Slijedjenje Pravog Puta 1 Dio-Sejhul-Islam Ibn Tejmijje

2
Predgovor verifikacije
Zahvala pripada samo Allahu, Njega hvalimo, od Njega

pomoć i oprosta tražimo. Allahu se utječemo od zla nas samih i
naših zlih djela. Koga Allah uputi - njega niko u zabludu ne može
zavesti, a koga u zabludi ostavi - njega niko uputiti ne može.
Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Koji ortaka nema i
svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
"O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto
ne umirite osim kao muslimani!" (Sura Al Imran, 102)
"O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne
osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge
muškarce i žene rasijao! Bojte se Allaha, Čijim imenom jedni
druge molite, i čuvajte rodbinske veze! Allah doista nad vama
bdije!" (Sura En-Nisa, 1)
"O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo Istinu, On će vas za
vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti... A onaj
ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao postići će ono
što bude želio." (Sura El-Ahzab, 70-71)
A zatim: Najbolji govor je Allahov govor, a najbolja uputa je
Muhammedova  uputa, neka je na njega i na njegovu porodicu
selam i salavat. A najgora stvar je inovacija, svaka inovacija je
novotarija, svaka novotarija je zabluda a svaka zabluda vodi u
Vatru.
Potom: Ovo je knjiga ''Slijeđenje Pravog puta u
suprotstavljanju stanovnicima Vatre'' u novom ruhu kojeg stavljamo
pred one koji traže nauku poput dragocjenog dragulja, kako bi bila
oružje i neprobojni štit u suprotstavljanju stanovnicima Vatre.
Koliko je naroda koji su uništeni zbog toga što su se
poistovjetili sa zabludjelim narodima. Ovaj ummet nije daleko od
njemu sličnih, osim onih kojima se Allah smilovao. Ovo iz tog
razloga jer se veliki broj muškaraca i žena ovog ummeta
poistovjetio sa stanovnicima Vatre.
Mislim da to nije ni radi čega osim zbog njihovog
udaljavanja od vjere i zbog nepoznavanja blagog Šerijata njihovog
3
Gospodara. Ovo je hadis od Allahovog Poslanika  koji jasno
poput Sunca u sred bijela dana predočava stanje ovog ummeta,
majku i oca bih za njega žrtvovao, pa kaže:
"Vi ćete slijediti one koji su bili prije vas pedalj po pedalj,
lakat po lakat, pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi bi ih
slijedili. "Rekoše: "Allahov Poslaniče, jel jevreji i kršćani? "
Kaže: "A ko drugi." (Mutefequn alejhi)1
Ova knjiga ispred tebe, nije izostavila ni malo ni veliko, o
ovoj temi a da nije spomenuto u njoj. Ujedno predstavlja
jedinstvenu enciklopediju ove vrste. Kako i ne bi kada ju je napisao
učenjak Šejhul Islam Ibn Tejmijje – rahimehullah - Tako mi Allaha
osim Kojeg drugog boga nema, kada bi se svi učenjaci našeg
vremena sastavili da napišu ovakvu knjigu ne bi im pošlo za
rukom pa čak ni njenu polovicu. Pa uzmi je kao inoču siroticu, sa
njom ćeš se okititi dobrom naukom. Svoju biblioteku ćeš povećati
sa još jednim djelom od Šejhul Islama Ibn Tejmijje – rahimehullah.
1
Mutefequn alejhi je hadis oko čije su se vjerodostojnosti složili Buharija i Muslim.
4
Moje djelo u ovoj knjizi
1- Naveo sam kratku biografiju autora – rahimehullah –

da plemeniti čitalac spozna mjesto i položaj u nauci Šejhul-islama,
kao i pohvale velikana i učenih ljudi o njemu.
2- Označio sam Kur'anske ajete po brojevima i surama.
3- Pojasnio sam izvore Poslanikovih  hadisa u
skraćenoj verziji. Ponekada je bilo potrebno zbog same koristi
pojasniti ako se radi o hadisu koji je prenešen sa više lanaca, što
sam svakako naveo u podnapisu.
4- Pojasnio sam pravosnažnost svakog hadisa u
pogledu njegove vjerodostojnosti i slabosti. Pri tome sam se
pomagao mišljenjima učenjaka i shodno opšte poznatim pravilima
terminologije časnih hadisa.
5- Pojasnio sam čudne i manje poznate izraze. Na
pojedinim mjestima sam prokomentarisao mišljenja i stavove
učenjaka na što je ukazao i sam autor u ovoj knjizi. Pojasnio sam
sadržaj i obrazložio njihov cilj, povrh svega onoga što je Šejhul
Islam – rahimehullah – naveo.
Molim Allaha Veličanstvenog, Gospodara Arša
veličanstvenog da moje djelo učini iskreno radi Njegovog
Plemenitog Lica. Te da nam podari uspjeha u služenju sunnetu
Njegovog Poslanika El-Emina , kako bi se očistio od prljavština
koje su se zakačile za njega. Također Ga molim da nam podari
uspjeha u onome sa čime je On zadovoljan, i da mi oprosti u
onome što sam pogriješio u ovoj knjizi iz zaborava ili nehata. Onaj
ko u ovoj knjizi nađe dobra neka moli Allaha za mene, a ko nađe
nešto drugo neka od Allaha traži oprosta za mene. Neka je salavat
i selam na Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.
Hvala Allahu Gospdaru svih svjetova.
Napisao Ebu Malik – Fuad b. Ali Hafiz
Bejrut – 1. Šaban 1419 godine po hidžri plemenitog odabranika neka je na
njega salvat i selam.
Biografija Šejhul-islama Ibn Tejmijje rahimehullah
Njegovo ime: On je Ahmed b. Abdul Halim b. Abdus Selam

b. Abdullah b. Muhammed b. Hudr b. Ali b. Abdullah b. Tejmijje
Nemiri Harrani zatim Dimeški, Ebul Abbas Tekijju Din.
Rođenje: Rođen je u Harranu, u ponedjeljak desetog rebiul
evela, godine 661 h.
Njegovo odrastanje i život: Nakon što su tatari okupirali
države Šama, Ibn Tejmijje se zajedno sa svojim ocem preselio u
Damask i to 667 h. gdje je i odrastao.
Šejhul Islam je odrastao u lijepoj okolini, u okrilju svog oca,
koji je bio imam, veoma dobar i bogobojazan učenjak, pa se njegov
otac posvetio njegovom odgoju lijepo i naučno.
Zehebi govoreći o odgoju Šejhul Islama kaže: "Odgojen je u
potpunoj zaštiti i čednosti, robovanju i pobožnosti, umjerenosti u
odjevanju i hrani. Prisustvovao je dersovima i proslavama u
djetinjstvu. Raspravljao bi se sa velikanima tako da ih je znao sa
dokazima ušutkati. Izgovarao je riječi zbog čega su se čudili veliki
uglednici nauke u njegovom mjestu. Donosio je fetve a imao je
samo devetnaest godina čak i manje. Od tada se posvetio pisanju i
sakupljanju nauke. Posvetio se velikom radu, ali nakon što je
njegov otac umro, a bio je veliki imam i učenjak hanbelijskog
mezheba, Ibn Tejmijje se posvetio podučavanju i preuzeo na sebe
njegove obveze a bilo mu je samo dvadeset i jedna godina. Nakon
toga je postao poznat, a njegov udio u nauci se proširio."
Bezzar u "E'alamul Ilije" kaže: "Od ranog djetinstva je
iskorištavao vrijeme u trudu i radu."
Ibn Abdul Hadi u "Ukud derije" kaže: "Posvetio se pravu,
proučavao je arapski jezik kod Ibn Abdul Kavijja, pa ga je naučio.
Zatim se posvetio knjigama Sibevejha pa je naučio gramatiku.
Nakon toga se u potpunosti posvetio proučavanju tefsira, sve dok
nije dostigao vrhunac znanja u tefsiru. Savlado je nauku osnova
šerijatskog prava (usulu fikh) i drugo. Sve ovo je proučavao dok je
imao malo više od desetak godina. Stanovnici Damaska su bili
6
zapanjeni njegovom bistrinom, oštroumnošću i snagom moći
zapažanja i pamćenja..."
Zehebi, također, kaže: "Jako je čuvao namaz i post, pridavao
je veliku pažnju vjerskim odbredima u javnosti i tajnosti. Nikada
nije loše shvatao, na pretek je bio oštrouman, nije oskudijevao
znanjem jer je upravo on predstavljao more nauke. Sa vjerom se
nije izigravao, niti se isticao sa svojim stavovima, u odnosu na
druge učenjake, po svom hiru. "
Hafiz b. Hadžer El Askelani u "Biografiji Šejhul Islama" –
rahimehullah – kaže: "Njegov se otac iz Harrana preselio sa njim
šeststotina šezdeset i sedme godine. Uzeo je nauku Abdu Daima,
Kasima Erbelija, Muslima b. Allana, Ibn Ebu Omera, Fahra i
drugih. Također je i sam proučavao 'Sunnen' od Ebu Davuda
kojeg je prepisao sam svojom rukom, neke od njegovih dijelova je
zapamtio i provjeravao prenosioce i slabosti u hadisima."
Šejhul Islam je bio izvrstan imam, savršen alim. Svoj život je
uložio u posvećivanju nauci i pozivanju na nju. Njegova
preokupacija je bila širenje tevhida, pomaganje sunneta i njegovih
sljedbenika. Borio se protiv novotarija i onih koji su ih podržavali.
Upućivao je zalutale, tako da je Allah podario velikom broju
stvorenja da se okoriste od njegove nauke. Raspravljao se i
podučavao, pisao je različitim naučnim oblastima, tako da je
predstavljao čudo svog vremena.
Hafiz Mizijj o tome kaže: "Nisam vidio osobu njemu sličnu,
niti je on vidio sebi sličnog. A nisam nikoga vidio da je bio bolji u
poznavanju i slijeđenju Allahove Knjige i sunneta Njegovog
Poslanika s.a.w.s., od njega."
Ibn Dekik El-Id – rahimehullah – kaže: "Kada sam se susreo
sa Ibn Tejmijjom, vidio sam čovjeka između čijih su očiju bile sve
nauke. Uzimao je od njih što mu je trebalo a ostavljao šta je htio.''
7
Pohvale uleme Šejhul-islamu
Veliki broj ljudi među ulemom je pohvalio Šejhul Islama.

Kada bi smo htjeli da ih nabrojimo i nabrojimo ono što su rekli,
trebalo bi nam za to nekoliko tomova. Hafiz Ibn Nasiruddin
Dimeški Šafii je sakupio stavove nekolicine učenjaka koji su ga
nazvali Šejhom Islama, i koji su ga pohvalili. Ovo je naveo u svojoj
knjizi "Opširan odgovor onome ko tvrdi da je nevjernik onaj ko Ibn
Tejmijju nazove Šejhom Islama".
Mi ćemo sada navesti neke od pohvala uleme koje se
odnose na Šejhul Islama:
Ibn Abdul Hadi kaže: "Hafiz Fethuddin Ebul Feth b.
Sejjidinnas Je'amuri Misri, opisijući Šejhul Islama, kaže: "Ako
progovori o tefsiru on nosi njegovu zastavu. Ako iznese fetvu u
fikhu on spozna njegov cilj. Ako govori o hadisu on je od njegovih
nosilaca i prenosilaca. Ako predaje o sektama i vjerama biva viđen
kao da ne postoji niko od te sekte koji je bolje poznaje od njega niti
zna njene biti. U svakoj umjetnosti se ističe nad ostalim njenim
učenjacima. Oko nije vidjelo nikoga njemu sličnog, niti je njegovo
oko vidjelo njemu sličnu osobu...". "Ukud derije" str. 5, "Opširan
odgovor " str. 58, i "Zejlu tabekat hanabile" (2/390).
Hafiz Kemaluddin Zemilkani kaže: "Ako bi progovorio o
nekoj vrsti nauke, onaj ko bi ga vidio ili čuo pomislio bi da ne
poznaje drugu nauku osim nje. A prosudio bih da mu u njoj niko
nije ravan. Fakihi (pravnici) svih mezheba ako bi sjedili u
njegovom društvu okoristili bi se o svom mezhebu od njega, u
onome o čemu nisu imali znanja. Nije poznato da se sa nekim
raspravljao te da je prekinuo sa njim raspravu. I nikada nije
govorio ni o jednoj nauci, bez obzira da li se radilo o vjerskoj ili
nekoj drugoj, a da nije nadmašio ostale učenjake u njoj. A u njemu
su se našli svi uslovi pretraživanja u svojoj pravoj slici." "Šiziratu
zeheb" od Ibn Imada (6/82).
Ibn Abdul Hadi u "Ukud derije" kaže: "On je šejh, veliki i
znameniti učenjak, imam imama, muftija ummeta, more nauka,
uglednik hafiza, junak među terminima i njihovim značenjima.
8
Jedinstven u vremenu, pojedinac perioda, šejh islama, blagodat
ljudi, znamenitost vremena. Znalac Kur'ana, znanje suptilista,
rijedak među pobožnjacima, borac protiv novotara, posljedni
među mudžtehidima1, Tekijjuddin, Ebu Abbas, Ahmed b. Šejh,
znameniti imam, Šejhul Islam, Medžduddin , Ebul Berekat Abdu
Selam b. Ebu Muhammed Abdullah b. Ebu Kasim Hudr b.
Muhammed b. Hudr b. Ali b. Abdullah b. Tejmijje Harrani.
Doseljenik u Damask, autor velikog broja djela kojima nisu
prethodila slična njima, niti se mogu porediti u obliku, u tevhidu i
tefsiru, po iskrenosti i razumijevanju, u hadisu, jeziku i gramatici.
Kao i u svim drugim naukama čiju je zdjelu prepunio." "Opširan
odgovor" (str. 64 – 65)
Hafiz Ebu Abdullah Zehebi kaže: "Kod istraživanja je okićen
ošroumnošću, poput lava u bitci, a on je takav da nema potrebe da
njega predstavlja neko poput mene. Kada bih se zakleo između
rukna i mekamu Ibrahima, zakleo bih se da nisam vidio njemu
sličnom, niti je on, tako mi Allaha, vidio sebi sličnog."
Tekijjuddin Sebki kaže: "Tako mi Allaha čovječe, Ibn
Tejmijju ne mrzi osim neznalica i sljedbenik strasti. Jer neznalica
nema pojma šta govori, a sljedbenika strasti strast spriječava od
istine nakon što je spozna." "Opširan odgovor" (str. 99)
Hafiz Ibn Hadžer – rahimehullah – kaže: "Najčudnija stvar
je ta što se ovaj čovjek najviše postavio ispred novotara od šija,
hululija i itihadija.2 Na ovu temu je napisao veliki broj poznatih
djela. Fetve o njima se ne mogu prebrojati. Kako se oni obraduju
ako bude proglašen nevjernikom, ili koliko su veseli ako vide
nevjerstvo onoga ko ga ne proglasi nevjernikom. Obaveza svakog
onoga ko se okitio znanjem, a obdaren je razumom, jeste da
1
Mudžtehid je osoba koja samostalno riješava vjerskopravna pitanja na osnovu
šerijatskih izvora.
2
Halulije i itahdije su sufijska sekta koja tvrdi da se Allah utjelovio u stvorenjima kao i
to da su stvorenja utjelovljenja u Allahu, a da ono što vidimo prestavlja pojam
misteriozne nepostojeće materije tj. da je sve ono što nas okružuje samo puko priviđenje.
9
razmisli o riječima ovog čovjeka i njegovim poznatim djelima, ili
da to čuje od onih u čije se prenošenje vjeruje."
Džemaluddin Ebu Muzafer b. Muhammed Sermeri u svojim
diktiranim djelima kaže: "Među ljudima našeg vremena u
pamćenju je čudno to da je Ibn Tejmijje čitao knjigu po jedanput a
ona bi se usadila u njegovoj pameti te bi je on prenosio u svojim
djelima riječima i značenjem."
I mnogo toga što su rekli hafizi, učenjaci i istoričari, starijeg i
novijeg doba hvaleći Šejhul Islama, tako da možeš provjeriti u tim
izvorima.
Njegova kušnja:
Šejhul - islama je bio iskušan kao što su iskušani oni koji su

bili prije njega, koji su koračali putem istine. A razlog tome je bio
što su se pridržavali sunneta njihovog Poslanika s.a.w.s. i zbog ne
iskazivanja ljubavi i ne dodvoravanja na račun Allahove istinske
vjere. Šejh – rahimehullah – se nije na Allahovom putu bojao
nikoga ko mu se suprotstavljao, tako da se uvijek borio i branio
istinu. Što je bio razlog više puta da bude pritvoren.
Rahimehullahu teala je bio zatvoren u zatvoru 'Kula' u
Kairu, u noći Ramazanskog bajrama a oslobođen je u Rabiul evelu
710 h. Zatim je bio pritvoren u zatvoru 'Hazanetu bunud' u Kairu
mjeseca Sefera 711 h. zatim je bio oslobođen i vraćen u Kairo.
"Očite zvijezde" (8/227).
U Damasku u zatvoru 'Kula' je bio zatvoren dva puta:
Prvi put: Od Redžepa 720 h. sve do Ašure 721 h.
Drugi put: Od Šabana 726 h. pa sve dok nije umro u istom
zatvoru i to dvadeset prvog Zul Ke'adeta 728 h. "Šiziratu
zeheb" (6/71), "El-Bidaje ve nihaje" (14/97)
10
Njegovi šejhovi
Spomenut ćemo samo neke od njih:

1- Zejnuddin Ahmed Abdu Daim Makdisi, umro 668 h.
2- Tekijuddin Ismail b. Ebu Jusr, umro 672 h.
3- Jahja b. Ebu Mensur Sajrefi, umro 678 h.
4- Ebu Bekr b. Omer b. Junus Mizi Hanefi, umro 680 h.
5- Abdu Rahim b. Abdul Melik b. Jusuf b. Kudame
Makdisi, umro 680 h.
6- Kasim b. Ebu Bekr b. Kasim Irbeli, umro 680 h.
7- Ibrahim b. Ismail b. Ibrahim Hanefi, umro 681 h.
8- Njegov otac: Abdul Halim b. Abdu Selam b. Tejmijje,
umro 682 h.
9- Ismail b. Abdullah b. Askelani, umro 682 h.
10- Muhammed b. Abdul Munim Kavas, umro 682 h.
11- Muhammed b. Ebu Bekr Salihi, umro 684 h.
12- Ahmed b. Ebu Bekr Hamevi, umro 687 h.
13- Jusuf b. Jakub El-Mudžavir, umro 690 h.
I mnogi drugi među učenjacima osim ovih koje smo
spomenuli.
11
Njegovi učenici
1- Ahmed b. Ibrahim b. Abdu Rahman El-Vasiti, umro

711 h.
2- Abdullah b. Musa El-Džezeri, umro 725 h.
3- Ebu Bekr b. Šeref b. Muhsin b. Muin b. Ammar Salihi,
umro 728 h.
4- Muhammed b. Ahmed b. Abdul Hadi b. Kudame
Makdisi, umro 744 h.
5- Behauddin Mahmud b. Ali b. Abdul Velijj b. Havlat
El-Be'ali, umro 744 h.
6- Ahmed b. Muhammed b. Abdul Ganijj Harrani zatim
Dimeški, umro 745 h.
7- Ebu Abdullah Zehebi, Muhammed b. Ahmed,
Šemsuddin, umro 748 h.
8- Muhammed b. Ebu Bekr b. Ejub Zer'i, poznat kao Ibn
Kajjim El-Dževzije, umro 751 h.
9- Muhammed b. Ebu Bekr B. Me'ali b. Ibrahim El-
Hazredži Dimeški, poznat kao Ibn Muhajni, umro 755 h.
10- Ahmed b. Musa Zer'i Hanbeli, umro 762 h.
11- Muhammed b. Muflih b. Muhammed Makdisi, umro
763 h.
12- Ibrahim b. Muejiduddin, Ibn Kalansi Dimeški Šafii,
umro 765 h.
13- Ismail b. Omer b. Kesir b. Dev' Dimeški, poznati
mufesir, umro 774 h.
14- Muhammed b. Abdullah b. Ahmed Seadi Makdisi,
umro 788.
I mnogi drugi osim njih.
Njegova djela
Šejhul - islam je napisao veliki broj djela, za koja Zehebi

kaže da su dostigla broj preko hiljadu različitih djela. Šejh,
rahimehullah, je pisao o različitim naukama i umjetnostima, ali mi
ćemo se zadovoljiti spomenom nekih od njih, kako bi učenik
mogao da izvuče korist iz njih.
1- Medžmua fetava, koje se nalaze u trideset i pet tomova,
a sakupili su ih šejh Abdu Rahman b. Kasim i njegov sin
Muhammed, Allahu ti njih obadvojicu nagradi.
2- Knjiga Iman1, koja je štampana u Islamkoj biblioteci, i
koju je verifikovao znameniti šejh Albani – rahimehullah.
3- Knjiga Robovanje2, a radi se o veoma sažetom djelu
kojeg je pojasnio šejh Ali Halepi Allah da ga sačuva.
4- Der'u te'arudi akli me'a nakli, čiju je verifikaciju izvršio
Muhammed Rešad Salim.
5- Knjiga Istikame, štampana je u dva toma sa
verifikacijom Muhammeda Rešada Salima.
6- Knjiga Safedije, koju je verifikovao Muhammed Rešad
Salim.
7- "Ispravan odgovor onome koji je izmijenio Mesihovu
vjeru", nalazi se u sedam tomova. Štampano pod pokroviteljstvom
'Darul asime' u Rijadu.
8- Minhadžu sunne Nebevije, nalazi se u devet tomova,
varifikaciju je izvršio Muhammed Rešad Salim.
I mnoga druga djela koja su izdavana ranije i sada, hvala
Allahu na Njegovim blagodatima.
1
Prevedena i uskoro će inšAllah izaći iz štampe u izdanju izdavačke kuće Es Sunne.
2
Takođerr prevedena na naš jezik od strane iste izdavačke kuće Es Sunne, ali sa
komentarom šejha Gusna.
13
Njegova smrt
Umro je u zatvoru 'Kula' u Damasku, i to u noći dvadeset
drugog Zul K'adeta godine 728 h, da mu se Allah smiluje.
Izvori biografije
'El-Bidaje ve nihaje' (14/163), 'E'alam ilije' od Bezzara, 'Ukud

derije an fadail Šejhul Islam Ibn Tejmijje' od Ibn Abdul Hadija,
'Tezkiretul hufaz' od Zehebija (4/br. 1496), 'Zejlu tabekat hanabile'
(2/387), 'Durer kamine' od Ibn Hadžera (1/154), 'El-Vafi bil vefijat'
(7/15), 'Šiziratu zeheb' od Ibn Imada (6/80), 'Nudžumu zahire'
(9/271), 'Bedr tali'a' (1/62), 'Sijjer e'alam nubela' (1/76), 'Fevat
vefijat' od Ibn Šakira Keutubija (1/62), 'Mir'atu džinan' od Jafi'ija
(3/336), 'Redul vafir' od Ibn Nasiruddina, 'Dželaul ajnejn fi
muhamkemeti Ahmedejn' od Alusija. Od savremenih onih koji su
o njemu pisali su šejh Salih Fevzan u biografiji o Šejhul - islama od
Ibn Hadžera Askelanija sa provjerom Seida Meašaša. Šejhovu
biografiju moguće je pogledati u djelima koja su pisana o njemu.
Jedna veoma fina knjiga pod naslovom: "Sakupljeni listovi iz
života Šejhul Islama Ibn Tejmijje – rahimehullah ." Napisao ju je
Muhammed b. Ibrahim Šejbani. Biblioteka Ibn Tejmijje u Kuwajtu.
Hvala Allahu sa čijom se blagodati završavaju dobra djela.
14
SLIJEĐENJE PRAVOG PUTA
‫ﺑﺴﻢ اﷲ اﻟﺮﺣﻤﻦ اﻟﺮﺣﯿﻢ‬
Hvala Allahu Koji je usavršio našu vjeru i upotpunio nad

nama Svoju blagodat te se zadovoljio da nam islam bude vjera.
Naredio nam je da od Njega tražimo da nas uputi na Pravi put, put
onih kojima je podario Svoju blagodat, ne onih na koje se rasrdio:
jevreja, niti put onih koji su zalutali: kršćana.
Svjedočim da nema drugog boga osim jedinog Allaha Koji
ortaka nema i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik
s.a.w.s. Poslao ga je sa ispravnom vjerom, i monoteizmom i učinio
ga da bude na Šerijatu. Naredio mu je da ga slijedi kao što mu je
naredio da kaže:
"Reci: 'Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne
dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi." (Jusuf, 108)
Neka je Allahov selam i salavat na njega i njegovu porodicu.
A zatim, ja sam upozoravao – polazeći sa početne pozicije ili
odazivajući se – od opasnosti poistovjećivanja sa nevjernicima u
njihovim praznicima. Također sam bio obaviješten o nekim
posljedicama toga u prošlosti kao i šerijatsko ukazivanje na to.
Pojasnio sam neke od šerijatskih mudrosti u pogledu odvraćanja i
klonjenja od puta nevjernika: od kitabija i neznalica. Također sam
pojasnio i ono sa čime je došao šerijat suprotstavljajući se
kitabijama i nearapima. Ovo je jedno od veličanstvenih pravila
šerijata sa velikim brojem djelova i cjelokupna osnova od njegovih
osnova sa mnogo ogranaka. Ja sam skrenuo pažnju na ove stvari u
onolikoj mjeri koliko mi je Allah olakšao te sam na tu temu napisao
odgovor koji se nije našao u jednom trenutku kod mene. A zbog
toga se desilo veliko dobro kojeg je Allah  odredio.
Na kraju je do mene doprla vijest da su se pojedinci začudili
zbog toga te da nisu prihvatili ovu teoriju, zbog toga što je običaj,
na kojem su odrasli, suprotan ovom pravilu. Svoje tvrdnje su
utemeljili na opštim pojmovima i izrazima. Neki od prijatelja su
me naveli da nešto prokomentarišem kao naznaku o osnovi ove
Šejhul-islam Ibn Tejmijje
teme, zbog njenih velikobrojnih koristi i opšte koristi koju povlači

za sobom. Također zbog toga što je veliki broj ljudi doveden u
kušnju po ovom pitanju čime su pali u vrstu džahilijeta. Pisao sam
ono što se kod mene našlo u tom trenutku, provjeravao sam
dokaze koji su došli na ovu temu pa sam shvatio da ih je mnogo
više nego što sam ja napisao o tome.
Nisam ni pomišljao da osoba koja se bavi fikhom, i koja je
spoznala ciljeve i namjere šerijata, i koja se bavi pojašnjenjima
pravnika i njihovim pitanjima, da može sumnjati u ovo. Čak nisam
ni pomišljao da onaj u čijem se srcu ustabilio iman i iskreno pojmi
suštinu islama, i shvati da je to Allahova vjera osim koje drugu
neće prihvatiti, ako mu se ukaže na ovo pravilo da će mu oživiti
srce, probuditi iman, obavezno ga dignuti iz sna na munjevit
način. Ali utječemo se Allahu od koprene srca i duševne
razuzdanosti koji spriječavaju od spoznaje istine i njenog slijeđenja.
POGLAVLJE
STANJE ČOVJEČANSTVA
PRIJE MUHAMMEDOVOG  POSLANSTVA
Znaj da je Allah  poslao Muhammeda  stvorenjima a već

je prezreo stanovnike Zemlje: arape i nearape, osim pojedince
među kitabijama1, koji su umrli ili većina njih – prije njegovog
poslanstva.
Ljudi u tom vremenu su bili jedan od dvojice: kitabija koji se
pridržavao Knjige (Biblije), koja je bila ili izmijenjena ili
derogirana, ili kroz proučavanje vjere čiji je dio bio nepoznat a
1
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. (2865) u dugačkom hadisu u kojem je došlo:
"Allah je pogledao u stanovnike Zemlje pa ih je prezreo, arape i nearape među njima,
osim pojedinaca među kitabijama..."
16
drugi zapostavljen. Ili se radilo o nepismenim ljudima, među

arapima i nearapima, koji su se posvetili robovanju onome što su
smatrali lijepim za obožavanje. Mislili su da im to koristi: od
zvijezda, idola, kabura, slika i slično. Ljudi u džahilijetu su bili
potpuni neznalice. Koristili su izreke koje su smatrali naukama,
dok su u stvari predstavljale neznanje, ili su činili djela koja su
smatrali dobrima a u stvari su bila nered.
Najbolji među njima koji su imali nešto od znanja i dobrih
djela bili su pojedinci koji su naslijedili nešto znanja od prethodnih
vjerovjesnika, koje je bilo pomiješano sa hirovima onih koji su ga
mijenjali i slijedili novotarije. Njima se istina tog znanja prikazala
kao laž, ili su činili djela koja su djelimično bila propisana dok je
većinski dio bio zasnovan na novotarijama. Oni nisu mogli utjecati
na njihovu ispravku osim u ograničenim razmjerama. Ili su se
trudili i zamarali onako kako se zamaraju filozofi kod razmišljanja.
A njegova se misao stopi sa prirodnim i matematičkim stvarima, u
pokušaju poboljšavanja ahlaka sve dok ne dospije – ako dospije –
nakon velikog truda koji se ne može opisati, do neznatnog
rezultata koji je u biti kontradiktoran sam po sebi. Koji neće
napojiti žednog niti ozdraviti bolesnog, niti može koristiti nečemu
u božanskoj nauci. Njegove laži su mnogostruke u odnosu na
njegovu istinu – ako se i nađe – a kako bi mu se to moglo desiti?
Sve zbog razilaženja onih koji je uzimaju za nauku, i zbog
nepostojanja dokaza iz različitih razloga.
Pa je Allah  uputio ljude blagoslovom Muhammedovog 
poslanstva , i sa onim sa čime je došao od pojašnjenja i upute.
Uputa koja se visoko uzdigla da bi je neko mogao opisati, i koja je
premašila znanje znalaca, ali se našla kod vjernika njegovog
ummeta opštenito i kod učenih posebno. Kao i korisno znanje,
dobra djela, veličanstvene moralne vrijednasti i ispravni sunneti,
koji kada bi se skupile sve mudrosti naroda, kroz njihove nauke i
djela, koja nisu ukaljana ničim nedostojnim i uporedile se sa
njegovom mudrošću sa kojom je poslan, uočili bi toliko ogromnu
razliku da ne bi bilo moguće pojmiti njenu veličinu. Neka je Allahu
hvala onako kako to voli i kao je zadovoljan naš Gospodar.
Ovdje nije mjesto da navodimo dokaze i argumente o tome.
17
Zatim ga je Allah  poslao sa vjerom koja predstavlja Pravi

put, a stvorenjima je stavio u obavezu da Ga mole i da od Njega
traže uputu svaki dan neprestano kroz namaze. Pa ga je opisao da
je to put onih kojima je On dao Svoju blagodat među
vjerovjesnicima i istinoljubivim, šehidima i dobrim ljudima, a ne
put onih nad kojima se rasrdio i onih koji su zalutali.
Adijj b. Hatim  kaže:
"Došao sam kod Allahovog Poslanika – dok je sjedio u
svojoj džamiji – pa su ljudi rekli: 'Ovo je Adijj b. Hatim.' A
došao sam bez ugovora i zaštite. Kada su me pustili do njega
uzeo me za ruku – a prije toga je rekao: 'Nadam se da će
Allah staviti njegovu ruku u moju' – kaže: "Pa se podigao sa
mnom, te ga je susrela neka žena sa djetetom, i rekoše:
'Trebaš nam.' On zastade zatim ode sa njima da im izvrši
njihovu potrebu. Zatim me je uzeo za ruku i doveo do svoje
kuće. Djevojčica mu baci na zemlju šiljte a on sjede na njega.
Ja sam sjeo ispred njega, a on se zahvali Allahu i pohvali Ga.
Zatim reče: "Šta te odvraća? Da li te odvaraća nešto da
kažeš: 'Nema boga osim Allaha.' Poznaješ li nekog drugog
boga osim Allaha? Kaže: "Rekoh: Ne." Zatim je jedno
vrijeme govorio. A onda reče: "Tebe odvraća nešto da kažeš:
'Allah je najveći.' Zar znaš da ima nešto veće od Allaha?"
Kaže: "Rekoh: Ne." Kaže: "Jevreji su oni nad kojima je
srdžba a kršćani su zabludjeli." Kaže: "Rekoh: "Ja sam
musliman i monotesita." Kaže: "Pa sam vidio njegovo lice
kako se ozarilo radošću."
Zatim je naveo dugačak hadis kojeg bilježi Tirmizi i kaže:
"Ovaj hadis je hasen i garib."1
Allahova Knjiga je ukazala na značenje ovog hadisa, pa
Allah kaže:
1
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. ( 2953 ). Ahmed u 'Musnedu' 4 dio str. 378.
Hadis je hasen sa svim lancima.
18
"Reci: Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će

Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se
rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su se šejtanu
klanjali." (Sura El-Maide, 60)
Zamjenica se odnosi na jevreje jer se obraćanje odnosilo na
njih kao što ukazuje sam kontekst ajeta.
Uzvišeni kaže:
"Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah
rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi." (Sura El-Mudžadele, 14)
Dakle oni su licemjeri, koji su uzeli za prijatelje jevreje oko
čega postoji konsenzus mufesira, a kontekst ajeta ukazuje na to.
Uzvišeni kaže:
"Ma gdje se našli, oni su poniženi, osim ako su pod zaštitom
Allahovom i zaštitom drugih ljudi. Oni su zaslužili srdžbu
Allahovu." (Sura Al Imran, 112)
U suri El-Beqare kaže:
"...i Allahovu srdžbu oni na sebe navukoše." (Sura El-Beqare, 61)
Također u istoj suri kaže:
"Pa su na sebe gnjev za gnjevom navukli!" (Sura EL-Beqare, 90)
O kršćanima kaže:
"Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice!" (Sura El-
Maide, 73)
Sve do riječi Uzvišenog:

"Reci: O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome,
suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još
davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta
skrenuli!" (Sura El-Maide, 77)
Ovo se obraćanje odnosi na kršćane na što ukazuje kontekst
ajeta. Zbog toga im je zabranio i zastranjivanje, tj. prelaženje
granice, o čemu kaže:
"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o
Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je
19
Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi

dostavio, i život mu dao." (Sura En-Nisa, 171)
Jevreji konstantno mijenjaju istinu a kršćani pretjeruju i
zastranjuju.
Što se tiče jevreja opisanih kao onih nad kojima je srdžba, i
kršćana koji su zabludjeli, za to postoje očiti i skriveni razlozi, što
nije ovdje tema.
Bit svega toga jeste da je osnova jevrejskog nevjerstva zbog
njihovog ne djelovanja na osnovu znanja. Oni znaju istinu ali je ne
slijede u riječima ili u djelima, ili niti u riječima niti djelima.
Nevjerstvo kršćana se sastoji u njihovom djelovanju i praksi bez
znanja. Oni se trude u različitim i mnogobrojnim vrstama ibadeta
bez šerijata objavljenog od Allaha. O Allahu govore ono što ne
znaju. Zato su naši selefi (ispravni prethodnici), kao što je Sufjan b.
Ujejne i drugi, govorili: "Ko propadne od naših učenjaka
poistovjetio se sa jevrejima, a ko propadne od naših pobožnjaka
poistovjetio se kršćanima." Ovo, također, nije mjesto da o tome
govorimo.
I pored toga što nas je Allah upozorio na slijeđenje njihovog
puta, Njegova odredba će se izvršiti onako kako je obavijestio Svog
Poslanika  iz prethodnog znanja, pa kaže, u predaji koja je
zabilježena u oba 'Sahiha'1 od Ebu Seida El Hudrija  kada kaže:
"Allahov Poslanik  kaže: 'Vi ćete slijediti običaje onih koji
su bili prije vas u stopu iza njih, čak kada bi ušli u gušterovu
rupu vi bi ih slijedili.' Rekoše: 'Allahov Poslaniče: Jel jevreje
i kršćane?' Reče: 'A koga drugog?'"2
Buharija u svom 'Sahihu' od Ebu Hurejre  bilježi da je
Allahov Poslanik  rekao:
1
Buharija i Muslim.
2
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 7320, Muslim u svom 'Sahihu' br. 2669,
riječima: "Vi ćete slijediti one koji su bili prije vas pedalj po pedalj, lakat po lakat..."
Što se tiče prethodne predaje koju je naveo autor – rahimehullah - 'u stopu iza njih' ona
se nalazi kod Ahmeda u 'Musnedu' 4. dio, str. 125.
20
"Neće biti Sudnjeg dana sve dok ljudi iz mog ummeta ne

budu slijedili prethodne narode, pedalj po pedalj, lakat po
lakat." Bi rečeno: 'Allahov Poslaniče, kao što su perzijanci i
bizantijci?' Kaže: ''Ko su drugi ljudi osim njih?"1
Obavijestio nas je da će u njegovom ummetu biti onih koji
će se priklanjati jevjrejima i kršćanima na račun vjere, a to su
kitabije, a i priklanjanje perzijancima i bizantijcima tj. nearapima.
Allahov Poslanik je zabranjivao da se poistovjećujemo i sa
jednima i sa drugima. Ovo se ne odnosi na cijeli ummet, jer postoje
mutevatir predaje2 od Poslanika  da je rekao:
"U mom ummetu će uvijek biti jedna skupina ljudi na istini
sve do Sudnjeg dana."3
Također nas je Poslanik  obavijestio:
"Allah neće sakupiti ovaj ummet na zabludi."4
Isto tako Poslanik s.a.w.s. nas je obavijestio:
"Allah neće prestati stvarati Svojom rukom štićenike u ovoj
vjeri koji će koristiti u njoj Njemu na pokornost."1
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 7319.
2
Mutevatir predaja je ona predaja koju prenosi veliki broj prenosilaca što po običaju
znači da je nemoguće da se dogovore oko njene laži.
3
Hadis je mutefekun alejhi, čak što više radi se o mutevatir predaji kao što je naveo
autor rahimehullah.
4
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2167 u hadisu od Ibn Omera kao merfu'a
predaju sa riječima: "Allah neće sakupiti moj ummet – ili je rekao Muhammedov ummet
– na zabludi. Allahova ruka je sa džematom. A ko odstupi, odsupit će u Vatru." Tirmizi
kaže: "Ovaj hadis je čudan u ovom obliku." Tj. daif, zbog Sulejmana b. Sufjana
Medenija koji je u stvari slab prenosilac kao što stoji u 'Taqribu' ali postoje hadisi koji ga
jačaju kao što je hadis Ibn Abbasa ili hadis Enesa čije je hadise zabilježio Hakim (1 dio,
str. 202-203) i Ibn Ebi Asim u 'Sunne' br. 80, 82, 83, 84 i 85. Također postoji još jedan
hadis od Ebu Zerra kojeg bilježi Ahmed u 'Musnedu' (5. dio, str. 145).
U globalu gledajući hadis je sahih na osnovu hadisa koji ga jačaju. Šejh Albani ga je
ocjenio sahihom u 'Sahih džami'a' pod br. 1848 osim dijela "A ko odstupi, odstupit će u
Vatru." Zbog nepostojanja drugog hadisa koji bi potvrdio ovaj dio čime se nameće
njegova slabost.
21
Na osnovu njegovih vjerodostojnih vijesti postaje, dakle,

poznato da će u njegovom ummetu biti ljudi koji će se pridržavati
njegove upute koja predstavlja čisti islam. Kao i to da će u
njegovom ummetu biti ljudi koji će se pridržavati nekih ogranaka
vjere jevjreja, ili nekog od ogranaka vjere kršćana. Iako nije
moguće, zbog ovog skretanja, čovjeka proglasiti kafirom, nekada
ga nije moguće proglasiti ni fasikom.2 Ali ovakvo skretanje nekada
može biti kufr ili fisk (griješenje), ili se može kategorisati kao loše
djelo ili greška3.
Ljudska priroda je sklona ovom skretanju a i šejtan ga
uljepšava. Zbog toga je robu naređeno da se neprestano u dovi
obraća tražeći uputu i ustrajnost u čijoj osnovi nema jevrejstva niti
kršćanstva.
Ja ukazujem na neke stvari koje se odnose na kitabije i
nearape, sa kojima je iskušan ovaj ummet, kako bi se musliman
monoteista mogao sačuvati da ne skrene sa Pravog puta na put
onih koji su zaslužili Allahovu srdžbu i onih koji su zalutali.
Allah kaže:
"Mnogi sljedbenici Knjige voljeli bi, iz lične zlobe svoje, da vas,
nakon vašeg vjerovanja, vrate u nevjernike, nakon što im je
istina jasnom postala!" (Sura El-Beqare, 109)
Allah je pokudio jevreje zbog toga što zavide mu'minima na
uputi i znanju.
Možda će neki, od onih koji se pripisuju nauci, biti iskušani
nekom vrstom zavisti prema onima koje je Allah  uputio u
korisno znanje, ili dobro djelo. Ali zavist je u svakom slučaju
pokuđena, a u ovom slučaju se odnosi na moralnu stranu onih koji
su zaslužili Allahovu srdžbu.
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 4. dio, str 200. Ibn Madže u svom 'Sunnenu' pod brojem
8. Albani ga je ocjenio hasen hadisom u 'Sahih džami'a' br. 7692.
2
Kafir – nevjernik, fasik – veliki griješnik čije se svjedočenje ili bilo koji postupak u
pogledu šerijatksog prava ne prihvata.
22
Allah kaže:
"Allah doista ne voli one koji se ohole i hvališu! (To su) oni koji
škrtare i zapovijedaju drugima da budu škrti, i koji kriju ono što
im je Allah iz obilja Svoga darovao" (Sura En-Nisa, 36-37)
Allah ih je opisao škrtošću koja se odnosi na škrtost u
znanju, kao i škrtošću u imetku, ali kontekst ajeta ukazuje da se
radi o škrtosti u pogledu znanja kao najveće ciljane teme u ajetu.
Zbog toga ih je opisao sa skrivanjem znanja u više ajeta. Primjer
toga su riječi Uzvišenog:
"A kada Allah uze obavezu od onih kojima je dana Knjiga da će
to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti." (Sura Al
Imran, 187)
Ili u riječima Uzvišenog:

"One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi
put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti,
a proklet će ih i oni koji proklinju." Izuzet će se oni koji se
pokaju."
Sve do riječi:
"Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju
za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju." (Sura El-
Beqare, 159 – 174)
Ili riječi:
"Kada susretnu one koji vjeruju, govore: 'Vjerujemo!' a čim
ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: 'Mi smo s vama,
mi se samo rugamo.'"(Sura El-Beqare, 14)
One koji su izazvali srdžbu, Allah  ih opisuje skrivanjem
znanja, nekada je to zbog škrtosti, nekada zbog straha za poziciju
zbog njegovog prikazivanja na dunjaluku a nekada zbog straha da,
ono što otkriju od njega, ne bude upotrijebljeno protiv njih kao
dokaz.
Ovako su iskušane grupe onih koji se pripisuju znanju, koji
kriju znanje nekada zbog škrtosti, kao i zbog mržnje da neko drugi
osim njih dospije do takvih vrijednosti kojima su se okitili. Nekada
to biva zbog straha za očuvanjem položaja kako mu ugled ili
pozicija ne bi bili ugroženi, ili kako mu se imetak zbog toga ne bi
23
umanjio. Nekada to biva jer se nekome drugom suprotstavio u tom

pitanju, ili da se prikloni nekoj grupi koja se suprotstavila po tom
pitanju. Tako nekada prikriva znanje u kojem se nalazi dokaz za
njegova protivnika iako nije siguran da njegov protivnik nije
pokvarenjak.
Zbog toga su Abdu Rahman b. Mehdi i drugi govorili:
"Učenjaci pišu ono što im ide u prilog i ono što je protiv njih, dok
sljedbenici strasti ne pišu osim ono što im ide u prilog."
Nije cilj pojašnjavati šta je vadžib ili mustehab, nego je cilj
skrenuti pažnju na osnovne stvari sa kojima se razumna osoba
osvrne i okoristi onime što mu je Allah podario.
Allah kaže:
"A kada im se kaže: "Vjerujte u ono što Allah objavljuje!", oni
odgovaraju: "Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno",
i neće da vjeruju u ono što se objavljuje poslije, a to je Istina,..."
(Sura El-Beqare, 91)
Nakon što je rekao:

"... a još otprije su pomoć protiv nevjernika molili kada im dođe
ono što im je poznato, oni to neće da vjeruju! Pa neka Allahovo
prokletstvo stigne nevjernike!" (Sura El-Beqare, 89)
Jevreje je je opisao kao one koji su znali za Istinu prije nego
što se pojavio Poslanik koji je govorio o njoj i pozivao u nju. Ali
kada im je došao Poslanik koji govori o ovoj istini iz skupine koju
oni nisu priželjkivali nisu htjeli da mu se pokore. Jer oni ne
prihvataju istinu osim od skupine kojoj oni pripadaju, i pored toga
ne slijede ono što bi morali u svom vjerovanju i ubjeđenju.
Ovakvim činom je iskušan veliki broj onih koji se pripisuju
određenim skupinama u znanju, ili vjeri, od fakiha sufija i drugih.
Ili da su naklonjeni nekom od njihovih nadležnih u vjeri, mimo
Vjerovjesnika. Oni od vjere ne uzimaju ni shvatanje niti predaje
osim onako kako to tumači njihova skupina. Iako islam nalaže da
se istina u svakom slučaju slijedi, u pogledu shvatanja i predaja,
bez određivanja osobe ili skupine, osim Poslanika .
Allah govoreći o onima koji su izazvali na sebe Njegovu
srdžbu kaže:
24
"Oni koji su judejstvo prihvatili, izvrću smisao riječi." (Sura En-

Nisa, 46)
Također ih je opisao da su:

"... uvijaju jezike svoje Knjigu čitajući da biste vi pomislili da je
to iz Knjige, a to nije iz Knjige!" (Sura Al Imran, 78)
Izokretanje smisla se tumači kao izokretanje objave drugi
kažu da se radi o izokretanju smisla ili interpretacije.
Što se tiče izokretanja tumačenja njega je ima mnogo, njime
su iskušane i grupe od ovog ummeta.
Što se tiče izokretanja same objave u njega su upali mnogi
ljudi, izokrećući Poslanikove  riječi, prenoseći hadise sa
nepostojećim i nepotvrđenim lancima. Ali se učeni u toj nauci
suprotstavljaju njima u njihovim pokušajima. Neki od njih
pokušavaju da izokrenu sam oblik objavljenih ajeta, kao što su neki
čitali:
"Musa je sigurno sa Allahom razgovarao." 1 (Sura En-Nisa, 164)2
Što se tiče pojedinih koji su sebi dali za pravo da izokrenu
sunnet kako bi se pomislilo da je od Allaha, to su oni koji su
podmetali hadise pripisujući ih Poslaniku, ili isticanja pojedinih
stvari tvrdeći da se radi o vjerskim dokazima a u stvari nisu
dokazi.
Ovo su primjeri jevrejskog morala, a kroz šerijatske dokaze
su pokuđeni na velikom broju mjesta što može shvatiti onaj ko
razmišlja o Allahovom govoru i sunnetu Njegovog Poslanika  a
zatim pogleda sa svjetlošću imana šta se desilo u ummetu od
događaja.3
Allah o kršćanima kaže:
25
"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o

Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je
Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom." (Sura En-Nisa,
171)
I kaže:
"Nevjernici su oni koji govore: "Bog je Mesih, sin Merjemin!"
(Sura El-Maide, 17 i 72)
I na mnogim drugim mjestima.

Također kada je riječ o zastranjivanju u pogledu
vjerovjesnika i dobrih ljudi veliki broj skupina od zalutalih među
pobožnjacima i sufijama su upali u ovu zamku. Tako da je veliki
broj od onih koji pripadaju mezhebu 'hulula' i 'itihada' rekli ili
povjerovali u nešto što je ružnije od vjerovanja kršćana ili pak
nešto slično ili blaže od njih.
Allah kaže:
"Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, i
monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina." (Sura Et-Tewbe, 31)
Allahov Poslanik  ovaj ajet je Adijju b. Hatimu 
protumačio tako što su im: "Dozvoljavali harame pa su ih
poslušali, i zabranili im halal pa su ih slijedili."1
Veliki broj sljedbenika pobožnjaka se pokoravaju onima
koje oni veličaju i to u svemu što im narede, makar to sadržavalo
dozvoljavanje harama ili zabranjivanje halala.
Allah o zalutalim kaže:
"Dok su monaštvo, oni sami, kao novotariju uveli Mi im ga

nismo propisali u želji da se stekne Allahovo zadovoljstvo." (Sura
El-Hadid, 27)
Neke skupine muslimana su iskušane novotarskim

monaštvom što samo Allah zna.
1
Bilježi ga Titmizi u svom 'Sunnenu' br. 3059. Albani ga je ocjenio hasen u 'Sahih
sunnen Tirmizi'.
26
Allah kaže:
"A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: 'Napravit
ćemo na ulazu u nju bogomolju!" (Sura El-Kehf, 21)
Tako da su oni koji su zalutali (kršćani) i oni na koje se
Allah rasrdio (jevreji), gradili bogomolje iznad kaburova
vjerovjesnika i dobrih ljudi. Allahov Poslanik  je na više mjesta i
u više prilika svom ummetu zabranjivao ovaj čin, čak i u trenutku
kada je napuštao ovaj svijet – oca i majku bi za njega zamjenio – a
baš ovime je veliki dio ummeta iskušan.
Zatim kod većine od onih koji su zalutali (kršćani) ćeš
primjetiti da se njihova vjera temelji na muzičkim glasovima i
lijepim slikama, a u vjeri ne daju ničemu više pažnje od lijepog
glasa.
Zatim ćeš primijetiti da je ovaj ummet iskušan sa slušanjem
svirača i kasida. Slikama i glasovima žele da poprave stanje srca i
opšte stanje muslimana u čemu je samo povođenje za stanjem
zalutalih.
Allah kaže:
"Židovi govore: 'Kršćani nisu na pravom putu', a kršćani kažu:
'Židovi nisu na pravom putu." (Sura El-Beqare, 113)
Allah  obavještava da svaki narod negira ispravnost
ubjeđenja ili na čemu je utemeljen onaj drugi. Tako da ćeš veliki
broj pravnika vidjeti da kada vide sufije i pobožnjake, ne smatraju
ih ni za šta, niti ih ubrajaju osim u neznalice i zalutale. A u
njihovim tarikatima ne vide od nauke i upute ama baš ništa.
Također ćeš vidjeti da veliki broj sufija i onih koji se prikazuju kao
siromašni da šerijat i nauku ne smatraju ničim vrijednim, čak šta
više tvrde da onaj ko ih se pridržava prekida vezu sa Allahom  i
da mu njihovo slijeđenje kod Allaha  ništa neće pomoći.
Ispravan stav po ovome je da ono sa čime su došli Kur'an i
sunnet od prakse ovih ili onih da je to istina. A sve što se
suprotstavi Kur'anu i sunnetu od prakse ovih ili onih biva
neistinom.
27
Što se tiče poređenja sa perzijancima i bizantijcima, po tom

pitanju u ovaj ummet se od bizantijaca uvuklo mnogo toga od
riječi i djela. Kao što se uvuklo od tragova perzijanaca u riječima i
djelima. Što ne predstavlja nikakvu tajnu za vjernika koji poznaje
vjeru islam i sve ono što se desilo u njoj.1
Ovdje nemamo za cilj pojašnjavati stvari koje su se desile u
ummetu čime su se podudarili sa putem onih koji su izazvali
srdžbu i onih koji su zalutali. Iako su se desile neke od stvari koje
su oproštene onima koji su ih počinili možda zbog njegovog truda
i greške, ili zbog dobrih djela koja brišu loša, ili pak nešto drugo.2
Nego se ima za cilj pojasniti nužnost svakog roba za
uputom i Pravim putem, kao i to da se pred tobom otvore vrata
spoznaje o skretanju (sa pravog puta) kako bi se toga čuvao.
Zatim Pravi put je skrivena stvar u srcu, a odnosi se na
ubjeđenje, želje i drugo. Kao što se tiče i očitih stvari poput riječi i
djela koja se mogu odnositi na ibadete ili na običaje kao što je
hrana, odjevanje, brak, stanovanje sakupljanje, rastavljanje,
putovanje, boravljenje, jahanje i drugo.
Sve ove stvari – skrivene i očite – među njima mora postojati
veza i podudarnost, jer ono što se desi u srcu od osjećaja i stanja
nalaže događanje očitih stvari. A ono što se desi u očitom svijetu
od svih djela nalaže da se u srcu odvija osjećaj ili pak neko stanje.
Allah  je poslao Svog Poslanika Muhammeda  sa
mudrošću koja je u stvari njegov sunnet, a to je zakon i put kojeg
mu je propisao.
Od ove mudrosti je bilo i to da mu propiše riječi i djela čime
će se razlikovati od puta onih koji su izazvali srdžbu i od onih koji
su zalutali. Pa mu je naredio da im se suprotstavlja u očitim
stvarima, iako se velikom broju ljudi neće prikazati vid štete zbog
sljedećih razloga:
28
Od njih je sudjelovanje u očitom slijeđenju što nasljedno

prenosi sličnost i oblikovanje između dviju uspoređenih strana što
opet vodi u podudarnost u moralu i djelima. To je ono što se može
i osjetiti. Onaj ko odjene odjeću učenjaka – npr. – u duši osjeća
nekakav vid pripadnosti njima. Onaj ko odjene odjeću boraca i
ratnika npr. u duši osjeća vid poistovjećivanja sa njihovim
moralnim vrijednostima a njegova priroda postane sklona tome,
osim ako ga nešto ne spriječi od toga.
Od njih je suprotstavljanje u očitom slijeđenju što nalaže
razlikovanje, dok odvajanje nalaže prekid razloga koji bivaju
uzrokom srdžbe, ili razlozima zablude, ili to nametne emotivne
osjećaje prema sljedbenicima upute i zadovoljstva kao i realizacije
onoga što je Allah prekinuo između Njegove uspješne vojske i
Njegovih propalih neprijatelja. Sve što je srce potpunijeg života, i
bolje spoznaje islama u pravom smislu te riječi– i ne mislim ovdje
na samo puko očitovanje njime ili puko ubjeđenje na osnovu
običaja u opštem smislu – njegov osjećaj u razlikovanju od jevreja i
kršćana će biti potpuniji. A njegovo udaljavanje od njihovih
moralnih vrijednosti koje posjeduju pojedini muslimani će biti jače.
Od njih je i to da sudjelovanje u očitom slijeđenju nalaže i
miješanje sa njima sve dok se ne uzdigne i ne počne očito
razlikovati između onih koji su upućeni i sa kojima je Allah
zadovoljan i onih nad kojima se rasrdio i koji su zalutali. I mnogi
drugi mudri razlozi.
Ovo se odnosi na očito slijeđenje u stvarima koje su čisti
mubah, makar se i sačuvao od poistovjećivanja sa njima. Ali ako
(to poistovječivanje) bude od nužnih stari njihovog kufra onda
biva dijelom od dijelova kufra. A podudaranje u njemu sa njima je
vrsta od vrsta njihove zablude i griješenja.
A to je još veća zabluda na koju se mora paziti a Allah
najbolje zna.
29
POGLAVLJE
O SPOMENU DOKAZA IZ KUR'ANA, SUNNETA I

KONSENZUSA KOJIMA SE NAREĐUJE
SUPROTSTAVLJANJE NEVJERNICIMA I ZABRANA
POISTOVJEĆIVANJA SA NJIMA
Pošto se radi o posebnom govoru i o jednoj mes'eli moguće

je da se nađe pod opštim pravilom tako da smo počeli sa
spomenom nekih dokaza iz Kur'ana, sunneta i konsenzusa kojima
se naređuje suprotstavljanje nevjernicima i kojima se zabranjuje
poistovjećivanje sa njima u svim oblicima, ističući posebno
pojedine stvari bez obzira da li se radilo i obaveznoj (vadžib) stvari
ili o poželjnoj (mustehab).
Zatim smo nastavili sa govorom o zabrani poistovjećivanja
sa njima u njihovim praznicima posebno.
Potrebno je spomenuti tačku na koju sam ukazao u ovoj
knjizi a to je da stvar slaganja sa jednim narodom ili razlikovanja
od njih je iz razloga što neko želi da se poistovjeti sa njima ili želi
da iz toga izvuče korist. Isti je slučaj i sa razlikovanjem od njih. Što
znači da takav čin robu može prouzrokovati korist ili štetu. Ako se
radi o takvom djelu zbog kojeg postoji poređenje ili razlikovanje, i
ako bi se to djelo lišilo poređenja i razlikovanja u njemu ne bi bilo
ni koristi ni štete. Zbog toga se mi koristimo slijeđenjem Poslanika
 i naših prethodnika, od muhadžira i ensarija, u djelima, koja da
ih oni nisu činili, možda u njima za nas ne bi bilo koristi. To onda
ne bi prenijelo na nas ljubav i naklonost naših srca ka njihovim
srcima. To nas čak potiskuje da se sa njima poredimo i u drugim
stvarima i drugim koristima. Isto tako je moguće da sebi naštetimo
zbog poistovjećivanja sa nevjernicima u djelima, za koja kada ih
oni ne bi činili nama ne bi naštetila.
Možda se nekada radi o naredbi poistovjećivanja i
razlikovanja jer se u takvom djelu, u kojem se rob poistovjećuje ili
razlikuje, nalazi korist ili šteta makar oni to djelo i ne činili. Ali ovo
djelo je spomenuto kroz termine razlikovanja i poistovjećivanja
radi dokazivanja i definicije, tako da poistovjećivanje sa njima biva
dokazom štete a razlikovanje od njih biva dokazom koristi.
Uzimanje u obzir poređenja i razlikovanja na osnovu ovog
mjerila je sa strane analognog dokazivanja, dok je u prvom slučaju
analognog obrazlaganja. Moguće je da se nađu obadvije stvari u
isto vrijeme. Ovdje mislim na mudrost koja proizilazi iz samog
djela u kojem smo se sa njima poistovjetili ili razlikovali, ili čak u
istom sudjelovanju sa njim u tom djelu. Ovo je preovladavajuća
slika u pogledu poređenja i razlikovanja koji su naređeni ili
zabranjeni. Zbog toga je bitno biti oštrouman kod ovih značenja,
jer se putem njih razumijeva Allahova zabrana koja se odnosi na
nas u slijeđenju i poređenju bez obzira u opštem ili nekom
posebnom smislu.
Znaj da dokazivanje Kur'ana na neka posebna djela i
njihove pojedinosti biva kroz opšte pojmove i na rezimirajući način
ili kao nužno značenje. Dok je sunnet taj koji tumači značenja iz
Kur'ana, ukazuje na njega i pojašnjava ga.
Mi ćemo spomenuti Kur'anske ajete koji govore o ovoj
osnovi u opštem obliku, zatim ćemo nadovezati hadise koji
pojašnjavaju značenja i ciljeve ajeta.
Allah kaže:
"Sinovima smo Israilovim Knjigu i vlast, i vjerovjesništvo dali, i iz
ljepota ih opskrbili, i na svjetove ih odlikovali! I iznad naroda ih
uzdigli, i jasne smo im dokaze o vjeri dali, a oni su se podvojili
baš onda kad su do saznanja došli, i to zbog neprijateljstva i
međusobne zavisti. Gospodar tvoj će im na Sudnjem danu
sigurno presuditi u onome oko čega su se razišli. A tebi smo
poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga
slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, oni te,
zbilja, od Allaha nimalo odbraniti ne mogu! Nevjernici jedni
druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone."
(Sura El-Džasije, 16-19)
Allah  nas obavještava da je sinovima Israilovim podario

vjerske i ovosvjetske blagodati, ali i da su se oni razišli nakon što
31
im je nauka došla zbog neprijateljstva jednih protiv drugih. Zatim

je Muhammedu  odredio određen pravac (šeriat) i naredio mu da
ga slijedi. Zatim mu je zabranio da slijedi strasti onih koji ne znaju.
Među one koji ne znaju ulazi svako onaj ko se suprotstavi
njegovom putu. A njihove "strasti" su ono za čim oni žude i na
čemu je očito slijeđenje mnogobožaca što opet predstavlja nužne
stvari njihove lažne vjere i svega onoga što proizilazi iz toga, i to je
ono za čim oni žude. Slijeđenje njih je poistovjećivanje sa njima u
onome za čime oni žude. Zbog toga se nevjernici vesele i raduju
ako ih muslimani slijede u nekim njihovim stvarima. Čak ako bi to
zahtijevalo trošenje ogromnih svota novca oni bi to učinili samo da
se to desi. Ako bi se ispostavilo da djelo nije od njihovog slijeđenja
strasti, nema sumnje da bi i u tom slučaju bilo preče razlikovati se
kao što je u slučaju poređenja u njihovim strastima jer ostavljanje
takvih djela vodi u stjecanje Allahovog zadovoljstva. Moguće je da
poređenje sa njima u dotičnim stvarima biva razlogom da ih ljudi
slijede i u drugim, jer: ''Ko se vrti oko tuđe ograde postoji bojazan
da ne pređe u tuđu zemlju.''
Ako se radi o bilo kojoj od ove dvije stvari moguće je da se
postigne željeno u globalu iako je prvo očitije.
Zbog su riječi Uzvišenog:
"Neki od onih kojima smo dali knjigu raduju se svemu što
objavljujemo tebi, ali neki protivnici ne priznaju nešto od
Objave. Reci: 'Meni je naređeno da samo Allahu ibadet činim i
da Njemu nikoga ravnim ne smatram; Njemu ja pozivam i
Njemu se vraćam.' I Mi ga tako kao mudrost objavljujemo na
arapskom jeziku. A ako bi ti povlađivao željama njihovim nakon
što ti je došla spoznaja, ti ne bi imao ni zaštitnika ni branitelja
od Allaha." (Sura Er-R'ad, 36-37)
Lična zamjenica "željama njihovim" se odnosi – Allah
najbolje zna – na ono o čemu je već bilo spomena. Oni
predstavljaju saveznike koji negiraju djelimično ono što mu je
objavljeno, tako da među njih spadaju svi oni koji negiraju bilo šta
iz Kur'ana, od jevreja ili kršćana i svih drugih. Allah  kaže:
"A ako bi se ti za njihovim željama poveo nakon što ti je došlo
znanje." (Sura El-Beqare, 145)
32
Slijeđenje u onome čime se ističu u svojoj vjeri i propratnim

stvarima vjere je slijeđenje njihovih strasti, čak šta više slijeđenje
njihovih strasti biva i u manjim stvarima od toga.
O tome Uzvišeni kaže:
"Ni židovi, ni kršćani, neće biti tobom zadovoljni sve dok ne
budeš slijedio vjeru njihovu Reci: "Allahov put je jedini pravi
put!" A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon znanja
koje si dobio, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi, niti
pomoći." (Sura El-Beqare, 120)
Pogledaj kako u predikatu (haberu) stoji "vjeru njihovu" a u
zabrani "željama njihovim" jer se ljudi neće zadovoljiti osim da
budu u potpunosti slijeđeni u vjeri. Opomena se odnosi na
slijeđenje njihovih prohtjeva u malim ili velikim količinama. Opšte
poznato je da slijeđenje u pojedinim stvarima njihove vjere
predstavlja vrstu slijeđenja u njihovim prohtjevima, ili pak postoji
pretpostavka da ih slijedi u njihovim prohtjevima, kao što smo
prethodno naglasili.
U ovo poglavlje spadaju i riječi Uzvišenog:
"I kada bi ti onima kojima je dana Knjiga sve dokaze donio, oni
opet neće prihvatiti tvoju kiblu, kao što ni ti nećeš prihvatiti
njihovu kiblu, niti će iko od njih prihvatiti kiblu drugoga. A ako bi
se ti za njihovim željama poveo nakon što ti je došlo znanje,
tada bi sigurno nepravedan bio. Oni kojima smo dali Knjigu
znaju ga kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista
svjesno istinu prikrivaju. Istina je od Gospodara tvoga, pa zato
nikako ne budi od onih koji sumnjaju. Svako ima svoj pravac
prema kojem se okreće, pa se natječite u dobrima! Ma gdje bili,
Allah će vas sve sabrati Allah doista, sve može! I iz svakoga
mjesta u koje dođeš, ti lice svoje u pravcu Časnog hrama
okreni; to je doista Istina od Gospodara tvoga; Allah ne
zanemaruje ono što vi radite. I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti
lice svoje prema Časnom hramu okreni!; i gdje god se nalazili, vi
lica svoja prema njemu okrećite, da vam ljudi ne bi imali šta
prigovoriti, izuzev onih između njih koji nepravdu čine." (Sura El-
Beqare, 145 – 150)
33
Veći broj naših prethodnika,1 kažu da ovo znači da se jevreji

ne bi pozivali na dokaz zbog vašeg poređenja sa njima u pogledu
kible. Kako ne bi rekli usporedili su se sa nama u kibli, onda
postoji sumnja da se neće sa nama usporediti i u našoj vjeri. Tako
da je Allah sa razlikovanjem u kibli prekinuo mogućnost korištenja
ovakvog dokaza. A ''dokaz'' je sve ono što se koristi za dokazivnje
istine ili laži. "izuzev onih između njih koji nepravdu čine." tj.
Kurejšija koji su govorili vratili su se našoj kibli onda postoji
mogućnost da će se vratiti i našoj vjeri.
Allah je pojasnio da mudrost derogacije kible i njene
izmjene jeste u biti suprotstavljanje nevjernicima u njihovoj kibli,
kako bi to bilo potvrdnije u sprječavanju onoga što su očekivali i
čemu su žudili od laži. Poznato je da je ovo značenje potvrđeno u
svakom vidu slijeđenja i suprotstavljanja. Tako da svaki kafir koji
bude slijeđen u bilo čemu od njegovih stvari koristi na osnovu toga
dokaz ili nešto blisko tome, kao što su jevreji imali dokaz u
pogledu kible.
Allah kaže:
"I ne budite kao oni koji su se razjedinili i razišli, nakon što su
im već Jasni dokazi došli!" (Sura Al Imran, 105)
Ovo se odnosi na jevreje i kršćane koji su se podijelili na više
od sedamdeset sekti. Zbog toga je Poslanik  zabranjivao da se
slijede u njihovom razilaženju i sektaštvu. Iako nas je on
obavijestio : "Da će se njegov ummet podijeliti na sedamdeset i tri
sekte." Ali kada kaže: "Ne budi kao taj i taj." Može se odnositi na
opšti pojam kroz termin i značenje. Ali iako se ne bi odnosilo na
opšti pojam to ukazuje na samu vrstu suprotstavljanja i ostavljanja
poistovjećivanja sa njima biva propisanom stvari. Također to znači
da što više se čovjek udalji od mogućnosti poređenja sa njima u
onome što nama nije propisano, bit će udaljeniji od padanja u
poistovjećivanje u onome što nam je zabranjeno, što opet
predstavlja jasnu i očitu korist.
1
Od kojih su Mudžahid, Ata', Katade i Suddi.
34
Allah Musau i Harunu kaže:
"A vas dvojica na pravom putu ostanite i nikako se za

neznalicama ne povodite!" (Sura Junus, 89)
Uzvišeni kaže:
"A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u
narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su
smutljivci!" (Sura El-A'raf, 142)
I kaže:
"A ko se suprotstavi Poslaniku nakon što mu se jasno pokaže
Pravi put, i slijedi put koji nije put vjernika, pustit ćemo ga da
čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem." (Sura En-Nisa,
115)
I mnogi drugi ajeti.

A ono što oni slijede i kako djeluju ne predstavlja put
mu'mina, nego put smutljivaca i neznalica. Ono što se ne ubraja u
opšti pojam, zabrana se odnosi na njegovu vrstu. Tako da
suprotstavljanje jednoj vrsti u potpunosti biva potpunije od
suprotstavljanja određenoj i zabranjenoj stvari, dok je približavanje
vid sumnje da se ne padne u zabranjeno.
Allah  kaže:
"A tebi objavljujemo Knjigu, s Istinom, da potvrdi knjige prije
objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što
Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne
odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i
pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima
jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam
propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete
se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili
obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne
povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate
od nečega što ti Allah objavljuje." (Sura El-Maide, 48-49)
Slijeđenje njih u onome što oni slijede jeste ujedno slijeđenje
njihovih strasti, ili pak sumnja za slijeđenje onoga za čim žude. Ali
35
klonjenje od istih je pomoć u klonjenju od istoga, kao i stvaranje

prepreke za slijeđenje njihovih prohtjeva.
Znaj da je u Allahovoj Knjizi veoma mnogo zabrana i priča
koje se odnose na nas u slijeđenju nevjerničkih naroda u čemu ima
pouke za nas u ostavljanju onoga što su oni činili. Kao što kaže,
kada govori o kitabijama i kaznama koje su se obestinile nad njima:
"Zato uzmite iz toga pouku, o vi uviđavni!" (Sura El-Hašr, 2)
Ili gdje kaže:
"U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom
obdareni." (Sura Jusuf, 111)
I mnogo drugih sličnih primjera.
Među njima ima onih koji ukazuju na ono što mi imamo za
cilj, kao i onih koji upotpunjuju značenje samog cilja.
Zatim, kad je cilj bio pojašnjenje suprotstavljanja njima u
svim stvarima koje se odnose na njih i u čemu je korist za nas,
onda svi ajeti ukazuju na ovu stvar. Ako je cilj obavezno
suprotstavljanje njima, onda na ovo ukazuju neki između ostalih
ajeta.
Mi smo spomenuli dokaze koji ukazuju da je
suprotstavljanje njima opšti propis, što i jeste cilj ove teme.
A što se tiče razlikovanje vadžiba u odnosu na druge stvari
to nije cilj ove rasprave.
Mi ćemo – inša Allahu te'ala – spomenuti da je
poistovjećivanje sa njima u njihovim praznicima zabranjeno. I to je
pitanje koje se posebno želi ovdje istaknuti, dok su ostale teme
uporedo navedene sa ovom zbog stalnog ponavljanja cjelokupnog,
veličanstvenog i korisnog pravila.
Allah kaže:
"Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: Traže da se čine
nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute,
zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista
pravi nevjernici. Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima
Allah prijeti džehenemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti,
36
dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja

neprekidna. Kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su
blaga i djece imali, i slatkim životom živjeli, a i vi slatkim
životom živite isto onako kao što su oni prije vas živjeli, i vi se
upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali. To su oni
čija će djela biti poništena i na ovom i na onom svijetu, njima
propast predstoji. Zar do njih nije doprla vijest o onima prije
njih: o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu i o narodu
Ibrahimovom i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su
naselja izvrnuta? Poslanici su im njihovi jasne dokaze donosili i
Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi
nanijeli. A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da
se čine dobra djela,a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju
i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su
oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i
Mudar. Allah obećava vjernicima i vjernicama dženetske bašče,
kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne
dvorove u vrtovima edenskim. A zadovoljstvo Allahovo veće je
od svega toga: to će, doista, uspjeh veliki biti! O Vjerovjesniče,
bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog!
Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on
boravište." (Sura Et-Tewbe, 67-73)
Allah  je u ovim ajetima opisao moral munafika i njihove
atribute, te moralne vrijednosti mu'mina i njihove atribute, jer
svaka skupina pokazuje islam. A munaficima, koji su ispoljavali
islam – sa ovim moralom – i kafirima koji su istical kufr, obećava
džehennemsku vatru, a Svom Vjerovjesniku  je naredio da se
bori protiv oba tabora.
Od kada je Allah poslao Svog Poslanika i roba Muhammeda
, i od kada je on učinio hidžru u Medinu ljudi su se podijelili u tri
vrste: mu'min, munafik i kafir. Što se tiče kafira – on ističe kufr i
njegovo stanje je jasno. Međutim ovdje je cilj istaknuti atribute
munafika, spomenutih u Kur'anu i sunnetu. I to su oni atributi za
koje postoji bojazan da se ne pojave kod sljedbenika kible. Tako da
je Allah opisao munafike da su oni jedni od drugih. A o
mu'minima kaže:" A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima."
Zbog toga što su se srca i djela munafika podudarila i
usporedila jedna sa drugima, ali su oni i pored toga:
37
"Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njihova

razjedinjena." (Sura El-Hašr, 14)
Što znači da između njihovih srca nema ljubavi i sloge, osim
ako se ne radi o zajedničkoj koristi iznad koje stoje svi zajedno.
Zatim jedni druge napuštaju, za razliku od mu'mina. On voli
drugog mu'mina i pomaže mu čak i kada je odsutan, makar se
mjesta njihovog stanovanja razlikovala pa čak iako ne žive u istom
vremenu.
Zatim je Allah  opisao svaku grupu sa njihovim ličnim
djelima i njihovim djelima vezanim za druge, a Allahove riječi su
sažete.
Tako da su čovjekova djela, koja se vežu za njegovu vjeru,
podijeljena na dvije vrste, jedna je: da čini ili ostavi, a druga je: da
drugom naređuje da čini nešto ili da se kloni nečega. Zatim
njegovo djelo, može biti korisno za njega, ili da se korist tog djela
prenese na nekoga drugoga. Tako da se u tom kontekstu djela mog
podijeliti na tri vrste.
Prva vrsta se odnosi samo na onoga ko obavlja to djelo i ne
odnosi ni na koga više. Primjer toga je obavljanje namaza.
Druga vrsta su djela koja se obavljaju radi nečije koristi, kao
što je slučaj sa zekatom.
Treća vrsta je naređivanje drugom da uradi nešto, tako da
neko drugi bude činilac a njegov udio u tome jeste samo
naređivanje.
Allah o mufacima kaže:
"Traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih."
dok mu'mine opisuje:
"Traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju."
"Dobro" je cjelokupan naziv za sve ono što Allah  voli, kao
što je iman dobro djelo, a "loše" je cjelokupan naziv za sve ono što
Allah  mrzi i zabranjuje.
Zatim kaže: "i ruke su im stisnute", Mudžahid kaže: " Škrtare
kada je u pitanju udjeljivanje na Allahovom putu." Katade kaže:
38
"Škrti su u činjenju svakog dobra." Tako da je Mudžahid ukazao na

korist udjeljivanjem imetka dok je Kadate naglasio korist imetkom
i tijelom. Stiskanje ruke se odnosi na škrtost, kao što Allah kaže:
"Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu." (Sura El-Isra,
29)
Ili u riječima Uzvišenog:

"Jevreji govore: 'Allahova ruka je stisnuta!' Stisnute bile ruke
njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje su ruke
Njegove pružene On udjeljuje koliko hoće!" (Sura El-Maide, 64)
Ovaj izraz (stiskanje ruke) je običajno poznata izreka i
razumljiv je u svom vanjskom značenju ili se koristi u poznatom
figurativnom smislu (medžaz mešhur).
Negirajući stiskanje ruku od strane vjernika Allah  ih
opisuje pa kaže: "Udjeljuju zekat." A zekat iako se pod tim
terminom prvenstveno misli na obavezni zekat – taj izraz se može
odnositi na svaku korist stvorenjima, bilo tjelesnu ili novčanu
koristi. Tako da je slučaj sa ova dva oblika kao i slučaj sa ona dva
kod stiskanja ruke.
Zatim kaže: ''zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio.''
Zaborav Allaha  jeste ostavljanje Njegovog spominjanja.
Međutim kada govori o vjernicima negira postojanje
ovakvog svojstva u njima pa kaže: "I obavljaju namaz." (Sura Et-
Tewbe, 71) Namaz u ovom slučaju obuhvata obavezni i dobrovoljni.
Također pod njim se podrazumijeva svaki vid spominjanja Allaha
, riječima ili značenjem. Ibn Mes'ud  kaže:
"Sve dok spominješ Allaha s.w.t. u namazu si, makar bio na
tržnici."
Muaz b. Džebel  kaže:
"Proučavanje nauke je veličanje Allaha "
Zatim je spomenuo ono što je obećano kafirima i
munaficima od proklestva, Vatre i vječne patnje na Ahiretu.
Za razliku što je obećao mu'minima od Dženneta,
zadovoljstva i milosti.
39
Nakon toga u redanju riječi i termina se kriju velike tajne, o

čemu nećemo govoriti na ovom mjestu, nego je cilj napraviti
predispozicije za pravilo koje ćemo spomenuti inša Allah.
Neko će reći da riječi Uzvišenog: "njih čeka patnja
neprekidna" ukazuju na ono što će im se obavezno desiti na
dunjaluku i Ahiretu, od duhovnih bolesti, tuge, tegobe,
bezosjećajnosti, tame srca i neznanja. Jer kufr i griješenje donose
ubrzane bolesti koje su uvijek prisutne i o kojima samo Allah 
posjeduje znanje.
Tako da ćeš vidjeti većinu njih da svoj život ne uljepšavaju
osim sa onim što im zamućuje razum, zanosi srca, opijaju se
opojnim sredstvima, ili se oslanjaju na snove, ili pak slušaju svirača
i sl. tome.
Za razliku od toga o mu'minima kaže: "To su oni kojima će
se Allah sigurno smilovati." Allah  požuri vjernicima sa milošću u
njihovim srcima i u drugim stvarima u kojima osjećaju slast imana
te rasprostranjenost grudi prema islamu – i mnoge druge radosti
zbog imana, korisnog znanja i dobrih djela što nije moguće uvijek
opisati.
Zatim Allah upotpunjujući vijesti o munaficima kaže: "Kao i
oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali." Riječ
'kao' da se radi o poređenju sa subjektom u nominativu koji je
izbrisan u rečenici pa bi ajet u tom kontekstu imao sljedeće
značenje: "Vi ste kao i oni koji su bili prije vas." Dok drugi kažu da se
radi o akuzativu nepostojećeg glagola, pa bi ajet u tom kontekstu
imao sljedeće značenje: "Vi ste učinili kao što su to činili oni prije
vas." Kao što Nimr b. Tevleb kaže:
"Poput dana koji je tražen bez potražitelja."
Tj. nisam vidio kao ovaj dan. Poređenje između ove dvije
vrste riječi se odnosi u djelima onih koji su bili prije.
Dok drugi kažu da se radi o poređenju u patnji.
Zatim je rečeno: Da je činioc izbrisan, tj. da ih je prokleo i
kaznio kao što je prokleo i one prije vas.
40
Ili kao što je rečeno – što je i blaže – da je činioc ono što je

prethodno spomenuto tj. da je Allah  obećao munaficima ono što
je obećao i onima prije vas, te da ih je prokleo kao što je prokleo i
one prije vas. A oni su zaslužili vječnu patnju kao što su zaslužili i
oni prije vas. Ili da stoji u akuzativu, iako može biti u nominativu,
tj. patnja poput panje onih koji su bili prije vas.
Suština stvari jeste u tome da riječ 'kao' može da se odnosi
na činioce u akuzativu ili da jedan bude u akuzativu a drugi u
nominativu. Kao što kažu: Počastio sam i počastio me Zejd. Dok
kod gramatičara, ako se činioci ne razlikuju, kao da kažeš: Počastio
sam i dao sam Zejdu. – postoje dva mišljenja:
Jedno je mišljenje Sibevejha i njegovih sljedbenika – da je
činioc u imenici jedan, iako je predikat drugog izbrisan, on tvrdi,
da se ne mogu naći dva činioca nad jednim predikatom.
Drugo je mišljenje Fera'a i drugih kufljana koji kažu da dva
glagola utječu na imenicu, pa tvrde da se dva činioca mogu
odnositi na jedan predikat.
Na osnovu ovog razilaženju u gramatici temelji se i
razumijevanje ajeta:
"I sjednu jedan sa desne, a drugi s lijeve strane" (Sura Qaf, 17)
I drugi slični primjeri.
Tako da će na osnovu prvog mišljenja biti da je Allah 
obećao munaficima Vatru, kao što ju je obećao i onima prije vas, i
oni zaslužuju neprekidnu patnju poput onih prije vas ili kao patnju
onih prije vas. Zatim je oba činioca od njih izbrisao jer jedan
ukazuje na sam čin, i oni smatraju ljepšim brisanje prva dva
činioca.
Dok se na osnovu drugog mišljenja može reći da se riječ
'kao' odnosi lično na 'obećao' i na riječ 'prokleo' i na riječi 'oni
zaslužuju neprekidnu patnju' jer u riječi 'kao' se ne pokazuje
deklinacija(i'arab). Ovo se odnosi ako kažemo da se uticaj tri
činioca odražava u jasnom akuzativu (nasbu zahir).
Ako se kaže da treći činioc utječe u nominativu onda to
znači da činoc u riječi utječe kroz značenje ne kroz termin.
41
Pošto si saznao da neki ljudi poređenje podrazumijevaju u

djelima dok drugi poređenje podrazumijevaju u patnji, onda su
oba mišljenja povezana jedno sa drugim. Jer poređenje u nužnom
povlači poređenje u onome koji nalaže to poređenje, isto tako ako
se postavi kontra, tako da nema razlika u značenju među
mišljenjima.
Isto tako ono što smo spomenuli od razilaženja gramatičara
u pogledu uklanjanja ili ostavljanja činioca, je razilaženje u
pojašnjenjima i posljedicama, ali ne vodi u razilaženje ni u
deklinaciji niti u značenju.
Tako da je bolje da se riječ 'kao' odnosi na sve ono što je
prethodilo od djela i nagrade tako da bi u oba slučaja poređenje
bilo doslovno (lafzan).
Ali na osnovu prva dva mišljenja u jednom će značiti
doslovno (lafzan) dok će u drugom slučaju značiti nužno.
Ako po ovom pitanju primijeniš stav kufljana bit će
potpunije i bolje, jer će riječi u ajetu ukazati na poređenje u oba
slučaja bez brisanja faktora. U suprotnom će lična zamjenica značiti
vaše stanje je kao i njihovo stanje i sl. tome. Tako da će izgledati
kao da kaže: "Vi ste poput onih koji su bili prije vas" ali mjesto nam
ne dozvoljava da o ovome govorimo nešto više jer se cilj veže za
drugu temu.
Ovo poređenja sa munaficima i kafirima se ne odnosi na
mu'mine koje je Allah opisao riječima: "i Allahu i Poslaniku Njegovu
se pokoravaju." Jer pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku se
suprotstavlja u poređenju sa onima koji su bili prije vas. Allah
kaže:
"Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i
djece imali, i slatkim životom živjeli, a i vi slatkim životom živite
isto onako kao što su oni prije vas živjeli, i vi se upuštate u
nevaljalštine kao što su se i oni upuštali."
Obraćanje u riječima: "Oni su jači od vas bili" i riječi: '' i
slatkim životom živjeli", ako se odnosi na munafike onda se
spominje kako bi se privukla pažnja i da bi se na to ukazalo. Tako
42
što se prelazi iz odsutnosti ka prisutnosti kao što je u riječima

Uzvišenog:
"Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se
klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!" (Sura El-Fatiha, 3-5)
Zatim se obraćanje prenijelo na neprisutnost u riječima:
"Njihova djela bit će poništena." (Sura El-Beqare, 217)
Ili kao što kaže:
"Pa kad ste u lađama, i kad one uz blag povjetarac zaplove s
putnicima, te se oni obraduju tome." (Sura Junus, 22)
Ili riječi:
"A nevjerovanje i razvrat i neposlušnost vam omrazio. Takvi su
na pravom putu." (Sura El-Hudžurat, 7)
Tako da se lična zamjenica u riječima: "Njihova djela bit će
poništena." što je očitije odnosi na one koji čuju i koji se upuštaju u
nevaljalštine od ovog ummeta, kao što poslije kaže: "Zar do njih nije
doprla vijest o onima prije njih." A ako se obraćanje odnosi na čitav
ummet onda se neće obratiti pažnja osim u drugom primjeru.
Što se tiče riječi: "A i vi slatkim životom živite isto onako kao
što su oni prije vas živjeli." U Abdu Rezakovom tefsiru se prenosi od
Muamera da je Hasan rekao: "A i vi slatkim životom živite isto onako
kao što su oni prije vas živjeli." stoji da je rekao: "Sa njihovom
vjerom." Isto tako se prenosi i od Ebu Hurejre . Dok se od Ibn
Abbasa  prenosi: "Sa njihovim udjelom Ahireta na dunjaluku."
Lingvističari kažu: da se riječ "‫( "اﻟﺨﻼق‬El Halak) odnosi na
udio i sreću, kao da kaže ono što je stvoreno za čovjeka ili ono što
mu je određeno. Ili kao što se kaže: "Dio je ono što mu je
dodijeljeno, a udio je ono što mu je udijeljeno.
U tom kontekstu su i riječi Uzvišenog:
"Na drugome svijetu nikakve sreće neće imati." (Sura El-Beqare,
102 i 200)
43
Tj. Neće imati udjela na onome svijetu. Allahov Poslanik 

kaže: "Svilu oblači onaj koji u njoj neće imati udjela na ahiretu."1
Ajet obuhvata sve ono što su naveli učenjaci, jer Allah 
kaže: "Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali." Snaga koju
su posjedovali, sa njom su mogli da rade za dunjaluk i za ahiret.
Isto tako njihovi imeci i djeca, i ta snaga, imeci i djeca su udio i
sreća, a oni su uživali u svojoj snazi, imecima i djeci na dunjaluku, i
ista ta djela koja su obavljali sa ovom snagom. A njihov imetak je
njihova vjera a tu su i njihova djela, da su sa njima htjeli Allahovu
naklonost i ahiret, imali bi za njih sevap na ahiretu pa bi u njima
uživali i sa onim što im je pruženo da u njemu uživaju. Tako da u
ovaj ajet ulazi svako onaj ko je radio samo radi svojih dunjalučkih
koristi, bez obzira da li se radilo o ibadetima ili nečemu drugom.
Zatim Uzvišeni kaže:
"A i vi slatkim životom živite isto onako kao što su oni prije vas
živjeli, i vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni
upuštali." (Sura Et-Tewbe, 69)
Pokazna zamjenica ukazuje na dvije stvari od kojih je bolja
da se odnosi na atribut korijena 'kao što je upuštanje u onome u što
su se oni upuštali' tako da je povratno značenje izbrisano, kao što
stoji u riječima Uzvišenog:
"Kako oni ne vide da Mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni
njome raspolažu kao vlasnici!" (Sura Jasin, 71)
Ovoga je mnogo rasprostranjeno u Kur'anu.
Drugo je da se radi o atributu subjekta 'kao skupina', 'kao
vrsta' ili 'kao generacija' u što su se upuštali, kao kada se kaže: 'u
onome u čemu su se upuštali.'
Allah je spojio termine 'uživanja' i ' upuštanja' jer nered u
vjeri može da nastane u lažnom vjerovanju i govoru o njemu, ili da
1
Mutefekun alejhi.
44
se pojavi u djelima suprotno ispravnom ubjeđenju. Prvo se odnosi

na novotarije i sl. dok se drugo odnosi na griješenje u djelima i sl.
Prvi je produkt sumnjivih stvari, a drugi je produkt strasti.
Zbog toga su selefi govorili: "Čuvajte se dvije vrste ljudi,
sljedbenika strasti kojeg je opčinila njegova strast i dunjalučara
kojega je preokupirao njegov dunjaluk."
Također su govorili: "Čuvajte se smutnje grješnog učenjaka,
i pobožnog neznalice. Jer njihova smutnja je pogodila svakog ko je
smutnjom pogođenog." Ovaj je nalik na one koji su izazvali
Allahovu srdžbu (židovi) zbog toga što poznaju istinu ali je ne
slijede. Drugi je nalik onima koji su zalutali (kršćani) i koji rade bez
uporišta u nauci."
Neki su Ahmeda b. Hanbela opisali govoreći: "Allah mu se
smilovao, prema dunjaluku je bio veoma strpljiv, a bio je nalik
mnogo na prethodnike. Dolazile bi mu novotarije pa bi ih uklanjao
i dunjaluk pa ga je odbijao."
Allah je opisao bogobojazne imame pa kaže:
"Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se
zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u
dokaze Naše čvrsto vjerovali." (Sura Es-Sedžde, 24)
Sa saburom se kloni strasti a sa jekinom (ubjeđenjem) odbija
sumnje.
U tom smislu su i riječi u suri El-Asr:
"I koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima
preporučuju strpljenje." (Sura El-Asr, 3)
I riječi Uzvišenog:
"I sjeti se robova naših, Ibrahima i Ishaka I Jakuba, sve u vjeri
čvrstih i dalekovidnih" (Sura Sad, 45)
45
U istom kontekstu se prenosi mursel hadis1 u kojem

Poslanik  kaže:
"Allah voli dalekovidnog i onoga koji osuđuje u vremenu
pojave sumnji, i voli potpuni razum kod pojave strasti."2 3
Riječi Uzvišenog:
"A i vi slatkim životom živite." (Sura Et-Tewbe, 69)
Ukazuje na slijeđenje strasti što i jeste osnovna bolest
prijestupnika.
I kaže:
"I vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali."

