otuđenja ili opterećenja vrednijih stvari i prava iz imovine djeteta radi zadovoljenja
potreba djeteta. Ove poslove roditelji mogu zaključiti samo uz odobrenje organa starateljstva.

Nadležni organi u praksi moraju voditi računa i o odredbi čl.12 Konvencije o pravima djeteta, prema
kojoj se djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje mora osigurati pravo slobodnog izražavanja
mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi sa djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna
pažnja u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta. S tim u vezi u uporednom pravu se normira mogućnost,
odnosno obaveza nadležnog organa da u sporovima koji se tiču djeteta sasluša dijete i pri donošenju
odluke vodi računa o djetetovom mišljenju. (Npr. u norveškom pravu dijete starije od 12 godina ima
pravo biti saslušano u sporu između roditelja o podizanju djeteta. Slično je u portugalskom pravu, s tim
što je starosna granica 14 godina, itd).

Izdržavanje djeteta. Roditelji su prvenstveno obavezni izdržavati maloljetnu djecu i u izvršavanju te

obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti (čl.230 PZ). Konvencija o pravima djeteta normira da
država priznaje svakom djetetu pravo na “životni standard primjeren fizičkom, mentalnom, duhovnom,
moralnom i društvenom razvoju djeteta”. Prema njoj, prvenstvena odgovornost roditelja i drugih lica
odgovornih za dijete je da u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti osiguraju životne uslove
potrebne za razvoj djeteta.

Obaveza izdržavanja djeteta ostaje i nakon punoljetstva, ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, a
najdalje do navršene 26.godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz
opravdanih razloga. Ovdje obaveza izdržavanja zavisi od mogućnosti roditelja.

Izdržavanje se nakon punoljetstva produžava i ako je dijete nesposobno za rad, a nema dovoljno
sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dužnost izdržavanja traje dok traje
nesposobnost.

36
Obaveza izdržavanja može prestati i prije punoljetstva. Naime, maloljetnik stariji od 15 godina koji radi i
ostvaruje prihode, dužan je doprinositi za svoje izdržavanje, obrazovanje i vaspitanje, što za roditelje
znači oslobađanje od obaveze izdržavanja. Dijete je također dužno doprinositi za svoje izdržavanje ako
ima imovinu i prihode od te imovine. U oba slučaja dijete je dužno doprinositi izdržavanju i članova
porodice u kojoj živi.

Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta. Odnose se samo na imovinu koju je dijete dobilo
nasljedstvom, poklonom ili po drugom zakonskom osnovu, dok dijete samostalno raspolaže imovinom
koju je steklo radom. Prema imovini maloljetnog djeteta roditelji imaju slijedeće dužnosti i prava:
upravljanje, korištenje prihoda i raspolaganje.

Upravljanje imovinom djeteta sastoji se u aktima koje roditelji zajedno i sporazumno poduzimaju radi
očuvanja, unapređenja i uvećenja imovine djeteta. U slučaju da roditelji ne mogu postići sporazum o
načinu upravljanja, spor će riješiti organ starateljstva. Zakon naglašava da roditelji upravljaju imovinom
u interesu djeteta. Pri upravljanju dječijom imovinom roditelji ne smiju dirati glavnicu.

Roditelj imovinom mora upravljati kao dobar domaćin (bonus pater familias). U slučaju nemarnog i
nesavjesnog postupanja, prema roditelju se mogu primijeniti zakonom propisane mjere: organ
starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju, a sud može
odrediti mjere osiguranja na imovini roditelja ili roditelje u pogledu upravljanja imovinom djeteta staviti
u položaj staralaca. Izricanjem ovih mjera postupci i radnje roditelja podliježu kontroli organa
starateljstva.

Korištenje prihoda sa imovine djeteta. Ukoliko imovina čiji je vlasnik dijete daje prihode, roditelji do
punoljetstva djeteta imaju pravo i dužnost koristiti te prihode. Međutim, prvenstveno ih mogu koristiti za
izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje djeteta. Za izdržavanje porodice prihodi se mogu koristiti
samo ako su roditelji nesposobni za rad i bez sredstava za život. (Slično je i u uporednom pravu).

Raspolaganje imovinom djeteta. Roditelji mogu samo uz odobrenje nadležnog organa starateljstva
otuđiti i opteretiti vrednije stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja,
liječenja, vaspitanja i obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta (čl.281 PZ).
Dakle, roditelji su dvostruko ograničeni – namjenom u koju se mogu iskoristiti sredstva i ocjenom
interesa djeteta od organa starateljstva. Pravni posao koji roditelj zaključi bez odobrenja organa
starateljstva ne može postati punovažan.

Ostale dužnosti i prava roditelja. Roditelji određuju lično ime djeteta, a na osnovu njihovog prebivališta
se određuje i prebivalište djeteta. Ova pitanja nisu posebno regulisana u Porodičnom zakonu.

Roditelji sporazumno određuju lično ime djetetu, koje se. po Zakonu o ličnom imenu sastoji od imena i
prezimena.

Prezime dijete dobiva po prezimenu jednog ili oba roditelja, ukoliko roditelji ne odrede da dijete nosi
neko drugo prezime. Ako roditelji odluče da dijete nosi njihovo prezime, moguće su situacije:
- ako roditelji imaju zajedničko prezime, i dijete će dobiti to prezime;
- ako je svaki od roditelja zadržao svoje prezime pri sklapanju braka, dijete može dobiti prezime
jednog od njih ili prezime sastavljeno od prezimena oba roditelja.

U uporednom pravu bračno dijete dobiva zajedničko prezime svojih roditelja. Ako oni imaju različita prezimena, različita su i
rješenja pojedinih zakonodavstava. Ono što je zajedničko za sva zakonodavstva je norma da sva djeca rođena u jednom braku
moraju imati isto prezime. Vanbračno dijete uglavnom dobiva majčino prezime, odnosno prezime koje mu ona odredi u tom
trenutku.

Zakon ne normira određivanje imena djeteta, tako da su roditelji slobodni pri njegovom izboru.

37
Lično ime se mora prijaviti nadležnom matičaru u roku 2 mjeseca od rođenja djeteta. Ukoliko se roditelji
ne sporazumiju o ličnom imenu djeteta, odrediće ga općinska skupština, koja određuje lično ime i djetetu
nepoznatih roditelja.

2.2. Dužnosti i prava djeteta

Svaka od dužnosti roditelja je istovremeno i pravo djeteta. U tom smislu dijete ima pravo da ga roditelji
čuvaju i vaspitaju, obrazuju, zastupaju i izdržavaju, da se staraju o njegovoj imovini. Dužnosti djeteta su
da se stara o svojim roditeljima, da se prema njima odnosi sa poštovanjem i pomaže ih kada je to
potrebno, a čl.234 PZ reguliše obavezu djeteta da izdržava roditelje.

Staranje, pomaganje i poštovanje roditelja. PZ normira dužnost djece da se staraju o svojim roditeljima,
da se prema njima odnose sa poštovanjem i da ih pomažu kada je to potrebno.

Izdržavanje roditelja. Ova obaveza djeteta postoji kada su roditelji nesposobni za rad, a nemaju dovoljno
sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine. Teret izdržavanja roditelja pada na
punoljetnu, ali i na maloljetnu djecu i to u 2 slučaja: kada maloljetnik stariji od 15 godina ostvaruje
prihode, te kada maloljetnik ima imovinu i prihode od imovine.

3. VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

Osnovna pravila u vršenju roditeljskog prava su da ga roditelji vrše sporazumno i ravnopravno.

Ravnopravnost je roditeljima zagarantovana i u Protokolu br.7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda. Ukoliko se roditelji u vršenju prava ne mogu sporazumjeti, o spornom pitanju
će odlučiti organ starateljstva. Ovaj organ će intervenisati i u slučaju da postignuti sporazum ne odgovara
interesima djeteta.

PZ normira slijedeće slučajeve u kojima roditeljsko pravo pripada samo jednom roditelju:

- kada je jedan od roditelja umro;

- kada jedan od roditelja nije poznat;
- kada je jednom od roditelja oduzeto roditeljsko pravo.

Roditeljsko pravo će vršiti samo jedan roditelj i onda kada roditelji djeteta ne žive zajedno. Roditelju
kome dijete nije povjereno na zaštitu roditeljsko pravo nije oduzeto, već je samo njegovo vršenje
preneseno na drugog roditelja. Prihvatanje ustanove pojedinačnog vršenja roditeljskog prava ne bi
smjelo, u mjeri u kojoj je to prisutno u našem pravu, isključiti iz vršenja roditeljskog prava onog roditelja
kome dijete nije povjereno.

U uporednom pravu postoji mogućnost nastavljanja zajedničkog, odnosno naizmjeničnog vršenja

roditeljskog prava i nakon razvoda braka (belgijsko, dansko, norveško, švedsko, englesko, francusko,
italijansko, djelimično američko pravo).

U slučaju da dođe do faktičkog prekida bračne zajednice, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga
dijete živi. O tome kod kojeg roditelja će dijete živjeti, roditelji će se sporazumjeti. Ukoliko se ne mogu
sporazumjeti, ili ako njihov sporazum ne odgovara interesima djeteta, odluku o povjeravanju djeteta
donosi organ starateljstva.

U slučaju razvoda braka, njegovog poništenja ili utvrđenja nepostojećim, o povjeravanju djeteta odlučuje
sud. U postupku učestvuje organ starateljstva, koji je ovlašten staviti i prijedlog o povjeravanju djeteta.
Sud i organ starateljstva postupaju u interesu djeteta, a zakon izričito normira da oni uzimaju u obzir i
želje djeteta ako ih je ono sposobno izraziti. Pri ovome je ispitivanje djeteta moguće i bez prisustva
roditelja i drugih lica.

Odluka suda može biti da sva djeca budu povjerena jednom roditelju, da neka budu kod majke, a neka
kod oca, ili kada to zahtijevaju interesi djece, djeca se mogu povjeriti drugom licu ili ustanovi.

38
Kada roditeljsko pravo vrši roditelj sa kojim dijete živi, drugom roditelju od svih prava i dužnosti koja
čine sadržinu roditeljskog prava, ostaje samo dužnost izdržavanja djeteta. U njegovu korist se
ustanovljava još samo dužnost i pravo na lične kontakte sa djetetom i mogućnost prigovora na postupke
drugog roditelja. Pravo djeteta da održava lične odnose i neposredne kontakte sa oba roditelja normirano
je i Konvencijom o pravima djeteta. Konvencija ostvarivanje ovog prava predviđa i kada roditelji žive u
različitim zemljama.

O načinu održavanja ličnih odnosa roditelja sa djetetom roditelji se sporazumijevaju, a ako do sporazuma
ne dođe, odluku donosi organ starateljstva. Održavanje ličnih kontakata sastoji se od međusobnih posjeta,
izlazaka, dopisivanja, zajedničkog provođenja vikenda i godišnjeg odmora, odnosno praznika.

Održavanje ličnih odnosa sa djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih
interesa djece. Ograničenje će uslijediti kada dijete treba da se zaštiti od lošeg uticaja roditelja na
formiranje njegove ličnosti i na njegovo zdravstveno stanje, ili kada je dijete posebno osjetljivo.
Ograničenje se sastoji u kontaktu uz prisustvo stručnog radnika organa starateljstva, odnosno u odvijanju
kontakata u ustanovi.

Lični odnosi će se zabraniti kada dovode u opasnost vaspitanje, život ili zdravlje djeteta (npr.kod teže
duševne bolesti, podsticanja djeteta na negativno ponašanje).

Kada dođe do promjene okolnosti, o načinu održavanja ličnih odnosa donijeće se nova odluka, isto kao i
o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje.

Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo može ostvarivati nadzor nad vršenjem prava i dužnosti prema
djetetu od strane drugog roditelja i isticati prigovore na neke njegove postupke ili mjere. Prigovor
upućuje organu starateljstva koji će odlučiti o daljem postupanju.

Rukovodeći se interesom djeteta, zakonodavac ostavlja mogućnost roditeljima da dijete povjere na

zaštitu i vaspitanje trećim licima ili odgovarajućoj ustanovi. PZ posebno uređuje 2 situacije u kojima
roditelji odlučuju da dijete ne živi sa njima. U obe situacije potrebna je prethodna saglasnost organa
starateljstva.

U prvoj situaciji radi se o povjeravanju koje zahtijeva interes djeteta.

Druga situacija je povjeravanje djeteta zbog odlaska oba roditelja (ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo)
na privremeni rad u inostranstvo.

Lice kome su roditelji povjerili dijete na zaštitu i vaspitanje vrši samo obavezu staranja o smještaju,
čuvanju i vaspitanju djeteta, jer roditelji ne mogu na treće lice prenijeti roditeljsko pravo u cjelini, već
samo pojedine obaveze.

Roditeljsko pravo je zaštićeno prema trećim licima. Ukoliko se dijete bez pravnog osnova nalazi kod
trećeg lica koje odbija da ga preda roditelju, roditelj je ovlašten svoje roditeljsko pravo ostvariti
posredstvom nadležnog organa. Posebno je normirano pravo roditelja da u slučaju smrti drugog roditelja
traži predaju djeteta koje se nalazi kod trećeg lica. Ukoliko treće lice ne preda dijete roditelju, tj.ako
između njih nastane spor, sud će na osnovu prijedloga i mišljenja organa starateljstva, odnosno sam
organ starateljstva će odlučiti da li će dijete povjeriti roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj
ustanovi.

Dakle, nadležnost za ove sporove podijeljena je između organa starateljstva i suda: prvi je nadležan kada
je on sam donio raniju odluku o povjeravanju roditelju koji je kasnije umro, a nadležnost suda postoji
ako je ovu raniju odluku donio sud. Ukoliko preživjeli roditelj ne postavi zahtjev za predaju djeteta,
nadležni organ bi odluku o povjeravanju djeteta trebao donijeti po službenoj dužnosti.

