Rudolf Steiner

Prekretnice
duhovnog života

Šest predavanja održanih u

Berlinu 19. siječnja, 16. veljače, 2. i 9. ožujka,

14. prosinca 1911. te 25. siječnja 1912.

 SADRŽAJ

Predgovor 7
Zaratustra 15
Hermes 45
Buddha 75
Mojsije 107
P r o r o k Ilija 137
Krist i dvadeseto stoljeće 163
Rudolf Steiner 192
 PREDGOVOR

Ovim ciklusom predavanja Rudolf Steiner daje

pregled određenih povijesnih zbivanja s aspekta
r a z v o j a ljudske svijesti. T o n a m o t v a r a m o g u ć n o s t
da u novom svjetlu sagledamo uloge nekih, na­
ma već otprije poznatih velikana iz prošlosti.
Suvremena znanost na povijest gleda samo kao na
slijed događanja u f i z i č k o m svijetu. P r i t o m g o t o v o
z a n e m a r u j e n a j v a ž n i j u č i n j e n i c u , a ta je da su s v a
događanja odraz čovjekova p r a v o g bića, njegove
duše i n j e g o v a duha. Ona su posljedica č o v j e k o v i h
d j e l a ili propusta, p l o d č o v j e k o v i h misli, osjeća­
nja i m a n i f e s t a c i j a n j e g o v e v o l j e . Jer, iza svakog
događaja u fizičkom svijetu stoji čovjek koji ih
i n i c i r a , p r o v o d e ć i u d j e l o i d e j e u s k l a d u sa s v o j i m ,
v l a s t i t i m stupnjem svijesti, stupnjem svijesti svoje
sredine i napokon u skladu sa stupnjem svijesti
cijeloga čovječanstva — a sve u funkciji n j e g o v a
općeg napretka.

Čovjekovo djelovanje nije samo reakcija na

vanjske poticaje. Kad bi se sve moglo objasniti
u z r o č n o — posljedičnim vezama između događaja
u f i z i č k o m svijetu, u ljudski ž i v o t ne bi u l a z i l o
ništa n o v a , ne bi b i l o razvoja, a č o v j e č a n s t v o bi
danas bilo kao u svojim p r a p o č e c i m a . Sve novosti,
međutim, koje čovjek unosi u razvoj, dolaze iz
p o d r u č j a koja s e n a l a z e i z n a d o s j e t i l n o g svijeta. S v e
što p o k r e ć e r a z v o j čovječanstva potječe od ideja
koje čovjek crpi iz svoje duše i iz svojega duha.
Zato ni povijesna zbivanja ne m o g u biti samo puki
slijed fizičkih d o g a đ a n j a v e ć su izraz o d r e đ e n o g
stupnja ljudske svijesti, primjerenog određenom
povijesnom razdoblju.

7
 Proučavajući povijest možemo uočiti da
djela, koja je čovjek u skladu sa svojim dušev­
nim ustrojem bio sposoban učiniti u jednome
p o v i j e s n o m r a z d o b l j u , ne bi m o g l a biti izvršena
u neko drugo vrijeme, kad su njegovo stanje
svijesti, n j e g o v način razmišljanja i osjećanja bili
sasvim drukčiji. Zato često s osudom gledamo
na pojedina povijesna zbivanja, primjerice na
križarske r a t o v e v o d e n e u i m e Krista, na p r o g o n e
katara, na p r o g o n e vještica u s r e d n j e m vijeku ili
na način kako su se Spartanci odnosili prema
s v o j o j djeci. U z m e m o li, m e đ u t i m , u o b z i r stanje
svijesti sudionika u n a v e d e n i m d o g a đ a j i m a , m o ć i
ć e m o lakše shvatiti da su č i n i l i u p r a v o o n o što
je bilo primjereno tadašnjem stupnju svijesti,
načinu razmišljanja i osjećanja njihove sredine. U
s p o m e n u t i m slučajevima nije bila riječ o ekscesnim
niti marginalnim grupama, v e ć o g r u p a m a ljudi
koje su u djelo provodile stajališta većine što
su u o d r e đ e n o d o b a bila o p ć e p r i h v a ć e n a unutar
pojedine životne zajednice.