(Sura Et-Tewbe, 69)
Ovaj ajet ukazuje na slijeđenje strasti što je u stvari najveća

bolest koja pogađa novotare, sljedbenike strasti i rasprava. U većini
slučajeva ove dvije osobine se nađu zajedno. Malo je onih čija je
akida iskrivljena a da se njegova djela ne odlikuju pomenutim
osobinama. Tako da ajet ukazuje da su ovi učinili isto što i oni koji
su bili prije njih, te uživali i upuštali se u nevaljalštine.
Riječi Uzvišenog: "uživali" i "upuštali" je vijest da se to desilo
u prošlosti, te kuđenje svakog onog ko to učini do Sudnjeg dana.
Isti je slučaj sa svim ostalim djelima i svojstvima munafika i
nevjernika u vremenu poslanstva Muhammeda  o kojima nas je
Allah obavijestio. On je pokudio svakog onog čije stanje bude kao
stanje ovih, sve do Sudnjeg dana.
Međutim može se shvatiti da se radi o vijesti neprekidnog
čina - jer i ako je ajet u vidu obraćanja tj. u prvom licu to je poput
zamjenica u Kur'anskim imperativima: "obožavajte", "operite",
1
Mursel predaje su one koje se odnose direktno na ashabe u smislu da ih je ashab prenio
od Poslanika  bez da to naglasi.
2
Bilježi ga Bejheki u 'Zuhdu' br. 952. Ebu Nuajm u 'Hilje' 6. dio, str. 199 njemu sličnog.
Iraki u 'Tahridžul ahja' 4. dio, str. 388 kaže: "... u njegovom lancu se nalazi Hafs b. Omer
El-Udni kojeg su svi proglasili slabim prenosiocem."
46
"ruku' i sedždu činite" i "vjerujte", tako da se to odnosi na sve

prisutne u vremenu Poslanika kao i na one koji će doći poslije njih
do Sudnjeg dana, jer je ovo Allahov govor a Poslanik samo
dostavlja od svog Gospodara.
Ovo je stav većine muslimana ali pojedinci koji su se bavili
naukom osnova islamskog prava(Usulu fikhom) su rekli da se ovo
obraćanje odnosi na ono vrijeme kada je bilo objavljivano
Poslaniku. Ali da su ostali prisutni ušli pod ovo obraćanje iz
jednog od nekoliko razloga. Da li zbog toga što smo nužno
spoznali od utemeljenja propisa, kao npr. da se Poslanik  obratio
pojedincu u ummetu(po nekom pitanju što automatski važi i za
ostale), ili putem sunneta, konsenzusa ili putem analogije. Tako da
svako onaj ko se bude naslađivao i upuštao potpada pod ove ajete
"uživali" i "upuštali" što svakako predstavlja najbolje mišljenje.
Allah, onima koji su uživali i u nevaljalštine se upuštali,
prijeti riječima: "To su oni čija će djela biti poništena i na ovom i na
onom svijetu, njima propast predstoji." (Tevba, 69)
Ovo je ono što se želi naglasiti ovim ajetom tj. da Allah
obavještava da u ovom ummetu ima onih koji su uživali i upuštali
se u ono u čemu su uživali i u što su se upuštali prethodni narodi
zbog čega ih je pokudio i zaprijetio im na ovaj način.
Zatim ih navodi na razmišljanje i uzimanje pouke iz
primjera onih koji su bili prije njih pa kaže:
"Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: o narodu
Nuhovu, i o Adu, i o Semudu." (Sura Et-Tewbe, 70)
Prethodno smo naveli da pokornost Allahu i Njegovom
Poslaniku  jeste u onome čime je Allah opisao mu'mine, za
razliku od onoga čime je opisao ove druge zbog njihovog
poistovjećivanja sa prethodnim pokoljenjima. Zatim je pokudio
one koji to čine te naređuje džihad protiv kafira i munafika nakon
ovog ajeta što je dokaz za džihad protiv ovih koji su se prepustili
uživanjima i upuštanju u nevaljalštine.
Zatim ono na što ukazuje Kur'an jeste poistovjećivanje,
skupine ljudi od ovog ummeta, sa prethodnim pokoljenjima u
ovosvjetskim i vjerskim činovima. A o pokuđenosti ovakvog čina
47
govori i Poslanikov  sunnet. Na osnovu toga ashabi su tumačili

ove ajete.
Od Ebu Hurejre  se prenosi da je Vjerovjesnik  rekao:
"Vi ćete postupiti kao što su postupili oni prije vas. Lakat po
lakat, pedalj po pedalj, hvat po hvat. Čak i kad bi jedan od
njih ušao u gušterovu rupu vi bi ste ga slijedili."
Na to Ebu Hurejre reče:
"Čitajte ako hoćete: "Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od
vas bili." Ashabi rekoše: "Allahov Poslaniče, jel kao što su
činili perzijanci, bizantijci i kitabije?" On reče: "Jel ima neko
drugi od naroda osim njih?"1
Od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – o ovom ajetu se
prenosi da je rekao:
"Kako noć liči na prethodni dan. Ovo su sinovi Israilovi sa kojima
smo se usporedili."2
Od Ibn Mes'uda  se prenosi da je rekao:
"Vi ste najsličiniji narod sinovima Israilovim slijedeći njihov put i
njihovu uputu. Slijedite njihove postupke polahko korak po korak.
Osim što ne znam da li obožavate tele ili ne?"
Od Huzejfe Jemanija  se prenosi da je rekao:
"Munafici vašeg vremena su gori od munafika koji su bili u
Poslanikovo  doba." Pa smo rekli: "Kako to?" Kaže: "Oni su krili
svoje licemjerstvo dok ga ovi javno iznose."3
Što se tiče sunneta, u njemu se mnogo govori o
poistovjećivanju sa njima u ovosvjetskim običajima, što svakako
osuđuje, kudi i zabranjuje. Isto tako i u vjeri.
1
Prenosi ga Ibn Džerir u 'Tefsiru' (10 dio, str. 121). U 'Sahihima' stoji hadis koji ga jača
o čemu je prethodno govoreno.
2
Bilježi ga Ibn Džerir u 'Tefsiru' (10, str 121).
3
Bilježe ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 1343 i Muslim u svom 'Sahihu' br. 2296.
48
Što se tiče prvoga tj. uživanja i naslađivanja u oba 'Sahiha'

od Amra b. Avfa  se prenosi:
"Allahov Poslanik  je poslao Ebu Ubejdu b. Džeraha u Bahrejn
da donese džizju.1 A prethodno je Allahov Poslanik napravio ugovor sa
stanovnicima Bahrejna te nad njima odredio kao upravnika Ala'a b.
Hadremija. Ebu Ubejde je došao sa novcem iz Bahrejna. Ensarije su čuli
da je Ebu Ubejde došao te su se okupili da klanjaju sabah sa Poslanikom.
Nakon što je klanjao Poslanik je krenuo da izađe iz džamije a oni mu se
prepriječiše te se on nasmija kada ih vidje. Zatim reče:
"Mislim da ste čuli da je došao Ebu Ubejde sa nečim iz
Bahrejna?" "Da Allahov Poslaniče." rekoše oni. Kaže:
"Radujte se, i nadajte se onome što će vas obradovati. Tako
mi Allaha, ja se ne bojim da će vas pogoditi siromaštvo, ali
se bojim da vam se ne pruži dunjaluk kao što je bio pružen
onima prije vas. A onda da se počnete u njemu nadmetati kao
što su se nadmetali, pa da vas uništi kao što je uništio one
prije vas."2
Allahov Poslanik  ističe da se svom ummetu ne boji
siromaštva, nego se boji potčinjenosti dunjaluka, nadmetanja u
njemu i njegove razornosti i uništenja muslimana. To je ono
uživanje koje je navedeno u ajetu.
U oba 'Sahiha' od Ukbe b. Amira se prenosi da je Allahov
Poslanik :
"Izašao jednog dana i poginulima na Uhudu klanjao dženazu,
nakon čega je otišao i popeo se na mimber i rekao: "Ja sam vaš
predvodnik, i ja sam svjedok nad vama. Tako mi Allaha ja
ovog trenutka gledam u svoj izvor (Hawd). Dati su mi
ključevi zemaljskih riznica, ili ključevi Zemlje. Tako mi
1
Džizja je porez koji plaćaju kitabije islamskoj državi zauzvrat sigurnosti i zaštite.
2
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. 2962. Nevevi u komentaru na Muslimove hadise
o riječima "Pa da učinite jedne nad vratovima drugih." Tj. da jedne učinite vladarima
nad drugim.
49
Allaha ja se ne bojim da ćete vi učiniti širk poslije mene. Ali

se bojim da se ne budete natjecali u dunjaluku."
– u drugoj predaji –
"Bojim se da se ne budete u njemu natjecali i jedni druge
ubijali, pa da propadnete kao što su propali oni prije vas."
Ukbe kaže:
"To je bilo zadnje kada sam vidio Poslanika  na mimberu."
U Muslimovom 'Sahihu' od Abdullaha b. Omera –
radijjallahu anhuma – se prenosi da je Allahov Poslanik  rekao:
"Kada osvojite Perziju i Bizantiju, kakav ćete narod tada
biti?" Abdurrahman b. Avf reče: "Bit ćemo onakvi kako nam
Allah naređuje." Allahov Poslanik  reče: "Natjecat ćete se,
zatim ćete zavidjeti jedni drugima, zatim ćete spletkariti, ili
mrziti, ili nešto drugo mimo toga. Zatim ćete navaliti na
kuće muhadžira i učiniti ih jedne nad drugima."
U oba 'Sahiha' od Ebu Seida El Hudrija  se prenosi da je
rekao:
"Allahov Poslanik  je sjeo na mimber, a mi smo posjedali
oko njega. Pa reče: "Ono čega se za vas bojim poslije mene
jeste to što će vam se potčiniti od dunjalučkih ljepota i
ukrasa." Jedan čovjek reče: "Zar da dobro donese zlo,
Allahov Poslaniče?" Allahov Poslanik  prešuti na to, a
neko reče: "Šta ti je, govoriš sa Poslanikom  a on ti se ne
obraća?" Kaže: "Pa smo vidjeli da mu se objavljuje." Zatim
je došao sebi brišući obilan znoj, pa reče: "Gdje je onaj što je
pitao?" Kao da ga je pohvalio." Kaže: "Neće doći dobro sa
zlim."
U drugom rivajetu:
"Pa reče: "Gdje onaj što je malo prije pitao? Zar je on
dobro?" Ponovio je to tri puta. "Dobro, uistinu, neće doći
osim sa dobrim." U proljeće bude cvata koji ubija i uništava
stoku ili je bar dovede do tog stanja. Osim one koja jede
blagu zelenu travu. Ona jede sve dok joj se ne napuni utroba
te se okrene prema suncu, zatim ispreživa i izmokri, a onda
50
se napase u izobilju. Ovaj imetak je 'zelen' (privlačan) i

sladak. Najbolji njegov vlasnik je musliman, koji od njega
udjeljuje siromahu, jetimu i putniku namjerniku"
– ili kao što je rekao Allahov Poslanik :
"A onaj ko ga uzme bez prava, poput onoga koji jede ali se ne
zasićuje, a on bude svjedok protiv njega na Sudnjem danu."12
Muslim u svom 'Sahihu' bilježi od Ebu Seida El Hudrija da
je Vjerovjesnik  rekao:
"Dunjaluk je sladak i lijep. Allah vas je učinio nasljednicima
jednih drugima na njemu. Zato pazite šta činite. Čuvajte se
1
Bilježe ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 2842, Muslim u svom 'Sahihu' br. 1052. Ibn Esir
u 'Nihaje' kaže: "Riječi ovog hadisa u cjelosti se moraju pojasniti, jer ako se razdvoje
možda neće bit shvaćen njegov cilj. Kaže: "U proljeće bude prijesnog zelenila koje ubija
i uništava stoku ili je bar dovede do tog stanja." Ovim je naveo primjer onoga koji
pretjeruje i uzima od dunjaluka bez ikakvog prava. Jer u proljeće cvataju različiti
pašnjaci. Stoka se napasa sa njih zato što su ukusni, do te mjere da im se stomaci nadmu
kada pređu granicu onoga što mogu u sebi ponijeti. Zbog čega im popucaju crijeva, pa
pocrkaju ili dospiju do tog stanja. Isti je slučaj sa onim ko sakuplja dunjaluk na
nedozvoljen način i nedaje njegovo pravo onome ko ga zaslužuje, čime se stavlja pred
uništenje na Sudnjem danu ulaskom u Vatru. A na ovom svijetu se stavlja pred narod da
mu naude i da mu zavide i druge vrste štete koju mu mogu nanijeti.
Kaže: "Osim one koja jede blagu zelenu travu." Ovo je primjer umjerene osobe. Jer
zelena blaga trava nije od prijesnog povrća koje niče zbog čestih proljetnih kiša te
sazrije i bude lijepo. Nego je od zelenila koje pase stoka nakon što nestane pašnjaka i
osuši se. Jer ne nađe ništa drugo osim njega. Arapi ga nazivaju grmljem. Tako da nećeš
vidjeti stoku kako ga mnogo jede niti to čini uzastopono. Zato je naveo primjer one stoke
koja jede zelenilo proljeća poput čovjeka čiji je cilj umjereno uzimanje i sakupljanje
dunjaluka. Pažnja koju posvećuje sakupljanju dunjaluka ga nije navela da ga uzme iz
nedozvoljenih izvora, tako da će se on spasiti od njegovih zamki kao što se spasi stoka
koja jede blagu travu. Zar ne vidiš da kaže: "Ona jede sve dok joj se ne napuni utroba te
se okrene prema suncu, zatim ispreživa i izmokri." Hoće da kaže da kada se zasiti okene
se prema suncu, legne na zemlju, da ispreživa ono što je pojela. Jer će je preživanje
spasiti od uništenja, a stoka biva uništena ako napuni stomakove i ne ispreživa ili
izmokri pa joj se crijeva otvore i nadmu te se razboli ili pocrka.
Dunjalučka slast se odnosi na njegove ljepote i divotu, i zemaljske blagodati, tj. ono što
iz nje niče i rađa.
51
dunjaluka, čuvajte se žena. Prva smutnja sinova Israilovih je

bila u ženama."1
Allahov Poslanik  upozorava od smutnje u ženama,
pojašnjavajući to da je prva smutnja sinova Israilovih bila u
ženama.
Ovo je druga strana slike koju ćemo navesti u hadisu od
Muavije  da je Allahov Poslanik  rekao:
"Sinovi Israilovi su bili uništeni kada su njihove žene uzele
ovo – misleći na navezivanje kose."2
U mnoge vrste poistovjećivanja sa kitabijama u njihovim
praznicima i drugim stvarima upravo pozivaju žene.
Što se tiče upuštanja u nevaljalštine u koje su se oni prije
upuštali prenosi se u hadisu od Sevrija i drugih od Abdurrahmana
b. Zijada b. Enuma El Efrikija od Abdullaha b. Jezida od Abdullaha
b. Amra – radijjallahu anhuma – da je rekao:
"Allahov Poslanik  kaže: "Na moj ummet će doći ono što je
došlo na sinove Israilove, korak po korak. Čak ako neko od
njih u javnosti bude općio sa svojom majkom od mog
ummeta će biti onih koji će to učiniti. Sinovi Israilovi su se
razišli na sedamdeset i dvije skupine. Moj ummet će se razići
na sedamdeset i tri skupine. Sve će u vatru osim jedne."
Rekoše: "Ko je ta skupina, Allahov Poslaniče?" On reče:
"Oni koji budu na čemu sam ja danas i moji ashabi."3
Bilježi ga Ebu Isa Tirmizi i kaže: "Ovaj hadis je garib-čudan i
objašnjen je, nije nam poznat osim u ovom obliku."4
Ovo razilaženje je poznato u Poslanikovim riječima u
hadisu od Ebu Hurejre, Seada, Muavije, Amra b. Aufa i drugih. Ali
1
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. 2742.
2
3
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2641.
4
U senedu se nalazi Abdurrahman b. Zijad b. Enum El Efrikij za kojeg učenjaci
kažu da je daif. op. redaktora.
52
sam naveo hadis od Ibn Amra zbog toga što se u njemu spominje
poistovjećivanje.
Od Muhammeda b. Amra od Ebu Seleme od Ebu Hurejre se
prenosi da je Allahov Poslanik  rekao:
"Jevreji su se razišli na sedamdeset i jednu skupinu ili
sedamdeset i dvije skupine, kršćani isto tako. Moj ummet će
se razići na sedamdeset i tri skupine."
Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi, pa kaže: "Ovaj
hadis je hasen sahih."1
Od Muavije b. Ebu Sufjana – radijjallahu anhuma – se prenosi
da je Allahov Poslanik  rekao:
"Sljedbenici dviju knjiga u svojoj vjeri su se razišli na
sedamdeset i dvije skupine. Ovaj ummet će se podijeliti na
sedamdeset i tri skupine – tj. u pogledu sljeđenja strasti – sve
će u Vatru osim jedne, a to je 'Džama't'."
I kaže:
"Od mog ummeta će biti onih sa kojima će se strasti
poigravati kao što se pas poigrava sa svojim vlasnikom,
tako da od njega ne ostane ni komadić mesa ili zglob a da se
u njega ne uvuče. Tako mi Allaha, skupino arapa, ako vi ne
izvršite ono sa čime je došao Muhammed , drugi ljudi su
preči da to ne učine."2
Ovaj hadis je zapamćen u hadisu od Safvana b. Amra od
Ezhera b. Abdullaha Harazija i od Amira b. Abdullaha b. Jahje od
Muavije. A od njega ga prenosi nekoliko prenosilaca, od kojih je
Ebu Jeman, Bekije i Ebu Mugire. Bilježe ga Ahmed i Ebu Davud u
svom 'Sunnenu'. Ovo značenje je Ibn Madže zabilježio3 u hadisu od
1
Bilježe ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4596, Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br.
3991 i Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2640. Hadis je sahih kao što kaže Tirmizi.
2
Bilježe ga Ahmed 4 dio, str. 102, Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4597, Ibn Ebu Asim
u 'Sunne' br. 1 i 2. Hadis je hasen.
3
Pogledaj 'Sunnen' Ibn Madže br. 3992.
53
Safvana b. Amra od Rašida b. Seada od Aufa b. Malika Ešdžeija,

također se prenosi i u drugim verzijama.
Allahov Poslanik  obaviještava o cijepanju ummeta na
sedamdeset i tri skupine i na sedamdeset i dvije. Nema sumnje da
su oni ti koji su se upuštali u ono u šta su se upuštali oni prije njih.
Zatim ova vrsta razilaženja, o kojoj je govorio Poslanik,
može biti samo u vjeri a može se odnositi na podjele u vjeri i
ovosvjetskim stvarima. Zatim moguće je da se prenese značenje na
dunjaluk, ili da se ovo dijeljenje odnosi samo na dunjaluk.
Ove podjele, koje su spomeute u hadisima, su one koje je
Allah zabranio u riječima:
im već Jasni dokazi došli! Njima pripada kazna velika!" (Sura Al
Imran, 105)
Ili u riječima:
"Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u
stranke se podijelili." (Sura El-En'am, 159)
I u riječima:
"...i doista, ovo je pravi put Moj, pa se njega držite i druge
puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova";(Sura El-
En'am, 153)
Ovo se podudara sa značenjem u hadisu kojeg bilježi

Muslim u svom 'Sahihu' od Amira b. Sa'da b. Ebi Vekasa od
njegovog oca:
"Da je išao sa Poslanikom  i skupinom ashaba od Alije sve dok
nisu naišli pored mesdžida Benu Muavije. Ušao je u njega i klanjao
dva rekata a i mi smo sa njim klanjali, zatim se duže vrijeme
obraćao u dovi Allahu da bi se nakon toga okrenuo nama i rekao:
"Tražio sam od svog Gospodara tri stvari pa mi je dao dvije
a jednu mi je uskratio. Tražio sa od svog Gospodara da ne
uništi moj ummet sa sušom, pa mi je udovoljio. Tražio sam
od svog Gospodara da ne uništi moj ummet sa potopom pa
54
mi je udovoljio. I tražio sam od Njega da između njih ne

učini razdor pa mi nije udovoljio."1
U svom 'Sahihu', također, bilježi od Sevbana da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik": "Allah mi je savio Zemlju pa
sam vidio njen istok i zapad. A moj ummet će dostići do
tamo dokle je bila savijena. Dato mi je crveno i bijelo blago.2
Od svog Gospodara za moj ummet sam tražio da ih ne uništi
općom sušom i da ne dozvoli da nad njima zavlada
neprijatelj koji nije od njih te da oskrnavi njihovo jedinstvo i
snagu3. A moj Gospodar mi je rekao: 'Muhammede, ako nešto
odredim to se ne može spriječiti. Ja sam ti dao za tvoj ummet
da ih neću uništiti općom sušom i da neću dozvoliti da nad
njima nadvlada neprijatelj koji nije od njih i koji će
oskrnaviti njihovo jedinstvo i snagu. Čak i kada bi se
sastavili svi ljudi sa njenih krajeva – ili je rekao: 'između
njenih krajeva' – sve dok oni sami ne budu uništavali jedni
druge i dok ne budu jedni druge porobljavali.'"4
Barkani u svom 'Sahihu' bilježi ovaj hadis i dodaje
"Ja se za svoj ummet bojim zabludjelih imama, te ako se
među njima pojave bitke da se neće prekinuti sve do Sudnjeg
dana. Sudnji dan se neće pojaviti sve dok se živi od mog
ummeta priklone mušricima i sve dok skupine od mog
ummeta ne budu obožavale kumire. U mom ummetu će biti
trideset lažova, svaki od njih će tvrditi da je vjerovjesnik. A
poslije mene nema vjerovjesnika. U mom ummetu će uvijek
biti potpomognuta skupina na istini. Njima neće naškoditi
1
2
Crveno – zlato, bijelo – srebro.
3
U originalu stoji ‘bejda’ a to je ono što konjanik stavlja na glavu da ga zaštiti od
udaraca poput šljema. Međutim ovdje se podrazumijeva snaga ummeta i ono sa čime se
ummet suprotstavlja svome neprijatelju. Također se odnosi na snagu imana i slaganje
njihovih srca oko srca jednog čovjeka bez razilaženja i razjedinjavanja. Kao što je u
riječima Uzvišenog: "i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali;"
Tako da je u slozi srca oko jedne riječi potvrda snage džemata u čemu jeste pomoć,
podrška i učvršćenje, neka je hvala Allahu Gospodaru svih svjetova.
4
55
onaj ko ih napusti (ili ostavi) sve dok ne dođe Allahova –

tebareke ve teala – odredba."1
Ovo značenje je zapamćeno od Poslanika  u više predaja,
što znači da mora doći do razilaženja i razjedinjavanja u ummetu.
Ali je upozoravao svoj ummet da bi se od njih spasio onaj kome
Allah želi spas. Kao što Nezzal b. Semure prenosi od Abdullaha b.
Mes'uda  da kaže:
"Čuo sam čovjeka kako uči ajet kojeg je Poslanik  učio na
drugi način. Pa sam mu to spomenuo, a na njegovom licu
sam osjetio odbojnost. Pa reče: "Svaki od njih je u pravu.
Nemojte se razjedinjavati. Oni koji su bili prije vas su se
razjedinili pa su bili uništeni."2 Bilježi ga Muslim.
Allahov Poslanik je zabranio razilaženje zbog tog što će
svaka strana negirati istinu koja se nalazi kod one druge skupine.
Jer je svaki učač bio u pravu u onome što je učio, zatim je to
pojasnio time da su se razišli oni prije nas pa su bili uništeni. Zbog
toga je Huzejfe Osmanu rekao: "Spasi ovaj ummet da se ne raziđe oko
Ku'rana, kao što su se razišli narodi prije njih."3 I to kada je vidio
stanovnike Šama i Iraka da se razilaze oko harfova (kiraeta)
Kur'ana što je Allahov Poslanik  zabranio.
To ukazuje na:
Prvo: Zabranu razilažena u ovim i sličnim pitanjima.
Drugo: Primanje pouke o onima koji su bili prije nas, kao i
upozorenje od poistovjećivana sa njima.
Znaj, da većina razilaženja, koja nameću slijeđenje strasti, u
ummetu biva od ove vrste, tj. da svaki onaj koji je nečim pogođen
ili iskušan da to isto potvrđuje ili bar jedan njegov dio. Dok s
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4552, Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br
3952. Hadis je sahih.
2
Možda je autor pogriješio kada ga je pripisao Muslimu jer ga u stvari bilježi Buharija u
svom 'Sahihu' br. 2410.
3
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 4987, riječima: "Sustigni ovaj ummet prije nego
što se razjedine kao što su se razjedinili jevreji i kršćani."
56
druge strane griješi negirajući ono što je kod druge strane. Kao što
je slučaj sa ova dva učača jer svaki od njih dvojice je bio u pravu
dok je učio onako kako je naučen. Ali je pogriješio zbog toga što je
nijekao učenje onog drugoga. Što znači da većina slučajeva
primjene neznanja biva u negiranju koje predstavlja nijekanje i
utjerivanje u laž, ali ne i u potvrđivanju. Jer čovjekovo znanje u
onome što potvrđuje biva lakše od onoga što negira. Zbog toga je
ovom ummetu zabranjeno da oprečno postavlja ajete jedne
naspram drugih u dokazivanju. Jer oprečno postavljanje nalaže
vjerovanje u jedne ajete i nevjerovanje u druge, ako vjeruje da
između njih postoji kontradiktornost jer dvije suprotne stvari se ne
mogu spojiti.
Primjer toga je ono što bilježi Muslim od Abdullaha b.
Rebaha Ensarija da je Abdullah b. Amr rekao:
"Krenuo sam jednog dana Allahovom Poslaniku  u podne, pa sam
čuo glas dvojice ljudi koji su se razišli oko ajeta. Pa je među nas
izašao Allahov Poslanik  a na njegovom licu se mogla primijetiti
srdžba. Pa reče: "Narodi koji su bili prije vas su propali zbog
toga što su se razilazili u Knjizi."1
Svoju srdžbu je pojasnio time što je razlog propasti
prethodnih naroda bio zbog razilaženja u Knjizi, i radi čega se
treba čuvati u razlikovanju od njih kao posebnog pitanja, i po
pitanju drugih stvari kao vrste samog čina razlikovanja.
Razilaženje na osnovu onoga što je Allah spomenuo u
Kur'anu se dijeli na dvije vrste:
Prva: Da kudi obije skupine kao što kaže:
"Oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se

Gospodar tvoj smiluje." (Sura Hud, 118-119)
One koji zaslužuju milost je izdvojio od onih koji se razilaze.
Također na drugom mjestu kaže:
1
57
"To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom, a oni koji se o

Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!" (Sura El-Beqare, 176)
Isto tako i u riječima:
"A oni kojima je data Knjiga podvojili su se baš onda kada im je
došlo znanje, i to iz međusobne nepravednosti (zavisti)!" (Sura Al
Imran, 19)
I riječi:
im već Jasni dokazi došli! Njima pripada kazna velika!" (Sura Al
Imran, 105)
Ili riječi:
stranke se podijelili." (Sura El-En'am, 159)
Također razilaženje kršćana opisuje sa riječima:
"Zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana
ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili."
(Sura El-Maide, 14)
Razilaženje jevreja opisuje riječima:

"Mi smo ubacili među njih neprijateljstvo i mržnju sve do
Smaka svijeta. Kad god pokušaju potpaliti ratnu vatru, Allah je
ugasi." (Sura El-Maide, 64)
I kaže:
"A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka
stranka radosna onim što ispovijeda." (Sura El-Mu'minun, 53)
Također Allahov Poslanik  opisujući ummet da će se
podijeliti na sedamdeset tri skupine kaže:
"Svi će u Vatru osim jedne, a oni su džama't".
U drugoj predaji stoji::
58
"Oni koji budu na čemu sam ja danas i moji ashabi."1

Pojasnio je da većina onih koji se razilaze bivaju uništeni na
obje strane, osim jedne skupine tj. ehlu sunneta i džema'ta.
Ovo je pokuđeno razilaženje kod obije skupine, čiji razlog
biva nekada loš nijet, zbog toga što su duše sklone razvratu i
zavisti, i želji za uzdizanjem na Zemlji čineći nered i slično tome.
Zbog čega voli da kudi tuđa mišljenja ili postupke, ili zbog želje da
nadvlada nad njima kako bi se istakao. Ili da voli mišljenja onih čije
riječi odgovaraju njegovom porijeklu ili mezhebu, državi,
prijateljstvu i slično tome. Jer se u njihovim riječima nalazi ono
zbog čega će on dospjeti do ugleda, položaja. Ovoga je veoma
mnogo među ljudima, a svakako ovo je velika nepravda.
1
Pogledaj opširnu interpretaciju i verifikaciju hadisa u 'Silsiletu ehadis sahiha' od
Albanija 1. dio, str. 358 – 366. Ovaj hadis je dokaz njegovog poslanstva, jer je
obavijestio stvarima iz budućnosti tj. o razjedinjavanju njegovog ummeta na sedamdeset
i tri skupine, što se u stvari desilo. Koliko je ovih propalih skupina kojima je iskušana
spašena i potpomognuta skupina ehli sunneta kao što kaže Allahov Poslanik  u ovom
hadisu. U ovom hadisu je odgovor svakom onome ko kaže da se ove skupine sa svojim
razilaženjima mogu sakupiti oko onoga oko čega se dogovore po pitanju osnova i da se
ostave onoga oko čega su se razišli po pitanju ogranaka vjere. Ova tvrdnja u osnovi je
nepravilna iz dva razloga:
1- Razilaženje ovog ummeta je bilo u osnovama, a razilaženje u osnovama je
zabranjeno.
2- Da je razlog razilaženja ovog ummeta bio u ograncima vjere Allah im ne bi zaprijetio
Vatrom izdvajajući spašenu grupu koja se drži osnove na kojoj je bio Allahov Poslanik
 i njegovi ashabi radijjallahu anhum. Jer razilaženje u ograncima vjere neće
prouzrokovati ulazak u Vatru ako se pogriješi u nekom sporednom pitanju. Ashabi su se
razilazili oko mnogih sporednih pitanja, ali to nije dovelo do njihovog razjedinjavanja
niti je to uzrokovalo ulazak nekog od njih u Vatru. Tako da je razlog razilaženja ovog
ummeta u osnovama a ne u sporednim stvarima. Pa kako će se onda sakupiti oko toga?!
Ali postoji skupina koja se složila oko istine, hvala Allahu, i to je ona skupina koju je
Allahov Poslanik  opisao riječima: "Oni su džema't". Tj. oni koji su se složili oko
Knjige njihovog Gospodara i sunneta njihovog Poslanika . Tako da ispred njih ne
prednjače ni u riječima, djelima, mišljenjima, šejhovima niti mezhebima. Onako kako im
je naredio Allah u riječima: "O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika
Njegova." Oni postojano slijede i zastupaju istinu i neće im naškoditi onaj ko im se
suprotstavi ili ih napusti sve dok Allah ne dođe sa Svojom odredbom. To su muhadisi da
nas Allah učini od njih.
59
Nekada razlog razilaženja biva zbog neznanja obiju strana o

suštini stvari oko koje se razilaze, ili zbog neznanja o dokazima
kojima jedni druge upućuju. Ili zbog neznanja jednog od njih o
istini koja se nalazi kod onog drugog o propisu ili samom dokazu.
I pored toga što dobro poznaje ono što je kod njega propis i dokaz.
Neznanje i nepravda su osnove svakog zla, kao što kaže
Uzvišeni:
"Ali ga je preuzeo čovjek a on je, zaista, prema sebi nepravedan
i neznalica." (Sura El-Ahzab, 72)
Što se tiče vrsta razilaženja u osnovi njih postoje dvije vrste:
razilaženje u vrstama i razilaženje u suprotnosti.
Razilaženje u vrstama se odnosi na više oblika od kojih je da
svaki od njih i djelo ili riječ bivaju istina i potvrđeni u šerijatu. Kao
što je slučaj u učenju oko kojeg su se razišli ashabi, sve dok ih u
tome nije spriječio Allahov Poslanik  pa kaže: "Svaki od vas
dvojice je u pravu."
Isti je slučaj sa razlikovanjem u svojstvima ezana, ikameta,
početnih tekbira, tešehuda, namaza u strahu, tekbira u bajram
namazu, tekbira kod dženaze namaza, i mnogo drugih stvari što je
u svim slučajevima propisano. Iako je moguće reći da su neke od
ovih vrsta bolje.
Zatim ćemo zbog tih stvari u ummetu kod velikog broja
ljudi naići na razilaženje, što nekada vodi do borbi između
pojedinih skupina, kao što je razilaženje oko oblika i okvira
ikameta i sl. tome. Ovo je bez sumnje haram. A oni koji nisu
dospjeli do ovog stupnja u njihovim srcima ćeš naći slijeđenje
prohtjeva u žudnji za jednom od ove dvije vrste dok u isto vrijeme
izbjegava onu drugu ili da zabranjuje istu, što je ustvari zabranio
Poslanik, tj. ovu vrstu razilaženja.
Od ove vrste jeste i ono koje se u stvarnosti poklapa sa
značenjem onog drugog ali se razlikuju po izražavanju ili
terminoligiji koju koriste. Kao što se ljudi razilaze po pitanju
termina šerijatski određenih kazni (hudud) ili oko definicija, ili
oblika dokaza, ili izražavanja oko naziva, podjele propisa i sl.
60
Zatim neznanje i nepravda navedu ljude da pohvale jedno

mišljenje te da pokude ono drugo.
Od ove vrste jeste i to da se mogu naći dva različita značenja
ali jedno drugom ne suprotstavljaju. Tako da i ovo i ono mišljenje
bivaju ispravnim. Čak iako značenje onog mišljenja nije isto što i
značenje ovog drugog. Ovoga je veoma mnogo u razilaženjima.
Kod ove vrste razilaženja moguće je da budu dva šerijatski
propisana puta. Tako da jedna skupina ili narod slijede ovaj put
dok su drugi izabrali onaj put i pravac, ali su u suštini obadvojica
pohvaljeni u vjeri. Zatim dođe neznanje ili nepravda pa ponese
jedne da kude one druge, ili da se želi istaći nad njih bez lijepog
cilja, ili bez znanja ili bez nijeta.
Što se tiče druge vrste tj razilaženja u suprotnosti,ovo se
odnosi na dva potpuno različita mišljenja koja negiraju jedno
drugo. Nekada to biva u osnovama a nekada u sporednim
stvarima. Većina učenjaka je stava da je "samo jedan u pravu", neki
su mišljenja da je "svaki mudžtehid u pravu"1 jer je kod njega ovo
razlikovanje u vrstama ne u suprotnosti.2
U ovom slučaju odricanje je teže jer se oba mišljenja
suprotstavljaju jedno drugom. Međutim u velikom broju ovakvih
slučajeva možemo naći da kod protivničke strane, uprkos
protivljenju neistomišljenika, ima i istine, ili da se poziva na dokaz
koji povlači za sobom istinu. Tako da u potpunosti odbije istinu u
ovoj osnovi3 ili da djelimično ostane poništen kao što je prvi bio
poništen u osnovi. Kao što sam imao priliku primjetiti ovakvo
nešto kod ehli sunneta po pitanjima kadera, sifata (svojstava),
ashaba i drugih stvari.4 Što se tiče novotara kod njih je stvar očita,
kao što sam vidio i kod velikog broja pravnika, ili bar kod većine
1
Mudžtehid je učenjak koji se trudi da na osnovu šerijatskih dokaza i u vjeri poznate
načine dođe do određenih rješenja. A naziv je zet iz riječi 'džehd' što znači ulaganje truda
(o.p.)
61
novijih pravnika u pravnim pitanjima. Također sam ovo vidio i

kod onih koji se predstavljaju da su pravnici a u stvari to nisu, kao
i kod nekih sufija ili pojedinih sufijskih grupa. Po ovom pitanju
postoji dosta njima sličnih.
A onima kojima je Allah dao uputu i svjetlost uvijdet će
korist smjernica Kur'ana i suneta u pogledu ovih stvari kada su u
pitanju ove i njima slične stvari. Iako zdrava srca sa početne
pozicije gledanja odbijaju ovakav čin, nego prihvataj svjetlost na
svjetlost, a kome Allah ne podari svjetlost njemu nema druge
svjetlosti.
U ovoj prvoj vrsti, koju smo nazvali "razilaženje vrsta",
svaka strana je na istini i u pravu bez sumnje. Ali pokuđenost se
odnosi na svakog onoga ko se nepravedno odnosi prema suprotnoj
strani. Kur'an ukazuje na pohvalu svake od ove dvije strane u
sličnom slučaju kao što je u riječima Uzvišenog:
"To što ste neke palme posjekli ili ih, da uspravno stoje, ostavili
s Allahovim dopuštenjem ste učinili." (Sura El-Hašr, 5)
Kada su ashabi opkolili jevrejsko pleme Benu Nadir razišli
su se oko dozvoljenosti posijecanja drveća i palmi, tako da su jedni
od njih sjekli dok su se drugi sustezali. Ili kao što je slučaj u
riječima Uzvišenog:
"I spomeni Davuda i Sulejmana, kada su sudili o usjevu što su
ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju
njihovu i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo
mudrost i znanje dali." (Sura El-Enbija, 78-79)
Sulejmana je izdvojio sa razumijevanjem a obadvojicu je
pohvalio sa znanjem i mudrošću.
Ili kao što je Poslanik  odobrio postupak - na dan Benu
Kurejze1 - kada je naredio talalu da poviče da "niko ne smije
klanjati ikindiju osim u njihovom naselju." Pa su neki klanjali
ikindiju u njeno vrijeme dok su je drugi klanjali sve dok nisu
dospjeli do Benu Kurejze. Ili kao što je Poslanik  rekao:
1
Ukazuje na hadis mutefekun alejhi od Poslanika  u slučaju Benu Kurejze.
62
"Ako se potrudi sudija pa pogodi ima dvije nagrade, a ako se

potrudi pa pogriješi ima jednu nagradu."1
Primjera po ovom pitanju ima mnogo.
Što se tiče druge vrste razilaženja koja je spomenuta u
Allahovoj Knjizi to je ono razilaženje u kojem je pohvaljena jedna
strana, a to su mu'mini, dok je pokudio drugu stranu kao što je u
riječima:
"To su poslanici, Mi smo odlikovali jedne nad drugim. Neke od
poslanika odlikovali smo jedne nad drugima. S nekima od njih
je i Allah govorio, a neke je za više stupnjeva uzdigao. A Isau,
sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Ruhom svetim ga
podržali. Da je Allah htio, oni se ne bi međusobno poslije njih
ubijali." (Sura El-Beqare, 253)
Pa kaže:
"Ali oni su se razišli: neki su od njih vjerovali, a neki su poricali."
Također i riječi:
"Ova dva protivnička tabora spore se oko Gospodara svoga;
onima koji ne budu vjerovali bit će odijela od Vatre skrojena, a
ključala voda bit će na glave njihove lijevana od nje će se
istopiti ono što je u trbusima njihovim, i koža a gvozdenim
maljevima bit će mlaćeni kad god pokušaju da zbog teškog
jada iz nje izađu, bit će u nju vraćeni: 'Iskusite patnju u užasnoj
Vatri! "A one koji budu vjerovali i dobra djela činili, Allah će u
džennetske bašče uvesti." (Sura El-Hadždž, 19-22)
Pored toga što je potvrđeno u vjerodostojnim predajama od
Ebu Zerra "da je ovaj ajet objavljen o dvjema sukobljenim stranama na
dan Bedra. Između Alije, Hamze i Ubejde b. Harisa i onih koji su se
1
Mutefekun alejhi, a njegov tekst je sljedeći: "Ako sudi sudija pa se potrudi i bude u
pravu ima dvije nagrade, a ako bude sudio pa se potrudi i pogriješi onda ima jednu
nagradu."
63
pojavili na dvoboju protiv njih od Kurejšija: Utbe, Šejbe i Velida b.

Utbe."1
Većina razilaženja u ummetu koji vode u slijeđenje
prohtjeva jeste od prve vrste što je u nekim slučajevima dovelo do
prolijevanja krvi, otimanja imetaka, neprijateljstva i mržnje. Jer
jedna skupina ne prihvata i ne uzima u obzir istinu koja se nalazi
kod one druge strane, a ono što je kod nje od istine uveličava ako je
potrebno i sa lažima a ona druga strana to isto čini u pogledu ove
prve.
Allah  kao korijen razilaženja navodi bagj što može
označavati zavist:
"A povod je neslaganju bila međusobna zavist, baš od onih
kojima je data, i to kada su im već bili došli Jasni dokazi." (Sura
El-Beqare, 213)
Jer bagj je prelazak granice što je spomenuto na velikom

broju mjesta u Kur'anu, kako bi se opomenuo ovaj ummet.
Približno ovom poglavlju ili temi jeste i to što su zabilježili
(Buharija i Muslim) u svojim 'Sahihima' od Ebu Zinada od E'aredža
od Ebu Hurejre  da je Allahov Poslanik  rekao:
"Pustite me na onome na čemu sam vas ostavio. Jer oni koji
su bili prije vas su propali radi mnoštva pitanja i razilaženja
sa vjerovjesnicima. Ako vam nešto zabranim toga se klonite,
a ako vam nešto naredim onda to učinite u onolikoj mjeri
koliko možete."2
Naredio im je da se klone onoga što im nije naređeno,
pojašnjavajući to kao razlog propasti prethodnih naroda bio zbog
prevelikog zapitkivanja, zatim suprotstavljanja poslanicima kroz
griješenje. Kao što nas je o tome Allah  obavijestio kako su se
sinovi Israilovi suprotstavil Musau  u pogledu džihada i zbog
opširnog zapitkivanja o svojstvima krave koju im je naredio da
zakolju.
1
2
64
Ovo razilaženje sa poslanicima – Allah najbolje zna – odnosi

se na neposlušnost ljudi njima. Kao što se kaže ljudi su se razišli sa
vladarem dakle odbili su mu poslušnost.
Prvotno razilaženje je razilaženje jednih sa drugima, iako se
ove dvije stvari moraju uvijek naći zajedno. Kao i zbog toga što je
razilaženje sa poslanicima, međusobno razilaženje, što se može
shvatiti iz samog govora.
Zatim cjelovito razilaženje može biti u pogledu objave ili
načina učenja, kao što je slučaj u hadisu od Ibn Mes'uda. Može biti
i u pogledu interpretacije ili tumačenja, kao što je slučaj u hadisu
Abdullaha b. Amra. Jer hadis Amra b. Šuajba ukazuje na to, iako o
tome postoji priča.
Ahmed u 'Musnedu' kaže:
"Govorio nam je Ismail govorio nam je Davud b. Ebu Hind od
Amra b. Šuajba o njegovog oca od njegovog djeda: "Da je skupina
ljudi sjedila ispred Vjerovjesnikovih  vrata. Pa su neki
rekli: "Zar Allah nije rekao tako i tako?" Drugi rekoše: "Zar
nije Allah rekao tako i tako?" Pa je to čuo Allahov Poslanik
, zatim izađe, a na njegovom licu kao da je boja sjemena
šipka (nar) te reče: "Je li vam to naređeno? Jeste li radi toga
poslani; da stavljate dijelove Allahove Knjige suprotno jedne
drugima? Narodi koji su bili prije vas su radi toga zalutali.
Vi ništa nemate od toga ovdje. Pogledajte šta sam vam
naredio, pa to činite. A ono što sam vam zabranio toga se
klonite."1,
I kaže:
"Govorio nam je Junus govorio nam je Hamad b. Seleme od
Humejda i Metara Verraka i Davuda b. Ebu Hinda: "Da je Allahov
Poslanik  izašao među ashabe, a oni su se raspravljali o kaderu –
pa je naveo hadis."2
Ahmed kaže:
1
Bilježi ga Ahmed 2 dio, str. 196 a lanac mu je hasen.
2
Nalazi se u Ahmedovom 'Musnedu' 2. dio, str. 196.
65
"Govorio nam je Enes b. Ijjad govorio nam je Hazim

prenoseći od Amra b. Šuajba od njegovog oca od njegovog djeda
da je rekao:
"Ja i moj brat smo sjedili jednom prilikom što ne bi zamjenio
za crveno blago. Došao sam sa bratom a velikani među
ashabima Allahovog Poslanika  su sjedili kod jednih od
njegovih vrata. Bilo nam je mrsko da ih razdvajamo pa smo
sjeli kod jedne od njegovih soba. Oni spomenuše ajet iz
Kur'ana, pa se počeše oko njega raspravljati. Tako da im se
glasovi povisiše nakon čega izađe Allahov Poslanik  ljutit,
a lice mu pocrvenilo. Gađao ih je prašinom i govorio:
"Polahko narode, zbog toga su uništeni narodi prije vas.
Zbog razilaženja sa njihovim vjerovjesnicima i kontriranja
dijelova Knjige jednih drugima. Kur'an nije objavljen da
kontrira sam sebi, nego je objavljen da potvrdi svoje
dijelove. Ono što spoznate od njega to činite a ono što vam
ne bude poznato stavite to pred njegove učenjake."1
Ahmed kaže:
Govorio nam je Ebu Muavija govorio nam je Davud b. Ebu
Hind prenoseći od Amra b. Šuajba od njegovog oca od njegovog
djeda da je rekao:
"Jednog dana je Allahov Poslanik  izašao a ljudi su se
raspravljali o kaderu." Kaže: "Kao da mu se na licu raspuklo
sjemenje šipka od ljutnje." Kaže: "Pa im je rekao: "Šta vam
je kontrirate dijelove Allahove Knjige jedne drugima? Zbog
toga su propali oni prije vas." Kaže: "Nisam se ni čemu više
radovao nego da budem u društvu Allahovog Poslanika  a
da ne budem primijetan ali mi ne bi bilo drago da nisam
prisustvovao."2
1
2
66
Ovaj hadis je zapamćen od Amra b. Šuajba a od njega ga

prenosi nekolicina ljudi. Dok ga Ibn Madže spominje u svom
'Sunnenu' od Ebu Muavije kao što smo spomenuli.1
Ahmed je ovaj hadis napisao u pismu koje je poslao
Mutevekilu. Na dan rasprave u 'Kući' sa njima je govorio: "Nama je
zabranjeno da kontriramo Kur'an jedne dijelove drugima."
To je bilo zbog njegovog znanja – rahimehullah – koliko je
štetno suprotstavljati se ovom hadisu.
Ovo značenje prenosi Tirmizi u hadisu od Ebu Hurejre i
kaže: "Hadis je čudan i hasen." Kaže: "U poglavlju se prenosi od
Omera, Aiše i Enesa."2
Ovo je veoma opširno poglavlje i nemamo namjeru o njemu
govoriti na ovom mjestu, nego je cilj bio da se skrene pažnja na ono
od čega postoji bojazan za ummet zbog poistovjećivanja sa
prethodnim narodima. Nego je stvar u tome kako Allahov
Poslanik  kaže: "Osnova ljudske propasti je bila u razilaženju po
pitanju kadera." Na osnovu toga se pojavio pravac vatropoklonika
(medžusija) koji su potvrđivali dvije osnove: svjetlost i tamu. Kao i
pravac Sabia' i drugih koji su govorili o prethodnom postojanju
svijeta. Zatim velikog broja medžusija ovog ummeta i drugih3.
Ovakav smjer su zauzeli mnogi koji su obesnažili vjerozakone.
Ljudi su se razišli po pitanju razloga Allahovog postupka te
zašto je to učinio. Pa su htjeli da Mu potvrde nešto što bi uporedo
išlo sa pojašnjenjem Njegovog postupka na osnovu Njegovog
poređenja sa stvorenjima. Tako da su zapali u najveću zabludu.
Zbog toga što su mislili da je Njegovo djelo neophodno za Njega,
ili su mislili da je On činioc u oba slučaja. Ili su pak mislili da On
čini nešto a stvorenja drugi dio, ili da je ono što je učinio nije
1
Bilježi ga Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br. 85, a lanac mu je hasen.
2
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2133. Tirmizi kaže: "Ovaj hadis je čudan i nije
nam poznat osim u ovom obliku u hadisu od Saliha Murrija. Murri prenosi čudne hadise
sa kojima se osamostaljuje i koji se ne mogu uzeti u obzir." Hadis je hasen na osnovu
onih hadisa koji ga jačaju zato pogledaj one koje smo naveli od njih.
67
naredio da se čini njemu suprotno, a ono što je naredio nije odredio

njemu suprotno.
To je bilo zbog toga što su postavili kontradiktorno Njegova
djela i naredbe, tako da je jedna skupina potvrdila kader a negirala
naredbu. Dok su drugi potvrdili naredbu a negirali kader. Ovo se
desilo kada su obje strane povjerovale da je spoj ove dvije stvari
nemoguć. Tako da je svaki od njih obesnažio negirajući ono na
čemu je onaj drugi.
Mnogo je takvih primjera u kojima se ljudi raspravljaju prije
nego razmotre sve aspekte i detalje. Zato je Poslanik  rekao:
"Ono što spoznate od njega to činite, a ono što ne budete
znali stavite pred njegove učenjake."
Cilj spomena ovih hadisa je skretanje pažnje iz hadisa i
sunneta na isto ono što je u Kur'anu od riječi Uzvišenog:
"Pa ste se upuštali u navaljalštine kao što su se upuštali oni
prije vas."
U to spada i ono što je prenio Zuheri od Sinana b. Ebu
Sinana Duvelia od Ebu Vakida Lejsija da je rekao:
"Krenuli smo sa Allahovim Poslanikom  na Hunejn a tek
smo primili islam. Mušrici su imali drvo oko kojeg su bdjeli,
i na koje su kačili (radi berićeta) svoje oružje. To drvo se
zvalo 'Zatu Envat' pa smo naišli pored njega i rekli:
"Allahov Poslaniče, odredi nam 'Zatu Envat' kao što oni
imaju 'Zatu Envat'." Allahov Poslanik  reče: "Allahu ekber,
to su običaji. Vi ste rekli, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja
duša ono što su sinovi Israilovi rekli Musau:
"Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" (Sura El-
A'raf, 138)
Vi ćete slijediti običaje onih koji su bili prije vas."
68
Bilježe ga Malik, Nesai i Tirmizi, pa kaže: "Ovo je hasen i

sahih hadis.1 Sa riječima: "Vi ćete slijediti običaj onih prija vas."
Prethodno sam naveo što su šejhovi zabilježili (Buharija i
Muslim) u 'Sahihima' od Ebu Seida El Hudrija da je Allahov
Poslanik  rekao:
"Vi ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas, korak po
korak. Pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi bi ste ih
slijedili." Rekoše: "Allahov Poslaniče, jel jevreje i kršćane?"
On reče: "Pa koga drugoga."
Buharija prenosi od Ebu Hurejre  da je Vjerovjesnik 
rekao:
"Moj ummet će krenuti putem prethodnih naroda. Pedalj po
pedalj, lakat po lakat." Pa su rekli: "Jel prezijanaca i
bizantijaca?" Kaže: "Jel ima neko drugi osim njih?"
Sve ovo što je izrekao je samo vijest o onome što se dešava, i
zbog pokuđenosti onoga ko to učini. Kao što je imao običaj govoriti
o onome što će ljudi činiti pred Sudnji dan od njegovih predznaka
kao i zabranjenih stvari.
Dakle ovdje želimo naglasiti opasnost od oponašanja i
poistovjećivanja sa židovima, kršćanima, bizantijcima i
perzijancima a što je Uzvišeni Allah prezreo.
Ne može se reći: "Ako su Kur'an i sunnet ukazali da će se te
stvari desiti, kakva je onda korist od zabrane?" Jer su Kur'an i
sunnet ukazali da će u ovom ummetu biti grupa ljudi koja će se
držati istine koju je Allah poslao sa Muhammedom  sve do
Sudnjeg dana. Kao i to da se neće sakupiti na zabludi. Tako da
pomenute zabrane utiču na povećanje broja ove spašene skupine,
te njeno učvršćivanje i povećanje njenog imana. Molimo Allaha,
Koji odgovara na molbe, da nas učini od njih.
1
Biježe ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2180, Ahmed 5 dio, str. 218, a hadis je sahih
kao što je rekao Tirmizi.
69
Kada bi pretpostavili da među ljudima nema nikoga ko se

kloni ovog poistovjećivanja, spoznaja tih stvari bi bila spoznaja
nečeg ružnog i nečeg u što smo dužni vjerovati. Jer znanje o
nečemu što mrzi Allah i vjerovanje u isto je dobro, makar se i ne
radilo po tom. Vrijednost znanja i vjerovanja je veća korist od
pukog izvršavanja poslova za koje se ne veže znanje. Ako čovjek
spozna dobro, pokudi zlo, bit će bolji nego da bude mrtvog srca,
koje niti zna za dobro niti kudi zlo.
Zar ne vidiš da je Vjerovjesnik  rekao:
"Ko od vas vidi zlo neka ga izmijeni rukom. A ako ne može
neka to učini jezikom, a ako ni to ne može onda neka to učini
srcem, ali to je najslabiji vid imana." Bilježi ga Muslim.1
U drugoj predaji stoji:
"Iza toga nema imana ni koliko je zrno gorušice."
Negiranje srcem je vjerovanje da je to zlo i osjaćaj
odvratnosti prema njemu. Ako se ovo desi onda se u srcu nalazi
iman, ali ako srce izgubi spoznaju za dobrim i kuđenjem lošeg iz
tog srca se iman uzdigne.
Također je moguće da čovjek zatraži oprosta za učinjene
grijehe i ako ustrajava na njima. Ili čini dobra djela koja brišu loša,
ili bar jedan njihov dio. Jer će možda smanjiti činjenje zla ili da mu
oslabi želja u potrazi za njim, kada sazna da se radi o zlu.
Ako bi pretpostavili da znamo da se ljudi ne klone zla niti
ga priznaju za zlo, to ne bi bila prepreka da se dostavi poruka i
pojasni znanje. Čak to ne može poništiti obavezu dostave, niti
obavezu naređivanja dobra i spriječavanja zla. Ovo je mišljenje
Ahmeda u jednoj od predaja od njega. Također ovo je mišljenje
velikog broja učenjaka, imajući na umu da ovo nije mjesto o
pojašnjavanju ove teme. Hvala Allahu da nas je Poslanik 
obavijestio da će:
1
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. 49:
70
"U njegovom ummetu uvijek biti istaknuta skupina na istini

sve dok Allah ne dođe sa Svojom odredbom."1
Ova priča nije od specifičnosti ovog pitanja, nego se odnosi
na svako zlo koje je Poslanik  nagovijestio da će se desiti.2
Ono što ukazuje na zabranu poistovjećivanja sa
nevjernicima jesu sljedeći Kur'anski ajeti:
"O vjernici, ne govorite "Raina!", nego recite "Unzurna!" i
slušajte. A nevjernicima bolna patnja pripada." (Sura El-Beqare,
104)
Katade i drugi kažu: "Ovo su jevreji govorili izigravajući se,

pa je Allah to zabranio mu'minima da govore poput njih." Također
kaže: "Jevreji su koristili ovaj termin obraćajući se Poslaniku ,
ismijavajući ga, a kod njih je ta riječ imala loše značenje."
Ahmed od Atije Aufija prenosi da je rekao: "Ljudi od jevreja
su dolazili i govorili 'raina' slušaj nas, pa su muslimani učinili isto
te im je Allah zabranio ono što su činili jevreji."
Ata' kaže: "Ovo je jedan od jezika kojeg su ensarije koristile
u džahilijetu." Ebu Alije kaže: "Arapski mnogobošci bi u razgovoru
jednih sa drugima govorili svom sagovorniku: "Raini svoj sluh" pa
im je to zabranjeno." Isto tako je rekao i Dahak.
Sve ovo pojašnjava da je muslimanima zabranjeno da
koriste ovu riječ. Jer su je jevreji koristili. Ali iako je od jevreja bila
lošeg značenja kod muslimana nije imala takvo značenje osim što
su se u tome poistovijetili sa nevjernicima i to (jevrejima) koristi
kao sredstvo do njihovog cilja.3
Allah kaže:
stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o
onome što su radili obavijestiti." (Sura El-En'am, 159)
1
Hadis je mutevatir.
71
Poznato je da su kafiri raskomadali svoju vjeru i da su se

podijelili u stranke, kao što Uzvišeni kaže:
im već Jasni dokazi došli!" (Sura Al Imran, 105)
I kaže:
"A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je
došao dokaz jasni." (Sura El-Bejjine, 4)
I kaže:
"I od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio
onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih
neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili." (Sura El-Maide,
14)
O jevrejima kaže:
"A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat će kod mnogih od
njih zabludu i nevjerovanje. Mi smo ubacili među njih
neprijateljstvo i mržnju sve do Smaka svijeta." (Sura El-Maide, 64)
Allah je Svom Vjerovjesniku rekao: "Tebe se ništa ne tiču."
Što znači njegovo odricanje u svim pogledima. A onaj ko bude
slijedio nekoga drugoga u nečemu on pripada njemu u toj stvari.
Jer ako neko kaže: "Ja sam od ovoga, ovaj je od mene" tj. ja sam od
njegove vrste a on je od moje vrste. Zato što se dva čovjeka ne
mogu spojiti osim u vrsti, kao što je u riječima Uzvišenog:
"Vi ste jedni od drugih." (Sura Al Imran, 195)
Ili Poslanikove  riječi Aliji: "Ti si od mene ja sam od tebe."1
Ako neko kaže: "Ti nemaš ništa sa njim." Tj. nemaš sa njim
ništa zajedničko, nego se ti odričeš njega u svakom pogledu.
Ako je Allah zaštitio i očistio Svog Poslanika  od svih
njihovih stvari otuda i onaj ko istinski bude slijedio Poslanika  bit
će da se i on odrekao svega onoga što je od njihovih karakteristika
1
Ovo je dio dugačkog hadisa Bera'a o primirju na Hudejbiji, kojeg bilježi Buharija u
svom 'Sahihu' br. 2699 i drugi.
72
kao što se i Poslanik  odrekao. A onaj ko se poistovjeti sa njima

suprotstavlja se Poslaniku  u tolikoj mjeri u kolikoj se poistovjetio
sa njima.
Dvojica ljudi potpuno različitih u vjeri, što se više
poistovjećuješ sa jednim sve više se razlikuješ od drugoga.
Allah kaže:
"Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji!
Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to
pitati, pa će oprostiti kome hoće, a kazniti koga hoće! A Allah je
Svemoćan! Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od
Gospodara Njegova, i vjernici, svaki od njih vjeruje u Allaha, i
meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi
među poslanicima Njegovim ne pravimo podjelu! Oni govore:
"Čujemo i pokoravamo se. Molimo Te za oprost, Gospodaru naš,
i Tebi se vraćamo! Allah nijednu osobu ne opterećuje preko
mogućnosti njene; njoj u korist pripada ono što je stekla, a
protiv nje je što je stekla (zla)! "Gospodaru naš, ne uzmi nam u
grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo! Gospodaru naš,
ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas!
Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!
Ti preko grijeha nam prijeđi, oprosti nam i smiluj nam se! Ti si
Gospodar naš, pa pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!"
(Sura El-Beqare, 284 – 286)
Muslim bilježi u svom 'Sahihu' od Ala'a b. Abdu Rahmana a

on od njegovog oca od Ebu Hurejre  da je rekao:
"Kada je objavljeno Allahovom Poslaniku 
"Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji!
Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to
pitati."
To je teško palo Poslanikovim ashabima. Pa su došli kod
Allahovog Poslanika , sjeli na koljena i rekli: "Da, Allahov
Poslaniče, naređeno nam je ono što možemo podnijeti od
namaza, posta, džihada i sadake. Ali ti je objavljen ovaj ajet
što ne možemo podnijeti." Allahov Poslanik  reče: "Zar
želite da kažete kao što su rekle dvije skupine kitabija prije
vas: "Čujemo i nepokoravamo se." Nego recite: "Čujemo i
pokoravamo se, Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, i Tebi
73
se vraćamo!" Pa kada su učinili što im se naređuje u ovom

ajetu Allah je dokinuo prethodni ajet te je objavio:
"Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara
Njegova, i vjernici, svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke
Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi među
poslanicima Njegovim ne pravimo podjelu! Oni govore: "Čujemo
i pokoravamo se. Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, i Tebi se
vraćamo!"
A kada su to učinili Allah je dokinuo ovaj ajet pa je objavio
sljedeći:
"Allah nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene;
njoj u korist pripada ono što je stekla, a protiv nje je što je
stekla (zla)! "Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako
zaboravimo ili nehotice pogriješimo! Kaže: "Da." " Gospodaru
naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije
nas!" Kaže: "Da." "Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za
što nemamo snage!" Kaže: "Da." Ti preko grijeha nam prijeđi,
oprosti nam i smiluj nam se! Ti si Gospodar naš, pa pomozi nas
protiv naroda koji ne vjeruje!" Kaže: "Da."1
Allahov Poslanik  ih je upozorio da Allahove naredbe ne
dočekuju onako kako su to činili kitabije. Nego im je naredio
poslušnost i pokornost, što im je Allah prihvatio u zahvalnost, te je
od njih otklonuo bremena i terete koji su bili na onima prije njih.
Allah opisujući Poslanika kaže:
"Koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi." (Sura El-
A'araf, 157)
Allah  obavjšeštava da će Njegov Poslanik  oslobađati

tereta i teškoća koje su bile na kitabijama.
Ovo odnosi na dizanje obaveza i zabrana – Allah nas
obavještava da voli da se koriste Njegove olakšice ali mrzi da se
1
74
griješi i bude nepokorno prema Njemu, što je prenešeno u

vjerodostojnim predajama od Vjerovjesnika .1
Allahov Poslanik  je mrzio poistovjećivanje sa kitabijama u
nošenju ovih tereta i teškoća. Svojima ashabima je zabranjivao
monaštvo.2 Pa je rekao: "U islamu nema monaštva."3 Naredio je
sehur.4 Zabranio je bezprekidni post5. Kudeći kitabije i opominjući
nas od poređenja sa njima kaže: "To su njihovi ostaci u
samostanima." 6 a ovo poglavlje je veoma opširno.
Uzvišeni kaže:
1
To je potvrđeno u merfua hadisu od Ibn Omera – radijallahu anhuma – riječima: "Allah
voli da se koriste Njegove olakšice, kao što mrzi da se čine grijesi." Bilježi ga Ahmed 2.
dio, str. 108. Pogledaj 'Irvaul galil' 564, 'Sahih tergib' 1051, 'Sahih džami'a sagir' 1886.
2
Monaštvo je prekid svake veze sa ovosvjetskim uživanjima.
3
Begavi je ovaj hadis naveo u ‘Šerhu sunne’ 2 dio, str. 371 bez lanca prenosilaca.
Međutim njegovo značenje je ispravno. Imam Ahmed ga navodi u ‘Musnedu’ 6. dio, str.
226, Ibn Hiban br. 1288, Taberani u ‘Kebiru’ 3/4/2 putevima od Abdu Rezaka da je
rekao: "Govorio nam je Muamer, od Zuherija od Urve od Aiše merfua predaju:
"Osmane, nama nije propisano monaštvo." Lanac mu je sahih.
U predaji kod Darimija 2. dio, str. 132 se bilježi sa dobrim lancem od strane Ibn Ishaka
koji kaže: "Rekao mi je Zuheri od Seida b. Musejjiba od Sada b. Ebi Vekasa merfua
predaju u kojoj kaže: "Osmane meni nije naređeno monaštvo." Ljudi u njegovom lancu
su svi kod Buharije osim Ibn Ishaka. Ali je Muslim bilježio njegove hadise jačajući ga sa
drugim prenosiocima jer je bio saduk mudelis (povjerljiv ali bez direktnog prenošenja).
Međutim u ovom slučaju je naglasio da je čuo hadis lično pa smo prihvatili i sačuvali se
njegovog indirektnog prenošenja.
4
Kao što je u hadisu: "Sehurite se jer je u sehuru berićet." Mutefekun alejhi.
5
Bezprekidni post se odnosi na onaj vid posta u kojem se čovjek ne iftari sa zalaskom
sunca nego nastavi postiti dva ili tri dana bez prekida. Ovo je šerijatski zabranjeno kao
što je došlo u hadisu od Ibn Omera – radijjallahu anhuma – pa kaže: "Allahov Poslanik
 je zabranio bezprekidan post..." Hadis se nalazi u obadva 'Sahiha'. Također su ga
zabilježili od strane Ebu Seida El Hudrija, od Aiše i u hadisu od Eb Hurejre –
radijjallahu anhum.
6
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4904 sa slabim lancem zbog Seida b. Abdu
Rahmana b. Ebu Ajmea. Hafiz u 'Takribu' za njega kaže: "Prihvatljiv." Dakle ako se
pojača drugim predjama, dok je ustvari slabi hadis, ali ja nisam našao ko ga je ojačao
drugim predajama. Hadis je slabim ocijenio Albani u 'Daif 'Sunnen' Ebu Davud'.
75
"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su

sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za
zaštitnike prihvati." (Sura El-Maide, 51)
Uzvišeni kaže:
"Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah
rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi."
Kudeći time munafike koji su uzimali jevreje za prijatelje pa
sve do riječi Uzvišenog:
"Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u
ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu
suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi,
ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova
vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti
u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno
ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime.
Oni su Allahova stranka a, doista, Allahova su stranka oni koji
će sigurno uspjeti." (Sura El-Mudžadele, 14 -22)
Uzvišeni kaže:
"Oni koji vjeruju i iseljavaju se, i u borbi na Allahovu putu zalažu
imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni
su prijatelji jedni drugima."
Do riječi Uzvišenog:
"Nevjernici su prijatelji jedni drugima."
Do riječi:
"A oni koji kasnije vjernici postanu, pa se isele i u borbi zajedno
s vama učestvuju oni su vaši." (Sura El-Enfal, 72 -75)
Allah je povezao prijateljstvo između muhadžira i ensarija, i
sa onima koji budu vjerovali poslije njih i koji se budu iseljavali i
borili sve do Sudnjeg dana. Muhadžir je onaj ko se kloni onoga što
je Allah zabranio.1 Džihad ostaje sve do Sudnjeg dana.1
1
Kao što je u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom 'Sahihu' br. 10 i 6484 a u njemu stoji
"Muhadžir je onaj ko se kloni onoga što je Allah zabranio."
76
Ova dva svojstva se mogu naći u svakoj osobi. Jer ima

mnogo blagih duša koje se klone grijeha bez volje za džihadom,
dok postoje jake duše koje teže ka džihadu bez klonjenja od
grijeha.
Ali je Allah povezao ljubav između onih koji budu imali ova
dva svojstva, to je Muhammedov  ummet, koji je povjerovao u
njega istinskim imanom.
Allah kaže:
"Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji
ponizno namaz obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika
uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike pa, Allahova strana
će, svakako, pobijediti." (Sura El-Maide, 55-56)
Mnogo je sličnih primjera na drugim mjestima u Kur'anu.
Allah naređuje prijateljevanje sa istinskim mu'minima, koji
predstavljaju Njegovu stranku i vojsku. O njima obaviještava da ne
prijateljuju sa kafirima niti im iskazuju ljubav.
Prijateljstvo i ljubav, iako su vezani za srce, mu'minu je
lakše da se razlikuje u onome što je očigledno i da prekine vezu sa
kafirima.
Sudjelovanje sa njima u očitim stvarima, može biti ako to ne
vodi bliskom ili daljnem razlogu kao jednoj vrsti prijateljevanja ili
iskazivanja ljubavi prema njima. Tako da u prekidanju odnosa i
razdvajanju od njih možda nema koristi, jer povezivanje sa njima je
jedna vrsta onoga na što se pozivaju ljudi. Što svakako nameće i
priroda ponašanja ljudi i što svakako dokazuju običaji. Zbog toga
su selefi – radijjallahu anhum – koristili ove dokaze u ostavljanju
pomaganja sa nevjernicima u upraviteljstvu.2
1
U Muslimovom ‘Sahihu’ pod brojem 1922 se bilježi hadis od Allahovog Poslanika :
"Neće prestati postojati ova vjera sve dok se za nju bori jedna skupina muslimana sve
dok Sudnjeg dana." Mnogo je hadisa koji ukazuju na ovo značenje.
77
Imam Ahmed sa vjerodostojnim lancem od Ebu Muse El

Ešarija  bilježi da je rekao:
"Rekao sam Omeru: "Imam kršćana pisara." Kaže: "Šta je tebi?
Allah te ubio zar nisi čuo da Allah kaže:
"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su
zaštitnike prihvati."
Zašto nisi uzeo muslimana (hanifen tj. monoteistu)?" Kaže: "Rekao
sam: "O emire mu'mina (vođo pravovjernih), meni njegovo pisanje
a njemu njegova vjera." Kaže: "Ja ih neću počastiti ako ih je Allah
ponizio, ja ih neću uzdizati ako ih je Allah pokudio, neću ih sebi
približavati ako ih je Allah udaljio."
Kur'an, sunnet Allahovog Poslanika  i praksa njegovih
pravednih halifa te konsenzus učenjaka (idžma') ukazuju na
suprotstavljanje i nepoistovjećivanje sa njima.
U oba 'Sahiha' se od Ebu Hurejre  prenosi da je Allahov
Poslanik  rekao:
"Jevreji i kršćani se ne farbaju pa se razlikujte od njih."
Dakle naredio je razlikovanje od njih.
To znači da je vrsta razlikovanja od njih ciljana stvar u vjeri.
Ako je naređena vrsta razlikovanja onda će se postići željeno. A
ako je naređeno razlikovanje samo u izmjeni boje kose onda je to
radi samog razlikovanja. Razlikovanje može biti samostalni razlog,
ili neki drugi ili djelimični razlog.
U svakom slučaju naređivanje u razlikovanju od njih je
šerijatski tražena stvar. Ako se neka stvar naredi i ako je uzeta iz
samog značenja riječi biva opštenitijeg pojma od samog djela. Tako
da ono što se izvadi iz korijena biva traženom naredbom posebno
ako nam se razotkrije da uzeto značenje odgovara mudrosti.
Primjer toga kada se kaže gostu ugostit ću ga što znači nahranit ću
ga. Ili starom čovjeku, 'cijeni ga' što znači spusti glas pred njim i sl.
Ovo može biti na više načina.
78
Prvi oblik je: ako se naredba veže za imenicu u obliku

objekta izvedenog od značenja onda će to značenje biti pojašnjenje
propisa kao što je u riječima Uzvišenog:
"Ubijajte mnogobožce"( Sura Et-Tewbe, 5 )

I kao što kaže:
"Izmirite dva brata" ( Sura El-Hudžurat,10 )
Allahov Poslanik  kaže:
"Obilazite bolesnog, nahranite gladnog i oslobodite roba."1
Ovo je opšte poznata stvar.
Ako je naređeno djelo uzeto iz opštenitijeg značenja od
njega onda će ista naredba i slijeđenje biti vezano za opštije
značenje, što znači da će prvenstveno biti naređeno.2
Drugi oblik je: Svi glagoli izvučeni – bez obzira da li bili
uzeti iz korijena (masdara) ili da je korijen uzet od njih ili da je
svaki od njih uzet od onoga drugoga – tj. da između njih postoji
veza u terminu i značenju što ne znači da je jedan od njih osnova a
drugi ogranak shodno sažetim značenjima kao što je očinstvo,
sinovstvo ili obostrano bratstvo i sl. tome.
U svakom slučaju – ako se u naredbi upotrebi neki glagol
onda i radnja na koju se odnosi njegov korijen (masdar) biva
tražena od strane onoga koji naređuje i to se cilja, kao što je u
"Allaha se bojte." (Sura El-Beqare, 194)
Ili:
"... i dobro činite; Allah doista voli dobročinitelje." (Sura El-Beqare,
195)
Ili kada kaže:
1
Bilježi ga Buharija u svom ' Sahihu ' br. 3046 od Ebu Muse El- Ešarija kao merfua
predaju: "Oslobodite roba, nahranite gladnog i obilazite bolesnog." Rob- zarobljenik.
79
"U Allaha i Njegova Poslanika vjerujte." (Sura El- Hudžurat, 15)