U uporednom pravu rješenja su različita. U jednoj grupi zakona preživjeli roditelj ima prednost nad
osobom koju je umrli roditelj odredio da se stara o djetetu (dansko, francusko, italijansko, latinoamerička

39
prava), dok je u drugoj grupi prihvaćeno drugačije rješenje: odluku donosi nadležni organ na osnovu
interesa djeteta (švicarsko, rusko, irsko pravo).

4. PROMJENE U VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA

Promjene u vršenju roditeljskog prava mogu se podijeliti u 3 grupe: obustavljanje roditeljskog prava,
ograničenje vršenja roditeljskog prava i mjere radi zaštite imovinskih prava.

4.1. Obustavljanje roditeljskog prava

Do obustavljanja roditeljskog prava dolazi ako su roditelji spriječeni u aktivnom vršenju roditeljskog
prava u interesu djeteta. Obustaviti se može pravo samo jednog ili oba roditelja. Obustavljanje može
trajati određeni period ili biti trajno, zavisno od trajanja razloga koji je doveo do promjene. Ova mjera ne
predstavlja kaznu za roditelja, pošto mu se ne može pripisati krivica za nemogućnost vršenja roditeljskog
prava.

Razlozi za obustavljanje. Kao razlozi za obustavljanje se regulišu spriječenost u vršenju roditeljskog

prava, oduzeto roditeljsko pravo i oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

Faktička spriječenost roditelja postoji u svim situacijama kada se roditelj ne može neposredno i
neprekidno starati o djetetu, npr.kad je duže odsutan zbog liječenja ili izdržavanja kazne, bolestan od
teške ili zarazne bolesti i sl.

Pravna smetnja za vršenje roditeljskog prava je oduzimanje ili ograničenje poslovne sposobnosti.
Roditeljsko pravo se obustavlja po sili zakona, bez potrebe da se o tome donosi posebna odluka od strane
organa starateljstva ili suda.

Kao pravna smetnja za vršenje roditeljskog prava PZ normira i oduzeto roditeljsko pravo, za što ne
postoji opravdanje. Naime, roditelju kome je oduzeto roditeljsko pravo ono više i ne pripada, pa nema
potrebe da se ono obustavlja.

U njemačkom pravu postoji ustanova mirovanja roditeljske brige, a razlozi za nju su u tvrđenje od
starateljskog suda da je roditelji duže vrijeme stvarno ne vrše, oduzeta ili ograničena poslovna
sposobnost roditelja, te pristanak roditelja da njihovo dijete bude usvojeno.

Dejstva obustavljanja. Do obustavljanja, odnosno nastavljanja vršenja roditeljskog prava dolazi po sili
zakona, samim nastankom, odnosno prestankom razloga. Obustavljanje dovodi do PRESTANKA
VRŠENJA roditeljskog prava od tog roditelja, a ne i do prestanka samog prava. Za vrijeme trajanja ove
mjere roditeljsko pravo vrši drugi roditelj, a ako nema drugog roditelja ili on ne može vršiti to pravo,
dijete se stavlja pod starateljstvo. Bez obzira na prestanak vršenja roditeljskog prava, obaveza roditelja na
izdržavanje djeteta ne prestaje, a postoji i mogućnost održavanja ličnih odnosa između roditelja i djeteta.

4.1. Ograničenje vršenja roditeljskog prava

Organ starateljstva vrši opći nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. PZ ne govori izričito o "općem
nadzoru", već o mjerama koje ovaj organ poduzima radi zaštite prava djeteta. Mjere za zaštitu organ
starateljstva poduzima po službenoj dužnosti, a sam donosi odluku o tome koju će mjeru poduzeti. Na
raspolaganju su mu preventivne i represivne mjere. Preventivne su pružanje pomoći roditeljima i stalni
nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, a represivna je oduzimanje djeteta od roditelja.

Pomoć roditeljima. PZ previđa da, ako interesi djeteta zahtijevaju, organ starateljstva pruža pomoć
roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih upućuje u
odgovarajuće savjetovalište. Ovo je najblaža mjera. U okviru nje, organ starateljstva može i samo
upozoriti roditelje na nedostatke, odnosno propuste u vršenju roditeljskog prava, a za koje najprije može
saznati zahvaljujući saradnji sa organizacijama i ustanovama koje rade sa djecom.

40
Stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Ukoliko prethodna mjera nije bila djelotvorna, ili ako ju
je organ starateljstva propustio blagovremeno preduzeti, ovaj organ je ovlašten i obavezan preduzeti
mjeru stalnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava. Određivanje stalnog nadzora PZ normira u
slučaju kada to zahtijevaju opravdani interesi djeteta. Zakon ne normira mogućnost izricanja ove mjere
prema svoj djeci, već samo u pogledu pojedinačnog djeteta. Zakon ne određuje način provođenja i
trajanje stalnog nadzora. Ograničenje se može sastojati u neprestanom nadzoru nad izvršavanjem
pojedinih roditeljskih dužnosti, odnosno roditeljskog prava u cjelini.

Organ starateljstva može roditelje obavezati da redovno dolaze i kontaktiraju sa određenim službenim
licem i izvještavaju ga o svim pitanjima važnim za položaj djeteta.

Trajanje stalnog nadzora organ starateljstva će odrediti zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Trajanje
se može produžiti, a ako je potrebno umjesto stalnog nadzora može se izreći teža mjera.

Slična mjera postoji i u uporednom pravu, s tim što je u pojedinim rješenjima u nadležnosti posebnih
sudova (Njemačka, Francuska, Poljska), a u drugim organa starateljstva (Austrija, Švicarska).

Oduzimanje djeteta od roditelja. Ovu mjeru organ starateljstva može izreći samo kada se ispune uslovi
izričito navedeni u zakonu. PZ BiH normira da će se dijete oduzeti od roditelja ako oni zanemaruju
njegovo vaspitanje ili ako dođe do poremećaja u vaspitanju djeteta.

Zanemarivanje vaspitanja djeteta postoji ako se roditelji ne staraju o školovanju djeteta, ako ne prate
njegov uspjeh u školi i pohađanje nastave, ako ga ne sprečavaju da se oda skitnji, alkoholizmu ili drugom
društveno neprihvatljivom ponašanju, ako ne razvijaju njegove sklonosti prema radu i sl.

Poremećaj u vaspitanju postoji kada su kod djeteta izražene sklonosti ka delinkvenciji, nasilju ili
drogitranju, tako da roditelji nisu u stanju samo ga vaspitati i starati se o njemu. Naravno, taj poremećaj
može biti i posljedica nepravilnog vršenja roditeljskog prava.

Zakon normira da se dijete MOŽE oduzeti, što znači da se organu starateljstva ostavlja da odluči hoće li
izreći ovu mjeru ili će djetetu pružiti zaštitu izricanjem blažih mjera.

U uporednom pravu odvajanje djeteta od roditelja regulisano je kao mogućnost tek onda kada se na drugi
način ne može osigurati interes djeteta.

Postupak i dejstva oduzimanja djeteta. Rješenje o oduzimanju djeteta od roditelja donosi organ
starateljstva nadležan po mjestu prebivališta djeteta. Rješenjem se odlučuje i o tome kome će se dijete
povjeriti. Odluku o povjeravanju djeteta organ starateljstva donosi tek onda ako ne postoji sudska odluka
o povjeravanju djeteta.

Za vrijeme trajanja ove mjere roditelji nemaju pravo starati se o podizanju, čuvanju, vaspitanju i
obrazovanju djeteta. Ostala prava i dužnosti roditelji zadržavaju. Roditelji su dužni starati se o
zastupanju, izdržavanju i imovini djeteta. Mađutim, pravo i obaveza roditelja na zastupanje djeteta ostaje
samo u važnijim, a ne i u redovnim poslovima.

Roditelji u načelu imaju i pravom održavanja ličnih odnosa. Oni se neće dozvoliti samo ako bi to bilo
štetno za dalji razvoj djeteta. Održavanje ličnih kontakata može se odrediti i naknadno, kada otpadnu
razlozi zbog kojih su bili zabranjeni.

U uporednom pravu u slučaju izricanja ove mjere dijete se povjerava na staranje drugoj porodici
(njemačko, američko pravo), odnosno u državnu instituciju (američko pravo), odnosno smješta se na
odgovarajući način (švicarsko pravo).

Prestanak. Po izvršenju ovog rješenja, za organ starateljstva nastaje obaveza da u saradnji sa roditeljima
nastoji otkloniti uzrok izricanja mjere, kako bi se dijete što prije vratilo roditeljima. Ukoliko se u tome
uspije, roditelji mogu tražiti vraćanje djeteta.

41
4.3. Mjere radi zaštite imovinskih prava djeteta

Organ starateljstva može zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta, a od
suda može tražiti određivanje dvaju mjera: mjere osiguranja na imovini roditelja i donošenje odluke o
stavljanju roditelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom u položaj staraoca. Dakle, organ
starateljstva nadležan je za izricanje prve mjere, a za ostale 2 nadležan je sud.

Zahtijevanje polaganja računa o upravljanju imovinom djeteta. Ovu preventivnu mjeru organ
starateljstva izriče i provodi onda kad okolnosti ukazuju na nepravilno upravljanje imovinom djeteta,
koje se još uvijek može otkloniti samo obavezivanjem roditelja da polože račun o upravljanju.

PZ normira da organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o
upravljanju imovinom djeteta (čl.101). U računu su roditelji obavezni prikazati stanje imovine djeteta,
prihode i rashode, svrhu korištenja prihoda dječije imovine, eventualno otuđenje i opterećenje imovine.

Obavezivanje roditelja na podnošenje računa o upravljanju normirano je i u dijelu uporednog prava

(švicarsko, austrijsko pravo).

Određivanje mjera osiguranja na imovini roditelja. Kad su interesi djeteta ugroženi u većoj mjeri nego
kod izricanja prethodne mjere, odnosno kad na osnovu podnesenih računa o upravljanju dječijom
imovinom utvrdi veći stepen povrede interesa djeteta, organ starateljstva može tražiti od suda da dozvoli
osiguranje na imovini roditelja (čl.101/2). Sud će mjere osiguranja odrediti kada su roditelji pričinili štetu
na dječijoj imovini, kad su otuđili ili opteretili imovinu djeteta bez odobrenja organa starateljstva ili to
nisu učinili radi zadovoljenja potreba djeteta.

Kao sredstva osiguranja Zakon o izvršnom postupku normira založno pravo na nekretnine, prethodne
mjere i privremene mjere.

Stavljanje roditelja u položaj staraoca. Izricanje ove mjere organ starateljstva će tražiti onda kad
prethodne dvije ne mogu osigurati zaštitu imovinskih prava i interesa djeteta. Odluku o stavljanju
roditelja u položaj staraoca donosi sud u vanparničnom postupku.

Provođenje ove mjere je u nadležnosti organa starateljstva, koji štiti imovinske interese i prava djeteta na
isti način kako se to čini prema štićeniku u odnosu na staraoca. Tako je on obavezan prvenstveno
imenovati komisiju koja će izvršiti popis i procjenu dječije imovine u prisustvu roditelja. Osim toga,
obavezan je ispitati izvještaj i račun o upravljanju imovinom djeteta koji je roditelj obavezan podnijeti
svake godine, kao i uvijek kada to zatraži organ starateljstva. Za sve poslove koji prelaze okvire
redovnog poslovanja, roditelji moraju imati odobrenje ovog organa.

5. ODUZIMANJE RODITELJSKOG PRAVA

5.1. Razlozi za oduzimanje roditeljskog prava

PZ normira da će se roditeljsko pravo oduzeti roditelju koji zloupotrebljava roditeljsko pravo ili je dijete
napustio, ili je svojim ponašanjem očigledno pokazao da se ne brine o djetetu, ili grubo zanemaruje svoje
dužnosti.

Zloupotreba roditeljskog prava postoji kad roditelj ugrožava interes djeteta, odnosno kada mu nanosi
štetu, npr.ako zlostavlja dijete, kažnjava ga teškim kaznama, nagoni ga na teške poslove, na vršenje
krivičnih djela, opijanje, drogiranje, skitnju i prostituciju, ako kod djeteta razvija mržnju, nepoštivanje
tuđih prava i sloboda.

Napuštanje djeteta podrazumijeva prekid prostorne, fizičke veze sa djetetom a da za to ne postoje

opravdani razlozi.

42
Ako je roditelj svojim ponašanjem očito pokazao da se ne brine o djetetu, roditeljsko pravo će se takođe
oduzeti. Pri tom nije važno da li dijete živi sa tim roditeljem, bitno je samo da se on prema djetetu
ponaša kao prema strancu, kao prema osobi prema kojoj nema nikakvih obaveza.

Mjera oduzimanja roditeljskog prava se izriče i u slučaju grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, što
znači da se traži ponašanje koje se može pripisati u krivicu roditelja. Da bi postojalo grubo
zanemarivanje, u pravilu je potrebno da se radi o postupcima koji se ponavljaju duže vrijeme, mada je
nekada dovoljna i samo jedna činjenica za izricanje ovakve kazne. Ovaj razlog postoji kad roditelj
ostavlja dijete bez hrane i vode, kada ne liječi bolesno dijete, kada dijete prepusti ulici i lošem društvu,
kad mu ne pruža pomoć u opasnosti.

U pogledu razloga izricanja ove mjere PZ BiH ima rješenje slično onome prihvaćenom u uporednom
pravu.

5.2. Nadležnost i postupak

Za donošenje odluke o oduzimanju roditeljskog prava nadležan je općinski sud, koji o tome odlučuje u
vanparničnom postupku. Mjesno nadležan je sud na čijem području dijete ima prebivalište, odnosno
boravište.

PZ na pokretanje postupka ovlašćuje samo organ starateljstva, koji je i obavezan pokrenuti postupak ako
na bilo koji način sazna da postoje zakonom predviđeni razlozi.

Organ starateljstva ima procesni položaj učesnika u postupku. On može biti pozvan i radi utvrđivanja
činjenica. U postupku se moraju saslušati roditelji, dok se maloljetnik saslušava samo ako je to
neophodno i ako nije štetno za njegovo duševno zdravlje.

Na osnovu utvrđenih činjenica, sud u postupku koji je hitan, donosi odluku o oduzimanju roditeljskog
prava jednom ili oba roditelja, bilo prema svoj djeci ili prema jednom djetetu.

U uporednom pravu ovu mjeru izriče u pravilu specijalizovani sud (sud za maloljetnike, omladinski sud
ili neki drugi nadležni sud), ili organ starateljstva. Ova mjera će se izreći samo ako se prethodnim blažim
mjerama nisu otklonili propusti na relaciji roditelj-dijete, ili je izvjesno da se ti propusti neće otkloniti.

5.3. Dejstvo oduzimanja roditeljskog prava

Od svih prava i obaveza, roditelju ostaje samo dužnost izdržavanja djeteta. Dijete se stavlja pod
starateljstvo ili može biti usvojeno, a da pritom nije potreban pristanak tog roditelja na nepotpuno
usvojenje. Također se dijete može dati na porodični smještaj ili povjeriti ustanovi. Ako je roditeljsko
pravo oduzeto samo jednom roditelju, dijete se može povjeriti drugom.

5.4. Vraćanje oduzetog roditeljskog prava

Zakonodavac reguliše mogućnost vraćanja roditeljskog prava kada prestanu razlozi zbog kojih je bilo
oduzeto. Pravo na pokretanje postupka pripada organu starateljstva i roditelju kome je roditeljsko pravo
bilo oduzeto. Sud je i u ovom postupku obavezan sarađivati sa organom starateljstva koji je najbolje
upoznat sa konkretnom situacijom.

6. PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

Ovo pravo prestaje smrću punoljetstvom, emancipacijom ili usvojenjem djeteta, te smrću djeteta ili
roditelja.

6.1. Prestanak roditeljskog prava punoljetstvom djeteta

43
Punoljetstvo u našem pravu nastupa sa navršenom 18-om godinom života. S punoljetstvom roditeljsko
pravo prestaje po sili zakona. Nakon prestanka roditeljskog prava ostaje samo obaveza izdržavanja
djeteta ako se dijete nakon punoljetstva nalazi na redovnom školovanju. Ona traje do navršene 26. godine
života djeteta, a može se produžiti i nakon toga ako školovanje u tom vremenu nije završeno iz
opravdanih razloga. Također, u slučaju nesposobnosti djeteta za rad, a ako dijete nema dovoljno
sredstava za život ili ih ne može ostvarivati iz svoje imovine, roditelji su ga dužni izdržavati sve dok traje
nesposobnost.

6.2. Prestanak roditeljskog prava emancipacijom djeteta

Emancipacija je zakonom utvrđeni način sticanja poslovne sposobnosti prije punoljetstva djeteta.
Potpuna emancipacija nastaje sklapanjem braka maloljetnika. Ovako emancipirani maloljetnik između
ostalog može samostalno vršiti i roditeljsko pravo prema djetetu koje dobije prije svog punoljetstva.

6.3. Prestanak roditeljskog prava usvojenjem

Zasnivanjem usvojenja prestaje roditeljsko pravo prirodnih roditelja i stiču ga usvojioci nad
usvojenikom. Kod potpunog usvojenja roditeljsko pravo se definitivno prenosi na usvojioce, a kod
nepotpunog se ono može raskidom usvojenja vratiti prirodnim roditeljima. U slučaju nepotpunog
usvojenja ne prestaju sva prava i dužnosti roditelja, a neka prava usvojioca se mogu ograničiti.

6.4. Prestanak roditeljskog prava smrću

Roditeljsko pravo u cjelini prestaje smrću maloljetnog djeteta ili smrću oba roditelja. Smrt samo jednog
roditelja ima za posljedicu prestanak samo njegovog, a ne i roditeljskog prava drugog roditelja. Iste
posljedice ima proglašavanje nestalog roditelja, odnosno djeteta umrlim. Ukoliko se utvrdi da je osoba
proglašena umrlom živa, roditeljsko pravo će se ponovo uspostaviti, osim ako je dijete u međuvremenu
postalo punoljetno.

7. PRODUŽENJE RODITELJSKOG PRAVA

Produženje roditeljskog prava je ustanova kojom se omogućava nastavljanje vršđenja roditeljskog prava i
nakon punoljetstva djeteta.

7.1. Razlozi za produženje

Do produženja roditeljskog prava dolazi ako dijete zbog fizičkog ili duševnog nedostatka nije sposobno
samo se starati o sebi, svojim pravima i interesima. Razlozi su isti kao i kod oduzimanja poslovne
sposobnosti. Duševni nedostatak postoji kada je dijete duševno bolesno, mentalno zaostalo ili je
nesposobno za rasuđivanje zbog drugih uzroka. Zbog fizičkih nedostataka roditeljsko pravo će se
produžiti samo ako se radi o težim oblicima zbog kojih je to lice zavisno od tuđe pomoći.

7.2. Nadležnost i postupak

Stvarno nadležan za produženje roditeljskog prava je opštinski sud, a odluka se donosi u vanparničnom
postupku. Mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu djeteta.

Prijedlog za produženje podnose roditelji ili organ strateljstva. Ako oba roditelja vrše roditeljsko pravo, a
jedan se protivi pokretanju postupka, moguće je da drugi roditelj sam podnese zahtjev.

PZ ne normira momenat pokretanja postupka, iz čega proizilazi da se postupak može pokrenuti i nakon
što dijete postane punoljetno, odnosno nakon što bude lišeno poslovne sposobnosti i stavljeno pod
starateljstvo. Na ovaj način je interes djeteta maksimalno zaštićen, ali se zanemaruje sigurnost pravnog
poretka: ne poštuje se stečena poslovna sposobnost djeteta i dozvoljava se ponovno uspostavljanje
roditeljskog prava koje je ex lege prestalo već punoljetstvom djeteta.

44
Postupak je hitan. Za vrijeme trajanja postupka licu nad kojim se produžava roditeljsko pravo organ
starateljstva imenuje posebnog staraoca, odnosno sud mu određuje privremenog zastupnika. Na ročište
sud poziva organ starateljstva i roditelje, obavezno ih saslušava, te pribavlja mišljenje o cjelishodnosti
produženja roditeljskog prava.

Stanje duševnog zdravlja i sposobnosti lica nad kojim treba da se produži roditeljsko pravo ocjenjuje
vještak medicinske struke.

7.3. Dejstvo produženja roditeljskog prava

Kako vršenje pojedinih prava i dužnosti roditelja zavisi od djetetove sposobnosti rasuđivanja, u odluci o
produženju roditeljskog prava treba utvrditi da li lice nad kojim je produženo roditeljsko pravo ima
položaj maloljetnika mlađeg ili starijeg od 15 godina.

Odluka djeluje erga omnes, tako da se pravosnažno rješenje dostavlja nadležnom organu radi upisa u
matičnu knjigu rođenih ili u zemljišne knjige. Na taj način se treća lica mogu informisati o statusu ovih
lica, od kojeg zavisi punovažnost pravnih poslova zaključenih sa njima.

7.4. Prestanak produženog roditeljskog prava

Produženo roditeljsko pravo prestaje odlukom suda. Postupak se vodi po istim pravilima kao i postupak
za produženje, isti subjekti su ovlašteni za njegovo pokretanje, s tim što se ovdje kao predlagač može
pojaviti i lice nad kojim je bilo produženo roditeljsko pravo.

Produženo roditeljsko pravo prestaje i prirodnim putem - smrću djeteta ili roditelja. Do prestanka dolazi i
u sluačju kada roditelj nije u stanju vršiti roditeljsko pravo. U oba slučaja dijete se stavlja pod
starateljstvo.

45
 DIO III
STARATELJSTVO

I – UVOD

1. POJAM I SVRHA STARATELJSTVA

Starateljstvo je posebna zaštita koju društvena zajednica pruža maloljetnoj djeci bez roditeljskog staranja
i punoljetnim licima koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućnosti sama se starati o svojoj ličnosti,
pravima i interesima. Lica čija se zaštita ostvaruje starateljstvom su:

1. Maloljetnici bez roditeljskog staranja;

2. Punoljetna lica koja nisu sposobna starati se o sebi, a kojima je oduzeta ili ograničena poslovna
sposobnost;
3. Punoljetna lica koja iz bilo kog razloga nisu u mogućnosti starati se o sebi. U ovom slučaju radi se o
spriječenosti poslovno sposobnog lica da se stara o svojim interesima.

Prema razlozima zbog kojih se lice stavlja pod starateljstvo, razlikuju se 3 vrste starateljstva:

1. Starateljstvo nad maloljetnim licima;

2. Starateljstvo nad punoljetnim licima kojima je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;
3. Starateljstvo u posebnim slučajevima.

U uporednom pravu uglavnom postoje iste ove vrste starateljstva. Međutim, u Njemačkoj je 1992.godine
izvršena reforma: umjesto starateljstva nad punoljetnim licima uvedena je nova, fleksibilnija ustanova
posebne vrste koja se razlikuje od starateljstva. Pored starateljstva nad maloljetnicima i ove nove
ustanove postoji i ustanova upravljanja koja je slična starateljstvu, ali je uža od njega. U švedskom pravu
je reformom iz 1988.godine umjesto starateljstva nad punoljetnim licima uveden novi tip proširenog
starateljstva pod nazivom upravljanje. U francuskom pravu zaštita se pruža putem nekoliko ustanova:
starateljstva u užem smislu, kuratorstva, zakonskog upravljanja, te sudske zaštite. Starateljstvo se od
ostalih oblika zaštite razlikuje po tome što je to režim kontinuiranog predstavljanja štićenika.

Za razliku od našeg prava, u dijelu uporednog prava postoji mogućnost izbora između različitih oblika
zaštite koja se pruža licima kojima je potrebna.

Svrha starateljstva je prvenstveno zaštita ličnosti štićenika, a tek nakon toga poklanja se pažnja i briga
zaštiti imovinskih interesa, odnosno imovine štićenika. Ako je štićenik maloljetno lice, u središtu pažnje
je njegova ličnost, a posebno zdravlje, vaspitanje, obrazovanje i osposobljavanje za samostalan život i
rad. Starateljstvo nad punoljetnim licima također ima za svrhu staranje o ličnosti štićenika, ali
istovremeno i otklanjanje uzroka zbog kojih mu je poslovna sposobnost oduzeta, odnosno ograničena, te
njegovo osposobljavanje za samostalan rad. Kod starateljstva za posebne slučajeve svrha starateljstva je
zaštita prava i interesa štićenika. Njegovu ličnost nije potrebno štititi, pošto je štićenik poslovno
sposobno lice.

2. UREĐENJE USTANOVE STARATELJSTVA U NAŠEM PRAVU

Ustanova starateljstva u našem pravu reguliše se u porodičnom zakonodavstvu. Zbog toga je starateljsko
pravo sastavni dio porodičnog prava kao pozitivnog prava, ali i kao dijela pravne nauke.

Subjekti ovog dijela porodičnog prava su fizička i pravna lica i to:

- lice koje se stavlja pod starateljstvo;
- organ starateljstva;
- staralac, koji se neposredno stara o štićeniku, a kojeg imenuje organ starateljstva.

46
Odredbe koje regulišu ustanovu starateljstva su uglavnom imperativne prirode. Ova ustanova je kod nas
regulisana Porodičnim zakonom, a kao dopunski izvori se pojavljuju Zakon o upravnom postupku
(ZUP), Zakon o obligacionim odnosima (ZOO), Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih
zemalja u određenim odnosima, te Zakon o socijalnoj zaštiti.

Ustanova starateljstva u našem pravu ima društveni karakter koji se ogleda u slijedećem:

- izbor i postavljanje staraoca vrši nadležni organ;

- radi osiguranja pravilnog staranja o štićeniku, organ starateljstva sarađuje sa subjektima koji su
uglavnom izvan štićenikove porodice;
- sredstva za finansiranje starateljstva osigurava država a ne porodica.

II – ORGAN STARATELJSTVA
1. STVARNA NADLEŽNOST

U uporednom pravu prema organu nadležnom za poslove starateljstva razlikuju se 3 sistema:

1. Sistem porodičnog starateljstva, koji se zasniva na shvatanju starateljstva kao porodičnopravne

ustanove, mada država ima mogućnost intervencije u ovoj oblasti (Francuska, Belgija, Španija,
države Južne Amerike);
2. Sudsko starateljstvo, gdje se poslovi starateljstva povjeravaju sudu, najčešće posebnom starateljskom
sudu čija je djelatnost više upravna nego sudska (Njemačka, Austrija, Italija, SAD, V.Britanija,
Poljska, Mađarska);
3. Administrativno starateljstvo, u kome je organ starateljstva upravni organ (neki švicarski kantoni,
Rumunija, Bugarska).

Osnovni zakon o starateljstvu (OZS) iz 1947.godine funkciju starateljstva povjerio je organima narodne
vlasti – narodnim odborima. OZS iz 1965.godine prenio je određenje ovog organa u nadležnost republika
i pokrajina, uz ograničenje da se za ovaj organ može odrediti samo organ uprave u okviru opštine, a ne i
sud. U BiH nije bio donesen zakon o organu starateljstva, tako da je i dalje funkcionisao organ određen
ranijim propisima – opštinski organ uprave i savjet za socijalnu zaštitu.