Kao i ajet u kojem kaže:
"Allahu robujte, mom i vašem Gospodaru." (Sura El-Maide, 117)
Ili ajet:
"Na Njega se oslonite." (Sura Junus, 84)
Zatim pojmovi bogobojaznosti, dobročinstva, imana,
robovanja i tevekula - oslonca na Allaha su tražene i ciljane stvari,
čak i one same su naređene.
Također naređene stvari su raznovrsne, ne mogu se
izvršavati osim sa određenjem. Tako da se sa njihovim
određivanjem za njih vežu pojmovi koji nisu cilj od onoga koji
naređuje. Ali rob ne može izvršiti određeno djelo koje mu je
naređeno osim sa popratnim stvarima koje se odnose na njega.
Ako kaže: "Roba oslobodite." Pa ako čovjek oslobodi roba, za ovaj
opšti pojam se mora vezati neko određivanje: kao da bude crn ili
bijel, visok ili nizak, arap ili nearap, i slični atributi, ali je cilj opšti
zajednički pojam među ovim određenim stvarima.
Također ako se kaže: "Allaha se bojte, i razlikujte se od
jevreja." Mora se imati na umu da bogobojaznost može biti vezana
za izvršavanje vadžiba kao što je namaz, post ili može biti vezana
za ostavljanje harama kao što je kufr, blud i sl. tome. Pa ako
određene specifičnosti tog djela ulaze u pojam bogobojaznosti to
ne spriječava da u njega uđu i druge .
Ako vidimo čovjeka koji se nakanio da počini blud, pa mu
kažemo "Boj se Allaha", njemu to biva opšti pojam bogobojaznosti
u što ulazi i poseban pojam zabrane bluda. Zato što opšti pojam
mora ući u njega.
Isti je slučaj i u primjeru "Jevreji i kršćani se ne farbaju pa se
razlikujte od njih." Biva naredbom opšteg pojma razlikovanja, u
što ulazi razlikovanje u pogledu farbanja brade, jer je ovo razlog
opšteg termina.
Njegov razlog jeste da u samom djelu postoji opšti pojam
kao i izricanje njegovog termina i značenja, tako da ga treba
izvršiti.
80
Međutim njegovo odvajanje od uzroka nalaže da bude u

sklopu njega i ne spriječava da drugi pojam bude unutar njega.
Ako bi neko rekao da se opšti pojam određuje samo na
osnovu svog uzroka, jer se opšte poimanje u ovom slučaju uzima
iz njegovog značenja tako da se ne prihvata posebno određivanje
kao što je slučaj opšteg pojma.
Ako se kaže da je naredba razlikovanja opšti i suštinski
pojam, dok se ta stvar ne može uzimati kao opšti pojam, nego biva
dovoljnim razlikovanje u određenom djelu. Isto se odnosi na sve
ono što spominju, odakle je uzeto razlikovanje u odnosu na druga
djela osim određenog djela?
Ja sam rekao da ovo pitanje mogu navesti pojedini
apologetičari (mutekellimin) u opštim pojmovima djela koja su
naređena kako bi zbunili pravnike.
Odgovor na njega biva na dva načina:
Prvi: Pojmovi bogobojaznosti, razlikovanja, i slično tome od
imena i opštih glagola biti od opšteg pojma koji se odnosi na
sve jedinke, a ne kao opća klasa u njenim vrstama.
Opšti pojam se dijeli na tri vrste: opšti pojam koji se odnosi
na sve jedinke, i to je ono što na njega ne ukazuje opšti pojam niti
njegovo osamostaljivanje u odnosu na njegove djelove.
Drugi: Opšti pojam koji obuhvata sve jedinke, i to je ono kada
naziv opšteg pojma ukazuje na njegove jedinke.
Treći: Opšti pojam klase koji se odnosi na njegove vrste i određene
stvari, i to je ono na što ukazuje opšti pojam na njegove jedinke.
Prvi je koji se odnosi na sve jedinke u određenim stvarima,
djelima i atributima. Kao što stoji u riječima Uzvišenog:
"Lica svoja operite." (Sura El-Maide, 6)
Pojam 'lice' obuhvata obraze, čelo, solufe i sl. tome dok
svaki od ovih dijelova ne predstavlja lice. Tako ako se opere neke
od ovih dijelova ne može reći da je oprao lice zbog nepostojanja
pravog naziva sa nepostojanjem njegovih dijelova.
81
Isti je slučaj u pogledu atributa i glagola, kao npr. ako se

kaže: "Klanjaj" pa čovjek klanja jedan rekat a onda ode bez selama.
Ili da mu se kaže: "Posti" te on isposti jedan dio dana neće se brojati
da je izvršio naređeno djelo, zbog toga što u njegovim djelima ne
postoji opšti pojam namaza niti opšti pojam posta.
Također ako se kaže: "Ukaži ovom čovjeku gostoprimstvo."
A on ga nahrani i istuče, neće se brojati da se ponio na osnovu
naredbe. Zato što opšti pojam gostoprimstva uslovljava da učini
ono što biva drago gostu i da se kloni onoga što mu smeta. Kao što
Allahov Poslanik  kaže:
"Onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ugosti gosta."1
Što znači da ako ga djelimično nahrani i ostavi ga gladnog
ispostavit će se da mu nije ukazao gostoprimstvo, jer ne postoje svi
dijelovi gostoprimstva. Nije moguće reći da je gostoprimstvo opšte
poimana činjenica, tj. da se može desiti sa jednim malim dijelom
makar to bio i zalogaj.
Isto je kada kaže: "Razlikujte se od njih." Opšti pojam
razlikovanja negira bilo koji vid jednakosti u pojedinim ili
većinskim stvarima. Jer opšti pojam razlikovanja je suprotan
opštem pojmu poistovjećivanja. Tako da naređivanje jednog biva
spriječavanje onoga drugoga.
Nije moguće reći da ako se razlikuje u pojedinim stvarima
da je izvršio čin razlikovanja, isto kao što nije moguće reći da onaj
koji se poistovjeti u pojedinim stvarima da se poistovjetio u
potpunosti.
Tajna toga jeste u razlici između značenja neograničenog
pojma i značenja neograničenosti u pojmu. Pojmovi se
upotrebljavaju kao neograničeni i ograničeni. Pa ako uzmeš
njihovo zajedničko značenje u svim njegovim izvorima,
neograničenim i ograničenim, onda će značiti opštenitiji pojam
nego u trenutku njegovog izricanja. Zato što se neograničeno
1
Mutefekun alejhi.
82
značenje dobija kroz pojedine nazive pojmova u bilo kojoj formi

upotrebe u njegovom ograničenoj ili neograničenoj upotrebi.
Ali njegovo značenje kod neograničenosti, nije moguće
shvatiti pojedina njegova značenja kod ograničenja, nego za sobom
povlači mnoge stvari na što ne može ukazati ograničeni termin.
Većina onih koji griješe pogriješe u ovom pitanju.
Zar ne vidiš da pravnici prave razlike između opšteg pojma
vode i između opštenitosti tečnosti koja se potvrđuje u čvrstim
stvarima u spermi ili promjenjivim stanjima, kao i u svim drugim
vodenastim stvarima. Tako da kada želiš ograničiti pojam sa
riječima "Učini gostoprimstvo gostu tako što ćeš mu dati
srebrenjak." Znači da se radi o ograničenom značenju
gostoprimstva. A ako kažeš: "Učini gostoprimstvo gostu." Znači da
si naredio opšti pojam ugošćavanja što znači da to za sobom
povlači druge stvari koje ne može zadovoljiti samo udjeljivanje
jednog srebrenjaka.
Drugi dio od dijelova opšteg pojma jeste opšti pojam roda u
njegovim jedinkama, kao što se riječi Uzvišenog "Ubijajte
mnogobošce." opštenito odnose na svakog mnogobošca.
Treći dio od dijelova opšteg pojma jete opšti pojam roda na
pojedince. Kao što su riječi Poslanika :
"Musliman neće biti ubijen radi kafira."1
Dakle u svim vrstama ubistava koja se dese musliman i
kafir.
Ako ova stvar postane jasna onda ćemo shvatiti da
neograničeni pojam razlikovanja neće biti postignut ako se to
razlikovanje desi u pojedinim stvarima te ako se poistovjećivanje
desilo u većini tih stvari. Nego se razlikovanje postiže u svim
stvarima ili pak u većini njih. Tako da je opšti pojam razlikovanja
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br 111. Hadis se Također nalazi u musnedima i
sunnenima.
83
suprotan opštem pojmu poistovjećivanja. Njih dvoje se ne mogu

spojiti nego nadvladava onaj čije je postojanje veće.
Ovaj zaključak je dobar ali se temelji na premisi, a to je: Da
značenje pojma razlikovanja kod izgovora obuhvata razlikovanje u
svim očitim stvarima.
Ako se ova pozicija ne otkrije onda uzmi drugi oblik, tj.
opšti pojam značenja. Tako da je pojam 'razlikovanje' uzet iz
korijena, ali je naređen zbog značenja tj. samog pojma razlikovanja,
kao što je već potvrđeno u prethodnim stavkama. Zatim ova stvar
se odnosi na sve jedinke u samom pojmu razlikovanja, tako da
biva potvrđena sa strane logičnog značenja.
Na ova dva načina se potvrđuje opštenitost u riječima
Uzvišenog:
"Zato uzmite iz toga pouku, o vi uviđavni!" (Sura El-Hašr, 2)
I drugi vidovi glagola, imajući na umu da većina ljudi
pribjegava ovom drugom obliku, a malo je onih koji koriste prvi
oblik, što je ispravnije i potpunije.
Zatim kažemo čuvaj se pomisli da se zadovoljenje pojma
«razlikovanje» (muhalefe) može ostvariti bilo čime što bi se moglo
nazvati «razlikovanjem». Treba znati da je dodatak na
zadovoljavaljući obim (kadr mudžzi') propisan, kao što je u
"Ruku i sedždu činite." (Sura El-Hadždž, 77)
I drugi slični primjeri opštih naredbi.
Treći oblik u osnovi potvrđivanja jeste ostavljanje termina
posebnog glagola i prelazak na opštenitiji termin od njega u
značenju. Kao što je ostavljanje termina 'nahrani ga' te uzimanje
termina 'učini mu gostoprimstvo.' Ili ostavljanje termina 'farbajte'
te uzimanje termina 'razlikujte se od njih', što mora dovesti do
korisnog značenja. U suprotnom podudarnost između termina i
značenja je preča nego da se izgovorom opšteg pojma želi neko
posebno značenje. U ovom slučaju se korist neće pokazati osim ako
se sa ovim opštim značenjem ne pojavi namjera o posebnom
značenju, što će se pokazati kroz pomno razmišljanje.
84
Četvrti oblik: Znanje u opštem pojmu da opšti pojam nalaže

znanje posebnog pojma. Znanje u namjeri opšteg pojma o njegovoj
opštenitosti nalaže namjeru posebnog značenja. Ako znaš da sve
što opija biva opijumom i pićem, tvoje znanje o opštem pojmu
obavezno će se naći i onda kada se radi o posebnom obliku. Isti je
slučaj ako budeš imao namjeru pod opštim pojmom hrane ili
novca, sa znanjem o postojanju određene hrane ili određenog
novca na nekom mjestu, tvoja namjera će se obistiniti. Jer se znanje
i namjera podudaraju u ovakvim slučajevima. Dok je govor taj koji
pojašnjava šta je govornik htio i namjeravao.
Ako se sa naredbom nekog djela sa nazivom koji ima opšte
značenje želi postići posebno značenje onda će normalni redoslijed
usloviti da se namjera više odnosi na opšti pojam, ali je htio postići
posebnu stvar zbog toga što se sa opštim značenjem u ovom
slučaju može postići.
Ako kažeš: "Učini mu gostoprimstvo". Naredit ćeš dvije
stvari, prva je naredba opšteg pojma gostoprimstva kao i naredba
onoga djela sa kojim će se postići opšti pojam. Jer postizanje
određene stvari nalaže postizanje i opšteg pojma, što je u stvari
ispravno značenje. Ako se kod čovjeka nađu oštroumnost i bistrina
u velikom broju slučajeva će se okoristiti, pomoću čega će naći
način do pojašnjenja i dokazivanja.
Ostalo je da kažemo da ovo ukazuje na to da je rod
razlikovanja naređeni cilj Zakonodavca, što je tačno. Također
dovoljno ostvarenje cilja određenog roda se može postići
razlikovanjem u pojedinim stvarima a ono što bude preko toga bit
će nepotrebno.
Kažem da ako se potvrdi da se rod cilja u potpunosti onda
će se to desiti u svakoj njegovoj jedinki. Ako se pretpostavi da
obavezno dokidanje pojedinih stvari ne podiže propis na stupanj
poželjnosti u odnosu na druge.
Također to ukazuje na zabranu poistovjećivanja sa njima, jer
se ima za namjeru razlikovanje od njih tako što nam je naređeno
ispoljavanje nečega što će biti u suprotnosti onome na čemu su oni
čak iako u tom djelu ako bi smo ga učinili ne bi bilo poređenje sa
našim djelom niti namjerom. Kako onda da nam ne zabrani da
85
činimo djela u kojima se poistovjećujemo sa njima, bez obzira imali

mi namjeru poistovjećivanja ili ne?
Peti oblik: Na osnovu ovoga je utemeljio propis navođenjem
riječi 'pa' što ukazuje da ovo utemeljenje jeste pojašnjenje razloga
bez oblika. Tako da kaže: "Jevreji i kršćani se ne farbaju, pa se
razlikujte od njih." Što znači da razlog naredbe u ovom
razlikovanju jeste u tome što se oni ne farbaju. To bi opet značilo
kao preformulisana rečenica u smislu: 'Farbajte se jer se oni ne
farbaju'. Ako je razlog naredbe njihovo ne činjenje djela, to ukazuje
da se namjera razlikovanja od njih potvrđuje kroz šerijat, što i jeste
traženo.
To pojašnjava da u namjeri razlikovanja od njih nije bilo
uticaja u naredbi farbanja, onda od njihovog spomena ne bi bilo
koristi, niti bi bilo lijepo navoditi razlog na samom kraju.
Ovo – iako ukazuje da razlikovanje od njih jeste namjera
šerijata – to ne znači da u samom djelu u kojem se treba razlikovati
od njih nema ciljane koristi, pored stroge naredbe da razlikovanje
mora postojati, ovdje treba spomenuti dvije stvari:
Prva je ta da samo razlikovanje od njih u njihovim očitim
postupcima jeste korisno za Allahove robove mu'mine. Zbog toga
što u razlikovanju od njih postoji vid odstupanja i odvojenosti što
nalaže udaljavanje od djela stanovnika Vatre. Ali djelimična korist
će se ukazati onima čija su srca osvijetljena, tako da ono čime su se
okarakterisali oni koji su izazvali Allahovu srdžbu i oni koji su
zalutali, on vidi kao srčanu bolest čija je šteta veća od tjelesnih
bolesti.
Druga je ta da ono na čemu su oni od postupaka i morala
može biti štetno ili da narušava ugled te biva zabranjeno a
naređuje se suprotno tome, u čemu je korist i usavršavanje ličnosti
mu'mina. A od njihovih postupaka nema ništa što nije ili štetno ili
narušavajuće, zbog toga što ono što oni čine mogu biti novotarije
ili pak derogirana djela i slični štetni postupci. Ono što je u
njihovim rukama – čija osnova nije derogirana – podložno je
dodavanjima i oduzimanju. Tako da je u tome razlikovanje od njih
da bude propisano ono što će biti u obliku savršenstva, a u onome
što je kod njih ne može nikada biti savršenstva.
86
Tako da je u razlikovanju od njih korist i ispravnost u svim

našim postupcima. Čak i u onome u čemu su oni postigli
potpunost u ovosvjetskim zanimanjima, može nama naštetiti u
našim stvarima vezanim za Ahiret, ili pak ono što je još preče u
našim ovosvjetskim stvarima, dok se u razlikovanju od njih postiže
korist.
U globalu kufr je na razini bolesnog srca, ili još gore, jer ako
je srce bolesno od udova sigurno ništa neće ostati zdravo. Zato se
ne poredi sa onim bolesnog srca u bilo čemu od njegovih
postupaka. Čak iako bi se ta bolest određenog uda pred tobom
prikrila moraš znati da ništavilo u osnovnim stvarima utječe na
sporedne. Ko ovo primijeti možda će shvatiti jedan dio mudrosti
koju je Allah objavio. Jer onaj u čijem je srcu bolest možda će
sumnjati u samo razlikovanje, jer ne može da pojmi korist ili da si
umisli da se radi o djelima kraljeva i vođa koji se žele uzdizati na
Zemlji. Tako mi Allaha vjerovjesništvo je vrhunski ideal
kraljevstva kojeg Allah daje kome hoće, a oduzima od koga hoće.
Posjedovanje vjerovjesništva je vrhunac ispravnosti, (a ispravna su
i djela)onoga ko slijedi Poslanika  od robova, u stvarima
ovosvjetskog života i ahireta.
Suština stvari jeste u tome da svi postupci nevjernika
moraju biti manjkavi što spriječava da za njih dobije nekakvu
korist. Ako bi se pretpostavilo da neka od njegovih djela bivaju
potpunim to bi ukazalo na uspjeh na Ahiretu, međutim sva
njihova djela su ili ništavna ili manjkava.
Hvala Allahu na blagodati islama, koji je najveća blagodat i
majka svih dobara, onako kako to voli naš Gospodar i čime je On
zadovoljan.
Pojašnjeno je da sam čin razlikovanja od njih jeste globalni
cilj Zakonodavca. Zbog toga su Imam Ahmed i drugi imami –
radijjallahu anhum – naredbu farbanja obrazlagali kao razlog
razlikovanja od nevjernika.
Ibn Hanbel kaže: "Čuo sam Ebu Abdullaha da kaže:
"Nikome ne bi preporučio a da ne promjeni izgled sijedih vlasi i da
se ne poredi sa kitabijama zbog toga što Allahov Poslanik  kaže:
87
"Mijenjajte sijede vlasi i nemojte se poistovjećivati sa

kitabijama."1
Ishak b. Ibrahim kaže: "Čuo sam Ebu Abdullaha da mom
ocu govori: "Ebu Hašime, okni se makar jedanput. Ja volim da se ti
okniješ i da se ne poistovjećuješ sa jevrejima."
Ovo su riječi sa kojima se Ahmed koristio kao dokazom što
je zabilježio Tirmizi od Ebu Hurejre  da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik : "Mijenjajte sijede vlasi i
nemojte se poistovjećivati sa jevrejima."
Tirmizi kaže: "Hadis je hasen sahih."2
Ovaj hadis bilježi Nesai od Muhammeda b. Kenase od
Hišama b. Urveta od Osmana b. Urveta od njegovog oca Zubejra
od Poslanika  da je rekao:
"Mijenjajte sijede vlasi i nemojte se poistovječivati sa
jevrejima."
Takođerr u hadisu od Urveta ga bilježi od Abdullaha b.
Omera ali Nesai kaže: "Ni jedan od njih nisu
zapamćeni"(sačuvani).3
Darekutni kaže: "Ovaj hadis od Urveta je poznat kao mursel
predaja."
Ovaj termin najbolje ukazuje na razlikovanje od njih, kao i
na zabranu poistovjećivanja sa njima u ostavljanju bijelih vlasi što
nije od naših postupaka, tako da zabrana poređenja sa njima u
nečemu biva prečom. Kao i to da je poređenje sa njima haram
suprotno prvom značenju.
Također se u 'Sahihima' od Ibn Omera – radijajallahu
anhuma – prenosi da je rekao:
1
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 1752. Hadis je sahih.
2
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 1752. Hadis je sahih.
3
Hadis od Zubejra Nesai je naveo u ‘Sunnenu’ br. 4698, a hadis od Ibn Omera je
zabilježio pod brojem 4697 a obadva hadisa su sahihi. Pogledaj ‘Silsiletu sahiha’ br. 836.
88
"Allahov Poslanik  kaže: "Razlikujte se od mnogobožaca,

kratite brkove i puštajte brade."1
Bilježe ga Buharija i Muslim a tekst je njegov.
Naredio je da se razlikujemo od mnogobožaca kao pod
opštim pojmom: "Kratite brkove i puštajte brade." Ova druga
rečenica je zamjena one prve. Zamjena se dešava u rečenicama, kao
što se dešava i u riječima. Kao što Uzvišeni kaže:
"Koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a
žensku u životu ostavljali." (Sura El-Beqare, 49)
Klanje i ostavljanje u životu je (kao drugi dio rečenice)
zamjena prvog dijela tj. najžešće patnje.
Riječ 'razlikovanje od mnogobožaca' je dokaz da rod
razlikovanja jeste željeni cilj Zakonodavca'. Ali kad odrediš djelo u
ovom slučaju, pa ako dadneš prednost razlogu razlikovanja to će
biti davanje prednosti opšteg pojma nad posebnim. Kao što se
kaže: "Učini gostoprimstvo svom gostu, nahrani ga i razgovaraj sa
njime." Tvoja naredba da se ukaže dobročinstvo na početku je
pokazatelj da gostoprimstvo jeste cilj, zatim si odredio djelo koje će
biti čin gostoprimstva u tom trenutku.
Potvrđivanje ovog hadisa je sličan riječima: "Oni se ne
farbaju pa se razlikujte od njih." Muslim u svom 'Sahihu' od Ebu
Hurejre  bilježi da je rekao:
"Allahov Poslanik  kaže: "Kratite brkove, puštajte brade
razlikujte se od vatropoklonika."2
Nadovezao je opis koji je uzet iz korijena i koji odgovara, što
ukazuje da razlikovanje od vatropoklonika jeste cilj Zakonodavca.
Što pojašnjava ovaj propis, ili pak postoji drugi razlog ili jedan dio
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' pod brojem 5893. a tekst kod Buharije je sljedeći:
"Kratite brkove i puštajte brade." Muslim ga bilježi u svom 'Sahihu' br. 259 a navedeni
tekst je od njega.
2
89
razloga, iako se kod izricanja ispostavlja da se radi o potpunom

razlogu.
Zbog toga su selefi shvatili pokuđenost poistovjećivanja sa
vatropoklonicima u ovom slučaju kao i u drugim stvarima tako da
su pokudili stvari o kojima nije došao tekst od Poslanika  ako se
radilo o vatropoklonicima.
Mervezi kaže: "Pitao sam Ebu Abdullaha – Ahmeda b.
Hanbela – o brijanju zatiljka? Pa mi je rekao: "To rade
vatropoklonici, a ko se usporedi sa jednim narodom pripada
njima."
Također je rekao: "Ebu Abdullahu je bilo rečeno: "Čovjeku je
zabranjeno da brije lice i zatiljak? Pa je rekao: "Što se mene tiče ja
ne brijem svoj zatiljak. O tome se prenosi mursel hadis od Katade
da je pokuđeno i kaže: "Brijanje zatiljaka je od djela
vatropoklonika."1
Kaže: "Ebu Abdullah je brijao zatiljak kada bi činio hidžamu
(puštao krv)
Ahmed, također, kaže: "Nema smetnje da obrije zatiljak
prije hidžame." Od njega Ibn Mensur prenosi da je rekao: "Pitao
sam Ahmeda o brijanju zatiljka, pa je rekao: "Ne znam o tome
hadis, osim što se prenosi od Ibrahima da je pokudio brijanje
zatiljka." Ovo je naveo Hilal i drugi.
Također lancem od Hajsema b. Humejda prenosi da je
rekao: "Kraćenje kose na zatiljku je od djela vatropoklonika."
Od Muatemira b. Suljemana Tejmija se prenosi da je rekao:
"Moj otac kada bi kratio kosu ne bi više uzimao od zatiljka, pa mu
je rečeno zašto to?" On reče: "Mrzio sam da se poredim sa
nearapima."
Selefi su pokuđenost nekada obrazlagali zbog
poistovjećivana sa kitabijama a nekada sa nearapima.
1
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Musanifu' br. 20986.
90
Oba pojašnjenja su navedena u sunnetu. Iako je Poslanik 

nagovjestio da će se desiti poistovjećivanje sa jednima i drugima,
kao što smo prethodno naveli.
Od Šidada b. Evsa se prenosi da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik : "Razlikujte se od jevreja, oni
ne klanjaju u svojoj obući niti čarapama."
Bilježi ga Ebu Davud.1
Iako je izuvanje obuće kod jevreja uzeto od Musaa kada mu
je rečeno:
“Izuj svoju obuću.” (Sura Ta-ha, 12)
Od Amra b. Asa  se prenosi da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik : "Prednost našeg posta u
odnosu na post kitabija je u sehuru."
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu'.2
Što znači da je razlika između dva ibadeta u onome što je
cilj Zakonodavca.
To je direktno izrekao jednom prilikom u predaji koju bilježi
Ebu Davud od Ebu Hurejre  da je Allahov Poslanik  rekao:
"Neće vjera prestati napredovati (biti uzvišena) sve dok ljudi
požuruju sa iftarom. Zato što ga jevreji i kršćani odgađaju."3
Ovaj tekst ukazuje da očito postojanje vjere jeste upravo
zbog požurivanja sa iftarom što je opet u stvari zbog razlikovanja
od jevreja i kršćana.
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 652. Hadis je sahih.
2
Br. 1096.
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 2253 kao i Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br.
1697. Hadis je sahih.
91
Ako je razlog očitog postojanja vjere zbog razlikovanja sa

njima, onda je slanje poslanika s ciljem da se uzdigne Allahova
vjera iznad svih drugih vjera. A razlikovanje sa njima bude najveći
cilj poslanstva.
Ovako Ebu Davud bilježi hadis od Ebu Ejuba El Ensarija 
da je Allahov Poslanik  rekao:
"Moj ummet neće prestati biti u dobru – ili je rekao: "na
fitretu" – sve dok ne budu odgađali akšam do pojave
zvijezda."1
Bilježi ga Ibn Madže od Ibn Abbasa2 kao i Imam Ahmed u
Hadisu od Saiba b. Jezida u kojem je došlo pojašnjenje njegovog
razloga:
"Neće prestati biti u dobru sve dok ne budu odgađali akšam
do pojave zvijezda; razlikujući se od jevreja, i sve dok ne
budu odgađali sabah do nestanka zvijezda; razlikujući se od
kršćana."3
Seid b. Mensur kaže: "Govorio nam je Ebu Muavija govorio
nam je Salt b. Behram prenoseći od Harisa b. Vehba od Abdu
Rahmana Sunabihija da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik : "Moj ummet neće prestati
biti na dobru sve dok ne budu čekali sa akšamom pojavu
zvijezda, suprotstavljajući jevrejima i sve dok ne budu čekali
sabah do nestanka zvijezda, suprotstavljajući kršćanima. I
sve dok ne budu prepustili dženaze onima kome pripadaju."4
1
Bilježi ga Ebu Davud u scvom 'Sunnenu' br. 418. Hadis je sahih. Fitret je udahnuta
ispravna vjera u svakom novorođenčetu ili se može reći usađeno neiskrivljeno
vjerovanje. (o.p.)
2
Bilježi ga Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br. 689.
3
Biježi ga Ahmed u 'Musnedu' (2 dio, str 449).
4
Bilježi ga Imam Ahmed u 'Musnedu' (4 dio, str. 349) Hadis je mursel jer Sunabihi nije
zapamtio Poslanika. Ali je Povjerljiv i jedan od starijih tabi'ina. Ime mu je Abdu
Rahman b. Usejle, od njega prenosi skupina ljudi.
92
Seid b. Mensur kaže: "Govorio nam je Ubejdullah b. Ijjad b.

Lukajt od svog oca od Lejle, žene Bešira b. Hasasija, da je rekla:
"Htjela sam da postim dva dana uzastopno bez prekida, pa
mi je to zabranio Bešir rekavši: "Allahov Poslanik  mi je to
isto zabranio. I rekao: "To čine kršćani. Postite kako vam je
naredio Allah, i upotpunite svoj post kao što vam je naredio
Allah:
"Zatim upotpunite post do noći." (Sura El Beqare, 187).

A kada se pojavi noć iftarite se."1
Zabranu besprekidnog posta je pojasnio time što je to od
djela kršćana. A to je kao što Allahov Poslanik  kaže i liči na
njihovo monaštvo koje su sami izmislili.
Od Hamada b. Sabita od Enesa  se prenosi:
"Da su jevreji običavali, da ako njihova žena ima menstrualno
pranje, ne jedu i ne opšte sa njima u kućama. Pa su ashabi upitali
Allahovog Poslanika , te je Allah objavio:
"Pitaju te o mjesečnici." (Sura El Beqare, 222)
Pa sve dok kraja ajeta, a Allahov Poslanik  je rekao:
"Činite sve osim opštenja."
To je doprlo do jevreja na što rekoše: "Ovaj čovjek neće ništa
ostaviti od naše vjere a da nam se neće suprostaviti u tome. Pa su
Usejd b. Hudajr i Ubad b. Bešir došli i rekli: "Allahov Poslaniče,
jevreji govore tako i tako, zašto onda da i ne opštimo sa njima?"
Lice Allahovog Poslanika  se promijenilo pa smo pomislili da se
naljutio na njih. Oni su izašli a iza njih Poslaniku biješe poklonjeno
kiselo mlijeko. On posla po njih da se nađu pa ih napoji mlijekom,
po tome smo znali da se nije naljutio na njih." Bilježi ga Muslim.2
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 4 dio, str. 225. Hafiz ga je ocjenio sahihom u 'Fethu' 4
dio, str. 202. Hadis je onakav kakvim ga je ocjenio.
2
Br. 302.
93
Ovaj hadis ukazuje na mnoštvo stvari koje je Allah propisao

Svom Poslaniku  po kojima se razlikuje od jevreja, čak se
razlikovao od njih u opštim stvarima do te mjere da su rekli:
"...neće ništa ostaviti od naše vjere a da nam se neće suprotstaviti u
tome."
Zatim razlikovanje – kao što ćemo pojasniti – nekada može
biti u osnovi propisa a nekada u samom njegovom svojstvu.
Odvajanje od žene u toku menstrulanog pranja, nisu se
razlikovali u osnovi tog propisa nego u njegovom svojstvu. Jer je
Allah dozvolio približavanje ženi koja je u menstrulanom periodu
ali ne u predjelu smetnje. Kada su neki od ashaba htjeli da pređu
granicu razlikovanja u ostavljanju onoga štoje Allah naredio lice
Allahovog Poslanika  se izmijenilo.
Ovo poglavlje – poglavlje o čistoći –jevrejima je bilo kao
teški teret. Tako da su kršćani inovirali stvari kojima su ostavili
ono što je Allah naredio, do te mjere da ništa od toga nisu smatrali
nečistim. Pa je Allah uputio umjereni ummet u onome što im je
propisao kao umjereno po tom pitanju. Iako je ono na čemu su bili
jevreji, također bilo propisano. Udaljavanje od onoga što Allah nije
propisao da se treba udaljavati, je približavanje jevrejima. A
činjenje onoga što je Allah naredio da ga se čovjek kloni je
približavanje kršćanima, a najbolji put je Muhammedov  put.
Od Ebu Umame od Amra b. Abeseta se prenosi da je rekao:
"Mislio sam, dok sam bio u džahilijetu, da su ljudi u zabludi.
Nisu bili ni na čemu jer su obožavali idole." Kaže: "Čuo sam
za čovjeka u Mekki koji govori o nekim vijestima. Sjeo sam
na svoju jahalicu i došao sam kod njega, kad ono Allahov
Poslanik . Prikrivao se od napada njegovog naroda, pa sam
obilazi okolo sve dok nisam došao kod njega unutar Mekke i
rekoh mu: "Šta si ti?" Kaže: "Ja sam vjerovjesnik." Rekoh:
"Šta je to vjerovjesnik?" Kaže: "Poslao me je Allah." Rekoh:
"Sa čime te je poslao?" Kaže: "Poslao me je sa vezanjem
94
rodbinskih veza, uništavanjem idola, i da se vjeruje u

Njegovu Jednoću i da Mu se ne pripisuju ortaci." Upitah: "Ko
je još sa tobom na ovome?" Kaže: "Slobodan i rob". – to je
rekao a tada sa njim su bili Ebu Bekr i Bilal – Pa sam rekao:
"Ja sam tvoj sljedbenik." Kaže: "Ti to nećeš moći u ovom
danu. Zar ne vidiš u kakvom smo stanju ja i narod? Nego se
vrati svojoj porodici, pa kada čuješ da sam uspio onda mi
ponovo dođi." Kaže: "Otišao sam svojoj porodici, a Allahov
Poslanik  je došao u Medinu. Ja sam tada bio među svojom
porodicom, pa sam se raspitivao o vijestima i zapitkivao
sam ljude, sve dok nije došla grupa ljudi iz Jesriba – tj. od
stanovnika Medine – pa sam rekao: "Šta je učinio ovaj
čovjek što je došao u Medinu?" Rekoše: "Ljudi mu žure, a
njegov narod ga je htio ubiti ali nisu uspjeli u tome." Pa sam
došao u Medinu te sam ušao kod njega i rekao sam: "Allahov
Poslaniče, poznaješ li me?" On reče: "Da, ti si mi dolazio u
Mekku." Rekoh: "Allahov Vjerovjesniče, obavijesti me o
onome o čemu te je Allah podučio i što ja ne znam, obavijesti
me o namazu." Kaže: "Klanjaj sabah namaz, zatim ne
klanjaj ništa od namaza sve dok ne izađe sunce i dok se ne
uzdigne. Jer kad izlazi i kad se uzdiže izlazi između
šejtanovih rogova, a u tom trenutku mu se klanjaju kafiri.
Zatim klanjaj, jer zaista namazu mnogi prisustvuju (misleći
na meleke) sve dok se sjenka ne približi koplju. Zatim
prestani klanjati, jer se u tom trenutku potpaljuje
džehennem. Pa kada se prenese sjenka na drugu stranu
klanjaj, jer zaista namazu mnogi prisustvuju, sve dok ne
klanjaš ikindiju. Zatim prestani klanjati sve dok ne zađe
sunce. Jer ono zalazi između šejtanovih rogova, i u tom
trenutku mu se klanjaju kafiri – pa je naveo hadis." Bilježi ga
Muslim.1
Allahov Poslanik  je zabranio klanjanje u trenutku izlaska i
zalaska sunca, obrazlažući tu zabranu da ono izlazi i zalazi između
šejtanovih rogova, te da se u tom trenutku njemu klanjaju kafiri.
1
Bilježi ga Muslim br. 832.
95
Poznato je da mu'min od svoje sedžde nema za cilj ništa

osim klanjanje Allahu, ali je moguće da većina ljudi ne zna da
sunce izlazi i zalazi između šejtanovih rogova ne zbog toga što mu
se nevjernici klanjaju. Ali je Allahov Poslanik  zabranio namaz u
ovim vremenskim periodima da bi u svakom slučaju spriječio
poistovjećivanje.
Jedan dio se koristi pokazuje u tome da pojedinci među
današnjim mnogobošcima od onih koji se pozivaju na islam,
veličaju zvijezde, tvrdeći da im se obraćaju u svojim potrebama,
klanjaju im se, kolju i prinose žrtve. Pojedinci od onih koji se
pripisuju islamu među mušricima od sabaija i brahmana su
napisali djela u kojima opisuju vrste ibadeta upućenih zvijezdama.
Kako bi na taj način dospjeli – kao što tvrde – do ovosvjetskih
ciljeva vodstva i sličnog. Međutim sve to je jedna vrsta sihra kojom
su se bavili Kenanijci čiji su kraljevi bili nimrudi, među koje je
Allah poslao Svog poslanika i Halila(Prijatelja) Ibrahima  sa
monoteističkom i iskrenom vjerom koju je ispoljavao samo radi
Allaha . Poslao ga je, dakle, tim mušricima.
Ako u ovom vremenu ima onih koji čine to isto ispoljit će se
mudrost zakonodavca –  – u zabrani klanjanja u tim vremenskim
periodima, kako to ne bi dovelo do samog širka. Također u njemu
se navodi da sve ono što čine mušrici od ibadeta i sličnog može da
bude kufr ili grijeh sa nijetom isto to se zabranjuje mu'minima da
to ispoljavaju. Ali ako u tome ne bi imali namjere kao što su
namjere mušrika onda će se zabraniti da ne bi bilo razlogom koji
vodi u širk i zbog spriječavanja samog čina.
Od ovog poglavlja jeste i to da je Allahov Poslanik  :
"Kada bi klanjao naspram stuba ili drveta klanjao bi tako
što bi ga učinio više na jednoj svojoj strani, desnoj ili lijevoj,
ali nije stajao ispred njega ukočeno."1
1
Ovo je došlo u hadisu koje prenosi Imam Ahmed u 'Musnedu' 6. dio, str. 4. U 'Sunnenu'
kod Ebu Davuda br. 693 u hadisu od Dibae bint Mikdad . Esved od njenog oca. Ali je
hadis slab, jer ova Diba'a je nepoznata. Također u njegovom lancu se nalazi Velid b.
Kamil ali njegovi hadisi su nejaki. Pogledaj 'Miškat' br. 783.
96
Zbog toga je zabranjeno u globalu klanjati se svemu drugom

mimo Allaha , čak iako obožavatelj u tom trenutku ne bi imao tu
namjeru. Također iz istog razloga je zabranjeno da se čovjek klanja
Allahu ako se ispred njega nalazi čovjek, iako klanjač ne bi imao
takvu namjeru, zbog toga što liči na klanjanje nekom drugom
mimo Allaha.
Pogledaj kako je šerijat spriječio poistovjećivanje u prostoru
i vremenima. Kao što se ne klanja prema kibli kojoj se oni okreću u
svojim molitvama onda se neće klanjati ni onome čemu se oni
klanjaju. Čak ovo je veća šteta, jer je kibla propis od propisa, i može
da se razlikuje od šerijata do šerijata među vjerovjesnicima. Ali što
se tiče sedžde nekome mimo Allaha, to je zabranjena stvar oko koje
su se složili svi Allahovi poslanici. Kao što Uzvišeni kaže:
"A pitaj one koje smo prije tebe od Naših poslanika poslali da li
smo Mi naređivali da se, osim Svemilosnog, božanstva
obožavaju?" (Sura Ez-Zuhruf, 45)
Od Ibn Omera - radijjallahu anhuma – se prenosi:
"Da je vidio čovjeka naslonjenog na lijevu ruku, a bio je u
namazu. Pa mu je rečeno: "Nemoj tako sjediti jer tako sjede
oni koji će biti paćeni."1
U drugoj predaji:
"To je namaz onih koji su izazvali srdžbu nad sobom." 2
A u predaji :
"Allahov Poslanik  je zabranio da čovjek u namazu sjedi
naslonjen na ruku."3
Sve ove hadise bilježi Ebu Davud.
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 944. Albani ga je ocjenio hasen hadisom u
'Sahih Sunnen Ebu Davud'.
2
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 993. Hadis je Sahih.
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 992. Hadis je Sahih.
97
U ovom hadisu je zabrana ove vrste sjedenja pojašnjavajući

da je to sjedenje mučenika, a u ovome je vrhunac razlikovanja od
njih.
Također Buharija prenosi od Mesruka od Aiše – radijjallahu
anha - :
"Da je smatrala pokuđenim da se klanjač podboči na ruku i govorila
je tako čine jevreji."1
Također ga bilježi u hadisu od Ebu Hurejre  pa kaže:
"Zabranjeno je podbočiti se u namazu."2 U drugoj predaji:
"Zabranjeno je čovjeku da klanja podbočen."3
Kaže:
"Hišam i Ebu Hilal prenose od Ibn Sirina od Ebu Hurejre :
"Vjerovjesnik  je zabranio " Ovako ga bilježi Muslim u svom
'Sahihu': "Allahov Poslanik  je zabranio."4
Od Zijada b. Subejha se prenosi da je rekao:
"Klanjao sam pored b. Omera pa sam stavio svoju ruku sa
strane. Kada je sklanjao rekao je : "Ovo je naslanjanje u
namazu a Poslanik  ga je zabranjivao."
Bilježe ga Ahmed Ebu Davud i Nesai.5
Također od Džabira b. Abdullaha – radijjallahu anhuma – se
prenosi da je rekao:
"Allahov Poslanik  se razbolio pa smo klanjali iza njega a
on je klanjao sjedeći, dok je Ebu Bekr prenosio njegove
tekbire kako bi ljudi čuli. Zatim se okrenuo prema nama i
vidio nas da stojimo. Pa nam je išaretom pokazao te smo
sjeli i klanjali namaz sjedeći poput njega. Kada je predao
1
2
3
4
Pogledaj 'Sahih Muslim' br. 545.
5
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 2. dio str.106. Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br.858.
Hadis je sahih, pogledaj 'El- Irwa' 2. dio str.94.
98
selam reče: "Skoro da ste malo prije učinili ono što rade
perzijanci i bizantijci; stoje pred svojim kraljevima dok oni
sjede. Nemojte to činiti, nego slijedite svoje imame. Ako
klanja stojeći klanjajte i vi stojeći, a ako klanja sjedeći i vi
klanjajte sjedeći."1
Bilježe ga Muslim i Ebu Davud u hadisu od Lejsa od Ebu
Zubejra od Džabira.
Ebu Davud i drugi ga bilježe u hadisu od Eameša od Ebu
Sufjana – Talhe b. Nafia Kurešija – od Džabira  da je rekao:
"Allahov Poslanik  je jahao na konju u Medini, pa ga je
bacio na palmin panj te mu se noga iščašila. Došli smo da ga
obiđemo i našli smo ga u Aišinoj sobi kako veliča Allaha
sjedeći. "Kaže: "Pa smo stajali oko njega, a on je šutio.
Zatim smo mu došli drugi put da ga obiđemo, pa je klanjao
farz sjedeći, a i mi smo stali iza njega a on nam išaretom
pokaza da sjedemo." Kaže: "Kada je završio sa namazom
reče: "Ako imam klanja sjedeći klanjajte i vi sjedeći, a ako
imam klanja stojeći klanjajte i vi stojeći. I nemojte činiti kao
što to čine perzijanci sa svojim velikanima."2
Mislim da stoji u drugoj predaji mimo Ebu Davudove:
"Nemojte me veličati kao što nearapi veličaju jedni druge."3
U ovom hadisu im je naredio da se klone stajanja koje je farz
u namazu, pojasnivši da stajanje klanjača iza imama koji sjedi liči
na postupke perzijanaca i bizantijaca pred njihovim velikanima u
njihovom bdijenju dok oni sjede.
1
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. 413 i Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 606.
2
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 602. Hadis je sahih.
3
Nisam ga pronašao sa ovim riječima nego ga je Ebu Davud zabilježio u svom 'Sunnenu'
br. 5214. Njegov tekst je sljedeći: "Od Ebu Umame se prenosi da je rekao: "Pred nas je
izašao Allahov Poslanik  naslonjen na štap, pa smo ustali pred njega a on reče:
"Nemojte ustajati kao što to čine nearapi veličajući jedni druge." Hadis je daif zbog
dvije slabosti:
Prva: Ebu Anbes Kufi Adevi, prijatelj Ebu Adbesa, o kojem Hafiz u 'Takribu' kaže:
"Prihvatljivih hadisa"- tj. ako se ojača drugim predajama inače je nejakih hadisa.
Druga: Njegov šejh Ebu Adbes je nepoznat.
99
Poznato je da klanjač ima nijet da stoji pred Allahom  a ne

zbog imama.
Ovo je primjer oštrog postupanja u zabrani stajanja ispred
čovjeka koji sjedi. Pa je zabranio i ono što liči na takav postupak.
Makar i neimao takvu namjeru. Zbog toga je zabranjeno da se čini
sedžda Allahu dok je klanjač okrenut prema čovjeku ili prema
nečemu što ljudi obožavaju mimo Allaha kao što je vatra i sl.
U ovom hadisu se također nalazi zabrana onoga što nalikuje
na djela perzijanaca i bizantijaca. Iako je naša namjera drugačija od
njihove, zbog toga što kaže: "Nemojte činiti."
Da li u ovoj zabrani u poistovjećivanju sa njima u samom
izgledu ima smisla?
Zatim ovaj hadis – bez obzira da li se po njemu radilo po
pitanju sjedenja imama ili je derogiran – dokaz u njemu još uvijek
postoji. Jer derogacija sjedenja ne znači derogaciju razloga. Nego to
producira time što mu se suprostavilo ono jače u primjeni od njega.
Kao što je farz stajati u namazu, ali farz ne može biti dokinut samo
zbog poređenja u izgledu, i ovo je mjesto idžtihada. Ali ako
poistovjećivanje ne može dokinuti farz onda taj razlog sa kojime je
obrazložio Allahov Poslanik  onda biva sačuvan od protudokaza
ili derogacije. Jer stajanje u namazu nije poistovjećivanje u suštini.
Tako da se ne radi o zabranjenoj stvari. Jer ako postoji propis sa
razlogom zatim se taj propis derogira a razlog ostaje onda mora
postojati nešto drugo što će biti jače od njega u vremenu derogacije
ili da umanji njegov uticaj. Ali da bude sam po sebi nepravilan to je
nemoguće.
Sve ovo bi se primijenilo i u slučaju da je propis derogiran,
kako? Ispravno je da se po ovom hadisu radi, po njemu su radili
ashabi poslije Poslanikove  smrti, pored toga što su znali za
njegov namaz u bolesti u kojoj je umro.
Stvar je postala jasna i očita, i nije bilo moguće reći da hadis
o njegovoj smrtnoj bolesti može derogirati ovaj propis, što je
potvrđeno na drugom mjestu. I to sa dozvoljenim dvjema
stvarima: da se stajanje ne suprotstavlja sjedenju ili u razlikovanju
između osobe koja započne namaz stojeći i između namaza kojeg
100
je imam započeo stojeći sa naznakom da ovaj namaz ne ulazi u

Poslanikove  riječi: "Ako bude klanjao sjedeći." I zbog
nepostojanja razloga koji bi poništio ovu valjanost. Zatim uzimanje
u obzir kraj namaza, na osnovu njegovog početka je preče od
njegovog ugledanja na imama, i druge slične stvari spomenute na
drugim mjestima.
Također se od Ubade b. Samita prenosi da je rekao:
"Kada bi Allahov Poslanik  pratio dženazu ne bi sjeo sve
dok se ne bi spustila u kabur, pa mu se suprotstavio rabin.1
Pa je rekao: "Ovako mi činimo Muhammede." Kaže: "Pa je
Allahov Poslanik  sjeo i rekao: "Razlikujte se od njih."2
Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi. Tirmizi kaže:
Bišr b. Rafia nije jakih hadisa.
Kažem da su se učenjaci razišli po pitanju stajanja kada
prolazi dženaza ili sa njom ako bude praćena. O tome ima mnogo
jasnih i direktnih hadisa koji to naređuju. Onaj ko vjeruje u njihovu
derogaciju ili derogaciju hadisa koji se odnose na prolaženje
dženaze onda je njegov oslonac Alijin hadis3 i ovaj Ubadetov hadis.
Iako je moguće oba hadisa primijeniti. Jer onaj koji prati dženazu
stoji sve dok se ne postavi na vratove ljudima, ne dok se postavi u
kabur. A ovaj hadis se može uzeti u obzir spajajući između njega i
drugih hadisa, ili da derogira druge hadise, jer je pojašnjen
razlikovanjem.
Oni koji ga ne uzimaju u obzir ocjenjuju ga slabim, ali to ne
smeta u pogledu dokazivanja i oslanjanja po pitanju samog roda
razlikovanja.
1
Tj. od jevreja.
2
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 3176. Ibn Madže br. 1545 i Tirmizi 1020 te
ga je proglasio daifom riječima: "Ovaj hadis je garib, a Bišr b. Rafia nije jakih hadisa."
Kažem: "Njega jača predaja koju bilježe Muslim, Ebu Davud i Ibn Madže u hadisu od
Alije: "Da je Allahov Poslanik  stajao kod ukopavanja dženaze da bi kasnije sjedio."
Ovaj hadis je – inša Allah – hasen.
3
Hadis kojeg sam prethodno spomenuo ojačavajući prethodni hadis Ubadeta.
101
Buharija bilježi od Abdu Rahmana b. Kasima: "Da je Kasim

išao ispred dženaze ali da nije stajao radi nje. A prenosio je od Aiše
da je rekla: "Neznabošcu su stajali radi dženaze, a kada bi je vidjeli
rekli bi: "Bila si u svojoj porodici ono što si bila," dvaputa.1
Oni koji su stajanje smatrali zabranjenim uzeli su za dokaz
da se radilo o djelima iz džahilijeta.
Ali ovdje se nema za cilj govoriti o ovom pitanju.
Također se od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – prenosi
da je rekao:
"Allahov Poslanik  je rekao: "Lahd je za nas a raka je za
druge mimo nas."
Bilježe ga autori četiri 'Sunnena'.2
Od Džabira b. Abdullaha Bedželija  se prenosi da je rekao:
"Allahov Poslanik  je rekao: "Lahd je za nas a raka je za
druge mimo nas."
Bilježe ga Ahmed i Ibn Madže.3 A u Ahmedovoj predaji:
"Raka je za kitabije."4
Ovaj hadis je prenešen sa lancima u kojima ima slabosti ali
jedni druge jačaju.
Također se prenosi od Abdullaha b. Mes'uda  da je rekao:
1
2
Bilježe ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 3208. Tirmizi u svom 'Sunnenu br. 1045.
Nesai u svom 'Sunnenu' br. 1898. Ibn Madže u svom 'Sunnenu' 1554. Hadis je sahih kao
što Albani kaže u 'Propisima dženaze' str. 145.
Lahd je kabur u čijoj se strani okrenutoj prema kibli iskopa dodatna soba ili dio u koji se
položi mejit a zatim se prekrije tahtama te se cijeli kabur ispuni zemljom.
3
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' (4. dio, str. 357, 359) i Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br.
1555.
4
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' (4. dio, str. 362, 363) a Sujuti i Albani su ga ocjenili
sahihom u 'Sahih džami'a sagir' br. 5490.
102
"Allahov Poslanik  je rekao: "Nije od nas onaj ko se udara

po licu, dere odjeću na prsima, i poziva u neznabožačke
(džahilijetske) običaje." Mutefekun alejhi.1
Neznabožački običaji su kukanje za mejitom, kao što može
biti i neznabožačko pozivanje na porijeklo.
U tom smislu je predaja koji bilježi Ahmed od Ubejja b.
Ke'aba da je rekao:
"Allahov Poslanik je rekao: "Onaj ko se ponosi ponosom
neznabožaca, podojte ga polnim organom njegovog oca i
neizgovorite njegovo ime."2 *
Također se od Ebu Malika El Eš'arija , prenosi da je
Vjerovjesnik  rekao:
"Četiri su stvari u mom ummetu od džahilijeta kojih se neće
kloniti: uzdizanje zbog ugleda, potvaranje u porijeklo,
traženje kiše od zvijezda i naricanje."
I kaže:
"Ako se narikača ne pokaje prije smrti na Sudnjem danu će
biti proživljena u šalvarama od katrana i ogrtaču od kuge."
Bilježi ga Muslim.3
U ovom hadisu je pokuđen svako ko se poziva na ove
neznabožačke običaje, zatim je Poslanik  obavijestio o nekim
stvarima iz džahilijeta koje neće svi ljudi ostaviti, kudeći one koji ih
ne ostavljaju.
Sve ovo navodi na zaključak da stvari koje se tiču džahilijeta
i koje su se činile tada jesu pokuđene u vjeri islamu. Jer u
protivnom ove stvari ne bi bile pokuđene da se nisu pripisale
džahilijetu. Ali je poznato da njihovo pripisivanje džahilijetu
podrazumijeva njihovu pokuđenost. Kao što Uzvišeni kaže:
1
Bilježi ga Buharija br. 1294 i Muslim br. 103.
2
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' (5. dio, str. 136) Hadis je sahih.
3
103
"I nemojte se razgolićavati kao u neznabožačko doba." (Sura El-

Ahzab, 33)
Ovo je kuđenje razgolićavanja, kao i kuđenje stanja u prvom

džahilijetu što ukazuje na zabranu poistovjećivanja sa njima u bilo
kojim stvarima.
Od toga jesu i njegove riječi Ebu Zerru – kada je uvrijedio
čovjeka po njegovoj majci - "Ti si čovjek u kojem ima džahilijeta."1
Poslanik  je pokudio ovaj čin, i sve druge nemoralne postupke sa
kojima nije došao islam.
U tom smislu jesu riječi Uzvišenog:
"Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim,
Allah je spustio smiraj Svoj na Poslanika Svoga i na vjernike."
(Sura El-Feth, 26)
Ispunjavanje srca žarom je pripisano džahiljetu, što ukazuje

na njegovu pokuđenost, i sve ono što je od njihovog ponašanja i
djela biva takvim.
Od ovoga jeste i ono što bilježi Buharija u svom 'Sahihu' od
Abdullaha b. Ebu Jezida da je čuo Ibn Abbasa  da kaže:
"Tri su stvari iz džahilijeta: Potvaranje u porijeklo,
naricanje a treću sam stvar zaboravio."
Sufjan kaže: "Kažu da se radi o traženju kiše od zvijezda."2*
1
Mutefekun alejhi.
*
Ibn Esir na kraju predmeta 'neve' kaže: "Enva' se odnosi na 28 pozicija. Na svaku od
njih se Mjesec spusti u jednoj noći. U tom smislu jesu riječi Uzvišenog: "Mi smo
Mjesecu odredili njegove položaje." Na zapadu svake trinaeste noći padne jedna
pozicija sa izlaskom zore. A nasuprot nje se pojavi druga na istoku u isto vrijeme. I sve
se završe sa krajem godine. Arapi su vjerovali da sa padanjem položaja i pojavom
drugog položaja pada kiša, te su je njima i pripisivali. Pala nam je kiša zbog tog i tog
položaja odnosno zvijezde.
Ali je nazvan 'nev'om' zbog toga što kada padne zvijezda padalica te se pojavi druga i što
u arapskom tekstu stoji 'uzidgne se' i biva uzeta od ove riječi tj. uzdizanja.
Kažem da nema sumnje da ovakvo vjerovanje jeste kufr, kao što bilježi Buharija u svom
'Sahihu' u hadisu Zejda b. Halida Džuhenija u onome što Vjerovjesnik prenosi od svog
Gospodara da je rekao: "Od Mojih robova je osvanuo mu'min i kafir. Pa onaj ko kaže:
104
Muslim u svom 'Sahihu' od E'ameša b. Saliha od Ebu

Hurejre  prenosi da je rekao:
"Allahov Poslanik  je rekao: "Dvije stvari koje su prisutne
kod ljudi u njima ima kufra, potvaranje u pogledu porijekla i
naricanje za umrlim."1
Riječi 'u njima' tj. dva svojstva koja su stalna u njima i koja
su kufr, jer su oba ova svojstva kufr i zbog toga što su od djela
kufra i nalaze se u ljudima.
Ali nije svako, onaj u kome se nađe dio kufra ili neka od
osobina kufra – kafir - pod opštim pojmom kufra, sve dok se u
njemu ne obistini pravi smisao kufra. Kao što nije, svako onaj u
kome se nađe neki od dijelova imana - mu'min - sve dok se u
njemu ne nađe osnova imana i njegova suština. Razlika između
riječi (el – kufr ) sa određenim članom kao što je u riječima
Poslanika :
"Između roba i kufra ili širka nema ništa osim ostavljanje
namaza."2
I između (kufr) koji negira potvrđivanje.3
Također postoji razlika između značenja neograničenog
pojma ako se kaže 'kafir' ili 'mu'min' i između neograničenog
značenja imena u svim njegovim korijenima kao što Poslanik 
kaže:
"Kiša nam se spustila iz Allahove blagodati i milosti on je mu'min i nevjernik u

zvijezde. A onaj ko kaže: "Data nam je kiša od te i te zvijezde, on je nevjernik u
Mene a vjernik u zvijezde."
1
2
Hadis bilježi Muslim u svom 'Sahihu' br. 82, riječima: "Između čovjeka i kufra i širka
je ostavljanje namaza." Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4678 riječima:
"Između roba i kufra je ostavljanje namaza." Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2618, 2619 i
2620 i kaže: "Hadis je hasen i sahih." Bilježi ga Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br. 1078
riječima: "Između čovjeka i širka nema ništa osim puštanje namaza, pa ako ga izostavi
učinio je širk." Albani ga je ocjenio sahihom u 'Sahih džami'a sagir' br. 5388.
.
105
"Nemojte se poslije mene vratiti u nevjerstvo pa da udarate

vratove jedni drugima (tj da ubijate jedni druge)."1 2
Riječi: 'da udarate vratove jedni drugima' je tumačenje
pojma kafira na ovom mjestu. Oni se nazivaju kafirima pod
ograničenim pojmom kufra3, i ne ulaze u neograničeni termin ako
se kaže 'mu'min' ili 'kafir' kao što je u riječima Uzvišenog:
"...od tekućina koja se izbaci." (Sura Et-Tariq, 6)
Tako da je sperma nazvana ograničenim imenom, i ne ulazi
u neograničeni pojam kao što kaže:
"... a ne nađete vode." (Sura El-Maide, 6)
U ovo poglavlje se ubraja i ono što su naveli u oba 'Sahiha'
od Amra b. Dinara od Džabira b. Abdullaha – radijjallahu anhuma
– da je rekao:
“Borili smo se zajedno sa Allahovim Poslanikom , a sa
njim je krenulo mnogo muhadžira.4 Među muhadžirima je bio
jedan šaljivdžija pa je udario u stražnjicu jednog ensariju.
Ensarija se žestoko naljutio, pa su se počeli prizivati.
Ensarija je rekao: “O ensarije!” A Muhadžir reče: “O
muhadžiri!” Pa je Allahov Poslanik  izašao i rekao: “Šta je
to da se pozivate na džahilijetski način?” Zatim je rekao:
“Šta je sa njima?” Pa su ga obavijestili o udarcu muhadžira
ensarije.” Kaže: “Allahov Poslanik  reče: “Ostavite se toga
(tj džahilijetskog nacionalizma), to je poganluk.” Abdullah
b. Ubej b. Selul reče: “Ili su se urotili protiv nas?
“Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje
slabijeg?” (Sura El-Munafikun, 8)
1
Mufekun alejhi.
106
Omer reče: “Allahov Poslaniče zar nećemo ubiti ovog

pogana, - Abdullaha -?” Vjerovjesnik  reče: “Da ne bi ljudi
govorili da sam ubijao svoje ashabe.”1
Muslim bilježi u hadisu od Ebu Zubejra od Džabira da je
rekao:
"Potukli su se dvojica dječaka: jedan je bio od muhadžira a
drugi je bio od ensarija. Pa je muhadžir povikao: "O
muhadžiri!" A ensarija je povikao: "O Ensarije!" te je
Allahov Poslanik  izašao i rekao: "Zar se na džahilijetski
način pozivate?" "Ne Allahov Poslaniče, osim što su se dva
dječaka potukla, pa je jedan drugoga udario u stražnjicu."
rekoše oni. On reče: "Nema veze, neka čovjek pomogne svome
bratu kada čini nepravdu i kada mu se nepravda čini. Ako je
nepravedan neka ga spriječi, to mu je pomoć. A ako mu se
čini nepravda neka ga pomogne."2
Ova dva naziva 'muhadžiri' i 'ensarije' su šerijatski termini
koji su došli u Kur'anu i sunnetu. Allah  ih je njima imenovao,
kao što je i nas prije muslimanima nazvao.
Pripisivanje čovjeka muhadžirima ili ensarijama je lijepo i
pohvalno kod Allaha i Njegovog Poslanika  .Nije samo bit
dozvoljenosti koju podrazumijeva sama definicija, kao što je
pripadnost plemenima i mjestima. A nije ni haram (zabranjeno) ili
mekruh (pokuđeno) kao što je pripadnost koja vodi u novotarije ili
drugi vid grijeha.
Međutim i pored toga kada je svaki od njih pozvao svoju
skupinu tražeći pomoć, Allahov Poslanik  je to spriječio3 a takav
čin nazvao 'džahilijetskim pozivanjem' pa mu je rečeno: "Oni koji
su se na to pozivali su bili dječaci." Tj. da to nije poteklo od grupe,
ali je naredio da se nepravednik spriječi, a da se pomogne onaj ko
je potlačen. Da bi Allahov Vjerovjesnik  ukazao na jednu opasnu
stvar a to je: da se nacionalizam ili privrženost jednoj grupi kao
1
2
107
neograničen pojam podrazumijeva džahilijetskim činom. Ali

pomaganje na istini bez širenja neprijateljstva je lijep vadžib ili pak
mustehab.
Isto je i ono što su Ebu Davud i Ibn Madže zabilježili od
Vasila b. Eske'a  da je rekao:
"Rekao sam: "Allahov Poslaniče, šta je to nacionalizam??"
Kaže: "Da pomogneš svoj narod u činjenju nepravde."1
Od Surake b. Malika Džua'šema Mudlidžija  se prenosi da
je rekao:
"Obratio nam se Allahov Poslanik  u govoru pa je rekao:
"Najbolji među vama je onaj ko štiti svoj narod, ako ne
griješi."
Bilježi ga Ebu Davud.2
Ebu Davud, također, bilježi prenoseći od Džubejra b.
Mut'ima da je Allahov Poslanik  rekao:
"Nije od nas ko poziva u nacionalizam, niti je od nas onaj ko
se bori iz nacionalizma, niti je od nas onaj ko umre na
nacionalizmu."3
Ebu Davud, također, od Ibn Mes'uda  prenosi da je
Allahov Poslanik  rekao:
"Onaj ko pomogne svom narodu na nepravdi je poput u blato
potonule životinje koja se strovalila i pokušava se izvući
oslanjanjem na rep."4
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 5119. Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br.
3949. Hadis je daif (apokrifan ili slab) zbog Seleme b. Bišra Dimeškija. A kćerka od
Vasila b. Eske'a je Fesila, ali obadvoje su prihvatljivi kao što je u 'Takribu'.
2
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu br. 5120 i kaže: "Ejub b. Suvejd je slab."
Albani je hadi socjenio slabimu 'Daif Sunnen Ebu Davud' br. 1094.
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 5121. Lanac mu je slab zbog Muhammeda
b. Abdu Rahmana – Ibn Ebu Lebibe – o kojem Hafiz u 'Takribu' govori da je slab zbog
prečestog indirektnog pripisivanja hadisa ashabima.
4
Ibn Esir u ‘Nihaje’ kaže: "Od ovoga jeste hadis od Ibn Mes’uda u kojem kaže: "Ko
pomogne svom narodu u nepravdi je poput potonulog govečeta koje se hvatanjem za rep
108
Ako pozivanje na ova imena (muhadžiri i ensarije), koja voli

Allah i Njegov Poslanik , označava vrstu nacionalizma, kakav je
onda slučaj sa pripadnošću i fanatizmom kao neograničenim
pojmovima? Kao što je pozivanje na porijeklo, ili pripadnost koja
može biti dozvoljenom ili pokuđenom?
To je zbog toga što je pripisivanje šerijatskim terminima
bolje od pripisivanja nečemu drugom.
Zar ne vidiš ono što je Ebu Davud prenio u hadisu od
Muhammeda b. Ishaka od Davuda b. Husajjina od Abdu Rahmana
b. Ebu Ukbne od Ebu Ukbe – bio je štićenik od perzijanaca – da je
rekao:
"Prisustvovao sam sa Poslanikom  u bitci na Uhudu. Pa
sam udario jednog mušrika i rekao: "Uzmi ovo od mene ja
sam dječak perzijanac." A onda sam se okrenuo prema
Poslaniku a on reče: "Da si bogdom rekao: "Uzmi ovo od
mene ja sam dječak ensarija."1
Allahov Poslanik  ga je potaknuo da se pripiše ensarijama,
iako je to putem štićeništva, očito da mu je to bilo draže nego da se
pripiše perzijancima iako se radi o ispravnoj i istinskoj pripadnosti
koja ne može biti zabranjena.
Mudrost je u tome, a Allah najbolje zna, što duša osjeća
prisnost onome kome se pripiše, a ako to biva radi Allaha onda je
bolje za čovjeka.
želi isčupati." Želi ukazati na činjicu da je pao u grijeh i propao, poput životinje koja je
pala u bunar pa su je željeli izvući pomoću repa, ali je ne mogu spasiti."
Hadis bilježi Ebu Davud u sovm 'Sunnenu' br. 5117 i 5118. Hadis je sahih kao mevkuf
(predaja koja se pripisuje govoru ashaba) i merfua (predaja koja se od ashaba pripisuje
Poslaniku). Albani ga je ocjenio sahihom u 'Sahih džami'a' sagir' br. 6575.
1
Bilježi ga Ebu Davud pod br. 5123. Hadis je daif iz dva razloga: prvi je taj što je u
njegovom lancu Muhammed b. Ishak a on prenosi hadise na indirektan način (tedlis).
Drugi je taj što se u njegovom lancu nalazi Abdu Rahman b. Ebu Ukbe za kojeg Hafiz u
?Takribu' kaže: "Prihvatljiv." Tako što će biti ojačan predajama drugih prenosilaca dok
je u suprotnom nejakih hadisa.
109
Ovi hadisi ukazuju da sve ono što se pripiše džahilijetu biva

pokuđenim i zabranjenim. Zabrana se odnosi na sve stvari, iz
džahilijeta, bez ograničenja, što se i želi naglasiti u ovoj knjizi.
Primjer toga je ono što Seid b. Ebu Seid prenosi od svog oca
a on od Ebu Hurejre  da je rekao:
"Allahov Poslanik  kaže: "Allah je od vas otklonio
džahilijetsku oholost i ponošenje očinstvom. Bio
bogobojazni mu'min ili je nesretni griješnik. Vi ste Ademova
djeca, a Adem je od prašine. Ljudi će se pozivati iz ponosa
zbog ljudi, a oni će biti samo gorivo za džehennem. Ili će kod
Allaha biti manji od 'kotrljana' koji sa svojom njuškom gura
izmet."
Bilježi ga Ebu Davud i drugi1 a hadis je sahih.
Oholost i ponos je pripisao džahilijetu kako bi pokudio oba
čina, jer sama pripadnost džahilijetu stvar ili postupak čini
pokuđenim. I sve ono što se pripiše džahilijetu je pokuđeno.
Isto je ono što Muslim bilježi u svom 'Sahihu' od Ebu Kajsa –
Ziada b. Rebaha – od Ebu Hurejre  da je Allahov Vjerovjesnik 
rekao:
"Onaj ko izađe iz okvira poslušnosti, i ostavi džam'at pa
umre umro je na džahilijetski način. Onaj ko se bude borio
ispod slijepe zastave i bude se ljutio iz fanatizma, ili se bude
pozivao na fanatizam, ili da pomogne fanatizam, pa bude
ubijen, bit će usmrćen na džahiljetski način. Onaj ko se u
mom ummetu pojavi ubijajući pokorne i nepokorne, ne
kloneći se među njima mu'mina niti se veže sa nekim za
ugovor, nije od mene niti sam ja od njega."2
1
Bilježi ga Ebu Davud pod br. 5116 a navedeni tekst ovdje je njegov. Tirmizi ga bilježi
pod br. 3955 i kaže: "Ovaj hadis je hasen i garib." A on je kao što je i rekao.
2
110
Allahov Poslanik  je u ovom hadisu naveo tri vrste onih o

kojima pravnici pišu poglavlja u borbi protiv sljedbenika Kible od
otpadnika, grupacija i fanatika.
Prva skupina su oni koji su odbili poslušnost vladaru. Tako
da je zabranio istu neposlušnost džema'tu. Pa je pojasnio da onaj
ko umre a ne bude poslušan svom vladaru da umire na
neznabožački način. Jer arapi niti neko drugi, nisu bili poslušni
jednom vođi u globalu, kao što je poznato iz njihove biografije.
Zatim je naveo onoga koji se bori za svoj narod iz
patriotizma, ili zbog svoje države i sl. tome.
Zastavu je nazvao 'slijepom' zbog toga što se radi o stvari sa
nepoznatim ishodištem, kao što je borba iz fanatizma biva bez
znanja od dozvoljenosti borbe protih ovih.
A onaj ko bude ubijen u takvoj borbi, Poslanik  naglašava,
da umire na džahilijetski način.Bez obzira da li se on ljutio srcem,
ili bude pozivao riječima ili bude udarao sa rukom.
To pojašnjava, također, ono što Muslim bilježi prenoseći od
Ebu Hurejre  da je rekao:
"Allahov Poslanik  kaže: "Doći će vrijeme među ljude kada
borac ne bude znao zbog čega se bori? Niti će ubijeni znati
zbog čega je ubijen? Pa neko reče: "Kako će to biti?" Kaže:
"Zbog toga što će se međusobno pobiti, pa će ubica i ubijeni u
Vatru."1
Treća vrsta su oni koji iziđu (s oružjem) na ummet. Možda
su neki od njih skupine, poput pripremljenih grupa za drumsko
razbojništvo čiji je cilj samo novac, ili neki ipak imaju za cilj da
dođu do uprave. Kao što se neki bore protiv stanovnika nekog
grada jer su pod nečijom tuđom upravom, makar oni ne pripadali
ratnicima. Ili oni koji su odstupili od sunneta dozvoljavajući, bez
1
111
ograničenja, krv sljedbenika kible, kao što su harurije(haridžije),

protiv kojih se borio Alija.
Zatim je Poslanik  smrt i ubistvo nazvao džahilijetskim
kao bi ih pokudio i zabranio na taj način jer u protivnom ne bi ih
zabranio.
Tako da se zna da su ashabi potvrdno vjerovali da sve ono
što se pripiše džahilijetu, od ubistva i smrti i sličnog tome, biva
pokuđenim i zabranjenim. To ukazuje da sve ono što se pripiše
džahilijetu biva pokuđeno i to je ono što se želi ovdje istaći.
Od ovoga jeste i ono što se bilježi u oba 'Sahiha' od Me'arura
b. Suvejda da je rekao:
"Vidio sam Ebu Zerra a njemu je bio ogrtač, a na njegovom slugi
isti takav. Pa sam ga o tome pitao? On reče da je u vrijeme
Allahovog Poslanika  ružio čovjeka pa ga je ponizio spominjući ga
po lošem zbog njegove majke. Čovjek je došao kod Allahovog
Poslanika i spomenuo mu slučaj. Vjerovjesnik  mu reče: "Ti si
čovjek u kojem ima džahilijeta."
U drugoj predaji:
"To si rekao u ovom trenutku i zbog moje starosti?" Kaže:
"Da, oni su vaša braća i prijatelji koje je Allah dao u vašem
vlasništvu. Pa čiji brat bude u njegovom vlasništvu neka ga
nahrani onim što i on jede, neka ga odjeva od onoga što on
oblači. Nemojte ih obavezivati ono što ne mogu učiniti, a
ako im nešto naredite onda im u tome pomozite."1
U ovom hadisu se naglašava da sve ono što je iz džahiljeta
biva pokuđenim, jer njegove riječi: "U tebi ima džahiljeta"
ukazuju na pokuđenost ove karakteristike. A da ovaj opis ne
ukazuje na nešto pokuđeno ne bi sadržavao ono sa čime se
postigao njegov cilj.
1
112
Također u hadisu stoji da ponižavanje zbog pripadnosti

nekome jeste od džahilijeta.
Također u njemu stoji i to da čovjek – pored vrijednosti,
znanja i vjere – može imati neka od ovih svojstava iz džahilijeta,
jevrestva i kršćanstva. Što nije nužno da bude okarakterisan
kafirom ili fasikom.
Isto tako i Muslim u svom 'Sahihu' od Nafie od Džubejra b.
Mut'ima od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – prenosi da je
Vjerovjesnik  rekao:
"Trojica ljudi su najmrži Allahu: "Bezbožnjak (bogohulnik) u
Haremu, onaj ko u islam želi uvesti običaj iz džahilijeta i
onaj ko na nepravedan način prospe čovjekovu krv da bi i on
prosuo njegovu."1
Poslanik  je obavijestio da su ova trojica najmrži Allahu.
Zbog toga što se nered može napraviti u vjeri ili dunjalučkim
odnosima. Najveći dunjalučki nered jeste ubijanje ljudi na
nepravedan način. Zbog toga i jeste svrstan u najveće grijehe
nakon najvećeg nereda u vjeri koji je u stvari kufr.
Nered u vjeri se dijeli na dvije vrste: ono što je vezano za
djela i ono što je vezano za mjesto djelovanja.
Ono što je vezano za djelo jeste želja za uvođenjem
džahilijetskih običaja.
A ono što je vezano za mjesto djelovanja jeste poput
bogohulništva u Haremu, jer najveće mjesto gdje se može nešto
učiniti jeste Harem. Povreda svetosti mjesta je veća od povrede
svetosti jednog vremena. Zbog toga je zabranjeno uzimati ulov od
životinja i biljaka u gradu Harema što nije isto zabranjeno u svetim
mjesecima.
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 6882. Što se tiče autorovih riječi: "Bilježi ga
Muslim." Možda je pogriješio ili je pogrešno prepisano, jer ga nisam našao kod Muslima
nego kod Buharije.
113
Zbog toga je bilo ispravno da je zabrana borbe u Haremu

ostala zauvijek na što su ukazali vjerodostojni tekstovi. Za razliku
od mejseca u kojem je zabranjena borba. Zbog toga je – Allah
najbolje zna – spomenuo bogohulništvo u Haremu i željom za
džahilijetskim običajima.
Bit je u tome što je od njih i onaj koji želi u islam uvesti
običaj iz džahilijeta, tako da nema razlike između onoga koji ima
tu namjeru ili je nema. Jer nemjera je u stvari želja i traženje. Tako
da svako onaj ko želi u islamu učiniti nešto iz džahilijeta ulazi u
domen ovog hadisa.
Džahilijetski običaji su svi običaji koji su bili u to doba. Jer
riječ 'sunnet' jeste u stvari običaj ili se odnosi na put koji se
ponavlja, kako bi se proširio različitim vrstama ljudi koji ga
nazivaju ibadetima, ili ga ne ubrajaju u ibadete. Uzvišeni kaže:
"Prije vas su mnogi narodi bili i nestali! Zato, putujte po zemlji. "
(Sura Al Imran, 137)
Vjerovjesnik  kaže:
"Vi ćete slijediti običaje (sunet) onih koji su bili prije vas."
Slijeđenje podrazumijeva praćenje i običavanje, pa onaj ko
učini nešto od njihovih običaja učinio je džahilijetski običaj.
Ovo je opšti dokaz koji zabranuje slijeđenje svega onoga što
je od običaja džahilijeta u njihovih praznicima i drugim stvarima.
Pojam 'džahilijet' može biti naziv za određeni slučaj – što je
u većini slučajeva u Kur'anu i sunnetu – ili može da bude naziv za
onoga ko nešto čini.
Prvi je poput Poslanikovih  riječi Ebu Zerru:
“Ti si čovjek u kojem ima džahilijeta.”
Ili kao što Omer kaže:
114
“Ja sam se u džahilijetu zavjetovao da ću ostati u itikafu

jednu noć.”1
Ili riječi Aiše:
“Brak u džahilijetu je bio u četiri oblika.”2
Ili kao što su ashabi rekli:
“Allahov Poslaniče, bili smo u džahilijetu u zlu.”3
Tj. u stanju džahilijeta, ili na putu džahilijeta, ili na
običajima džahilijeta i sl.
Pojam džahilijet - iako se u osnovi odnosi na svojstvo – zbog
prečeste upotrebe je dobio naziv, a njegovo značenje je približno
od značenja korijena riječi.
Drugi je kao da kažeš: ”Grupa džahila” ili ”džahilijetski
pjesnik” tj. da ga pripišeš džahilijetu zato što se suprotstavlja znanju
ili bar slijeđenju znanja. Onaj ko ne pozna istinu on je džahil
blagog pojma, ali onaj koji je suprotnog ubjeđenja od istine je
kompleksni džahil. A ako kaže nešto suprotno istini znajući za nju
ili neznajući, on je opet džahil. Kao što Uzvišeni kaže:
"...a kada ih neznalice oslove, odgovaraju: 'Mir vama!" (Sura El-

Furqan, 63)
Vjerovjesnik  kaže:
"Ako neko od vas posti, nek' ne opšti polno, neka ne griješi i
neka ne čini ništa od džahilijeta."1
1
Ovo je dio hadisa kojeg bilježi Buharija u svom 'Sahihu' br. 2042. Kao i Muslim u
svom 'Sahihu' br. 1656 u hadisu od Abdullaha b. Omera od Omera b. Hattaba –
radijjallahu anhuma – gdje kaže: "Allahov Poslaniče, u džahilijetu sam se zavjetovao da
ću ostati u itikafu u Mesdžidi Haramu jednu noć." Pa mu Poslanik reče: "Ispuni svoj
zavjet." Pa je otišao u itikaf."
2
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 5127. Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 2272.
3
Ovo je dio poznatog hadisa Huzejfe b. Jemana kojeg bilježi Buharija u svom 'Sahihu'
br. 7084, Muslim u svom 'Sahihu' br. 1847.
115
Zbog toga je neki pjesnik rekao:

A ne, neće niko naspram nas iskazati džahilijet
pa da i mi iskažemo iznad džahilijeta svoj džahilijet.
Ovoga je veoma mnogo, isti je slučaj sa onima koji rade
suprotno istini oni su džahili, makar on znao da je to suprotno od
istine. Kao što Uzvišeni kaže:
"Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo
djelo iz neznanja." (Sura En-Nisa, 17)
Muhammedovi  ashabi su rekli:
“Svako onaj ko učini loše djelo je džahil.”2 3
Razlog tome je što istinsko znanje koje je usađeno čovjeku u

srce spriječava da se kod njega pojavi ono što se suprotstavlja
riječima ili djelima. A ako se nešto od toga desi onda to znači da je
srce u gafletu ili je srce oslabilo da se suprotstavi onome što ga
napada. To su stvari koje se raspravljaju sa suštinom znanja tako
da bivaju neznanje zbog ovog odnosa.
Sa ovog stanovišta možeš shvatiti da su djela suštinski i
sastavni dio imana a ne kao metafora. Iako onaj ko ostavi nešto od
djela ne postaje kafirom, i ne izlazi iz osnove imana. Isti je slučaj sa
imenicom 'razum' i drugim sličnim imenima.
Zbog toga je Allah , takve ljude nazvao 'mrtvima',
'slijepima', 'nijemima', 'gluhima', zabludjelima' i 'džahilima', pa ih
opisuje da su 'oni koji ne shvataju' ili 'ne čuju'.
Mu'mine opisuje 'onima koji razuma imaju', 'umom
obdareni', 'oni koji su upućeni', 'oni koji slijede svjetlost' i 'da su oni
ti koji čuje i shvataju'.
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 2362. Hadis je sahih. Njegovo značenje su
Buharija i Muslim naveli u 'Sahihima' od Ebu Hurejre.
2
Pogledaj 'Tefsir' od Taberija 4. dio str. 202.
116
Ako je ovo postalo jasno onda su ljudi prije poslanstva bili u

stanju džahilijeta koje se pripisuje neznanju. A ono što su slijedili
od djela i riječi su bile samo teorije neznalica i koje su činili samo
džahili. Također svako onaj, od jevreja i kršćana, ko se suprotstavi
onome sa čime su došli poslanici, jesu džahili. Svi su oni bili u
opštem džahilijetu.
Nakon što je Allah  poslao Poslanika , džahilijet je
postao neograničeni pojam. Mogao je da bude u mjestu a ne u
drugom, kao što su države nevjernika. Ili da se nađe u osobi a ne u
drugoj, kao što je recimo u čovjeku prije nego što primi islam, jer je
on bio u džahilijetu, makar živio u islamskoj državi.
Što se tiče vremena uopšte, nema više džahilijeta poslije
Muhammedovog poslanstva, jer neće prestati postojati skupina u
njegovom ummetu onih koji će se isticati sa istinom sve do Sudnjeg
dana.
Ograničeni pojam džahilijeta se može odnositi na pojedine
islamske države, ili na većinu muslimana. Kao što Allahov
Poslanik  kaže: "Četiri stvari u mom ummetu su od džahilijeta."
Ili kao što je rekao Ebu Zerru: "Ti si čovjek u kojem ima
džahilijeta." I sl. tome.
U hadisu kaže: "... i onaj ko u islam želi uvesti džahilijetski
običaj." Pod njega potpada svaki vid džahilijeta, neograničeni i
ograničeni pojam džahilijeta, jevrejstvo i kršćanstvo,
vatropoklonstvo, astrologija, idolopoklonstvo, mnogoboštvo od
toga ili bar jednog njegovog dijela. Ili da se izdvoji jedan dio od
ovih džahilijetskih sekti, jer su sve novotarske ili su derogirane te
se karakterišu kao džahilijetske pojave s dolaskom Poslanika
Muhammeda . Ovaj pojam se uglavnom ne koristi osim kada je
riječ o stanju arapa u kojem su bili, ali je ipak značenje jedno.
U oba 'Sahiha' od Nafiè od Ibn Omera se prenosi da je
rekao:
"Ljudi su se spustili sa Allahovim Poslanikom  u dolinu
zemlje Hidžra, zemlju naroda Semudovog, pa su se napili iz
njenih bunareva, a sa tom vodom su zamijesili tijesto. Ali im
je Poslanik naredio da vodu prospu a tijesto da dadnu
117
devama da pojedu. Pa im je naredio da se napiju iz bunara iz

kojeg je pila deva."1
Njega bilježi Buharija u hadisu od Abdullaha b. Dinar od
Ibn Omera:
"Da, kada se Allahov Poslanik  spustio u dolinu Hidžra u
bitci na Tebuku, naredio im je da ne piju sa njenih bunareva
niti da pune mješine iz njih. Pa su rekli: "Mi smo iz njih
napunili mješine i zakuhali tijesto." Pa im je Poslanik 
naredio da bace tijesto i da prospu tu vodu."2
U Džabirovom hadisu od Poslanika  se prenosi – kada je
prošao kroz Hidžr – da je rekao:
"Nemojte ulaziti kod ovih koji su kažnjeni osim sa plačom,
ako ne možete plakati onda nemojte kod njih ulaziti, da vas
ne pogodi ono što je pogodilo njih."3 4
Allahov Poslanik  je zabranio ljudima da ulaze u nastambe
onih koji su kažnjeni osim sa plačom, da ih ne bi snašlo ono što je
snašlo i njih.
Zabranio je da se koriste njihovom vodom, čak im je naredio
– i pored nužde u toj borbi tj. borbi zvanoj 'Usre' (teška bitka) –
koja je bila najteža bitka za muslimane, da tijesto koje su zamijesili
tom vodom, dadnu devama za hranu.5
Također od njega se prenosi da: "Da je zabranio namaz u
mjestima gdje se spustila Allahova kazna."
Ebu Davud prenosi:
Od Sulejmana b. Davuda da ga je Ibn Vehb obavijestio a njega Ibn
Luhej'a i Jahja b. Ezher od Amara b. Se'ada Muradija od Ibn Saliha
Gafarija da je: “Alija prošao kroz Babilon. Pa mu je došao muezin
1
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' br. 2981, a hadis kojeg bilježi Buharija će sada doći.
2
3
Bilježe ga Buharija br. 3380 i Muslim br. 2980 od Ibn Omera.
118
tražeći dozvolu da uči ezan za ikindiju. Kada je izašao iz Babilona

naredi muezinu pa on prouči ikamet, a kada je završio sa namazom
reče: “Moj voljeni Vjerovjesnik, mi je zabranio da klanjam na
mezarju, i zabranio mi je da klanjam u Babilonu jer je on ukleta
zemlja.”1
Također ga prenosi od Ahmeda b. Saliha: da ga je, također ,
Ibn Vehb obavijestio a njega Jahja b. Ezher i Ibn Luhej'a od
Hadžadža b. Šidada od Ebu Saliha Gafarija od Alije sa ovim
značenjem riječima: “Kada je izašao iz njega” umjesto riječi bereze 2
Imam Ahmed u predaji koju prenosi njegov sin Abdullah sa
boljim lancem od ovoga od Alije sličan slučaj: “Da je zabranjivao
da se klanja u zemlji Babilona, i zemlji potonuća.”3, i sl. tome.
Poznati hadis o Hidžru odgovara ovome, jer ako je zabranio
da se ulazi u zemlju gdje su kažnjeni narodi onda je preče da se to
odnosi na namaz i druge stvari.
Tome, također, odgovaraju riječi Uzvišenog kada govori o
'mesždidu diraru'4 kojeg su sagradili munafici radi cijepanja
muslimana i stvaranja smutnje i nesloge:
"Nemoj u njemu nikada klanjati." (Sura Et-Tewbe, 108)
Jer je to mjesto gdje se spustila Allahova kazna, pa kaže:
"Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio u strahu
od Allaha i u Njegovom zadovoljstvu, ili onaj koji je temelj
zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula,
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 490. Hadis je slab zbog Amra b. Se'ada o
kojem Hafiz u 'Takribu' kaže: "Prihvatljiv." tj. ako je ojačan drugim hadisima dok je u
stvari nejakih hadisa. Ebu Salih je Seid b. Abdu Rahman Gafari za kojeg Hafiz u
'Takribu' kaže: "Povjerljiv od trojice." Ibn Junus kaže: "Njegova predaja od Alije je
mursel." Hafiz je ovaj hadis ocjenio slabim u 'Fethu' 1. dio str. 698.
2
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 491. Hadis je Također slab jer je u njegovom
lancu Hadžadž b. Šidad San'ani. Za njega Hafiz u 'Takribu' kaže: "Prihvatljiv."
3
Buharija ga je naveo u 'Sahihu' 1. dio str. 698 u 'Fethu'. Ali sa indirektnim oblikom gdje
kaže: "Priča se da je Alija..." pa ga je naveo. Ja kažem: "Ako bi ova predaja bila
vjerodostojna od Alije neće ojačati merfua predaju zbog idžtihada jednog ashaba zbog
šerijatske zabrane.
119
da se zajedno s njim u vatru džehenemsku sruši?" (Sura Et-

Tewbe, 109)
Prenosi se da kada je ovaj mesdžid srušen da se iz njega

pojavio dim.
Isti je slučaj i onda kada se radi o poželjnosti klanjanja u
mjestima milosti, kao što je u tri džamije, u mesdžidu Kuba, tako je
zabranjeno da se klanja u mjestima kazne.
Što se tiče mjesta kufra i griješenja gdje nije došlo do
kažnjavanja pa se od tih mjesta učine mjesta imana i pokornosti
onda je to lijepa stvar. Kao što je Allahov Poslanik  stanovnicima
Taifa naredio da na mjestima svojih idola postave mesdžid.1
Stanovnicima Jemame je naredio da na mjestu hrama naprave
mesdžid.2 Džamija Allahovog Poslanika  je postavljena na mjestu
gdje su bili kaburovi mušrika, nakon što su ih iskopali.3
Ako je šerijat zabranio da se poistovjećujemo sa mušricima
nalazeći se na mjestima gdje su kažnjeni kakav je onda slučaj sa
poistovjećivanjem u djelima koja čine i zbog kojih su kažnjeni.
Ako neko kaže: Ovo djelo koje oni čine, ako bi se od njega
odvojilo ono što ga ne bi činilo takvim da se sa njima poredimo
onda ne bi bilo zabranjeno jer nemamo namjeru poistovjećivanja sa
njima. Jer ulazak na takva mjesta ne biva grijehom jer se time ne
slijede njihove stope. Mi nemamo namjeru poistovjećivanja sa
njima. Nego je sudjelovanje u djelu bliže od slijeđenja kazne od
ulaska u staništa. Sve ono što čine, a nije od djela prethodnika
muslimana, je kufr, grijeh, ili znak kufra ili je slogan grijeha, ili
vodi u kufr ili grijeh, ili postoji bojazan da dovede do grijeha.
Mislim da nema nikoga ko bi se u bilo čemu od ovoga
1
Ovo bilježi Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 450, Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br. 743.
Hadis je slab zbog Muhammeda b. Abudllaha b. Ijjada za kojeg Hafiz u 'Takribu' kaže:
"Prihvatljiv." Tako što će biti ojačan jer u protivnom je nejakih hadisa.
2
Ovo je spomenuto u hadisu kojeg bilježi Nesai u svom 'Sunnenu' br. 677 u dugačkom
hadisu od Talika b. Alije. Albani kaže: "Isnad mu je sahih." Pogledaj 'Sahih sunnen
Nesai' sa skraćenim senedima 1. dio str. 151.
3
Ovo je potvrđeno u obadva 'Sahiha' i na drugim mjestima, pogledaj Buhariju br. 428 i
Muslima br. 524.
120
suprotstavio, a ako bi se suprotstavio u tome ne može se

suprotstaviti da je suprotnost tome bliža suprotnosti u kufru i
griješenju. A korist koja se može dobiti u pogledu ovih djela je
bolja od one koja se može dobiti u pogledu mjesta.
Zar ne vidiš da je slijeđenje vjerovjesnika, dobrih ljudi,
istinoljubivih i šehida u njihovim djelima bolje od slijeđenja u
njihovim mjestima i sagledavanju njihovih tragova (naroda koji su
uništeni)?
Još jasniji dokaz je predaja koju bilježi Ebu Davud u svom
'Sunnenu' pa kaže: "Govorio nam je Osman b. Ebu Šejbe govorio
nam je Ebu Nadr – misli na Hašima b. Kasima – govorio nam je
Abdu Rahman b. Sabit govorio nam je Hasan b. Atije od Ebu
Muniba Džeršija od Ibn Omera – radijjallahu anhuma – pa kaže:
“Allahov Poslanik  kaže: “Ko se uporedi sa jednim
narodom on pripada njima.”1
Ovaj lanac prenosilaca je dobar, jer su Ibn Ebi Šejbe, Ebu
Nedr i Hasan b. Atije poznati i povjerljivi prenosioci i veliki
učenjaci, od prenosilaca u 'Sahihima'. Oni su veći od toga da se
kaže da su ljudi koji prenose hadise u 'Sahihima'. Što se tiče Abdu
Rahmana b. Sabita b. Sevbana, za njega Jahja b. Mein, Ebu Zur'a i
Abdullah b. Adžli kažu: "Ne fali mu ništa." Abdu Rahman b.
Ibrahim Duhajm kaže: "On je povjerljiv. " Ebu Hatim kaže: "On je
ispravnih hadisa."
Što se tiče Ebu Muniba Džeršija, za njega Ahmed b.
Abdullah Adžli kaže: "On je povjerljiv." Neznam nikoga ko bi ga
spomenuo po zlu, od njega je slušao Hasan b. Atije. Imam Ahmed i
drugi su ovaj hadis uzeli za dokaz.
Ovaj hadis1 u najmanjem slučaju ukazuje na zabranu
poistovjećivanja sa njima, iako njegova očita strana ukazuje na kufr
onoga ko se poistovjeti sa nevjernicima. Kao što Uzvišeni kaže:
1
Pogledaj 'Sahih sunnen Ebu Davud' sa skraćenim lancem br. 3401. Albani kaže: "Hasen
sahih."
121
"Ko ih od vas uzme za prijatelje on je njihov." (Sura El-Maide, 51)

Ovo je isto ono što ćemo spomenuti od Abdullaha b. Amra
da je rekao:
“Ko bude gradio u državi mušrika, i bude pravio njihove
proslave i festivale, te se bude sa njima poistovjećivao sve
dok ne umre bit će sa njima proživljen na Sudnjem danu.”2
Ovo se može odnositi na neograničeni pojam
poistovjećivanja, jer vodi u kufr, a navodi na zabranu svih dijelova
koji se odnose na to. Ili se može odnositi na onoga u onolikoj mjeri
u kolikoj se on poistovjetio sa njima u tome. A ako bude kufr ili
grijeh ili slogan kufra ili grijeha uzima njegov propis.
U svakom slučaju vodi na zabranu poistovjećivanja sa njima
zbog samog razloga poređenja.
Poistovjećivanje podrazumijeva svaki postupak kojeg oni
čine, što je veoma rijetko. Kao i svako ko se uporedi sa nekim u
njegovim djelima zbog ličnog cilja kojeg želi postići kod njega, jer
osnova to gdjela je uzeta od njega.
Ali ako neko učini nešto pa se ispostavi da je neko drugi
učinio to isto, bez da su jedan uzeli to od onoga drugoga onda u
pogledu ovog poređenja postoji razmatranje. Moguće je da mu se
to zabrani, kako ne bi bio razlogom koji vodi u poistovjećivanje te
kako bi se na taj način razlikovao od onog drugog. Kao što je
Poslanik  naredi da se farba brada i da se pušta a da se brkovi
krate, tako je rekao: "Mijenjajte sijede dlake, nemojte se
poistovjećivati sa jevrejima." Dokaz je da postovjećivanje sa njima
ne može biti u onome što - mi nemamo namjeru - niti to činimo,
nego samo zbog ostavljanja izmjene onoga što je stvoreno u nama.
Ovo je potpunije od samog aktivnog zajedničkog poređenja.
Ovaj hadis se prenosi od Ibn Omera – radijjallahu anhuma –
od Poslanika  da je zabranio poređenje sa nearapima, i kaže:
2
Bilježi ga Beheki u 'Sunnenu kubra' 9. dio str. 234 sa vjerodostojnim lancem.
122
“Onaj ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.”1

Naveo ga je Kadi Ebu Je'ala.
Nekolicina učenjaka je ovo uzela za dokaz o pokuđenosti
korištenja odjeće koja nije svojstvena muslimanima.
Muhammed b. Harb kaže: “Ahmed je bio upitan o
nanulama iz Sinda2 u kojima se izlazi? Pa ih je pokudio muškarcu i
ženi.”3 I kaže: “Ako je za abdesta ili kupatila onda nema veze, i
mrske su mi podvezice.” I kaže: “To je nošnja nearapa, a Seid b.
Amir je bio upitan o njima? Pa je rekao: “Sunnet našeg
vjerovjesnika nam je draži od običaja Pakhina.”4
U predaji od Mervezija kaže da ga je upitao o nanulama
Sinda? Pa je rekao: “Što se mene tiče ja ih ne koristim, ali ako se
koriste za zemlju5 ili posao nadam se da ne smeta. Ali kao ukrasnu
odjeću onda ne.” Pa je ispred vrata vidio nanule Sinda i rekao:
“Poistovjetili smo se sa djecom kraljeva.”
Harb Kermani kaže: “Rekao sam Ahmedu: “Ove nanule su
krute?” Kaže: “Ovo su sindijske nanule pa ako se koriste za
abdesta ili tolaet ili zbog nužde6 onda nema smetnje. Ali je mrzio
da se u njima ide na javna mjesta.” Pa je rečeno: “A nanule od
drveta?”7 On reče: “Nema smetnje ni za njih, ako se radi o nuždi.”
Harb kaže: “Rekao nam je Ahmed b. Nasr da mu je rekao
Habban b. Musa da je Ibn Mubarek za ove nanule rekao: “Da su
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4031 i Ahmed u 'Musnedu' 2. dio str. 50.
Albani ga je ocjenio sahihom u 'Sahih džami'a' br. 6025.
2
Nanule iz Sinda se odnose na pokrajinu kao što se kaže Jemenski ogrtač.
3
Pokuđeno je obući sve ono što je svojstveno kafirima, bez obzira da li se radi o
pantalonama ili košulji, ili ono što je poznato da je od odjeće kafira. U to ulazi i kraćenje
kose ili farbanje ili šišanje i pripremanje frizura zapadnog sistema jer je to sve
zabranjeno u našoj vjeri.
4
Pakhin jeri. ime kralja u Indiji.
123
kermanijske? Pa mu se to nije svidjelo. A onda je rekao: “Ove su

dovoljne umjesto onih.”
Hilal prenosi od Ahmeda b. Ibrahima Devrekija da je rekao:
"Upitao sam Seida o obuvanju obuće od uštavljene kože sa
dlakama? Pa je rekao: "Odijevanje našeg Vjerovjesnika  nam je
draže od odjevanja Pakhina, kralja Indije, a da je bio u Medinskoj
džamiji bio bi iz nje istjeran."
Seid b. Amir Dib'i je bio imam stanovnika Basre u nauci i
vjeri. Bio je šejh Imama Ahmeda. Jahja b. Seid Kattan – kada je Seid
b. Amir Dib'i bio spomenut u njegovom društvu – kaže: "On je šejh
Basre četrdeset godina." Ebu Mes'ud b. Furat kaže: "Nisam u Basri
vidio njemu sličnog."
Mejmuni kaže: "Vidio sam Ebu Abdulaha a njegova čalma
mu je bila ispod brade, i mrzio je da se odjeva drugačije. I kaže:
“Arapi imaju povezane čalme ispod brada."
U predaji od Hasana b. Muhammeda Ahmed kaže: "Jako je
pokuđeno da se čalma omota ispod jabučice na grlu." Pa kaže:
"Tako se umotavaju jevreji, kršćani i vatropoklonici."
Zbog toga je Ahmed mrzio da se odjevaju neke stvari jer su
bili znakovi tame u njegovom dobu, poput crnine i sl.1 On i neki
drugi su pokudili sklapanje očiju u namazu i kaže: "Tako rade
jevreji."
Ebu Hafs Ukberi lancem od Bilala b. Hadreta prenosi da je
rekao: "Allahov Poslanik  kaže:
1
Crninu je pokuđeno oblačiti posebno u danima Ašure jer u tome ima poređenja sa
šijama zbog toga što je to postala njihova karakteristika. Zabranjeno je odjevati bilo
kakvu odjeću posebno određenu za dženaze bez obzira koje je boje ili vrste a posebno
crninu jer je u tome poistovjećivanje sa kršćanima. A koliko je ovih pojava u našem
vremenu da nas Allah sačuva.
124
"Odjevajte grubu odjeću, obuvajte se i hodajte bosi."1

Ovo je poznato i zapamćeno od Omera b. Hattaba  da je
naredio muslimanima, o čemu će biti govora kada budemo
govorili o pravednim halifama.
Tirmizi kaže: "Govorio nam je Kutejbe govorio nam je Ibn
Luhej'a od Amra b. Šuajba od njegovog oca od njegovog djeda da
je Allahov Poslanik  rekao:
“Nije od nas onaj ko se uporedi sa nekim drugim osim nas,
nemojte se porediti sa jevrejima i kršćanima. Jevreji se
pozdravljaju pokazivanjem prsta a kršćani se pozdravljaju
dizanjem šake.”
Kaže: “Ibn Mubarek je ovaj hadis prenio od Ibn Luhej'a ali ga
nije prenio kao merfua predaju.”2
Ovo – iako u njemu ima slabosti – a prethodno je bio
naveden merfua hadis "Ko se uporedi sa jednim narodom on
pripada njima.” Ovaj hadis je sačuvan od Huzejfe b. Jemana ,
također u njegovom govoru. Dok hadis Ibn Luhej'a može biti za
jačanje3, a ovako su govorili Ahmed i drugi.
Također ono što prenosi Ebu Davud da mu je govorio
Kutejbe b. Seid Sekafi da mu je rekao Muhammed b. Rabi'a da mu
je rekao Ebu Hasan El Askelani od Ebu Džafera b. Muhammeda b.
Alije b. Rukane ili Muhammeda b. Alija b. Rukane od njegovog oca
da se Rukana takmičio sa Allahovim Poslanikom  pa ga je
Poslanik nadvladao. Rukane kaže:
1
Bilježi ga Taberani u 'Kebiru' 19. dio str. 40, hadis br. 84. Ramhurmuzi u 'Emsal' str
159. Hafiz ga navodi u 'Isabe' u biografiji Ka'ka' b. Ebu Hadreda u čijem lancu je i
Abdullah b. Seid Makberi čiji se hadisi ne prihvaćaju, a hadis je veoma slab.
2
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 2695. Albani ga je ocjenio hasen predajom u
'Sahih džami'a sagir' br. 5434.
3
Rekao sam da je prenosilac od Ibn Luhej'a Kutejbe b. Seid. Hafiz Zehebi u 'Sijer ea'lam
nubela' navodi da predaja Ibn Mubareka i Ibn Luhej'a jeste od sahih hadisa. Isto tako
predaje od trojice Abdullaha od njega posebno od Ibn Mubareka i Ibn Vehba kao što je
poznato kod muhadisa.
125
"Čuo sam Allahovog Poslanika  da kaže: "Razlika između

nas i mušrika jeste u tome što su nam čalme iznad kapica."1
To znači da je ovaj postupak kod Ebu Davuda lijep. Također
ga Tirmizi bilježi od Kutejbe i kaže: "Čudan je i lanac mu nije
valjan. Ne znamo Ebu Hasana El Askelanija niti Ibn Rukanu. "2
Ali ovo ne smeta da se ovim hadisom koristi kao dokazom
ili da jača druge hadise.
Ovo pojašnjava da razlikovanje muslimana od mušrika u
odjeći jeste šerijatski tražena stvar. Kao što kaže:
"Razlika između halala i harama jeste udaranje u def i
puštanje glasa."3
Razlikovanje između njih dvojice mora biti u očitim
stvarima, jer razlikovanje po ubjeđenju i djelima bez obzira na
cjelokupnost se mora naći. Jer kada ne bi bilo tražemno u očitim
stvarima ne bi bilo nikakve koristi od njega.
Ovo je isto kao što je traženo da se razlikuje između
muškarca i žene u očitim i skrivenim stvarima. Allahov Poslanik 
je prokleo žene koje se poistovjećuju sa muškarcima, kao i
muškarce koji se poistovjećuju sa ženama. Također kaže:
"Istjerajte ih iz svojih kuća." 4 Jer se u očitim stvarima čovjek
poistovjetio sa nekim što nije njegovog roda.
1
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 4078, Tirmizi u 'Sunnenu' br. 1860. U njegovom
lancu se nalazi Ebu Hasan El Askelani koji je nepoznat kao što je u 'Takribu'. Hadis je
slab. Pogledaj 'Daif džami'a sagir' br. 3959.
2
Ibn Rukane je Muhammed b. Ali b. Rukane Ebu Džafer. O njemu Hafiz u 'Takribu'
kaže: "Istninoljubiv."
3
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 3. dio str. 418. Tirmizi u 'Sunnenu' br. 1088 gdje ga je i
ocjenio hasen predajom. Bilježi ga Nesai u svom 'Sunnenu' br. 3154 i Ibn Madže u svom
'Sunnenu' br. 1896. Albani ga je ocjenio hasen predajom u 'Adabi vječnanja" str. 96.
4
Bilježi ga Buharija u ‘Sahihu’ 5886, 'Feth' od Ibn Abbasa  pa kaže: "Allahov
Poslanik  je prokleo ženskobanjaste muškarce i muškobanjaste žene i rekao:
"Istjerajte ih iz svojih kuća." Kaže: "Pa je Allahov Poslanik  istjerao jednog dječaka a
Omer jednu djevojčicu."
126
Također se prenosi od Ebu Gatafana Mirrija da je rekao:

Čuo sam Abdullaha b. Abbasa – radijallahu anhuma – da kaže:
"Kada je Allahov Poslanik  postio Ašuru naredio je da se
taj dan posti. Pa su rekli: 'Allahov Poslaniče, ovo je dan
kojeg veličaju jevreji i kršćani.' Allahov Poslanik  reče:
'Kada bude sljedeća godina – inša Allah – postit ćemo i
deveti dan.' Kaže: Nije došla sljedeća godina a Poslanik je
umro.”
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu'.1
Imam Ahmed prenosi od Ibn Abbasa  da je rekao:
"Allahov Poslanik  kaže: 'Postite Ašuru i razlikujte se u
njemu (postu) od jevreja, pa postite dan prije ili poslije.'"2
Hadis prenosi Ibn Ebu Lejla od Davuda b. Alija od njegovog
oca od njegovog djeda Ibn Abbasa .
Razmisli, dan Ašure je dan vrijednosti, njegov post oprašta
grijehe za prošlu godinu. Allahov Poslanik  ga je postio i
naređivao njegov post i nagovarao na njega. Ali kada mu je rečeno
prije smrti da je to dan kojeg veličaju jevreji i kršćani, naredio je da
im se suprotstavlja dodavši jedan dan, što je i sam namjerio da će
učiniti.
Zbog toga učenjaci smatraju poželjnim – od njih je Imam
Ahmed – da se posti deveti i deseti dan Muharema. Što su,
također, pojašnjavali i ashabi.
Seid b. Mensur kaže: “Govorio nam je Sufjan od Amra b.
Dinara da je čuo Ata'a od Ibn Abbasa  da kaže:
"Postite deveti i deseti dan, razlikujte se od jevreja."3
1
Br. 1133.
2
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio str 241. Ibn Hizejme 2095. A u njegovom lancu je
Ibn Ebu Lejla koji je slabo pamtio.
3
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Musanifu' br. 7839. Njegovim lancem ga bilježi i Bejheki
4.dio str. 287 kao mevkuf pradaju tj. da je od riječi Ibn Abbasa, a lanac mu je sahih.
127
Također se prenosi od Omera da je Vjerovjesnik  rekao:

"Mi smo nepismen ummet, ne pišemo niti računamo. Mjesec
je ovakav ili ovakav."
Tj. nekada je dvadeset i devet dana a nekada trideset. Bilježe
ga Buharija i Muslim.1
Ovaj ummet je opisao tako što se klone pisanja i računanja
kojim se bave drugi narodi u vrijeme ibadeta i praznika tako da se
stvar oslanja na viđenje mlađaka. Tako da je Poslanik  rekao:
"Postite kada ga vidite i iftarite kada ga vidite."2
U drugoj predaji:
"Postite od mlađaka do mlađaka."3
Tj. od mladog Mjeseca do mladog Mjeseca.
Ovo je dokaz za ono oko čega su se muslimani složili – osim
potonjih koji su se odvojili i suprotstavili konsenzusu – da vrijeme
posta i iftara te obreda biva određeno viđenjem i to ako se u
mogućnosti, a ne pisanjem i računanjem kao što to rade nearapi od
bizantijaca, perzijanaca, kopta i indijaca, kitabija jevreja i kršćana.
Nekolicina učenjaka prenose da je sljedbenicima Knjige prije
nas bilo naređeno gledanje mlađaka u postu i ibadetima. To su
zaključili tumačenjem riječi Uzvišenog:
“Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas.”
Ali su to kitabije izmijenili pa je Allahov Poslanik 

zabranio post prije Ramazana na dan ili dva.
1
Pogledaj 'Sahih Buhari' br. 1913 'Feth' i 'Sahih Muslim' br. 1080.
2
Mutefekun alejhi.
3
Bilježi ga Taberani u 'Kebiru' 1. dio str. 195 br. 504. Bezzar 1. dio, str. 482 br. 1025.
'Kešfu estar' u hadisu od Ibn Meliha od njegovog oca merfua predaju a isnad mu je
hasen. Pogledaj 'Sahih džami'a sagir' br. 3812. bilježi ga Taberani u 'Evsatu' 134
'Džami'a Bahrejn'. Hatib ga bilježi u 'Tarih Bagdad' 12. dio, str 361 u Džabirovom
hadisu.
128
Pravnici to pojašnjavaju kao bojazan da se na Ramazanski

post ne bi dodalo ono što nije od njega. Kao što su to učinile
kitabije od kršćana pa su dodali na svoj post između ljeta i zime,
kao i to da su ga odredili računanjem vremena na njima poznat
način.
Ovaj hadis se može uzeti kao dokaz za posebnu zabranu
slavljenja njihovih prazika, jer njihovi praznici se temelje na
pisanju i računanju, a hadis ima opšte značenje.
Ili se može reći da ako nam je to zabranjeno u praznicima od
Allaha i Njegovog Poslanika onda nam je ta zabrana preča po
pitanju praznika i datuma drugih naroda. Na taj se način ummet
nepismenih razlikuje od drugih naroda.
U globalu gledajući hadis ukazuje na posebnu
karakteristiku ovog ummeta sa kojom se uzdigao iznad ostalih. A
to znači da suprotstavljanje drugim narodima biva razlogom da se
postigne ta posebnost.
Također u oba 'Sahiha' od Humejda b. Abdu Rahmana b.
Aufa se prenosi da je čuo Muaviju u vremenu hadža na mimberi, a
uzeo je šaku kose (periku) koja je bila u ruci Harsija pa kaže:
"O medinlije, gdje su vaši učenjaci? Čuo sam Allahovog
Poslanika  kako zabranjuje ovo i kaže: 'Sinovi Israilovi su
bili uništeni kada su ovo uzele njihove žene.'"1
U predaji od Seida b. Musejjiba u 'Sahihu' se prenosi da je
Muavija tog dana rekao:
"Vi ste uzeli lošu odjeću. Vjerovjesnik je zabranjivao da se povodi
za neznaboštvom." Kaže: "Došao je čovjek sa štapom u ruci a na
njegovom vrhu je bila obješena vlasulja. “Muavija reče: “Zar ne,
ovo je neznaboštvo.”
1
Bilježi ga Buharia u 'Sahihu' br. 5932 i Muslim u svom 'Sahihu' br. 2127. Navedeni
tekst je od Buharije.
129
Katade kaže: “Misli na vlasulju kojom žene produžuju

veličinu kose od vlasulje i krpica.”1
U predaji od Ibn Musejjiba u 'Sahihu' stoji da je rekao:
"Muavija je došao u Medinu, pa nam se obratio u govoru. Zatim
izvadi smotuljak kose pa reče: "Nisam nikoga vidio da ovo koristi
osim jevreja, a kada je to doprlo do Allahovog Poslanika  nazvao
ga je neznaboštvom."2
Allahov Poslanik  nas je obavijestio o navezivanju kose da
su "Sinovi Israilovi propali kada su to učinile njihove žene." Pa je
od toga upozorio svoj ummet. Zbog toga je Muavija rekao: "Nisam
nikoga vidio da ovo koristi osim jevreja."
Ono što je bilo od jevrejske odjeće i što nisu odjevali
muslimani moglo je biti samo ono radi čega su bili kažnjeni ili ono
za što postoji takva bojazan. Ili da ostavljanje toga bude prepreka
onoga što je dovelo do njihovog kažnjavanja. Posebno ako se ne
zna tačno radi čega su bili kažnjeni u odnosu na druge stvari čime
se pomiješalo sa zabranjenim tako da se treba kloniti svih stvari
podjednako. Kao što je slučaj sa predajama od njih zbog bojazni da
su izmiješane sa lažima tako da se moralo sve ostaviti od onoga što
su prenosili.
Također Nafia prenosi od Ibn Omera da je rekao:
"Rekao je Allahov Poslanik ili je rekao Omer: "Ako neko od
vas ima dva haljinčeta neka klanja u njima, a ako nema
osim jednu neka je omota oko svog struka, ali neka ne
umotava cijelo tijelo kao što se umotavaju jevreji."3
1
Pogledaj 'Sahih Muslim' br. 2127.
2
Pogledaj hadis prije njega.
3
U 'Nihaje' kaže: "To je odjeća kojom se umota cijelo tijelo, ali ono što je zabranjeno
jeste da se umota u nju i da prepusti od nje nešto po zemlji bez a da zadigne njene
dijelove.
130
Bilježi ga Ebu Davud i drugi sa vjerodostojnim lancem.1

Ovo je ispravno značenje prenešeno od Poslanika  u
predaji od Džabira i drugih da je Poslanik  naredio da se kod
tijesne odjeće umota donji dio tijela bez puštanja po zemlji.2 Ovo je
mišljenje većine učenjaka a u Ahmedovom mezhebu postoje dva
mišljenja.
Cilj je to što je rekao:
"Neka ne umotava cijelo tijelo kao što se umotavaju jevreji.”
Dodatak jevreja u zabrani ukazuje na to da ova zabrana ima
jači utjecaj, kao što je prethodno skrenuta pažnja.
Također od onoga što nam je zabranjeno u pogledu
poistovjećivanja sa kitabijama a što je trebalo spomenuti na
početku knjige su riječi Uzvišenog:
"Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i
Istina koja se objavljuje spomene i da oni ne budu kao oni
kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je
proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna i mnogi su od
njih nevjernici." (Sura El-Hadid, 16)
Kaže: "Da oni ne budu kao oni kojima je još davno Knjiga
data." Ukazuje na opštu zabranu poistovjećivanja sa njima. Kao što
se posebno odnosi na zabranu u poređenju sa njima u
tvrdokornosti srca.3 Tvrdogornost srca je plod griješenja. Allah je
jevreje opisao ovim svojstvom na više mjesta, pa kaže:
"Pa smo mi rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!" I eto,

tako Allah mrtve vraća u život i pruža vam dokaze Svoje, da
biste shvatili. Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 635. Hadis je sahih kao što kaže autor a i
Albani u 'Sahih džami'a sagir' br. 769.
2
Džabirov hadis bilježi Muslim u 'Sahihu' br. 2099. Njegovo značenje bilježi Buharija u
svom 'Sahihu' od Ebu Hurejre br. 5819 i 5821 u hadisu od Ebu Seida El Hudrija br 5822.
131
kamen1 su ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju,

a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga,
doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. A Allah motri na
ono što radite. (Sura El-Beqare, 73-74)
I kaže:
"Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih a između njih bili smo
postavili dvanaest starješina i Allah je rekao: "Ja sam s vama!
Ako budete molitvu obavljali i zekat davali, i ako budete u
poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam
Allahu davali, sigurno ću prijeći preko hrđavih postupaka vaših i
uvest ću vas u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći. A onaj
među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao s puta
pravoga je skrenuo. Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo
ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta
na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili
opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih,
neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih!
Allah, uistinu, voli one koji čine dobro." (Sura El-Maide, 12-13)
Pojedinci od ovog ummeta – koji se pripisuju vjeri i znanju –
uzeli su udio u ovim svojstvima, što mogu primjetiti oštroumni.
Utječemo se Allahu od svega onoga što je pokudio Allah ili Njegov
Poslanik , od čega su učenjaci i upozoravali i odvraćali.
Buharija u svom 'Sahihu' bilježi hadis od Ebu Esveda u
kojem kaže:
"Ebu Musa je poslan u sela oko Basre, a kod njega uđe tristotine
ljudi koji su pročitali Kur'an. Pa reče: “Vi ste najbolji stanovnici
Basre i njeni učači. Čitajte ga, ali nemojte da vam se vrijeme oduži
pa da vam srca otvrdnu kao što su otvrdla onima prije vas. Mi smo
čitali suru čija je dužina bila poput sure Et-Tewbe, pa sam je
zaboravio, osim što sam zapamtio jedan dio: "Kada bi sin Ademov
imao dvije doline od zlata želio bi treću, a usta sina Ademovog
neće napuniti ništa osim prašina." Pa smo učili sure koje su bile
slične surama koje počinju sa velčanjem (musebihat) pa sam ih
132
zaboravio osim što sam zapamtio: "O vi koji vjerujete, zašto

govorite ono što ne činite?" Pa da vam se upiše svjedočenje protiv
vas na vašim vratovima pa da budete o njima pitani na Sudnjem
danu."1
Ebu Musa je upozoravao učače da im se vrijeme ne oduži
tako da im srca ne otvrdnu.
Zatim kada su prekšrili ugovore u to je ušlo i ono što im je
Allah dao u obavezu da čuvaju od zabrana i izmjenjivanja riječi,
zatim promjene i izmjene značenja Allahove Knjige. Ibn Mes'ud je
obavijestio o onome što liči na to.
E'ameš prenosi od Amare b. Omejra od Rabia b. Ebu Amile
Fezarija da mu je rekao Abdullah hadis od kojeg nije čuo ljepšeg
hadisa osim Allahovih riječi ili predaju od Poslanika  pa kaže:
“Kada se vrijeme sinovima Israilovim odužilo srca su im otvrdla. Pa
su izmislili knjigu od samih sebe, njihova srca su imala za njom
požudu a njihove duše su to prihvatile. Istina je razdvajala između
njih i mnogih njihovih strasti. Sve dok Allahovu Knjigu nisu
zabacili iza svojih leđa, kao da je ne poznaju. Pa su rekli: “Stavite tu
knjigu pred sinove Israilove, ako vas budu slijedili ostavite ih. A ako
vam se suprotstave ubijajte ih.“ Zatim su rekli: “Ne, nego pošaljite
tom i tom čovjeka od vaših učenjaka neka mu pokaže ovu knjigu.
Ako vas on bude slijedio poslije njega vam se niko neće
suprotstaviti. A ako vam se suprotstavi onda ga ubijte jer poslije
njega vam se niko neće suprotstaviti.” Pa su poslali njemu, a on uze
list, te on napisa Allahova knjiga i stavi je u rog, zatim je okači o
svoj vrat. Zatim preko njega obuče odjeću, onda im dođe i oni mu
ponudiše knjigu i rekoše: “Jel vjeruješ u ovo?” Pokazavši na
njegova prsa. On reče: “Vjerujem u ovo, a zašto ne bi vjerovao u
ovo.” – tj. knjigu koja je bila u rogu – pa ga pustiše. Ali on je imao
1
Ovaj hadis sa ovim redoslijedom bilježi Muslim u svom 'Sahihu' br. 1050 sa cijelom
njegovom dužinom. A hadis kojeg bilježi Buharija od Ibn Abbasa br. 6436 je hadis:
“Kada bi sin Ademov imao dvije doline imetka želio bih treću. Usta sina Ademovog neće
ispuniti osim prašina, a Allah će oprostiti onome ko se pokaje.” Bilježi ga Također sa
približnim riječima od Ibn Abbasa br. 6437. kao i u hadisu od Ibn Zubejra br. 6438, i u
hadisu od Enesa b. Malika b. 6439.
133
prijatelje koji su ga štitili. A kada je umro iskopaše njegov kabur i

nađoše rog a u njemu onu listinu pa rekoše: “Zar ne vidite šta kaže:
“Vjerujem u ovo, zašto ne bi vjeovao u ovo?” Ali je mislio na ovu
knjigu oko koje su se razišli sinovi Israilovi na sedamdeset i nekoliko
sekti. Najbolja među njima je bila ona koja je slijedila ono što je bilo
u rogu.” Abdullah kaže: “Ako neko od vas ostane vidjet će veliko
zlo. Ali shodno svakom čovjeku koji će vidjeti zlo, pa ga neće moći
spriječiti ali Allah zna da u njegovom srcu ima prezira tog zla.”1 2
Kada je Allah zabranio poistovjećivanje sa onima čija su srca
otvrdla na kraju sure je spomenuo stanje onih koji su uveli
monaštvo pa ga nisu sačuvali onakvim kako su trebali, pa kaže:
"O vi koji vjerujete Allaha se bojte i u Poslanika Njegova
vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će
vam svjetlo pomoću kog ćete ići, i oprostit će vam, jer Allah
prašta i milostiv je i neka sljedbenici Knjige znaju3 da oni
nikakvu Allahovu blagodat neće dobiti, jer je blagodat samo u
Allahovoj ruci daje je onome kome On hoće; a u Allaha je
blagodat najveća." (Sura El-Hadid, 28-29)
Vjerovanje u Poslanika  jeste vjerovanje u njegovo
poslanstvo, pokornost njemu i slijeđenje njegovog šerijata. U
sklopu toga jeste suprotstavljanje monaštvu jer on nije poslan sa
monaštvom nego ga je zabranjivao. Pa je obavijestio da oni koji ga
budu slijedili od kitabija imaju dvije nagrade. O čemu se prenose
hadisi od Ibn Omera i drugih o našem primjeru i primjeru kitabija.
1
Ibn Kesir spomije ovu predaju u svom 'Tefsiru' 4. dio str. 311-312 u tumačenju sure El-
Hadid 16. ajet. Od Ibn Ebu Hatima da kaže: “Rekao mi je moj otac da mu je rekao
Hišam b. Amar da mu je rekao Šihab b. Haraš da mu je rekao Hadžadž b. Dinar od
Mensura b. Muatemira-bihi pa ga je naveo sa dodacima. Kažem da je ovaj lanac dobar
jer ga je Hišam b. Amar Sulemi prenio prije nego što se promijenio jer kada je ostario
počeo se mijenjati. A dok je učio brzo je pamtio, kao što Ibn Ebu Hatim od oca prenosi u
'Džerhu we te'adil' dok postoji hadis koji ga jača a bilježi ga Taberi u Tefsiru' sure El-
Hadid 16. ajet. Sa lancem do Ibn Mes'uda a u njegovom lancu se nalazi Atris b. Arkub
od kojeg nisam našao nikoga da je od njega prenosio osim Ibrahim Nehai.
134
To je jasno rekao Poslanik  ili kako to već bilježi Ebu

Davud u svom 'Sunnenu' u hadisu od Ibn Vehba da ga je
obavijestio Seid b. Abdu Rahman b. Ebu Amja' da mu je Sehl b.
Ebu Umame rekao: “Da su on i njegov otac ušli kod Enesa b.
Malika u Medini pa je rekao:
"Allahov Poslanik je govorio: 'Nemojte otežavati sebi pa da
vam postane teško. Jedan od naroda je sebi otežavao pa im je
Allah otežao. To su njihovi ostaci u manastirima i
samostanima monaštva koje su oni sami izmislili, i koje im
Allah nije propisao.'"1
To je ono što je došlo u predaji od Lu'luija od Ebu Davuda i
u predaji od Ibn Dase od njega: “Da su ušli on i njegov otac kod
Enesa b. Malika u Medini u vrijeme Omera b. Abdul Aziza, dok je
bio emir Medine. Pa je klanjao kratki namaz, kao da se radi o
namazu putnika ili približno njemu. Kada je predao selam reče:
“Allah ti se smilovao, je li ovaj namaz od nečega što je propisano ili
je to nafila koju si klanjao?” Kaže: “Propisan je, i to je namaz
Allahovog Poslanika  a znao je reći: “Nemojte sebi otežavati pa da
vam Allah oteža. Ljudi su sebi otežavali pa im je i Allah otežao. To
su njihovi ostaci u manastirima i samostanima i monaštvo koje su
sami izmislili i koje im nije Allah propisao. Zatim je došao drugi
dan, pa reče: “Kad bi uzjahao pa da vidimo i da se naučimo.” Kaže:
“Da.” Zatim smo uzjahali svi zajedno, kad ono kuće od perifernih
nastambi pustinje čiji su stanovnici izumrli i nestali, a jedna kuća
je bila srušena na svojim temeljima. Kaže: “Poznaješ li ovu kuću?”
Reče: “Da, šta me čini da znam nju i njene stanovnike. Oni su ljudi
koje je Allah uništio zbog njihovih grijeha i zavisti. Zavist gasi
svjetlost dobrih djela, a grijesi to potvrde ili negiraju. Oko čini blud,
kao i šaka, stopa, tijelo i jezik, a polni organ to potvrdi ili negira.”2
1
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4904 u dužoj verziji od ove ali će ga autor
navesti uskoro u cjelosti.
2
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 4904. U njegovom lancu se nalazi Seid b.
Abdu Rahman b. Ebu Amja' Kenani. Za njega Hafiz u 'Takribu' kaže: "Prihvatljiv je." Tj.
ako se radi o jačanju drugih hadisa ali je hadis slab.
135
Što se tiče Sehla b. Ebu Umame njegovu povjerljivost je

potvrdio Jahja b. Mein i drugi. Njegove hadise su bilježili Muslim i
drugi. Što se tiče Ibn Amja-e on je bio od Ehlu Bejta (časne
Poslanikove  porodice), ali ne znam njegov položaj u hadiskoj
nauci.1 Ali Ebu Davud ukazuje da je hadis po njemu hasen, kao što
postoje hadisi u 'Sahihu' koji ga jačaju.2
Što se tiče opisa da je Poslanikov . namaz izgledao kratak
pa u 'Sahihima' se od njega – Enesa b. Malika – prenosi da je rekao:
"Allahov Poslanik je klanjao kratko i upotpunjavao
namaz."3
U oba 'Sahiha' se, također, bilježi od njega da je rekao:
"Nikada nisam klanjao iza imama kraći i potpuniji namaz
od Vjerovjesnikovog namaza."
Buharija dodaje pa kaže: “Ali ako bi čuo da dijete plače
skratio bi namaz da njegova majka ne bi bila dovedena u
smutnju.”
Ono što je naveo Enes b. Malik od skraćivanja namaza je u
odnosu na ono što su činili neki emiri i drugi predstavljalo noćni
namaz. Dok su drugi odužvali sa namazom više nego što
Vjerovjesnik  činio u većini slučajeva. Skraćivaju ruku, sedždu i
uspravljanje sa rukua više nego što je to činio Poslanik  u većini
slučajeva. Možda većina imama, ili veliki broj njih, klanjaju na ovaj
način. Neki od njih uče poslije Fatihe na zadnja dva rekata sure,
tako da su se podijelili u mezhebe kod pojedinih pravnika.
Haridžije su se udubili i pretjerali u tome, tako da ih je
Vjerovjesnik opisao riječima:
"Vi će te omalovažavati svoj namaz naspram njihovih
namaza i post naspram njihovog posta."1
1
Njegovi hadisi su prihvatljivi.
2
Samo pojedini dijelovi jačaju ovaj hadis dok hadis u cijeloj njegovoj verziji i dužini
nije vjerodostojan, ali će ga autor navesti poslije ovih hadisa koji ga jačaju.
3
Bilježi ga Buharija u som 'Sahihu' br. 706, 'Feth'. Muslim u svom 'Sahihu' br. 469.
136
Zbog toga kada je Alija b. Ebi Talib klanjao u Basri Imran b.

Hussejin je rekao:
"Ovo me posjetilo na namaz Allahovog Poslanika ."2
Namaz Allahovog Poslanika  je bio umjeren, na stajanju i
sjedenju je ostajao kraće, ali je na ruku'u i sedždi ostajao duže što je
došlo u pojašnjenju od Enesa b. Malika .
Nesai prenosi od Kutejbe od Attafa b. Halida od Zejda b.
Eslema da je rekao:
"Ušli smo kod Enesa b. Malika pa je upitao: "Klanjali ste?"
Rekosmo: "Da." Kaže: "Djevojčice dodaj mi da se obdestim. Nisam
klanjao sličniji namaz od Poslanikovog  osim iza ovog vašeg
imama. Zejd kaže: "Omer b. Abdul Aziz je odužvao na ruku'u i
sedždi, ali se ne bi zadržavao na stajanju i sjedenju."3
Ovo je vjerodostojan hadis, jer za Attafa b. Halida
Mahzumija Jahja b. Me’in u nekoliko prilika kaže: “On je
povjerljiv.”4 Ahmed b. Hanbel kaže: “On je stanovnik Mekke,
povjerljiv i vjerodostojnog hadisa.” Od njega se prenosi nešto oko
stotinu hadisa. Ibn Adijj kaže: “Prenosi približno stotinu hadisa
tako a ne vidim smetnje u njegovim hadisima ako od njega prenosi
1
Dio hadisa kojeg kojeg bilježi Buharija u svom 'Sahihu' br. 3610. Muslim u svom
'Sahihu' br. 148 u predaji od Ebu Seida El Hudrija. Hadis o haridžijama je mutevatir.
2
Ovo je zabilježio Buahrija u svom 'Sahihu' na više mjesta u različitim verijama br 784,
786 i 826.
3
Bilježi ga Nesai u svom 'Sunnenu 2. dio str. 166. u njegovom lancu se nalazi Attaf b.
Halid za kojeg Hafiz u 'Takribu' kaže: "Istinoljubiv sa greškama." Njega jača hadis od
Ebu Hurejre kod Nesaija u 'Sunnenu' 2. dio str. 166-167. Bilježi ga i Ibn Madže u svom
'Sunnenu' br. 827, od Ebu Hurejre pa kaže: "Nisam klanjao sličniji namaz namazu
Allahovog Poslanika  od ovog čovjeka."
Sulejman kaže: "Odužio je u prva dva rekata podne namaza dok je kratko klanjao druga
dva. A polahko i kratko je klanjao i učio na Akšam namazu sa srednjim surama. Na jaciji
je učio srednje duge sure, dok je na sabahu učio duge sure." Ovo je vjerodostojan hadis
kojeg jačaju drugi hadisi kao što je naveo autor tj. da je sahih.
4
U drugoj predaji od njega stoji: "Nema smetnje, povjerljiv i vjerodostojnih hadisa."
Kako stoji u 'Tehzibu'.
137
povjerljiv prenosilac.“ 1 Ebu Davud i Nesai prenose u hadisu od

Abdullaha b. Ibrahima b. Omera b. Kejsana da mu je pričao otac od
Vehba b. Maunusa da je čuo Seida b. Džubejra da kaže:
“Čuo sam Enesa b. Malika da kaže:“ Nisam klanjao ni iza koga
sličniji namaz namazu Allahovog Poslanika  od namaza ovog
dječaka. Misleći na Omera b. Abdul Aziza.“ Kaže: “Nabrojali smo
na njegovom ruku'u deset tespiha, a na njegovoj sedždi deset
tespiha.“2 3
Jahja b. Meìn kaže:“ Ibrahim b. Omer je bio jemenac i
povjerljiv.“ Hišam b. Jusuf kaže:“ Obavijestio me je Ibrahim b.
Omer – a bio je najbolji čovjek po pitanju namaza – a njegov sin je
bio Abdullah za kojeg Ebu Hatim kaže: “Vjerodostojnih je hadisa.“
Vehb b. Manus – sa nunom – je govorio ovaj Abdullah. Abdu
Rezak je govorio:“ Sa slovom – b – ispod ( tj. Mabus) a bio je stari i
odavno veliki šejh. Od njega je ovaj Ibrahim uzimao hadise, pa je
ono što bi uzeo jačao drugim predajama. A da nije bio povjerljiv
kod njega ne bi radio po onome što je prenosio od njega. Njegovi
hadisi odgovaraju predaji Zejda b. Eslema, a za njega ne znam
smetnje.“4
Muslim u svom 'Sahihu' od Hamad b. Seleme bilježi da ga je
Sabit obavijestio da je Enes b. Malik rekao:
1
Ja kažem: “Oko Attafa postoje razilaženja o čemu nema potrebe da se raspravlja, ali je
tačno da su mu hadisi dobri kada je riječ o jačanju drugih predaja.“ Ibn Hiban kaže:
“Nije dozvoljeno koristiti ga u dokazima osim ako njegove predaje ne odgovaraju
povjerljivima.“
2
Tj. uspjeli su po deset puta na ruku'u reći 'Subhane rabbijel azim ve bi hamdihi' i na
sedždi deset puta 'Subhane rabijel e'ala ve bi hamdihi.' (o.p.)
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom ‘Sunnenu’ br. 888. Nesai u svom ‘Sunnenu’ 2. dio str
224. Lanac mu je slab zbog Vehba b. Manusa jer je skrivenog stanja, kao što Hafiz
navodi u ‘Takribu’.
4
Ovaj Vehb prenosi samo od Seida b. Džubejra, a od njega ne prenosi niko osim
Ibrahima b. Omera b. Kejsana i Ibrahima b. Nafie zbog čega je skrivenog stanja.
Njegovu povjerljivost nije potvdio niko osim Ibn Hibana. Ibn Kattan kaže:“Nepoznatog
stanja.“ Što predstavlja smetnju u samoj njegovoj ličnosti.
138
"Nisam klanjao nizakim kraći namaz od Allahovog Poslanika  ali

je bio upotpunjen. Namaz Allahovog Poslanika  je bio kratak,
namaz Ebu Bekra je bio kratak. Ali kada je bilo vrijeme Omera
sabah namaz je produžen. Kada je Allahov Poslanik  rekao: “Semi
Allahu limen hamideh.“ Ustao bi (i odužo)1 da bi smo rekli:
“Zbunio se.“ Zatim bi učinio sedždu i sjeo (odužio bi) između
sedždi da bi smo rekli:“Zbunio se." 2
Bilježi ga Ebu Davud od Hamada b. Seleme da su ga Sabit i
Muhejd obavijestili od Enesa b. Malika da je rekao:
"Ni iza koga nisam klanjao kraći namaz od Allahovog Poslanika 
ali upotpunjen. Kada bi Allahov Poslanik  rekao:“Semi Allahu
limen hamideh.“ Ustao bi (i stajao), da bi smo rekli: “Zbunio se.“
Zatim bi donio tekbir i učinio sedždu. Pa bi sjedio između dvije
sedžde da bi smo rekli:“Zbunio se." 3
Enes je u ovom vjerodostojnom hadisu prenio vijesti o
skraćivanju namaza Allahovog Poslanika , i njegovog
upotpunjavanja. Pa je pojasnio da je od njegovog upotpunjavanja o
kojem je obavijestio odužvanje poslije ruku'a i poslije prve sedžde.
Tako da je obavijestio u prethodnom hadisu da nije vidio kraćeg ali
potpunijeg namaza.
Što opet znači – Allah najbolje zna – da se skraćivanje
odnosilo na stajanje a upotpunjavanje na ruku' i sedždu. Jer
stajanje ne može biti osim upotpunjeno, zato ga nije potrebno ni
opisivati sa upotpunjavanjem, za razliku od ruku'a, sedžde te
stajanja i sjedenja poslije ruku'a i sedžde.
Također zbog skraćivanja stajanja i odužvanja ruku'a i
sedžde se namaz upotpunjava opet zbog skraćivanja – jednih
1
Ono što je između zagrada se ne nalazi u originalu ali sam to ovako preveo da bi
čitatelj shvatio o kakvoći namaza se radi. (o.p.)
2
Bilježi ga Muslim u svom ‘Sahihu’ br. 473. Riječi – Zbunio se – tj. pogriješio je, kako
to stoji u ‘Muhtari sihahu’.
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom ‘Sunnenu’ br. 853. Hadis je sahih po Muslimovim
uslovima.
139
dijelova – i odužvanja – drugih – čime se potvrđuju riječi: “Nisam

vidio kraćeg i potpunijeg.“
Ali ako se skraćivanje odnosi na riječi 'ne potpunije' a
upotpunjavanje na 'ne kraći' onda će se u govoru naći
kontradiktornost. Jer odužvanje u stajanju pored Poslanikovog 
stajanja ne može biti mimo njega upotpunjavanje u stajanju osim
što se kaže: "Dodavanje u izgledu umanjuje značenje." Ovo je
suprotno očitom značenju riječi, jer u osnovi značenja treba da
bude 'skraćivanje i kraćenje' a ne značenje 'upotpunjavanje i
usavršavanje'. Zato što je Zejd b. Eslem rekao: “Ibn Omer je kratko
ostajao na stajanju i sjedenju, ali je upotpunjavao ruku' i sedždu.“
Tako da se može zaključiti da riječ 'upotpunjavanje' kod njih se
odnosi na upotpunjavanje očitog čina.
Svi hadisi koji su prenešeni od Enesa ukazuju na to da je
Vjerovjesnik  oduživao na ruku'u i sedždi i poslije njih. Još više
nego što to čine većina imama, što se prenosi u većini
vjerodostojnih predaja koje ukazuju na to.
U oba 'Sahiha' se od Hamada b. Zejda od Sabita od Enesa b.
Malika prenosi da je rekao:
“Ne bježim od toga da vam klanjam kao što je klanjao Allahov
Poslanik  nama.“ Sabit kaže: “Pa je Enes činio nešto što ne vidim
da vi to činite. Kada bi digao glavu sa ruku'a ostao bi stojeći pa bi
neko rekao:“Zaboravio je.“ A kada bi digao glavu sa sedžde sjeo bi
da bismo rekli: “Zaboravio je.“1
U drugoj predaji u 'Sahihu' stoji: “Kada bi digao glavu
između sedždi.“
U predaji kod Buharije u hadisu od Šuabe od Sabita :
“Enes nam je opisivao namaz Allahovog Poslanika  pa je klanjao.
Kada je digao glavu sa ruku'a stao bi da bi smo rekli:“Zaboravio
je.“2
1
Bilježe ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 821 ‘Feth’ i Muslim u svom ‘Sahihu’ 472.
2
Bilježi ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 800. ‘Feth’.
140
Ovo ti pojašnjava da je Enes  sa namazom Allahovog

Poslanika  podrazumijevao oduživanje na ruku'u i sedždi i
dizanju sa njih suprotno onome što su ljudi činili. Kao i skraćivanje
stajanja u namazu suprotno onome što su ljudi činili.
Muslim u svom 'Sahihu' od Džafera b. Sulejmana prenosi od
Sabita a on od Enesa  da je rekao:
"Allahov Poslanik  bi čuo plač djeteta sa majkom, a bio je u
namazu. Učio bi kraće ili kratke sure."1
Pojasnio je da skraćivanje Allahovog Poslanika  jeste bilo u
učenju iako je namaz opet obuhvatao ruku' i sedždu koji
odgovaraju dužini učenja. Zato je i rekao: “Njegov namaz je bio
jednak.“ Tj. njegovi djelovi su bili slični jedni drugima.
Enes je rekao istinu jer je Allahov Poslanik  na sabah
namazu učio od šezdeset do stotinu ajeta.2 Na oba rekata bi učio sa
dugim surama – Elif lam mim tenzilun – Hel eta – i sa Saffat, sa
Kaf. A nekada je učio sa nečim što je duže od toga a nekada što je
kraće.“3
Što se tiče Omera , on je na sabahu učio sure Junus, Hud,
Jusuf, a možda je znao da te sure utječu na ljude iza njega.
Muaz je klanjao iza Poslanika  jaciju pred kraj noći, zatim
bi otišao u pleme Benu Amr b. Auf u Kuba'u, pa bi tamo učio suru
Bekare. To je Allahov Poslanik  spriječio i rekao:
"Zar ih zavodiš Muaze? Ako predvodiš ljude onda skrati jer
iza tebe stoje stari, slabi i oni sa potrebama. Zašto nisi učio
– Sebih isme Rabbikel E'ala, ili We šemsi ve duhaha – i njima
slične sure?"4
1
Bilježi ga Muslim u svom ‘Sahihu’ br. 470.
2
Kao što stoji kod Buharije u hadisu br. 771 ‘Feth’.
3
Kao što je u Muslimovom ‘Sahihu’ br. 457 i 458, te 336 i 337.
4
Bilježi ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 705 ‘Feth’. Sa njegovim značenjem kao i
Muslim u svom ‘Sahihu’ br. 456 i drugi.
141
Ono skraćivanje koje je naređivao Poslanik  Muazu i

drugim imamima je bilo ono što je on primjenjivao – za oca i majku
bi ga zamijenio – jer je on kako Enes kaže:
“Najviše od svih ljudi je kratio namaz ali bi ga upotpunio.“
A rekao je:
“Klanjajte kao što mene vidite da klanjam.“1
Ali ako situcija uslovi drugačije ili se pokaže da
muktedijama (klanjači) odgovara onda je u redu. Jer je Allahov
Poslanik  klanjao sa dugim surama na akšamu ili bi učio suru
Tur.
Ali ako situacija uslovi da se skrati namaz kao što je slučaj
sa plačom djeteta onda će tako i postupiti.
Enesov hadis ukazuje na suprotstavljanje onima koji
skraćuju ruku' i sedždu mnogo, ili ko oduži na stajanju previše. To
je ono što je Enes opisao i što je opisala većina ashaba.
Muslim u svom 'Sahihu' i Ebu Davud u svom 'Sunennu'
prenose od Hilala b. Ebu Humejda i Abdu Rahmana b. Ebu Lejle
od Bera'a b. Aziba da je rekao:
"Pratio sam namaz Allahovog Poslanika , pa sam vidio njegovo
stajanje, pa njegov rekat, stajanje poslije ruku'a i sedžde. Njegovo
sjedenje između sedždi, pa njegovo sjedenje između selama i
napuštanja namaz, približno isto."2
Muslim u svom 'Sahihu' prenosi od Šu'beta od Hakema da
je rekao:
“Kufu je preuzeo čovjek – kojeg su zvali – Zumne b. Eš'as,
kaže: “Naredio je Ebu Ubejdi b. Abdullahu b. Mes'udu da
predvodi ljude u namazu. Pa je klanjao, a kada bi digao glavu sa
1
Ovo je dio hadisa kojeg Buharija bilježi u svom ‘Sahihu’ br. 631. Kao i Imam Ahmed u
‘Musnedu’ 5. dio, str. 53. u hadisu od Huvejrisa b. Malika.
2
Bilježi ga Muslim u svom ‘Sahihu’ br. 471, Ebu Davud u svom ‘Sunnenu’ br. 854 sa
vjerodostojnim lancem.
142
ruku'a ostao je toliko da kaže:“Allahu Gospodaru naš Tebi hvala

onoliko koliko su ispunjena nebesa i koliko je ispunjena Zemlja. I
onoliko koliko je ispunjeno ono što Ti hoćeš poslije, Tebi pripada
hvala i pohvala. Kome Ti dadneš niko ne može uskratiti niti može
neko dati kome Ti uskratiš, nikom ne koristi snaga osim Tvoje
snage.“ Hakem kaže:“ to sam spomenuo Abdu Rahmanu b. Ebu
Lejli pa je rekao: “Čuo sam Bera'a b. Aziba da kaže: “Namaz
Allahovog Poslanika i njegov ruku bio je takav i takav, a kada bi
digao glavu sa ruku'a i sedžde te između sedždi, bi ostao približno
isto. “ Šu'be kaže: “To sam spomenuo Amru b. Muretu pa je rekao:
“Vidio sam Abdu Rahmana b. Ebu Lejlu ali njegov namaz nije bio
takav.“ 1
Buharija bilježi ovaj hadis osim dijela u kojem se spominje
stajanje i sedžda – približno isto.2 Što nema sumnje da stajanje
znači stajanje radi učenja. Sjedenje je dodatak nad ostalim
ruknovima, ali pošto je Poslanik  kratio stajanje a oduživao ostale
ruknove namaz je postao približno isti u svojim dijelovima.
Svaka od predaja potvrđuje onu drugu, jer je Bera' jednom
prilikom spomenuo značenje ali nije određivao dok je drugi put
izdvojio pojedine dijelove pa pojasnio i odredio njihov opis. Ili je
pak kratio stajanje sa ostalim ruknovima približno isto u odnosu
na vladare koji su odužvali na stajanju, a kratili su ruku' i sedždu,
čime se postigla velika razlika.
Primjer toga je kada je Allahov Poslanik  klanjao namaz
pomračenja sunca. Na prvom rekatu je učio suru Bekare pa je
učinio ruku', a onda na njemu ostao približno onoliko koliko je bio
na stajanju, isto tako je učinio i na sedždi.3 Zbog toga mi kažemo u
tačnijem od dva stava da ruku' i sedžda u namazu kod pomračenja
biva približno kao i njegovo stajanje ili bar više od njegove
polovine.
1
Bilježi ga Muslim u svom ‘Sahihu’ br.471.
2
‘Sahih Buhari’ hadis br. 820, ‘Feth’.
3
Ovo je došlo u Muslimovom ‘Sahihu’ u hadisu od Džabira b. Abdullaha u dugačkoj
verziji br. 904.
143
Neki od naših prijatelja i drugi kažu da ako na stajanju uči

suru Bekare onda će na ruku'u i sedždi učiti tesbih u dužini
trajanja stotine ajeta, ali je ovaj stav slab i suprotan sunnetu.
Također Muslim u svom 'Sahihu' prenosi od Seida El
Hudrija i drugih:
“Da je Vjerovjesnik  govorio, nakon što bi se podigao sa ruku'a,
izgovarao bi zikr onakav što potvrđuje hadise Bera'a b. Aziba i
Enesa.“1 Isto tako Poslanikovi dobrovoljni namazi, kao što je noćni
namaz, u njemu bi Poslanik  odužo koliko je htio za sebe. Na
jednom rekatu je učio Bekare, Al Imran i Nisa. Na ruku'u bi ostao
onoliko koliko je bio na stajanju. Onda bi se povrato sa ruku'a i
ostao opet toliko na stajanju. Njegova sedžda bila poput njegovog
stajanja, a onda bi sjeo onoliko koliko je ostao na sedždi.2
Zatim ovo skraćivanje i olakšavanje u namazu koje je
opisao Enes i drugi i što je naredio Vjerovjesnik  u isto vrijeme je
to pojasnio svojim djelom i naredbom. To je doprlo do njegovih
ashaba tako kada je klanjao na mimberi rekao je:
“Ovo sam učinio da bi ste me slijedili u tome i da znate
kakvoću mog namaza.“3
Maliku b. Huvejrisu je rekao:
“Klanjajte kao što vidite mene da klanjam.“
To zato što ne postoji, u većini slučajeva, a da se ne naziva
kratkim u odnosu na ono što je duže od njega. Ili da bude nazvano
1
Od Ebu Seida El Hudrija se prenosi da rekao: “ Kada bi Allahov Poslanik  digao
glavu sa ruku’a rekao bi: “Gospodaru naš, Tebi pripada hvala, onoliko koliko su
ispunjena nebesa i Zemlja i onoliko koliko je ispunjeno ono što Ti hoćeš poslije. Ti
zaslužuješ hvalu i pohvalu, to je najistinitije što je rekao rob. Svi smo mi Tvoji robovi.
Allahu, niko neće uskratiti onome kome Ti dadneš, niti će neko dati onome kome Ti
uskratiš. Nikome ne koristi snaga osim Tvoje snage.”
2
Pogledaj ‘Sahih Muslim’ dugački hadis od Huzejfe br. 772.
3
Ovo je dio hadisa kojeg bilježi Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 917, ‘Feth’. Muslim ga
biježi Također u svom ‘Sahihu’ br. 544 kao i Imam Ahmed u svom ‘Musnedu’ 5. dio,
str. 339 u hadisu od Sehla b. Seada.
144
dugim u odnosu na ono što je kraće od njega, tako da mu nema

granice u jeziku.
Čin u namazu nije stvar običaja kao što je slučaj sa
čuvanjem, preuzimanjem ili lovom i oživljavanjem mrtve zemlje
pri čemu bi se mogli osloniti na opšte poznate termine u jeziku.
Nego se radi o ibadetu pri čemu se o njegovim atributima i količini
traži osnova kod Zakonodavca, tj. njegova se osnova traži u
šerijatu. Jer kada bi se njegov čin tražio u običajima ljudi, ili u
pogledu naziva skraćivanja onda bi se šerijatski određen i naređen
namaz koji nam je naređen u većini vremenskih razdoblja kod
nepostojanja opravdanih prepreka o dužini ili kratkoći razlikovao
bez mogućosti ograničenja. Ali sve ima svoje vrijeme i mjesto, čak
svako ima svoj zavičaj i običaj. Ili pak svako ima svoju džamiju,
koja je poznata po običnom terminu ili po običajnom činu. Za
razliku od običaja drugih ljudi. Ali na kraju to bi se suprotstavilo
Allahovoj i Poslanikovoj  naredbi, jer je Poslanik  rekao:
“Klanjajte kao što vidite mene da klanjam.“
Ali nije rekao 'klanajte kao što ga nazivaju stanovnici vaše
zemlje kratkim ili kao što su navikli.' Ja ne poznajem ni jednog
među učenjacima ko je ovo rekao. Jer bi to dovelo do izmjene
šerijata i umrtvljivanja sunneta, možda dodavanjem ili
oduzimanjem, na što su ukazale sve predaje od ashaba.
Muslim u svom 'Sahihu' prenosi hadis od Zuhejra a on od
Semaka b. Harba da je rekao:
“Upitao sam Džabira b. Semureta o namazu Allahovog Poslanika 
pa mi je rekao: “Klanjao je kratko i nije klanjao kao što je namaz
ovih.“ I kaže: “Obavijestio me: “Da je Allahov Poslanik učio na
sabahu Kaf vel Kur'anil medžid, i njoj slične sure.“1 2
Također od Šuabe od Semaka od Džabira b. Semureta se
prenosi da je rekao: “Vjerovjesnik je na podne namazu učio sa 'Ve
1
145
lejli iza jagša', a na ikindiji isto tako, dok je na sabahu učio duže
sure.“1
Ovo pojašnjava to što prenosi Muslim od Zaide od Semaka
od Džabira b. Semureta: “Da je Vjerovjesnik  na sabahu učio 'Kaf'
– vel Kur'anil medžid, a namaz poslije mu je bio kratak.“2 Htio je
reći – Allah najbolje zna – 'Namaz poslije' tj. namazi poslije sabaha,
ili drugačije rečeno da je kratio namaze poslije sabaha u odnosu na
dužinu sabah namaza. Jer je u prvoj predaji spojio između kakvoće
Poslanikovog skraćivanja namaza i toga da je na sabahu učio 'Kaf'.
U 'Sahihu' se prenosi od Umu Seleme: “Da je čula
Allahovog Poslanika  kako je na sabahu na oprosnom hadžu učio
suru 'Tur'. Ona je bila od skupine ljudi koji su čuli njegovo
učenje.“3 A poslije oprosnog hadža nije živio dugo. Sura 'Tur' je
poput sure 'Kaf'.
U 'Sahihu' se od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – bilježi
da je rekao:
"Umu Fadl ga je čula da uči 'Vel murselati urfa' pa je rekla:
'Sine, tvoje učenje me je posjetilo na ovu suru, a ona je bila
zadnje što sam čula od onoga što je učio Allahov Poslanik 
na akšamu.'" 4
Umu Fadl je obavijestila da je to zadnje što je čula da je
Allahov Poslanik učio na akšamu. Umu Fadl nije bila od
muhadžirki, nego je bila od potlačenih, kao što kaže Ibn Abbas:
"Ja i moj otac smo bili od potlačenih 5 koje je Allah izuzeo radi
razloga." 6
1
2
3
Bilježi ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 619 i 1626, ‘Feth’.
4
Bilježi ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 763 i 4429, a Muslim u svom ‘Sahihu’ br. 462.
5
Ar. “mustedafin”. Vjerovatno se misli na one koji su ostali u Mekki i nisu učinili
hidžru. (op redaktora)
6
Bilježi ga Buharija u svom ‘Sahihu’ br. 4587, ‘Feth’. A njegove riječi :”Sa nadužim
dvjema surama” tj. sa Maide i E’araf. Dok su drugi rekli da se radi o En’am i E’araf. Ibn
Munir kaže:”Naziv za E’araf i En’am kao najdužim surama je radi običaja a ne zato što
146
Ovo što je čula je bilo u kasnom periodu.

Također u 'Sahihu' od Zejda b. Sabita se prenosi :
“Da je čuo Allahovog Poslanika  kako na akšamu uči najduže
dvije sure.“1
Zejd je bio od dječaka ashaba.
Također je mu'mine predvodio na sabahu u Mekki pa ga
obuzeo kašalj kod spomena Musaa i Haruna.
Ovi hadisi i njima slični ukazuju na to da je Allahov
Poslanik  na kraju svog života učio sa srednje dugačkim surama.
O ovome ima dosta dokaza, i oko ovoga su se složili svi ashabi da
je to bio namaz Allahovog Poslanika  kojeg je klanjao, i niko od
njih nije rekao da je oduzeto od namaza na kraju njegovog života.
Pravnici su se složili da je od sunneta da se na sabahu uče srednje
dugačke sure.
A njegove riječi: “Njegov namaz nije bio poput namaza
ovih.“ Možda želi reći da je njihov namaz bio duži od
Poslanikovog  namaza, ili da je bio kraći od njegovog namaza.
Ali sa naznakom da je Allahov Poslanik  klanjao kratko. Ali i
pored toga ga nije klanjao munjevito2 poputi ovih, koji brzo
obavljaju ruku, sedždu i dijelove poslije njih na što su ukazali
hadisi Enesa i Bera'a, ili da su ovi vladari skraćivali učenje na
namazu, ili učenje i ostale ruknove u odnosu na namaz Allahovog
Poslanika . Kao što Ebu Kaz'a kaže:
“Došao sam kod Ebu Seida El Hudrija, a oko njega je bilo puno
ljudi, pa kada su se ljudi razišli upitao rekao sam: “Ja te neću pitati
o onome o čemu su te ovi pitali. Rekoh: “Ja ću te pitati o namazu
Allahovog Poslanika?“ Reče: “Kakvo će ti biti u tome dobro?“ A on
ponovi isto pitanje. Kaže: “Proučio bi se ikamet za podne namaz, a
su njih dvije duže od nekih drugih sura, a Allah najbolje zna.” Pogledaj ‘Fethul Bari’ 2.
dio, str. 314 – 315.
1
147
jedan od nas bi otišao do Bekija pa bi obavio svoju potrebu. Zatim bi

se vratio kući i abdestio, a onda bi otišao u džamiju a Allahov
Poslanik  je još bio na prvom rekatu.“
U drugoj predaji:
“Od onoga što ga je odužilo.“
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu'.
Ovo ti pojašnjava da je Ebu Seid vidio da je namaz ljudi bio
kraći od ovoga.
U oba 'Sahiha' od Ebu Berze se prenosi da je rekao:
“Allahov Poslanik  je klanjao sabah, pa bi čovjek istupio i otišao, a
onaj što je bio do njega znao je za to. A Poslanik  je učio na oba
rekata ili na jednom od njih, od šezdeset do stotinu ajeta.“
Ovo je Buharijina verzija.1
Od Abdullaha b. Omera – radijjallahu anhuma – se prenosi
da je rekao:
“Allahov Poslanik  nam je naređivao da klanjamo kratko, a kada
nas je predvodio učio je 'Saffat'.“2
Od Dahaka b. Osmana od Bekira b. Abdullaha b. Ešedža od
Sulejmana b. Jesara od Ebu Hurejre  se prenosi da je rekao:
“Ni iza koga nisam klanjao sličniji namaz namazu Allahovog
Poslanika  od tog i tog.“
Sulejman kaže: “Odužvao je prva dva rekata od podne namaza, a
kratko je klanjao posljednja dva. Ikindiju je klanjao kratko, a na
akšamu je učio kraće sure. Na jaciji je učio srednje kratke sure, a na
sabahu je učio srednje duge sure.“
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 771. Hadis kojeg bilježi Muslim u svom
'Sahihu' je dio ovog hadisa a to su riječi: “Allahov Poslanik  je učio od šezdeset do
stotinu ajeta.“ Hadis br. 461.
2
Bilježi ga Ahmed u ‘Musnedu’ 2. dio, str. 26, Nesai u svom ‘Sunnenu’ 2. dio, str. 95.
Albani ga je ocjenio sahihom u ‘Sahih sunnen Nesai’ br. 796.
148
Bilježe ga Nesai i Ibn Madže, a lanac mu je po Muslimovim

uslovima.1
Za Dahaka b. Osmana su Ahmed i Jahja rekli: “Za njega je
Ibn Sead rekao da je bio čvrstog pamćenja hadisa.“
Dokaz za navedeno jeste predaja koju bilježi Muslim u
svom 'Sahihu' od Amara b. Jasira da je rekao:
“Allahov Poslanik  kaže: “Dužina čovjekovog namaza i
sažeta hutba ukazuju na vrhunac njegove prosvijećenosti. Pa
odužte sa namazom, a skratite hutbu, u govoru postoji nešto
od čarolije.“ 2
Namaz je učinio znakom čovjekovog znanja i naredio da se
oduži.3
Ovaj imperativ ili naredba se može odnositi kao opšti pojam
na sve namaze, ili pak da se odnosi samo na džumu namaz.
Ako se radi o opštem pojmu onda je stvar očita, ali ako se
radi o džumi namazu, onda će naredba njenog oduživanja biti
teška zbog prisustva skupa nemoćnih, starih i onih koji imaju
potrebe, što se ne može desiti u drugim prilikama. Kao i zbog toga
što se džuma obavlja na najžešćoj žegi, s tim da joj prethode dvije
hutbe. Tako da je preče da se oduži sa sabah namazom koji se
obavlja u vrijeme hladovine i u manjim skupinama, o čemu postoje
mnogobrojni hadisi.
Ovo tumačenje smo naveli zbog toga što se u Enesovim
hadisima može osjetiti njegova ocjena namaza Allahovog
Poslanika . Jer će onaj ko čuje ove hadise pomisliti da se u
pojedinim situacijama dovode do kontradiktornosti. Ili će pojedini
1
Bilježi ga Nesai u svom ‘Sunnenu’ 2. dio, str. 167. Ibn Madže u svom ‘Sunnenu’ br.
827. Hadis je sahih po Muslimovim uslovima kao što je naveo autor a njegovi prenosioci
su prenosici potvrđeni kao povjerljivi kod Buharije i Muslima osim Dahaka b. Osmana
od kojeg prenosi Muslim a ne i Buharija.
2
149
ljudi uzeti neke od njih a zapostaviti ostale, nemajući znanja o

onima koje su prihvatili.
Ali ono što se nalazi u Enesovom hadisu prethodno
navedenom u Poslanikovim  riječima:
"Ne otežavajte sami sebi pa da vam i Allah ne oteža. Jer su
ljudi otežavali sebi pa im je i Allah otežao. To su njihovi
ostaci u manastirima i samostanima od monaštva koje su
sami izmislili i koje im nismo propisali."
U hadisu Allahov Poslanik  zabranjuje otežavanje u vjeri
dodavajući nešto iznad naređenog.
Otežavanje ponekada može da bude uzimanjem onoga što
nije vadžib niti mustehab za vadžib ili mustehab u ibadetima. Ili
nekada da smatra ono što nije haram ili mekruh haramom i
mekruhom u dozvoljenim stvarima. To je pojasnio time da su
kršćani sebi otežali i da im je Allah otežao isto to, sve dok ih stanje
nije dovelo do ovoga u čemu su sada od izmišljenog
asketizma(monaštva).
Ovo je ujedno pokazatelj Poslanikove  mržnje prema
onome na čemu su bili kršćani od izmišljenog asketizma. Iako je
veliki broj naših pobožnjaka pao u slične kušnje možda zbog lošeg
shvatanja i opravdanih razloga ili bez lošeg shvatanja i opravdanih
razloga.
Također hadis ukazuje da otežavanje samom sebi na
početku biva razlogom druge vrste otežavanja od strane Allaha,
propisom ili kaderom.
Što se tiče otežavanja putem propisa, poput onoga čega se
bojao Allahov Poslanik  u svom vremenu da se ne doda obaveza
ili da se nešto ne zabrani. Kao što se bojao kada su se ashabi skupili
sa njim na teravih namazu.1 Ili kada su zapitkivali o stvarima koje
1
Buharija u ‘Sahihu’ bilježi hadis br. 2012 od Urve da mu je Aiša prenijela da je
Allahov Poslanik  jedne noći izašao u njenoj tmini te klanjao a ljudi su klanjali poput
njegovog namaza. Zatim su ljudi osvanuli i razgovarali. Onda ih se sakupilo više od njih.
Pa je klanjao a i oni su klanjali. A kada su osvanuli pričali su tako da se u trećoj noći
150
im nisu bile zabranjene.1 Ili da se neko zavjetuje na nešto što

predstavlja pokornost i to sebi učini obaveznim, a u osnovi mu je
pokuđeno da se zavjetuje, kao i kefareti (otkupnine) koje su
obavezne iz određenih razloga.
Što se tiče kadera, toga je mnogo od onoga što smo vidjeli i
čuli o onima koji su se naprezali u određenim stvarima pa su bili
iskušani sa razlozima koji su otežavali stvari po pitanju obaveze i
zabrane. Kao što su mnogi od onih koje pritiska 'vesvesa'
(sumnjičavost u ispravnosti djela) u pogledu čišćenja, jer dodaju
iznad naređenog. Tako da su iskušani stvarima koje su im uistinu
nanijele veliko opterećenje i štetu.
Ovo je značenje na koje je ukazao odgovarajući hadis kada
smo govorili o riječima Uzvišenog:
"I otklanja od njih terete i okove koji su bili na njima." (Sura El-
A'raf, 157)
Što znači da je pokuđeno poistovjećivati se sa njima u

nošenju tereta i okova.
Jer 'tereti' vode u teške obaveze, a 'okovi' su stroge zabrane,
jer je okov u osnovi težina i strogost, što je slučaj sa onim što se
mora.2 A okov sprječava onoga koji je u njemu od slobodnog
kretanja, što je slučaj sa zabranama. Na ovo ukazuju riječi
Uzvišenog:
sakupilo mnogo ljudi u džamiji. Nakon toga Allahov Poslanik izađe i klanja svoj namaz.
A kada je došla treća noć džamija nije mogla primiti klanjače sve dok nije došao Allahov
Poslanik na sabah namaz. Kada je prošao sabah okrenu se ljudima donese šehadet i
reče:“A zatim, vaš položaj mi nije nepoznat, ali sam se bojao da vam se ne propiše pa da
ga ne mognete obavljati. Allahov Poslanik je umro a stanje je ostalo takvo.“
1
Kao što je u riječima Uzvišenog:
"O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se
objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se; ono
ranije Allah vam je već oprostio. A Allah prašta i blag je."
151
"O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah

dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji
pretjeruju. " (Sura El-Maide, 87)
Razlog njegovog objavljivanja je poznat.1
Slično ovome jeste i predaja u oba 'Sahiha' od Enesa b.
Malika  gdje kaže:
“Trojica pobožnjaka su došli kod kuća Poslanikovih  žena,
pa su se raspitivali za Poslanikov  ibadet? A kada su bili
obaviješteni kao da ga omalovažiše. Pa rekoše: “Gdje smo
mi u odnosu na Allahovog Poslanika  a njemu je Allah
oprostio učinjene grijehe i one koje će učiniti?” Jedan od njih
reče: ”Ja ću klanjati svaku noć zauvijek.” Drugi reče: ”Ja ću
postiti čitav život.” Treći reče: ”Ja ću se kloniti žena i nikada
se neću oženiti.” Allahov Poslanik  dođe i reče: “Vi ste ti
koji ste rekli tako i tako? Ali, tako mi Allaha, ja se više od
vas bojim Allaha i bogobojazniji sam, ali postim i iftarim se,
klanjam i spavam, i ženim se sa ženama. A onaj ko ne želi
moj sunnet nije od mene.”
Bilježi ga Buharija, i ovo je njegova verzija.2 Muslim ga
bilježi od Enesa riječima:
“Grupa ashaba Allahovog Poslanika  su upitali
Vjerovjesnikove  žene o njegovim djelima u tajnosti?” Pa
neko od njih reče: “Ja se ne ženim sa ženama.” Drugi reče: “Ja
ne jedem meso.” Treći reče: “Ja ne spavam na postelji.” Pa on
se zahvali Allahu i pohvali ga i reče: “Šta je sa ljudima koji
govore tako i tako? Ja klanjam i spavam, postim i iftarim se,
ženim se sa ženama. A onaj ko ne želi moj sunnet nije od
mene.”3
Mnogo je hadisa koji ukazuju na to da je od sunneta
Allahovog Poslanika  umjerenost u ibadetu i ostavljanju strasti.
1
Pogledaj razlog objavljivanja ovog ajeta u 'Tefsiru' od Taberija i Ibn Kesira te 'Libab
nukul fi esbabi nuzul' od Sujutija.
2
Bilježi ga Buharija br. 5063.
3
152
Što je svakako bolje od kršćanskog asketizma koji podrazumijeva

totalno odricanje od strasti i zastranjivanje u ibadetima posteći i
moleći se.
Ovakvom tumačenju, i zbog ne znanja, su se suprotstavili
neki od pravnika i pobožnjaka.
Slično ovome je hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ala'a b.
Abdu Rahmana od Kasima b. Abdu Rahmana od Ebu Umame da
je čovjek rekao:
"Allahov Poslaniče dozvoli mi 'turizam' (putovanje po
Zemlji). Allahov Poslanik  reče: ”Putovanje mog ummeta je
u džihadu na Allahovom putu."1
Allahov Poslanik  je obavijestio da je turizam njegovog
ummeta u borbi na Allahovom putu.
U drugom hadisu stoji: "Putovanje je post", a putnici su
postači2 i sl. tome. Ovo je pojašnjenje onoga što je Allah naveo u
Kur'anu:
“... poste,...” (Sura Et-Tewbe, 112)
Ili:
“..., koje poste,...” (Sura Et-Tahrim, 5)
1
Bilježi ga Ebu Davuda u 'Sunnenu' br. 2486, Hakim u 'Mustedreku' 2. dio, str. 73.
Sahihom ga je ocjenio Zehebi i složio se sa Hakimom. Pogledaj 'Sahih džami'a sagir' br.
2093.
2
Taberani u 'Kebiru' 9. dio, str. 225 br. 9095 bilježi hadis sa lancem od Abdullaha b.
Abbasa – radijjallahu anhuma – da je rekao:”Putnici su postači.” Hajsemi u 'Medžme'a
zevaid' 7/34 kaže:”U njegovom lancu se nalazi Asim b. Behdele, kojeg su pojedinci
ocjenili povjerljivim a drugi slabim, dok su ostali prenosioci povjerljivi.” Ja kažem da je
Hafiz u 'Takribu' za Ibn Behdela rekao:”Isnotoljubiv ali ima greški, bio je dokaz za
učenje, a njegovi hadisi se navode pored hadisa u obadva 'Sahiha'.” Ahmed, Adželi i Ebu
Zur'a su ga ocjenili povjerljivim. Ibn Muin kaže:”Nema smetnje.” Ovako je rekao i
Nesai. Akili kaže:”U njemu nema smetnje osim što je slabo pamtio.” Hadisi njemu
sličnih ne bivaju manji od deredže hasen hadisa – inša Allah. Hakim ga bilježi kao
merfua predaju od Ebu Hurejre. Albani ga je ocjenio slabim u 'Daif džami'a sagir' br.
3330.
153
Ali što se tiče turizma kao izlaska u prirodu bez određenog

cilja, nije od postupaka ovog ummeta. Zbog toga Imam Ahmed
kaže: “Turizam nema veze sa islamom, niti je od djela
vjerovjesnika i dobrih ljudi. Iako su neki od naše braće posvetili se
zabranjenim putovanjima zbog slabih shvatanja ili zbog neznanja o
zabrani. Jer je to dio izmišljenog monaštva za kojeg Allahov
Poslanik  kaže: ”U islamu nema monaštva.”
Ovdje se ima za namjeru pojasniti ono sa čime je došla ova
vjera monoteizma u suprotstavljanju jevrejima i onome što ih je
pogodilo od okrutnosti njihovih srca u zaboravljanju sjećanja na
Allaha. Kao i ono što je spušteno od upute koja oživljava srca, i
suprotstavljanu kršćanima i onome na čemu su oni od izmišljenog
asketizma. Iako su neki od nas koji se pripisuju vjeri i nauci
pogođeni nekim od ovih stvari, tako da se u njima nalazi sličnost
ovih i onih.
Ili primjer onoga što prenosi Ibn Abbas – radijjallahu
anhuma – pa kaže:
“Rekao je Allahov Poslanik  – rano u jutro na Akabi - :
“Dodaj mi kamenčiće.” Pa sam mu dohvatio sedam
kamenčića poput šljunka. On ih poče otresati u šaci i reče:
“Ovakve bacajte i vi.” Zatim reče: “O ljudi, čuvajte se
zastranivanja u vjeri. One koji su bili prije vas je uništilo
zastranjivanje u vjeri.”
Bilježe ga Ahmed, Nesai i Ibn Madže1 u hadisu od Aufa b.
Ebu Džemile od Zijada b. Hussajjina od Ebu Alije od njega. Lanac
mu je vjerodostojan po Muslimovim uslovima.
Kaže: "Čuvajte se zastranjivanja u vjeri." je opća naredba
koja se odnosi na sve vrste zastranjivanja u vjerovanju i djelima.
Zastranjivanje je prelazak granice kao da pretjera u hvaljenu
nečega, ili u kuđenu preko potrebe koju zaslužuje, i sl. tome.
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' str. 215, Nesai u 'Sunnenu' 5. dio, str. 268. Ibn Madže u
'Sunnenu' br. 3029. hadis je sahih kao što je rekao autor rahimehullah.
154
Krćani su najviše zastranili u pogledu vjerovanja i djela u

odnosu na sve druge skupine. Njima je Allah zabranio
zastranjivanje u Kur'anu pa kaže:
"O sljedbenici Knjige ne zastranjujte u svojoj vjeri." (Sura En-Nisa,
171)
Razlog navođenja opšteg pojma jeste gađanje džemreta, jer

ulazi u ovu zabranu. Zastranivanje u pogledu toga jeste gađanje
velikim kamenjem i sl. tome, temeljeći propis jer je on insistirao na
uzimanju malih kamenčića, zatim je pojasnio da: "Su oni koji su
bili prije nas unišeni zbog zastranjivanja u vjeri." Kao što vidiš
slučaj kršćana.
To znači da opšte udaljavanje od njihovih postupaka jeste
šansa više da čovjek ne padne u ono radi čega su bili uništeni, a za
onoga ko se sa njima poistovjeti u pojedinim stvarima, postoji
bojazan da ne propadne.
Od toga je i upozerenje Poslanika  da se ne
poistovjećujemo sa onima koji su bili prije nas zbog toga što su
pravili razliku u izvršavanju kazni nad slabima i uglednima. Pa je
naredio da se ljudi izjednače u tome. Iako neki mislioci i političari
misle da opraštanje vladarima jeste najblaža stvar u politici.
U oba 'Sahiha' se prenosi od Aiše – u pogledu Mahzumije
koja je ukrala pa se za nju zauzimao Usame kod Poslanika  na što
je rekao:
“Usame, zar se zauzimaš za kaznu od Allahovih kazni?
Sinovi Israilovi su propali, jer ako bi kod njih jedan uglednik
ukrao oni bi ga ostavili. A ako bi ukrao neugledan i slab oni
bi nad njim izvršili kaznu. Tako mi Onoga u Čijoj je Ruci
moja duša, da je Fatima kći Muhammedova ukrala ja bih joj
odsjekao ruku.”1
Pleme Benu Mahzum je bilo jedno od najuglednijih plemena
među Kurejšijama, pa im je teško palo da se odsiječe ruka žene od
njih. Allahov Poslanik s.a.w.s. je pojasnio da je razlog propasti
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 3475, 'Feth'. Muslim u svom 'Sahihu' br. 1688.
155
sinova Israilovih bio u tome što su uglednike opraštali kazni.