PZ BiH normira da poslove zaštite i pomoći porodici i druge poslove (odnosno poslove starateljstva) vrši
općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ako odlukom skupštine općine vršenje ovih
poslova nije povjereno drugom organu, organizaciji, odnosno zajednici. U općinama u kojima postoji
centar za socijalni rad, ovi poslovi se njemu povjeravaju.

PZ normira i mogućnost stvaranja stručnog tijela pri organu starateljstva, a čiji su članovi ljekar,
pedagog, psiholog, pravnik, socijalni radnik i drugi stručnjaci. Timski rad ovih stručnjaka trebao bi
doprinijeti unapređenju starateljstva.

2. MJESNA NADLEŽNOST

Mjesna nadležnost određuje se prema prebivalištu lica koje se treba staviti pod starateljstvo, a ako se ono
ne može ustanoviti, onda po njegovom boravištu u trenutku kad su se stekli uslovi za stavljanje pod
starateljstvo. Promjenom prebivališta štićenika mijenja se i nadležnost organa starateljstva, pa obaveze
preuzima organ starateljstva prema novom prebivalištu. U slučaju sukoba nadležnosti u vezi promjene
prebivališta, organ koji je bio nadležan do pokretanja postupka o sukobu nadležnosti dužan je nastaviti da
se stara o štićeniku do donošenja pravosnažnog rješenje u tom postupku.

Nadležnost organa starateljstva se ne mijenja dok se štićenik privremeno nalazi van područja tog organa,
zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite itd.

3. SARADNICI ORGANA STARATELJSTVA

47
Saradnja kao zakonom normirana obaveza organa starateljstva, predviđena je sa slijedećim subjektima:
organima DPZ, mjesnih zajednica i organizacija, pravosudnim i drugim državnim organima, kao i
pojedincima. Svi ovi subjekti pomažu organu starateljstva u otkrivanju slučajeva u kojima treba da se
otvori starateljstvo, kao i u pronalaženju lica podobnih i spremnih da se prihvate dužnosti staraoca.

4. NAČIN VRŠENJA STARATELJSTVA

Organ starateljstva poslove starateljstva može vršiti neposredno i posredno. O posrednom vršenju se
radi kada organ starateljstva štićenika povjerava staraocu, koji dužnost staranja obavlja pod nadzorom
ovog organa.

Neposredno vršenje starateljstva sastoji se u tome da organ starateljstva sam neposredno obavlja
dužnost staraoca, u slučajevima kada ne može pronaći i postaviti za staraoca podobno lice. U takvoj
situaciji organ starateljstva određuje jednog od svojih radnika, koji u ime organa obavlja poslove
staraoca.

Organ starateljstva se može odlučiti za neposredno vršenje pojedinih poslova i u slučaju kada je štićeniku
postavljen staralac, ako je to u interesu štićenika. U takvoj situaciji organ starateljstva može pojedine
poslove povjeriti stručnim licima da ih vrše u njegovo ime. Radi se o poslovima koje staralac nije u
stanju obavljati zbog nedovoljne stručnosti (npr.zastupanje u složenijim predmetima) ili fizičke
nemogućnosti (npr.staranje o imovini štićenika koja je izvan njegovog područja).

5. ZADACI I OVLAŠTENJA ORGANA STARATELJSTVA

5.1. Poslovi u oblasti starateljstva

Ovi poslovi organa starateljstva se mogu podijeliti u 3 grupe: neposredne poslove, poslove rukovođenja i
poslove nadzora i pomoći.

Neposredni su poslovi koje organ starateljstva obavlja kada neposredno vrši starateljstvo.

Poslove rukovođenja organ starateljstva obavlja u vezi sa otvaranjem starateljstva i postavljanjem

staraoca, te sa vršenjem i prestankom njegove funkcije. To su slijedeći poslovi:
1. Preduzimanje potrebnih mjera da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva;
2. Donošenje rješenja o stavljanju pod starateljstvo i postavljanju staraoca;
3. Davanje odobrenja staraocu za preduzimanje poslova za koje je zakonom propisano odobrenje organa
starateljstva;
4. Preduzimanje mjera da se imovina štićenika popiše, procijeni i preda staraocu na upravljanje;
5. Određivanje nagrade i naknade opravdanih troškova staraocu;
6. Vođenje evidencije i dokumentacije o štićenicima, preduzetim mjerama i o imovini štićenika;
7. Donošenje rješenja o prestanku starateljstva i prestanku dužnosti staraoca.

Poslovi nadzora i pomoći osiguravaju pravilno vršenje starateljske funkcije, odnosno preventivnu i
kurativnu zaštitu interesa štićenika. U ovoj grupi su:
1. Razmatranje izvješataja i računa o radu staraocai preduzimanje odgovarajućih mjera zaštite interesa
štićenika, te kontrola rada staraoca ličnim uvidom;
2. Preduzimanje mjera radi naknade štete koju je staralac prouzrokovao štićeniku;
3. Ispitivanje prigovora na rad staraoca i određivanje mjera koje će se preduzeti;
4. Nadzor nad privremenim smještajem maloljetnog štićenika u vaspitno-obrazovnu ili zdravstvenu
ustanovu ili kod lica kojem je povjeren na čuvanje i vaspitanje.

Ove poslove organ starateljstva obavlja primjenom pravila upravnog postupka i metoda stručnog
socijalnog rada. U svom radu postupa po odredbama Zakona o upravnom postupku, a PZ BiH predviđa i
mogućnost odstupanja od pravila upravnog postupka ukoliko je to u interesu štićenika, a time se neće
povrijediti prava trećih lica.

48
Pored pravnih, organ starateljstva u svom radu primjenjuje i vanpravne metode: koristi sve oblike
socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stručnog rada, kao i usluge socijalnih, zdravstvenih,
obrazovno-vaspitnih i drugih organizacija.

5.2. Poslovi u drugim oblastima porodičnog prava

U oblasti bračnog prava:

- davanje mišljenja u postupku izdavanja dozvole za sklapanje braka maloljetniku;
- pokretanje postupka za poništavanje braka zbog bračnosti, nesposobnosti za rasuđivanje, krvnog i
adoptivnog srodstva, maloljetstva i fiktivnog braka;
- provođenje postupka mirenja bračnih drugova.

U oblasti roditeljskog prava:

- vršenje opšteg nadzora nad izvršenjem roditeljskog prava preduzimanjem preventivnih i represivnih
mjera za zaštitu ličnih i imovinskih prava djeteta;
- učešće u postupku oduzimanja i produženja roditeljskog prava;
- učešće u postupku ostvarivanja zakonske obaveze izdržavanja;
- učešće u donošenju, odnosno donošenje odluke o povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje;
- odlučivanje o održavanju ličnih odnosa roditelja i djece i o prigovori na postupke roditelja;
- učešće u određivanju i izmjeni ličnog imena djeteta.

U oblasti usvojenja organ starateljstva je gotovo isključivo nadležan. Odlučuje o zasnivanju i prestanku
usvojenja, te vrši nadzor nad ostvarivanjem cilja usvojenja.

U vezi sa porodičnim smještajem djece organ starateljstva također učestvuje u njegovom zasnivanju,
nadzoru i prestanku.

III – STARALAC

1. POJAM STARAOCA

Staralac se definiše kao poslovno sposobno fizičko lice koje ima određena lična svojstva i sposobnosti,
postavljeno od organa starateljstva ili po sili zakona, a po svom prethodnom pristanku, da se pod
nadzorom organa starateljstva samostalno i savjesno stara o ličnosti, pravima, interesima i imovini
štićenika.

Dakle, prema ovoj definiciji za staraoca vrijedi slijedeće:

a) Staralac je fizičko lice koje ima poslovnu sposobnost, lična svojstva i sposobnosti za uspješno
obavljanje svoje funkcije. Pravno lice se ne može postaviti za staraoca. Odstupanje od ovog pravila
postoji u slučaju neposrednog vršenja starateljstva. Ipak, organ starateljstva u ovom slučaju određuje
svog radnika ili drugo lice koje će te poslove voditi u njegovo ime, tako da poslove staraoca i u
ovom slučaju obavlja fizičko lice. U uporednom pravu se za staraoca također postavlja fizičko lice, a
u dijelu uporednog prava u obavljanju poslova staraocu pomaže posebno tijelo, sastavljeno od više
lica (npr. u grčkom pravu – porodično vijeće sastavljeno od 6 najbližih srodnika).

b) Funkcija staraoca zasniva se na načelu dobrovoljnosti. Prema Porodičnom zakonu, za staraoca se

postavlja lice koje prethodno da svoj pristanak da bude staralac. Prema OZS-u iz 1947.godine,
starateljska dužnost shvatala se kao građanska dužnost, osim u slučaju zakonom normiranih razloga
za izuzeće od ove obaveze. U uporednom pravu uglavnom se normira obaveza određenih lica da
prihvate dužnost staraoca, osim ako postoji osnov za oslobođenje te dužnosti, odnosno razlog za
njeno odbijanje. Kao ovi razlozi navode se starost, bolest, prostorna udaljenost, profesija, izuzetna
porodična zauzetost, staranje o više svoje djece ili već postojeća dužnost staraoca. Staraoca postavlja
organ starateljstva, sa izuzetkom zavodskog staraoca koji rukovodi ustanovom za smještaj štićenika.

49
c) Staralac svoju funkciju vrši samostalno, ali pod nadzorom organa starateljstva. Za svoj rad staralac
odgovara administrativno, građanski i krivično. U dijelu uporednog prava samostalnost staraoca je
ograničena vršenjem nadzora od suda i mogućnošću da se uz staraoca imenuje i njegov zamjenik,
odnosno sustaralac (francusko, grčko, austrijsko pravo).

2. USLOVI ZA IZBOR STARAOCA

Uslovi se mogu podijeliti na pozitivno i negativno određene, prema tome da li se u zakonu zahtijeva
postojanje određenih svojstava na strani tog lica, ili se normiraju smetnje, tj.okolnosti koje kod njega ne
smiju postojati. Kao pozitivno određene uslove PZ normira lična svojstva i sposobnost za vršenje
dužnosti staraoca, te prethodni pristanak da bude staralac. Zakon predviđa da se za staraoca ne može
postaviti:

a) Lice kome je oduzeto roditeljsko pravo;

b) Lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;
c) Lice čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika, tj. koje ne pruža dovoljnu garanciju da će
štićenika vaspitati na način da postane društveno koristan član zajednice. Prva okolnost čini lice
posebno nepodobnim, odnosno nepodobnim samo u odnosu na štićenika čijim interesima su suprotni
njegovi interesi, dok druga okolnost znači opštu nepodobnost za staraoca.
d) Lice od koga se obzirom na njegovo ranije i sadašnje ponašanje, lična svojstva i odnose sa
štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca. Lična
svojstva i ponašanje predstavljaju opštu nepodobnost, a posebna (relativna) nepodobnost je
posljedica odnosa potencijalnog staraoca sa štićenikom i njegovim roditeljima.

Pri postavljanju staraoca organ starateljstva uzima u obzir i želje štićenika, ako ih je u stanju izraziti, kao
i želje njegovih bliskih srodnika. Ova želja se ne mora uvažiti, za razliku od rješenja starijih a i nekih
savremenih zakona. U pravu kraljevine Jugoslavije staraoca je određivao otac testamentom (tutela
testamentaria). Ako nije na taj način određen, postavljan je iz kruga bliskih srodnika (tutela legitima) ili
ga je određivao sud (tutela dativa) ako se nije mogao odrediti na prethodna 2 načina. U dijelu uporednog
prava (npr.francuskom) staralac se maloljetnom licu još uvijek određuje na ovaj način.

PZ pri postavljanju staraoca ne daje prednost srodnicima u odnosu na ostala lica, ali nema smetnji da se
za staraoca postavi štićenikov srodnik. Zakon normira i mogućnost da se isto lice postavi za staraoca više
štićenika, ako to nije u suprotnosti sa interesima pojedinih štićenika i ako staralac na to pristane.

3. VRSTE STARALACA

Prema broju štićenika razlikuju se individualni i kolektivni staralac. Individualni je staralac koji vrši tu
funkciju nad jednim štićenikom ili nad više štićenika kojima je za staraoca postavljen posebnim
rješenjima organa starateljstva.

Kolektivni staralac vrši starateljsku funkciju prema više štićenika između kojih postoji veza. Osnov je isti
za sve štićenike pa se starateljstvo vrši kao jedna cjelina. Kolektivni staralac se javlja u 2 oblika:
- Zavodski staralac vrši dužnost prema svim štićenicima smještenim u jednoj ustanovi. To je
rukovodilac ustanove koji vrši funkciju po sili zakona. Dužnost staraoca traje koliko i funkcija
rukovodioca ustanove. Ograničena je na staranje o ličnosti štićenika i o imovini koja se nalazi u
ustanovi. Za zaštitu ostale štićenikove imovine određuje se staralac imovine.
- Zajednički staralac obavlja starateljsku dužnost nad štićenicima koji imaju zajedničku, nepodijeljenu
imovinu.

Prema prirodi i obimu ovlaštenja razlikuju se matični, staralac imovine i naročiti staralac.

Matični staralac se postavlja svakom štićeniku, pa se može označiti i kao osnovni staralac. Pored njega,
može se imenovati i staralac imovine ili posebni staralac ili zavodski staralac, tako da je njegova osnovna
dužnost staranje o ličnosti štićenika.

50
Staralac imovine se postavlja pored matičnog, odnosno zavodskog staraoca samo ako postoji potreba za
tim. To je slučaj kada štićenik ima imovinu izvan nadležnosti organa starateljstva, odnosno ustanove u
koju je smješten.
Posebni (kolizioni ili naročiti) staralac postavlja se štićeniku onda kada između njega i staraoca nastane
sukob interesa u obliku spora ili pravnog posla.
Prema trajanju starateljske funkcije staraoci se mogu podijeliti na trajne (stalne) i privremene.
Trajni (stalni) je staralac koji se postavlja bez određivanja dužine trajanja funkcije. On ovu dužnost vrši
dok postoji potreba za starateljstvom ili do razrješenja od dužnosti.
Privremeni staralac se postavlja za određeno vrijeme licu koje učestvuje u postupku, a nije samo u stanju
zastupati svoje interese.

4. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO I POSTAVLJANJE STARAOCA

Postupak za stavljanje pod starateljstvo pokreće se i vodi po načelu oficijelnosti i hitnosti. Organ
starateljstva ga pokreće po službenoj dužnosti, odmah po saznanju za potrebu stavljanja pod starateljstvo.
Postupak se vodi po odredbama ZUP-a, ali organ starateljstva primjenjuje i metode stručnog rada,
pribavlja mišljenje odgovarajućih organizacija i stručnjaka, te sarađuje sa odgovarajućim organizacijama
i organima.

Organ starateljstva donosi rješenje o postavljanju staraoca, u kome određuje njegove dužnosti i obim
njegovih ovlaštenja, zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Organ starateljstva se može odlučiti i za
neposredno vršenje starateljstva.

Staralac vrši svoje obaveze u pogledu ličnosti štićenika nakon što rješenje o postavljanju staraoca postane
pravosnažno, a u pogledu štićenikove imovine nako što mu se ona preda na upravljanje. O stavljanju pod
starateljstvo organ starateljstva obavještava nadležnog matičara u roku od 15 dana od pravosnažnosti
rješenja. Ako štićenik ima nepokretnu imovinu, obavještava se i osnovni sud radi upisa starateljstva u
zemljišne knjige.

5. DUŽNOSTI STARAOCA

Staralac je dužan savjesno se starati o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravljanju
njegovom imovinom. Obavezan je pribavljati sredstva za izdržavanje štićenika, te podnositi izvještaj i
račun o radu.

5.1. Staranje o ličnosti štićenika

Ovo je najvažnija obaveza staraoca koja obuhvata brigu o zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, ako i svemu
drugom značajnom za štićenika. U nekim posebnim slučajevima starateljstva staralac nije dužan brinuti o
ličnosti štićenika. To je slučaj sa kolizionim i staraocem nad imovinom čiji je vlasnik nepoznat.

5.2. Staranje o imovini štićenika

O imovini staralac treba da se stara kao dobar roditelj. Mora je sačuvati od propadanja, uništenja i
umanjenja, odnosno ako postoji mogućnost trebalo bi i da je uveća. Da bi se izbjegli eventualni sporovi i
zloupotrebe, prije predaje štićenikove imovine staraocu na upravljanje vrši se njen popis i procjena.
Popis vrši komisija koju obrazuje organ starateljstva, u prisustvu staraoca, štićenika koji može shvatiti o
čemu se radi i držaoca štićenikove imovine. Vrijednost imovine određuje se prema njenom stanju u
vrijeme popisa.

Staralac samostalno preduzima poslove koji ne prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja
štićenikovom imovinom. Za sve poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja i poslovanja staralac
mora imati odobrenje organa starateljstva. Pri preduzimanju važnijeg posla, ako je to moguće, staralac je
dužan posavjetovati se sa štićenikom ako je ovaj u stanju razumjeti o čemu se radi, ali nije obavezan
uvažiti štićenikovo mišljenje. Staralac se stara o imovini koju štićenik nije stekao radom. Imovinom

51
stečenom radom štićenik samostalno raspolaže, pri čemu je dužan doprinositi za svoje izdržavanje,
vaspitanje i obrazovanje.

5.3. Zastupanje štićenika

Zakonski zastupnik štićenika je staralac, odnosno organ starateljstva. Ovlaštenja staraoca su znatno uža
od ovlaštenja roditelja, tako da je staralac samostalan samo onoliko koliko je to potrebno za uspješno
obavljanje poslova. Ovlaštenja staraoca u vezi sa zastupanjem zavise od vrste posla u kojem štićenik
učestvuje kao ugovorna strana. Ovi poslovi se mogu podijeliti u 3 grupe:

1. Poslovi koje staralac samostalno obavlja. Zakon ove poslove generalno određuje. Tako prema
čl.190 staralac samostalno vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom
štićenika.

2. Poslovi za koje je potrebno odobrenje organa starateljstva. Odobrenje organa starateljstva potrebno
je za obavljanje svih poslova koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom
imovinom. Pored ovog generalnog određenja, Zakon posebno navodi neke poslove koji se ne mogu
zaključiti bez ovog odobrenja. To su:
- otuđenje ili opterećenje nepokretne imovine štićenika;
- otuđenje iz imovine štićenika pokretnih stvari veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolaganje
imovinskim pravima veće vrijednosti;
- za odricanje od nasljedstva, legata ili odbijanje poklona;
- za preduzimanje drugih mjera određenih zakonom.

U postupku davanja odobrenja organ starateljstva se rukovodi interesom štićenika. Obaveza je organa
starateljstva da u rješenju kojim odobrava poslove raspolaganja i upravljanja štićenikovom imovinom
odredi namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu (čl.188/2 PZ).

Staralac samo uz prethodno odobrenje može zaključiti i pravni posao sa štićenikom, ukoliko je to u
interesu štićenika, međutim u tom slučaju se za zaključenje pravnog posla štićeniku postavlja poseban
staralac.

3. Poslovi u kojima staralac ne može zastupati štićenika. To su:

- poslovi koji su strogo vezani za ličnost štićenika – priznanje materinstva i očinstva, podnošenje
prijedloga maloljetnog lica za davanje dozvole za zaključenje braka, pravljenje testamenta;
- poslovi koji se odnose na njegovu imovinu a nanose mu očiglednu štetu – oprost duga, odricanje od
prava, obavezivanje štićenika kao jemca, pokloni iz štićenikove imovine;
- poslovi u kojima postoji kolizija štićenikovih i staraočevih interesa – spor ili neki pravni posao
između štićenika i staraoca, ili 2 štićenika istog staraoca. U ovim slučajevima se štićeniku postavlja
poseban kolizioni staralac.
Slična rješenja su i u uporednom pravu.

5.4. Pribavljanje sredstava za izdržavanje štićenika

Staralac nije obavezan iz svojih sredstava izdržavati štićenika, osim ako mu je on blizak srodnik kojeg je
po tom osnovu dužan izdržavati. Staralac je dužan koristiti izvore prihoda redoslijedom koji je zakon
odredio da bi se spriječilo umanjenje štićenikove imovine sve dotle dok se iz drugih izvora može
osigurati njegovo izdržavanje. Staralac ova sredstva osigurava slijedećim redoslijedom:
1. Iz prihoda štićenika, ako ih ima;
2. Od lica koja su obavezna izdržavati štićenika (srodnici i eventualno druga lica);
3. Iz ostale imovine štićenika, koja će se opteretiti ili otuđiti uz odobrenje organa starateljstva;
4. Iz sredstava dobijenih po osnovu socijalne zaštite;
5. Drugi izvori (pokloni, nagrade, naknada štete, stipendije i sl).

Svaki naredni izvor sredstava koristi se samo ako se iz prethodnog ne mogu osigurati dovoljna sredstva.

52
5.5. Podnošenje izvještaja i polaganje računa o radu

Staralac je dužan godišnje, kao i na zahtjev organa starateljstva, podnijeti organu starateljstva izvještaj i
položiti račun o svom radu. Izvještaj se podnosi pismeno ili usmeno na zapisnik, a mora sadržavati
podatke o mjerama preduzetim prema ličnosti i prema imovini štićenika u skladu sa dužnostima staraoca.
Što se tiče imovine, izvještaj mora sadržavati podatke o svim prihodima i rashodima u protekloj godini,
kao i konačnom stanju štićenikove imovine. Ovaj dio izvještaja mora biti dokumentovan, uz njega se
moraju priložiti računi, ugovori i druge isprave.

Po prestanku starateljstva staralac je dužan podnijeti konačni izvještaj i položiti račun o svom radu.

Pored prihvatanja izvještaja staraoca, organ starateljstva je dužan i povremeno, ličnim uvidom
kontrolisati kako staralac vrši svoje dužnosti prema štićeniku.

6. PRAVA STARAOCA

Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova, a postoji mogućnost i da dobije nagradu za svoj rad.

6.1. Pravo staraoca na naknadu opravdanih troškova

Staralac ima pravo od organa starateljstva tražiti naknadu opravdanih troškova koje je imao pri vršenju
svoje dužnosti. Organ starateljstva utvrđuje visinu troškova i odobrava njihovu isplatu iz štićenikovih
prihoda, a ako bi ta isplata išla na štetu izdržavanja štićenika, troškovi padaju na teret sredstava općine.
Ukoliko staralac ne uspije na ovaj način naplatiti troškove, svoje pravo može ostvariti sudskim putem.

6.2. Mogućnost određivanja nagrade staraocu

Staralac svoju dužnost po pravilu vrši bez nagrade. Međutim, zakon ostavlja mogućnost da organ
starateljstva nagradi staraoca za posebno zalaganje i isticanje u vršenju dužnosti. Visinu nagrade određuje
organ starateljstva, a ona se isplaćuje iz istih sredstava kao i naknada troškova.

7. PRIGOVOR NA RAD STARAOCA

Mogućnost ulaganja prigovora na rad staraoca i organa starateljstva je jedno odsredstava za sprečavanje
nesavjesnog postupanja i nastanka štetnih posljedica za štićenika. Prigovor mogu podnijeti štićenik koji
je u stanju to učiniti, njegovi srodnici, pravosudni organi, zainteresovani organi i organizacije, kao i svaki
građanin. Prigovor na rad staraoca podnosi se organu starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva
drugostepenom upravnom organu za poslove starateljstva. Ukoliko je prigovor na rad staraoca opravdan,
organ starateljstva određuje mjere koje će se preduzeti. U drugom slučaju, drugostepeni organ će organu
starateljstva dati uputu kako da postupi, a ovaj će sam odlučiti koje mjere će poduzeti, uz obavezu da o
tome obavještava drugostepeni organ.

8. MJERE ZA OSIGURANJE ŠTIĆENIKOVE IMOVINE

Za osiguranje štićenikove imovine organ starateljstva može poduzeti slijedeće mjere: zalog na pokretnim
stvarima, nekretninama i pravima, te jemstvo trećeg lica koje se obavezuje da će štićeniku nadoknaditi
štetu ako to ne učini staralac.

Pored ovih, mogu se primijeniti i mjere normirane Zakonom o izvršnom postupku (ZIP). Njih može
odrediti samo sud, a to su pravo na nekretninu, prethodne mjere i privremene mjere. Prije pokretanja, kao
i u toku sudskog postupka može se odrediti samo privremena mjera, a ostale 2 tek na osnovu donesene
sudske odluke. Kao privremene mjere sud može odrediti naročito: zabranu dužniku (staraocu) da
raspolaže pokretnim i nepokretnim stvarima i pravima, zabranu dužnikovom (staraočevom) dužniku da
mu isplati potraživanje ili preda stvari i sl.

9. ODGOVORNOST STARAOCA

53
Staralac za svoj rad odgovara građanski, krivično i administrativno.

9.1. Građanska odgovornost staraoca

Staralac odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u obavljanju dužnosti staraoca. Dakle, odgovara samo
ako oštećeni (štićenik) dokaže njegovu krivicu. Drugačije rješenje bi moglo dovesti do toga da lice
pozvano da preuzme dužnost staraoca odbije tu dužnost upravo zbog odgovornosti koja bi
podrazumijevala da je kriv ako ne dokaže suprotno.

Organ starateljstva u postupku naknade utvrđuje štetu i poziva staraoca da je u određenom roku
nadoknadi. Ukoliko ovaj to ne uradi, organ starateljstva neposredno nadoknađuje štetu štićeniku. Nakon
toga može sudski tražiti od staraoca naknadu isplaćenog iznosa, ali samo ako je staralac štetu počinio
namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Staralac odgovara i za štetu koju štićenik prouzrokuje trećim licima, osim ako dokaže da je vršio nadzor
na koji je bio obavezan ili da bi šteta nastala bez obzira na vršenje nadzora.

9.2. Krivična odgovornost staraoca

Staralac krivično odgovara ako:

- zlostavlja maloljetnog štićenika;
- zapusti štićenika grubim zanemarivanjem svoje dužnosti zbrinjavanja i vaspitanja;
- prinuđava maloljetnog štićenika na pretjeran rad, rad koji ne odgovara njegovom uzrastu ili
prosjačenje;
- iz koristoljublja navodi štićenika na druge radnje koje su štetne za njegov razvoj.

9.3. Administrativna odgovornost staraoca

Prema staraocu se mogu preduzeti i druge mjere normirane ZUP-om (npr.smjenjivanje), kao i mjere
predviđene Zakonom o prekršajima za slučaj da staralac u vršenju dužnosti učini prekršaj.

10. PRESTANAK DUŽNOSTI STARAOCA

Prema porodičnom zakonu dužnost staraoca prestaje u 4 slučaja: smrću, razrješenjem po službenoj
dužnosti, razrješenjem po zahtjevu staraoca i prestankom starateljstva.

10.1. Smrt staraoca

Staralac je izabran da tu funkciju vrši lično. Zbog toga njegovom smrću ova funkcija prestaje i ne može
se prenijeti na nasljednike. Organ starateljstva je u ovakvom slučaju dužan bez odlaganja preduzeti mjere
zaštite interesa štićenika do postavljanja novog staraoca.

10.2. Razrješenje staraoca po službenoj dužnosti

Organ starateljstva razrješava staraoca dužnosti ako utvrdi da je u vršenju svoje funkcije nemaran, da
zlouopotrebljava ovlaštenja, da se njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika, ili ako smatra da bi za
štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac.