Zatim je rekao da kada bi njegova kći Fatima – koja je najuglednija
žena – ukrala, od čega ju je Allah sačuvao, on bi odsjekao njenu
ruku. Kako bi dao na znanje da obaveza primjene pravde i opšteg
odnosa kazni ne izdvaja Poslanikovu s.a.w.s. kćerku , a kamoli i
neku drugu mimo nje.
Ovo odgovara onome što je zabilježeno u 'Sahihima' od
Abdullaha b. Mureta od Bera'a b. Aziba kada kaže:
“Pored Vjerovjesnika  je proveden jevrej nagaren po licu i
izbičevan, pa ih je pozvao i rekao: “Jel ovako u svojoj Knjizi
nalazite kaznu za bludnika?” Rekoše: “Da.” Onda on pozva
jednog čovjeka od njihovih učenjaka i reče mu: “Pozivam te
Allahom Koji je objavio Tevrat Musau; zar ovako nalazite
kaznu za bludnika u vašoj Knjizi?” Kaže: “Ne, ali da me nisi
ovako prozvao ja ti ne bih rekao. Mi znamo da ga treba
kamenovati, ali se uveliko pojavio među našim uglednicima,
pa ko bi uhvatili uglednika pustili bi ga. A ako bi uhvatili
slabijeg i neuglednog izvršili bi kaznu nad njim. Pa smo
rekli: “Dođite da se dogovorimo oko nečega što ćemo izvršiti
nad uglednim i neuglednim. Pa smo bičevanje i ocrnjivanje
lica odredili umjesto kamenovanja.” Poslanik reče: “Allahu
ja sam prvi koji je oživio Tvoju vjeru kada su je usmrtili, pa
naredi da ga kamenuju. Allah na to objavi:
“O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje
ispoljavaju oni koji ustima svojim govore "Vjerujemo!" a srcem
ne vjeruju, i jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe
riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s
mjesta njihovih izvrću i govore: “Ako vam se ovako presudi,
onda pristanite na to!” (Sura El-Maide, 41)
Kaže: “Idite Muhammedu, pa kao vam naredi da nagaravite

lice i da ga bičujete učinite to, a ako vam donese fetvu za nešto
čuvajte se.” Pa je Allah objavio:
“A oni što ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su
pravi nevjernici.” (Sura El-Maide, 44)
156
“A oni što ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su

pravi nepravednici.” (Sura El-Maide, 45)
A oni što ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi
griješnici.” (Sura El-Maide, 47)
Ovi ajeti se odnose na sve kafire.
Također Muslim u 'Sahihu' bilježi hadis od Džunduba b.
Abdullaha Bedželija pa kaže:
“Čuo sam Allahovog Poslanika  pet dana prije nego što će
umrijeti da kaže: “Ja se pred Allahom odričem da sam nekog
od vas uzeo za prisnog prijatelja (halila). Allah je mene uzeo
za Svog prijatelja, kao što je uzeo Ibrahima za prijatelja. Da
sam ikoga od mog ummeta uzeo za prijatelja uzeo bih Ebu
Bekra. Zar nisu oni koji su bili prije vas uzimali kabure
svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi mjestima za molitvu.
Zato nemojte od kaburova praviti džamije, ja vam to
zabranjujem.”1 2
Allahov Poslanik  je opisao one koji su bili prije nas kako
su od kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi pravili mjesta za
molitvu. Ovaj opis je prešao zatim u imperativ uz upotrebu harfa
«fa» da se ne uzimaju kaburovi za džamije. I kaže ravija: “Zaista
nam je Poslanik  zabranio to.” U ovome je dokaz da djelo onih prije
nas može biti razlogom očite zabrane ili obavezne zabrane.
To znači da sama pojava njihovih djela automatski daje
signal da su ista nama zabranjena ili da su ona razlog ('ille) same
zabrane. Bez obzira o kojem se od ova dva slučaja radi ukratko
treba znati da je suprotstavljanje njima šerijatski naređena stvar.
Ili da se zabrana može uzeti zbog toga što je Allahov
Poslanik  prokleo jevreje i kršćane.
U oba 'Sahiha' od Ebu Hurejre  se prenosi da je Allahov
Poslanik  rekao :
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 6819 i 6841, 'Feth'. Muslim ga bilježi u svom 'Sahihu'
br. 1700, i verzija je od njega.
157
”Allah ubio jevreje i kršćane1 jer su od kaburova svojih

vjerovjesnika napravili mjesta za molitvu.”2
U Muslimovoj verziji:
“Allah je prokleo jevreje i kršćane jer su kaburove svojih
vjerovjesnika učinili mjestima za molitvu.”3
U oba 'Sahiha' se od Aiše i Ibn Abbasa prenosi da su rekli:
“Kada se na Poslanika  spustila smrtna bolest uzeo je
mokru krpicu koju je stavljao na lice. A kada bi, u tom
stanju, došao sebi skinuo bi je sa lica pa bi rekao, a on je u
tom stanju: “Neka je Allahovo prokletstvo na jevreje i
kršćane, uzeli su kaburove svojih vjerovjesnika mjestima za
molitvu. Upozoravajući od onoga što su učinili.”4
U oba 'Sahiha', također, se od Aiše  prenosi da su Umu
Seleme i Umu Habiba spomenule Allahovom Poslaniku  crkvu
koju su vidjele u Abesiniji, po imenu 'Marija', pa su navele neke
njene ljepote i slike u njoj. Na što Allahov Poslanik  reče:
“To su ljudi ako bi neki dobri rob među njima umro ili dobar
čovjek, nad njegovim kaburom bi sagradili mjesto za
molitvu, a unutar bi naslikali te slike. Oni su najgora
stvorenja kod Allaha – azze ve džell.”5
Od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – se prenosi da je
rekao:
“Allahov Poslanik  je prokleo one(žene) koje posjećuju
kaburove i one koji nad njima prave mjesta za molitvu i pale
svjetiljke.”
1
Riječ 'kršćane' nisam našao u obadva 'Sahiha' ali je ova riječ potvrđena u drugim
predajama koje će neke od njih navesti autor.
2
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 437, 'Feth', Muslim u svom 'Sahihu' br. 530.
3
Bilježi ga Muslim u 'Sahihu' br. 530.
4
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 435 i 436. Muslim u svom 'Sahihu' br. 531.
5
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 427, 434, 1341 i 3878, 'Feth'. Muslim u svom 'Sahihu'
br. 528.
158
Bilježe ga autori četiri 'Sunnena'.1 Tirmizi kaže: ”Hadis je

hasen i sahih.” A u nekim kopijama je navedeno od njega samo
'sahih'.2
1
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 320, Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 3236,
Nesai u svom 'Sunnenu' 2. dio, str. 94. ali ga nije zabilježio Ibn Madže kao što je
spomenuo autor. Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 229, 287 i 324. Taberani u
'Kebiru' 12. dio, str. 148 br. 12725. Ibn Ebu Šejbe u 'Musanifu' 3. dio str. 344. Bejheki u
'Sunneni kubra' 4. dio, str. 78. Hakim u 'Mustedreku' 1. dio, str. 374 od Muhammeda b.
Džahade od Ebu Saliha. Hakim kaže:”Ebu Salih Bazan, nisu ga njih dvojica uzimali kao
dokaz.”Sa njime se složio i Zehebi. Munziri ga navodi u 'Tergibu' 4. dio, str. 181, zatim
kaže:”Ovaj Ebu Salih Bazam ili kao što ga neki nazivaju Bazan, mekelija, bio je štićenik
Umu Hani' i prijatelj od Kelbija. Kažu da nije čuo od Ibn Abbasa, a o njemu su govorili
Buharija, Nesai i drugi.”
Kažem da je Bazam slab po sebi oko čega postoji i razilaženje kao što je uzeo za
mišljenje Ahmed Šakir u komentaru Tirmizije 2. dio, str. 137, tvrdeći da je to zbog
govora analitičara o njegovom velikom tefsiru koji se prenosi od njega. Ali greška se
prenosi na njegovog učenika Muhammeda b. Saiba Kelbija koristeći dokaze riječi Ibn
Me’ina: “Nema u njemu smetnje, ali ako od njega prenosi Kelbi onda se ne prihvata.”
Kaže: “Ovaj hadis je slab radi Kelbija ne radi Ebu Saliha.”
Kažem da je njegov govor potreban provjere jer su analatičari spomenuli njega kao
razlog neprihvatljivosti što je očito iz njihovih tvrdnji. Ahmed kaže:”Ibn Mehdi je
ostavljao hadise od Ebu Saliha.”
Ebu Hatim kaže:”Njegovi hadisi se pišu ali se ne uzimaju kao dokazi.” Nesai je
rekao:”Nije povjerljiv.” Hakim kaže:”Nije jak kod njih.” Dok ga je Uzdi u 'Tehzibu
tehzib' proglasio lažovom. Hafiz u 'Takribu' kaže:”Slab i prenosi hadise indirektnim
putem.” Ovaj lanac je slab a tako ga je ocjenio i Albani u 'Silsile ehadis daife' br. 225.
Ali pojedini dijelovi hadisa su ojačani drugim predajama a neki se nalaze u oba 'Sahiha'.
Tako da njegove riječi: “Allahov Poslanik  je prokleo one koje posjećuju kaburove.” Je
potvrđeno riječima:”Prokleo je one koje obilaze kaburove.” Bilježi ga Tirmizi u
'Sunnenu' kao i Ibn Madže u svom 'Sunnenu'. Također ga bilježi Ahmed u 'Musnedu' od
Ebu Hurejre . Tirmizi kaže:”Hadis je hasen sahih.” I on je takav kako je rekao.
Riječi:”...uzimajući ih mjestima za molitve.” Što je preneseno od Poslanika  u
mutevatir predajama u 'Sahihima' i drugim zbirkama sa približnim terminima.
Što se tiče rijči:”Svjetiljke.” Albani u 'Daife' 1. dio, str. 260 kaže:”Što se tiče
proklinjanja onih koji pale svjetiljke, nismo ih našli u predajama koje bi ga potvrdile.
Ovo je slabi dio hadisa. Iako su naša braća selefije koristili ga kao dokaz, ali im ja
savjetujem da ga ne koriste i ne pripisuju Poslaniku  zbog njegove nevjerodostojnosti.
A da zabranu paljenja svjetiljki nad kaburovima dokazuju općim pojmovima šerijata kao
što kaže Allahov Poslanik : ”Svaka novotarija je zabluda a svaka zabluda vodi u
Vatru.” Također Poslanikova zabrana uništavanja imetka i zabrana poistovjećivana sa
nevjernicima i sl. tome. “
159
Ovo je opomena od njega i proklinjanje onih koji se

poistovjećuju sa sljedbenicima Knjige zbog izgradnje džamija nad
kaburovima dobrih ljudi, što je direktno u zabrani poistovjećivanja
u ovakvom činu. Također se može uzeti kao dokaz o zabrani
poistovjećivanja svih vrsta njihovih djela. Jer nije moguće biti
siguran da u ostalim njihovim djelima ne postoji ova vrsta zabrane.
Zatim, postalo je poznato da je velik broj onih koji su
dovedeni u kušnju zbog izgradnje džamija nad kaburovima i
uzimanja kaburova za mjesta molitvi bez izgradnje nad njima. Ali
svaki postupak je zabranjen i proklet je onaj ko to čini što se može
zaključiti iz sunneta. Ovo nije mjesto gdje bi smo naveli sve hadise
i izreke po ovom pitanju, jer je cilj spomenuti cjelokupno pravilo.
Zato što je zabranu takvih postupaka naveo veliki broj učenjaka
skupina od prijatelja Malika, Šafije, Ahmeda i drugih. Zbog toga su
selefi od ashaba i predaka izričito ukazivali na zabranu onoga što
vodi u ovakva djela. Postoje predaje koje ne dolikuju da budu
ovdje spomenute kao što Ebu J’ala Mevseli prenosi sa svojim
lancem prenosilaca pa kaže: “Govorio nam je Ebu Bekr b. Ebu
Šejbe govorio nam je Zejd b. Habab govorio nam je Džafer b.
Ibrahim – od djece Zu Dženahejn – govorio nam je Alija b. Omer
od oca od Alije b. Hasana: “Da je vidio čovjeka koji je dolazio kod
jednog otvora na sobi gdje je bio kabur Allahovog Poslanika 
kroz koji je ulazio i učio dove a on mu je to zabranio. Pa rekao:
“Hoćete li da vam kažem hadis koji sam čuo od mog oca a on od
mog djeda od Allahovog Poslanika  ? Rekao je:
“Nemojte moj kabur uzimati za mjesto koje se obilazi u
određeno vrijeme, niti od svojih kuća da pravite kaburove,
vaš selam dopire do mene gdje god da ste.”1
1
Bilježi ga Ebu Jeala u svom 'Musnedu' br. 469. Hajsemi u 'Medžeme'a' 4. dio, str. 7,
kaže:”Prenosi ga Ebu Jeala a u njegovom lancu se nalazi Džafer b. Ibrahim kojeg je
naveo Ebu Hatim ali mu nije naveo ništa od negativnih stvari u bigrafiji, dok su ostali
prenosioci povjerljivi.” Bilježi ga Ismail b. Ishak Džehdemi u knjizi 'Koristi donošnja
salavata na Poslanika.” Str. 33-34.
Hadis je sahih sa svim svojim lancima i hadisima koji ga jačaju. Od njih je i dolazeći
hadis, a njegv tekst jačaju mnogi hadisi od kojih ćemo navesti samo neke. Od Ebu
160
Bilježi ga Muhammed b. Abdul Vahid Makdisi Hafiz u

svom 'Mustahredžu'.
Seid b. Mensur u svom 'Sunnenu' bilježi da mu je rekao
Abdul Aziz b. Muhammed da ga je obavijestio Suhejl b. Ebu Suhejl
pa kaže: “Vidio me Alija b. Hasan b. Alija b. Ebu Talib kod kabura
pa me pozva. A već je bio u Fatiminoj kući večerajući. Kaže:
"Hajde večeraj." Rekoh: 'Ne bih.' Kaže: “Što sam te vidio kod
kabura?” Rekoh: 'Poselamio sam Vjerovjesnika ' Pa reče:
“Ako uđeš u džamiju poselami”, zatim reče: “Allahov
Poslanik  je rekao: “Nemojte moj kabur uzimati mjestom
za obilazak u određeno vrijeme. Nemojte od vaših kuća
praviti kaburove. Allah je prokleo jevreje jer su kaburove
svojih vjerovjesnika uzimali mjestima za molitvu. Donosite
salavat na mene, jer će vaš salavat doprijeti do mene gdje
god da ste.” Ti i onaj koji je u Andalosu ste isti."1
Zbog toga su imami naglasili – Ahmed i drugi prijatelji od
Malika i drugi – da ako poselami Vjerovjesnika s.a.w.s., i kaže ono
što pristaje da kaže, pa ako bude htio da dovi onda će se okrenuti
prema kibli a soba (u kojoj je ukopan Poslanik ) će mu biti sa
lijeve strane.
Hurejre  se prenosi da je rekao:”Rekao je Allahov Poslanik : ”Nemojte svoje kuće

činiti kaburovima, i nemojte moj kabur činiti mjestom koje se obilazi u određeno
vrijeme. Donosite salavat na mene jer vaš salavat dopre do mene gde god da ste.”
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 2. dio, str. 367 i Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 2042, a
hadis je sahih.
1
Bilježi ga Imam Ismail b. Ishak u “Vrijednosti doošenja salavata na Vjerovjesnika” str.
39, a hadis je sahih pa pogledaj onaj prije njega.
161
POGLAVLJE
SPOMINJANJE KORISTI IZ POSLANIKOVOG 

VELIKOG GOVORA NA DAN AREFATA
Muslim u svom 'Sahihu' prenosi od Džafera b. Muhameda

b. Alija b. Husejna od njegovog oca od Džabira u hadisu o
oprosnom hadžu pa kaže: “Kada je sunce prešlo polovinu neba – tj.
na dan Arefata – naredio je Kasvi (svojoj devi) pa je krenula sa
njim. Kada je došao u podnožje doline, obratio se ljudima, i rekao:
"Vaša krv i vaši imeci su vam sveti kao svetost ovog vašeg
dana, u ovom vašem mjesecu, u ovoj vašoj zemlji. Sve ono
što je iz džahilijeta (predislamkog paganskog doba), je
stavljeno pod moje dvije noge. Tražene krvarine iz
džahilijeta su dokinute. Prva krv od naše krvi koju dokidam
jeste krv Ibn Rabiè b. Harisa, dok je tražio dojilju u Benu
Sàdu, pa su ga pripadnici plemena Huzejl ubili. Kamata iz
džahilijeta je dokinuta, a prva kamata od naših kamata koju
dokidam jeste kamata Abbasa b. Abdul Mutaliba, ona je u
cjelosti dokinuta. Bojte se Allaha u pogledu vaših žena, vi ste
ih preuzeli sa Allahovim povjerenjem. Njihovi spolni organi
su vam postali dozvoljeni sa Allahovom riječju. Vi nad
njima imate pravo da nikome ne dopuste, od onih koje ne
volite, da se spuste u vaše postelje. A ako to učine onda ih
udarite tako što nećete ostaviti traga. One imaju nad vama
pravo da ih izdržavate i odjevate na lijep način(shodno
mogućnostima). Ostavio sam vam ono, ako ga se budete
držali, nikada nećete u zabludu otići, Allahovu Knjigu. Bit
ćete upitani za mene, pa šta ćete reći?” Rekoše: “Mi
svjedočimo da si dostavio, isporučio i savjetovao.” On reče,
podižući svoj kažiprst prema nebu mašući prema ljudima - :
“Allahu posvjedoči – tri puta – a zatim naredi da se prouči
ezan i ikamet pa je klanjao podne, te se proučio ikamet pa je
klanjao ikindiju. A između njih nije ništa klanjao. Nakon
toga se popeo na devu sve dok nije došao do mjesta stajanja

na Arefatu.”
Pa je naveo hadis u potpunosti.”1
“Sve ono što je iz džahilijeta (predislamkog paganskog doba)
je stavljeno pod moje dvije noge.”
U to ulazi sve ono što su primjenjivali od ibadeta i običaja.
Kao što je pozivanje na pojedince, kao što su govorili: “O, tom i
tom.” Ili kao što su njihovi praznici i i druge srvari koje su činili.
Zatim je posebnu pažnju skrenuo na krv i imetke, koji su bili
dozvoljivani na oduzimanje zbog paganskih ubjeđenja. Kao i
kamata koja je bila u srži njihovih poslovanja. Zatim je spomenuo
ubijenog u džahilijetu prije nego je njegov ubica primio islam, ili
prije primanja islama ubijenog. To je naveo kao posebne stvari
nakon opštih pravila ili zbog toga što se dokidaju određene stvari
koje su smatrali pravima. Ali ne kao opšti običaji kojih su se
pridržavali a ne ulazi u prvi pojam. Kao što ne ulaze dugovi koji su
potvrđeni pravilnom prodajom ili dugom i sl.
U ovaj termin ne ulazi ni ono na čemu su bili u džahilijetu a
što je Allah odobrio u islamu od obreda2, otkupnine ubijenog sa
stotinu deva, ili radi kasame3, i slično tome. Jer stvari džahilijeta se
mogu shvatiti iz samog pojma ono na čemu su bili ali što islam nije
potvrdio. Tako da u to ulazi ono na čemu su bili iako se baš to nije
u islamu zabranilo.
Isto tako Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže prenose hadis od
Ajjaša b. Abbasa od Ebu Hussajjina Misrija – misli na Hajsema b.
Šefija – pa kaže:
“Izašao sam sa prijateljem po imenu Ebu Amir iz Meafira da
klanjamo u Ilijai. Kod njih je bio čovjek koji je pričao priče iz Ezda
1
163
po imenu Ebu Rejhane od ashaba. Ebu Hussajjin kaže: “Moj me

prijatelj prestigao pri ulasku u džamiju a ja sam mu slijedio, pa
sam sjeo pored njega. On me upita: “Da li si zapamtio priče Ebu
Rejhane?” Rekoh: “Ne.” Kaže: “Čuo sam ga kako kaže:
“Allahov Poslanik  je zabranio deset stvari: oštrenje zuba,
tetoviranje, čupanje obrva, da čovjek leži sa čovjekom pod jednim
pokrivačem, da žena leži sa ženom pod jednim pokrivačem, da čovjek
stavi na dnu svoje odjeće svilu kao što to čine nearapi, ili da stavi na
svoja ramena svilu kao što to čine nearapi, otimanje, jahanje na
tigrovima, stavljanje prstena osim onome ko je na vlasti.”1
U drugoj predaji od Ebu Rejhane se prenosi da je rekao:
“Doprlo je do mene da je Allahov Poslanik ...”
Ovaj hadis je zapamćen iz hadisa od Ajjaša b. Abbasa koje
od njega prenosi Mufadil b. Fadale i Hajve b. Šurejh Misri i Jahja b.
Ejub, a svaki od njih je bio povjerljiv. Ajjaš b. Abbasove hadise
bilježi Muslim. Jahja b. Mein kaže: “Povjerljiv.” Ebu Hatim kaže:
“Dobar.” A što se tiče Ebu Hussajjina – Hajsema b. Šefija –
Darekutni kaže: “Šefi sa 'e' poslije 'š' i 'f', bez tešdida, iako većina
muhadisa govore Šufi što je pogrešno, i Ebu Amir Hadžri Ezdi su
bili šejhovi od kojih su prenijeli mnogi hadise, kao i to da su bili od
starijih šejhova.
Ovaj hadis se velikom broju pravnika učinio
problematičnim zbog toga što se svila dozvoljava velikim brojem
predaja. Ali se njegova zabrana uzima u osnovi. A što ju je
Poslanik  zabranio da se postavi na donjem dijelu odjeće, ili na
ramenima kao što to čine nearapi. Tako da od svile bude
zabranjena jedna vrsta tj. ono što predstavlja pojam kojim su se
isticali nearapi. Što znači da je zbog toga zabranjena a ne zbog
njene biti kao svile. Jer da se radi o zabrani svile onda bi zabrana
1
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 4049, Nesai u svom 'Sunnenu' 8. dio, str. 143 i
144, Ahmed u 'Musnedu' 4. dio, str 134. sa ovim lancem a u njemu se nalazi Ebu Amir
po imenu Abdullah b. Džabir Meafiri Hadžri za kojeg Hafiz u 'Takribu' kaže:
“Prihvatiljiv.” Tj. ako ga jačaju druge predaje jer u protivnom ima nejake hadise pored
toga što nije pronađen niko ko bi ga ojačao, tako da je hadis slabog lanca.
164
bila opšteg značenja čime bi obuhvatila cijelu odjeću a ne bi

precizirao samo ova dva dijela. Zbog toga je u hadisu rekao: “...
kao što to čine nearapi.” Ali osnova u svojstvima jeste da se ogradi
ono što se opisuje a ne da se pojašnjava.
Na osnovu ovoga moguće je navesti hadis kojeg bilježi Ebu
Davud sa vjerodostojnim lancem od Seida b. Ebu Urube od Katade
od Hasana od Imrana b. Hussajjina da je Allahov Poslanik 
rekao:
“Ja ne jašem lavove, niti oblačim odjeću namirisanu
muasferom1, niti oblačim košulju čiji su rukavi našiveni
svilom.” Pa je Ebu Hasan pogledao u rukav svoje košulje.
Kaže: “Rekao je: “Muškarac uzima ukras koji lijepo miriše a
nema boje, dok se žene ukrašavaju sa bojom koja nema mirisa.”
Seid kaže: “ Vidim da je rekao: “Da su mislili na ukrašavanje žene
kada izlazi, ali ako se uljepšava za svog muža onda će se ukrasiti
sa čim god hoće.”2 Ili da se ovaj hadis odnosi samo na pokuđenost.
Isto je moguće reći i za prvi hadis, ali o tome postoji razilaženje.
Također u oba 'Sahiha' se prenosi od Rafia b. Hudejdža da je
rekao:
“Rekao sam: “Allahov Poslaniče, mi ćemo se sutra susresti
sa neprijateljem, a nemamo sa sobom oštrice. Hoćemo li
klati sa vlatima konopaca?” On reče: “Sve što prolije krv, i
spomene se Allahovo ime jedi. Ali ne zubom ili noktom. O
tome ću vam reći da je zub svaka vrsta kosti a nokat je
oštrica kojom kolju stanovnici Abesinije.”3
Allahov Poslanik  je zabranio da se kolje sa noktom,
pojašnjavajući da je to oštrica koju koriste abesinci, kao što je
pojasnio zub da je to kost.
1
Vrsta mirisa.
2
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 4048. Albani ga je ocjenio vjerodostojnim u
'Miškatu' br. 4354.
3
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 2507, 'Feth', Muslim u svom 'Sahihu' br. 1968.
165
Pravnici su se razišli po ovom pitanju, sljedbenici mišljenja

(ashabu r’ej)1 tvrde da razlog zabrane leži u tome što klanje zubom
ili noktom liči na davljenje ili pak postoji sumnja da se radi o
davljenju, a udavljena životinja je haram. Ovome su dodali da ova
vrsta klanja zubima i noktima biva izdvojena, jer klanje sa oštrim
predmetima ne može ličiti na davljenje.
Druga skupina, džumhur ili većina učenjaka, su to u
potpunosti zabranili, jer je Allahov Poslanik  izdvojio zub i nokat
od svega onoga čime se pušta krv, iz čega se vidi da se radi o
oštrim stvarima kojima nije dozvoljeno klati. A da se radilo o
predmetima kojima se davi ne bi ga na ovom mjestu izdvajao.
Sumnja u ovom slučaju biva postavljena na mjesto činjenice ako se
radi o skrivenoj ili neodređenoj mudrosti, ali ako je mudrost očita i
određena onda ne.
Također ovo mišljenje su suprotstavlja Poslanikovom 
obrazloženju koje je navedeno u hadisu.
Zatim oni su se razišli po pitanju da li je zabranjeno klati sa
svim vrstama kostiju postupajući po opštem razlogu? O tome
postoje dva mišljenja u Ahmedovom mezhebu i kod drugih.
Ali na osnovu tri mišljenja Poslonikove riječi: “... a nokat je
oštrica kojom kolju stanovnici Abesinije.” Nakon što kaže: “O
tome ću vam reći.” Ukazuje da ovaj opis – tj. da se radi o oštrici
abesinaca – ima uticaja u samom značenju zabrane, tako da može
biti razlogom ili dokazom razloga. Ili svojstvom od svojstava
razloga ili njegovim dokazom. Nokti su specifična stvar za
abesince zbog dužine.2 Po tome bivaju spominjani mimo svih
naroda, tako da je moguće da zabrana postoji radi poistovjećivanja
sa njima u onome što je karakteristično za njih.
Što se tiče kostiju, razlog zabrane njihove upotrebe može biti
isti kao što je slučaj u čišćenju od nužde, da ne bi bila uprljana radi
džina, jer je krv nečist.
1
Tj. sljedbenici hanefijske pravne škole.
166
Ovdje se nema za cilj govoriti o meseli1 o noj se može

posebno govoriti a ovo nije mjesto za to.
Također u oba 'Sahiha' se prenosi od Zuherija od Seida b.
Musejjiba da je rekao: “Behira je bila deva čije je vime bilo
zabranjeno radi idola tako da je niko od ljudi nije smio musti. Saiba
je bila određena za božanstva, a na nju se nije smjelo ništa tovariti.
I kaže: “Rekao je Ebu Hurejre  : “Allahov Poslanik  je rekao:
“Vidio sam Amra b. Luhajja Huzaija koji nosi svoja crijeva
u Vatri on je prvi koji je pustio saibu.”2
Muslim bilježi hadis od Suhejla b. Ebu Saliha od njegovog
oca od Ebu Hurejre  da je rekao: “Allahov Poslanik  je rekao:
“Vidio sam Amra b. Luhajja b. Kuma'u b. Hindefa, brata
Benu Ke'aba kako za sobom vuče svoja crijeva u Vatri.”3
Kod Buharije se bilježi od Ebu Saliha hadis od Ebu Hurejre
 da je Allahov Poslanik  rekao:
“Amr b. Luhajj b. Kum'a b. Hindef b. Huza'a.”4
Ovo je opšte poznato da je Amr b. Luhajj bio prvi koji je
postavi kipove oko bejtullaha. Priča se da ih je donio iz Balka iz
Šama, poistovjećujući se sa stanovnicima Balkae. On je bio prvi koji
je pustio saibu, vesilu5, zabranio hamija,6 pa je Allahov Poslanik 
obavijestio o njemu kako vuče za sobom svoja crijeva u vatri. Od
tog imena je uzeta riječ ′vlâsi konopca′ jer liče na crijeva.
Poznato je da su arapi prije njega bili u Ibrahimovoj vjeri, na
šerijatu monoteizma i tevhida, blage vjere njihovog oca Ibrahima
pa su se poistovjetili sa Amrom b. Luhajjom. Tada je predstavljao
uglednika među stanovnicima Mekke. Zato što je pleme Huza'a
1
Pitanje ili vjerska tema.
2
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 3521, 'Feth', i Muslim u svom 'Sahihu' br. 2856.
3
Bilježi ga Muslim u 'Sahihu' br 2856.
4
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 3520.
5
Vrsta deva koje su oni određivali za svoje muškarce ali ne i za žene.
6
Mužjak deve.
167
imalo namjesništvo nad Kabom prije Kurejšija. Dok su se ostali

arapi poistovjećivali sa mekelijama jer se bejtullah nalazio u Mekki
i zbog toga što su svi tamo išli na hodočašće. I nisu prestajali da je
veličaju još od vremena Ibrahima. Amr se poistovjetio sa onima
koje je vidio u Šamu, pa je svojim razumom prihvatio ono što mu
se činilo lijepim i na čemu su bili oni. Kao što je smatao da u
zabranjivanju behire, saibe, vesile i hamija jeste veličanje Allaha i
Njegove vjere. A to što je učinio je bila osnova širka kod arapa
sljedbenika Ibrahimove vjere, kao i osnova zabrane dozvoljenih
stvari. To je učinio baš zbog toga što se poistovjetio sa nekim
ljudima na Zemlji. Stvar nije stala sa razvojem i napretkom sve dok
širk nije zahvatio najbolji predio na Allahovoj Zemlji. Njegova
monoteistička vjera je bila izmijenjena sve dok nije poslao Svog
Poslanika Muhammeda  pa je oživio Ibrahimovu vjeru, podigao
riječ tevhida i dozvolio ono što su ovi zabranjivali.
U suri El- En'am Allah kaže:
"Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke"
Sve do riječi:
"Oni koji iz lakoumnosti i neznajući šta rade djecu svoju ubijaju i
koji ono čime ih je Allah obdario zabranjenim smatraju." (Sura
El-En'am, 136 – 165 pa do kraja sure)
Kazivanje o njima je primjer i pouka zbog čega Allah kaže:

"Mnogobošci će govoriti:'Da je Allah htio, mi ne bismo druge
Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta
zabranjenim učinili.'" (Sura El-En'am, 148)
Poznato je da je polazište ove zabrane bilo zbog ostavljanja
vjerski dozvoljenih stvari. Dok je osnova ove pobožnosti bila u
poistovjećivanju sa kafirima, iako pobožanjaci nisu imali za
namjeru da se poistovjećuju sa njima.
Ovim ti biva jasno da utajivanje i zapostavlanje Allahove
vjere i zakona, te očitovanje kufra i grijeha jeste osnova
poistovjećivanja sa nevjernicima. Kao što je osnova svakog dobra
čuvanje suneta vjerovjesnika i njihovih zakona. Zbog toga je velika
stvar pojava novotarija u vjeri makar u tome ne bilo
168
poistovjećivanja sa kafirima, pa šta onda reći ako se ove dvije

stvari nađu zajedno? Zbog toga je došlo u hadisu:
“Neće ni jedan narod uvesti novotariju a da u istoj mjeri ne
izbace jedan sunnet ”1
Također Ebu Davud bilježi u svom 'Sunnenu' i drugi u
hadisu od Hušejma da ga je obavijestio Ebu Bišr od Ebu Umejra b.
Enesa od njegove tetke od Ensarija da je rekao:
“Allahov Poslanik  se zabrinuo za namaz, tj. kako će
sakupiti ljude radi njega? Bi predloženo da postavi zastavu
u njegovo (namasko) vrijeme, pa kada je vide jedni će druge
obavijestiti, ali mu se to nije svidjelo. Kaže: “Pa su mu
spomenuli rog, poput trube jevreja, ali mu se to nije svidjelo.
I reče: “To je stvar jevreja.” Kaže: “Zatim mu je spomenuto
zvono, pa je rekao: “To je stvar kršćana.” Zatim je Abdullah
b Zejd b. Abd Rabihi otišao, zabrinut brigom Allahovog
Poslanika . Pa mu se u snu pokazao ezan. Kaže: “Poranio
je kod Allahovog Poslanika  i obavijestio ga o tome,
rekavši mu: “Allahov Poslaniče bio sam u snu između sna i
jave pa mi je došao gost i pokazao mi ezan.” Kaže: “Omer b.
Hattab ga je vidio, također, u snu ali ga je skrivao dvadeset
dana.” Kaže: “Zatim je o tome obavijestio Vjerovjesnika  a
on mu reče: “ Šta te je spriječilo da nas o tome obavijestiš?”
Kaže: “Preduhtrio me je Abdullah b. Zejd. Pa me je bilo stid.”
Na to Allahov Poslanik  reče: “Bilale, ustani i pogledaj šta
ti naređuje Abdullah b. Zejd pa to učini.” Kaže: “Pa je Bilal
proučio ezan.” Ebu Bišr kaže: “Pa mi je Ebu Umejr govorio
da su ensarije tvrdili da tog dana Abdullah b. Zejd nije bio
bolestan da bi ga Allahov Poslanik  postavio za
muezina.”2,3
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 4. dio, str. 105 od Gadifa b. Harisa. Albani ga je ocjenio
slabim u 'Daif džami'a sagir' br. 4983.
2
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 498, hadis je sahih.
169
Seid b. Mensur u svom 'Sunnenu' bilježi da mu je rekao Ebu

Avane od Mugire od Amira Š'abija da se Allahov Poslanik 
veoma zabrinuo za namaz, do te mjere da se to primijetilo na
njemu. A od onoga što ga je brinulo oko namaza jeste da mu je bilo
spomenuto zvono pa je rekao:
“To je od postupaka kršćana.” Pa je htio da pošalje čovjeka koji
će po ulicama pozivati ljude na namaz. Nakon čega reče: “Mrsko
mi je da se ljudi prezaposle od namaza pozivanjem drugih u
namaz.” Pa je spomenuo san Abdullaha b. Zejda.”1
Ovo potvrđuje ono što su naveli u 'Sahihima' od Ebu Kulabe
od Enesa  da je rekao:
“Kada su se ljudi okupili u mnoštvu i spomenuli da obznane
vrijeme namaza sa nečim pomoću čega će znati da je njegovo
vrijeme, između ostalog su predložili da zapale vatru, ili da udaraju
u zvono, pa je Bilalu naređeno da duplo uči ezan a po jedanput
ikamet.”2
U oba 'Sahiha' se prenosi od Ebu Džurejdža od Nafie od Ibn
Omera da je rekao:
“Kada su muslimani došli u Medinu sakupljali su se, tako su se
spremali za namaz, i u to vrijeme nije bilo nikoga da ih poziva na
njega, pa su jednog dana o tome pričali. Neki su rekli: “Uzmite
zvono kao što je zvono kod kršćana.” Drugi rekoše: “Uzmite rog kao
što je rog jevreja.” Omer reče: “Ili će te poslati čovjeka koji će
pozivati na namaz.” Allahov Poslanik  reče: “Bilale ustani i
pozivaj na namaz.”3
Ono što se veže za ovaj hadis jeste pojašnjenje ezana i sna
Abdullaha b. Zejda i Omera, i Omerovog postupka po tom pitanju.
Kao što se prenosi da je Allahov Poslanik čuo ezan na noć kada je
uzdignut iznad nebesa. I mnoge druge stvari koje ne želimo ovdje
1
Nisam ga našao u štampanoj verziji 'Sunnena' Seida b. Mensura, jer je možda u
rukopisu ali u svakom slučaju hadis je vjerodostojan zbog predaja koje ga jačaju.
2
3
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 604, , i Muslim u svom 'Sahihu' br. 377.
170
spominjati niti navoditi odgovore na ono što je možda

problematično za shvatiti. Nego je cilj da se spomene Poslanikovo
 kuđenje roga kod jevreja u koji se puše ustima, i zvona kod
kršćana u koje se udara sa rukom, pojasnivši da se radi o
postupcima jevreja i da je ovo drugo postupak kršćana. Jer ako se
opis nečega spomene nakon njegovog propisa to biva njegovim
obrazloženjem. Ovo ukazuje na zabranu svega onoga što je
specifično za jevreje i kršćane. Ovo i pored toga što se za jevrejski
rog kaže da je preuzet od Musaa kao i to da se u njegovo vrijeme
puhalo u trubu. Ali što se tiče kršćanskog zvona ono je izmišljeno,
jer većinu zakona kod kršćana su izmislili monasi ili fratri.
Ovo se odnosi na pokuđenost ovakvih zvukova van namaza
također, jer su to specifične stvari za jevreje i kršćane i zato što
kršćani udaraju u zvono u različitm prilikama van molitvenih
vremena. Ali slogan monoteističke vjere jeste ezan koji u sebi
sadržava obznanjivanje Allahovog spomena sa kojim se otvaraju
nebeske kapije, i od kojeg bježe šejtani i pri čemu se spušta milost.
Veliki broj kraljeva i drugih ljudi ovog ummeta su iskušani
ovim sloganom, sloganom jevreja i kršćana. Čak mi smo ih vidjeli
da u ovim neznatnim, bezvrijednim skupinama pale tamjane, i
zvone malim zvonima, čak su neki kraljevi puhali u trubu i svirale
u vrijeme pet namaskih vremena. To je ono što je Allahov Poslanik
 pokudio. Neki od njih su to činili na krajevima dana
poitvojećujući se time – kao što tvrde za Zul Karnejnom – a ono što
je mimo toga prepustili su kraljevima na periferijama države.
Ovo je bilo poređenje sa jevrejima i kršćanima i nearapima
od bizantijaca i perzijanaca što je preovladalo nad sitnim
vladarima istoka i njima sličnima u onome čime su se suprostavili
uputi muslimana. Pa su se upustili u ono što je pokudio Allah i
Njegov Poslanik , te je Allah dao da nad njima preuzmu vlast
usedjelice od nevjernika sve dok nisu učinili sa ljudima i zemljom
ono što se do tada nije desilo sa islamskom državom. A sve do kao
potvrda Poslanikovih  riječi: “Vi ćete slijediti običaje onih koji su
bili prije vas.” Kao što smo prethodno spomenuli. Muslimani su u
vrijeme njihovog Vjerovjesnika  poznavali rat na veoma tih i
smiren način sa spomenom Allaha.
171
Kajs b. Ubade, koji je bio od starijih generacija tabiina, kaže:

“Smatrali su poželjnim spuštanje glasa kod zikra, borbe i
dženaza.”
Također ostale predaje potvrđuju njihovu smirenost u ovi
prilikama, sa ispunjenjem srca spominjanjem Allaha, Njegovim
veličanjem i iskazivanjem poštivanja. Kao što je njihovo stanje bilo
u pogledu namaza, dok je podizanje glasa u ova tri slučaja bio
običaj kitabija i nearapa. Čime je kasnije doveden u kušnju veliki
broj pripadnika od ovog ummeta, ali ovo nije mjesto nabrajanja tih
slučajeva.
Također, od Amra b. Mejmuna Evdija se prenosi da je
rekao:
“Omer je rekao: “Pagani se nisu povlačili sa Muzdelife sve dok
sunce ne izađe i govorili su: “Pojavilo se sunce da se ne bi
promijenilo.” Kaže: “Pa im se suprotstavio Allahov Poslanik  te
krenuo prije izlaska sunca.”1 Takođerr su kretali sa Arefata prije
zalaska sunca, pa im se Poslanik  suprotstavio kretanjem poslije
zalaska. O tome je prenešen hadis u kojem mislim da je rekao: “Naš
put se razlikuje od puta mušrika.”2
Tako da je stajanje na Arefatu do poslije zalaska sunca
postalo vadžibom kod svih učenjaka, kod nekih čak ruknom, a
smatrali su pokuđenim kretanje poslije sabaha na dan sakupljanja.3
Zatim hadis je naveden sa ciljem da se prikaže
suprotstavljanje mušricima.4
Također se od Huzeje b. Jemana prenosi pa kaže: “Allahov
Poslanik  kaže: “Nemojte piti iz zlatnog i srebrenog posuđa niti iz
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 1684, Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 39, 40 i 50,
Tirmizi u 'Sunnenu' br. 896.
2
Bilježi ga Imam Šafija u svom 'Musnedu' str. 369 riječima: “Naš put se razlikuje od
puteva idolopoklonika i mnogobožaca.” Bilježi ga Bejheki u 'Kubra' 5. dio, str. 125
riječima: “Naš put se razlikuje od njihovog puta.”
172
zdjela od njih, one su za njih na dunjaluku a za vas na Ahiretu.”

Mutefekun alejhi.1
Od Džubejra b. Nukajra od Abdullaha b. Amra –
radijjallahu anhuma – se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik 
je na meni vidio dva dijela odjeće od muasfera2 pa mi reče: “Ovo je
zaista odjeća nevjernika, pa je nemoj oblačiti.”3 Razlog zabrane
oblačenja ove odjeće je pojasnio time što je ta odjeća svojstvena
nevjernicima. Bez obzira da li se radi o onome što kafiri smatraju
dozvoljenim, kao što se odaju uživanjima ovosvjetskih užitaka, ili
da se radi o onome na što su navikli kafiri. Kao što je u hadisu:
“Oni uživaju u posuđu od zlata i srebra na dunjaluku, a one su za
mu'mine na Ahiretu.” Zbog toga je ulema odijevanje svile i
korištenje zlatnog i srebrenog posuđa smatrala poistovjećivanjem
sa nevjernicima.
U oba 'Sahiha' se prenosi da je Ebu Osman Nehdi rekao:
“Omer nam je napisao, dok smo bili u Azerbejdžanu sa Utbom b.
Farkadom: “O Utbe, to nije od truda tvog oca i truda tvoje majke, zato
muslimane zasiti u njihovim putovanjima onim čime sebe zasićuješ u
svom putovanju. Čuvaj se uživanja i oblačenja odjeće mnogobožaca,
oblačenja svile. Allahov Poslanik  je zabranio oblačenje svile i rekao:
“Osim ovako – pa je podigao kažiprst i srednji prst i spojio ih.”4
Ebu Bekr Hilal prenosi sa lancem od Muhammeda b. Sirina
da je Huzejfe b. Jeman: “Došao kod jedne kuće i primijetio dvije
nove stvari u njoj, ibrici od zlata i žutog olova, pa je odbio da uđe i
rekao: “Ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.”U drugoj
predaji stoji: “Da je vidio nešto od odjeće nearapa pa je izašao i
rekao: “Ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.”
Alija b. Ebu Suvak kaže: “Prisustvovali smo jednoj gozbi pa
je došao Ahmed b. Hanbel, pa kada je ušao vidio je stolicu na kojoj
1
2
Žuto obojen ili od šafrana.
3
4
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 5830, 'Feth' skraćena verzija, i Muslim u svom
'Sahihu' br. 2069, a ovdje je navedena njegova verzija.
173
je bilo ugrađeno nešto od srebra, on izađe a njega sustiže vlasnik

kuće, a on mahnu rukom prema njegovom licu i reče: “Ukrasi
vatropoklonika, ukrasi vatropoklonika.”1
U drugoj predaji Salih kaže: “Ako se u odazivu na gozbu
nađe opojno sredstvo ili neko zlo: posuđe od vatropoklonika od
zlata i srebra, ili okačene tkanine po zidovima, izašao bi i ne bi
jeo.” Kada bi smo nabrajali sve ono što se prenosi od Poslanika  i
na što je ukazao Kur'an priča bi se veoma odužla.
POGLAVLJE
O NAMJERI DA SE RAZLIKUJE OD MUŠRIKA I

KONSENZUS (IDŽMA) O TOME
Što se tiče konsenzusa po ovom pitanju prenešen je na više

načina:
Od toga se prenosi da je vođa pravovjernih Omer od ashaba
– radijjallahu anhum – zatim svi imami poslije njega i svi pravnici,
postavljali uslove zimijama2 od kršćana i drugih ono što su ovi
uslovili sami za sebe:
“Da štujemo muslimane, da im se podignemo sa mjesta gdje se pojave ako
oni žele sjesti, da se ne poredimo sa muslimanima u njihovoj odjeći, čak ni
u oblačenju kape, čalmama, obući, češljanju kose, niti da govorimo
njihovim govorom, niti da se nazivamo njihovim imenima, da ne jašemo
na sjedlima, da ne kačimo sablje, da ne uzimamo sa sobom ništa od oružja,
niti da ga nosimo, da na svojim prstenovima ne klešemo ništa na
arapskom jeziku, da ne prodajemo alkohol, da strižemo kosu iznad čela, da
se držimo svoje odjeće gdje god da smo, da vežemo pojaseve oko pasa, da
ne pokazujemo krstove na našim crkvama, da ne pokazujemo krst ili
1
Bilježi ga Ibn Ebu Je'ala u 'Tabekatu hanabile' 1. dio, str. 234.
2
Kitabije koji prihvate da žive u islamskoj državi po šerijatskim uslovima.
174
knjige od knjiga naše vjere na putevima i tržnicama muslimana, da u

našim crkvama ne udaramo u zvona osim tiho, da ne podižemo glas za
umrlima, i da ne palimo vatru za njima na putevima muslimana.” Bilježi
ga Harb sa dobrim lancem.1
U drugoj predaji koju prenosi Hilal stoji:
“Da ne udaramo u zvono osim tiho unutar crkava, da na njima ne
ističemo krst, da ne podižemo glas u molitvi, niti da čitamo u crkvama na
glas ako se nađe neko od muslimana. Da ne iznosimo knjigu ili krst na
tržnice muslimana. Da ne izlazimo u skupinama – u skupinama kao što
muslimani izlaze na dan kurbanskog i ramazanskog bajrama – da ne
izlazimo raščupani, da ne podižemo glas za mrtvima, da sa njima ne
palimo vatre na tržnicama muslimana. Da ih ne prestižemo sa
dženazama, da ne prodajemo alkohol – sve dok nije rekao – da se držimo
svoje odjeće gdje god da smo, da se ne poredimo sa muslimanima u
oblačenju kape, čalme i obuće, niti u češljanju kose, niti u jahalicama, da
ne govorimo njihovim govorom, da se ne nazivamo njihovim imenima, da
strižemo vrhove glava, da ne pravimo razdeljak na tjemenu, da vežemo
pojaseve na trbusima.”2
Ovi uslovi su opšte poznati u islamskoj nauci i knjigama
fikha, to su stvari oko kojih su se složili alimi od slijeđenih imama i
njihovih prijatelja, ostalih imama, a da nisu tako poznate stvari mi
bi smo ih naveli sa terminima svake skupine a radi se o vrstama.
Prva vrsta: ono što se ima za cilj u razlikovanju od
muslimana u kosi, odjeći, imenima, jahalicama, govoru i sl. da bi se
razlikovao musliman od kafira, te da se ne poistovjećuju jedan sa
drugim u očitim stvarima. Omer i muslimani se nisu zadovoljili sa
osnovom u razlikovanju, nego sa razlikovanjem u svim aspektima,
što je u detalje pojašnjeno na drugim mjestima.To vodi ka
konsenzusu muslimana u razlikovanju od kafira u očitim stvarima,
i ostavljanja poistovjećivanja sa njima.
1
Bilježi ga Bejheki u 'Kubra' 9. dio, str. 202.
2
Pogledaj 'Propisi ehlu zimeta' od Šejhul islama Ibn Kajjima Dževzije 2. dio, str. 113-
115.
175
Vođe Pravog puta, kao što su dvojica (Ebu Bekr i Omer) i

drugi, su maksimalno radili na postizanju i upotpunjavanju ovog
cilja. Njihov cilj razlikovanja u ovom pogledu kao što prenosi
Hafiz Ebu Šejh Isfahani sa savojim lancem o uslovima zimijama od
Halida b. Urfeta da je rekao: “Omer je napisao u države: “Da ne
prave razdeljka na tjemenima i da se ne oblače kao muslimani, da
bi se raspoznali.”1
Kadi Ebu Je'ala o jednoj mes'eli koja se desila u njegovo
vrijeme kaže: “Zimijama je naređeno da oblače različitu odjeću, a
ako odbiju onda ni jednom muslimanu neće biti dozvoljeno da im
boji odjeću, jer im nije u obavezi kao pojedincima da im farbaju
odjeću.”
Kažem oko ovoga postoji razilaženje, da li će biti prisiljeni
na izmjenu, ili ako odbiju, da li je nama obaveza da mi
promijenimo? Ali što se tiče obaveze osnove izmjene, ne znam da
postoji razilaženje u tom pogledu.
Ebu Šejh Isfahani prenosi o uslovima zimija sa svojim
lancem da je Omer napisao:
“Nemojte se dopisivati sa zimijama, pa da se između vas i njih
pojavi ljubav, nemojte ih nazivati po 'kunijama',2 nego ih
ponižavajte ali im nemojte nepravdu činiti. 3Naredite ženama
zimija da ne vežu pletenice, da opuste kose na tjemnima i da
podignu odjeću na svojim cjevanicama, da se pozna njihova odjeća u
odnosu na odjeću muslimanki, a ako to ne budu željele neka uđu u
islam milom ili silom.”4
Također Ebu Šejh sa svojim lancem prenosi od
Muhammeda b. Kajsa i Seida. Abdu Rahmana b. Hibana da je
rekao: “Ušla je skupina ljudi iz plemena Benu Tagallub kod Omera
b. Abdul Aziza, a na njima su bile čalme kao što to nose arapi, pa
su rekli: “O vođo pravovjernih, spoji nas sa arapima.” Kaže: “Ko
1
Pogledaj 'Propisi ehlu zimeta' 1. dio, str. 115.
2
Tj. oslovljavati ga sa Ebu taj i taj.
176
ste vi?” “Mi smo Benu Tagallub.” Rekoše oni. Kaže: “Zar niste od
skupina arapa?” “Mi smo kršćani.” Kazaše oni. Kaže: “Dodajte mi
škare pa im potkrati kosu na čelima, zbaci im čalme, podera ogrtač
svakog od njih za jedan pedalj da ga podvežu i reče: “Nemojte
jahati na sedlima, nego jašite na samarima, i spustite noge kroz
jedan otvor.“1
Od Mudžahida b. Esveda se prenosi da je rekao: “Omer b.
Abdul Aziz je napisao: “Da zvono ne zvoni van crkve.”
Od Muamera se prenosi da je Omer b. Abdul Aziz napiso:
“Zabrani da ni jedan kršćanin ne oblači kapicu, niti srezanu odjeću
niti turban. To zastupaj na najžešći način i o tome piši, tako da ne
bude nikome skriveno. Spomenuto mi je da veliki broj onih koji su
ti došli od kršaćana zbog oblačenja čalmi, da su ostavili oblačenje
pojaseva preko stomakova, te da su uzeli komotnu i obilnu odjeću
i da su ostavili kraćenje odjeće. Tako mi Onoga Koji je darovao
život, ako se to čini kod tebe to znači da si slab i nesposoban. Zato
pazi da sve ono što sam zabranio i dostavio da to razglasiš i
primijeniš, da ne popuštaš i da ne izostavljaš ništa od toga.”2
Nisam naveo sve ono što su pisali i naređivali kitabijama, jer
mi je ovdje cilj spomenuti razlikovanje. Također je to učinio i
Džafer b. Muhammed b. Harun Mutevekil sa zimijama u svom
hilafetu. Kao i to da je tražio savjete od Imama Ahmeda b. Hanbela
i drugih, te njegove odluke i Ahmedovi odgovori njemu su bili
poznati.
Od ostalih uslova uslova jeste i to da se prikrivaju zla od
njihove vjere, zabrana ispoljavanja istih, kao što je zabranjeno
dozvoliti im da u javnosti pokazuju alkohol i zvonjenje, paljenje
vatri i slavljenje praznika, i sl. tome.
Od tih stvari jeste spriječavanje ispoljavanja slogana njihove
vjere, kao što je podizanje glasa kod iščitavanja njihove knjige.
1
2
177
Tako da su se Omer  i muslimani složili, kao i svi alimi

nakon njih, i oni vladari kojima je Allah  podario uspjeh, da im se
zabrani javno isticanje u islamskoj državi u bilo čemu što je
specifično za njihovu vjeru, kako ne bi isticali u islamskoj državi
nešto od onoga što je specifično za mušrike. Pa šta onda reći ako to
primijene muslimani, i oni javno ispolje takve postupke?
U to ulazi izbjegavanje ukazivanja bilo kakve časti te
njihovo ponižavanje koje je Allah propisao.
Poznato je da je poštivanje njihovih praznika ili slaganje sa
njima po tom pitanju jeste vrsta iskazivanja počasti prema njima,
jer se oni tome vesele i biva im drago, kao i to što se vesele sa
stvarima njihove zapuštene i lažne vjere.
Druga vrsta dokaza konsenzusa (idžma'a) jeste činjenica da
je ovako nešto naredilo više ashaba i tabi'ina u različitim
vremenskim razdobljima i prilikama koje su se raširile, a čemu se
niko nije suprotstavio.
Od Kajsa b. Ebu Hazima se prenosi da je rekao:
“Ebu Bekr je ušao kod jedne žene od Ahmesa, po imenu Zejneb, pa
ju je vidio da ne priča i rekao: “Šta joj je pa ne govori?” Rekoše da
obavlja hadž šuteći. On joj reče: “Pričaj! Ovo ti nije dozvoljeno, to
je djelo džahilijeta.” Pa je progovorila i rekla: “Ko si ti?” Kaže: “Ja
sam čovjek od muhadžira.” Ona reče: “Od kojih muhadžira?” Kaže:
“Od Kurejšija.” Ona reče: “Od kojih Kurejšija?” Kaže: “Puno
pitaš, ja sam Ebu Bekr.” Ona reče: “Kako ćemo ostati na ovoj dobroj
stvari koju je Allah dao poslije džahilijeta?” Kaže: “Ostat ćete ako
vaše vođe budu na pravom putu.” Ona reče: “Šta su to vođe?”
Kaže: “Zar u tvom narodu nema glavnih i uglednih glavešina koji
su vam naređivali a vi ih slušali?” Ona reče: “Naprotiv.” Kaže: “To
su ti ljudi.” Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu'.1
1
Pod br. 3834.
178
Ebu Bekr je naglasio da stalno šutanje nije dozvoljeno, na što

je nadovezao riječima “to je djelo džahilijeta” ukazujući na
pokuđenost i ružnu stranu takvih postupaka.
Spominjanje svojstva nakon propisa je dokaz da je opis
stvari razlog zabrane, što ukazuje da njegova svojstvenost kao
postupak džahilijeta obavezno biva zabranjenim i spriječenim.
Njegove riječi “to je djelo džahilijeta” znače da su se sa time
odlikovali pagani te da to islam nije propisao, u što ulazi sve ono
što se uzme za ibadet i ono što je bilo posebno karakteristično za
džahilijet i čime su oni obožavali božanstva i što Allah , nije
propisao kao način ibadeta u islamu, makar se ne radilo o posebno
spomenutim stvarima kao što je zviždanje i pljeskanje. Allah  o
kafirima kaže:
“Molitva njihova pored Kabe se svodila na zviždanje i pljeskanje

rukama.” (Sura El-Enfal, 35)
Mukanje je u stvari zviždanje i sl. tome dok je pljeskanje
rukama aplaudiranje, što je u stvari uzimanje ovih postupaka kao
stvari koje približavaju Allahu samo postupak iz džahilijeta sa
kojim nije došao islam.
Ili kao što je izlaganje suncu na zabranjen način, ne
skrivajući se u hladovinu, ili da ne obavlja tavaf u običnoj (staroj)
odjeći, ili da ostavi sve ono što se čini na drugim mjestima osim u
Haremu i slično tome od postupaka džahilijeta koje su smatrali
ibadetima. Iako je za ove stvari došla zabrana za razliku od
kretanja između Safe i Merve i drugih obreda hadža. To su obredi
koje je Allah propisao i pored toga što su pagani u globalu
obavljali te obrede.
Mi smo prethodno naveli predaju koju bilježi Buharija u
svom 'Sahihu' od Omera  da je napisao muslimanima u
državama perzijanaca: “Čuvajte se odjeće mnogobožaca.”
Ova njegova zabrana muslimanima se odnosi na sve ono što
predstavlja uskrase ili odjeću mnogobožaca.
179
Imam Ahmed u 'Musnedu' kaže: “Govorio nam je Jezid

govorio nam je Asim prenoseći od Ebu Osmana Nehdija od Omera
da je rekao:
“Omotajte se oko pasa, ogrnite se preko tijela, oblačite papuče, i
oblačite mestve i šarvale. Prekrivajte koljena, susrećite se sa njima
krijeposno i koristite me'adije. Bacajte koplje.Čuvajte se uživanja i
odjeće nearapa. Čuvajte se svile jer je Allahov Poslanik  zabranio
svilu i rekao: “Nemojte oblačiti svilu osim koliko je ovo.” Pa nam je
pokazao dva sastavljena prsta.”1
Ahmed kaže: “Govorio nam je Hasan b. Musa govorio nam
je Zuhejr govorio nam je Asim Ahvel od Ebu Osmana da je rekao:
“Došlo nam je pismo od Omera – dok smo bili u Azerbejdžanu –
“O Utbe b. Ferkad, čuvajte se uživanja i odjeće mušrika, oblačenja
svile jer Allahov Poslanik  nam je zabranio da oblačimo svilu i
rekao: “Osim ovako.” Pa je Allahov Poslanik  podigao dva prsta.”2
Ovo je potvrđeno pod uslovima oba 'Sahiha'.
U njemu stoji da je Omer naredio 'meadije', to je odjeća koju
su nosili pripadnici plemena Benu Me'ad b. Adnan koji su u stvari
bili arapi. Me'adije dakle potiče od riječi Me'ad zabranjivao je
odjeću nearapa i odjeću mušrika. Ovo je opća zabrana što nije
skriveno, a prethodno smo to naveli u merfua predaji, a Allah
najbolje zna.
Imam Ahmed u 'Musnedu' bilježi: “Govorio nam je Esved b.
Amir govorio nam je Hamd b. Seleme prenoseći od Ebu Sinana od
Ubejda b. Adema i Ebu Merjeme i Ebu Šuajba: “Da je Omer bio u
Džabiji – pa je spomenuo oslobađanje Kudsa – Hamad b. Seleme
kaže: “Govorio mi je Ebu Sinan prenoseći od Ubejda b. Adema da
je rekao: “Čuo sam Omera b. Hattaba da govori Ke'abu:
“Šta misliš gdje da klanjam?” Kaže: “Ako ćeš mene pitati klanjat
ćeš iza kamena, a Kuds je sav ispred tebe.” Omer reče: “Poželio si
jevrejstva, ne, nego ću klanjati gdje je klanjao Allahov Poslanik.”
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 43, a prenosioci su mu povjerljivi.
2
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 16.
180
Pa je prošao prema Kibli i klanjao. Zatim je došao i prostro svoj

ogrtač pa je počistio jedan dio a onda su ljudi počistili ostalo. ”1
Kažem da je namaz Allahovog Poslanika  u Bejtul
Makdisu u noći Isra'a prenio Muslim u Sahihu u hadisu od Hamad
b. Seleme od Sabita od Enesa: “Da je Allahov Poslanik  rekao:
“Doveden mi je burak, to je dugačka i bijela životinja, veća
od magarca a manja od mule. Spustio bi svoje kopito ondje
gdje mu dopre pogled.” Kaže: “Pa sam ga uzjahao, sve dok
nisam došao do Bejtu Makdisa. “ Kaže: “Zavezao sam ga za
kariku za koju vežu vjerovjesnici.” Kaže: “Zatim sam ušao u
mesdžid, pa sam klanjao u njemu dva rekata, a onda sam
izašao, pa mi je došao Džibril  sa zdjelom u kojoj je bilo
vino i drugom sa mlijekom. Pa sam izabrao mlijeko. Džibril
mi reče: “Izabrao si fitret.” Zatim smo uzdignuti na nebo” –
pa je naveo hadis do kraja.”2
Huzejfe b. Jeman je odbijao priču da je Allahov Poslanik 
klanjao unutar mesdžida, jer ta vijest očigledno nije doprla do
njega. Tvrdio je da ako je Poslanik  klanjao da bi to bio vadžib
njegovom ummetu da klanjaju u njemu.
Omer  je pokudio učenjaka Ke'aba zbog težnje ka
jevrejstvu tj. u samom poređenju sa njima u okretanju prema
stijeni. Zato što je u tome poređenje sa onima koji je smatraju
ostalom kiblom, iako musliman nema namjeru da klanja prema
njoj.
U ovom poglavlju se od Omera prenose mudri politički
stavovi što opet odgovara njegovoj biografiji. Njegovom rukom –
da Allah bude zadovoljan sa njime – se proširio islam na zapad – i
niko tako inteligentan neće izmisliti nešto sve dok se ljudi ne
1
Bilježi ga Ahmed u Musnedu 1. dio, str. 38. Ibn Kesir u Bidaje ve nihaje 7. dio, str. 58
kaže: “Ovaj lanac je dobar.” Ja kažem da je slab Ebu Sinan je Isa b. Sinan Hanefi kojeg
su slabim ocjenili Ahmed, Nesai i Ebu Zur'a. Ebu Hatim kaže: “Nije jak u hadisima.”
Amir i Hamd b. Seleme kažu: “Nejakih hadisa.” Dok su ostali prenosioci nepoznati osim
Esveda b. Amira i Hamada b. Seleme, koji su u stvari prenosioci kod Buharije i
Muslima.
2
Bilježi ga Muslim u Sahihu br. 162.
181
zadovolje i ne budu u izobilju.1 Njime je Allah uzdigao islam a

ponizio kufr i njegove sljedbenike. Podigao je slogane
monoteističke vjere, a zabranjivao je svaku stvar koja je mogla da
kida končiće od islamskog užeta. Pokoravajući se u tome Allahu i
Njegovom Poslaniku , uspravno stojeći sa Allahovom Knjigom,
primjenjujući sunnet Allahovog Poslanika, slijedeći stope svojih
dvojice prijatelja. U svojim odlukama se dogovarao sa prvacima i
prethodnicima, kao što su Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sead, Abdu
Rahman b. Auf, Ubejj b. Ke'ab, Muaz b. Džebel. Abdullah b.
Mes'ud, Zejd b. Sabit i drugi – da Allah bude zadovoljan sa njima –
i sa drugima koji su imali razumijevanja i shvatanja u vjeri, ili su
imal mišljenje ili savjet za islam i muslimane. Tako da je on bo
glavno uporište u postavljanju uslova ehli kitabijama ili zabrani
unajmljivanja kafira ili povjeravanja stvari ummeta istom, kako se
ne bi uzdigao nakon što ga je Allah ponizio.2 Od njega se prenosi
da je pocijepao strane i neke druge knjige. On je sprječavao
novotare da se razviju i odjevao im je dječiju odjeću. Kao što je to
učinio sa Subejgom b. Aselom Temimijem u poznatoj priči koja će
doći kod spomena o praznicima nevjernika – inša Allah. Te o
zabrani ulaska kod nevjernika u vrijeme praznika, kao i zabrani
učenja govora nearapa. Čime se odražava njegova snaga i
stabilnost u stavovima u zabranjivanju poređenja sa kafirima i
nearapima, kao i ono što je Omer potvrdio od sunneta, propisa i
kazni. Osman  je odobravao ono što je činio Omer, pa ga je
1
Od Abdullaha b. Omera – radijjallahu anhuma – se prenosi da je rekao: “Čuo sam
Allahovog Poslanika  da kaže: “Vidio sam u snu da u rano jutro sipam vodu kantom
na korito pa je došao Ebu Bekr i izlio dvije kante slabim mlazom, Allah da mu oprosti.
Zatim je došao Omer b. Hattab pa se proširio prema zapadu tako da nisam nikoga vidio
da tako sipa sve dok se ljudi nisu napojili i nakvasili.”
2
To je došlo u hadisu kojeg bilježi Bejheki u 'Sunnen kubra' 10. dio, str. 127 putem
Šuabeta od Semaka b. Harba kada kaže: “Čuo sam Ijjada Ešarija da je Ebu Musa 
došao u delegaciji kod Omera b. Hattaba , a sa njime je bio pisar kršćanin. Omer je
bio zapanjen njegovom bistrinom pamćenja, pa reče: “Reci svom pisaru neka nam
pročita pismo.” Kaže: “On je kršćanin ne može ući u džamiju.” Omer  odmahnu
rukom i navali na njega zatim reče: “Nemojte ih častiti ako ih je Allah ponizio, nemojte
ih približavati ako ih je Allah udaljio. Nemojte im se povjeravati ako ih je Allah učinio
nepovjerljivima.” Lanac mu je vjerodostojan.
182
slijedio u njegovim postupcima, a Osmanovo slaganje sa Omerom

u ovom poglavlju je poznato.
Seid u svom 'Sunnenu' bilježi da mu je Hašim rekao
prenoseći od Halida Hazaija a on od Abdu Rahmana b. Seida b.
Vehba od njegovog oca da je rekao: “Alija je izašao i vidio ljude
kako su niza se objesili odjeću. Pa je rekao: “Šta im je, kao da su
jevreji izašli iz svojih škola.” Bilježi ga Ibn Mubarek i Hafs b. Gijas od
Halida.
U njemu također stoji: “Da je vidio ljude kako su objesili
odjeću u namazu pa je rekao kao da su jevreji izašli iz svojih škola.1
Predhodno smo prenijeli od Ibn Omera i Ebu Hurejre da su oni
smatrali zabranjenim spuštanje odjeće u namazu.2
Ebu Davud prenosi od Sulejmana Ahmela i Asela b.
Sufijana a oni od Ataija a on od Ebu Hurejre: ”da je Allahov Poslanik
 zabranio spuštanje odjeće u namazu i da čovjek pokrije usta.3 Neki od
njih ga prenose od Ataija a on od Poslanika  kao mursel predaju.
Ali je Hašim rekao govorio nam je Amir Ahvel kaže: “Pitao sam
Ataija o puštanju odjeće u namazu? Pa je to pokudio zatim sam
rekao: “Od Vjerovjesnika?” Kaže: “Od Vjerovjesnika.”4 Ako tabiin
donese fetvu na osnovu onoga što prenosi ukazuje da je to
potvrđeno kod njega.
Ali od Ataija se prenosi dobrim lancima da nije smatrao
pokuđenim puštanje odjeće u namazu, kao i to da je klanjao tako
odjeven.5 Možda je ovo bilo prije nego što je do njega dopro hadis,
zatim kada je hadis došao kod njega povratio se u mišljenju. Ili je
1
Bilježi ga Bejheki u ' Kubra' deugi dio str. 243 i Abdu Rezak u ' Musanifu' prvi dio str.
364.
2
Bilježi ga Ibn Ebu Šejbe u 'Musanifu' drugi dio str. 259.
3
Bilježi ga Ebu Davud u svom 'Sunnenu' br. 643. Hadis je hasen.Kao što je rekao Albani
u 'Sahih sunnen Ebu Davud' br. 597.
4
Bilježi ga Bejheki u 'Kubra' 2. dio, str. 242. Bilježi ga Ebu Davud kao mevsul predaju
poput prethodnog hadisa.
5
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 644 od Ibn Džurejdža da je rekao: “Najviše što
sam vidio Ataija jeste da klanja spuštene odjeće.” Albani kaže: “Predaja je vjerodostojna
ali isprekidanog lanca.” Sahih sunnen Ebu Davud' br. 599.
183
možda zaboravio hadis, ali je pitanje veoma poznato. Tj. da

prenosilac postupa suprotno onome što prenosi, da li to kvari
njegovu predaju?
Ono što je poznatije kod Ahmeda i većine učenjaka da ne
smeta, zbog toga što može sadržavati suprotnost u različitim
oblicima osim slabosti hadisa.
Abdu Rezak prenosi od Bišra b. Rafie od Jahje b. Ebu Kesira
od Ebu Ubejde b. Abdullaha b. Mes'uda: “Da je njegov otac
smatrao pokuđenim spuštanje odjeće u namazu.” Ebu Ubejde
kaže: “Moj otac je spominjao da je to Poslanik zabranjivao.”1
Većina učenjaka spuštanje odjeće (es-sedl) smatra
pokuđenim u namazu. To je mezheb Ebu Hanife, Šafije i pozatije
mišljenje kod Ahmeda.
Od njega se prenosi da je to smatrao pokuđenim iznad
opasanog dijela odjeće ali ne i košulji, kako bi spojio između
predaja po tom pitanju, a zabranu je prenio na odjeću koju su
obično odjevali.
Zatim su se razišli da li zabranjeno puštanje odjeće (es-sedlu
muharrem) u namazu kvari namaz?
Ibn Ebu Musa kaže: “Ako klanja puštene odjeće, u
ponavljanju namaza postoje dvije predaje, od kojih je poznatija da
neće obnoviti namaz.
Ebu Bekr Abdul Aziz kaže: “Ako mu se ne ukaže stidno
mjesto onda neće obnavljati namaza, ali neki od njih nisu smatrali
spuštanje odjeće pokuđenim, što je u stvari Malikov stav i još nekih
drugih.
Spomenuto spuštanje je da prepusti odjeću preko jednog od
ramena a da drugu stranu ne vrati preko drugog ramena, ovako je
1
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Musanifu' 1. dio, str. 364. Bejheki u 'Kibra' 2. dio, str. 243
kaže: “Sa ovim hadisom se osamostalio Bišr b. Rafia i nije jak.” Hafiz je u 'Takribu' za
Bišra b. Rafiu rekao da je učen ali slabih hadisa.
184
prenešeno u pisanim predajama od Ahmeda, obrazlažući da je to

postupak jevreja.
Hanbel kaže: “Ebu Abdullah je rekao: “Da opusti jedan dio
izara (odjeća koja se odijeva preko gornjeg dijela tijela) bez
prebacivanja sa druge strane, to je odjevanje jevreja, što je po
pitanju odjeće i drugih postupaka pokuđeno u namazu.
Salih b. Ahmed kaže: “Pitao sam oca o puštanju odjeće u
namazu? Pa je rekao: “Obući će odjeću, pa ako ne prebaci jednu
stranu preko druge, onda je to spuštanje odjeće. I to je ono što
zastupa većina učenjaka.”
Što se tiče navoda Ebu Hasana Amidija i Ibn Akila da je
puštanje odjeće (es-esdl) u stvari puštanje odjeće preko članaka
(el-isbal) da se vuče po zemlji, te da taj oblik biva zabranjenim, je u
stvari greška i suprotno svim učenjacima. Pored toga što je
zabranjeno da se odjeća spušta ispod članaka (el-isbal) i da se vuče
po zemlji, o čemu postoji mnogo hadisa, kao i to da je taj čin
haram, po ispravnijem mišljenju, to se ne odnosi na ovaj oblik
puštanja odjeće.
Ovde se nema za cilj navoditi ovo pitanje, nego je cilj
spomenuti to da je Alija , one koji puštaju odjeću, uporedio sa
jevrejima pojašnjavajući pokuđenost postupka.
Tako da je kod njih bilo poznato da je poistovjećivanje sa
jevrejima pokuđena stvar.
Kao što je u originalu 'fuhr' tj. jevrejske škole čija je osnova
'buhr' u hebrejskom ali je u arapskom prenešena kao 'fuhr' što je
naveo Dževheri. Ibn Faris i drugi navode da su 'fuhur' jevrejske
škole. U knjizi 'Ajn' od Halila b. Ahmeda stoji da je 'fuhrul jehud'
jevrejske škole.
Mi ćemo spomenuti stav Alije  o pokuđenosti upotrebe u
govoru njihovog jezika što će potvrditi ovaj stav.
Što se tiče onoga navedenoga u hadisu o pokuđenosti
pokrivanja usta krajem odjeće neki su to obrazložili da je to zbog
postupka medžusija kod njihovih vatri koje obožavaju. Na osnovu
toga biva jasnim veza između spajanja zabrane puštanja odjeće i
185
prekrivanja usta jer u svakom postupku ima nešto od poređenja sa

kafirima. Iako svaki od njih ima svoje značenje radi čega je
pokuđeno, a nema prepreke da se propis obrazloži sa dva različita
razloga.
Ovako se prenosi od pravednih halifa.
Što se tiče ostalih ashaba – da Allah bude zadovoljan njima
– ima mnogo predaja kao što smo neke naveli od Huzejfe Jemanija:
“Da kada je bio pozvan na gozbu vidio je nešto od ukrasa nearapa
(adžema), pa je izašao i rekao: “Ko se uporedi sa jednim narodom on
pripada njima.”
Ebu Muhammed Hilal prenosi od Ikrimeta od Ibn Abbasa –
radijjallahu anhuma – da je rekao: “Jedan čovjek je pitao da se
klistalizira (izvadi krv)?” Kaže: “Klistaliziraj se, ali nemoj
pokazivati stidni dio tijela, i nemoj činiti kao što to čine mušrici.”
Njegove riječi: “Nemoj to činiti kao što čine mušriici.” je
opća zabrana.
Ebu Davud kaže: “Govorio nam je Hasan b. Ali govorio
nam je Jezid b. Harun obavijestio nas je Hadžadž b. Hassan da je
rekao: “Ušli smo kod Enesa b. Malika, pa mi je brat Mugire
govorio, kaže: “Ti si tada bio dječak i imao si dva roga, ili solufa,
pa te je pomilovao po glavi i blagoslovio te i rekao: “Obrijte ovo
dvoje, ili ih skratite, ovo je od ukrasa židova.”1
To je pojasnio da se radi o ukrasima jevreja, tako da
pojašnjenje zabrane sa razlogom onda to ukazuje da je sam razlog
pokuđen te da ga se treba klonuti. Što znači da su ukrasi jevreja –
čak po pitanju kose – ono što se traži klonjenje od njega, a to i jeste
cilj.
Ibn Ebu Asim prenosi da mu je govorio Vehb b. Bekije da
mu je govorio Halid Vasiti prenoseći od Imrana b. Hudajra od Ebu
Muldžiza da je Muavija rekao:
1
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 4197. Lanac mu je slab kaošto ga je ocjenio
Albani u 'Miškatu' 2. dio, str. 1271.
186
“Poravnjavanje kaburova je sunnet. Jevreji i kršćani su ih uzdigli,

pa nemojte se sa njima porediti.”
Muavija ukazuje na isto ono što prenosi Muslim u svom
'Sahihu' od Fadale b. Ubejda: “Da je naređivao da se kabur
poravni, zatim je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika  da je naredio
njihovo poravnjavanje.” Prenosi ga Muslim.1
Od Ebu Hejadža Esdija od Alije, se također, prenosi da je
rekao:
“Vjerovjesnik s.a.w.s. mi je naredio da ne ostavim ni jednog
uzdignutog kabura a da ga ne poravnim niti slike a da je ne
premažem.”
Prenosi ga Muslim.2
Mi ćemo navesti od Abdullaha b. Amra b. Asa da je rekao:
“Onaj ko bude gradio u državama mušrika, te bude pripremao
njhove karnevale i festivale sve do smrti, bit će sa njima proživljen
na Sudnjem danu.”3
Od Aiše  je potvrđeno da je smatrala pokuđenim
skraćivanje namaza i da je rekla: “Nemojte se porediti sa
jevrejima.” Ovako ga bilježi Seid b. Mensur da mu je Muavija
rekao da mu je govorio E'ameš prenoseći od Muslima a on od
Mesruka a on od Aiše. Kao što je prethodno navedena merfua
predaja kod Buharije.
Seid prenosi da mu je rekao Sufjan prenoseći od Ibn Ebu
Nudžejha a on od Ismaila b. Abdu Rahmana b. Zuvejiba da je
rekao: “Ušao sam sa Ibn Omerom u džamiju u Džuhfi. Pa je
pogledao u šerefeta po njoj, zatim je izašao iz nje i klanjao na
jednom mjestu. Zatim je vlasniku džamije rekao: “Ja sam u ovoj
1
U svom 'Sahihu' br. 968.
2
U svom 'Sahihu' br. 969 riječima: “Od Ebu Hejadža se prenosi da je rekao: “Rekao mi
je Alija b. Ebu Talib: “Zar nećeš da te pošaljem radi onoga radi čega me je poslao
Allahov Poslanik ; da ne ostavim ni jedne slike a da je ne izbrišem niti uzdignutog
kabura a da ga ne poravnim.”
3
Bilježi ga Bejheki u 'Kubra' 9. dio, str. 234.
187
tvojoj džamiji vidio ovo – misleći na šerefeta – uporedio si ih sa

paganskim idolima. Naredi da se poruše.”1
Također Seid prenosi od Ibn Mes'uda: “Da je smatrao
zabranjenim namaz u oltaru.2 Pa je rekao da je to specifično za
crkve, pa se nemojte porediti sa kitabijama.”3
Od Ubejda b. Ebu Dže'ada se prenosi da je rekao:
“Muhammedovi ashabi su govorili: “Od predznaka Sudnjeg dana
je i to da će se u džamija postavljati oltari.”4
U ovom poglavlju postoje velikobrojne predaje od ashaba.
Neke od ovih slučajeva koje smo naveli su veoma poznati, i
ne poznajemo nikoga ko se suprotstavio onome što smo prenijeli
od od ashaba – da Allah bude zadovoljan njima – o pokuđenosti
poistovjećivanja sa kafirima i nearapima opštenito.
Isto kao što se slažu oko slijeđenja Kur'ana i sunneta, iako
postoji razilaženje oko pojedinih pitanja zbog interpretacije.
Ali je poznato njihovo slaganje po pitanju pokuđenosti
poređenja sa nevjernicima i nearapima.
Treći način jeste u potvrđivanju konsenzusa (idžma'a) je ono
što su naveli svi učenjaci islamskog ummeta od prethodnika i
slijeđenih imama i njihovih prijatelja, u obrazlaganju zabrane stvari
u razlikovanju od kafira, ili razlikovanja od nearapa. Toga je
mnogo više nego što se može nabrojati. I nema nikoga ko ima i
najmanji udio u razmatranju i nauci a da do njega nije dospjela
1
Bilježi ga Seid b. Mensur u svom 'Sunnenu' 5. dio, str. 213.
2
U riječniku stoji da je 'oltar' ono što se sagradi od cigle i maltara kao što su sagrađeni
mihrabi.
3
Bilježi ga Bezzar kao što je u 'Kešful estar' 1. dio, str. 210. Hajsemi u 'Medžme'a', 2.
dio, str. 15, kaže: “Prenosi ga Bezzar a prenosioci su mu povjerljivi.”
4
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Misanifu' 2. dio, str. 413. kao i Bejheki u 'Kubra' 2. dio, str.
439 od Sevrija od Jezida b. Ebu Zijada od Ubejda b. Dže'ada Ešdžeija od Ke'aba da je
rekao: “U posljednje vrijeme će se skratiti životni vijek ljudi i ukrašavat će džamije i u
njima će graditi oltare kao oltare kršćana.” U njegovom lancu se nalazi Jezid b. Ebu
Zijad Ebu Abdullah Hašimija, a on je slab.
188
skupina ovih predaja. Ovo nakon dubokog razmatranja i