10.3. Razrješenje po zahtjevu staraoca

Organ starateljstva je dužan staraoca razriješiti dužnosti na njegov zahtjev, bez ispitivanja razloga za to.
Odluku o tome mora donijeti u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Ovo vrijeme osigurava
interese staraoca, koji neće morati čekati duže, ali i štićenika jer će u međuvremenu biti pronađen drugi
način njegove zaštite.

10.4. Prestanak starateljstva

54
Po prestanku potrebe za starateljstvom, organ starateljstva donosi rješenje o prestanku starateljstva i
razrješenju staraoca dužnosti. U tom slučaju staralac je dužan podnijeti konačni izvještaj o svom radu i
stanju štićenikove imovine, te predati svu imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili
usvojiocu. Predaja imovine vrši se u prisustvu staraoca, štićenika odnosno roditelja ili usvojioca, te
predstavnika organa starateljstva.

IV – STARATELJSTVO NAD MALOLJETNIM LICIMA

Ustanovom starateljstva nadležni organ preuzima staranje o meloljetnoj djeci onda kada roditelji nad
njima ne vrše roditeljsko pravo.

1. RAZLOZI ZA STAVLJANJE POD STARATELJSTVO

PZ normira da se pod starateljstvo stavlja maloljetno lice:

a) Čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od 1 godine;
b) Čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo;
c) Čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost, ili je još nisu stekli, ili im je ograničena;
d) Čiji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece;
e) Čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti redovno se starati o svom djetetu, a nisu ga povjerili na
čuvanje i vaspitanje licu z akoje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca.

U uporednom pravu starateljstvo predstavlja oblik zaštite ne samo za djecu bez roditelja ili roditeljskog
staranja, već i za djecu koja imaju roditelje i kojoj se upravo roditelji postavljaju za staraoce umjesto da
nad njima vrše roditeljsko pravo. To posebno važi za djecu rođenu van braka. Roditeljsko pravo znači
obavezu i pravo brinuti se o djetetovim ličnim potrebama i poslovima uopšte, dok se pod starateljstvom
podrazumijeva upravljanje imovinom djeteta i njegovo zastupanje u predmetima ekonomske prirode.
Starateljstvo koje vrši roditelj ostaje i nakon prestanka roditeljskog staranja nad maloljetnikom koji je
sklopio brak.

2. DUŽNOSTI STARAOCA MALOLJETNOG ŠTIĆENIKA

2.1. Staranje o ličnosti štićenika

PZ normira da je staralac maloljetnog štićenika dužan kao roditelj starati se o njegovoj ličnosti, a
posebno o njegovom zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad.

Najvažnija obaveza je staranje o zdravlju štićenika, u okviru čega je staralac dužan preduzeti sve
preventivne, kao i mjere liječenja.

Staralac je obavezan osigurati vaspitanje i obrazovanje maloljetnog štićenika, uz pomoć organa

starateljstva.

Zaštita štićenika osigurava se time što staralac za poduzimanje važnijih mjera mora dobiti odobrenje
organa starateljstva. Bez ovog odobrenja ne može poduzeti slijedeće mjere:
- smjestiti maloljetnika u vaspitno-obrazovnu ustanovu i dati ga nekom drugom licu na čuvanje i
vaspitanje;
- prekinuti školovanje maloljetnika i promijeniti vrstu škole;
- donijeti odluku o izboru, vršenju i promjeni zanimanja maloljetnika;
- preduzimati druge mjere u pogledu ličnosti maloljetnika određene zakonom.

Što se tiče smještaja maloljetnog štićenika, staralac ga nije obavezan primiti u svoju porodicu, već se on
može smjestiti kod drugog lica ili u odgovarajuću ustanovu, ali odluku o tome donosi organ starateljstva.
Staralac je i nakon takvog smještaja dužan starati se o štićeniku i kontaktirati sa licem ili ustanovom u
kojoj se štićenik nalazi. Ustanova ili lice kome je maloljetnik povjeren na čuvanje i vaspitanje su

55
obavezni obavještavati staraoca i organ starateljstva o svim važnijim promjenama vezanim za život,
zdravlje, vaspitanje i obrazovanje štićenika. Oni se ne mogu osloboditi dužnosti čuvanja maloljetnog
štićenika bez prethodne saglasnosti staraoca, odnosno organa starateljstva.

2.2. Zastupanje štićenika

Za zastupanje maloljetnog štićenika važi sve što je rečeno za zastupanje štićenika uopće. Maloljetni
štićenik koji je navršio 15 godina može sam, bez odobrenja staraoca zasnovati radni odnos i raspolagati
zaradom, pri čemu je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje.

3. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA

Punoljetstvo maloljetnog štićenika. Dostizanjem punoljetstva maloljetnik stiče poslovnu sposobnost i

prestaje potreba za starateljstvom. Ako i nakon punoljetstva štićenik nije sposoban preuzeti brigu o sebi,
organ starateljstva mu produžava pružati odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite. Nad ovakvim
licem prestaje starateljstvo po osnovu maloljetstva, a otvara se starateljstvo nad punoljetnim licem kome
je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

Zaključenje braka. Sklapanjem braka dolazi do emancipacije maloljetnika, čime prestaje potreba za
starateljstvom.

Usvojenje maloljetnog štićenika. Zaljučivanjem usvojenja zasniva se roditeljskopravni odnos, te

prestaje potreba za ustanovom starateljstva.

Prestanak razloga zbog kojeg je maloljetnik stavljen pod starateljstvo. Prestankom razloga za njegovo
postojanje, prestaje i starateljstvo, bez obzira o kom razlogu se radi.

Smrt maloljetnog štićenika. Smrću prestaje postojati subjekt prava zbog čije zaštite je otvoreno
starateljstvo.

4. POSLJEDICE PRESTANKA STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA

Po donošenju rješenja o prestanku starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u određenom roku
podnese izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te preda imovinu na upravljanje štićeniku,
odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se vrši u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili
usvojica i predstavnika organa starateljstva.

V – STARATELJSTVO NAD LICIMA KOJIMA JE ODUZETA

POSLOVNA SPOSOBNOST

Punoljetno lice se može staviti pod starateljstvo tek nakon stupanja na snagu odluke kojom mu se
oduzima ili ograničava poslovna sposobnost. U savremenom uporednom pravu uvode se ustanove koje u
manjoj mjeri nego starateljstvo ograničavaju poslovnu sposobnost lica kome se pruža zaštita, tako da ono
ima veći stepen slobode u odlučivanju. Zaštita se odnosi samo na određeni krug poslova, a samo izuzetno
može obuhvatiti sve poslove ovog lica. U dijelu uporednog prava stavljanju pod starateljstvo prethodi
sudska interdikcija, odnosno proglašenje lica nesposobnim (italijansko, grčko, tursko pravo). U
francuskom pravu pretpostavke za otvaranje starateljstva su: zahtjev za njegovo otvaranje, promjena
ličnih sposobnosti koja zahtijeva stalno predstavljanje bolesnika, te potvrda psihijatra.

1. ODUZIMANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

1.1. Razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti

PZ kao razlog normira nesposobnost lica da se samo brine o sebi, svojim pravima i interesima (čl.13).
Ovo rješenje težište stavlja na posljedicu, pa ne navodi uzroke koji dovode do nje. Zakon o

56
vanparničnom postupku pored posljedice navodi i uzrok, tj.nesposobnost za rasuđivanje. Međutim, i
sama nesposobnost za rasuđivanje moež biti posljedica različitih uzroka koji se ne navode.

Do potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti doći će kada je lice nesposobno starati se o sebi, a do
djelimičnog kada postoji blaži stepen nesposobnosti, kada se ugrožavaju vlastita i tuđa prava i interesi.
Do potpunog ili djelimičnog oduzimanja poslovne sposobnosti mogu dovesti: duševna bolest ili duševna
nerazvijenost; alkoholizam i narkomanija; senilnost i drugi razlozi (rasipništvo se navodi u teoriji, mada
u praksi rijetko dovodi do oduzimanja poslovne sposobnosti; teška bolest ili više težih fizičkih
nedostataka može dovesti do oduzimanja poslovne sposobnosti).

U dijelu uporednog prava više se ne insistira na navođenju pojedinih razloga, već je težište na nastaloj
posljedici, odnosno promjeni u ponašanju i sposobnostima ovakvog lica. Pritom se veća uloga u
odlučivanju o režimu zaštite priznaje ljekarima-vještacima.

1.2. Postupak oduzimanja poslovne sposobnosti

O oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti odlučuje sud u vanparničnom postupku. Stvarno nadležan
za vođenje postupka je općinski sud, a mjesno nadležan sud na čijem području ima prebivalište, odnosno
boravište lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost. Postupak se mora završiti što prije, a
najkasnije 30 dana od prijema prijedloga. Prijedlog za pokretanje mogu podnijeti:
1. Organ starateljstva;
2. Javni tužilac;
3. Bračni drug;
4. Lica koja trajno žive u istom porodičnom domaćinstvu sa tim licem;
5. Lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ako može shvatiti značaj i pravne posljedice tog
prijedloga;
6. Druga lica ako je to predviđeno zakonom.
7. Sud može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti.

Sud je obavezan o pokretanju postupka obavijestiti organ nadležan za vođenje matičnih knjiga u kojima
je lice upisano, kao i organ zemljišno-knjižne evidencije ako budući štićenik ima nekretnine. Sud
obavještava i organ starateljstva koji tom licu, ako je potrebno, postavlja privremenog staraoca. Na sva
ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staralac lica kome se oduzima poslovna
sposobnost odnosno njegov privremeni zastupnik, organ starateljstva kao i samo lice prema kome se vodi
postupak, osim ako sud ocijeni da ono nije u stanju shvatiti značaj i pravne posljedice svog učešća u
postupku.

Lice prema kome se vodi postupak mora biti u prisustvu sudije pregledano od vještaka medicinske
struke, osim ako se pregled odvija u zdravstvenoj ustanovi. Sud na osnovu mišljenja vještaka može
odrediti da se lice privremeno, ali najduže 3 mjeseca smjesti u zdravstvenu ustanovu. Protiv ovog
rješenja dozvoljena je žalba.

Sud će kada utvrdi postojanje uslova, potpuno ili djelimično oduzeti poslovnu sposobnost licu prema
kome se vodi postupak. Donošenje rješenja o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti zbog
upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava sud može odložiti na 6-12 mjeseci, ako se može osnovano
očekivati da će se lice uzdržati od njihove dalje zloupotrebe ili ako se lice podvrgne liječenju u
zdravstvenoj ustanovi. Rješenje o odlaganju će se opozvati ako ovo lice nastavi sa zloupotrebom
alkohola ili drugih opojnih sredstava u vrijeme na koje se odlaže donošenje rješenja.

Rješenje o oduzimanju poslovne sposobnosti dostavlja se svim učesnicima u postupku, koji mogu uložiti
žalbu u roku od 3 dana od dana prijema rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja, osim ako sud iz
opravdanih razloga ne odluči drugačije. Prvostepeni sud žalbu sa spisima bez odlaganja dostavlja
drugostepenom sudu koji je dužan donijeti odluku u roku od 3 dana od prijema žalbe. Pravosnažno
rješenje dostavlja se organu nadležnom za vođenje matičnih knjiga i organu za vođenje zemljišnih knjiga
radi upisa u matične i zemljišne knjige.

2. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO

57
Pravosnažno rješenje sud bez odlaganja dostavlja organu starateljstva koji u roku od 30 dana od prijema
rješenja stavlja pod starateljstvo lice kome je oduzeta poslovna sposobnost. Nakon toga, ili istovremeno,
organ starateljstva donosi i odluku o postavljanju staraoca.

3. DUŽNOST STARAOCA LICA KOME JE ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST

Osim dužnosti koje su zajedničke za sve vrste starateljstva, staralac je dužan naročito se starati o ličnosti
štićenika i nastojati da se uzroci oduzimanja poslovne sposobnosti otklone. Staranje o ličnosti štićenika
uglavnom podrazumijeva staranje o njegovom smještaju, liječenju i osposobljavanju za samostalan život.
Težište je na liječenju, pošto takva obaveza postoji skoro uvijek.

Dužnosti staraoca zavise od stepena poslovne nesposobnosti štićenika. Staralac lica kome je potpuno
oduzeta poslovna sposobnost izjednačen je po pravima i dužnostima sa staraocem maloljetnika mlađeg
od 15 godina, dok je staralac lica kome je poslovna sposobnost djelimično oduzeta izjednačen sa
staraocem maloljetnika sa navršenih 15 godina života. U drugom slučaju organ starateljstva može
odrediti poslove koje štićenik može preduzimati samostalno. Takav štićenik može, ako je u stanju
shvatiti prirodu i značenje izjave, priznati vanbračno očinstvo i osporiti bračno očinstvo.

4. VRAĆANJE ODUZETE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Sud može u novom postupku donijeti rješenje o potpunom ili djelimičnom vraćanju poslovne
sposobnosti, kada prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta. Postupak se može
pokrenuti po službenoj dužnosti ili na prijedlog lica koja su ovlaštena predložiti oduzimanje poslovne
sposobnosti. Pravosnažno rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti sud dostavlja općinskoj službi
nadležnoj za vođenje matičnih knjiga i organu za vođenje zemljišnih knjiga, kako bi se ta promjena
evidentirala. Rješenje sud dostavlja i organu starateljstva, kako bi ovaj donio rješenje o prestanku
starateljstva.

5. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD LICEM KOME JE ODUZETA POSLOVNA

SPOSOBNOST

Ovo starateljstvo prestaje vraćanjem poslovne sposobnosti i smrću štićenika. Do prestanka vraćanjem
poslovne sposobnosti dolazi u trenutku kada postane pravosnažna sudska odluka donesena u
vanparničnom postupku, tako da je rješenje o prestanku starateljstva koje donosi organ starateljstva
deklarativne, a ne konstitutivne prirode. Konstitutivnog karaktera je sudsko rješenje. Ono stvara
promjene koje organ starateljstva svojim rješenjem samo deklariše. Organ starateljstva donosi i rješenje o
razrješenju dužnosti staraoca, nakon čega staralac u određenom roku podnosi izvještaj o svom radu i
stanju štićenikove imovine, te predaje svu imovinu na upravljanje bivšem štićeniku.