proučavanja ostavlja u nasljedstvu nužno znanje oko čega postoji
slaganje svih učenjaka u pogledu zabrane poređenja sa
nevjernicima i nearapima, kao i naređenje suprotstavljanja istima.
Ja ću ovdje navesti pojedine primjere iz mezheba današnjih
slijeđenih imama pored svega onoga što je prethodno navedeno od
više učenjaka.
Od toga jeste i to da je potvrđena osnova na kojoj stvari stoje
u Ebu Hanifinom mezhebu da je poželjnije odgađanje namaza
nego njihovo požurivanje. Osim u pojedinim prilikama koje
izdvajaju. Kao što je iznimka ako je oblačan dan, ili da se požuri sa
podne namazom u periodu zime, iako drugi učenjaci, mimo njih,
smatraju da je osnova požuriti sa namazima ali da smatraju
poželjnim kašnjenje sa sabah namazom, ikindijom i podne, osim u
zimskom periodu kada nije oblačno.
Zatim su rekli da je mustehab požuriti sa akšam namazom,
jer je njegovo odgađanje mekruh, i jer u tome ima poređenja sa
jevrejima. Ovo je mišljenje ostalih učenjaka, i ovo je obrazloženje
koje je zabilježeno od njih kao što je prethodilo.
Također su rekli da je pokuđeno kanjati u oltaru, jer liči na
postupke kitabija i zbog toga što se posebno određuje mjesto za
imama, za razliku od toga ako ne klanja u oltaru. Ovo je, također,
očito u Ahmedovom mezhebu i kod drugih, o čemu postoje
vjerodostojne predaje od ashaba, Ibn Mes'uda i drugih.
Rekli su da nema smetnje da klanja a ispred njega da bude
obješen mushaf ili obješena sablja, zato što se to dvoje ne obožava.
Kao i to da se pokuđenost u odnosu na druge stvari može
potvrditi. Također nema smetnje da klanja na prostirci na kojoj su
slike, jer u tome je poniženje slika. Ali neće činiti sedždu na
slikama jer bi to izgledalo kao obožavanje slika. Ali je pokuđenost
u osnovi izrečena zbog toga što klanjač veliča samo Allaha.
Kažu ako obuče odjeću na kojoj su slike to će biti pokuđeno,
jer liči na onoga ko nosi svog idola, ali nema smetnje ako se radi o
stvarima koje nemaju dušu, jer ne bivaju obožavane.
189
Također su rekli ako bude postio sumnjivi dan (jevmu šek)

imajući u namjeri post ramazana, bit će pokuđeno, jer liči na
kitabije, jer su oni dodali višak posta.
Također su rekli ako sunce zađe i imam krene sa Arefata
ljudi će krenuti sa njim u onom stanju u kakvom se nalaze, sve dok
ne stignu do Muzdelife jer je u tom izražavanje suprotnosti
mušricima.
Također su rekli da nije dozvoljeno koristiti posuđe od zlata
i srebra kod jela, pića, uzimanja ulja i mirisa, muškarcima i ženama
zbog dokaza, jer to liči na ukrase mušrika kao i na uživanje onih
koji su pretjerali i odali se strastima.
Obrazlažući razlog zabrane oblačenja svile u dokazima Ebu
Jusufa i Muhammeda sa protivnim stavom Ebu Hanifi u zabrani
steranja, vješanja i zastiranja istom je u tome što su to ukrasi
cezareva i silnika. Poređenje sa njima je haram, na što Omer kaže:
“Čuvajte se ukrasa nearapa.”1
Muhammed u 'Džami'a sagir' kaže: “Neće se uzimati ni
prsten osim od srebra.”
Rekli su da je ovo tekst i dokaz o zabrani uzimanja prstenja
od kamenja, željeza i platine, zbog hadisa:
“Da je Vjerovjesnik  vidio čovjeka a na njemu je bio prsten od
platine, pa je rekao: “Šta mi je pa osjećam smrad kipova?”
Pa je na drugom čovjeku vidio prsten od željeza na što je
rekao: “Šta mi je pa vidim na tebi odjeću stanovnika Vatre?”2
1
Kao što je u 'Hidaje šerhu bidajeti mubtedi' 4. dio, str. 81.
2
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 4223, Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 1785, Nesai u
svom 'Sunnenu' 8. dio, str. 172, Begavi u 'Šerhu sunne' 9. dio, str. 121 putem od Zejda b.
Hababa pa kaže da mu je govorio Abdullah b. Muslim kaže: “Govorio nam je Abdullah
b. Burejde od njegovog oca da je čovjek došao kod Vjerovjesnika  a na njemu je bio
prsten od željeza, pa mu je rekao: “Šta mi je pa na tebi vidim odjeću stanovnika Vatre.”
Pa ga je bacio. Zatim je došao a na njemu je bio prsten od platine, pa mu je rekao: “Šta
mi je da od tebe osjetim vonj idola?” Pa ga je bacio i rekao: “Allahov Poslaniče od čega
ću ga uzeti?” Kaže: “Od srebra ali neka ne upotpuni jedan miskal.” (mjera za težinu)
Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je garib.” Tj. slab je. Ovako je rekao i Begavi u 'Šerhu sunne',
190
Ovakvih primjera je mnogo u Ebu Hanifinom mezhebu i

kod njegovih prijatelja.
Što se tiče Malikovog mezheba i njegovih prijatelja u njemu
se nalazi mnogo više od toga, tako da je Malik rekao u onome što
prenosi Ibn Kasim u 'Mudevine': “Da ne može zanijetiti ihram na
stranom jeziku, niti može doviti na njemu niti se zaklinjati.”1
Kaže: “Omer  je zabranjivao govor nearapa i rekao da je to
varka.”2 Kaže: “Smatram pokuđenim klanjanje prema
samostalnom kamenu na putu, ali ako ima mnogo kamenja onda je
dozvoljeno.”
Kaže: “Pokuđeno je ne raditi petkom kao što ne rade kitabije
subotom i nedjeljom.3
Kaže: “Kaže se da je od poštivanja Allaha i poštivanje starog
i sijedog muslimana.4 Pa se kaže: “Čovjek će ustati pred uglednim i
učenim čovjekom.” Kaže: “Ja to smatram pokuđenim. Ali nema
smetnje da mu napravi mjesta na sijelu.” Kaže: “Ustajanje žene
pred mužom da bi on sjeo je od postupaka silnika. Možda će biti
da ga ljudi čekaju, pa ako se pojavi da mu ustanu, što nije od
islamskih djela.” Nego je to ono što je zabranjeno zbog poređenja
sa kitabijama i nearapima, a ono što nije od muslimanskih
postupaka je žešće i potpunije od djela kufljana. Iako kufljani
prelaze granice u ovom poglavlju do te mjere da su Ebu Hanifini
prijatleji govorili o kufru onoga ko se uporedi sa kafirima u odjeći i
praznicima.
Neki Malikovi prijatelji su rekli: “Ko rasiječe lubenicu na
njihov praznik kao da je zaklao svinju.”
a on je onakav kako su rekli. Abdullah b. Muslim je Silmi Ebu Tajjibe. Ebu Hatim kaže:
“Pisao je hadise tako da se ne mogu uzimati za dokaze.” A onaj čije je stanje ovakvo
njegovi hadisi se nemogu podići na stupanj hasen predaja, ali koriste radi pouke. Prvi dio
je podržan drugim predajama do stupnja vjerodostojnosti. Pogledaj 'Sahih džami'a sagir'
br 5664.
1
'Mudevine' 1. dio, str. 63.
2
3
4
Ovo je došlo u jednom merfua hadisu koji nije potvrđen.
191
Također su Šafijini prijatelji spomenuli ovu osnovu na više

mjesta u svojim pitanjima o čemu postoje predaje i što su
spomenuli njihovi učenjaci. Kao naprimjer što su govorili o zabrani
klanjanja namaza u zabranjenim vremenskim terminima. Kao što je
izlazak i zalazak sunca, pa su to obrazložili time što tada mušrici
čine sedždu suncu o čemu govori hadis:
“To je trenutak kada mu se klanjaju kafiri.”
O sehuru i njegovom odgađanju su spomenuli da je to
razlika između našeg posta i posta kitabija.
O odjeći su spomenuli da je zabranjeno sve ono u čemu ima
poređenja muškaraca sa ženama i žena sa muškarcima.
Također su spomenuli da su mušrici stajali na Arefatu sve
do sunčevog žutila, a da bi sa skupa kretali nakon izlaska sunca.
Ali je sunnet došao sa suprotstavljanjem mušricima u tome. Tako
da su ostajali na Arefatu sve do zalaska sunca, a na Muzdelifi bi
ostajali sve do pred sami izlazak sunca, kao što je došlo u hadisu:
“Razlikujte se od mušrika.” Ili:
“Naš put se razlikuje od puta mušrika.”
Također su naveli da je od uslova zimijama da im se zabrani
poređenje sa muslimanima u njihovoj nošnji i drugim stvarima, što
opet znači da se i muslimanima zabrani poređenje sa njima u tome,
kako bi se napravila razlika između znamenja muslimana i
znamenja kafira.
Neki od njih su otišli još dalje pa su rekli da je zabranjeno
porediti se sa novotarima u svemu onome što je od njihovih
specifičnosti. Poput onoga što je jedna skupina između njih navela
o pravljenju humki na kaburovima. Šafijin mezheb po tom pitanju
je da je bolje poravnjati ih, dok Ebu Hanifin i Ahmedov mezheb
smatraju da je bolje napraviti humke. Zatim je skupina od Šafijinih
prijatelja rekla da je u ovom vremenu potrebno napraviti humke
jer danas šije poravnjavaju svoje kaburove, što znači da u
poravnjavanju kaburova jeste poređenje sa njima.
Druga skupina su rekli da ćemo ih mi poravnjavati jer ako
ih mi poravnimo onda to neće biti posebno njihova stvar.
192
Obije skupine su se složile o zabrani poređenja sa

novotarima u onome što je njihov slogan, ali su se razišli po pitanju
poravnjavanja da li se time ostvaruje razlikovanje od njih ili ne?
Ako je ovakav slučaj sa novotarima onda kakav je slučaj sa
oponašanjem kafira?
Što se tiče Ahmedovih stavova i stavova njegovih prijatelja,
je toliko da ih je nemoguće nabrojati. Mi smo jedan dio uspjeli
navesti u prethodnim izlaganjima kod spomena dokaza u hadisu:
“Ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.” Ili riječi:
“Kratite brkove, puštajte brade, nemojte se porediti sa
mušricima.” Ili: “Ono je njima na dunjaluku a vama na Ahiretu.”
Primjer Ahmedovih riječi kada kaže: “Ne volim nikome
osim da promijeni sijede vlasi, i da se ne poredi sa kitabijama.”
Nekim svojim prijateljima je govorio: “Volim da se okniješ i
da se ne porediš sa jevrejima.” A smatrao je pokuđenim da čovjek
krati kosu na zatiljku pa kaže: “To je postupak vatropoklonika.” I
kaže: “Ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.” Zatim
je rekao: “Mrzim papuče sa podvezicama jer je to od odjeće
nearapa.”1
Smatrao je pokuđenim da se mjesecima godine daju strani
nazivi, ili ljudima perzijanska imena kao što je 'Azermah', onome
što ga je pozvao rekao je: “To su ukrasi vatropoklonika.” Pa je
odmahnuo rukom prema njegovom licu, a ovakvih primjera je
mnogo što je nemoguće nabrojati.
Harb Kermani kaže: “Rekao sam Ahmedu: “Čovjek se
stegne oko pojasa i klanja?” kaže: “Preko šarvala nema smetnje, ali
je pokuđeno preko košulje.” Smatrao je da je to od postupaka
jevreja. Zatim sam mu spomenuo kaiš te da ga mi vežemo oko
pojaseva pa je u nečemu to dozvolio. A što se tiče pojaseva i čalmi2
1
'Mesail Imam Ahmed' od Ebu Davuda str. 261.
193
to nije zabranjivao nego je smatrao pokuđenim konopac pa je

rekao: “Odvratan je.”1
Kažem da su njegovi prijatelji smatrali pokuđenim da se
veže pojas na izgled onako kako to čine kitabije. Ali što se tiče
ostalih stvari mimo toga u namazu nije pokuđeno po ispravnijim
predajama. Nego će se onome ko ima veliki otvor na košulji
narediti da se opaše dok klanja, o čemu postoji hadis,2 kako ne bi
vidio svoje stidno mjesto.3
Pravnici Ahmedovi prijatelji i drugi su rekli, od njih je Kadi
Ebu Je'ala, Ibn Akil, Šejh Ebu Muhammed Abdul Kadir Džejli i
drugi o vrstama odjeće i njenim dijelovima da postoji pokuđena
odjeća a to je svaka odjeća koja se razlikuje od arapske odjeće i koja
više liči na odjeću nearapa i njihove obićaje. Abdul Kadirove riječi
su: “Pokuđeno je sve ono što se razlikuje od arapske nošnje, i liči
na odjeću nearapa.”4
Također kaže: “Ahmedovi prijatelji i drugi, od njih Ebul
Hasan Amidi poznat kao Ibn Bagdadi – misli da je prenio od Ebu
Abdullaha b. Hamida – su rekli: “Da nije pokuđeno oprati ruke u
posudi u kojoj nema hrane, jer je to činio Vjerovjesnik  Ahmed je
ovo naveo i dokazao pa rekao: “To učanjaci još uvijek čine kao što i
mi to činimo, nego to odbijaju obični ljudi, jer je sunnet oprati ruke
nakon hrane, 5jednoglasnom predajom.”6 7
Ako se donese nešto u čemu će se oprati ruke neće se
ukloniti dok svi ne operu svoje ruke, jer suprotno tome čine
nearapi.
1
'Mugni' i 'Šerh kebir' 1. dio, str. 624.
2
Nalazi se u Ahmedovom 'Musnedu'od Ebu Hurejre, a o njegovom lancu ima priče.
6
Pogledaj 'Mugni' i 'Šerhu kebir' 8. dio, str. 120.
194
Također je Šejh Ebu Muhamed Abdul Kadir Džejli rekao:

“Poželjno je da se voda za pranje ruku stavi u jednu posudu, zbog
prenešenog hadisa: “Nemojte se razjedinjavati pa da Allah
razjedini vaša srca.” Pa se prenosi da je Poslanik : “Zabranio da
se ukloni posuda sa vodom dok se ne napuni.”
Također su rekli, a od njih je Ebu Muhammed Abdul Kadir,
u obrazloženju pokuđenosti brijanja glave, u jednoj od dvije
predaje, jer je u tome poređenje sa nearapima, a Poslanik kaže: “Ko
se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.”
Grupe od Ahmedovih , Šafijin i drugih prijatelja su naveli
pokuđenost mnogih stvari, zbog toga što u dotičnima ima
poređenja sa novotarima, kao što su rekli mnogi iz obije skupine,
od kojih je i Abdul Kadir: “Poželjno je da nosi prsten na lijevoj ruci
zbog predaja.”1 Kao i zbog toga što je suprotno tome običaj i
slogan novotara.2
Čak su neke grupe od Šafijinih prijatelja smatrali poželjnim
pravljenje humki na kaburovima, iako je sunnet po njima njihovo
poravnjavanje.
Kažu: “To je postala očita stvar kod novotara.”
Ovdje se nema za cilj spomenuti svako pitanje posebno, niti
priča o svakom pitanju šta je o njemu rečeno od potvrde ili
negacije. Nego je cilj navesti ono oko čega su se složili učenjaci o
pokuđenosti poređenja sa nemuslimanima.
Možda će se neki učenjaci dvoumiti u ograncima ovog
pravila, zbog podudarnosti dokaza kod njega, ili će neki biti
ubjeđeni da ova stvar ne ulazi pod ovo pravilo, kao što Esrem
1
To se prenosi u merfua predaji od Poslanika  ali nije vjerodostojna. Hafiz u 'Fethu'
kaže: “Što se tiče onoga što Ibn Adijj bilježi od Muhammeda b. Abdu Rahmana b. Ebu
Lejle i Ebu Davud od Abdul Aziza b. Ebu Davuda a njih obadvojica od Nafie od Ibn
Omera da je rekao: “Allahov Poslanik  je nosio prsten na lijevoj ruci.”Nakon njega
Ebu Davud kaže: “Bilježe ga Ibn Ishak i Usame b. Zejd od Nafie: “Na desnoj ruci.”
Kraj. Zatim je Hafiz provjerio oba hadisa i rekao: “Pokazalo se da je predaja od Nafie o
lijevoj ruci nepostojeća.” Kraj. 'Fethul Bari Šerh Sahih Buhari” 10. dio, str. 400.
2
'El Gunje' 1. dio, str. 24.
195
prenosi pa kaže: “Čuo sam Ebu Abdullaha da je bio upitan o

oblačenju svile u ratu? Pa je rekao: “Mislim da neće biti smetnje.”1
Kaže: “Čuo sam Ebu Abdulaha da je bio upitan za kajševe na
kojima su ukrasi? Pa je rekao: “Što se tiče kajševa neki su ih
smatrali pokuđenim govoreći da je to od ukrasa nearapa. A oblačili
su čalme.”
Ovaj govor je vezao za ovu stvar zato što je u oblačenju
kajševa korist koja se podudarila sa poređenjem.
Od nekih selefa se prenosi da su koristili kajševe, zbog toga
je govoreno o njemu i prešućeno o drugima. Primjer toga je: Da li
će se pripisati mišljenje nekome ako bude upitan o nekom pitanju,
pa on prenese nečije mišljenje bez davanja naznake da se slaže ili
ne? Njegovi prijatelji imaju dva mišljenja.
Prvo je da će se smatrati njegovim mišljenjem jer da se sa
tim mišljenjem ne slaže onda bi onome koji je pitao odgovorio
drugačije. Jer ga je on pitao o njegovom mišljenju a ne da mu
prenosi mišljenja mezheba kod ljudi.
Drugo je da se neće smatrati njegovim mišljenjem, jer ga on
samo prenosi. Prenošenje ne ukazuje na slaganje.2 A o oblačenju
kajševa postoje predaje, ali ovo nije mjesto za tu priču.
Zbog toga se prenosi njegova priča oko perzijanskog luka.
Esrem je rekao: “Pitao sam Ebu Abdullaha o perzijanskom luku?
Pa je rekao: “Lukovi kod ljudi su bili arapski.” Zatim je rekao:
“Neki ljudi su uzeli sebi za dokaz da je Omer  rekao: “Tobolci i
koža.”
Rekoh: “Hadis Ebu Amra b. Hamasa?” Kaže: “Da.” Ebu
Abdullah je rekao: “Tobolci neće biti osim perzijanski, dok je
strijela od roga.”
Esrem kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu Mudžahidovo
tumačenje ajeta:
1
'Mugni' i 'Šerhu kebir' 1. dio, str. 627.
196
"Srca naša su" govore oni "pod pokrivačima” (Sura Fussilet, 5)

kaže: “Kao tobolac za strijele.” Kaže: “Ako se naziva tobolcem za
strijele onda ja nemam da dokazujem što je ovaj nešto rekao.”
Zatim je rekao o tome treba upitati one koji poznaju arapski
jezik.
Ebu Bekr kaže: “Rečeno je Ebu Abdullahu: “Oklopi bivaju
sa otvorom? Pa kaže: “Halid b. Me'adan je imao oklop sa otvorom
sprijeda koliko je jedna podlaktica.” Ebu Abdullahu bi rečeno: “A
šta ako ima otvor pozada?” Kaže: “Ne znam, ali što se tiče sprijeda
čuo sam, a pozada nisam čuo.” Kaže: “Osim što je u tome olakšanje
njemu kod jahanja i korištenja.”
Kaže: “Neki su ljudi po tom pitanu uzeli za dokaz riječi
Uzvišenog:
“Vi protiv njih pripremite koliko god možete snage.” (Sura El-
Enfal, 60)
Zatim je Esrem rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu: “Ovo su

neki ljudi uzeli kao dokaz kada je riječ o perzijanskim lukovima.”
Zatim sam kazao: “Da stanovnici Horasana tvrde da nemaju
koristi u arapskim lukovima, nego je napad kod njih perzijanskim
lukovima.” Kaže: “Kako? Dunjaluk je osvojen arapskim
lukovima.” Esrem kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu: “Vidio sam
ih na bojnom polju ne znaju da isprave perzijanski luk.” Kaže:
“Vidio sam čovjeka u Šamu kako se naslanja na arapski luk.”1
Esrem prenosi od Hafsa b. Omera da mu je govorio Redža'
b. Murdži da mu je govorio Abdullah b.Bišr prenoseći od Rašida
Habranija i Ebu Hadžadža Suksukija od Alije  da je rekao:
“Jednom prilikom Allahov Poslanik  je bio naslonjen na
arapski luk pa je vidio čovjeka sa perzijanskim lukom, pa
reče: “Baci ga, on je proklet. Na vam je da koristite arapske
1
'Mugni' i 'Šerhul kebir' 11. dio, str. 157.
197
lukove, i sa kopljima od Kane, sa njima Allah podržava

vjeru, i sa njim će se vama dati vlast na Zemlji.”1
Naši prijatelji o perzijanskom luku imaju dugačku priču što
nije za cilj ovdje navoditi.
Nego sam htio skrenuti pažnju na ono što nije od običaja
muslimana, nego je to od običaja nearapa i njima sličnih. Makar se
u tome pokazala korist i interes možeš ih vidjeti kako se dvoume
zbog podudarnosti dokaza, dokaz koji nalaže slijeđenje prvobitnog
puta i dokaz koji dozvoljava korištenje onoga u čemu je korist bez
primjese štete. Iako se radi o stvarima koje nisu ibadeti niti slijede
ibadetima, nego se radi o dunjalučkim stvarima.
Ti vidiš kako Ahmedova priča uopšteno kruži oko
Omerovog dozvoljavanja ili Halidovog b. Meàdana postupka. Da
bi opet time potvrdio da se to činilo u vrijeme selefa, te da su oni to
odobrili njemu, čime biva od puteva muslimana, a ne od puteva
nearapa i kitabija.
Ovo je dokazna strana, a ne samo to što je postupak Ibn
Me'adana dokaz.2 Što se tiče ostalih stvari od drugih muslimanskih
imama, od ashaba i tabiina, i drugih pravniika, je toliko mnogo da
se ni destina ne može navesti.
Mi smo prethodno, kod priče o hadisima, naveli govor
nekih od njih što ukazuje na mišljenja ostalih, ali i bez onoga što
smo naveli poznat je konsenzus ummeta o pokuđenosti poređenja
sa kitabijama i nearapima općenito. Pored toga što su se oni razišli
po nekim sporednim pitanjima u vjeri. Ali možda zbog toga što su
neki od njih bili ubjeđeni da se ne radi o postupcima kafira, ili zbog
ubjeđenosti da ima dokaz koji prevlada nad tim mišljenjem ili pak
zbog nečega drugog. Oni se slažu oko slijeđenja Kur'ana i sunneta
ali su se neki od njih suprotstavili pojedinim stvarima zbog
interpretacije, a Allah najbolje zna.
1
Bilježi ga Ibn Madže u 'Sunnenu' br. 2810. Albani ga je ocjenio slabim u 'Daif džami'a
sagir' br. 5231.
198
199
POGLAVLJE
O TOME DA NAREDBA O RAZLIKOVANJU OD

MNOGOBOŽACA (MUŠRIKA) JE ISTA KAO I
ONA O RAZLIKOVANJU OD ŠEJTANA
Naredba razlikovanja od nevjernika jeste naredba

razlikovanja od šejtana, kao što Muslim bilježi u svom 'Sahihu' od
Ibn Omera  da je Vjerovjesnik  rekao:
“Neka niko od vas ne jede sa lijevom rukom, i neka ne pije sa
lijevom rukom, jer šejtan jede sa lijevom rukom i pije sa
lijevom rukom.”
U drugoj veriziji:
“Ako neko od vas bude jeo neka jede desnom rukom, a ako
bude pio neka pije desnom rukom. A šejtan, uistinu, jede i
pije lijevom rukom.” 1
Bilježi ga Muslim. Također od Lejsa a on od Ebu Zubejra od
Džabira  da je rekao Vjerovjesnik  :
“Nemojte jesti sa lijevom rukom, jer šejtan jede sa lijevom
rukom.”2
Zabranu jedenja i pijenja lijevom rukom je obrazložio time
što to čini šejtan, tako da je postalo znanim da je razlikovanje od
šejtana naređena i tražena stvar, o čemu ima mnogo primjera.
Slično tome jeste razlikovanje od onih čija vjera nije
upotpunjena od beduina i nearapa, jer je savršenstvo vjere u hidžri,
1
2
tako da je onaj ko je povjerovo a nije učinio hidžru, od beduina i

njima sličnih, bio sa manjkom. Allah kaže:
"Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je
što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A
Allah sve zna i Mudar je." (Sura Et-Tewbe, 97)
Slično tome je ono što prenosi Muslim u 'Sahihu' od Ibn
Omera  da je rekao:
“Čuo sam Allahovog Poslanika  da kaže: “Neka vas
beduini ne nadvladaju nad vašim nazivom namaza, zar to
nije jacija, dok oni muzu deve.”1
U drugoj predaji stoji da je Vjerovjesnik  rekao:
“Neka vas beduini ne nadvladaju nad nazivom vašeg
namaza jacije, ona je u Allahovoj knjizi jacija, a ona se
završava mužom deva.”2
Buharija ga bilježi od Abdullaha b. Mugafela da je rekao
Vjerovjesnik  :
“Neka vas bedini ne nadvladaju nad vašim nazivom akšama,
beduini kažu: “On je jacija.”3
Pokudio je slaganje sa beduinima u nazivu akšama i jacije sa
nazivima jacije i 'atame'.
Ova pokuđenost kod nekih naših učenjaka se smatra opštim
nazivom. Dok je kod drugih pokuđeno stalno koristiti ovaj termin,
tako da prevlada ovaj naziv nad prethodnim, što je poznato kod
nas.
U oba slučaja u hadisu je zabrana slaganja sa beduinima u
tome, kao što je zabranio poređenje sa nearapima.
1
2
3
201
202
POGLAVLJE
O RAZLIKOVANJU IZMEĐU SLIČNOSTI SA

NEVJERNICIMA I ŠEJTANIMA I SLIČNOSTI SA
BEDUINIMA I NEARAPIMA
Znaj da između poistovjećivana sa kafirima i šejtanima i

između poistovjećivanja sa nearapima i beduinima ima razlike na
koju se treba osvrnuti, dok u globalu treba pojasniti neke stvari.
Zbog toga što su kufr i šejtanluk sami po sebi pokuđeni u
Allahovom  i Poslanikovom  propisu, kao i kod Allahovih
robova mu'mina, dok beduinstvo i nearapizam sami po sebi nisu
pokuđeni kod Allaha , Poslanika  i njegovih robova mu'mina.
Ali se beduini dijele na tvrdokorne kao što Allah  kaže:
“Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i najpriličnije je
da ne poznaju propise koje Allah Svom Poslaniku objavljuje. A
Allah sve zna i Mudar je. Ima beduina koji ono što daju
smatraju nametom i jedva čekaju da vas nesreće stignu - neka
njih nesreća pogodi – a Allah sve čuje u sve zna.”(Sura Et-Tewbe,
97-98)
O njima Uzvišeni kaže:

“Govorit će ti beduini koji su izostali: 'Zadržali su nas imeci i
porodice naše, pa zamoli za nas oprost?' Oni govore jezicima
svojim ono što nije u srcima njhovim. Reci: 'Pa ko vam može
išta protiv Allaha pomoći ako vam On hoće nauditi, ili ako vam
hoće kakvo dobro učiniti?!' Naprotiv! Allah dobro zna ono što
radite. Čak ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada neće
vratiti porodicama svojim; vaša su srca bila zadovoljna zbog
toga i vi ste zlom mišlju mislili, vi ste narod pokvaren.” (Sura El-
Feth, 11-12)
Te na vjernike i pokorne sljedbenike o kojima Allah 

govori u ajetu:
203
“Ima beduina koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju

da je ono što daju put da se Allahu približe i da Poslanikove
dove za njih zasluže. To im je, zaista, dobro djelo. Allah će ih,
sigurno, milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i milostiv je.”
(Sura Et-Tewbe, 99)
Među onima koji su dolazili kod Poslanika  u

delegacijama, od beduina (nomada) i drugih, je bilo onih koji su
mnogo bolji od seljana (tj stanovnika naselja).
Allahova Knjiga hvali pojedine beduine, dok druge opet
kudi, a isto tako je učinila i sa stanovnicima pojedinih krajeva, o
tome On kaže:
“Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među
stanovnicima Medine, koji su u licemjrstvu uporni – ti ih ne
poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke kazne
staviti, a zatim će u veliku patnju biti vraćeni. (Sura Et—Tewbe,
101)
Uzvišeni je pojasnio da među beduinima ima munafika, kao

i među stanovnicima sela. Većinski dio sure je objavljen o kuđenju
munafika među stanovnicima Medine i beduinima. Kao što se u
njima spominje pohvala prethodnika i predaka od muhadžira i
ensarija i onih koji su ih slijedili u dobročinstvu, i beduine koji
priželjkuju od onoga što udjele da im to bude kao dobro djelo koje
će ih približiti Allahu  i čime će zaslužiti Poslanikove  dove.
Isto tako je i sa nearapima – oni su svi oni koji nisu arapi, od
perzijanaca, bizantijaca, turaka, berbera, abesinaca i drugih – jer se
dijele na mu'mine i kafire, poslušne i griješnike, kao što su
podijeljeni beduini.
Allah  kaže:
“O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i
narodima vas učinili da bi ste se upoznali. Najugledniji od vas
kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu sve zna i
nije Mu skriveno ništa.” (Sura El-Hudžurat, 13)
Vjerovjenik  u vjerodostojnom hadisu kaže:
204
”Allah je od vas uklonuo igre iz džahilijeta i hvaljenje sa

spomenom očeva, (čovjek je) bogobojazni mu'min ili nesretni
griješnik. Vi ste sinovi Ademovi, a Adem je od prašine.”
U drugom hadisu kojeg smo prenijeli sa vjerodostojnim
lancem od Seada Džeririja od Ebu Nadreta da mu je govorio, ili da
im je govorio, od onih koji su prisustvovali Poslanikovom 
govoru na Mini u sredini kurbanskog bajrama (danima tešrika),
dok je bio na devi i govorio:
“O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan, arap nad
nearapom nema prednosti, niti crnac ima prednost nad
crvenim osim po bogobojaznosti. Jesam li dostavio?” “Da”,
rekoše oni. Kaže: “Neka prisutni dostave odsutnima.”1
Ovaj hadis se prenosi od Ebu Nedreta od Džabira.
U obadva 'Sahiha' od Amra b. Asa  se prenosi da je
Allahov Poslanik  rekao:
“Pleme tog i tog nisu moji prijatelji, moj prijatelj je Allah i
dobri vjernici.”2
Allahov Poslanik  obavještava o bližnjoj rodbini da samo
zbog rodbinske veze nisu njegovi prijatelji, nego da je njegov
prijatelj Allah i dobri među vjernicima od svih vrsta.
Ovih primjera je mnogo u Kur'anu i sunnetu, te da se pouka
uzima u imenima i nazivima koje je Allah pohvalio ili pokudio,
kao mu'mine i kafire, pokorne i griješnike, učene i neznalice.
Zatim je u Kur'anu spomenuto hvaljenje nekih nearapa, pa
Uzvišeni kaže:
“On je nepismenima poslao Poslanika, jednog između njih, da
im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti
nauči, iako su prije bili u očitoj zabludi, i drugima koji im se još
nisu priključili, On je Silni i Mudri.” (Sura El-Džuma, 2-3)
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 5. dio, str. 411. Lanac mu je sahih po Muslimovim
uslovima.
2
Buharija u 'Sahihu' br. 5990 i Muslim u svom 'Sahihu' br. 215.
205
U obadva 'Sahiha' se bilježi od Salima Ebu Gajsa od Ebu

Hurejre  da je rekao:
“Sjedili smo kod Allahovog Poslanika  kada mu je
objavljena sura Džuma: '... i drugima koji im se još nisu
priključili', pa je neko rekao: “Ko su oni Allahov Poslaniče?”
Ali mu nije odgovorio dok nije ponovio tri puta, a među
nama je bio Selman Farisi, pa je Allahov Poslanik  stavio
svoju ruku na Selmana a zatim rekao: “Kada bi iman bio kod
Soraja1 ljudi od ovih bi ga dokučili.”2
U Muslimovom 'Sahihu' se prenosi od Jezida b. Esama od
Ebu Hurejre  da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik : “Kada bi vjera bila kod
Soraja čovjek od perzijanaca bi otišao po nju,” ili je rekao od
sinova perzijanaca, da je uzme.”3
U drugoj predaji:
“Kada bi nauka bila kod Soraja ljudi od sinova perzijanaca
bi je dokučili.”4
Tirmizi bilježi od Ebu Hurejre  da je Allahov Poslanik  o
riječima Uzvišenog rekao:
“A ako se okrenete Allah će vas drugim narodom zamijeniti.”
(Sura Muhammed, 38)
da su to sinovi perzijanaca.”5 I mnoge druge predaje koje su

prenešene o vrijednostima perzijanaca.
To zbog toga što je Allah  stanovnicima naselja podario
savršenstvo ljudskosti u znanju, vjeri i mehkoći srca što nije slučaj
1
Velike planine.
2
Buharija u 'Sahihu' br. 4897 i Muslim u svom 'Sahihu' br. 2546.
3
4
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 2. dio, str. 296-297 i 420, 422 i 469, sa vjerodostojnim
lancima.
5
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3260 kao dugačak hadis i kaže: “Ova hadis je garib a
o njegovom lancu ima govora.”
206
sa stanovnicima udaljenih sela (badije) gdje su ljudi fizički čvrsti,

kruti i neosjećajni i žestokog govora suprotno od stanovnika
naselja (kura). To je ta, prethodno spomenuta, osnova. I ako je
moguće da se desi suprotno od ovoga zbog neke prepreke. Nekada
su sela korisnija od gradova zbog toga je Allah  poslanike slao
stanovnicima gradova pa kaže:
Isto tako i ostale vrste arapa od abesinaca, turkmena i dr.
koji su predhodili u vjerovanju i vjeri i koji se nemogu nabrojati
zbog njihovog mnoštva, što je poznato među učenjacima. To znači
da je istinska vrijednost u slijeđenju onoga sa čime je Allah poslao
Muhameda s.a.w.s. od imana i znanja skrivenog i očitog. Tako da
je najbolji bio onaj u kome se najviše odrazio. Što znači da je
vrijednost u pohvaljenim nazivima kroz Kur'an i sunnet kao što su
Islam i Iman, pokornost i bigobojaznost, nauka i dobra djela,
dobročinstvo i sl. tome a ne samo zbog toga što je čovjek arap ili
nearap, ili što je crn ili bjel, niti što je građanin ili beduin. Međutim
zabrana poređenja sa beduinima i nearapima – pored onoga što
smo naveli o njihovim vrijednostima i ne osvrtanja na porijeklo i
mjesto – se gradi na osnovi.
To zbog toga što je Allah  stanovnicima gradova podario
savršenstvo ljudskosti u znanju, vjeri i mehkoći srca što nije slučaj
sa stanovnicima sela gdje ljudi očvrsnu tijelima i moralu i
suhoparnosti govora suprotno od stanovnika gradova, što i jeste
osnova. I ako je moguće da se desi suprotno od ovoga zbog neke
prepreke. Nekada su sela korisnija od gradova zbog toga je Allah
poslanike slao stanovnicima gradova pa kaže:
“A mi smo i prije tebe samo muškarce slali, građane kojima
smo objave objavljivali.” ( Sura Jusuf, 109 )
Zato što su poslanici savršeni u većini stvari čak i u
porijeklu zato je Allah  i rekao:
da ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje.” (
Sura Et-Tewbe, 97 )
Ovo je rekao nakon riječi:
207
“ A ima razloga da se prigovara onima koji od tebe traže

dozvolu da izostanu, a imućni su. Zadovoljavaju se da ostanu sa
onima koji ne idu u boj, Allah je njihova srca zapečatio, pa oni
ne znaju. Kad se među njih vratite, oni će vam se pravdati. Reci:
' Ne pravdajte se, jer mi vama ne vjerujemo,zato što nas je
Allah o vama obavijestio. Allah i Njegov Poslanik će vidjeti kako
ćete postupati, zatim vi ćete biti ponovo vraćeni Onome Kojem j
epoznat vidljiv i nevidljiv svijet, pa će vas On o onome što ste
radili obavijestiti. Kad se među njih vratite, zaklinjat će vam se
Alalhom, samo da ih se okanite, pa okanite ih se jer su oni
pogan i prebivalište njihovo bit će Džehennam, kao kazna za
ono što su radili. Oni vam se zaklinju da biste bili zadovoljni
njima. A ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije
zadovoljan narodom griješnim. Beduini su najveći nevjernici i
najgori licemjeri, i najpriličnije je da ne poznaju propise koje
Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i Mudar je.” (
Sura Et- Tewbe, 93-97 )
Kada je Allah  spomenuo munafike koji su tražili od

Allahovog Poslanika  dozvolu da izostanu od džihada u bitci na
Tebuku i kada ih je pokudio, a oni su bili od stanovnika Medine,
Uzvišeni je rekao:
da ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje.”
Jer svako dobro i njegova osnova i njegovo značenje su
sadržane u znanju i imanu kao što Uzvišeni kaže:
“Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji
vjeruju i kojima je dato znanje.” ( Sura El-Mudžadele, 11 )
I Uzvišeni kaže:
“A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje” (Sura Er-Rum,
56)
Suprotno od imana je očiti kufr ili skriveni nifak, a suprotno

od znanja je njegovo nepostojanje.
Allah  je rekao da su beduini najžešći nevjernici i munafici
od stanovnika Medine i da je najpreče da oni ne poznaju Allahove
 propise kroz Kur'an i Sunnet. Propisi su spomenuti nazivi u
onome što je Allah objavio kroz Kur'an i mudrost (Sunnet) kao što
208
su propisi namaza, zekata, posta i hadža, propisi mu'mina i kafira,

bludnika, kradljivca, pijanice i dr. Da bi se znalo ko zaslužuje
šeriatski naziv a ko ga ne zaslužuje i šta ti nazivi zaslužuju od
imena u propisima.
Zato Ebu Davud i drugi bilježe hadis od Sewrija da mu je
govorio Ebu Musa prenoseći od Wehba b. Munebiha a on od Ibn
Abbasa  od Vjerovjesnika  jednom prilikom je Sufijan rekao:
”Ovaj hadis neznam osim od Vjerovjesnika  – da je rekao:
”Ko bude stanovao u udaljenim selima (fil badije) otvrdnut
će tj. postat će neosjećajan, ko se prepusti lovu past će u
gaflet ( nemar ), a ko dođe kod sultana bit će stavljen u
kušnju.”1
Ebu Davud ga, također, bilježi u hadisu od Hasena b.
Hakema Neh'ia od Adija b. Sabita od šejha među ensarijam od Ebu
Hurejre  od Vjerovjesnika  sa značenjem da je rekao:
“Ko se bude družio sa sultanom bit će doveden u kušnju. “Pa
je dodao: “ što se više rob bude približavao sultanu time će se
više udaljavati od Allaha.”2
Zato su tvrdokornima običavali da kažu 'ti si tvrdokorni
beduin'(el-'earabi džaf) , 'ti si zaista tvrdokoran i tvrd', želeći da
kažu ili da ukažu na njegovu tvrdoglavost i suhoparni moral. Riječ
beduin je u osnovi naziv za arapskog seljaka, arapski seljaci su
beduini kao što se za bizantijske seljake kaže jermenci i njima sl. A
za perzijske seljake se kaže kurdi i njima sl. a za turkmrnaske
seljake se kaže tatari i njima sl.
Ovo je – a Allah najbolje zna – osnova i ako se može desiti
nešto od viška ili manjka. Zaključak je da stanovnici periferija
uzimaju propise beduina - bez obzira ušli u naziv beduina ili ne.
1
Bilježi ga Ebu Davud u ' Sunnenu ' br. 2859, Tirmizi u svom ' Sunnenu ' br. 2256 i kaže
hadis je hasen sahih garib u hadisu od Ibn Abbasa neznamo ga osim u hadisu od Sewrija.
Bilježi ga Nesa u svom ' Sunnenu ' i Ahmed u ' Musnedu ' Albani ga je ocjenio sahihom
od ' Sahih džami'a sagir ' br. 6296.
2
Bilježi ga Ebu Davud u ' Sunnenu ' br. 2860. Hadis se nalazi u ' Daif Ebu Davud ' br.
612, od Albanija.
209
Ovo je osnova koja nalaže da vrsta koja pripada građanima biva

boljom od vrste seljaka, iako su pojedinci među seljacima bolji od
građana.
To opet znači da ono sa čime su se izdvajali seljaci u odnosu
na sve građane, mislim na vrijeme ashaba i tabiina, je bio manjak u
odnosu na vrijendosti građana ili je pak bilo pokuđeno.
Pa ako se desi poređenje sa njima u onome što nije od
postupaka građana muhadžira, to je bilo pokuđeno ili je vodilo u
pokuđenost, a na osnovu ovoga se može primijeniti na arape i
nearape.
Ono što zastupaju ehlu sunne vel džema't jeste ubjeđenje da
su arapi kao vrsta bolji od vrste nearapa, od hebreja, Siraca,
bizantijaca, perzijanaca i drugih. Kao i to da je pleme Kurejš bolje
od ostalih arapa, te da je Poslanik  najbolji među Benu Hašim, a
on je najbolje stvorenje sam po sebi i najboljeg porijekla između
njih.
Ali arapi nemaju vrijednost, zatim Kurejšije, zatim Benu
Hašim samo zato što je Poslanik  od njih, iako to ima svoju
vrijednost, nego su oni sami po sebi vrijedni. Zbog toga je
potrvđeno da je Allahov Poslanik  najvrijedniji kao osoba i po
porijeklu, a da nije tako onda bi se morao gledati onaj redoslijed.
Zbog toga je Ebu Muhammed b. Ismail b. Halef Kermani,
prijatelj od Imama Ahmeda, naveo opisujući sunnet pa kaže: “Ovo
je mezheb imama nauke i sljedbenika predaja, i ehlu sunneta koji
ga poznaju, koji se slijede. Ja sam zapamtio one koje sam zapamtio
od stanovnika Iraka, Hidžaza i Šama, te drugih. Onaj ko se
suprostavi nečemu od ovih mezheba ili ih potvori, ili pokudi
nekog od njihovih govornika, je novotar i heretik od džemata.
Udaljio se od puta sunneta, Istinskog puta. To je Ahmedov
mezheb, kao i Ishaka b. Ibrahima b. Muhaleda, Abdullaha b.
Zubejra Humejdija, Seida b. Mensura i drugih sa kojima smo sjedili
i od kojih smo uzeli znanje.
Oni su govorili da je iman riječ, djelo i nijet – zatim je naveo
dug govor sve dok nije rekao: “Arapima priznajemo njihovo
pravo, vrijednost i prednjačenje, volimo ih, zbog Poslanikovog 
210
hadisa u kojem kaže: “Voljeti arape je od imana, a mrziti ih je

licemjerstvo.”1 Mi se nećemo pozivati na nacionalizam i misli
bezvrijednih oslobođenih robova koji ne vole arape, i koji ne
priznaju njihovu vrijednost, jer su njihove tvrdnje novotarija i
razilaženje.”
Ovaj govor prenose od Ahmeda lično u poslanici od
Ahmeda b. Seida Estaherija – ako je vjerodostojna2 - to je njegov
stav i stav svih učenjaka.
Jedna skupina tvrdi da arapi u svojoj vrsti nemaju
vrijednosti u odnosu na vrstu nearapa, oni se nazivaju šu'ubije.3
Zbog zauzimanja za ostale narode koji se razlikuju od plemena,
kao što je rečeno plemena pripadaju arapima a narodnosti
nearapima.
Neki ljudi možda daju prednost nekim nearapima nad
arapima.
U većini slučajeva ovakav govor ne proizilazi osim zbog
licemjerstva, da li zbog ubjeđenja ili zbog djela koja produciraju
strastvenim požudama sa sumnjama koje su to toga dovele. Zbog
toga je došao hadis:
“Voljeti arape je od imana, a mrziti ih je licemjerstvo.”4
Jer uglavnom priča o ovim pitanjima ne biva osim sa
duhovnim strastima, sa obostranim šejtanovim udjelom. Ovo je
haram u svim pitanjima.
1
Bilježi ga Hakim u 'Mustedreku' 4. dio, str. 87, i kaže: “Lanac mu je sahih ali ga nisu
naveli.” Zehebi dodaje pa kaže: “Hajsemovi hadisi se ne koriste, a Meakil je slab.”
Slabim ga je ocjenio Albani, u 'Daif džami'a sagir' br. 2683. Bilježi ga Taberani u
'Evsatu' kao što Sujuti daje naznaku o njemu u 'Džami'a sagir' riječima: “... Voljeti
arape je od imana a mrziti ih je kufr.” Hadis se nalazi u 'Daif džami'a sagir'br. 2684.
Pogledaj 'Silsiletu daife' br. 1190.
2
Pogledaj knigu 'Tabekat hanabile' 1. dio, dtr 24-36.
3
Šu'bije predstavljaju pokret koji se zauzima za jednakost drugih isl. naroda s arapima
ne priznavajući im njihove vrijednosti i prednosti.
4
Stanje hadisa je prethodno prikazano a hadis je slab.
211
Allah je naredio mu'minima da se zajedno drže uz Allahovo

čvrsto uže, sa druge strane im je zabranio razilaženje i razdvajanje.
Naredio je da se izmiruju. Allahov Poslanik  kaže:
“Primjer mu'mina u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti i
saosjećanju je kao primjer jednog tijela. Ako jedan njegov
organ oboli čitavo tijelo to osjeti sa groznicom i
nesanicom.”1
“Nemojte kidati veze, nemojte jedni protiv drugih spletkariti,
nemojte se mrziti, nemojte jedni drugima zavidjeti, nego
budite Allahovi robovi i međusobna braća, kao što vam je
Allah naredio.”2
Ova obadva hadisa su vjerodostojni, a u ovom poglavlju u
Kur'anu i sunnetu ima toliko dokaza da ih je teško nabrojati.
Dokaz vrijednosti i prednosti vrste arapa, zatim vrste
Kujeršija, zatim vrste Benu Hašima, kao što to prenosi Tirmizi u
hadisu od Ismaila b. Ebu Halida od Jezida b. Ebu Zijada od
Abdullaha b. Harisa od Abbasa b. Abdul Mutaliba  da je rekao:
“Rekao sam: “Allahov Poslaniče, Kurejšije su sjedili, pa su
međusobno počeli spominjati svoj ugled, pa su tvoj primjer
učinili kao palmu u hrpi prašine na zemlji.” Allahov
Poslanik  reče: “Allah je stvorio stvorenja, pa je mene
učinio u najboljoj njihovoj skupini. Zatim je odabrao
plemena, pa je mene učinio u najboljem plemenu, zatim je
odabrao kuće, pa je mene učinio u najboljoj njihovoj kući. Ja
sam lično od njih najbolji i iz najbolje kuće.”
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 6011, 'Feth', i Muslim u svom 'Sahihu' br. 2586, pri
čemu je navedena njegova verzija od Nu'amana b. Bešira.
2
Bilježi ga Muslim u svom 'Sahihu' 2563 od Ebu Hurejre. Takođe ga bilježi Buharija
sličnog od Enesa.
212
Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je hasen, a Abdullah b. Haris je

Ibn Novel.1
Hrpa je prašina koja se sakupi nakon metenja po kući, kao
što stoji u hadisu 'hrpica'.
To znači: da je palma sama po sebi dobra, iako njen korijen
nije takav, ali je Allahov Poslanik  obavijestio da je on najbolji
čovjek sam po sebi i po porijeklu.
Tirmizi također prenosi u hadisu od Sevrija od Jezida b. Ebu
Zijada od Abdullaha b. Harisa od Mutaliba b. Ebu Veda'a da je
rekao:
“Abbas je došao kod Allahovog Poslanika , pa kao da je
načuo nešto. Vjerovjesnik  ustade i pope se na mimber, pa
reče: “Ko sam ja?” ; “Ti si Allahov Poslanik .” rekoše oni.
Kaže: “Ja sam Muhammed b. Abdullah b. Abdul Mutalib.”
Zatim reče: “Allah je stvorio stvorenja i mene je učinio među
najboljima od njih. Zatim ih je učinio u dvije grupe a mene je
učinio u boljoj grupi. Zatim ih je učinio plemenima pa me je
učinio u najboljem plemenu. Zatim ih je učinio kućama a pa
me je učinio u najboljoj kući, i najboljeg od njih.”
Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je hasen.”2 Ovako sam ga našao u
knjizi ali je ispravno: “Ja sam među njima iz najbolje kuće i naj
bolji lično.”
Ahmed je ovaj hadis prenio u 'Musnedu' od Sevrija od Jezida
b. Ebu Zijada od Abdullaha b. Harisa b. Novela od Mutaliba b. Ebu
Veda'a da je rekao:
“Abbas  je rekao: “Do Poslanika  je doprlo nešto što su
ljudi govorili.” Kaže: “Pa se popeo na mimber i rekao: “Ko
sam ja?”; “Ti si Allahov Poslanik.” Rekoše oni. Pa reče: “Ja
sam Muhammed b. Abdullah b. Abdul Mutalib. Allah je
1
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3607. U njegovom lancu se nalazi Ibn Ebu Zijad
Hašimija za kojeg je Hafiz u 'Takribu' rekao: “Slab, ostario je pa se promijenio, i počeo
je tražiti hadise od drugih, a bio je šija.”
2
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3608. Hadis je slab kao i onaj prije njega.
213
stvorio stvorenja, a mene je učinio najboljim među Svojim

stvorenjima. Pa ih je učinio dvjema skupinama a mene je
učinio u boljoj skupini. Pa je stvorio plemena a mene je
učinio u najboljem plemenu. Pa ih je učinio kućama a mene je
učinio u najboljoj kući. Ja sam iz najbolje vaše kuće i ja sam
lično najbolji.”1
Allahov Poslanik  obavještava da se ljudi nisu podijelili na
dvije skupine a da on nije bio u boljoj od njih dviju.
Također je hadis došao u ovoj verziji.
U hadisu kaže: “... stvorio stvorenja, a mene je učinio
najboljim među Svojim stvorenjima. Pa ih je učinio dvjema
skupinama a mene je učinio u boljoj skupini.” To To može da
znači dvije stvari:
Jedna je da su stvorenja dvije skupne (ljudi i džini), ili se
odnosi na sve ono što je stvoreno na Zemlji, a da su Ademovi
sinovi najbolji među njima. Ako se kaže da se radi o općem pojmu
stvorenja, tako da među njih ulaze i meleki, onda bi to značilo da
ljudi imaju prednost nad melekima, što ima svoje pravilno
značenje.
Zatim je ljude podijelio na dvije grupe, a te grupe su: arapi i
nearapi. Zatim je arape podijelio na plemena, a Kurejš je bilo
najbolje pleme među arapskim plemenima. Zatim je Kurejšije
podijeli na kuće, a Benu Hašimova je bila najbolja kuća.
Možda je htio reći da se stvaranje odnosi na ljude, te da je on
bio najbolji među njima, tj. od Ibrahimove  djece ili među
arapima. Zatim je Ibrahimovu djecu podijelio na dvije skupine,
Ismailovi sinovi i Ishakovi sinovi, ili da je Arape podijelio na
Adnana i na Kahtana, pa da je njega učinio među Ismailovim
sinovima, ili Adnanovim sinovima. Zatim je Ismailove sinove ili
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 201. Hadis je slab. Pogledaj hadis prije njega
od ovoga Jezida, a on je slab kao što je prethodilo.
214
Adnanove sinove podijelio na plemena, a njega učinio u najboljem

njihovom plemenu, a to su Kurešije.
U svakom slučaju hadis je direktan u pogledu vrijednosti
Arapa u odnosu na druge mimo njih.
Allahov Poslanik  je pojasnio da ova prednost nalaže
ljubav prema Benu Hašim, zatim Kurejšijama a onda prema
Arapima.
Tirmizi prenosi hadis od Ebu Avane od Jezida b. Ebu Zijada
također od Abdullaha b. Harisa da mu je govorio Mutalib b. Ebu
Rabia b. Haris b. Abdul Mutalib:
“Da je Abbas b. Abdul Mutalib ljutit ušao kod Allahovog
Poslanika , a ja sam bio kod njega, pa je rekao: “Šta te je
naljutilo?” Pa reče: “Allahov Poslaniče, šta je između nas i
Kurejšija, ako se međusobno susretnu, susretnu se veselih
lica, a kada nas sretnu, sretnu nas drugačije od toga?” Kaže:
“Pa se Allahov Poslanik  naljutio do te mjere da mu se lice
pocrvenilo. Zatim je rekao: “ Tako mi Onoga u Čijoj ruci je
moja duša, u njegovo srce neće ući iman sve dok vas ne bude
volio radi Allaha i Njegovog Poslanika.” Zatim je rekao: “O
ljudi, ko uvrijedi mog amidžu uvrijedio je mene, jer je
čovjekov amidža kao blizanac njegovog oca.”
Tirmizi kaže: “Ovaj hadis hasen sahih.”1 Bilježi ga Ahmed u
'Musnedu'2 sličnog ovom hadisu od Ismaila b. Ebu Halida od ovog
Jezida. Također ga prenosi u hadisu od Džerira od Jezida b. Ebu
Zijada pd Abdullaha b. Harisa b. Abdul Mutaliba b. Rabie da je
rekao:
“Abbas je ušao kod Allahovog Poslanika  i rekao: “Allahov
Poslaniče, kada mi izađemo vidimo da Kurejšije pričaju, ali
1
Bilježi ga Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 3758, a hadis je sla zbog Jezida b. Ebu Zijada.
Pogledaj 'Daif džami'a sagir' br. 6112. Ali njegov drugi dio je ojačan drugim hadisima
koji ga podižu na jedan stupanj. Bilježi ga Ibn Asakir od Ibn Abbasa, Nesai i Hakim od
Abdul Mutaliba, i Ibn Sead od Ebu Muldžiza. Albani kaže: “Hasen.” Pogledaj 'Sahih
džami'a sagir' br. 5922.
2
1. dio, str. 207. Hadis je slab.
215
kada nas vide ušute.” Pa se Allahov Poslanik  naljutio a

između njegovih očiju probi znoj, zatim reče: “Tako mi
Allaha u čovjekovo srce neće ući iman sve dok vas ne bude
volio radi Allaha i moje rodbinske bliskosti.”1
Ova dva hadisa su prenešeni kod Jezida b. Ebu Zijada od
Abdullaha b. Harisa:
Jedan od njih je o vrijednosti plemena iz kojeg je Allahov
Poslanik .
Drugi je o ljubavi prema njima, a obadva prenosi od njega
Ismail b. Ebu Halid.
Ovdje je moguće primijetiti da Abdullah b. Haris prenosi
prvi hadis jednom od Abbasa, a drugi put od Mutaliba b. Ebu
Vada'a. Drugi prenosi od Abdul Mutaliba b. Rabie, a on je Ibn
Haris b. Abdul Mutalib, a bio je od ashaba. Pa će pomisliti da se
radi o kontradiktornosti ili podudarnosti imena sa Jezidove strane,
ali ovo nije mjesto da govorimo o tome. Dokaz je stabilan sa ovim
hadisom u svakom slučaju, a posebno ako postoje drugi hadisi koji
jačaju njegovo značenje.
Isto tako po ovom pitanu je predaja od Ahmeda, Muslima i
Tirmizije u hadisu od Evzaija od Šeddada b. Amra od Vasila b.
Eska'a da je rekao:
“Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: “Allah je odabrao
Kenanu od Ismailovih sinova, a Kurejšije je odabrao od
Kenane, od Kurejšija je odabrao Benu Hašim, a mene je
odabrao od Benu Hašima.”
Ovako ga prenose Velid i Ebu Mugire od Evzaija.2
Bilježe ga Ahmed i Tirmizi u hadisu od Muhammeda b.
Mus'aba od Evzaija riječima: “Allah je odabrao Ismaila između
1
'Musned' 1.dio, str. 207. Lanac mu je slab.
2
Bilježi ga Muslim u 'Sahihu' br. 2276, od Velida b. Muslima o njemu. Ahmed ga bilježi
u 'Musnedu' 4. dio, str. 107 od Ebu Mugire da je rekao: “Govorio nam je Evzai pa je
rekao da mu je govorio Ebu Amar o njemu, a hadis je sahih.
216
njegove djece. A od Ismailove djece je odabrao Kenanu – hadis.”

Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je sahih.”1
To znači da su Ismail i njegovo potomstvo odabranici
Ibrahimove djece što opet ukazuje da su bolji od Ishakove djece.
Poznato je da su Ishakova djeca – tj. Israilovi sinovi – najbolji
među nearapima zbog postojanja poslanstva i Knjige među njima
ako se vrijednosti ovima potvrdi onda je preče da se potvrdi i
drugima. Ovo je dobro osim što je moguće reći da je hadis ukazuje
na to da je Ismail odabran među Ibrahimovom djecom, a da su
Benu Kenane odabrani među Ismailovom djecom što ne znači da
su Ismailova djeca također odabrani u odnosu na druge jer je
njihov otac odabran i pojedini među njima su odabrani među
ostalima.
Reći će se da ovo nije bio cilj hadisa onda ne bi bilo koristi
od spomena Ismailovog odabira što bi značilo da njegovo
potomstvo ne ukazuje na njegov odabir. Tako da bi se reklo da
nema razlike između spomena Ismaila i spomena Ishaka.
Zatim ovo – dodajući ostalim hadisima – je dokaz da je
značenje jedno u pogledu svih njih.
Znaj da ima mnogo hadisa koji govore o vrijednostima
Kurejšija i Benu Hašima ovo nije mjesto da ih nabrajamo ali svi oni
ukazuju na to što znači da Kurejšije pripadaju arapima kao što
arapi pripadaju ljudima. Ovako je došao šerijat kao što ćemo
kasnije spomenuti.
Allah  je posebno izdvojio arape i njihov jezik sa
propisima sa kojima se ističu zatim je izdvojio Kurejšije u odnosu
na ostale arape time što je među njima učinio hilafet vjerovjesništa,
i dr. specifičnosti. Zatim je Benu Hašim izdvojio sa zabranom
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 4. dio, str. 107, Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3605 i kaže:
“Ovaj hadis je hasen sahih.”
Kažem da o Muhammedu b. Mus'abu ima govora, a Hafiz u 'Takribu' kaže: “Istinoljubiv
ali mnogo griješi.” Ali je hadis sahih na osnovu onoga prije njega osim prvog dijela sa
kojim se Muhammed b. Mus'ab izdvaja a bio je slab.
217
uzimanja sadake i djela od onoga što muslimani osvoje bez borbe

(fej') i druge specifičnosti. Allah  je svakom stupnju dao
vrijednost po zasluzi, Allah sve zna i mudar je:
“Allah odabire poslanike među melekima i ljudima.” ( Sura El-
Hadždž, 75 )
“A Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.” ( Sura
El-En'am, 124 )
Ljudi su o riječima Uzvišenog :

“Kur'an je zaista čast i tebi i narodu tvome” (Sura Ez – Zuhruf, 44)
I o riječima Uzvišenog:
“Došao vam je Poslanik jedan od vas.” ( Sura Et – Tewbe, 128 )
govorili različite stvari o kojima nije mjesto da se o tome
ovdje govori.
Od hadisa koji se spominju sa ovim značenjem, koje smo
prenijeli poznatim pravcima od Muhammeda b. Ishaka Sen'anija.
Govorio nam je Muhammed b. Bekr Sehmi govorio nam je
Jezid b. Avane od Muhammeda b. Zekvana – dajdže od Hamada b.
Zejda – od Amra b. Dinara od Ibn Omera  – da je rekao:
”Sjedili smo u Poslanikovom  dvorištu kad pored nas prođe
žena, neki rekoše: ”Ovo je kćerka Allahovog Poslanika .”
Ebu Sufjan reče: ”Ista kao što je Muhammed u Benu Hašimu,
kao mirisna ruža među koprivama.” Pa je žena otišla i
obavijestila o tome Allahovog Poslanika , on dođe a na
njegovom licu se mogla prepoznati ljutnja, pa reče: ”Kakve
mi to vijesti stižu od svijeta? Allah je, uistinu, stvorio sedam
nebesa, pa je izabrao najuzdignutije od njih, i na njemu
nastanio koga je htio od Svojih stvorenja. Zatim je stvorio
stvorenja, a od njih izabrao sinove Ademove, a od sinova
Ademovih je izabrao arape, a od arapa je izabrao Mudar, a
od Mudara izabrao Kurejšije, a od Kurejšija je izabrao Benu
Hašim, a od Benu Hašim je izabrao mene. Ja sam najbolji od
218
najboljih. Ko voli arape, sa mojom ljubavlju ih voli, a ko

mrzi arape sa mržnjom prema meni ih mrzi.”1
Također pod ovo pitanje spada i ono što je prenio Tirmizi i
drugi u hadisu od Ebu Bedra Šudžaija b. Velida od Kabusa b. Ebu
Zabjana od njegovog oca od Selmana  da je rekao:
”Allahov Poslanik  je rekao: ”O Selmane, nemoj me mrziti
pa da napustiš svoju vjeru.” Rekoh: ”Allahov Poslaniče,
kako ću te mrziti, a tobom me je Allah uputio?” Kaže: ”Tako
što ćeš mrziti arape i mene ćeš mrziti.”
Tirmizi kaže: ”Ovaj hadis je hasen garib, i nije poznat osim
od hadisa Ebu Bedra Šudžaija b. Velida.”2
Allahov Poslanik  je mržnju arapa uporedio sa izlaskom iz
vjere, a mržnju prema njima učinio kao i mržnju prema njemu.
Ovo liči na to da se Poslanik  obratio Selmanu – a on je bio
od prethodnika perzijanaca koji su primili islam, i koji je imao
velike vrijednosti zabilježene u istoriji – kako bi upozorio druge
perzijance. Jer je znao da šejtan poziva duše u ovakvo nešto, kao
kada je Poslanik  rekao:
“O Fatima kćeri Muhammedova, ja ti od Allaha ništa ne
mogu pomoći. O Abbase, amidžo Allahovog Poslanika, ja ti
od Allaha ništa ne mogu pomoći. O Safija, tetko Allahovog
Poslanika, ja ti od Allaha ništa ne mogu pomoći. Tražite od
mog imetka šta hoćete.”3
1
Bilježi ga Hakim u 'Mustedreku' 4. dio, str. 73-74. Hadis je slab, a u njemu postoje dva
nedostatka: prvi je taj što Muhammed b. Zekvan kako Hafiz u Takribu kaže: ”Slab.” A
drugi je taj što se u njegovom lancu nalazi Jezid b. Avane a on je Kelbi. Hafiz u 'Lisanu'
kaže: ”Jezid b. Avane Kelbi prenosi od Muhammeda b. Zekvana, Akili kaže: ”Da se ne
nalazi iza njega u lancu.” Tj. ne prenosi njegove hadise.
2
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3927. Hakim ga je ocjenio vjerodostojnim, u
'Mustedreku' 4. dio, str. 89. Nakon toga Zehebi kaže: ”O Kabusu je govoreno.”
Kažem da su ga Nesai, Ibn Hiban, Darkutni, Ibn Sead i drugi učenjaci od kritičara,
ocjenili slabim, tako da je hadis slab.
3
219
Ovo je bilo upozorenje onima koji se pripišu ovome trome

da se ne zanesu srodstvom , te zapuste lijepe riječi i dobra djela.
Ovo dokazuje da je mržnja prema arapima kao vrsti kufr, ili
pak biva razlogom koji vodi u kufr.
To znači da su bolji od drugih te da je ljubav prema njima
razlog snage, jer da je mržnja prema njima na istom stepenu kao
mržnja prema drugima, onda to ne bi bio razlog izlaska iz vjere,
niti mržnja prema Poslaniku , nego bi to bila vrsta iskazivanja
neprijateljstva. Ali pošto ga je učinio razlogom izlaska iz vjere i
mržnjom prema Poslaniku  ukazao je da je mržnja prema njima
veća nego mržnja prema nekom drugom. To je dokaz da su bolji
od drugih, jer ljubav i mržnja slijede prednost. A čija je mržnja
opasnija onda ukazuje da ima prednost. Odatle ukazuje da ljubav
prema njima jeste baš zbog te prednosti u njima, a to je suprotno
od mržnje. A čija je mržnja, zbog njegove posebnosti, razlog kazne
onda je ljubav prema njemu razlog nagrade, a to je dokaz
prednosti.
Ovo je direktno pokazano u drugom hadisu kojeg prenosi
Ebu Tahir Silfi o vrijednostima arapa u hadisu od Ebu Bekra b. Ebu
Davuda, govorio nam je Isa b. Hamad Zugbe govorio nam je Alija
b. Hasan Šami govorio nam je Hulejid b. Dualidž od Junusa b.
Ubejda od Hasana od Džabira b. Abdullaha da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik : “Ljubav prema Ebu Bekru i
Omeru je od imana, a mržnja prema njima je kufr. Ljubav
prema arapima je od imana, a mržnja prema njima je kufr.”1
Harb Kermani i drugi su ovaj hadis uzeli za dokaz navodeći
njegove riječi: “Ljubav prema arapima je iman, a mržnja prema
njima je licemjerstvo i kufr.”2
1
Sujuti ga je spomenuo u 'Džami'a sagir' pripisujući ga i ocjenjujući slabim, Asakiru.
Albani u 'Daif džami'a sagir' br. 2680 kaže: “Veoma slab.” U lancu kojega je naveo autor
se nalazi Alija b. Hasam Šami koji je potvoren za laž. Takođe u njemu se nalazi Hulejid
b. Dualidž Sudusi a on je slab.
2
Pogledaj 'Daif džami'a sagir' br. 2683 i 2684.
220
Jedino o ovom lancu ima priče, ali moguće je da je prenešen

drugim putem, ali sam ga naveo zato što odgovara značenju
Selmanovog hadisa tj. da je mržnja prema njima vrsta kufra što
opet znači da je ljubav prema njima vrsta imana. Tako da je ovo
odgovaralo njegovom značenju.
Zbog toga su prenešeni hadisi – jasne neodređenosti – kao
što prenosi Tirmizi u hadisu od Hussajjina b. Omera od Meharika
b. Abdullaha od Tarika b. Šihaba od Osmana b. Affana  da je
rekao:
”Rekao je Allahov Poslanik : ”Ko bude varao arape neće ga
obuhvatiti moj šefa'at, i neće ga obuhvatiti moja ljubav.”
Tirmizi kaže: ”Ovaj hadis je garib (čudan) nije nam poznat
osim od Hussajjina b. Omera Ahmesija od Meharika, a Hussajjin
kod muhadisa nije nešto jak.”1
Kažem da ovaj hadis ima približno značenje Selmanovom
hadisu, jer je varanje vrsta koja se ne može naći sa ljubavlju prema
njima. Naprotiv, ne može biti osim s ciljem njihova omaložavanja,
ili iz mržnje prema njima, a njegovo značenje nije daleko.
Ali, većina muhadisa su odbili hadise od ovog Hussajjina
koji ga prenosi. Jahja b. Meìn kaže: “Nije čemu.” Ibn Medini kaže:
“Nije jak, prenosi od Meharika od Tarika a njegovi hadisi su
odbačeni.” Buharija i Ebu Zura kažu: “Odbačenih hadisa.” Jakub b.
Šejbe kaže: “Veoma slab.” Neki sa njime od slabog prelaze na lažne
hadise. Ibn Adijj kaže: “Svi njegovi hadisi su problematični,
osamostaljuje se sa svakim od njih jedan prenosilac.”
Kažem da zbog toga Ahmed nije prenio svom sinu
Abdullahu ovaj hadis u hadisima 'Musneda'. On ga je zapisao od
Muhammeda b. Bišra od Abdullaha b. Abdullaha b. Esveda od
Hussajjina kako ga prenosi Tirmizi. Ali nije govorio o njemu, nego
ga je Abdullah prenio od njega u 'Musnedu' samo zato što ga je
1
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3928, a Albani ga ocjenjuje slabim u 'Daif džami'a
sagir' br. 5715. Pogledaj 'Daife' br. 545.
221
pronašao pa kaže: “Našao sam u očevoj knjizi: “Govorio nam je

Muhammed b. Bišr – pa ga je spomenuo.”1
Ahmed – rahimehullah – kako to ukazuje njegov stil u
'Musnedu' – ako bi vidio da je hadis izmišljen i podmetnut, ili bar
blizak podmetnutom, ne bi ga prenosio, zbog toga se okanio
hadisa takvih ljudi i nije prenosio od njih. To zbog toga što
Vjerovjesnik  kaže:
“Ko bude prenosio od mene hadis a vidi da je laž, onda je on
jedan od lažova.”2
Također Abdullah b. Ahmed prenosi u očevom 'Musnedu':
govorio nam je Ismail Ebu Muamer govorio nam je Ismail b. Ajjaš
od Zejda b. Džebire od Dabuda b. Hussajjina od Ubejdullaha b.
Ebu Nafie od Alije  kaže:
“Rekao je Allahov Poslanik : “Arape ne mrzi osim
munafik.”3
Zejd b. Džebire kod njih je odbačenih hadisa, a bio je
medinlija, dok je predaja Ismaila b. Ajjaša, mimo stanovnika Šama,
kontradiktorna.
Također Ebu Džafer Muhammed b. Abdullah hafiz iz Kufe
poznat kao Mutajjin kaže da mu je govorio Ala' b. Amr Hanefi
govorio nam je Jahja b. Zejd Eša'ri govorio nam je Ibn Džurejdž
prenoseći od Ataija od Ibn Abbasa  da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik : “Volite arape radi tri stvari:
Zato što sam ja arap, Kur'an je na arapskom i jezik
stanovnika Dženneta je arapski.”4
1
Pogledaj 'Musned' od Ahmeda, 1. dio, str. 72.
2
Bilježi ga Muslim u predgovoru 'Sahiha' 1. dio, str. 9. Tirmizi u 'Sunnenu' br. 2662.
Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je hasen sahih.” A on je kako je i rekao, a prenešen je u hadisu
od Mugire b. Šuabeta.
3
Bilježi ga u 'Musnedu' 1. dio, str. 81. Hadis je veoma slab zbog Zejda b. Džebire čiji su
hadisi ostavljeni.
4
Bilježi ga Hakim u 'Mustedreku' 4. dio, str. 87, Akili u 'Duafa' 327. Taberani u 'Kebiru'
3/122/1, Bejheki u 'Šuabul iman' Ibn Asakir 6/230/1 i 7/34/1, i drugi. Svi ga prenose od
222
Hafiz Silfi kaže: “Ovaj hadis je hasen.