Smrću štićenika, odnosno njegovim proglašenjem umrlim, prestaje postojati subjekt zbog čije zaštite je
otvoreno starateljstvo. Posljedice prestanka ove vrste starateljstva su identične onima kod prestanka
starateljstva nad maloljetnim licima.

VI – STARATELJSTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE

Ovdje se starateljstvom pruža zaštita licima koja imaju poslovnu sposobnost, ali su faktički spriječena da
lično učestvuju u pojedinim poslovima i sporovima, odnosno onemogućena su za određeno vrijeme
samostalno djelovati. Pri postavljanju staralaca za posebne slučajeve organ starateljstva određuje obim
dužnosti i prava staraoca vodeći računa o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

1. STARALAC ODSUTNOM LICU

Odsutnom licu se postavlja staralac ukoliko je njegovo boravište nepoznato, a lice nije odredilo
zastupnika koji će štititi njegova prava i interese, i ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa

58
odsutnog ili drugih lica. Osim organa starateljstva, ovog staraoca može pod zakonom određenim
uslovima postaviti i organ pred kojim se vodi postupak u kojem je ovo lice stranka. O tome se mora bez
odlaganja obavijestiti organ starateljstva, koji ima ista ovlaštenja prema ovom staraocu kao i prema onom
kojeg je sam postavio.
U ime odsutnog lica staralac zaključuje pravne poslove sve vrijeme dok traje starateljstvo. Međutim,
ukoliko pravni posao o istom predmetu zaključe i staralac i odsutno lice, punovažnim se u teoriji smatra
onaj koji je ranije zaključen (prior tempore quotior iure).

Starateljstvo prestaje vraćanjem odsutnog lica, određenjem punomoćnika od strane ovog lica, smrću
odsutnog i saznanjem za njegovo prebivalište, odnosno boravište.

2. STARALAC NEPOZNATOM VLASNIKU IMOVINE

Ovdje se postavlja staralac za imovinu čiji je vlasnik nepoznat (a ne odsutan). Staraočeva obaveza traje
dok se ne utvrdi vlasnik i dok on ne preuzme svoju imovinu.

3. POSEBNI (KOLIZIONI) STARALAC

Posebni staralac postavlja se u slučaju kada se vodi spor ili kada treba da se zaključi pravni posao između
zakonskog zastupnika (roditelja, usvojioca, staraoca) i djeteta, odnosno štićenika. Dužnost kolizionog
staraoca se iscrpljuje okončanjem spora, odnosno zaključivanjem pravnog posla za koji je postavljen. U
slučaju spora ili pravnog posla među maloljetnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili
staranje, svakom od tih maloljetnika postavlja se poseban kolizioni staralac.

4. STARALAC NAD STRANIM DRŽAVLJANINOM

Organ starateljstva preduzima mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog državljanina samo za
određeni period, tj. za vrijeme dok organ države čiji je on državljanin ne preduzme odgovarajuće mjere.
Ova mogućnost postoji samo ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. O nastaloj potrebi
pružanja zaštite stranom državljaninu obavještava se organ starateljstva države čiji je državljanin, te će
starateljstvo nad stranim državljaninom prestati kada mu organ njegove države postavi staraoca.

5. STARALAC NA ZAHTJEV

Ovdje sam budući štićenik traži sebi postavljanje staraoca zbog bolesti, starosti ili drugih opravdanih
razloga. Organ starateljstva će tom zahtjevu udovoljiti samo ako postoje opravdani razlozi koji ovo lice
onemogućavaju da se brine o sebi. Pri određivanju obima ovlaštenja i prava staraoca, organ starateljstva
se rukovodi zahtjevom štićenika.

6. OSTALI SLUČAJEVI STARATELJSTVA

Staralac teško bolesnom i nemoćnom licu postaviće se ako to lice nije lišeno poslovne sposobnosti i po
tom osnovu već stavljeno pod starateljstvo, niti je imenovalo punomoćnika.

Staralac začetka postavlja se sa ciljem zaštite interesa nasciturusa (začetog djeteta) kome se priznaju
određena prava. Tako nasciturus ukoliko se živ rodi može biti zakonski nasljednik, a može mu biti
priznato i vanbračno očinstvo.

Staralac lica koje izdržava kaznu lišenja slobode postavlja se ako postoji potreba zaštite interesa ovog
lica, a lice nije samo odredilo punomoćnika da ga zastupa. Licu lišenom slobode postavlja se staralac radi
zaključivanja pravnih poslova ili vođenje sudskog postupka. Njegova dužnost traje do izvršenja zadatka
zbog kojeg je postavljen ili dok lice ne odredi punomoćnika.

Staralac umrlom licu postavlja se kad je potrebno zaštititi interese umrlog. Razlog može biti sudski
postupak za utvrđivanje očinstva pokrenut protiv lica koje nema nasljednike.

59
Postavljanje staraoca od suda normirano je i propisima izvan porodičnog prava. Zakon o nasljeđivanju
normira mogućnost postavljanja staraoca nasljedniku nepoznatog prebivališta, nerođenom djetetu,
ostavini koja je na zahtjev povjerilaca odvojena od imovine nasljednika. Zakon o vanparničnom
postupku reguliše postavljanje staraoca nestalom licu u postupku proglašenja nestalog umrlim. Zakon o
parničnom postupku i ZUP normiraju mogućnost da sud pred kojim se vodi postupak postavi staraoca
licu protiv kojeg se postupak vodi. ZIP predviđa da sud bez odlaganja postavlja privremenog staraoca
stranki koja umre tokom izvršnog postupka ili čiji zakonski zastupnik umre, a ako joj nasljednici nisu
poznati ili nije poznato njihovo boravište.

60
61
 DIO IV
IZDRŽAVANJE

I – UVOD

1. O OBAVEZI IZDRŽAVANJA UOPĆE

Zakonsko izdržavanje je pravo i dužnost članova porodice, koje zakon obavezuje da osiguraju redovna
davanja za podmirenje egzistencijalnih, ali i drugih potreba licima koja to nisu u stanju sama učiniti.
Međusobno izdržavanje postoji između roditelja i djece i drugih srodnika, te između bračnih i vanbračnih
drugova.

Izdržavanje se određuje prema potrebama izdržavanog lica i mogućnostima davaoca izdržavanja. (čl.11
PZ BiH) Kada se međusobno izdržavanje ne može ostvariti, dužnost je društvene zajednice da pod
zakonom određenim uslovima osigura sredstva neophodna za izdržavanje. (čl.229 PZ BiH)

2. OBILJEŽJA OBAVEZE IZDRŽAVANJA

Obilježja koja određuju pravnu prirodu obaveze izdržavanja su:

- obaveza izdržavanja je zakonska obaveza. Izvor izdržavanja je zakon. Izdržavanje postoji između
bračnih i vanbračnih drugova, roditelja i djece, srodnika po krvi prave linije i braće i sestara, srodnika
po usvojenju, te očuha i maćehe i pastorčadi kao srodnika po tazbini.
- strogo je lične prirode. Primalac izdržavanja pravo koje mu pripada ne može prenositi pravnim
poslovima, ni inter vivos niti mortis causa.
- obaveza izdržavanja je imperativnog karaktera. Na ovo ukazuje čitav niz normativnih rješenja:
može se dosuditi djetetu po službenoj dužnosti; sporazum stranaka ne veže sud, ali ga on može
usvojiti kada odgovara interesima stranaka; stranke ne mogu mijenjati zakonom ustanovljene uslove;
organ starateljstva ima ingerencije u postupku izdržavanja, posebno da pokrene spor u ime djeteta
kada roditelj kod koga se dijete nalazi ne koristi to pravo bez opravdanih razloga; povjerilac se ne
može odreći prava na izdržavanje.
- pravo na zakonsko izdržavanje je nezastarivo. Izdržavanje je lično pravo imovinskog karaktera, te
kao i ostala lična prava ne može zastarjeti.
- daje se samo za budućnost. Izdržavanje se dosuđuje od dana podnošenja tužbe, tj.može se tražiti
samo za budućnost. Pretpostavlja se da tužilac u vremenu prije podnošenja tužbe nije ni imao potrebu
za izdržavanjem, pošto ga nije tražio. U pravu Norveške izdržavanje se dobiva retroaktivno – 3
godine unazad u odnosu na postavljeni zahtjev.
- isplaćeno izdržavanje se ne vraća. Mogućnost da lice koje je davalo izdržavanje dođe u situaciju da
se i samo pojavi sa zahtjevom za vlastitim izdržavanjem prema licu kojeg je izdržavalo, ne znači
zahtjev za vraćanje primljenog. To lice ostvaruje pravo na izdržavanje po drugom pravnom osnovu.
(npr. zahtjev roditelja za izdržavanje od djece koju je on nekada izdržavao).
- obaveza izdržavanja može se mijenjati. Zavisno od konkretne situacije izdržavanje se može povećati,
smanjiti ili ukinuti. Odlučujući faktori su potrebe povjerioca i mogućnosti dužnika izdržavanja.
- potraživanja iz izdržavanja imaju prednost naplate nad ostalim potraživanjima kod prinudnog
izvršenja. Plaća radnika može biti predmet izvršenja do ½, a u ostalim slučajevima prinudnog
izvršenja do 1/3.
- primanja iz zakonskog izdržavanja ne mogue se plijeniti u postupku prinudnog izvršenja. Ne
mogu se plijeniti kako dospjeli, tako i nedospjeli obroci. (čl.92 ZIP)

II – VRSTE IZDRŽAVANJA
1. IZDRŽAVANJE IZMEĐU RODITELJA I DJECE

1.1. Izdržavanje djece

62
Izdržavanje djece od roditelja predstavlja jedno od osnovnih prava djeteta koje nastaje u trenutku rođenja.
Ukoliko roditelji nisu u stanju ispuniti ovu obavezu, zakon predviđa obavezu drugih srodnika, a u slučaju
da ni oni nisu u mogućnosti doprinositi izdržavanju, predviđa se obaveza društvene zajednice da osigura
sredstva za izdržavanje (čl.253 PZ BiH).

Odredbe PZ o izdržavanju uglavnom se primjenjuju u slučaju nepotpune porodice, tj.faktičke odvojenosti

ili razvedenosti roditelja. Roditelji su dužni zajednički i sporazumno izdržavati djecu i oni se ne mogu
osloboditi te obaveze.

Obaveza izdržavanja postoji čak i kada prestane roditeljsko pravo, bilo punoljetstvom djeteta ili
oduzimanjem roditeljskog prava. Sva zakonodavstva, bez obzira na razlike u reguliranju pretpostavki za
izdržavanje, uvijek vode računa o mogućnostima roditelja i potrebama djece. PZ BiH traži od roditelja da
u izvršenju obaveze izdržavanja maloljetne djece iskoriste sve svoje mogućnosti. Naše zakonodavstvo ne
predviđa samo mogućnost obaveznog lica, nego i njegove sposobnosti. U teoriji je vrlo rašireno
mišljenje da zdrava osoba sposobna za rad ne može biti oslobođena obaveze izdržavanja, čak i kada je
nezaposlena.

Obaveza roditelja da izdržavaju djecu u pravilu prestaje sa punoljetstvom. Može se produžiti kada se
djeca nalaze na redovnom školovanju, do 26.godine života, osim ako u tom roku školovanje nije
završeno iz opravdanih razloga. Međutim, u ovom slučaju sud određuje izdržavanje prema
mogućnostima, a ne sposobnostima roditelja kao što je to slučaj kod izdržavanja maloljetne djece.

1.2. Izdržavanje roditelja

Djeca su dužna izdržavati svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život
ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine. (čl.234 PZ BiH) Zakon ne predviđa mogućnost da se dijete
oslobodi dužnosti izdržavanja, čak i u situaciji kada roditelj nije izvršavao dužnost prema djeci. Dužnosti
izdržavanja djeca će biti oslobođena samo u situaciji kada nisu u mogućnosti dati izdržavanje.

Uporedno pravo predviđa izvjesna ograničenja prava roditelja da ostvare izdržavanje od svoje djece.
Ograničenja su uglavnom vezana za ponašanje roditelja, npr.ukoliko roditelj nije izdržavao dijete iz
neopravdanih razloga ili mu je bilo oduzeto roditeljsko pravo (hrvatsko pravo).

2. IZDRŽAVANJE IZMEĐU OSTALIH SRODNIKA PO KRVI

Zakon predviđa i obavezu izdržavanja između ostalih srodnika u pravoj liniji, kao i između braće i
sestara te braće i sestara po ocu ili majci.

Obaveza izdržavanja između braće i sestara u smislu čl.237 PZ BiH postoji prema maloljetnoj braći i
sestrama, te punoljetnim koji nisu sposobni za rad, nemaju dovoljno sredstava za život niti ih mogu
ostvariti iz svoje imovine. Dužnost doprinošenja izdržavanju imaju kako punoljetna, tako i maloljetna
braća i sestre, u skladu sa mogućnostima. Pravo na izdržavanje ostvaruje se redoslijedom kojim se
srodnici pozivaju na nasljedstvo. Tako će obaveza braće i sestara npr, biti ispred obaveze djeda i babe,
ukoliko maloljetnik nema roditelja. Ako je više lica istog stepena srodstva obavezno na davanje
izdržavanja, obaveza se među njima raspoređuje srazmjerno njihovim mogućnostima (čl.238, st.2 PZ).