Ne znam je li htio reći da mu je lanac dobar na način kako to
kažu muhadisi ili misli da mu je tekst dobar pod općim pojmom
hadiske terminologije. Ebul Feredž b. Dževzi je ovaj hadis naveo u
podmetnutim hadisima i kaže: “Se'alebi kaže: “Nema osnove.” Ibn
Hiban kaže: “Jahja b. Zejd prenosi hadise čiji su dijelovi
ispremetani.” Tako da ga nije moguće uzeti za dokaz, a Allah
najbolje zna.
Također po ovom pitanju ono što prenosi Ebu Bekr Bezzar

govorio nam je Ibrahim b. Seid Dževheri, govorio nam je Ebu
Ahmed govorio nam je Abdul Džebbar b. Abbas – a bio je kufljan i
težio je ka šiizmu ali je bio vjerodostojnih i ispravnih hadisa – ovo
je, Allah najbolje zna – Bezzarova priča o Ebu Ishaku od Evsa b.
Dam'idža da je rekao: “Selman je rekao:
Alaija b. Amra Hanefija govorio nam je Jahja b. Jezid Eš'ari obavijestio nas je Ibn
Džurejdž od Ataija od Ibn Abbasa merfua predajom.
Ovaj prikaz stanja hadisa sa iskoristio iz 'Silsile ehadis daifa vel mevdua' 1. dio, str. 190,
gdje Albani odmah nakon njega kaže: “Ovaj lanac je podmetnut.” Zatim mu je naveo tri
nedostatka koje ćemo mi spomenuti ali ukratko, a onaj ko želi više informacija neka
pogleda 'Silsile'.
Prvi nedostatak: Ala' b. Amr, Zehebi u 'Mizanu' kaže: “Njegovi hadisi se ne uzimaju.”
Ibn Hiban kaže: “Nije dozvoljeno koristiti ga za dokaze ni u kom slučaju.” Zatim mu je
naveo ovaj hadis od Akilija zatim rekao: “Ovaj je podmetnut.” Ebu Hatim kaže: “Ovaj
hadis je lažan.”
Drugi: Jahja b. Jezid je slab, slabim su ga ocjenili Ahmed i drugi, kao što kaže Zehebi
nakon Hakima. Ebu Zur'a kaže: “Njegovi hadisi su problematični.”
Prenoseći od svog oca kaže: “Slabih hadisa, ali njegovi hadisi se ne odbacuju, pisao je
hadise.”
U 'Lisanu' kaže: “Sadži, Akili i Ibn Džarud su ga naveli u 'Duafa' tj. među slabima.
Treći: Ibn Džuredž ga ne prenosi direktno ukazujući na to nego 'an'anom' (tj. da u svom
prenošenju ne kaže da je hadis čuo direktno od onoga od koga prenosi), a bio je mudelis
(onaj ko ne orpenosi direktno hadise od njihovih prenosilaca). Ahmed kaže: “Neke od
ovih hadisa koje je Ibn Džurejdž prenosi pripisujući ih ashabima su podmetnuti. Ibn
Džrejdž nije obraćao pažnju odakle uzima hadise.” Riječima govoreći: “Obaviješten sam
ili govorio sam prenoseći od tog i tog.” Kao što stoji u 'Mizanu'. Kraj.
223
“O skupino arapa mi vam dajemo prednost zato što vam je Allahov

Poslanik . davao prednost. Ne ženimo se sa vašim ženama i ne
predvodimo vas u namazu.”1
Ovaj lanac je dobar, Ebu Ahmed je – a Allah najbolje zna –
Muhammed b. Abdullah Zubejri od veoma poznatih povjerljivih
učenjaka. Pohvalio je svog šejha, a Dževheri i Ebu Ishak Subeji su
poznati da ih nije potrebno hvaliti. A Evs b. Dam'idž je povjerljiv i
od njega je bilježio Muslim.
Selman nas je obavijestio da je Allahov Poslanik  prikazao
vrijednost arapa, da li kao imerativ (formu) ili kao vijest. Jer
Poslanikov imperativ je obavezan propis, a vijest od njega je
istinita. Hadis u cjelosti od Selmana na drugi način prenosi Sevri
od Ebu Ishaka od Ebu Lejle Kendija od Selmana Farisija da je
rekao:
“O skupino arapa, imate prednost nad nama u dvjema stvarima, da
vas ne predvodimo u namazu i da ne ženimo vaše žene.”
Bilježi ga Ahmed b. Ebu Omer Adni i Seid b. Mensur u
svom 'Sunnenu' kao i drugi.
Ovo je ono što većina pravnika uzima za dokaz kada je riječ
o dostojnosti u braku arapkinje prema nearapu. Ovo je Ahmed, u
jednoj od predaja, uzeo kao dokaz da dostojnost nije ničije posebno
pravo, nego se radi o općim pravima u braku tako da ako se ne
nađu(ne slažu) da ih je potrebno razdvojiti.
Šafija i Ahmed su ovo uzeli za dokaz da su čast i ugled ono
čemu se daje prednost u predvođenju u namazu.
Isto tako Muhammed b. Ebu Omer Adni prenosi: govorio
nam je Seid b. Ubejd obavijestio nas je Alija b. Rabia od Rabie b.
Nadle: “Da je krenuo na put sa dvanaest jahača. Svi su bili ashabi
Allahovog Poslanika  Među njima je bio Selman Farisi. Dok su
bili na putovanju nastupilo je vrijeme namaza, pa su se ljudi počeli
1
Ovaj lanac kojeg je autor naveo za ovu predaju je dobar.
224
nadmetati ko će ih predvoditi? Pa ih je jedan od njih predvodio i

klanjao im četiri rekata. A kada je završio, Selman dva puta
ponovi: “Šta je ovo? Šta je ovo? Zašto nisi prepolovio četiri?” Mervan
kaže: “Misli na polovicu od četiri.” ″Nama je kraćenje potrebnije.” Pa
su mu neki ljudi rekli: “Klanjaj nam ti Ebu Abdullahu, ti si preči od
nas za to.” On reče: “Ne, vi ste sinovi Ismailovi imami a mi smo veziri
(ministri).”
O ovom pitanju postoji mnogo predaja koje nisam naveo, jer
o nekima ima priče, dok su druge opet podmetnute.
Kada je određeno ministarstvo za davanje (divanul'ata)
Omer b. Hatab , je ljude popisao shodno njihovom porijeklu.
Počeo je sa najbližima Allahova Poslanika , a onda kada je
podijelio arapima spomenuo je nearape. Ovako je bio uređen divan
u vrijeme pravednih halifa kao i kod svih halifa Benu Umejje i
Abbasovih sinova sve dok se stvar nakon toga nije izmijenila.
Razlog ove prednosti – Allah najbolje zna – je u tome što su
izdvojeni sa razumom, govorom, ahlakom i djelima.
Zato što se prednost stiče ili korisnim znanjem ili dobrim
djelima. Znanje ima svoje polazište, a to je snaga razuma koja
predstavlja pamćenje i razumijevanje. A savršenstvo je u snazi
logike koja podrazumijeva sposobnost govora i retorike. Arapi
bolje razumijevaju od drugih, bolje pamte i sposobniji su u govoru
i retorici. Njihov jezik je potpuniji u pojašnjavanju i razlikovanju
značenja, općenito i pojedinačno. Objedinjuje mnogo značenja u
malom broju riječi. Ako govornik bude htio da sakupi značenja to
će i učiniti, a onda ako bude htio da razdvoji između svake dvije
slične stvari to će učiniti sa drugim skraćenim posebnim terminom.
To možemo primijetiti u njihovom jeziku kada govore o vrsti
životinje. Oni, naprimjer, govore o životinjama shodno
zajedničkim svojstvima između njih sa cjelokupnim jedinstvenim
terminima. Zatim odvajaju između njihovih vrsta u nazivima
svaku stvar pojedinačno, od glasova, mladunčadi, staništa, kopita i
drugih stvari i specifičnosti u arapskom jeziku koji ne dovodi u
sumnju.
Što se tiče djela, ona su izgrađena na moralnim
vrijednostima, to su urođeni podstrekači u duši. Njihova unutarnja
225
priroda je bliža dobru od drugih, oni su bliži blagosti i nežnjosti od

drugih, hrabri su, povjerljivi, a njih krase mnoge druge moralne
vrijednosti. I prije islama su bili skloni dobru ali ga nisu činili. Kod
njih nije bilo znanja objavljenog sa neba. Niti su imali naslijeđeni
šerijat od vjerovjesnika. Niti su se oni posvećivali čistim
intelektualnim naukama, kao što su medicina, matematika i drugo.
Njihove nauke su bile ono što ime je dozvoljavao njihov razum, od
pjesništva, govora, te ono što su zapamtili o svom porijeklu i
proteklim danima. Te ono što su trebali od svog dunjaluka od
prizivanja sazviježđa i zvijezda, ili pak vještinu ratovanja. Ali kada
je Allah  poslao Muhammeda  sa uputom – mimo kojeg Allah
nije učinio na Zemlji niti će učiniti nekoga sa većom ulogom – pa
su ga prihvatili nakon žestoke borbe protiv njega, i brobe protiv
samih sebe u prijelazu iz neznabožačkih običaja, tame nevjerstva,
koja je obuzela njihova srca i odvojila od prirode vjerovanja. Pa
kada su preuzeli od njega tu veličanstvenu uputu, nestale su te
koprene sa njihovih srca. Onda su osvijetljena Allahovom uputom
koju je sputsio na Svog roba i poslanika. Pa su uzeli ovu
veličanstvenu uputu sa takvom dobrom prirodom. Nakon toga se
u njima spojilo savršenstvo stvorene snage u njima i savršenstvo
koje je Allah objavio njima, kao primjer plodne i kvalitene zemlje
po sebi, ali nije obrađivana, ili je na njoj nikao korov i kruto drveće,
koje je opet postalo skroviše za zvjeri i svinje. Pa ako se očisti od
ovih smetnji, drveća i zvjeri, a onda se po njoj pobaca najbolje
sjemenje i plodovi, iz nje će se ubrati ono što se slično ni opisati ne
može. Tako da su nastali prvaci prethodnici od muhadžira i
ensarija, Allahova najbolja stvorenja nakon vjerovjesnika, a najbolji
poslije njih su bili oni koji su ih slijedili u činjenju dobrih djela sve
do Sudnjeg dana od arapa i nearapa.
Ljudi su tada izašli iz okvira ovog savršenstva i bili su
podijeljeni na dva dijela: nevjernici od jevreja i kršćana, koji nisu
prihvatili Allahovu uputu, ili drugi od nearapa koji im se nisu
pridružili u onome na čemu su po prirodi bili stvoreni. Tadašnji
nearapi su svi bili nevjernici, od perzijanaca i bizantijaca. Zatim je
došao šerijat sa slijeđenjem ovih prethodnika u uputi sa kojom im
je Allah bio zadovoljan i razlikovanju od onih koji su mimo njih,
226
možda zbog njihovih grijeha ili zbog nedostataka, ili zbog toga što
može odvesti u manjkavost.
Ako je šerijat zabranio poređenje sa nearapima to
podrazimijeva sve ono što je od nevjerstva među nearapima, u
prošlosti i sadašnjosti. Pod taj smisao ulaze i nearapi muslimani u
onome na čemu nisu bili prethodnici. Kao što ulazi u pojam
arapskog džahilijetskog doba ono na čemu su bili pagani prije
islama, i na većini onoga na čemu su bili arapi u džahilijetu. Onaj
ko se od arapa uporedi sa nearapima pripada njima, a onaj ko se
od nearapa u poredi sa arapima pripada njima. Zbog toga su oni
koji su prihvatili znanje i iman od sinova Perzije, dobili to zbog
toga što su slijedili monoteističku vjeru sa svim njenim propratnim
stvarima, od arapskog jezika i dr. Ali oni koji omalovažavaju
arape, to čine zbog toga što su zavedeni mislima suprotnim
ovome, ili zbog toga što se slažu sa nearapima u onome o čemu je
došao sunnet, da im suprotiraju, to predstavlja više stvari.
Također, kada je Allah objavio Svoju Knjigu na arapskom
jeziku, i kada je učinio Svog Poslanika da od Njega dostavi Knigu i
mudrost (sunnet) na arapskom jeziku, i učinio prethodnike u ovoj
vjeri da govore njime, onda to znači da nije bilo moguće odrediti
ovu vjeru i spoznati osim sa ovim jezikom. Njegova spoznaja i
razmišljanje arapskim jezikom su postali sastavni dijelovi vjere.
Korištenje ovog jezika u govoru je olakšalo vjernicima u spoznaji
Allahove vjere. I bliže da se realizuju vjerski obredi, a svakako i
bliže da se poistovjete sa prethodnicima u vjeri, od muhadžira i
ensarija u svim njihovim stvarima.
Mi ćemo navesti nešto što su učenjaci rekli u obraćanju na
arapskom jeziku, te pokuđenosti korištenja drugog jezika osim u
nuždi.
Jezik prate druge stvari, od nauka, moralnih vrijednosti, jer
običaji imaju veliki utjecaj u onome što Allah voli i u onome što
mrzi. Zbog toga je šerijat naložio pridržavanje običaja prethodnika
u njihovim riječima i djelima,a zabranio odstupanje od toga prema
nečemu drugom osim u nuždi.
Izhod svega toga jeste da je zabrana poistovjećivanja sa
ovima bila zbog mogućeg gubitka nagrade u propuštanju
227
vrijednosti koje je Allah učinio prethodnicima ili u zadobijanju

mahana koje se nalaze kod drugih mimo njih.
Zbog toga, kada su saznali sinovi perzijanaca za ovo, oni
kojima je Allah podario uspjeh u tome, potčinili su se trudu u
realizaciji poređenja sa prethodnicima. Tako da su postali najbolji
tabiini u dobročinstvu sve do Sudnjeg dana. A veliki broj među
njima su postali imami drugima, zbog čega su davali prednost
perzijancima i to onima koje su vidjeli da su bliži slijeđenju
prethodnika. Tako da je Esmei – onako kako to od njega prenosi
Silfi – u knjizi 'Vrijednosti perzijanaca': “Nearapi Isfahana su
Kurejšije nearapa.”
Također Silfi sa poznatim lancem prenosi od Abdul Aziza b.
Abdullaha b. Ebu Seleme Madžišona od Usame b. Zejda od Seida
b. Musejjiba da je rekao: “Da nisam bio od Kurejšija volio sam da
budem od perzijanaca, a onda bih volio da sam iz Isfahana.”1
Drugim lancem od Seida b. Musejjiba da je rekao: “Da
nisam čovjek od Kurejšija poželio bih da sam iz Isfahana, zato što
Poslanik  kaže:
“Da je vjera zakačena na Sorajima dokučili bi je ljudi od
perzijanaca od sinova nearapa. Najsretniji ljudi sa njom će
biti perzijanci i Isfahan.”2
Kažu da je Selman Farisi bio od stanovnika Isfahana,
također i Ikrime štićenik Ibn Abbasa i drugi. Zbog toga su tragovi
islama bili više istaknuti u Isfahanu nego negdje drugo. Tako da je
Hafiz Abdul Kadir Rahavi – rahimehullah – rekao: “Nisam vidio
grad poslije Bagdada u kojem je više hadisa od Isfahana. U njemu
je bilo više imama sunneta, nauke, fikha, i onih koji su poznavali
hadis i općenito islam, nego negdje drugo. Tako da je rečeno:
“Njihovi suci (sudije) su bili od učenjaka hadisa, kao što su Salih b.
1
Bilježi ga Ebu Nuajm u 'Zikr ahbar Asbahan' 1. dio, str. 38.
2
Pogledaj 'Zikr ahbar Esabahan' 1. dio, str. 39. Stanje hadisa je prethodno prikazano a
hadis je sahih.
228
Ahmed b. Hanbel, ili Ebu Bekr b. Ebu Asim i drugi poslije njih.” A
ja ne znam njihovo stanje na Ahiretu.”
Također svako mjesto ili osoba od perzijanaca ako su
pohvaljeni, onda su pohvaljeni istinski zbog njihovog poređenja sa
prethodnicima. Tako da je bilo moguće da se zamijeni osoba sa
osobom, ili mišljenje sa mišljenjem, ili djelo sa djelom, zbog
ubjeđenosti svakog od protivnika da je bliži putu prethodnika.
Umet se slaže oko ovog pravila, a to je da je vrijednost u slijeđenju
puta prethodnika među arapima, te da je vrijedan onaj ko ih slijedi.
I to je ono što se ima ovdje za cilj.
Priča će biti upotpunjena sa dvijema stvarima:
Prva da je obaveza muslimana koji pogleda u vrijednosti, ili da
govori o njima, da ide putem pametnog čovjeka koji ima za cilj da
spozna dobro i da uloži svoj trud u njegovom slijeđenju. Njegov
cilj neće biti da se hvali nad nekim, niti da ponizi drugoga. Muslim
u 'Sahihu' bilježi od Ijjada b. Himara Medžašiija da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik :
“Meni je objavljeno da budete ponizni, da se niko ne hvali
nad drugim, i da niko nikome ne čini zlo.”1
Allah  je na jeziku Svog Poslanika zabranio da se neko
uzdiže nad stvorenjima, a to su isticanje i nanošenje nepravde. Jer
uzdizanje, ako je sa pravom, onda se odnosi na hvalu, a ako je
produkt nepravednosti onda je nepravda, a nije dozvoljeno ni
jedno ni drugo.
Ako čovjek pripada uglednoj skupini, kao da se spomene u
vrijednostima Benu Hašima, ili Kurejšija, ili arapa, ili prezijanaca,
ili nekih od njih, onda njegov udio neće biti u osjećaju svoje
vrijednosti i oslonac na to. Jer bi u tom slučaju pogriješio, zato što
vrijednost jedne vrste ne obavezuje vrijednost svakog pojedinca,
kao što smo prethodno naveli. Malo je abesinaca koji su kod Allaha
bolji od svih Kurejšija.
1
Muslim u 'Sahihu' br. 2865, u dugačkoj verziji.
229
Zatim ovakvo shvatanje nalaže manjak u njemu i njegovo

izvođenje iz vrijednosti, a nekamoli da se uzdigne ili uzvisi jedan
rob.
Ako bude od druge skupine, kao što su nearapi, ili neko
mimo Kurejšija ili Benu Hašim, neka zna da njegovo vjerovanje u
Poslanika  i u ono o čemu nas je obavijestio, te poslušnost u
onome što je naredio, ljubav prema onom koga je zavolio,
poređenje sa onima kojima je Allah dao prednost, izvršavanje
istinske vjere koju je Allaha poslao sa Svojim robom i poslanikom,
što nalaže da bude bolji od svih iz one prve grupe uglednika, a to i
jeste istinska prednost ili vrijednost.
Pogledaj u Omera b. Hattaba  kada je utemeljio divan
(ministarstvo socijalne pomoći), pa su mu rekli: “Neka vođa
pravovjernih počne od sebe.” Pa reče: “Ne, nego stavite Omera ondje gdje
ga je stavio Allah .” Pa je otpočeo sa Poslanikovom  porodicom,
zatim – onima koji im slijede – sve dok njegov red nije došao do
Benu Adijj, a oni su bili najudaljeniji ogranak Kurejšija.
Zatim je dao prvenstvo onima koji su slijedili istinu iz Benu
Hašima odlikujući ih nad ostalim Kurejšijama.
Druga je da je naziv 'arapi' i 'nearapi' postao predmet
nejasnoće. Mi smo prethodno naveli da riječ 'nearapi' u jeziku se
odnosi na svakoga ko nije od arapa. Zatim pošto su znanje i
vjerovanje kod perzijanaca bili prisutni više nego kod drugih
nearapa samim time su bili najbolji nearapi. Ali je termin 'nearapi'
postao preovladiv kod većine nadošlih generacija, tako da je
postao običajna činjenica općih razmjera među njima.
Naziv 'arapi' je bio svojstven ljudima koji su u sebi
sadržavali tri svojstva:
Prvo: čiji je jezik bio arapski.
Drugo: oni koji su bili djeca arapa.
Treće: čija su staništa bila u arapskoj zemlji. To se odnosi na
Arapski poluotok koji se prostire od Kalzemskog mora pa sve do
230
Basrijskog mora. Od najudaljenijih dijelova Jemena do samih

početaka Šama, tako da je u taj predio ulazio Jemen ali ne i Šam.1 U
ovoj zemlji su bili arapi prije a i u vrijeme poslanstva. Ali kada je
došao islam i kada su osvojene države oni su se nastanili u svim
državama od dalekog istoka do dalekog zapada, do obala Šama i
Jermenije, iako su ovo bila staništa perzijanaca, bizantijaca, Berbera
i drugih. Zatim su se ove države podijelile na dva dijela.
Od njih su bile one u kojima je preovladavao arapski jezik,
tako da većina njih nije poznavala osim njega, ili su pak poznavali i
njega i drugi jezik. Pored greški koje su se uvukle u arapski jezik.
Ovo je bilo izrazito posebno za stanovnike Šama, Iraka, Egipta i
Andalusa, i sl. tome. A mislim da se ovo desilo u zemljama Perzije
i Horosana u davnini.
I druge su bile one u kojima je provladavao arapski jezik,
kao što su države Turkmena, Horosana, Jermenije, Azerbejdžana i
sl. Ova područja su se podijelila na ona koja su prvenstveno bila
arapska, kao i ona koja su postala arapska prenošenjem i na ona
koja su bila nearapska. Također i porijekla se dijele na tri skupine:
Ljudi porijeklom od arapa, koji su ostali arapi u jeziku i
mjestima stanovanja, ili na jeziku ali ne i po staništu, ili po staništu
ali ne po jeziku.
I ljudi porijeklom arapi, čak porijeklom iz Benu Hašim, a
onda je arapski postao njihov jezik i njihovo stanište, ili jedno od to
dvoje.
Ljudi nepoznatog porijekla, ne znaju da li su arapskog
porijekla ili su nearapskog? Njih je danas najviše, bez obzira da li
oni bili arapi po staništu i jeziku ili nearapi ili jedno od to dvoje.
Također su se po pitanju jezika podijelili na tri skupine:
Narod koji je govorio arapski riječima i tonom.
Narod koji su govorili njime riječima ali ne i tonom. Oni su
poarapljeni arapi koji na početku nisu učili jezik od arapa. Nego su
231
bili navikli na drugi jezik, da bi poslije toga naučili arapski, kao što
je većina slučajeva sa učenjacima koji su naučili arapski.
Narodi koji nisu govorili njime osim sasvim malo.
Arapski je preovladao ovim dvjema skupinama, ali među
njima ima i onih kojima je preovladao strani jezik, dok se kod
nekih stvar izjednačila, dal' zbog sposobnosti ili zbog običaja.
Ako se arabizam podijelio na porijeklo, jezik i stanište, onda
su se i propisi razlikovali na osnovu ovih razlika, posebno po
pitanju porijekla i jezika.
Ono što smo spomenuli od zabrane uzimanja sadake i
zasluge udjela u petini Benu Hašimu je zbog porijekla makar
njihov jezik bio stran.
A ono što smo spomenuli o propisima arapskog jezika i
moralnih vrijednosti arapa se potvrđuje onima koji su bili takvi.
Makar on bio perzijanac, ali se neće pripisati onome ko nije takav,
makar njegovo porijeklo bilo iz Hašimija.
Ovdje se ima za cilj, da osnova onoga što sam naveo o
zabrani poređenja sa nearapima jeste na osnovu onoga na čemu su
bili prethodnici u početku islama. Što se bude bliže njihovom putu
to je bolje, a svako onaj ko se suprotstavi njihovoj uputi smatra se
suprostavljačem, bez obzira, da li je onaj, koji je se suprotstavio
toga dana bio arapskog porijekla, ili arapskog jezika, ovako je
prenešeno od selefa.
Hafiz Ebu Tahir Silfi prenosi sa svojim lancem, o
vrijednostima arapa, od Ebu Šihaba Hanata da mu je govorio
Džebbar b. Musa od Ebu Džafera Muhammeda b. Alije b. Husejna
b. Alije da je rekao: “Ko se rodi u islamu on je arap.”
Ovako prenosi od Ebu Džafera tj. da onaj ko se rodi u
islamu da se rodio u arapskoj državi i da se navikao na njihov
govor, a stvari su ovako stojale.
Silfi prenosi od Mu'temina Sadžija od Ebu Kasima Hilala da
ga je obavijestio Ebu Muhammed Hasan b. Husejn Tevlehi da mu
je govorio Alija b. Abdullah b. Bišr da mu je govorio Muhammed
232
b. Harb Nešai da mu je govorio Ishak Ezrek od Hišama b. Hassana

od Hasana od Ebu Hurejre  – merfua predajom – da je rekao:
“Ko bude govorio arapski on je arap, a ko zapamti u islamu dva
(pretka) on je arap.”1
Ovako stoji u njemu. A mislim da je rekao: “Ko zapamti dva
roditelja.”
Ako je ovaj hadis ovdje sahih, onda je arabizam po njemu
vezan za jezik, a po porijeklu je uslovio da se u islamskoj arapskoj
državi nađu dva njegova pretka.
Ovo može koristiti Ebu Hanifi kao dokaz da onaj ko nema
dva pretka u islamu i slobodi da ne može biti dostojan onog ko ima
dva pretka u tome. Makar bili jednaki u tome što nisu arapi ili po
oslobađanju.
Ebu Jusufov mezheb je da onaj ko ima jednog pretka je kao
da ih ima dvojicu (po pitanju slobode i islama).
Šafijin i Ahmedov mezheb je da se na ovo ne osvrće, što je
Ahmed i naveo u svojim spisima.2
Silfi prenosi hadis od Hasan b. Rešika da mu je govorio
Ahmed b. Hasan b. Harun da mu je govorio Ala' b. Salim da mu je
govorio Kurre b. Isa Vasiti da mu je govorio Ebu Bekr Huzeli
prenoseći od Malika b. Enesa od Zuhrija od Ebu Seleme b. Abdu
Rahmana da je rekao: “Došao je Kajs b. Matata u halku u kojoj su
bili Suhajb Rumi, Selman Farisi i Bilal Habeši, pa je rekao: “Ovo su
Evs i Hazredž koji su pomogli ovog čovjeka, a šta je sa ovima?” Pa
je ustao Muaz b. Džebel pa ga je uzeo za njegove podbratke i
doveo ga kod Allahovog Poslanika , te ga je obavijestio o
njegovim riječima. Allahov Poslanik  ustade ljutit vukući za
sobom svoj ogrtač. Ušao je u džamiju i pozvao da se sakupe radi
1
Nisam našao knjigu 'Vrijednosti arapa' od Hafiza Silfija tako da o hadisu ne mogu
govoriti sada.
2
Pogledaj 'Mesail Imam Ahmed' od Ebu Davuda str. 159.
233
namaza. Popeo se na mimber te se zahvalio Allahu i pohvalio Ga,

zatim je rekao:
“A zatim, o ljudi, Gospodar je jedan gospodar, otac je jedan
otac, vjera je jedna vjera, arabizam nikome od vas nije po
ocu ili po majci. Nego je po jeziku, pa ko bude govorio
arapskim jezikom on je arap.” Nakon toga Ebu Muaz ustade
i reče: “Šta nam naređuješ da uradimo sa ovim munafikom?” Pa
reče: “Pusti ga u Vatru.” A Kajs je bio od onih koji su otpali te
je bio ubijen među otpadnicima.”1
Ovaj hadis je slab, kao da je nametnut Maliku, ali njegovo
značenje nije daleko od istine, nego je vjerodostojan u nekim
verzijama kao što smo prethodno spomenuli.
Ko obrati pažnju na ono što što smo naveli u ovom
poglavlju shvatit će cilj šerijata u slaganju sa onim što je naređeno,
kao i u onome čemu se mora suprotstaviti. O čemu su prethodili
dokazi, te su neke strane toga spoznate kao i njihovi razlozi, i bar
jedan dio mudrosti u tome.
POGLAVLJE
AKO BI SE REKLO: ONO ŠTO STE SPOMENILI OD

DOKAZA JE U SUPROTNOSTI SA NEKIM
ŠERIJATSKIM ODREDBAMA
Jer je 'zakon ili šerijat onih prije nas i naš šerijat osim ako se
ne suprostavlja našem šerijatu'. Zbog riječi Uzvišenog:
1
Bilježi ga Rezzaz u 'Tarihul evsat' str. 251-252. U njegovom lancu se nalazi Ebu Bekr
Huzeli čiji se hadisi ne prihvataju. Kurre b. Isa, njega nisam pronašao u knjigama o
prenosiocima osim što ga Rezzaz spominje u ovoj svojoj knjizi, ali o njemu nije ništa
rekao.
234
“..., zato slijedi njihov pravi put.” (Sura El-En'am, 90)

I riječi:
“Slijedi vjeru Ibrahimovu.” (Sura En-Nahl, 123)
Te riječi Uzvišenog:
“Po njemu su sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu predani.” (Sura El-
Maide, 44)
I mnogi drugi dokazi koji su spomenuti na drugom mjestu.
Pored toga što vi prihvatate ovo pravilo, koje je stav svih
prethodnika i svih pravnika.
Također se suprotstavlja predaji od Seida b. Džubejra od Ibn
Abbasa – radijjallahu anhuma – da je Allahov Poslanik : “Došao
u Medinu pa je zatekao jevreje da poste dan Ašure, pa im je
Allahov Poslanik  rekao:
“Šta je ovaj dan kojeg vi postite?” Oni rekoše: “Ovo je dan
Ašure, u njemu je Allah spasio Musaa i njegov narod, a
potopio Faraona i njegov narod. Pa ga je Musa postio iz
zahvale Allahu. Mi ga postimo veličajući ga.” Allahov
Poslanik  reče: “Mi smo preči Musau od vas.”
Pa ga je postio Allahov Poslanik i naredio da se posti.”
Mutefekun alejhi.1
Od Ebu Muse se prenosi da je rekao:
“Jevreji su dan Ašure ubrajali kao praznik, pa je Allahov
Poslanik  rekao: “Pa postite ga vi.”2
Mutefekun alejhi. Ovo je Buharijina verzija, a Muslimova
verzija:
“Veličaju ga jevreji i uzimaju ga za praznik.” U drugoj
verziji od njega: “Stanovnici Hajbera su postili dan Ašure, i
uzimali su ga za praznik, i u njemu su svoje žene odjevali u svoje
nakite i ukrase.”3 4
1
Buharija br. 2004 i Muslim br. 1130.
2
'Sahih Buhari' br. 2005, 'Feth'.
3
'Sahih Muslim' br. 1131
235
Od Zuhrija od Ubejdullaha b. Abdullaha b. Utbe od Ibn

Abbasa – radijjallahu anhuma – se prenosi da je rekao:
“Kitabije su puštali svoje kose, mušrici su pravili razdeljke, a
Allahov Poslanik  je volio da se poistovijeti sa kitabijama u onome
o čemu mu ništa nije naređeno. Allahov Poslanik  je puštao ravno
kosu na tjemenu da bi je poslije razdijelio.” Mutefekun alejhi.
Kaže se: Što se tiče suprotnosti u slučaju šerijata onih prije
nas kao i našeg šerijata u onome o čemu ne postoji ništa suprotno u
našem šerijatu, se gradi na dvije stavke, koje opet nepostoje u
ovom pitanju poređenje sa njima.
Prva je: Da se potvrdi da je to njihov šerijat u koji se
provjereno može vjerovati, kao da nas o tome obavijesti Allah  u
svojoj Knjizi, ili na jeziku Svog Poslanika, ili da bude prenešeno
tevatur predajama i sl. tome. Ali puko oslanjanje na njihove
tvrdnje, ili na ono što se nalazi u njihovim knjigama, to nije
dozvoljeno oko čega postoji saglasnost. A Vjerovjesnik  iako ih je
upitao pa ga oni obavijestili, ili je saznao šta je u Tevratu, to je bilo
zbog toga što nije dopuštao da podmetnu svoje laži. Nego mu je
Allah  davao na znanje o onome u čemu su lagali ili o čemu su
govorili istinu. Kao što ga je obavijestio o njihovim lažima više
puta, ali što se tiče nas mi nismo sigurni da nam neće slagati. Tako
da nam sa jednom viješću može doći griješnik, ili šta više kafir, a
mi ga u tome slijedimo. U 'Sahihu' je potvrđeno da je Allahov
Poslanik  rekao:
“Ako vam se kitabije obrate nemojte im vjerovati niti ih
ulaškivati.”1
Druga stavka: Da u našem šerijatu ne postoji posebno
pojašnjenje o tome. Ali ako postoji posebno pojašnjenje u
poređenju ili razlikovanju, time će se zadovoljiti u onome čime se
zabranjuje poređenje ili se potvrdi da se ne radi o šerijatu onih koji
su bili prije nas, čak iako se potvrdi, ipak put našeg Poslanika  i
njegovih ashaba je bio sasvim suprotan. A nama je naređeno da ih
1
Bilježi ga Buharija u svom 'Sahihu' br. 4885, 'Feth'.
236
slijedimo i da se sa njima poistovjećujemo. Naš Vjerovjesnik  nam

je naredio da postupamo suprotno jevrejima i kršćanima. Ali
ponekada u iskrslim propisima se pojavi dozvola za poređenjem,
ali ne u naređenom putu ili stalnim sloganima vjere.
Zatim ovo sa uslovom da ne postoji ništa prenešeno od
našeg Vjerovjesnika  i ashaba suprotno tome, ili da se potvrdi
njegova osnova u našoj vjeri. Kao da se od vjerovjesnika među
vjerovjesnicima potvrdi osnova ili njegov opis, kao otkup ovcom
za onoga ko se zavjetuje da će zaklati svoje dijete. Ili kao što je
naređeno obrezivanje u Ibrahimovoj  vjeri i sl. tome o čemu
nećemo ovdje govoriti.
Što se tiče hadisa o Ašuri, potvrđeno je da ga je Allahov
Poslanik  postio prije nego što je o njemu pitao jevreje, kao i da su
ga Kurejšije postile.
U oba 'Sahiha' u hadisu od Zuhrija od Urveta od Aiše –
radijjallahu anha - se prenosi da je rekla:
“Kurejšije su u džahilijetu postili dan Ašure, a postio ga je i
Allahov Poslanik . A kada je preselio u Medinu postio ga
je, ili je naredio da se posti. Ali kada je propisan post u
Ramazanu rekao je da ga posti ko hoće a ko neće neka ga
ispusti.”1
U drugoj predaji stoji: “To je bio dan u kojem se Kaba
zastirala.”2
Također njih dvojica ga bilježe u hadisu od Hišama b.
Urveta od njegovog oca od Aiše – radijjallahu anha - da je rekla:
“Kurejšije su postili dan Ašure u džahilijetu, a i Allahov
Poslanik  ga je postio u džahilijetu. Pa kada je došao u
Medinu postio ga je i naredio da se posti. Ali kada je
1
2
237
propisan Ramazan rekao je: “Ko hoće postit će a ko neće

pustit će.”1
Kod njih se također bilježi predaja od Abdullaha b. Omera –
radijjallahu anhuma – :
“Da su džahili postili Ašuru, te da ga je postio Poslanik  i
muslimani, prije nego što je propisan Ramazan. Ali kada je
propisan Ramazan Allahov Poslanik  je rekao: “Ašura je
dan od Allahovih dana, ko bude htio posit će ga a ko ne
ostavit će ga.”2
Ako osnova njegovog posta nije bila poistovjećena sa
kitabijama, onda će njegove riječi: “Mi smo preči Musau od vas.”
Biti potvrda njegovog posta i pojašnjenje jevrejima da ono što vi
činite od poistovjećivanja sa Musaom da mi to već činimo, tako da
smo mi preči Musau od vas.
Zatim odgovor na ovo i na njegove riječi: “Da je Allahov
Poslanik  volio da se poistovjeti sa kitabijama u onome o čemu
mu ništa nije naređeno.” Je na više načina:
Jedan je: Da se ovdje radi o prethodnom vremenu, zatim
Allah  je ovo derogirao i propisao mu da se suprotstavlja
kitabijama, te mu to naredio. U tekstu hadisa stoji “Da je pustio
kosu ravno poistovjećujući se sa njima, te da ju je poslije
razdijelio.” Zbog toga je razdjeljivanje kose postala očita stvar kod
muslimana, a od uslova koji su postavljeni zimijama je bio i taj da
ne češljaju svoje kose na razdeljak. Ovo je kao kada je Allah
propisao okretanje prema Bejtul Makdisu na početku islama
poistovjećujući se sa kitabijama, da bi to dokinuo nakon toga i
naredio da se okreću prema Kabi. A o jevrejima, maloumnicima i
drugima je obavijestio da će govoriti:
"Što ih je odvratilo od kible njihove, prema kojoj su se okretali?"
1
2
Bilježi ga Muslim u 'Sahihu' br. 1126, i Ahmed u 'Musnedu' 2. dio, str. 143. Ali ga
Buharija nije zabilježio od Ibn Omera u svom 'Sahihu'.
238
Te je obavijestio da se neće zadovoljiti sa Poslanikom  sve

dok ne bude slijedio njihovu kiblu, rakavši:
″A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon znanja koje si
dobio, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi, niti pomoći." (Sura
El-Beqare, 120)
Zatim ga je obavijestio:
″A ako bi se ti za njihovim željama poveo nakon što ti je došlo
znanja ti bi zaista bio nepravednik.” (Sura El-Beqare, 145)
Pa ga je obavijestio da:
"Svako ima svoj pravac prema kojem se okreće.” (Sura El-Beqare,
148)
Također ga je obavijestio da je svakome propisao put i

pravac te da su obredi od ostalih stvari šerijata.
Pitanje Ašure, koju je postio i za koju je rekao: ”Mi smo
preči Musau od vas”, pojašnjava činjenica da je malo prije smrti
naredio da se suprotstavimo jevrejima u njegovom postu, te nam
to naredio . Zbog toga je Ibn Abbas – radijjallahu anhuma –
govorio: “Da je Allahov Poslanik  volio da se poistovijeti sa kitabijama
u onome o čemu mu ništa nije naređeno.” Te da je on prenio njegove
riječi: “Mi smo preči Musau od vas.” I da je on bio najstrožiji od
ashaba po pitanju suprotstavljanja jevrejima u postu dana Ašure, a
mi smo spomenuli da je on bio taj koji je prenio predaju o
suprotstavljanju.
Muslim u svom 'Sahihu' bilježi od Hakema b. E'aredža pa
kaže: “Došao sam kod Ibn Abbasa dok je ležao na svom ogrtaču
kod zemzema pa sam mu rekao: “Obavijesti me o postu dana
Ašure.” Kaže:
“Ako vidim mlađak mjeseca Muharrema brojim, pa osvanem deveti
dan posteći.” Rekoh: “Je li ga tako postio Muhammed ?” Reče:
“Da.”1
1
239
Muslim bilježi od Ibn Abbasa – radijjallahu anhuma – da je

rekao: “Rekao je Allahov Poslanik :
“Ako ostanem u buduće ću postiti i deveti dan.”1 Tj. sa
danom Ašure.
A prethodile su Ibn Abbasove riječi: “Posti deveti dan –
misleći sa desetim – i razlikujte se od jevreja.” Ovako je prenešeno od
njega pojašnjavajući ovaj propis radi suprotstavljanja jevrejima.
Seid b. Mensur kaže da mu je Sufjan govorio prenoseći od
Amra b. Dinara da je čuo Ata'ija da je čuo Ibn Abbasa – radijjallahu
anhuma – da kaže: “Postite deveti i deseti dan, razlikute se od jevreja.”2
Prenijeli smo u 'Fevaid' od Davuda b. Amra od Ismaila b.
Uleje da je rekao: “Spomenuli su kod Ibn Ebu Nudžejha da je
Abbas govorio: “Dan Ašure i deveti dan.” Pa je Ibn Ebu Nudžejh
rekao: “Ibn Abbas je rekao: “Mrzim da postim dan samostalno, nego
postite jedan dan prije njega ili poslije njega.”
Ovo potvrđuje ono što prenosi Tirmizi od Ibn Abbasa –
radijjallahu anhuma – da je rekao: “Allahov Poslanik  je naređivao
da se posti Ašura, desetog Muharrema.” Tirmizi kaže: “Ovaj hadis je
hasen sahih.”3
Seid b. Mensur u svom 'Sunnenu' prenosi od Hušejma od
Ibn Ebu Lejle od Davuda b. Alije od njegovog oca od njegovog
djeda Ibn Abbasa da je rekao: “Allahov Poslanik  kaže:
“Postite dan Ašure, razlikujte se od jevreja u njemu. Postite
jedan dan prije njega ili dan poslije njega.”
Ahmed ga prenosi riječima:
1
2
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Musanifu' 4. dio, str. 287 br. 7839. Od njega ga bilježi
Bejheki u 'Kubra' 4. dio, str. 287. Lanac mu je vjerodostojan.
3
Bilježi ga Tirmizi u 'Sunnenu' br. 755 riječima: “Allahov Poslanik  je naređivao da je
posti dan Ašure desetog dana.” Tirmizi kaže: “Hadis od Ibn Abbasa je hasen sahih.” A
on je onakav kako je rekao.
240
“Postite dan prije njega ili dan poslije njega.”1

Također Ahmed ovako navodi kao što je to prenosio od Ibn
Abbasa i na osnovu toga donosio fetvu.
U predaji od Esrema kaže: “Ja smatram da kada se radi o
danu Ašure da se posti deveti i deseti dan, zbog hadisa od Ibn
Abbasa: “Postite deveti i deseti dan.”
Harb kaže: “Pitao sam Ahmeda o postu Ašure?” Pa je rekao:
“Postimo deveti i deseti dan.”2
U predaji od Mejmunija i Ebu Harisa kaže: “Ko bude htio da
posti Ašuru postit će deveti i deseti dan, osim da se ne prepozna
mjesec pa posti tri dana. Ovo je govorio Ibn Sirin.”3
Neki od naših prijatelja su rekli da je bolje da se posti deveti
i deseti dan a ako bude postio sam deseti da nije pokuđeno.
Ahmedov govor ukazuje da je smatrao pokuđenim da se
posti samo deseti dan, jer je bio pitan o njemu. Pa je odgovorio da
se poste dva dana i to je naredio. Te da je to učinio sunnetom
onima koji budu htjeli da poste Ašuru, slijedeći pri tome hadis od
Ibn Abbasa. Ibn Abbas je smatrao pokuđenim da se posti samo
deseti dan, kao što je poznato od njega.
Sve što je došlo od poistovjećivanja sa njima je bilo na
početku Hidžre zatim je to derogirano jer se tada jevreji nisu
isticali niti razlikovali od muslimana ni po osjećanjima niti po
odjeći ili po nekom drugom znaku.
Zatim je potvrđeno u Kur'anu, sunnetu i konsenzusu koji je
postignut u vrijeme Omera b. Hattaba  da je Allah propisao
suprotstavljanje kafirima i razlikovanje u onome što je specifično
za njih na njihovom putu.
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 241. Ibn Huzejme u svom 'Sahihu' 3. dio, str.
290 -291, br. 2095. U njegovom lancu se nalazi Ibn Ebu Lejla koji je bio lošeg
pamćenja. Pogledaj 'Daif džami'a sagir' br. 3506.
2
'Mugni i šerhu kebir' 3. dio, str. 104.
3
'Mugni i šerhu kebir' 3. dio, str. 104.
241
Razlog tome je da razlikovanje od njih neće biti osim nakon

uzdizanja i isticanja vjere, kao što je kroz džihad, nametenje džizje i
poniženja. Kada su muslimani na početku vjere bili slabi nije im
bilo naređeno suprotstavljanje, ali kada se vjera upotpunila, ojačala
istakla onda im je bilo naređeno. Isto je slučaj i po pitanu tog dana
(Ašure).. Kada bi se musliman nalazio u protivničkoj ili
nevjerničkoj zemlji neće mu biti naređeno da im se suprotstavlja u
očitom slijeđenju njihovog puta zbog štete koju mu mogu nanijeti.
Čak poželjno je ili biva obaveznim da im se pridruži u nečemu od
njihovog puta, ako je recimo u tome vjerska korist kao da ih
pozove u Allahovu vjeru, ili da razotkrije njihove tajne namjere,
kako bi o tome obavijestio muslimane, ili da bi otklonio eventualnu
štetu od muslimana i sl. tome od interesnih koristi.
Ali kada je riječ o islamskoj državi ili ondje gdje su učinili
hidžru i gdje je Allah uzdigao Svoju vjeru, i gdje je kafirima
nametnuta džizja i poniženje, tu se naređuje suprotstavljanje njima.
Pa ako dođe do poistovjećivanja ili razlikovanja od njih shodno
vremenu uočit ćemo suštinu hadisa koji tretiraju ovu tematiku.
Drugi način: Ako pretpostavimo da ovaj propis nije
derogiran, a Vjerovjesnik  je imao pravo da se poistovjeti sa
njima, jer je mogao da razlikuje njihovu istinu od njihove laži o
čemu ga je podučio Allah , mi bi ga slijedili. Ali što se tiče nas
nama nije dozvoljeno da išta uzmemo u vjeri od njih, niti od
njihovih riječi, niti djela po konsenzusu muslimana koji je opšte
poznata stvar u Poslanikovoj  vjeri. Ako bi čovjek rekao: ”Nama
je poželjno da se poistovjetimo sa kitabijama našeg vremena,
izašao bi iz vjere našeg ummeta.
Treći način: Da onome koji ovo smatra nužnim kažemo:
”Poslaniku  se sviđalo poistovjećivanje sa kitabijama u onome o
čemu mu nije došla nikakva naredba,” pa je nakon toga naredio
suprotstavljanje njima, a nama je naređeno da slijedimo njegovu
uputu i put njegovih ashaba, prethodnika i predaka od muhadžira
i ensarija. Naš govor se svodi na to da nam je zabranjeno da se
poredimo sa njima u stvarima na kojima nije bio selef našeg
umeta. A ono na čemu su bili selefi ovog ummeta u to nema
sumnje, bez obzira da li ga oni primjenjivali ili ne. Jer mi nećemo
242
pustiti ono što je Allah naredio zbog toga što to čine i kafiri, pored
toga da nam Allah nije ništa naredio čime bi smo se poistovjetili sa
njima, osim da u tome bude jedan dio razlikovanja sa kojim će sa
razlikovati Allahova ispravna vjera u odnosu na ono što je
derogirano ili izmijenjeno.
243
244
POGLAVLJE
O DOKAZU DA JE OPĆENITO GLEDANO

ZABRANJENO POISTOVJEĆIVANJE SA
NEVJERNICIMA
Prethodno smo naveli dokaze iz Kur'ana, sunneta i

konsenzusa, te predaje i pouke, koji ukazuju da je poistovjećivanje
sa njima uopće zabranjeno. Te da je suprotstavljanje njima u
njihovom putu propisana stvar, kao obaveza ili poželjna stvar,
shodno položaju. Zatim smo pojasnili da ono što nam je Allah
naredio ili Njegov Poslanik , u suprotstavljanju njima jeste
propisano, bez obzira da li se sa tim postupcima imala namjera
poistovjećivanja ili ne. Također ono što je zabranjeno da se čovjek
poistovjećuje u njemu sa njima obuhvata ono za što se ima namjera
poistovjećivanja kao i ono za što se nema namjera. Jer u većini ovih
postupaka muslimani nisu imali namjeru poistovjećivati se sa
njima. Od njih ima i onih stvari koje se ne mogu pojmiti kao
namjerno pistovjećivanje sa njima, kao što je puštanje sijede kose,
ili dugih brkova i sl.
Zatim moraš znati da se njihova djela dijele na tri vrste:
Vrsta koja je propisana ili dozvoljena u našoj vjeri, kao i to
da je bilo dozvoljeno njima, ili da ne znamo da je to njima bilo
dozvoljeno pa ga oni danas primjenjuju.
Vrsta djela koja su bila propisana pa ih je Kur'anski zakon
dokinuo.
Vrsta djela koja nisu bila dozvoljena ni u kom slučaju, nego
su ih oni uveli kao inovacije.
Ove tri vrste mogu biti puki ibadeti ili puki običaji, a to su
vrste ponašanja. Ili da se spoje ibadeti i običaji, tako da na kraju
bivaju podijeljeni na devet skupina.
245
Što se tiče prve skupine a to je ono što je bilo propisano u

oba šerijata, ili što je propisano nama a oni to čine, kao što je post
dana Ašure, ili kao osnova namaza (kao molitve) i posta. U ovom
slučaju se mora napraviti razlika u samom obliku tog djela, kao što
nam je po sunnetu da postimo deveti i deseti dan Muharrema. Ili
kao što nam je naređeno da požurimo sa iftarom i akšamom,
kontrirajući kitabijama, ili da odgađamo sehur, kontrirajući
kitabijama. Ili kao što nam je naređeno da klanjamo u obući,
kontrirajući jevrejima. Ovoga je mnogo u ibadetima kao i u
običajima.
Allahov Poslanik  kaže:
”Lahd (potkopavanje kabura) pripada nama, a raka drugima
mimo nas.”
Sunnet je okrenuti kaburove muslimana prema Kabi kako bi
se razlikovali od kaburova kafira.
Jer osnova ukopavanja u propisanim stvarima je od
običajnih stvari.
Zatim, moguće je da se šerijati razlikuju po svojstvima, kao i
u ibadetima.
Obuvanje obuće u namazu obuhvata ibadete i običaje.
Izuvanje obuće u namazu je bilo u Musaovom  šerijatu. Također
odvajanje od žene u menstrualnom periodu, i mnogi drugi propisi
u kojima smo se složili sa njima u njihovim osnovama ali smo se
razišli u svojstvima.
Druga vrsta je ono što je bilo propisano a zatim derogirano
u cjelosti, kao što je subotarenje, obaveznost molitve, ili posta, u
čemu zabrana poistovjećivanja sa njima nije skrivena. Bez obzira
da li se radi o njihovoj obavezi te bude ibadetom, ili im je
zabranjeno, pa da se radi o običaju. Čovjek nema pravo da sebi
zabrani konzumaciju loja i svih papkara, misleći da se time postiže
pobožnost. Također ovo se odnosi na ono što sadrži oba ova
pojma, a to su njihovi praznici koji su im bili propisani. Svaki
propisani praznik obuhvata ibadet, i to je ono što u njemu postoji
molitva, spominjanje Allaha, sadaka ili obredi. Ali obuhvata i
običaj, i to je ono pri čemu se daje oduška u hrani i odjeći na taj
246
dan, i što slijedi od ostavljanja obaveznih djela. Igra u praznicima

je dozvoljena onima koji se mogu okoristiti igrom i sl. tome. Zbog
toga je Vjerovjesnik  - kada je Ebu Bekr  ukorio djevojčice zbog
pjevanja u Poslanikovoj  kući – rekao:
“Pusti ih Ebu Bekre, svaki narod ima svoj praznik, a ovo je
naš praznik.”1
Abesinijski robovi su se igrali sa kopljima na bajram a
Vjerovjesnik  ih je gledao.2
U propisanim praznicima se propisuje, dali vadžibom (kao
obaveza) ili mustehabom (kao poželjnom stvari), od ibadeta koji
nisu propisani u drugim prilikama. U njima je dozvoljeno ili
mustehab, ili je obavezno od ibadeta u čemu se nalazi sreća za
duše, i što se ne može naći u drugim prilikama. Zbog toga je
obavezno ne postiti dan bajrama, tako da se sa jednim od njih
vezala sadakatul fitr, a sa drugim je vezano klanje kurbana, a oba
bivaju razlogom hrane.
Poistovjećivanje sa njima u ovoj skupini ibadeta ili običaja,
ili oboje, koji su derogirani je ružnije od poistvojećivanja u onome
što je propisano u zajedničkoj osnovi. Zbog toga je poistovjećivanje
u ovome haram kao što ćemo spomenuti, dok u prvom slučaju
može biti mekruh.
Treća skupina je ono što su izmislili od ibadeta i običaja ili i
jednog i drugog, što je ružnije i još ružnije, jer da su to izmislili
muslimani bilo bi loše, ali šta reći za ono što uopće nije propisao
(ni jedan) vjerovjesnik? Nego su to izmislili kafiri, tako da je
poistovjećivanje u ovome bez sumnje veoma ružna stvar i to treba
uzeti za osnov.
Druga osnova je da sve ono u čemu se poistovjećujemo sa
njima od ibadeta ili običaja ili obadvoga su novotarije za ovaj
ummet. Pod ovim se misli na ono što je od njihovih specifičnosti.
1
Hadis je mutefekun alejhi od hadisa Aiše – radijjallahu anha .
2
Ovo je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg su naveli u svojim 'Sahihima' od Aiše.
247
Ali ne i ono što je nama bilo propisano, te su ga činili naši preci, o

tome nema govora.
Svi dokazi, iz Kur'ana, sunneta i konsenzusa, ukazuju na
odvratnost novotarija i njihovu pokuđenost kao haram (tenzih ili
tahrim)1 u šta spadaju sve vrste poistovjećivanja. Tako da se u
njima nađe ujedno uvedena novotarija i poistovjećivanje sa
kafirima. Svako od ovih svojstava uzrokuje zabranu, jer je
poistovjećivanje općenito zabranjeno, makar se to našlo među
precima (selefu), jer je novotarija općenito zabranjena. Ili kada je
nebi kafiri ni činili, jer ako se nađu ova dva svojstva onda bivaju
samostalnim razlozima u odvratnosti i pokuđenosti.
1
Haram tahrim je stroga zabrana što je bliže većim grijesima dok je tahrim tenzih
zabrana koja se odnosi na manje grijehe tj. na ono što je pokuđeno i čega se bolje kloniti
u oba slučaja.
248
POGLAVLJE
DA ČESTITANJE NJIHOVIH PRAZNIKA NIJE

DOZVOLJENO
Ako se potvrdi ova osnova u poistovjećivanju sa kafirima

reći ćemo:
Da se nije dozvoljeno poistovjećivati sa njima u njihovim
praznicima iz dva razloga:
Prvi je opći a to je ono što je prethodilo. Rezime toga bi
glasio da je poređenje sa kitabijama u onome što nije od naše vjere,
niti od običaja naših prethodnika, uzrok štete dok je u njegovom
ostavljanju i razlikovanju od njih korist. Čak kada bi se radilo o
stvari oko koje postoji slaganje da nije uzeta od njih, nama bi bilo
propisano da im suprotiramo, jer u suprotiranju njima je korist za
nas, kao što sam prethodno skrenuo pažnju na to. Onaj ko se
poistovjeti sa njima je propustio ovu korist, makar se ne desila
šteta, pa šta reći ako se spoje obadva ova izhoda?
I sa strane da se radi o uvedenim novotarijama, čime ovaj
razlog nedvojbeno ukazuje na pokuđenost poistovjećivanja sa
njima u tome. Jer u najmanju ruku poistovjećivanje sa njima može
biti mekruh, kao što je i najmanje moguće da neka novotarija bude
mekruh. Mnogo je dokaza koji ukazuju da je haram se
poistovjećivati sa njima u praznicima, kao što Poslanik  kaže:
“Ko se uporedi sa jednim narodom on pripada njima.”
Razlog ove zabrane je opći pojam poistovjećivanja sa njima.
Također hadis u kojem kaže:
“Razlikujte se od mušrika.”
I sl. tome od stvari koje smo naveli kroz dokaze Kur'ana i
sunneta, od zabrane slijeđenja puta onih koji su zaslužili srdžbu i
onih koji su zalutali. Njihovi praznici su njihov put, i mnogi drugi
dokazi mimo toga.
249
Ko shvati ono što je prethodilo od općih dokaza kroz izvore,

konsenzusom ili analogijom, shvatit će da se ovo pitanje odnosi na
mnoge dokaze koji su prethodno navedeni. Zatim će shvatiti da je
ovo od vrste njihovih djela koja predstavljaju njihovu vjeru, ili pak
slogan njihove lažne vjere. Te je sve to cjelokupno zabranjeno, za
razliku od onoga što nije od specifičnosti njihove vjere niti njenih
slogana, kao što je izuvanje obuće u namazu, što je dozvoljeno.
Također će uvidjeti razliku između onoga na čemu smo ostali od
naših običaja, i što nismo ništa inovirali čime bi smo se poistovjetili
sa njima, i između onoga što bi smo uveli kao novotarije od djela
čije su osnove uzete od njih, sa namjerom poistovjećivana sa njima
ili bez namjere.
Što se tiče drugog razloga on se posebno odnosi na običaje
kafira, kroz Kur'an, sunnet, konsenzus i uzimanje pouke.
Što se tiče Kur'ana, to je ono što su mnogi od tabiina i
drugih protumačili u riječima Uzvišenog:
“I oni koji ne prisustvuju laži, i koji, prolazeći pored besmislica,
prolaze dostojanstveno.” (Sura El-Furqan, 72)
Ebu Bekr Hilal prenoseći u 'Džami'a' sa svojim lancem
prenosilaca od Muhammeda b. Sirina o riječima Uzvišenog: “I oni
koji ne prisustvuju laži,” kaže: “To je Cvjetnica.”1
Također se spominje od Mudžahida da je rekao: “To su
praznici mnogobožaca.”
Također se od Rabie b. Enesa prenosi da je rekao: “To su
praznici mnogobožaca.”
U tom značenju se od Ikrimeta prenosi da je rekao: “To je
igra koju su imali u džahilijetu.”
1
Cvjetnica je kršćanski praznik kojega proslavljaju u nedjelju prije uskrsa kada nose
svijeće tvrdeći da je to uspomena na ulazak Mesije u Bejtul Makdis. 'Muadžemul vesit'
1. dio, str. 88.
250
Kadi Ebu Je'ala kaže: “Pitanje o zabrani prisustvovanja

praznicima mušrika.”
Ebu Šejh Esfahani prenosi svojim lancem prenosilaca o
uslovima zimija od Dahaka u riječima Uzvišenog: “I oni koji
ne prisustvuju laži.” Kaže: “To su praznici mnogobožaca.”
Sa njegovim lancem od Ebu Sinana od Dahaka se prenosi: “I
oni koji ne prisustvuju laži.” Kaže: “Govor širka.”
Sa njegovim lancem od Džuvejbira od Dahaka se prenosi: “I
oni koji ne prisustvuju laži.” Kaže: “Praznici mnogobožaca.”
Njegovim lancem od Amra b. Mureta se prenosi: “Oni koji ne
prisustvuju laži: nisu skloni mušricima u njihovom širku niti se sa
njima druže.”
Njegovim lancem od Ata' b. Jesara se prenosi da je rekao:
“Omer je rekao: “Čuvajte se govora nearapa, i da ulazite kod
mušrika u njihove crkve na dan njihovih praznika.”
Riječi tabiina “Da su to praznici kafira” ne kontriraju
drugima koji kažu da je to širk ili idol iz džahilijeta, zbog toga što
neki međi njima kažu: “To su hanovi za sjedenje.” Drugi kažu: “To
su mjesta pjevanja.” Selefi su imali običaj da u svojim tumačenjima
čovjeku spomenu vrstu od vrsta naziva zbog potrebe slušaoca za
time, ili da skrene pažnju na rod, kao da nearap kaže: “Šta je to
hljeb?” Pa mu se dadne kriška, i kaže mu se išaretom na rod, ali ne
samo na krišku.
Ali neki su ljudi rekli da se svjedočenje ovdje odnosi na laži.
Ovdje se treba osvrnuti na ovaj stav, jer se kaže “I oni koji ne
prisustvuju laži.” Ali nije rekao “Ne svjedoče sa laži.” Jer arapi kažu:
“Prisustvovao sam tome i tome.” Kao što Ibn Abbas kaže:
“Prisustvovao sam bajramu sa Allahovim Poslanikom ”1 Ili kada
Omer kaže: “Plijen pripada onome koje prisustvovao bitci.”2 Ovoga je
1
Hadis u cjelosti je: “... Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, -  – i svi su klanjali
(bajram namaz) prije hutbe.” Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 962, 'Feth'.
2
Bilježi ga Abdu Rezak u 'Musanifu' 5.dio, str. 303.
251
mnogo u njihovom gvoru, ali ako kaže 'svjedočio sam time i time'
znači da je obavijestio takvim nečim.
Tabiini su tumačili 'zur' da je uljepšan i izvitopren da bi se
pokazao suprotno od svoje istine. U tom smisli su riječi Allahovog
Poslanika :
“Hvalisavac sa onim što ne posjeduje je kao i onaj koji
odjene odjeću laži.”1
Zbog toga što je preuveličavao ono što nema u posjedstvu.
Onaj ko svjedoči sa laži iznosi u javnosti suprotno onome
što krije u tajnosti, zbog toga su ga selefi tumačili nekada kao ono
što pokazuje u ljepšem obliku zbog njegove sumnjičavosti, ili
strasti, ali je u svojoj suštini laž. Tako da širk i njemu slične stvari u
javnosti se prikazuje lijepim zbog njegovih sumnji, dok se muzika i
njoj slično prikazuje lijepim zbog strasti.
Što se tiče praznika mušrika oni u sebi sadrže lažnu sumnju
i strast u kojima nema koristi za vjeru, i onoga od kratkotrajnih
užitaka, čiji kraj biva bolan, tako što postaje lažnim, kao i oni koji
su prisustvovali i posvjedočili.
Ako je Allah pohvalio onoga ko se kloni prisustvovanja koje
biva pukim promatranjem ili slušanjem, šta onda reći na poređenje
sa onim što biva iznad toga od djela koja bivaju sama po sebi laž a
ne samo svjedočenje?!
Zatim suština ovog ajeta jeste da je pohvalio ove ljude, i zato
što navodi na ostavljanje prisustvovanja njihovim praznicima i
drugim lažnim stvarima. Što opet navodi na vjerski poželjno
neprisustvovanje ili da je pokuđeno prisustvovati zato što ga Allah
 oslovljava kao laž.
Ali da je zabranjeno prisustvovati na osnovu ovog ajeta
treba razmotriti.
1
Mutefekun alejhi u hadisu od Esme  a kod Muslima se nalazi u više verzija.
252
Dokaz da je zabranjeno činiti takvo nešto može se izvesti na

više načina, jer ga Allah naziva lažju i pokudio je onoga ko lažno
govori, iako ne bi nanio štetu drugima u očitovanju toga. Allah 
kaže:
“Oni, zaista, govore ružne riječi i neistinu.” (Sura El-Mudžadele, 2)
I kaže:

“Pa klonite se prljavštine kumira i klonite se lažna govora!" (Sura
El-Hadždž, 30)
Pa onaj ko lažno govori je takav.

Neko će reći da je lažno govoriti gore nego lažno činiti, jer
ako ih je pohvalio samo zato što se klone prisustvovanja lažima
ukazuje da je takvo djelo kod Njega sa mahanom. Jer da je ovo
djelo dozvoljeno i da ga je bolje ostaviti onda u njegovom
prisustvovanju ili klonjenju ne bi bilo velike pohvale, jer
prisustvovanje u običnim (dozvoljenim) stvarima nema koristi,
dok njihovo neproamatranje nema osim mali uticaj.
Neko će reći da je ovo prekomjerno hvaljenje njih, jer nisu
prisustvovali lažnim sijelima, i pored toga što oni nisu takvo nešto
činili. Allah  kaže:
“A robovi Svemilosnog su oni koji po Zemlji mirno hodaju.” (Sura
El-Furqan, 63)
Dakle, ove, koji su se okitili ovim svojstvima, je učinio

robovima Milostivog. Robovanje Milostivom je vadžib, tako da su i
ova svojstva vadžib, o čemu ima razmatranja.
Ili će se reći da u ovim svojstvima ima onoga što nije vadžib,
jer oni koji su se okitili ovim svojstvima zaslužuju ovaj opis istinski
i kao savršenstvo. Allah  kaže:

“Pravi su vjernici samo oni čija se srca strahom ispune kad se
Allah spomene.” (Sura El-Enfal, 2)
Uzvišeni kaže:
“Allaha se boje od robova Njegovih učeni.” (Sura Fatir, 28)
253
Ili kada Allahov Poslanik  kaže:

“Nije siromah onaj ko nađe zalogaj ili dva.” – hadis.1 I kaže:
“Koga ubrajate među bankrote?”2 “Koga ubrajate među one
kojima djeca ne žive?”3 ovakvih primjera je mnogo.
Bez obzira da li je ajet ukazivao na zabranu toga ili njegovu
pokuđenost ili poželjnost njegovog ostavljanja, postići će se ciljano.
Dakle cilj je također pojasniti poželjnost izbjegavanja
poistovjećivanja sa njima. Jer pojedinci misle da je poželjno
poistovjetiti se sa njima, zbog toga što u takvom postupku se
ostvaruje dobit za porodicu, ili da ljudi odobre njihov trud i zaradu
na ovom svijetu, ali ako shvati poželjnost on se toga kloni, i to je
ono ciljano.
Što se tiče sunneta, Enes b. Malik  prenosi da je rekao:
“Došao je Allahov Poslanik  u Medinu, a oni su imali dva
dana u kojima su se igrali (zabavljali), pa je rekao: “Šta su
ova dva dana?” “U njima smo se igrali u džhilijetu.” Rekoše
oni. Kaže: “Allah vam ih je, uistinu, zamjenio boljima,
Kurban bajramom i Ramazanskim bajramom.”
Bilježi ga Ebu Davud ovim riječima4 govorio nam je Musa b.
Ismail govorio nam je Hamad od Hameda od Enesa. Bilježe ga
Ahmed5 i Nesai6, a ovaj lanac je po Muslimovim uslovima.
Hadis ukazuje na to da Allahov Poslanik  nije odobrio
njihova dva džahilijetska dana niti ih je pustio da se u njima igraju
po običaju. Nego je rekao: “Allah vam ih je, uistinu, zamjenio
boljima,” a zamjena nečega vodi ka ostavljanju onoga što je
zamjenjeno. Jer nemoguće je spojiti između zamjenjene stvari i
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 1479, 'Feth' a njegova verzija: “Nije siromah onah
koji kruži među ljudima pa nađe zalogaj ili dva.”
2
Ovo je dio hadisa kojeg bilježi Muslim u 'Sahihu' br. 2581 riječima: “Znadete li ko je
bankrota...”
3
Bilježi ga Muslim u 'Sahihu' kao dugačak hadis br. 2608.
4
Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 1134, a hadis je sahih.
5
U 'Musnedu' 3. dio, str. 103, 235 i 250.
6
U 'Sunnenu' 3. dio, str. 179.
254
nadomještene. Tako da se ovaj termin ne koristi osim ako se želi

ostaviti njihovo spajanje kao što Uzvišeni kaže:
“Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelja
prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji?” (Sura El-Kehf, 50)
“I zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima

gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Sura Sebe',
16)
"Onda su oni koji su nepravedni bili zamijenili drugom Riječi
koja im je dana.” (Sura El-Beqare, 59)
“Hrđavo za dobro ne mijenjajte.” (Sura En-Nisa, 2)
U tom smislu je hadis o ukopanom u kabur:
“Pa će mu se reći: “Pogledaj svoje mjesto u Vatri, Allah ti ga
je zamjenio sa boljim u džennetu.” A drugom će se reći:
“Pogledaj svoje mjesto u Vatri, Allah ti ga je zamijenio
mjestom u Vatri.”1
Ili kada je Omer  rekao Lubejdu: “Šta je bilo sa tvojim
pjesništvom?” On reče: “Allah mi ga je zamijenio sa (surama) El-Beqare i
Al Imran.” Ovakvih primjera u govoru je mnogo.
Riječi Allahovog Poslanik : “Allah vam ih je, uistinu,
zamjenio boljima,” ukazuje na ostavljanje spajanja između njih a
posebno riječi: “Boljima od njih”. Ukazuje na zamjenu onoga što
nam je naređeno na mjesto onoga što je bilo u džahilijetu.
Također njegove riječi: “Allah vam ih je zamijenio”. Kada
ih je upitao o ta dva dana pa su mu odgovorili: “Da su to dva dana u
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 1374, 'Feth'. I Muslim u svom 'Sahihu' br. 2866 i
2199.
255
kojima su se igrali u džahilijetu.” Ukazuje na to da im ih je zabranio

zamijenivši ih sa druga dva islamska dana. Jer da zabrana nije
postojala onda u ovom spomenu ne bi bilo odgovarjućeg značenja.
U šerijatskoj osnovi su dva obavezna islamska dana koja su
primijenili i nisu imali pravo da ih izostave zbog džahilijetska dva
dana.
U Enesovom govoru: “Oni su imali dva dana u kojima su se
igrali.” Te Poslanikovim  riječima: “Allah vam ih je, uistinu,
zamjenio sa dva dana boljima”, ukazuje na to da je Enes  shvatio
iz riječi Allahovog Poslanika  : “Zamijenio vam ih je”. Kao
zamjenu za ona dva zamjenjena.
Također ta dva džahilijetska dana su izumrli tako da im nije
ostao trag u Poslanikovom  vremenu niti periodu pravednih
halifa. A da nije zabranio ljudima da se u njima igraju i slično što
su radili, oni bi ostali pri svom običaju. Jer se običaji ne mijenjaju
osim sa onime što je različito od njih i što će ih nadomjestiti.
Posebno kada je riječ o prirodi žena, djece i velikog broja ljudi koji
žude za danom kojeg će uzeti kao svoj praznik u kojem će
odmarati od poslova i kojem će se igrati. Zbog toga će možda biti
nemoguće za veliki broj kraljeva i predstavnika naroda da svoj
narod odviknu ili odvrate od njihovih običaja u pogledu praznika.
Zbog njihovog jakog utjecaja u ljudskim dušama, te zbog toga što
olahko obvladaju ljudskim željama i naklonošću. A da nije
suprotne snage od Allahovog Poslanika  oni bi ostali još uvijek,
makar to bilo slabijeg inteziviteta, tako da se spoznalo da je ona
jaka prepreka bila čvrsta, a sve ono što Poslanik  zabrani čvrstom
preprekom to biva haramom. Tako da se ne odnosi na haram osim
ovoga, a ovo je jasna stvar i u nju nema sumnje. Isti je slučaj sa ova
dva praznika koji da su se na njih ljudi vratili sa nekom vrstom
postupaka koji se čine u njima – ako bi se to dozvolilo – onda bi to
bilo kontriranje između njega i onoga što je zabranjeno, a to je ono
što se (ovdje) traži.
Opreznost od opasnoga u pogledu praznika sljedbenika
dviju Knjiga, koje im priznajemo je žešće od opasnoga u pogledu
džahilijetskih praznika koje im ne priznajemo. Ummet je
opomenut od poistovjećivanja sa jevrejima i kršćanima,
256
obaviješteni su da će neki ljudi među njima činiti ovu stvar na koju

su upozoreni, za razliku od džahilijetske vjere, koja se neće vratiti
sve do općeg nestanka mu'minskih duša. A da nije žešće od toga
onda biva poput njega što opet nije skriveno, jer zlo koje ima
utjecajni (potisni) faktor je ono od čega se boji da se ne desi ljudima
više nego od onoga što nema jakog uzročnika.
Drugi hadis kojeg bilježi Ebu Davud: “Govorio nam je Šuajb
b. Ishak prenoseći od Evzaija da mu je govorio Jahja b. Ebu Kesir
da mu je govorio Ebu Kilabe da mu je govorio Sabit b. Dahak da je
rekao:
“Jedan čovjek se zavjetovao u vremenu Allahovog Poslanika
 da će zaklati devu kod Buvane. Pa je došao kod Allahovog
Poslanika  i rekao: ′Ja sam se zavjetovao da ću zaklati
devu kod Buvane.′ Na što je Vjerovjesnik  rekao: ′Je li u njoj
bio idol od džahilijetskih idola koji je obožavan?′ ′Ne′
Rekoše oni. Kaže: ′Je li tu bio neki praznik od njihovih
praznika?′ ′Ne′ Rekoše oni. Kaže: ′“Vjerovjesnik  reče: ′Pa
ispuni svoj zavjet, ali ispunjenja zavjeta nema u
nepokornosti Allahu niti u onome što ne posjeduje Ademov
sin (čovjek).′”
Osnova ovog hadisa se nalazi u oba 'Sahiha' i njegovo lanac
prenosilaca je pod uslovima oba 'Sahiha', svi su povjerjivi i
poznati, a hadis je povezan bez indirektnog ukazivanja na
prenošenje od drugih.
'Buvana', sa 'u' poslije 'b' je mjesto nedaleko od Mekke, o
kojoj Vedahul Jemen kaže:
Ja ljepote moje palme u dolini Buvane1, pokazala se
Kada zaspe čuvar palmi – sakrit će vas dvojicu
Kasnije će doći smiao dokaza u ovom hadisu.
Ebu Davud u svom 'Sunnenu' kaže: “Govorio nam je Hasan
b. Alija govorio nam je Jezid b. Harun obavijestio nas je Abdullah
257
b. Zejd b. Miksem Sekafi – od stanovnika Taifa – govorila mi je

Sara kći Miksemova da je čula Mejmunu kćerku Kerdemovu da je
rekla:
“Pošla sam sa svojim ocem na Poslanikov  hadž, pa sam
vidjela Allahovog Poslanika , a čula sam da ljudi govore:
“Allahov Poslanik .” Pa sam ga pratila pogledom sve dok
mu se moj otac nije približio, a on je bio na devi sa bičom
kao što je bič učitelja, pa sam čula beduine i ljude da govore:
“Bič, bič.” Moj mu se otac približi i uze ga za stopu.” Kaže:
“Pa mu je odobrio, zastao i saslušao ga.” Pa je rekao:
“Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovao da ako mi Allah
podari da mi se rodi muško dijete da ću zaklati na ulazu
Buvane od Akabe kod Senaja više ovaca.” Kaže: “Ne znam
koliko je rekla: “Pedeset.” Pa je Allahov Poslanik  rekao:
“Je li ima u njoj što od ovih idola?” Kaže: “Ne.” Kaže: “Onda
ispuni svoj zavjet koji se zavjetovao Allahu.” Kaže: “Pa ih je
sakupio i počeo klati, pa mu se jedna ovca otela a on ju je
tražio i govorio: “Allahu ispunjavam svoj zavjet.” Pa ju je
uhvatio i zaklao.”1
Ebu Davud kaže: “Govorio nam je Muhammed b. Bešar
govorio nam je Ebu Bekr Hanefi govorio nam je Abdul Hamid b.
Džafer prenoseći od Amra b. Šuajba od Mejmune kćeri Kerdemove
b. Sufjana od njihovog oca sličnog ovom hadisu malo skraćenog.
Kaže:
“Jel u njemu (mjestu) ima idola ili praznika od džahilijetskih
praznika?” Kaže: “Ne.” Kaže: “Rekoh: “Ova moja mati se
zavjetovala da će pješačiti (obaviti hadž), hoću li ispuniti
njen zavjet?” Ili je Ibn Bešar rekao: “Hoćemo li ga ispuniti za
nju?” Kaže: “Da.”2
I kaže: “Govorio nam je Museded govorio nam je Haris b.
Ubejd Ebu Kudame Ubejdullah b. Ahnes prenoseći od Amra b.
1
Pogledaj 'Sahih Sunnen' od Ebu Davuda br. 2835, sa skraćenim lancem prenosilaca.
Albani kaže: “Sahih je.”
2
Pogledaj 'Sahih Sunnen' od Ebu Davuda br. 2836.
258
Šuajba a on od njegovog oca od djeda: “Da je žena došla kod

Allahovog Poslanika  i rekla:
“Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetolava da ću iznad tvoje
glave udariti u def.” Kaže: “Ispuni svoj zavjet.” Kaže: “Ja
sam se zavjetovala da ću na tom i tom mjestu zaklati (žrtvu)
– mjesto gdje su klali pagani – kaže: “Kipu?” “Ne.” Reče ona.
Kaže: “Idolu?” “Ne.” Reče ona. Kaže: “Ispuni svoj zavjet.”1
Dokazna strana je u tome da se ova osoba zavjetovala da će
zaklati nešto od stoke, devu ili ovcu, ili se radilo o dva slučaja koja
je naveo, pa ga je Vjerovjesnik  upitao:
“Je li u njoj bio idol od džahilijetskih idola koji je
obožavan?” ′Ne′ Rekoše oni. Kaže: ′Je li tu bio neki praznik
od njihovih praznika?′ ′Ne′ Rekoše oni. Kaže: ′Vjerovjesnik 
reče: ′Pa ispuni svoj zavjet, ali ispunjenja zavjeta nema u
nepokornosti Allahu.′”
Ovo ukazuje da je klanje na mjestima gdje su oni praznovali
i gdje su njihovi idoli, grijeh prema Allahu, iz više razloga:
Prvi je taj što kaže: “Pa ispuni svoj zavjet.” Tako što je
odmah nakon opisa rekao 'pa' što znači da je svojstvo razlog
propisa, a da je razlog naredbe izvršenja: postojanje zakletve u
kojoj nema ova dva svojstva. Jer bi ta dva svojstva svojom
prisutnošću predstavljali prepreku ispunjenja, a da nije grijeh onda
bi bilo dozvoljeno ga učiniti.
Drugi je to što je odmah nakon toga rekao. “... ali ispunjenja
zavjeta nema u nepokornosti Allahu.” Da se ova slika nije našla
unutar općeg pojma, onda u govoru ne bi bilo povezanosti.
Također zavjetovana stvar – ako nije grijeh – ali kada ga je Allahov
Poslanik  upitao o oba slučaja, rekao mu je: “Pa ispuni svoj
zavjet.” To znači zato što tamo nema ničega što bi uzrokovalo
zabranu klanja na tom mjestu. Tako da je Poslanikov  odgovor
bio naredba izvršenja zavjeta kod nepostojanja ovih uzroka, što
1
Pogledaj 'Sahih Sunnen' od Ebu Davuda br. 2833. Albani kaže: “Hasen sahih.”
259
opet znači zabranu kod postojanja istih. Osnova ispunjenja zavjeta

je poznata, pa je pojasnio u čemu nema ispunjenja, a opći termin
ako se nađe nakon razloga onda sam razlog se mora naći unutar
njega.
Treći je da je bilo dozvoljeno klati na mjestima (njihovih)
praznika Allahov Poslanik  bi ovome ukazao da ispuni zavjet,
kao što je dozvolio onoj koja se zavjetovala da će udarati1 u def.
Čak što više obavezao bi da se ispuni zavjet, tako da bi klanje na
zavjetovanom mjestu bilo vadžibom. Pa ako je klanje na mjestu
njihovih praznika zabranjeno, kakav je onda slučaj ako se uporedi
sa njima u samom prazniku sa činjenjem pojedinih postupaka koji
se prakticiraju radi njihovog praznika?
To pojašnjava da je 'praznik' naziv za ono što se vraća svake
godine po običaju sa naviknutim oblikom, da li to bilo sa godinom,
sedmicom, mjesecom, i sl. tome. Praznik sadrži više stvari:
Od njih je: da se radi o danu koji se ponavlja kao što je
Ramazanski bajram ili petak.
Od njih je: sakupljane u tom danu.
Od njih je: postupci koji sadrže ibadete ili običaje. Možda se
praznik veže za neko posebno mjesto a može biti općih razmjera.
Svaka od ovih stvari se naziva praznikom.
Vrijeme, kao što kaže Allahov Poslanik  za petak:
“Ovo je dan kojeg je Allah muslimanima učinio
praznikom.”2
Sakupljanje i djela, kao što kaže Ibn Abbas : “Prisustvovao
sam bajramu sa Allahovim Poslanikom .”
Mjesto, kao što Poslanik  kaže: “Nemojte moj kabur
uzimati za mjesto praznovanja.”
2
Hadis je u 'Sahih džami'a sagir' br. 2258.
260
Tarmin 'praznik' se može odnositi na sakupljanje i određena

djela u danu, što je pretežno tako, kao što Vjerovjesnik  kaže:
“Pusti ih Ebu Bekre, svaki narod ima svoj praznik, a ovo je
naš praznik.”
Riječi Allahovog Poslanika : “Je li u njemu neki od
njihovih praznika?” Želeći da ukaže na njihovo sakupljanje po
običaju na tome mjestu što su uzimali kao praznik. Pa kada je
rekao: “Ne.” Reče mu: “Ispuni svoj zavjet.”
Ovo ukazuje na to ako se radi o mjestu gdje su oni
praznovali da je to prepreka klanja na tom mjestu – makar se i
zavjetovao – kao i to da je mjesto njihovih idola, a da nije tako
onda govor ne bi bio sistematičan, niti bi bilo pojašnjeno na lijep
način.
Poznato je da je ovo radi veličanja mjesta koja su veličali
praznovanjem na njima, ili zbog saučesništva u praznovanju na
tim mjestima, ili zbog oživljavanja obilježja njihovog praznika na
tim mjestima i sl. tome. Tako da se ne radi osim o mjestu postupka,
samom postupku ili njegovom vremenu.
Ali ako se radi o posebnom posvećivanju pažnje mjestu –
što je očito – onda je zabranio posebno posvećivanje pažnje tom
mjestu zato što je to mjesto njihovog praznovanja. Zbog toga kada
se taj razlog nije našao, dozvolio je da se tu zakolje, dok je namjera
za posebnom pažnjom još postojeća. Tako da se spoznalo da ono
od čega postoji bojazan jeste posebno davanje pažnje mjestu
njihovog praznika. A ako je posebna pažnja prema mjestu njihovih
praznika ono od čega se upozorava, šta je onda sa samim
praznikom?
Ovo je kao i to kada ih je pokudio zbog toga što
predstavljaju mjesta na kojima se obožavaju idoli, što biva još
većim dokazom o zabrani širka i obožavanja idola.
Ako je zabrana zbog toga što je u klanju na tim mjestima
poređenje sa njima u njihovim praznicima to je srž našeg pitanja.
Jer klanje kao klanje nije zabranjeno samo po sebi osim zbog
poređenja sa njima u njihovom prazniku. Što znači da ne postoji
drugi razlog bojaznosti.
261
Pretpostavka mogućeg prvog slučaja je očitija, zbog toga što

ga Vjerovjesnik  nije upitao osim za njenu bit kao mjesto njihovog
praznika, a nije ga pitao da li će klati u vrijeme njihovog praznika?
I zato što je rekao: “Je li u njemu neki od njihovih praznika?” Čime
se spoznalo da u vrijeme pitanja nije bilo vrijeme njihovog
praznika, što je očito.
U posljednjem hadisu je priča na oprosnom hadžu, a tada
nije ostalo ništa od mušričkih praznika.
Pa ako je Vjerovjesnik  zabranio da se kolje na mjestu na
kojem su kafiri praznovali, i ako su ti nevjernici primili islam i
ostavili se svojih praznika, i ako onaj koji je upitao to mjesto ne
uzima mjestom praznovanja, nego samo na tom mjestu hoće da
zakolje spoznat će se da je glavni razlog spriječavanje onoga što
vodi opstajanju nečega od njihovih praznika. Zbog bojazni da će
klanje na tom mjestu biti razlogom koji će oživjeti to mjesto, i
razlogom koji će dovesti do praznovanja na njemu, pored toga što
je to mjesto – Allah najbolje zna – moglo biti tržnica na kojoj su
preprodavali robu, i gdje su se zabavljali, kao što su mu ensarije
rekli: “To su dva dana u kojima smo se igrali u džahilijetu.” Oni nisu
uzeli džahilijetske praznike kao svoj ibadet. Zbog toga je
Vjerovjesnik  napravio razliku između njih kao mjesta gdje su bili
idoli i mjesta praznovanja.
Ovo je stroga zabrana da se čini nešto od džahilijetskih
praznika na bilo koji način.
Kafirski i paganski praznici u islamu se tretiraju
podjednako, jer je kufr svake od ovih dviju skupina jednak po
svojoj zabrani, iako je jedan strožije zabranjen od drugoga. Ali
njihov propis se ne razlikuje u odnosu na muslimana. Međutim
sljedbenicima dviju Knjiga je odobrena njihova vjera kao i ono što
su imali od praznika pod uslovom da to ne ispoljavaju, niti bilo šta
od njihove vjere. Dok ovim nije odobreno, ali su praznici
sljedbenika dviju Knjiga, koji se uzimaju kao vjera i ibadet, više
zabranjeni nego praznici koji se uzimaju radi igre i zabave. Zbog
toga što je obožavanje na način koji prouzrokuje Allahovu srdžbu
gore od upražnjavanja strasti sa onime što je zabranio. I zbog toga
je širk veći grijeh od bluda, zbog toga je borba protiv sljedbenika
262
Knjige bolja od borbe protiv idolopoklonika, a onaj koga ubiju od

muslimana ima nagradu dvojice šehida.
Ako je Zakonodavac spriječio samu bit idolopokloničkih
praznika zbog opasnosti da se ne bi muslimani uprljali nečime od
kafirskih stvari. Onih koje je šejtan doveo do toga da izgube nadu
da će njihova vjera uspjeti na Arapskom poluotoku. Bojazan da se
ne uprlja osobinama sljedbenika dviju Knjiga koji su ostali je žešće,
a zabrana je potvrđenija, kako? Prethodila je istinska vijest o
skupini iz ovog ummeta koja će ići njihovim putem.
Treći način iz sunneta ovaj i drugi hadisi su ukazali da su
ljudi u džahilijetu imali svoje praznike u kojima su se sakupljali.
Poznato je, da je Allahov Poslanik  bio sačuvan i pošteđen od
toga, te da od toga ništa nije ostalo.
Poznato je, da nije bilo njegove zabrane i prepreke da se
ljudi još ne bi klonili tih praznika. Jer još uvijek postoji uzročnik
unutar ljudske intrige koja je sklona onome što se čini na
praznicima, posebno kada je riječ o bezvrijednim praznicima, od
igranja i uživanja. Kao i sa strane običaja zbog stalnog obnavljanja
praznika. Jer je običaj druga strana prirode. Ako je razlog još uvijek
jak i postojeći, da nije tako jake zabrane ti običaji ne bi bili
iskorijenjeni.
Ovo nalaže nužno znanje da je uvjereni imam (Poslanik)
zabranjivao na najizričitiji i najstrožiji način svom ummetu kafirske
praznike. Te da se trudio da ih iskorijeni i potisne na sve moguće
načine. Odobravanje sljedbenika Knjige nije značilo da je ostavio
nešto od njihovih praznika svom ummetu, kao i to da u tome nema
ničega propuštenog što bi se odnosilo na njegov ummet od onoga
što oni čine od svog kufra i grijeha. Poslanik  je obilato
upozoravao svoj ummet kako bi se razlikovali u mnogim
dozvoljenim stvarima, i svojstvima pokornosti, da to ne bi bio
razlog koji vodi u poređenje u nekim drugim stvarima. Te da to
razlikovanje bude prepreka i zabrana od ostalih stvari koje se njih
tiču. Jer što se više budeš razlikovao od stanovnika Vatre time ćeš
biti udaljeniji od stanovnika Vatre.
Iza njegove pažnje prema svom ummetu i njegovog
savjetovanja njima – za oca i majku bi ga zamijenio – nema drugog
263
cilja. A to je sve zbog Allahove blagodati prema njemu i prema

ljudima, ali većina ljudi je nezahvalna.
Četvrti način iz sunneta je ono što su zabilježili u svoja dva
'Sahiha' od Aiše – radijjallahu anha – da je rekla:
“Kod mene je ušao Ebu Bekr, a kod mene su bile dvije
djevojčice od ensarija koje su pjevale ono čime su se pozivale
ensarije na dan Buasa1.” Kaže: “Ali nisu dobro pjevale.” Pa
je Ebu Bekr rekao: “Zar šejtanovi glasovi u kući Allahovog
Poslanika ?” A bio je to bajram. Pa je Allahov Poslanik 
rekao: “O Ebu Bekre, svaki narod ima svoj praznik a ovo je
naš praznik.”2
U drugoj predaji:
“O Ebu Bekre, svaki narod ima svoj praznik, a naš praznik je
ovaj dan.”3
Također u 'Sahihima' se prenosi da je rekao:
“Pusti ih Ebu Bekre, to su praznični dani, to su dani Mine.”4
Dokazna strana je na više načina:
Jedan je njegove riječi: “Svaki narod ima svoj praznik, a ovo
je naš praznik.” Što znači da je svaki narod poseban po sebi zbog
svojih praznika, kao i kada je Uzvišeni rekao:
“Svako ima svoj pravac prema kojem se okreće.” (Sura El-Beqare,
148)
I kaže:
“Svima vama smo zakon i pravac propisali.” (Sura El-Maide, 48)
Naložio je tu specifičnost zbog posebnosti svakog naroda sa
njihovim zakonom i pravcem. Zbog toga što određeni član ukazuje
1
Dani ratovanja među dva najveća plemena Evs i Hazredž koja je Poslanik 
Allahovom blagodati ujedinio te učinio ensarijama.
2
3
Pogledaj 'Sahih Buhari' br. 3931.
4
264
na posebnost, pa ako jevreji imaju svoj praznik, kršćani svoj

praznik, koji se njih tiču, mi im se u tome nećemo pridružiti, kao
što im se nećemo pridružiti u njihovoj kibli i zakonu.
Također na osnovu ovoga mi ih nećemo pozivati da nam se
pridruže u našim praznicima.
Drugi način: njegove riječi: “... a ovo je naš praznik”
ukazuje na ograničenje našeg praznika u ovim domenima te da mi
osim njega nemamo drugog praznika.
Također riječi: “Naš praznik je ovaj dan.” što znači da
određeni član i genitivna veza ukazuju na potpuno obuhvatanje. A
to opet ukazuje da je vrsta našeg praznika ograničena u tom danu,
kao što je rekao u pogledu namaza: “Početak mu je tekbir a kraj
mu je predavanje selama.”1
Poslanikov  cilj nije bio da se ograniči samo u tom
prazniku, ili samo u tom danu, nego da ukaže na dozvoljenu vrstu,
kao što pravnici kažu: “Poglavlje bajram namaza” ili “Bajram
namaz ovako i ovako” u što ulaze bajram namazi, ili kao što kaže:
“Nije dozvoljeno postiti na dan bajrama.”
Isto tako njegove riječi: “Ovo je dan” tj. vrsta ovog dana,
kao kada čovjek želi ukazati na ono što želi ukazati ili izdvojiti od
molitvi: “Ovo je molitva muslimana.” Ili za izalazak muslimana na
otvoren prostor i od onoga što čine do tekbira, namaza i sličnog pa
kaže: “Ovo je muslimanski praznik (bajram).” I slično tome.
Od ovoga poglavlja je hadis od Ukbe b. Amira  prenoseći
od Vjerovjesnika  da je rekao:
“Dan Arefata, dan klanja kurbana, i dani Mine su naši
praznici o sljedbenici islama, to su dani jela i pića.”
1
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 1. dio, str. 123, Tirmizi u 'Sunnenu' br. 3 i kaže: “Ovaj
hadis je najvjerodostojniji u ovom poglavlju, i najbolji.” Te Ebu Davud u 'Sunnenu' br.
618 i Ibn Madže u svom 'Sunnenu' br. 275. Hadis je sahih.
265
Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Tirmizi.1 I kaže: “Hadis je

hasen sahih.”2
Ovo je to kao da se razlikujemo ili izdvajamo od svakoga
drugoga po pitanju praznika. Posebno izdvajanje ovih pet dana,
jeste zbog toga što se u njima spajaju dvije vrste praznovanja;
mjesno i vremensko, čiji se period oduljuje. Zbog toga se naziva
'Velikim bajramom'. Pa kada je upotpunjeno svojstvo praznovanja,
propis se zadržao u njemu radi njegove potpunosti, ili zbog toga
što je praznik nekoliko dana, i mi nemamo drugog praznika od
nekoliko dana osim ovih pet dana.
Treći način: Dozvolio je djevojčicama da se igraju udaranjem
u def i pjevanjem, obrazlažući to da svaki narod ima svoj praznik
te da je ovo naš praznik.
To znači da je dozvola obrazložena time što je to praznik
muslimana te da se ne odnosi na praznike nevjernika, i zato što se
ova dozvola ne odnosi na igre u praznicima nevjernika kao što je
to dozvoljeno u prazniku muslimana. Jer da je to dozvoljeno u
praznicima nevjernika kao što je dozvoljeno u praznicima
muslimana onda ne bi rekao: “Pa svaki narod ima svoj praznik, a
ovo je naš praznik” jer nastavak svojstva nakon 'pa' ukazuje da je
to obrazloženje. Tako da će obrazloženje dozvole biti da je svaki
narod poseban po svom prazniku, te da je ovo naš praznik, i da je
ovo obrazloženje posebno za muslimane, jer da je dozvola vezana
za riječ 'praznik' onda bi opći pojam bio samostalan sa propisom,
dok poseban pojam ne bi imao uticaja.
Kada je obrazložio sa posebnim pojmom došlo se do
spoznaje da se propis ne može potvrditi sa svojstvima općeg
pojma, a to je naziv 'praznik', tako da nam nije dozvoljeno činiti u
1
Bilježi ga Ebu Davud u 'Sunnenu' br. 2419, Nesai u svom 'Sunnenu 5. dio, str. 252,
Tirmizi u svom 'Sunnenu' br. 773. U hadiskom tekstu se desila greška od strane autora
rekavši 'dani Mine' dok je u stvari 'dani tešrika (bajrama poslije prvog dana klanja
kurbana)' možda ga je preteklo pero, a Allah najbolje zna.
2
Hadis je onakav kako je rekao.
266
svakom prazniku drugih ljudi ono što činimo u prazniku

muslimana, a to je ono što se traži.
Ovo je dokaz o zabrani poistovjećivanja sa njima u igrama i
slično.
Četvrti način iz sunneta: je da su jevreji i kršćani bili u
Arapskoj zemlji sve dok ih Omer  nije protjerao iz nje u svom
hilafetu. Jevreji su živjeli u Medini za vrijeme Poslanikovog 
života. Poslanik  je sa njima napravio ugovor o neratovanju sve
dok nisu raskinuli ugovor, skupina po skupina, a u Medini je još
uvijek bilo židova, iako ih nije bilo mnogo. Tako da je Poslanik 
umro a kod njegov oklop je ostao kao polog kod jevreja.1 U jemenu
je bilo mnogo jevreja, u Nedžranu je bilo mnogo kršćana a u
Bahrejnu perzijanaca.
Poznato je da su oni imali praznike koje su proslavljali,
također je poznato da to znači da ono što se čini u praznicima od
jela, pića, odjeće, ukrasa, igre, odmaranja i sl. uvijek stoji u svim
ljudskim dušama ako ne postoji zabrana, posebno u dječijim i
ženskim dušama a još više u onim besposličarima među ljudima.
Zatim onaj ko bude imao imalo znanja o povijesti sigurno
zna da muslimani u Poslanikovo  vrijeme nisu učestvovali u
praznicima niti u bilo čemu na čemu su bili drugi ljudi. Niti su
mijenjali šta od običaja u nevjerničkim praznicima, nego je taj dan
kod Poslanika i muslimana bio kao i svaki drugi dan, niti su ga
izdvajali nečim posebno osim sa onim što se u osnovi mijenjalo
radi suprotstavljanja u njemu, kao što je post, što će inša Allah doći
kasnije.
A da muslimanima u njihovoj vjeri koju su preuzeli od svog
Poslanika  nije bilo zabrane u tome i udaljavanja nužno bi bilo da
se kod pojedinaca među njima nađe nešto od toga, jer razlog tome
postoji, na što ukazuje prirodni tok događaja i običaji, a da nije
šerijatske prepreke onda bi pokazatelj postojao.
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' na više mjesta od Aiše radijjallahu anha.
267
Zatim ovakvo je stanje među muslimanima ostalo i u

periodu pravednih halifa.
Najviše što se moglo primijetiti kod nekih od njih jeste
odlazak ljudi da bi ih gledali kako se zabavljaju u njihovim
praznicima. Ali Omer  i drugi su zabranjivali ashabima ovaj
postupak, kao što ćemo navesti, pa šta onda reći ako neki ljudi čine
nešto od onoga što oni čine u svojim praznicima, ili ono što biva
uzrokom njihovih praznika?
Čak kada se pojavilo da su neki muslimani izdvajali njihove
dane praznovanja postom kako bi im se suprotstavili, pravnici su
to zabranili, ili bar većina njih, zbog toga da se ne bi ispostavilo
kako se njihovi praznici veličaju. Zar se na osnovu ovoga ne može
uzeti dokaz da su muslimani preuzeli od svog Poslanika 
zabranu učestvovanja sa njima u njihovim praznicima, i to nakon
veoma jasnog promatranja.
Peti način iz sunneta: ono što prenosi Ebu Hurejre  da je
čuo Allahovog Poslanika  da kaže:
“Mi smo posljednji i prvi na Sudnjem danu, iako je njima
data Knjiga prije nas ali nama je data poslije njih. Ovo je
dan koji im je Allah propisao pa su se oko njega razišli, pa
nas je Allah uputio na njega, a ljudi će nas u njemu slijediti.
Jevreji sutra a kršćani prekosutra.” Mutefekun alejhi.1
U verziji u 'Sahihu' stoji:
“Iako je njima data Knjiga prije nas, a nama je data poslije
njih. Ovo je dan oko kojeg su se razišli pa nas je Allah uputio
njemu.”2
Od Ebu Hurejre i Huzejfe , se prenosi da su rekli: rekao je
Allahov Poslanik :
“Allah je ostavio u zabludi one koji su bili prije nas po
pitanju petka, tako da jevreji imaju subotu a kršćani
1
Bilježi ga Buharija u 'Sahihu' br. 238, 876 i 896, Muslim u svom 'Sahihu' br. 855.
2
268
nedjelju. Pa je Allah doveo nas pa nas je uputio na petak, pa

je učinio petak i subotu i nedelju. Oni će tako nas slijediti na
Sudnjem danu mi smo posljednji od stanovnika na dunjaluku
a prvi na Sudnjem danu kada će im se presuditi – u drugoj
predaji – među njima prije stvorenja.'″Bilježi ga Muslim 1
Allahov Poslanik  je petak nazvao praznikom na više
mjesta, a zabranio da se izdvaja postom zatim se u ovom hadisu
spominje da je petak naš, subota jevrejska a nedjelja kršćanska,
zato što određeni član ukazuje na izdvajanje.
Zatim ovaj govor vodi ka podjeli, jer ako se kaže: “Ovo su
tri odjela, ili tri dječaka, ovo je meni, ovo Zejdu a ovo Amru.”
Nalaže da se svaki od njih posebno izdvaja sa onim što je njemu
dato, te da mu se niko u tome ne može pridružiti.
A mi ako im se pridružimo u njihovom prazniku, suboti ili
nedjelji, suprotstavit ćemo se ovom ajetu. Ako se ovo odnosi na
sedmični praznik isto je i sa godišnjim, jer nema razlike. Čak ako se
ovo zna po arapskom računanju vremena, šta onda reći za kafirske
nearapske praznike koji se ne znaju osim sa rimsko-koptskim
računanjem, ili perzijanskim ili hebrejskim i sl. tome?
Allahov Poslanik  kaže: “Iako je njima data Knjiga prije
nas, a nama je data poslije njih. Ovo je dan oko kojeg su se razišli,
pa nas je Allah uputio.” Tj. radi, kao što se prenosi da je rekao: “Ja
sam najrječitiji arap, iako sam iz Kurejšija, a dojen sam u
plemenu Benu Se'ad b. Bekr.”2
To znači, a Allah najbolje zna, da smo mi posljedni među
stvorenjima a prvi među onima kojima će se presuditi i koji će ući
u džennet, kao što je došlo u vjerodostojnoj predaji:
1
Br. 856.
2
Autor 'Kešfu hufa', 1. dio, str. 232 kaže: “Navode ga autori čudnih hadisa ali se ne zna
koga je prenio niti mu se zna za lanac.” Kraj. Bilježi ga Ibn Se'ad u 'Tabekat'1/1/71 od
Jahje b. Jezida Se'adija kao mursel predaju riječima: “Ja sam najbolji u arapskom među
vama, ja sam Kurejšija, a moj jezik je jezik Benu Se'ada b. Bekra.” Albani u 'Daif
džami'a sagir' br. 1303 kaže: “Podmetnut.”
269
“Ovaj ummet, je usitinu, prvi ummet koji će ući u džennet, a

Muhammed  će prvi kojem će biti otvorena džennetska
vrata.”1
Zato što je nama Knjiga data poslije njih, pa smo upućeni na
praznik oko kojeg su se razišli oni na druga dva praznika. Naša
dobra djela su pretekla njihova djela, pa kada smo ih pretekli u
uputi i dobrim djelima, učinjeni smo ispred njih u nagradi za
dobra djela. A onaj ko kaže da riječ 'iako' znači 'osim' što je daleko
od pravog značenja.
Šesti način iz sunneta: ono što Kurejb, štićenik Ibn Abbasa –
radijjallahu anhuma – kaže:
“Ibn Abbas i ljudi među Vjerovjesnikovim  ashabima su me
poslali Ummi Seleme – radijjallahu anha – da je pitam: “Koje je
dane Allahov Poslanik  najviše postio?” Kaže: “Najviše je postio
subotu i nedjelju od ostalih dana, i govorio bi: “Ova dva dana su
praznici mušrika, a ja volim da im se suprotstavim.”2
Bilježe ga Ahmed, Nesai i Ibn Ebu Asim. Hadis je sačuvan
putem Abdullaha b. Mubareka od Abdullaha b. Muhammeda b.
Omera b. Alije od njegovog oca od Kurejba, a neki hafizi su ga
ocjenili vjerodostojnim.
Ovo je dokaz u šerijatu o suprotstavljanju njima u njihovim
praznicima, iako se radi o poželjnom načinu.
1
Ukazuje na hadis kojeg bilježi Muslim u 'Sahihu' br. 197, Ahmed u 'Musnedu' 3. dio,
str. 136, od Enesa b. Malika  da kaže: “Allahov Poslanik  kaže: “Doći ću pred
džennetska vrata na Sudnjem danu, pa ću zatražiti da mi se otvori, a čuvar će reći:
“Ko si ti?” Pa ću reći: “Muhammed.” A on će reći: “Naređeno mi je da ne otvaram
nikome prije tebe.”
2
Bilježi ga Ahmed u 'Musnedu' 6. do, str. 323, Ibn Huzejme br. 2167, Ibn Hiban br. 941,
Bejheki u 'Kubra' 4. dio, str. 313, Hakim u Mustedreku' 1. dio, str. 436. Hasen predajom
ga je ocjenio znameniti učenjak Ibn Kajjim u 'Zadul mead' 2. dio, str. 78. Kod Tirmizije
se nalazi predaja koja ga jača sa vjerodostojnim lancem do Aiše – radijjallahu anha –
riječima: “U mjesecu je postio subotu, nedjelju i ponedjeljak, a od drugog mjeseca je
postio utorak, srijedu i četvrtak.”
270
Mi ćemo navesti hadis u kojem on zabranjuje da se posti

subotom1, a obrazloženje toga je suprotstavljanje njima. A mi ćemo
navesti propis njegovog posta kod učenjaka kao izdvojenog dana,
te da su se složili oko propisa da se njima treba suprotstaviti u
tome. Ali su se razišli da li je suprotstavljanje njima na dan
njihovog praznika postom suprotstavljanje njihovom postupku ili
zbog zanemarivanja tako da se od njega nema namjera ni posta niti
iftarenja ili da se napravi razlika među arapskim i nearapskim
praznikom? Onako kako ćemo navesti inša Allah.
Što se tiče konsenzusa i predaja, toga je mnogo primjera:
Prvi je ono što sam prethodno ukazao na njega a to je da su
jevreji, kršćani i medžusije još uvijek bili pod džizjom u
muslimanskim državama proslavljajući svoje praznike, to vodi na
ono što oni čine i da je ustaljeno u većini duša. Ali u vremenu
selefa nije bilo nikoga ko bi im se pridružio u proslavljanju
njihovih praznika. A da u dušama ljudi ovog ummeta nije
postojalo prepreke kroz zabranu i mržnju toga, sigurno bi se
velikom broju desilo da obilježe ove praznike, jer neko djelo, ako
ne postoji prepreka i ako postoje uzroci, će se desiti bez sumnje, na
što navodi stanje, pa se spoznalo postojanje prepreke. Ovdje je
vjera prepreka, pa se spoznalo da je vjera, vjera islam, ta koja
spriječava da se uporede i to je ono što se traži.
Drugi je taj što je prethodilo među Omerovim  uslovima,
oko kojih su se složili ashabi i svi učenjaci poslije njih, da zimije od
sljedbenika Knjige ne smiju isticati svoje praznike u islamskoj
državi, te da su nazavani Cvjetnicom i Uskrsom. Pa ako su se
muslimani složili da im se zabrani javno isticanje, kako onda
pristaje muslimanima da ih obilježavaju? Ili zar nije gore da ih
musliman obilježava i ističe nego što bi to činio kafir, ističući ga?
1
Kažem da je hadis sahih i da nema kontradiktornosti među njim i hadisom od Ummu
Seleme, a zabrana posta subote jeste njegovo posebno izdvajanje jer je to dan kojeg
veličaju jevreji kao što je to naveo veliki broj učenjaka od kojih je i Tirmizi.
271
To je zato što smo im mi zabranili da ih ističu zbog štete u

njima, da li zbog toga što se radi o grijehu, ili obredu grijeha. Ali u
oba slučaja muslimanu je zabranjeno griješenje i nepokornost, kao i
obredi nepokornosti, a da u tom postupku od strane muslimana
nema zla osim što bi se kafiri usmjerili pa da ih ističu zbog jačine
srca prema muslimanu. Pa kako je onda sa muslimanom koji ih
ističe? Pa kako? A u tome je zlo kao što ćemo inša Allahu pojasniti.
Treći je ono što je prethodilo u predaji od Ebu Šejha
Isfahanija od Ataija b. Jesara – ovako sam vidio a možda je Ata b.
Dinar – da je rekao: “Omer  kaže: “Čuvajte se govora nearapa, i da
ulazite kod mušrika na dan njihovih praznika u njihove crkve.”1
Bejheki bilježi i sa vjerodostojnim lancem u poglavlju
'Pokuđenosti ulaska kod zimija u njihove crkve i poređenja sa
njima u njihovim karnevalima i festivalima' od Sufjana Sevrija od
Sevra b. Jezida od Ataija b. Dinara da kaže: “Omer  kaže:
“Nemojte učiti strani jezik, i nemojte ulaziti kod mušrika u njihove
crkve na dan njihovog praznika. Srdžba se spušta na njih.”2
Sa lancem od Sevrija od Aufa od Velida ili Ebu Velida od
Abdullaha b. Amra se prenosi da je rekao:
“Onaj ko bude gradio u državama nearapa, i ko bude obilježavao
njihove festivale i karnevale, i uporedi se sa njima sve do smrti, sa
njima će biti sakupljen na Sudnjem danu.”3
Sa svojim lancem od Buharije, autora 'Sahiha' prenosi pa
kaže: “Rekao mi je Ibn Ebu Merjem obavijestio nas je Nafia b. Jezid
da je čuo Sulejmana b. Ebu Zejnebu i Amra b. Harisa da je čuo
Seida b. Seleme da čuo njegovog oca da je čuo Omera b. Hattaba 
da kaže:
“Klonite se Allahovih neprijatelja u njihovim praznicima.”4
1
Bilježi ga Bejheki u 'Sunnenul kubra' 9. dio, str. 234.
2
Bilježi ga Bejheki u 'Sunnenul kubra' 9. dio, str. 234. i Abdu Rezak u 'Musanifu' 1. dio,
str. 411.
3
Bilježi ga Bejheki u 'Sunnenul kubra' 9. dio, str. 234. sa vjerodostojnim lancem.
4
272
Sa vjerodostojnim lancem od Ebu Usame prenosi da mu

govorio Aun od Ebu Mugire od Abdullaha b. Amra da je rekao:
“Onaj ko bude gradio u državama nearapa, i ko bude obilježavao
njihove festivale i karnevale, i uporedi se sa njima sve do smrti, i
bude takav, sa njima će biti sakupljen na Sudnjem danu.”1
I kaže: “Ovako ga je prenio Jahja b. Seid, i Ibn Ebu Adijj i
Gander i Abdul Vehab od Aufa b. Ebu Mugire od Abdullaha b.
Amra od njegvih riječi.
Sa drugim lancem do Ebu Usame od Hamada b. Zejda od
Hišama od Muhammeda b. Sirina prenosi da je rekao:
“Došao je Alija  vidjevši karneval reče: “Šta je ovo?” Kažu: “O
vođo pravovjernih, ovo je dan karnevala.” Kaže: “Svaki dan pravi
fejruz2.” Usame kaže: “Mrsko mu je bilo da ga nazove
karnevalom.”3
Bejheki kaže: “U ovome je pokuđenost određivanja ili
izdvajanja dana kojeg nije izdvojio Zakonodavac sa time, tako da
Omer  zabranjuje da se govori njihovim jezikom, ili da se samo
uđe u njhove crkve na dan njihovih praznika, pa šta reći za činjenje
nekih njihovih postupaka, ili da se čini ono što je od sastavnih
dijelova njihove vjere? Zar nije gore uporediti se sa njima u
njihovim postupcima nego što je to u jeziku? Zar neki od njihovih
postupaka nisu gori od pukog ulaženja kod njih u vrijeme njihovih
praznika? A ako se na njih spušta srdžba zbog njihovih djela, pa
onaj ko se uporedi sa njima u nekom djelu ili bar djelimično, zar se
sam ne izlaže takvoj kazni?”
Zatim Omerove  riječi: “Klonite se Allahovih neprijatelja u
njihovim praznicima.” Zar ne ukazuje na zabranu susreta i
sakupljanja sa njima u njihovim praznicima? Pa šta je onda sa
onima koji obilježavaju njihove praznike?
1
2
Ime plavog kamena koji se danas koristi u proizvodnji nakita.
3
273
A što se tiče Abdullaha b. Omera jasno je ukazao da oni koji

grade u njihovim državama i obilježavaju njihove karnevale i
festivale te se uporedi sa njima sve dok ne umre bit će sakupljen sa
njima.
To znači da ga je proglasio kafirom zbog toga što im se
pridružio u ovim stvarima ili je to učinio velikim grijesima koji
vode u Vatru, iako se u njegovim riječima nazire ono prvo. Tako da
poređenje sa njima u nekim tim stvarima jeste grijeh jer da
uzrokuje zaslugu kazne onda ga ne bi bilo dozvoljeno učiniti
nagradom zbog uzroka. Jer za mubah ne postoji kazna, a
pokudnost nekih tih stvari nije uslovljena drugima, jer dijelovi od
onoga što je spomenuo ukazuju na pokuđenost svakog
pojedinačno. Nego je naveo – a Allah najbolje zna – da onaj ko
bude gradio u njihovim državama, jer u vrijeme Abdullaha i Ibn
Omera je bilo zabranjeno da oni ističu svoje praznike u islamskoj
državi, niti se neko od muslimana poistovjećivao sa njima u
njihovim praznicima, što bi mu bilo omogućeno da se nastani u
njihovoj državi.
Što se tiče Alije  on je smatrao pokuđenim da se izjednači
sa njima u samom nazivu njihovog praznika sa kojim se oni
izdvajaju, pa kako je onda ako se izjednačiti sa njima u njihovim
djelima?
Ahmed je naveo značenje onoga što je došlo od Omera i
Alije – radijjallahu anhuma – o tome, a njegovi prijatelji su naveli
pitanje praznika.
Prethodio je stav Kadija Ebu Je'ale po pitanju zabrane
prisustvovanja njihovim praznicima.
Imam Ebu Hasan Amidi, poznat kao Ibn Bagdadi u svojoj
knjizi 'Umdetu hadir ve kifajetu musafir' kaže:
'Odlomak: “Nije dozvoljeno prisustvovati praznicma
kršćana i jevreja, što je naveo Ahmed u predaji Muhene,
dokazujući to riječima Uzvišenog:
“I oni koji ne prisustvuju laži.” (Sura El-Furqan, 72)
274
Kaže: “Cvjetnica i njihovi praznici, a ono što prodaju na

tržnicama za njihove praznike nema smetnje da mu se
prisustvuje.” Ovo je naveo Ahmed u predaji od Muhenne, i kaže:
“Zabranjeno im je da ulaze kod njih u njihove crkve i manastire.
Ali ono što je na tržnicama od jela onda nije zabranjeno, iako bi se
time imala namjera da im se to pruži i da se uljepša radi njih.”
Hilal u svom djelu 'Džami'a' kaže: “Poglavlje o pokuđenosti
izlaska muslimana na mušričke praznike. Od Muhene je naveo da
je rekao: “Pitao sam Ahmeda o prisustvovanju ovih praznika koji
se obilježavaju kod nas u Šamu, kao što je 'Tur jabur' , 'Dir Ejub', i
njima slični, kojima prisustvuju muslimani i silaze na tržnice,
dovodeći sa sobom ovce, krave, robove, donoseći ječam i pšenicu i
drugo. Tako da oni ulaze sa njima na tržnice i kupuju ali ne ulaze u
manastire. Kaže: “Ako ne ulaze u njihove manastire, nego
prisustvuju na tržnicama onda nema smetnje.” Ahmed –
rahimehullah – je dozvolio muslimanima da prisustvuju na
tržnicama pod uslovom da ne ulaze u njihove bogomolje.
Tako da se spoznala njegova zabrana ulaska u bogomolje.
Iz ovoga je Hilal uzeo dokaz zabrane izlaska muslimana na
njihove praznike. Ahmed je naveo isto ono što je rekao Omer  od
zabrane ulaska u njihove crkve u vrijeme njihovih praznika, a to je
ono kao što smo rekli sa strane upozorenja da se ne učini ono što
čine.
Što se tiče govora stranim jezicima i nazivanja mjeseci
stranim nazivima Ebu Muhammed Kermani, zvani Harb, kaže:
'Poglavlje nazivanja mjeseci perzijskim jezikom', rekao sam
Ahmedu: “Perzijanci imaju dane i mjesece koje nazivaju imenima
koja se ne mogu raspoznati? Pa je to pokudio veoma žestoko.” O
tome se prenosi od Mudžahida da je smatrao pokuđenim da se
kaže: “Azermah” i 'Zimah', pa sam rekao: “Ako to bude ime
čovjeka pa ga tako zovnem?” Ali je to pokudio i rekao: “Pitao sam
Ishaka i rekao sam: “Istorija knjige se piše sa perzijskim mjesecima,
kao što je 'Azermah' i 'Zimah'? Kaže: “Ako u tim imenima nema
imena koja su pokuđena nadam se da nema smetnje.”
275
Kaže: “Ibn Mubarek je mrzio da se zaklinje sa riječi 'Izdan' i

rekao je: “Nisam siguran da nije dodato nečemu što se obožava, a
također i perzijska imena.”
Kaže: “Također i arapska imena, sve ono što je dodato.
Kaže: “Pitao sam Ishaka drugi put: “Čovjek se uči
perzijanskim i rimskim imenima mjeseci?” Kaže: “Svaki naziv koji
je poznat u njihovom govoru nema smetnje za njega.”
Ono što je Ahmed rekao o pokuđenosti ovih naziva ima dva
značenja:
Jedno je da ako se ne zna značenje imena da može imati
zabranjeno značenje, a musliman neće izgovarati ono što ne
razumije njegovo značenje. Zbog toga je pokuđeno koristiti
nearapske rukje, kao hebrejske, sirijanske i druge, zbog bojazni da
se traži pomoć od nekoga drugoga od koga nije dozvoljeno.
Ovo značenje je Ishak uzeo u obzir, ali ako se zna da je
značenje pokuđeno onda nema sumnje u njegovu pokuđenost, a
ako ne zna njegovo značenje, Ahmed ga je opet pokudio.
Drugo značenje je pokuđenost da se čovjek navikne na
jezik mimo arapskog, jer je arapski jezik odličje islama i njegovih
pripadnika, jer su jezici najveći znakovi naroda koji se njima ističu.
Zbog toga je velik broj učenjaka ili većina njih smatrala
pokuđenim da čovjek u svojim dovama u namazu i zikru dovi
Allaha ili da Ga spominje na nekom drugom jeziku osim
arapskom.
Učenjaci su se razišli po pitanju zikra u namazu, da li se
može izgovarati na nearapski? Zikr se dijeli na tri stupnja, najveći
je Kur'an, zatim obavezni zikr koji nije Kur'an, kao što je početni
tekbir po konsenzusu, ili predavanje selama, i tešehud po onima
koji ga smatraju vadžibom. Zatim zikr koji nije vadžib kao što je
dova, tespihanje, tekbiranje i sl. tome.
Što se tiče Kur'ana, ne može se učiti osim na arapski jezik,
bez obzira mogao ili nemogao, po mišljenju svih učenjaka. Ovo je
ispravno mišljenje u što nema sumnje, nego su mnogi rekli:
276
″Zabranjeno je da se transliterariše sura, ili ono u čemu je

Kur'anska mudžiza.″
Ebu Hanife i njegovi prijatelji su se razišli oko onoga koji je
sposoban da čita arapski.
Što se tiče obaveznog zikra, razišlo se po pitanju prevođenja
Kur'ana, da li će se prevesti onom koji nije sposoban da čita ili da
nauči arapski? Kod Ahmedovih prijatelja postoje dva mišljenja.
Najbliži su Ahmedovom mišljenju, da se neće prevoditi, što
je opet Malikov i Ishakov stav.
Drugi stav je da će se prevesti, što je stav Ebu Jusufa,
Muhammeda i Šafije.
Što se tiče ostalih vrsta zikra postoje dva stava: da se neće
prevesti, a ako to učini njegov namaz neće biti valjan, što je stav
Malika, Ishaka i nekih Šafijinih prijatelja.
Od Šafije se prenosi u zapisanom da je pokuđeno ih
izgovarati na nearapskom ali da ne kvare namaz.
Od naših prijatelja neki su rekli da ima pravo na ovo, ako ne
zna dobro arapski.
Propis izgovaranja stranog jezika u ibadetima kao što je
namaz, učenje Kur'ana, zikr, telbije, bismile kod klanja, pri
ugovorima i raskidu ugovora, kao što je brak ili proklinjanje i
drugo je poznat u knjigama fikha.
Ali što se tiče govora stranim jezikom u imenima ljudi i
nazivima mjeseci, datuma i slično je zabranjeno ako se ne zna
značenje tog naziva, bez sumnje. Ali ako se zna njegovo značenje,
onda je Ahmedov govor jasan po pitanju njegove pokuđenosti.
Smatrao je pokuđenim 'Azermah' i sl. a to znači da nije haram.
Mislim da je bio upitan o dovama u namazu na perzijskom?
Pa je pokudio to i rekao: “Loš jezik?”
On je također uzeo za dokaz Omerov  hadis u kojem se
zabrana njihovog govora, i prisustvovanja njihovim praznicima.
Ovo je Malikov stav, jer je rekao: “Ne može početi namaz na
perzijskom, niti može doviti na njemu, niti se može zaklinjati na
277
njemu.” Pa je rekao: “Omer je zabranio da se govori stranim

jezikom i rekao je: “To je slabost.”
Omerovu zabranu je uzeo kao opći dokaz zabrane.
Šafija u onome što prenosi Silfi sa poznatim lancem od
Muhammeda b. Abdullaha b. Hakema kaže: “Čuo sam
Muhammeda b. Idrisa Šafiju da kaže: “Allah je one koji traže
Njegovu blagodat u prodaji i kupovini nazvao trgovcima, a arapi
ih još uvijek nazivaju trgovcima. Zatim Poslanik  ih je nazivao
onako kako ih je Allah nazvao u trgovini arapskim jezikom. Dok
su aukcionisti strani naziv, a mi ne volimo da se čovjek koji zna
arapski jezik naziva trgovcem osim nazivom trgovca. Niti da
govori na arapskom nazivajući nešto u stranom jeziku, jer je to
jezik kojega je Allah izabrao, arapski jezik, pa je na njemu objavio
svoju časnu Knjigu, i učinio ga jezikom posljednjeg Vjerovjesnika
Muhammeda , zato kažemo: “Svako ko je sposoban da uči
arapski treba da ga nauči, jer je on preči od svakog drugog da se
nauči bez da se nekome zabrani da govori stranim jezikom.”
Šafija je smatrao pokuđenim da onaj ko zna arapski da se
naziva drugim jezikom, ili da ga govori miješajući ga sa drugim
jezikom. Ovo je ono što je naveo, i što su rekli imami prenoseći od
ashaba i tabiina, a prethodno smo naveli ono što su rekli Omer i
Alija .
Ebu Bekr b. Ebi Šejbe u 'Musanifu' prenosi da mu je govorio
Veki'a prenoseći od Ebu Hilala od Ebu Burejde da je rekao: “Omer
 kaže:
“Neće čovjek naučiti perzijski a da neće varati, a neće varati čovjek
osim ako mu se ne umanji ljudskost.”
Kaže: “Govorio nam je Veki'a prenoseći od Sevra od Ataija
da je rekao: “Nemojte učiti strani jezik, i nemojte ulaziti u njihove
crkve, srdžba se na njih spušta.”1
Ovo što smo prethodno prenijeli je došlo od Omera .
1
'Musanef' 9. dio, str. 11.
278
Kaže: “Govorio nam je Ismail b. Uleje od Davuda b. Ebu

Hinda da je Muhammed b. Ebu Vekas čuo ljude da govore
perzijskim pa je rekao: “Šta misle sa vatropokloničkim nakon
monoteističkog.”1
Silfi prenosi u hadisu od Seida b. Alaija Berzeija da mu je
govorio Ishak b. Ibrahim Belhi da mu je govorio Omer b.Harun
Belhi da mu je govorio Usame b. Zejd prenoseći od Nafie od Ibn
Omera – radijjallahu anhuma – da je rekao:
“Allahov Poslanik  kaže: “Onaj ko može da govori arapski
neka ne govori strani jezik jer naslijeđuje licemjerstvo.”2
Sa približno istim i poznatim lancem ga prenosi do Ebu
Suhejla Mahmuda b. Amra Akberija: “Govorio nam je Muhammed
b. Hasan b. Muhammed Mukri govorio nam je Ahmed b. Halil – u
Balhu – govorio nam je Ishak b. Ibrahim Džeriri govorio nam je
Amr b. Harun od Usame b. Zejda od Nafie od Ibn Omera da je
rekao:
“Allahov Poslanik  kaže: “Ko može da govori arapski neka
ne govori prezijski, jer naslijeđuje licemjerstvo.”3
Ovo liči na Omerov govor ali pripisati ga Poslaniku  jeste
predmet pojašnjenja.
Od grupe među njima se prenosi da su ponekada govorili
riječ poslije riječi od stranog jezika.
Ebu Halede kaže: “Ebu Alije mi se obratio na perzijskom
jeziku.”
Munzir Sevri kaže: “Čovjek je upitao Muhammeda b.
Hanifu o hljebu?” Pa je rekao: “Djevojčice idi sa ovim zlatnikom i
kupi tenbiz.” Pa je otišla i donijela tenbiz tj. hljeb.”1
1
Biježi ga Ibn Ebu Šejbe u 'Musanifu' 9. dio, str. 11.
2
Veoma je slab, sa ovim lancem ga navodi Hakim od Omera b. Haruna Belhija, čiji se
hadisi ne prihvataju, a Usame b. Zejd je Lejsi Medeni, a bio je slab.
3
Ovaj lanac je gore uništen nego prethodni jer u njemu ima nepoznatih a u njemu se
nalazi i Muhammed b. Hasan b. Zijad Muvsali zatim Bagdadi čiji se hadisi ne
prihvaćaju, dalje u lancu se nalazi Omer b. Harun čiji se hadisi ne prihvataju kao što smo
pojasnili u prethodnom hadisu.
279
U svakom slučaju riječ poslije riječi na stranom jeziku je

bliska stvar, i to je ono što su najviše činili, možda zbog toga što je
onaj kome su se obraćali bio stranac, ili je naučen stranom jeziku,
kako bi mu približili značenje da bi shvatio. Kao što je Vjerovjesnik
 Ummu Halid kćeri Halidovoj b. Seida b. Asa – a bila je mala i
rođena u Abesiniji kada je njen otac učinio hidžru:
“Pa ju je Poslanik  odjenuo u košulju i rekao: “Ummu Halid ovo
je 'sena'.” Sena u abesinskom jeziku je značilo dobro.2
Od Ebu Hurejre  se prenosi da je onome ko mu je nanio
bol stomaku rekao: “Eškeme bedred. (Udario me po stomaku)”3 Dok
ga neki prenose kao merfua predaju, međutim nije vjerodostojna.
Ali navikavanje na neki drugi jezik osim arapskog koji je
odličje islama i Kur'ana, sve dok to ne postane običaj mjesta i
njegovih stanovnika ili stanovnika kuće, ili između čovjeka i
drugoga, ili ljudima na tržnici, ili emirima, ili ministrima, ili
pravnicima: nema sumnje da je ovo mekruh, jer liči na poređenje
sa nearapima što je mekruh kao što smo prethodno navodili.
Zbog toga su prethodni muslimani, kada su se nastanili u
Šamu i Egiptu, čiji su stanovnici govorili rimskim jezikom, i zemlju
Iraka i Horosana, čiji je jezik bio perzijski, zemlju Magriba čiji je
jezik bio berberski, naučili su tamošnje stanovnike arapskom sve
dok nije prevladao nad stanovnicima ovih zemalja, muslimanima i
kafirima. Ovakav je nekada bio Horosan, zatim su se opustili po
pitanju jezika, pa su se navikli na govor perzijskim jezikom, sve
dok nije ovladao njima, a velik broj njih je zapostavio arapski jezik.
4 U što nema sumnje da je pokuđeno.
1
Tenbiz je perzijska riječ za hljeb.
2
Dio hadisa koji bilježi Buharija u 'Sahihu' br. 5845, 'Feth'.
3
Ovo značenje nisam shvatio.
4
Tako mi Allaha ja se bojim da se ovo neće desiti u našim državama zbog ciljanih
priprema da se sruši naš plemeniti jezik i da se omalovaži pred ostalim jezicima, koje
smo uveli iz zapadnih i kafirskih država, i neprijatelja muslimana i arapa. Pa smo im
počeli iskazivati poštovanje i čast, sve dok ih nisu prihvatila srca naših sinova veličajući
ih. Pa su se uznijeli nad onima koji ne poznaju osim arapski jezik, potvarajući ih da su
zaostali i konzervativni do te mejre da su naši mladići i djevojke počeli miješati arapski
280
Najbolji način je da se navikava na arapski jezik, tako da ga

mala djeca govore u učionicama i mektebima, da bi se razlikovao
slogan islama i njegovih sljedbenika, te da bi se na taj način
olakšalo sljedbenicima islama u shvatanju značenja Kur'ana,
sunneta i govora prethodnika, za razliku od onoga ko se nauči
jeziku pa želi da nauči drugi.
Znaj da navikavanje na jedan jezik utječe na razum, moral i
vjeru, veoma jako i utjecajno, kao i na to da se čovjek poželi
poistovjetiti sa prethodnicima ovog ummeta od ashaba i tabiina, a
poistovjećivanje sa njima povećava jača razum, moral i vjeru.
Tako sam arapski jezik je od vjere, njegovo znanje je farz
vadžib, jer shvatanje Kur'ana i sunneta je vadžib, a njih neće
razumjeti osim onaj ko razumije arapski, a vadžib koji se ne može
upotpuniti osim sa njime i ono samo je vadžib.
Zatim od njega je ono što je vadžib svakom pojedincu kao i
ono što je vadžib nekima u zajednici.
sa stranim jezicima. Da su bogdo to bile arapske osnovne riječi kao što ih poznaju arapi,
nego se radi o narodnim dijalektima koji ponekada nemaju osnove u arapskom jeziku,
niti kod gramatičara i lingvističara.
Ovaj utjecaj na našu omladinu nisu imali osim mudre varalice kao što je Taha Husejn,
Seid Akl, i njima slični, koji su podsticali ljude da govore narodnim govorom kako bi im
olakšali stvari da zaborave svoj jezik.
Taha Husejn kaže: “Sekin teslim.” Tj. da niko ne napravi grešku, ne izgovarajući
hareketa na kraju riječi. Taha Husejn nas je naučio da ne stavljamo hareketa nego sukun
na kraju riječi da bi smo bili spašeni umjesto da nas poduči ispravnoj arapskoj deklinaciji
da ne pogriješimo u dvjema stvarima deklinaciji i stavljanju sukuna. U svakom slučaju
ovo istrživanje bi se oduljilo, nego se hoće reći da je naš jezik omalovažen ispred stranih
jezika tako da je postalo sramotno govoriti sa njime na skupovima te je pozdrav kod
sastajanja i rastajanja postao 'Bye' ili 'Hy' kao kod zahvale 'Thank you ili Merci' ili kod
javljanja na telefon sa riječi 'Halo'. Isti je slučaj sa reklamama na trgovinama,
parfumerijama, i konfekcijskim trgovinama, na kojima se piše stranim jezicima, a našem
jeziku nije preostao osim naziv.
Ovako žele neprijatelji islama učiniti sa našim mladićima i djevojkama, da se njihova
srca vežu za strane jezike ne bi li zaboravili svoj jezik te na taj način da im se oteža
razumijevanje Kur'ana. Čuvajte se da ne budete predmeti zla protiv budućnosti naših
država, a da mi to i ne primijetimo.
281
Ovo je značenje onoga što Ebu Bekr b. Ebu Šejbe prenosi:

“Govorio nam je Isa b. Junus od Sevra od Omera b. Jezida da je
rekao: “Omer je napisao Ebu Musi El Ešariju :
“A zatim, podučite se sunnetu, podučite se arapskom, deklinujte
Kur'an, jer je on na arapskom.”1
U drugom hadisu od Omera  se prenosi da je rekao:
“Učite arapski, on je od vaše vjere, učite podjelu miraza, on je od
vaše vjere.”
Ovo je ono što je Omer  naredio od proučavanja arapskog
i šerijata, spajajući ono što mu treba, jer u vjeri se shvataju stavovi i
djela, tako da se kroz arapski shvataju stavovi, a shvatanjem
sunneta se shvataju djela.
Što se tiče pitanja praznika onda na više načina:
Jedan je: Praznici su od šerijata, od puteva i obreda, za koje
je Uzvišeni rekao:
“Svima vama smo zakon i pravac propisali.” (Sura El-Maide, 48)
I kaže:
"Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema
kome je trebalo da se vlada.” (Sura El-Hadždž, 67)
Kao što je kibla, namaz, post, tako da nema razlike u
poređenju sa njima u praznicima kao ni u ostalim obredima, jer
poređenje u svim praznicima je slaganje u kufru, a slaganje u
nekim njegovim (praznika) ograncima je slaganje u nekim
ograncima kufra, čak šta više, praznici su ono čime se najviše ističe
jedan šerijat (vjerozakon) i ono što je najočitije od njegovih obreda,
tako da je poređenje u njemu poređenje u najosobitijim zakonima
kufra i njegovim najočitijim obredima. Nema sumnje da ovo može
dovesi do kufra u cjelosti i njegovim uslovima.
1
Ovo je mursel predaja, a Buharija u 'Tarihul kebir' 6. dio, str. 157 kaže: “Omer b. Zejd
kaže: “Omer  je napisao Ebu Musi, je mursel predaja, od njega je prenosi Sevr b.
Jezid”, a ovako je rekao i Ibn Ebu Hatim u 'Džerh ve te'adil'.
282
Što se tiče njegove početne pozicije u najmanju ruku može

biti grijeh. Na ovu osobnost je ukazao Vjerovjesnik  riječima:
“Svaki narod, uistinu ima svoj praznik, a ovo je naš
praznik.”
Ovo je gore nego li sudjelovati sa njima u oblačenju njihove
odjeće kao što je pojas i drugo što je od njihovih znamenja. Jer taj
neznatni znak nije od vjere nego se radi o predmetu razlikovanja
među muslimanom i kafirom, ali što se tiče praznika i onoga što ga
prati je od prokletih činova vjere kao i onih koji to čine. Tako da je
poređenje u njemu poređenje u onome čime se ističu od razloga
Allahove srdžbe i kazne.
Ako hoćeš na osnovu ovoga da primijeniš analogni primjer
reći ćeš da je praznik zakon od zakona kufra, ili pak obred od
njegovih obreda, tako da je poređenje u njemu zabranjeno kao što
je u svim ostalim obredima kufra i njegovim zakonima iako je ovo
jasnije od djelimične analogije.
Zatim sve ono čime se ističe kao ibadet i običaj njegov
razlog je to što je on poseban dan, a da nije onda bi bio kao ostali
dani bez neke posebnosti, a njegovo izdvajanje nije od islama ni u
čemu, nego je to nevjerovaje u njega.
Drugi način u uzimanju pouke jeste da ono što oni čine u
svojim praznicima jeste griješenje prema Allahu , jer je uglavnom
inovacija ili je derogiran. A najbolje njegovo stanje – iako nema u
njemu dobra – kao da musliman klanja prema Bejtul Makdisu. I to
ako čini ono što se u vjeri ubraja kao vjersko djelo ali što se tiče
onoga što prati to od preobilne hrane, odjevanja, igranja i
odmaranja on slijedi tom vjerskom prazniku, isto onako kao što
slijedi u vjeri islamu. Pa da bude kao što bi muslimani uzeli sebi
novotarski praznik tako što bi izlazili na otvoreni prostor te u
njemu činili nešto od ibadeta i običaja od one vrste koja je
propisana a na dane kurbanskog i ramazanskog bajrama. Ili da se
postavi građevina oko koje će se tavafiti (obilaziti) i kod koje će se
obavljati hadž. A onima koji to čine pripremat će se jelo i sl. tome.
Kada bi to muslimanu bilo mrsko, omrznuo bi nešto mimo svog
običaja, kao što novotari mijenjaju običaje u običnim stvarima ili
pak nekim od njih pripremajući jela ili odijevanjem ukrasne odjeće
283
ili pak u trošenju novca i sl. Tome, a da taj izmišljeni inovacijski

običaj ne uzimaju kao ibadet. Ovo bi bilo od najgorih zala, također
je poređenje sa onima koji su zaslužili srdžbu i koji su zalutali i još
gore.
Da, oni bivaju ostavljeni na svojoj izmišljenoj i derogiranoj
vjeri, pod uslovom da je prikrivaju. Dok se musliman ne ostavlja ni
na izmišeljnoj niti na derogiranoj vjeri, ni u tajnosti niti u javnosti.
Ali što se tiče poređenja sa kafirima, isto je kao i poređenje sa
novotarima ili gore.
Treći način u uzimanju pouke ukazuje ako se propusti
malim dijelom činjenje takvih djela da to vodi u većinu postupaka.
Zatim ako to postane poznata stvar, uđe među obične ljude, oni
zaborave njegovu osnovu, sve dok to ne postane običaj kod ljudi ili
čak njihov praznik. Tako da se suprotstavi udaljavanju od Allaha,
ili da bude više od toga, do te mjere da može dovesti do
usmrćivanja islama i oživljavanja kufra. Kao što je to predstavio
šejtan velikom broju onih koji se pozivaju na islam u onome što
čine na kraju kršćanskog posta, od poklona, veselja, trošenja novca,
odijevanja djece, i druge stvari čime postaje muslimanski praznik.
One države koje se graniče sa kršćanima, njihovo znanje i iman su
umanjeni, to je postalo opće stanje među njima, i bolje u njihovim
dušama od Allahovog i Poslanikovog  praznika, na osnovu
onoga što su mi govorili povjerljivi ljudi, a što potvđuje ono što
sam vidio u Damasku i oko njega u državama Šama, iako su one
bliže znanju i imanu.
Ovaj četvrtak koji biva posljednji dan kršćanskog posta,
kruži sa kruženjem njihovog posta koji je sedam dana, a njihov
post – iako biva na početku godišnjeg doba koje arapi nazivaju
ljeto a obični ljudi ga nazivjau proljećem – on se pomjera naprijed i
nazad, i nema jedne granice od sunčeve godine – kao što je
četvrtak početkom aprila – ili čak kruži na oko trideset i tri dana, i
ne prednjači njegov početak na drugi maj, niti kasni njegov
početak drugog marta, nego počinju sa ponedjeljkom koji je bliži
spajanju sunca i Mjeseca u ovom periodu, kako bi očuvali
vremenske periode po suncu i mlađaku.
Sve su to novotarije koje su izmislili po dogovoru među
sobom, suprotstavljajući se šerijatu sa kojim su došli vjerovjesnici,
284
jer vjerovjesnici ibadete nisu određivali osim po mlađaku, nego su

jevreji i kršćani falsificirali zakone što nije ovdje mjesto da o tome
govorimo.
Ovom četvrtku slijedi petak kojeg su učinili sa krajem petka
u kojem je razapet Mesija, kako oni lažno tvrde, i nazivaju ga petak
raspeća. Zatim mu slijedi subota za koju tvrde da je u njoj Mesija
bio u kaburu. Mislim da je nazivaju Noć svjetlosti ili Subotom
svjetlosti. Izmišljajući laži promičući je među običnim masama
ljudi zbog toga što je zabluda zavladala njima, te ih obmanjuju da
im se pričinjava kako se spušta svjetlost na njih iz crkve Kumame
(tamo gdje tvrde da je Isusov grob), koja je u Bejtul Makdisu, tako
da sa sobom u svoje države nose ono što je tu zapaljeno od
svijetlosti tražeći tako blagoslov, a svaka osoba razumom obdarena
zna da se radi o vatri koju je čovjek svojom rukom zapalio ili
gorećoj vatri.
Zatim subotom traže jevreje, a nedjelju nazivaju velikim
praznikom po njima, tvrdeći da je Mesija u njemu uskrsnuo.
Zatim nedjelju koja slijedi ovoj nazivaju novom nedjeljom,
kada oblače novu odjeću i tada čine neke stvari. Svi ovi dani kod
njih su dani praznovanja, kao što je dan Arefata, dan kurbana i
dani Mine naši praznici sljedbenika islama. Oni poste tako što ne
jedu mast i ono što ima dušu. Na početku se mrse onim što izlazi iz
životinja kao što je mlijeko, jaje ili meso, ili je možda početak
njihovog mrsa sa jajima. A u svojim praznicima praktikuju vjerske
obrede od riječi i djela koja se ne mogu odrediti, zbog čega vidiš da
učenjaci kada prenose od njih njihove propise da se uglavnom
razlikuju ali da je većina istinita.
To je zbog toga što oni misle, da ono što su njihovi monasi i
kaluđeri postavili od vjere, da je to vjera koju treba slijediti. Te da
je to zakon kojeg je odredio Mesih na nebu a oni svako malo
vremena derogiraju neke propise i određuju druge od obaveza i
zabrana, ili autorizacije vjerovanja i drugih stvari. Razlikujući se od
onoga na čemu su bili prije toga, tvrdeći da je ovo poput
Allahovog derogiranog šerijata sa drugim šerijatom.
Oni i jevreji su u ovom poglavlju na dvije totalno suprotne
strane, jer jevreji ne prihvataju da Allah derogira šerijat, ili da
285
pošalje poslanika čiji se šerijat razlikuje od onoga prije njega, kao

što je Allah obavijestio o njima riječima:
“Reći će neki ljudi kratke pameti "Što ih je odvratilo od kible
njihove, prema kojoj su se okretali?” (Sura El-Beqare, 142)
Dok kršćani dozvoljavaju svojim monasima i kaluđerima da
postavljaju nove zakone i derogiraju iste, zbog čega se kršćanima
ne može odrediti stalni potvrđeni šerijat u jednom vremenu.
Naš cilj nije stati kod svih tački njihovih laži, ali je dovoljno
da znamo zlo koje razdvaja između njega i dozvoljenog i dobra,
mustehaba i vadžiba, kako bi na osnovu ove spoznaje mogli da ga
usavršimo, ili da ga se klonimo, kao što poznajemo sve ostale
zabrane. Jer nama je obaveza da ih se klonimo a onaj ko ne poznaje
zlo pojedinačno ili u cjelosti neće moći imati namjeru da ga se
kloni. Lijepa spoznaja je dozvoljena, za razliku od obaveza, zbog
toga što se obaveze moraju izvršavati, a izvršavanje ne može doći
osim pojašnjeno, te ga treba znati pojašnjeno.
Ja sam naveo neka od zala njihove vjere zbog toga što sam
vidio da su muslimani iskušani nekim od njih, i za koje su mnogi
zaboravili da su od kršćana, čija je vjera prokleta kao i njeni
sljedbenici.
Do mene je doprlo također, da oni izlaze četvrtkom koji je
prije toga, ili subotom ili nekim drugim danom, na kaburove kako
bi ih nakadili. Također, oni kade i svoje kuće u ovim periodima.
Oni tvrde da je u kađenju blagoslov i otklanjanje štete, ne gledaju
na to kao miris, nego ga smatraju stvarima koje približavaju
Allahu, kao što su kurbani. Dotiču ga sa bakrom udarajući u malo
zvono, sa složenim riječima, te ga vješaju na vrata svojih kuća,1 i
druga zla, i sam ne znam mnogo toga što čine. Nego sam ovo
naveo zato što sam vidio veliki broj muslimana da ovo čine, jer je
njegova osnova uzeta od njih, tako da je jedno vrijeme četvrtkom
tržnica ispunjena glasovima ovih malih zvona, glasovima kaluđera
286
i astrologa sa riječima čija je većina laž, ili pak u njemu ima

zabranjenog ili čak kufra.
Mnogim običnim ljudima je podmetnuto – osim onima koje
je Allah htio da se izdvoje – mislim na obične ljude - svakog onoga
ko ne poznaje suštinu islama, jer je veliki broj onih koji se
pripisuju razumijevanju i vjeri, sudjelovao u tome. Podmetnuto im
je da se sa kađenjem postiže blagoslov, i potiskuje urok, sihr, bolest
i pesimizam. Na papirima crtaju slike zmija i škorpija, lijepe ih po
svojim kućama, tvrdeći da te slike – prokleti su oni koji ih crtaju i
zbog kojih meleki ne ulaze u kuće u kojima se nađu – odagnavaju
pesimizam, što je u stvari samo predmet od talismana Sabi'ija.
Zatim veliki broj njih – onako kako je doprlo do mene –
vješa krst na vratima kuće.
Veliki broj ljudi u četvrtak prije ovog četvrtka izlaze na
kaburove kako bi ih nakadili, a ovaj drugi nazivaju velikim
četvrtkom. A kod Allaha je on ponižen i nebitan četvrtak kao i oni
u njemu koji ga veličaju. Jer sve ono što se veliča sa lažima od
vremena, mjesta, drveća, kamenja i građevina treba ponižavati,
kao što se ponižavaju obožavani idoli, jer da se ne obožavaju bili bi
kao i ostalo kamenje.
Od onih zala koja čine ljudi da iznajmljuju nadničare – koje
su još gore – prikupljajući ovce, kokoši, mlijeko i jaja, tako da se
spoji između dvije zabrane, jedenje imetka muslimana ili onog koji
je pod ugovorom, bez prava, i obilježavanja obreda kršćana. Oni ga
čine određenim vremenom kada posrednici izlaze na posjede,
melju na njima, farbaju jaja, trošeći na njih velike svote. Kite svoju
djecu, i mnoge druge stvari koje čine tada od čega se trese srce
vjernika čije srce još nije umrlo, nego zna za dobro i prezire zlo.
Veliki broj među njima ostavlja odjeću pod otvorenim
nebom priželjkujući blagoslov od Merjeme koja se spušta na nju.
Da li je moguće da srce, u kojem ima i tračak života od imana da je
šerijat došao, od onoga što smo naveli, sa nečim što će se
razlikovati od jevreja i kršaćana, te da se ne zadovolji u šerijatu sa
onim što je od ovih ružnoća?
287
Oni čine ono što je još gore od toga, boje svoja vrata i vrata
na štalama oker crvenkastom bojom i mnoga druga zla kod Allaha,
neka nas Allah sačuva od zla novotara, Allah daje uspjeh.
Osnova svega toga je u izdvajanju kafirskih praznika sa
nečim novim, ili pak poređenjem u nekim njihovim stvarima.
To pojašnjava da posljednja sedmica koja pada u njihovom
postu da je veoma veličaju i nazivaju je velikim četvrtkom, a petak
velikim petkom. Oni se trude da u toj sedmici provedu čim više
vremena u ibadetu kao nikada do tada, poput deset posljednjih
dan u Ramazanu u Allahovoj i Poslanikovoj  vjeri. A u nedjelji
prve sedmice obilježavaju praznik kojeg nazivaju Cvjetnica. Ovako
prenose neki od njih, da je to prva nedjelja njihovog posta, kada
iznose posude sa maslinama i sl. tvrdeći da to liči na Mesiju kad je
došao u Bejtul Makdis jašući na magarcu sa vodičem, pa je naredio
dobro a spriječavao zlo. Ljudi su se uskomješali oko njega, dok su
jevreji pripremili rulju sa štapovima kojima su ga udarali, pa su
popucali ti štapovi, a rulja se poklonila Mesiji, tako da je Cvjetnica
praznik koji liči tom događaju. I to je ono što je Omer  napisao u
uslovima 'da ga ne ističe u islamskoj državi.' Oni ovo nazivjau
praznikom, a svaki izlazak u pustinju nazivaju pohodom, a pohod
je naziv za vrstu nečega čime se ispoljava vjera, kao što je
ramazanski bajram ili kurban bajram kod muslimana.
Ono što govore od Mesihovih  mudžiza, zbog
mogućnosti da su istinite, mi ih nećemo negirati, jer je moguće da
su se desile, ali im nećemo ni vjerovati zbog njihovog neznanja i
griješenja.
Što se tiče poređenja sa njima u praznovanju to je
oživljavanje vjere koju su izmislili ili koju je Allah derogirao.
Zatim četvrtak – kojeg nazivaju velikim četvrtkom – tvrde
da se u njemu spustila Trpeza koju je Allah spomenuo u Kur'anu,
kao što kaže:
“Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s
neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima
kasnijim.” (Sura El-Maide, 114)
288
Tako da je četvrtak dan praznika Trpeze. Dok nedjelju

nazivaju praznikom Uskrsnuća, ili praznikom Svjetlosti, i Velikim
praznikom. Pošto je to praznik u njemu su djeci farbali jaja i sl. jer
u njemu jedu ono što izlazi iz životinja od mesa, mlijeka i jaja. Jer
njihov post se odnosi na životinje i ono što izlazi iz njih, dok u toku
posta jedu žitarice i ono što izlazi iz njih, kao što je hljeb, grožđe i
sezamovo ulje i sl. tome.
Većina ovih stvari su prepričane i prenešene od kršćana a
ima i onih koje nisu prepričane. Šejtan ih je ukrasio velikom broju
onih koji se pozivaju na islam, a u njihovim srcima za njih učinio
mjesta i lijepo mišljenje. Tako da su nekima od njih nešto dodali ili
oduzeli, požurili i odgodili, zbog toga čine ono što čine neki od
kršćana, ili su ih oni izmijenili sami po sebi, kao što su mijenjali
neke stvari od istinske vjere. Ali ovi dani i njima slični, koji u stvari
nemaju posebnosti u Allahovoj vjeri, su izdvojeni u lažnoj vjeri.
Čak njihovo izdvajanje je od kafirske vjere, a njihovo izdvajanje je
poistovjećivanje sa njima, i neznalica nema pravo vjerovati da se sa
ovim postiže razlikovanje od njih, kao što je post dana Ašure, jer je
u tome osnova koja je bila nama propisana, što oni primjenjuju. Ali
im se mi suprotstavljamo u njegovoj kakvoći. A ono što nije bilo u
našoj vjeri ni u kom slučaju, nego je u njihovoj izmišljenoj i
derogiranoj vjeri, mi nemamo pravo da se poredimo sa njima ni u
osnovi niti u njegovoj kakvoći, kao što smo naveli pravilo u onome
što je prethodilo.
Tako da uvođenje nekih stvari u ovim danima koji se
posebno izdvajaju i koji se tiču njih a ne nas, je poređenje sa njima
u osnovi izdvajanja ovih dana sa nekom vrstom veličanja istih.
Ovo je jasno kod onih koji tvrde da je pokuđeno postiti dan
njihovih karnevala i festivala, a posebno ako oni veličaju taj dan u
kojem je izmišljen taj vid postupaka.
Ono što povećava jasnoću toga jeste da se stvar prenijela na
veliki broj ljudi koji se – u tom četvrtku koji je kod kafira praznik
Trpeze zadnji četvrtak u kršćanskom postu, kojeg nazivaju
Velikim četvrtkom, a on je nebitan četvrtak – sakupljaju na velikim
skupovima, farbaju jaja, kuhaju mlijeko, i farbaju tačkicama oker
crvnom bojom stoku. Pripremaju hranu koja se možda ne sprema u
289
Allahovom i Poslanikovom prazniku, daruju poklone koji bivaju

kao u periodu hadža. Dok većina njih zaboravlja ovu osnovu i
njeno obrazloženje. Međutim ostala je samo proslava tim danom
kao što proslavljaju Ramazanski i Kurban bajram ili još više, a
šejtan se potpomogao u njihovom zavođenju time što im je vrijeme
učinio proljećem, od kojeg počinje sunčevo računanje vremena, a u
njemu je mnogo više mesa, mlijeka i jaja i sl. iako kršćanski praznik
nije određen jednim posebnim danom u sunčevoj godini, nego se
požuruje ili odgađa u trideset i tri dana kao što smo prethodno
naveli.
Ovo je potvrda Vjerovjesnikovih  riječi: “Vi ćete slijediti
puteve onih koji su bili prije vas.” A putevi su poređenje sa
kafirima u mnogim ili nekim stvarima kao što su praznici i ne
odvraćanje od istih.
Ako je poređenje u nekim od ovih stvari razlog onda i
sredstva koja vode u neke od ovih ružnih postupaka bivaju haram,
pa šta onda reći ako vode u nevjerstvo prema Allahu? Kao što je
traženje blagoslova od krsta, ili stajanja u kapelama, ili da govori:
“Obožavan je Jedan iako se načini razlikuju.” I slične teorije ovim
mišljenjima i djelima koji sadrže u sebi nešto od jevrejskog i
kršćanskog vjerozakona koji su izmijenjeni i derogirani a pripisani
Allahu. Ali smatranje lijepim ono što je suprotno Allahovoj vjeri, ili
uzimanje toga kao vjere i sličnih postupaka koji su nevjerovanje u
Allaha, Poslanika, Kur'an, islam bez razilaženja među umjerenim
ummetom u tome? Osnova toga je poređenje i sudjelovanje.
Ovime postaje jasan položaj savršenog šerijata i jedan dio
mudrosti koju je propisao Allah i Njegov Poslanik u razlikovanju
od kafira u svim njihovim specifičnostima, kako bi razlikovanje
bilo prepreka za predmet zla, i dalje od padanja u ono u šta su pali
narodi.
Znajte da kada mi ne bi vidjeli da ove stvari vode u ove
odvratnosti onda bi naša prirodna vjera na kojoj smo stvoreni i
naši dokazi iz osnova našeg šerijata nužno naveli na zabranu ovog
razloga. Pa kako kada smo vidjeli da su se raširila zla koja su
odvela u poređenje sa njima koje izvodi iz islama u cjelosti?
290
Tajna ovog načina jeste u tome što poređenje uglavnom

vodi u kufr ili grijeh, ili u oboje zajedno. U ovom uzrokovanju
nema koristi, a ono što vodi u to biva haramom, tako da je
poređenje haram. Drugi dio, u kojeg nema sumnje ukazuje da,
proučavanje šerijata u njegovim izvorima i ishodištima, na to da
ono što vodi u kufr biva u većini slučajeva haramom. Sve ono što
na skriveni način vodi u kufr je haram, i ono što vodi u njega
općenito je haram, kao što smo govorili o pravilu uzroka na
drugom mjestu osim ove knjige.
Prvi dio dokazuje stanje koje nije skriveno onome ko ima
vid niti slijepcu, jer uvođenje (u kufr) je prirodna stvar. Zbog toga
je šerijat obratio pažnju na njega u većini uzroka koje je spriječio,
kao što smo spomenuli približno trideset dokazanih i sakupljenih
osnova oko kojih postoji slaganje u knjizi: “Uspostavljanje dokaza
na neispravnost dozvoljavanja harama”.1
Četvrti način uzimanja pouke je u tome da praznici i sezone
imaju u sebi veliku korist u vjeri za stvorenja kao i u njihovom
dunjaluku. Kao što imaju korist od namaza, zekata, posta i hadža
zbog čega je sa njima došao svaki šerijat. Ili kao što Uzvišeni kaže:
"Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema
kome je trebalo da se vlada.”(Sura El-Hadždž, 67)
I kaže:
“Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi
spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje.”
(Sura El-Hadždž, 34)
Zatim je Allah stvorenjima propisao na jeziku pečata svih

vjerovjesnika djela koja su im korist na najsavršeniji način. To
savršenstvo je spomenuto u riječima Uzvišenog:
“Danas sam vam vjeru vašu usavršio.” (Sura El-Maide, 3)
1
Nalazi se u sklopu 'Velikih fetvi' 3. dio, str. 97 – 405, od autora, koja je štampana pod
lekturom Hamdija Selefija, štamparija Mekteb selefi.
291
Zbog toga je Allah objavio ovaj ajet na najvećem prazniku

monoteističkog ummeta, jer ne postoji bolja vrsta praznika od
onoga u kojem se spaja vremenski i mjesni praznik, a to je Kurban
bajram, niti postoji nešto od ove vrste veće da ga je Poslanik 
primijenio svim muslimanima. Allah je dokinuo kufr i njegove
sljedbenike, dok su šerijati hrana za srca i njihova snaga. Kao što
Ibn Mes'ud  kaže, a od njega se prenosi kao merfua predaja:
“Svaki edeb voli da mu se lijepo prilazi, a Allahov izvor lijepog
ponašanja je Kur'an.”1
Tijelo ima svoju specifičnost a to je ako je gladno i najede se
jedne vrste hrane postaje neovisno od druge vrste, tako da je ne
može jesti osim na silu i sa odbojnošću, ili mu čak može naškoditi
prejedanje ili da se neće okoristiti od njega. Tako da to neće biti
hranljiva materija koja jača njegov organizam. Isto tako je i sa
robom ako uzme svoju potrebu u nekim nepropisanim djelima
njegova potreba se umanji za propisanim i njegovim
iskorištavanjem, i to onoliko koliko je uzeo od drugoga. Za razliku
od onoga koji je svoju potrebu i pažnju usmjerio ka propisanim
stvarima, jer veličanjem i ljubavlju prema tim stvarima se
okorištava, a njegova vjera se upotpunjuje, i njegov islam se
usavršava.
Zbog toga ćeš vidjeti da većina onih koji slušaju kaside zbog
ispravljanja srca, kako se njihova želja za slušanjem Kur'ana
umanjuje, čak do te mjere da mu je možda to mrsko. Ili većina onih
koji putuju kako bi posjetili grobnice i sl. u njihovim srcima ne
ostane mjesta za ljubav radi posjete i veličanja Bejtullaha kao što to
biva u srcu koje je ispunjeno sunnetom. Ko se privikne na uzimanje
mudrosti i moralnih vrijednosti iz govora perzijanskih i rimskih
mudraca, u njegovom srcu neće ostati prostora za islamske
mudrosti i moralne vrline. A onaj ko se posveti slušanju priča o
1
Bilježi ga Bejheki u 'Ogranci imana' kao mevkuf predaju od Ibn Mes'uda kao što je u
'Kenzul umal' br. 2356. Bilježi ga Hakim od Ibn Mes'uda kao merfua predaju, i kaže:
“Lanac mu je vjerodostojan ali ga (Buharija i Muslim) nisu naveli zbog Saliha b. Omera,
dok ga je Zehebi odbacio rekavši: “Slab je zbog Ibrahima b. Muslima.” 'Mustedrek sa
skraćenom verzijom' 1. dio, str. 555. pogledaj 'Daif džamia' br. 2024.
292
kraljevima i njihovim životopisima u njegovom srcu neće ostati

mjesta i pažnje za priče o vjerovjesnicima i njihovim životopisima,
a ovih primjera je mnogo.
Zbog toga je došlo u Vjerovjesnikovom  hadisu:
“Neće ni jedan narod uvesti novotariju a da Allah neće od
njih uklonuti jedan sunnet poput njega.” Bilježi ga Imam
Ahmed.
Ovu stvar će spoznati onaj ko se osvrne na stanje učenjaka,
vođa i pobožnjaka te običnih ljudi i drugih.
Zbog toga je šerijat podvukao odbijanje onih koji uvode
novotarije te upozorava od njih. Jer kada bi čovjek izašao iz
novotarije bez traga , tj. da nije niti njemu u prilog niti protiv njega,
onda bi bila stvar skrivena, ali mora nanijeti mu štetu u srcu i vjeri.
Zbog čega umanjuje korist šerijata u njegovom pogledu, jer srce ne
prihvata zamjenjenu stvar i onu koja je mijenja.
Zbog toga je Allahov Poslanik  za dva džahilska praznika
rekao: “Allah vam ih je, uistinu, zamijenio sa dva druga bolja od
njih.” Tako da njegovo hranjenje od ovih novotarskih djela ga
spriječava da se nahrani, ili da se u potpunosti nahrani sa tim
korisnim šerijatskim djelima, tako da mu uništi stanje a da on i
nezna odakle. Kao što uništava tijelo ako ga hrani sa štetnom
hranom neznajući kako.
Na osnovu ovoga ti postaje jasno kolika je šteta pojedinih
novotarija.
Ako ti je ovo jasno onda neće biti skriveno ono što je Allah
učinio u srcima od žudnje i veselja za praznicima, ili davanja
pažnje istima, kroz trošenje novca, sakupljanja ljudi, uživanja i
veselja. Sve to vodi ka njegovom veličanju zato što se određeni
ciljevi vežu za njega. Zbog toga je došao šerijat sa bajramom koji
ističe spominjanje Allaha u njemu, tako da je u njemu učinio tekbir
293
tokom namaz i njegove hutbe1 i mnoge druge stvari koje se ne

nalaze u drugim namazima. Tako da se u njima obilježava ono u
čemu je veličanje Allaha  i spuštanja Njegove milosti posebno na
dan Kurban bajrama, u kojem su velike koristi za stvorenja, kao što
je to dokazano u riječima Uzvišenog:
“I oglasi ljudima hadž' i dolazit će ti pješke i na svakoj kamili
iznurenoj koje dolaze sa dalekog puta. Da bi svjedoci bili koristi
svojih...” (Sura El-Hadždž, 27-28)
Tako da se u njemu našlo ono što je dalo olakšicu dušama
kroz prirodne običaje kako bi se pomogli u onome što je posebno
određeno za šerijatske ibadete. Pa ako se dušama dâ nešto mimo
toga u nekom drugom danu ili pak djelimično kao što se dopušta u
Allahovom prazniku one će se okrenuti od želje za Allahovim
praznikom. A ono što je u njima bilo od ljubavi i veličanja umanjit
će se zbog tog utjecaja na dobra djela, čime će propasti velikom
propašću.
Najmanji stupanj da sebi predstaviš dvojicu ljudi, od kojih
se jedan posvetio svom svojom pažnjom prazniku na propisan
način, dok se drugi posvećuje i ovome i onome. Ti ćeš naći onoga
koji se posvetio propisanom prazniku da to čini sa više
entuzijazma od onoga kod kojeg su se spojili ovaj i onaj. Ali onaj
ko ne spozna ovo to je zbog njegovog nemara i okretanja od toga,
dok ove stvari poznaje onaj ko poznaje neke od tajni šerijata.
Ali osjećaj za nestankom želje, što svako osjeti, jer ako
vidimo čovjeka kada odjene djecu, ili im pruži nešto više u
praznicima koji izazivaju srdžbu, onda mora nešto nedostajati u
srcima u vrijeme praznika sa kojim se zadovoljno. Pa čak i kada bi
se reklo da u srcima ima mjesta za oboje reći će se: “Kada bi se
posvetio jednom od njih bilo bi potpunije.”
Peti način u uzimanju pouke jeste da poređenje sa njima u
njihovim praznicima uzrokuje radost u njihovim srcima zbog
1
Znameniti učenjak Ibn Kajjim u 'Zadul mead' 1. dio, str. 447, kaže: “Sve svoje hutbe je
otpočinjao sa zahvalom Allahu, i nije zapamćeno od njega ni u jednom hadisu da je
počinjao bajramske hutbe sa tekbirom.” Pa pripazi.
294
onoga na čemu su oni od laži a posebno ako su potlačeni džizjom i

poniženjem. Jer oni gledaju na muslimane kao da su postali njihov
ogranak u posebnim stvarima njihove vjere. To uzrokuje snagu
njihovih srca i širokogrudnost, ili im to možda daje priliku da
iskoriste vrijeme i ponize slabe. Ovo je viđena stvar u što ne
sumnja razuman čovjek, pa kako će se spojiti ono što vodi ka
njihovom čašćenju sa propisanim ponižavanjem u njihovom
pogledu?
Šesti način u uzimanju pouke jeste da ono što oni čine na
svojim praznicima od njega ima kufra, ili ima onoga što je haram,
ili onoga što je mubah, makar se ne našla šteta poistovjećivanja,
zatim se razlika između ovoga i onoga u većini slučajeva pokaže ili
pak ostane skrivena većini običnih ljudi.
Poređenje u onome što učeni ne vidi da je haram, običnog
čovjeka vodi da se sa njima poredi u onome što je haram, što se u
stvari dešava.
Razlika između ovoga načina i onoga o razlozima gdje smo
rekli da poređenje u malom vodi u poređenje u velikom broju
slučajeva. Također postoji vrsta poređenja čime običnim ljudima ne
biva jasno u vjeri kako da razlikuju između dobra i zla.
Ovo pojašnjenje slijeđenja sa strane uzkrokovanja u
prirodnim nagonima dok je ovo drugo sa strane srčanog neznanja
u njihovim vjerovanjima.
Sedmi način uzimanja pouke ono što sam potvrdio u osnovi
poistovjećivanja, a to je da je Allah učinio sinove Ademove kao i
ostala stvorenja da budu utjecajni u pogledu dviju sličnih stvari.
Što je veća sličnost utjecaj se upotpunjuje u moralnim
vrijednostima i svojstvima. Tako da je nemoguće razlikovati
jednog od drugog osim samo sa pogledom. Ali pošto je između
ljudi sudjelovanje u posebnoj vrsti utjecaj je jači. Kao i to da
između čovjeka i ostalih životinja postoji umjereno sudjelovanje u
određenoj vrsti tako da se mora naći nešto od utjecaja shodno
kvantiteti. Ili kao što je između čovjeka i biljaka malo dalje
poređenje naprimjer, tako da mora biti neka vrsta utjecaja i u tome.
295
Zbog ove osnove se desio utjecaj i osjećaj utjecaja među

ljudima, te preuzimanje moralnih vrijednosti jednih od drugih
zbog uzajamne saradnje i suživota. Također ako se čovjek druži sa
nekom vrstom životinja stekne nekakvu vrstu njihovih vrijednosti.
Tako da se uzdizanje i ponos pojavio kod čobana deva dok se
skrušenost pojavila kod čobana ovaca. A u onima koji su čuvali
deve i mazge su se pojavila loša svojstva od loših svojstava deva i
mazgi. Također i kod onih koji se posvećuju psima, dok su se kod
pitomih životinja pojavile ljudske moralne vrijednosti zbog
druženja, ljubavi i rijetke odbojnosti.
Poistovjećivanje i poređenje u očitim stvarima nalaže
poistovjećivanje i poređenje u skrivenim stvarima potkradom na
lagan postepeni način.
Imali smo priliku vidjeti jevreje i kršćane koji žive u
zajednicama sa muslimanima da su manjeg oblika kufra od
drugih. Također smo vidjeli muslimane koji žive zajedno sa
jevrejima i kršćanima da su manjeg imana od ostalih koji su samo
među muslimanima.
Također, poređenje u očitom putu nalaže jednakost i
ljubav, makar se udaljilo vrijeme i mjesto, što je također provjereno
iskustvo.
Tako da poistovjećivnje sa njima u njihovim praznicima,
makar u malim stvarima, uzrokuje vrstu preuzimanja njihovih
moralnih vrijednosti radi kojih su prokleti. Ono što biva mogućim
skrivenim razlogom nanošenja štete i koji se ne može odrediti za
njega se propis veže a oko njega kruži njegova zabrana.
Kažemo da poistovjećivanje u očitim stvarima postaje
sumnjom za poistovjećivanje u samim moralnim pokuđenim
vrijednostima i djelima, čak i u samim ubjeđenjima. Utjecaj toga se
ne otkriva niti se može odrediti. Ista šteta koja je produktovana
poistovjećivanjem se ne mora pokazati i odrediti, ili da je ne
moguće ili teško otkloniti posljedice ako se ustali u njemu. Sve ono
što biva razlogom ovakve štete Zakonodavac ga zabranjuje, na što
ukazuju potvrđene osnove.
296
Osmi način uzimanja pouke jeste da poistovjećivanje u

očitim stvarima nasljedno prenosi vrstu ljubavi, bliskosti i
simpatija u tajnosti, isto kao što ljubav u tajnosti nasljedno prenosi
poistovjećivanje u očitim stvarima. Ovu stvar svjedoči čulo i
iskustvo. Tako da ako se desi da se dvojica ljudi iz jedne zemlje
nađu u inostranstvu te se susretnu, među njima će se pojaviti
ljubav, prijateljstvo i jedinstvo u velikim omjerima. Dok su bili u
svojoj državi oni se nisu poznavali ili su bili posvađani.
To je radi toga što im je zajedničko svojstvo u državi sa
kojim se ističu u odnosu na stranu državu. Čak ako bi se dvojica
ljudi sastali na putovanju slični po čalmama, odjeći i kosi ili pak po
jahalicama, među njima bi se pojavila bliskost više nego među
nekim drugim osobama. Također ćeš vidjeti da se zanatlije
ovosvjetskih proizvoda vole više nego drugi, tako da to može biti
sa neprijateljevanjem i ratovanjem zbog vlasti ili vjere. Tako da ćeš
vidjeti kraljeve i njima slične vođe, iako su im države i njihove
provincije udaljene, da između njih ima sličnosti koja nasljedno
prenosi pažnju jednih prema drugima. Ovo je sve na osnovu
prirode koja vodi u ovakvo nešto, osim ako to ne spriječi vjera ili
lični cilj.
Ako se poistovjećivanje nađe u ovosvjetskim stvarima ono
nasljedno prenosi ljubav i prijateljstvo, pa kakav je onda slučaj u
vjerskim stvarima? One još više i žešće vode u prijatlejevanje.
Ljubav i prijateljevanje prema njima negira iman, Allah  kaže:
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su
zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put
ljudima koji sami sebi nepravdu čine. Zato ti vidiš one čija su
srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope,
govoreći: "Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi." A Allah
će sigurno pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni
zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati a oni koji vjeruju
reći će: "Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom
najtežom zakletvom, da su, zaista, s vama?" Djela njihova bit će
poništena, i oni će nastradati.” (Sura El-Maide, 51-53)
Uzvišeni u onome čime kudi sljedbenike Knjige kaže:
297
“Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od

sinova Israilovih koji nisu vjerovali zato što su se bunili i uvijek
granice zla prelazili jedni druge nisu odvraćali od grješnih
postupaka svojih. Ružno li je zaista to kako su postupali! Ti vidiš
mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je
zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i
da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i
u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali,
mnogi su od njih nevjernici.” (Sura El-Maide, 78-81)
Allah  je pojasnio da vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika  i
u ono što je njemu objavio nalaže da se sa njima ne može
prijatljevati, jer potvrđivanje prijateljstva sa njima negira postojanje
imana. Jer nepostojanje obaveznog nalaže postojanje onoga što se
samo nameće.
Allah  kaže:
“Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u
ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu
suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi,
ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova
vjerovanje usadio i svojim Ruhom ih nadahnuo.” (Sura El-
Mudžadele, 22)
Allah  obavještava da ne postoji mu'min koji iskazuje

ljubav prema kafiru, jer onaj ko voli kafire nije mu'min.
Tako da je poistovjećivanje u očitim stvarima sumnja
ljubavi, koja biva zabranjenom kao što je prethodila potvrda o
istom ovome.
Znaj da je mnogo primjera štete u poistovjećivanju sa njima,
pa ćemo se zadovoljiti onima na koje smo skrenuli pažnju, a Allah
najbolje zna.
298
SADRŽAJ
Predgovor verifikacije -------------------------------------------------- 3

Moje djelo u ovoj knjizi ------------------------------------------------- 5
Biografija Šejhul Islama Ibn Tejmijje, rahimehullah ----------------- 6
Pohvale uleme Šejhul Islamu ------------------------------------------- 8
Njegova kušnja --------------------------------------------------------- 10
Njegovi šejhovi --------------------------------------------------------- 11
Njegovi učenici---------------------------------------------------------- 12
Njegova djela ----------------------------------------------------------- 13
Njegova smrt ------------------------------------------------------------ 14
Izvori biografije--------------------------------------------------------- 14
Uvodno poglavlje ------------------------------------------------------- 15
POGLAVLJE: Stanje čovječanstva
prije Muhammedovog  poslanstva ---------------------------------- 16
POGLAVLJE:O spomenu dokaza iz Kur'ana, sunneta i konsenzusa
kojima se naređuje suprotstavljanje nevjernicima i zabrana
poistovjećivanja sa njima---------------------------------------------- 30
POGLAVLJE:Spominjanje koristi iz Poslanikovog velikog
govora na dan Arefata-------------------------------------------------162
POGLAVLJE:O namjeri da se razlikuje od mušrika i konsenzus
(idžma) o tome ---------------------------------------------------------174
POGLAVLJE:O tome da naredba o razlikovanju od mnogobožaca
(mušrika) je ista kao i ona o razlikovanju od šejtana --------------200
POGLAVLJE:O razlikovanju između sličnosti sa nevjernicima i
šejtanima i sličnosti sa beduinima i nearapima---------------------203
POGLAVLJE: Ako bi se reklo: Ono što ste spomenili od dokaza je
u suprotnosti sa nekim šerijatskim odredbama ---------------------234
POGLAVLJE:O dokazu da je općenito gledano zabranjeno
poistovjećivanje sa nevjernicima-------------------------------------245
POGLAVLJE:Da čestitanje njihovih praznika nije dozvoljeno ----249
SADRŽAJ---------------------------------------------------------------299
299

Slijedjenje Pravog Puta 1 Dio-Sejhul-Islam Ibn Tejmijje

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slijedjenje Pravog Puta 1 Dio-Sejhul-Islam Ibn Tejmijje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

2

Zahvala pripada samo Allahu, Njega hvalimo, od Njega

1- Naveo sam kratku biografiju autora – rahimehullah –

Njegovo ime: On je Ahmed b. Abdul Halim b. Abdus Selam

Veliki broj ljudi među ulemom je pohvalio Šejhul Islama.

Šejhul - islama je bio iskušan kao što su iskušani oni koji su

Spomenut ćemo samo neke od njih:

1- Ahmed b. Ibrahim b. Abdu Rahman El-Vasiti, umro

Šejhul - islam je napisao veliki broj djela, za koja Zehebi

'El-Bidaje ve nihaje' (14/163), 'E'alam ilije' od Bezzara, 'Ukud

‫ﺑﺴﻢ اﷲ اﻟﺮﺣﻤﻦ اﻟﺮﺣﯿﻢ‬

Hvala Allahu Koji je usavršio našu vjeru i upotpunio nad

teme, zbog njenih velikobrojnih koristi i opšte koristi koju povlači

Znaj da je Allah  poslao Muhammeda  stvorenjima a već

drugi zapostavljen. Ili se radilo o nepismenim ljudima, među

Zatim ga je Allah  poslao sa vjerom koja predstavlja Pravi

"Reci: Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će

Sve do riječi Uzvišenog:

Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi

"Neće biti Sudnjeg dana sve dok ljudi iz mog ummeta ne

Na osnovu njegovih vjerodostojnih vijesti postaje, dakle,

Ili u riječima Uzvišenog:

umanjio. Nekada to biva jer se nekome drugom suprotstavio u tom

Nakon što je rekao:

"Oni koji su judejstvo prihvatili, izvrću smisao riječi." (Sura En-

Također ih je opisao da su:

"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o

I na mnogim drugim mjestima.

"Dok su monaštvo, oni sami, kao novotariju uveli Mi im ga

Neke skupine muslimana su iskušane novotarskim

Što se tiče poređenja sa perzijancima i bizantijcima, po tom

Od njih je sudjelovanje u očitom slijeđenju što nasljedno

O SPOMENU DOKAZA IZ KUR'ANA, SUNNETA I

Pošto se radi o posebnom govoru i o jednoj mes'eli moguće

Allah  nas obavještava da je sinovima Israilovim podario

im je nauka došla zbog neprijateljstva jednih protiv drugih. Zatim

Slijeđenje u onome čime se ističu u svojoj vjeri i propratnim

Veći broj naših prethodnika,1 kažu da ovo znači da se jevreji

Allah Musau i Harunu kaže:

"A vas dvojica na pravom putu ostanite i nikako se za

I mnogi drugi ajeti.

klonjenje od istih je pomoć u klonjenju od istoga, kao i stvaranje

dosta će im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja

"Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njihova

"Škrti su u činjenju svakog dobra." Tako da je Mudžahid ukazao na

Ili u riječima Uzvišenog:

Nakon toga u redanju riječi i termina se kriju velike tajne, o

Ili kao što je rečeno – što je i blaže – da je činioc ono što je

Pošto si saznao da neki ljudi poređenje podrazumijevaju u

što se prelazi iz odsutnosti ka prisutnosti kao što je u riječima

Tj. Neće imati udjela na onome svijetu. Allahov Poslanik 

se pojavi u djelima suprotno ispravnom ubjeđenju. Prvo se odnosi

U istom kontekstu se prenosi mursel hadis1 u kojem

"I vi se upuštate u nevaljalštine kao što su se i oni upuštali."

Ovaj ajet ukazuje na slijeđenje strasti što je u stvari najveća

"ruku' i sedždu činite" i "vjerujte", tako da se to odnosi na sve

govori i Poslanikov  sunnet. Na osnovu toga ashabi su tumačili

Što se tiče prvoga tj. uživanja i naslađivanja u oba 'Sahiha'

Allaha ja se ne bojim da ćete vi učiniti širk poslije mene. Ali

se napase u izobilju. Ovaj imetak je 'zelen' (privlačan) i

dunjaluka, čuvajte se žena. Prva smutnja sinova Israilovih je

Safvana b. Amra od Rašida b. Seada od Aufa b. Malika Ešdžeija,

Ovo se podudara sa značenjem u hadisu kojeg bilježi

mi je udovoljio. I tražio sam od Njega da između njih ne