3. IZDRŽAVANJE SRODNIKA PO TAZBINI

Zakon predviđa obavezu međusobnog izdržavanja samo između očuha i maćehe sa jedne, i pastorčadi sa
druge strane. Obaveza očuha i maćehe postoji samo ukoliko pastorčad nemaju bližih srodnika koji su ih
po zakonu dužni izdržavati. Očuh i maćeha dužni su izdržavati pastorčad i nakon smrti roditelja djeteta,
ali samo u slučaju da je do smrti roditelja postojala porodična zajednica između pastoraka i očuha ili
maćehe.

S druge strane, zakon obavezuje pastorčad na izdržavanje očuha ili maćehe samo ako su oni duže
vremena izdržavali pastorčad i o njima se brinuli. Ova obaveza postoji i u slučaju kada očuh ili maćeha

63
imaju i vlastito dijete. Tada je obaveza pastorčadi i njihove djece zajednička, pa se izdržavanje dijeli
srazmjerno njihovim mogućnostima i sposobnostima.

4. IZDRŽAVANJE SRODNIKA PO USVOJENJU

Obaveza izdržavanja između usvojioca i usvojenika postoji bez obzira da li se radi o nepotpunom ili
potpunom usvojenju, a zasniva se na principu reciprociteta. Međutim, među njima postoje neke razlike.

Kod nepotpunog usvojenja obaveza izdržavanja postoji između usvojica i usvojenika i njegovih
potomaka. Obaveza ne postoji prema srodnicima usvojioca. Kod ovog usvojenja međusobna obaveza
izdržavanja između usvojenika i njegovih prirodnih srodnika se ne gasi već miruje.

Kod potpunog usvojenja obaveza izdržavanja postoji između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i
njegovih potomaka, identično obavezi izdržavanja između krvnih srodnika.

5. IZDRŽAVANJE BRAČNOG DRUGA

“Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a
nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga
srazmjerno njegovim mogućnostima”. (čl.239 PZ) Ova odredba normira izdržavanje bračnih drugova
tokom braka i nakon razvoda braka. Dakle, uslovi za ostvarenje izdržavanja su:
- da bračni drug nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine;
- da je nesposoban za rad ili se ne može zaposliti.

Obaveza izdržavanja bračnih drugova je obostrana, odnosno postoji u korist onog bračnog druga koji ne
može sebi osigurati sredstva za egzistenciju. Pitanje egzistencijalnih potreba je faktičko pitanje – mijenja
se od slučaja do slučaja ovisno o ličnosti na koju se odnose (npr. zdrava ili bolesna osoba i sl), kao i
objektivnih okolnosti (kriza ili prosperitet, rat ili mir itd). Zbog toga sud postojanje ovog uslova mora
utvrđivati u sklopu svih navedenih okolnosti.

U pravu niza evropskih zemalja intencija zakonodavca je da zaštiti standard bračnog druga nakon razvoda
braka, kako on ne bi bio lošiji nego u braku. Zbog toga se predviđa izdržavanje za prelazni period dok se
bračni drug okvalificira i zaposli, u slučaju dugog trajanja braka kada bračni drug ne može samostalno da
se izdržava zbog starosti, bolesti, brige o djeci itd. U drugim zakonima se kao osnovni kriteriji pri
određivanju izdržavanja navode potrebe povjerioca i mogućnosti dužnika izdržavanja, te trajanje braka
(Danska), finansijske potrebe, starost, bolest, mogućnost zarade (Holandija) itd.

PZ BiH je načelno odustao od krivice za razvod braka kao uvjeta od kojeg zavisi pravo na izdržavanje,
ali je normirao da pravo na izdržavanje ne ostvari bračni drug koji se “bez ozbiljnog povoda od strane
drugog bračnog druga grubo i nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev za
izdržavanje predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga” (čl.241). Formulacija ove odredbe je
elastična, pa sudu daje vrlo široka ovlaštenja da uskrati ili dosudi pravo na izdržavanje. Pod “očitom
nepravdom“ se najčešće podrazumijeva kratko trajanje braka, neuspostavljanje faktičke zajednice ili kada
se iz okolnosti slučaja može zaključiti da je brak i zaključen sa ciljem osiguranja imovinske koristi.

U uporednom pravu krivica za razvod braka se sve rjeđe nalazi među pretpostavkama zbog kojih se ne
može ostvariti pravo na izdržavanje.

Pored iznesenih uvjeta na strani bračnog druga povjerioca izdržavanja, Zakon predviđa još jedan na strani
dužnika izdržavanja. Prema čl.239 PZ BiH, “bračni drug… ima pravo na izdržavanje od svog bračnog
druga srazmjerno njegovim mogućnostima”. U pravilu se mogućnosti bračnog druga shvataju kao
stvarne materijalne mogućnosti.

Vrijeme postavljanja zahtjeva za izdržavanje je načelno najkasnije do zaključenja glavne rasprave u

brakorazvodnom postupku. Samo izuzetno, zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine nakon
prestanka braka, ali ako su uslovi za izdržavanje postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave i bez
prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje.

64
Prema čl.244 st.1 PZ BiH, sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog druga traje određeno
vrijeme, naročito u slučaju kad je brak trajao kraće vrijeme, ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti
da u dogledno vrijeme na drugi način osigura sredstva za život. Isti član u st.2 dozvoljava mogućnost
produženja obaveze izdržavanja u određenim, odnosno opravdanim slučajevima.

U dijelu uporednog prava (Danska, Holandija, Švedska) ne ograničava se trajanje izdržavanja, ali samo u
posebnim okolnostima. Zakonodavstvo Danske predviđa gornju granicu od 10 godina. U Holandiji se
razmatra mogućnost vremenskog ograničenja obaveze izdržavanja. U drugoj grupi zakonodavstava
vremenski se ograničava ova obaveza, npr. u Norveškoj 3 godine, Engleskoj 3-5 godina, Belgiji 3-6
mjeseci.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ukoliko su bračni drugovi kroz duži period odvojenog života
samostalno sticali sredstva za život, ili ako se utvrdi da bračni drug koji traži izdržavanje prestankom
braka koji je trajao kraće vrijeme nije doveden u teži materijalni položaj od onoga u kome se nalazio
prilikom stupanja u brak. (čl.243 PZ)

Izdržavanje bračnog druga iz nepostojećeg braka u našem pravu ne postoji, obzirom da ovakav brak ne
proizvodi nikakva dejstva. U slučaju poništenja braka, odnosi bračnih drugova rješavaju se analogno
kao kod razvoda braka, što se odnosi i na pravo izdržavanja. Normirana je mogućnost suda da odbije
zahtjev za izdržavanje ako bi ta obaveza predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog druga. Dakle, u
ovom slučaju izostavljeno je “grubo i nedolično ponašanje” kao razlog zbog kojeg sud može odbiti
zahtjev za izdržavanje.

“Pravo na izdržavanje prestaje ako razvedeni bračni drug ili bračni drug iz poništenog braka zaključi
novi brak, ili ako sud utvrdi da je postao nedostojan tog prava” (čl.245). U literaturi se nedostojnim
označava onaj ko kontinuirano oštećuje interese bivšeg bračnog druga, nanosi štetu njegovom zdravlju,
imovini i sl. Razlozi zbog kojih se jedno lice smatra nedostojnim su vođenje nečasnog i nemoralnog
života, te teški prestupi protiv davaoca izdržavanja. U pravu čitavog niza zemalja razlog prestanka
obaveze izdržavanja je postojanje vanbračne zajednice. Pored ovoga, izdržavanje prestaje i kada prestane
neka od pretpostavki za njegovo postojanje, odnosno kada se okolnosti promijene.

6. IZDRŽAVANJE VANBRAČNIH DRUGOVA

Vanbračna zajednica je u smislu čl.14 PZ BiH izjednačena sa brakom u pogledu prava na međusobno
izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa. Uslov za priznanje ovih dejstava vanbračne zajednice
jeste da je ona trajala duže vrijeme. Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 3 godine od
prestanka vanbračne zajednice. Irelevantno je da li vanbračni drugovi imaju djecu. Sud može odbiti
zahtjev za izdržavanje iz identičnih razloga kao kod braka. Također sud može odlučiti da obaveza
izdržavanja traje određeno vrijeme. Pravo prestaje iz istih razloga kao i kod izdržavanja nakon braka.

7. IZDRŽAVANJE MAJKE VANBRAČNOG DJETETA

Vanbračni otac je dužan doprinositi izdržavanju majke svog vanbračnog djeteta bez obzira na to da li je
vanbračna zajednica postojala ili ne. Dužan je srazmjerno svojim mogućnostima izdržavati majku 3
mjeseca prije i 12 mjeseci nakon porođaja, ako ona nema dovoljno sredstava za život (čl.250 PZ BiH).

III – ODREĐIVANJE IZDRŽAVANJA

Način određivanja izdržavanja normiran je u odredbama čl.251-258 PZ BiH. Prilikom utvrđivanja

potreba izdržavanog lica, zakon u čl.251 navodi činjenice o kojima sud mora voditi računa. To su:
- imovinske mogućnosti. Utvrđivanje imovinskog stanja izdržavanog lica značajno je za procjenu da li
sredstva za izdržavanje može ostvariti iz svoje imovine.
- sposobnost za rad. Nesposobnost se javlja kao posljedica bolesti, fizičkih nedostataka, opterećenosti
djecom.

65
- mogućnost zaposlenja. Kada je u pitanju izdržavanje bračnih drugova, cijeni se nešto uže nego kod
izdržavanja djece. Ne može se smatrati da bračni drug ima mogućnost zaposlenja kada mu se nudi
bilo kakav posao, odnosno posao koji ne odgovara njegovim kvalifikacijama.
- zdravstveno stanje. Nesumnjivo je da se ne mogu upoređivati potrebe zdrave i bolesne osobe.
Kada je u pitanju izdržavanje djece, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebu njegovog
školovanja.

Mogućnosti dužnika se utvrđuju na osnovu svih njegovih primanja i stvarne mogućnosti da stiče
povećanu zaradu, ne zanemarujući njegove potrebe, kao ni obaveze po osnovu izdržavanja.

Obaveza izdržavanja može se odnositi na više lica od strane jednog dužnika, ali je moguć i obrnut slučaj:
da više lica izdržava jedno (npr. izdržavanje roditelja od strane djece). U oba slučaja sud će odrediti
visinu alimentacije za svako lice posebno. Kada sud utvrdi da roditelji zajednički nisu u mogućnosti
podmirivati obaveze izdržavanja djeteta, zakon ga obavezuje da o tome obavijesti organ starateljstva radi
osiguravanja sredstava za izdržavanje djeteta.

Obveza izdržavanja je podložna izmjenama, obzirom na uslovljenost mogućnostima dužnika i potrebama

povjerioca izdržavanja. U smislu čl.257 PZ BiH, zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili
ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom.

Određivanje visine izdržavanja normirano je u čl.256 PZ BiH, prema kome će sud obavezati dužnika
izdržavanja koji se nalazi u radnom odnosu ili je korisnik penzije ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u
mjesečnim iznosima, na plaćanje izdržavanja u procentu od ličnog dohotka, penzije ili stalne novčane
rente. U slučaju da dužnik nema ovakva primanja, novčani iznos izdržavanja određuje se u procentu od
zagarantovanog ličnog dohotka. Zakon uređuje i granice procenata koji mogu biti dosuđeni. Procenat ne
može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti viši od
50%.

Zakon predviđa vrlo široka ovlaštenja organa starateljstva u domenu izdržavanja. Organ starateljstva u
smislu čl.256 PZ BiH u svojstvu punomoćnika u ime starih i iznemoglih lica, a uz njihovu prethodnu
saglasnost, može pokrenuti i voditi parnicu za ostvarenje prava na izdržavanje prema srodnicima koji su
po odredbama zakona dužni da ih izdržavaju. Organ starateljstva može i u ime maloljetnog djeteta
pokrenuti postupak za izdržavanje ili povećanje izdržavanja, kao i izvršni postupak, onda kada to pravo
bez opravdanih razloga ne koristi roditelj kod koga se dijete nalazi.

Organ starateljstva nastoji postići sporazum između roditelja o izdržavanju djeteta, odnosno o povećanju
doprinosa za izdržavanje. Organ starateljstva vodi evidenciju o izdržavanju djece i roditelja.

Tokom postupka za izdržavanje djece sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi
davanja izdržavanja. U postupku za izdržavanje ostalih lica, privremene mjere sud može dosuditi samo
na prijedlog lica koje izdržavanje traži. Da bi sud donio privremenu mjeru, moraju se učiniti vjerovatnim
činjenice od kojih zavisi pravo na izdržavanje.

Nakon okončanog postupka sud donosi presudu kojom obavezuje dužnika na izdržavanje. U presudi se
određuje rok u kome moraju biti isplaćeni dospjeli obroci. U presudi se određuje i vrijeme do koga se
redovno isplaćuju budući obroci izdržavanja. Ukoliko obavezano lice svoju obavezu ne izvršava
dobrovoljno, može se zatražiti prinudno izvršenje.

Predviđena je i krivično-pravna zaštita prava na izdržavanje. KZ predviđa sankcije za one koji

izbjegavaju obaveze izdržavanja. Činjenica neplaćanja sama po sebi ne predstavlja krivično djelo, već
ono postoji tek ako se sa umišljajem preduzimaju mjere i aktivnosti sa ciljem izbjegavanja ove obaveze.

66
67
 DIO V
IMOVINSKI ODNOSI

I – UVOD

Imovinski odnosi uspostavljaju se između bračnih drugova, vanbračnih drugova, te između roditelja i
djece. Tiču se imovine članova porodice, odgovornosti bračnih drugova za dugove prema trećim licima,
vraćanja poklona bračnih drugova, te troškova trudnoće i porođaja vanbračnog djeteta.

II – IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA

(nisam stigao obraditi, vidi u knjizi)

68