Promotrimo li samo posljednjih pedesetak

godina razvoja čovječanstva, pri čemu nam
pomažu djela suvremene kulture (književnost,
filmski zapisi, nosači zvuka, likovna umjetnost),
lako ćemo uočiti kako se suvremeni čovjek
uvelike razlikuje od svojih vršnjaka koji su
živjeli s r e d i n o m 20. stoljeća. Današnjem v r e m e n u
primjereni su sasvim drukčiji sustavi v r i j e d n o s t i
glede samoga fizičkog izgleda pojedinca, načina
odijevanja, načina ophođenja s ljudima, odnosa
unutar obitelji itd. Sve te promjene dogodile
su se upravo zbog promjena u stupnju svijesti
svakoga pojedinog čovjeka te čovječanstva u

8
cjelini. M n o g o toga što j e prije p e d e s e t a k g o d i n a
bilo n e m o r a l n o i društveno neprihvatljivo, danas
predstavlja općeprihvaćeni obrazac ponašanja.
S jedne strane, naša današnja, visoko
razvijena kultura i civilizacija suvremenom čov­
jeku omogućuju da razvija svoj intelekt i stječe
naobrazbu i m i m o uobičajenih formalnih obrazov­
nih institucija, tako da se danas stupanj kulture
i n a o b r a z b e pojedinca više ne m o ž e procjenjivati
p r e m a i n s t i t u c i o n a l i z i r a n i m kriterijima. S d r u g e se
strane čovjekova svijest razvija prema sve većoj
i n d i v i d u a l i z a c i j i i o s v j e š t a v a n j u v l a s t i t o g a Ja. S t o ­
ga je današnji čovjek više n e g o ikada prije spreman
sam istražiti i promisliti o prošlim vremenima,
događajima i osobama, koristeći se v l a s t i t i m p o ­
tencijalima, često dovodeći u pitanje ono što je
d o n e d a v n o bilo općeprihvaćeno.

Ova su predavanja doprinos rasvjetljavanju

povijesti i povijesnih događaja s aspekta razvoja
ljudske svijesti.
Polazeći od činjenice da čovjek svojim dje­
l o v a n j e m tijekom povijesti, koje je p r o i z l a z i l o iz
njegova duševnog ustroja, a donekle je također
bilo odgovor na vanjske poticaje, nije mijenjao
s a m o f i z i č k i s v i j e t n e g o j e taj f i z i č k i s v i j e t p o v r a t n o
d j e l o v a o i n a n j e g o v r a z v o j k a o l j u d s k o g bića, R u d o l f
Steiner je u o v i m predavanjima pokušao rasvijetliti
ulogu pojedinih v o d e ć i h osobnosti koje su svojim
djelima utjecale na to da se današnji č o v j e k razvije
do sadašnjeg stupnja i stvori civilizaciju kakvu
danas imamo.
Prema Rudolfu Steineru, postojalo je šest
značajnih individualnosti koje su u fizički svijet
unijele i m p u l s e koji su j e d a n za d r u g i m o m o g u ć i l i

9
č o v j e č a n s t v u d a i d e p u t e m r a z v o j a . Sav j e r a z v o j
p o d i j e l i o na n e k o l i k o kulturnih e p o h a u kojima je
pojedini narod s o d r e đ e n o m v o d e ć o m osobnosti
na p o j e d i n o m e z e m l j o p i s n o m području bio nositelj
razvoja ljudske svijesti. No, taj utjecaj nije bio
ograničen samo na stanovnike o d r e đ e n o g područja
ili pojedinu etničku skupinu, već se prenio na
č i t a v o čovječanstvo koje je time d o b i l o novi, snažan
poticaj za daljnji n a p r e d a k .

Tako, prema Steineru, naša p e t a p o a t l a n t s k a

kulturna e p o h a započinje staroindijskom kulturom
u kojoj je čovjek još usko povezan s duhovnim
s v i j e t o m iz kojeg se tek p o č i n j e spuštati u fizički
s v i j e t p r e m a s v e v e ć e m s k r u t n j a v a n j u . U n u t a r nje j e
čovjekova komunikacija s d u h o v n i m svijetom živa
i stvarna. U t o m su r a z d o b l j u ljudi d u h o v n i svijet
d o ž i v l j a v a l i kao stvarnost, d o k je fizički svijet za
n j i h b i o tek o b m a n a , m a y a . I k o n s t i t u c i j a č o v j e k o v a
f i z i č k o g tijela o m o g u ć a v a l a mu je da u d u h o v n o m
svijetu, u suodnosu s d u h o v n i m bićima, ž i v i kao u
zbilji. T o m o ž e m o potkrijepiti p o z n a t i m slikovnim
prikazima eteričnih ljudskih tijela, vrlo nježnih,
s neizraženom muskulaturom koju je čovjek
i z g r a d i o tek p o s t u p n i m u r a n j a n j e m u fizički svijet.
Indijska kultura ostavila je č o v j e č a n s t v u u naslijeđe
yogu kao obuhvatnu disciplinu s gradacijama od
hatha-yoge pa do raja-yoge. Asane hatha-yoge
usmjeravaju čovjeka da se, razvijajući fizičko,
odnosno etersko tijelo bolje poveže s fizičkim
svijetom, dok mu se p o m o ć u p r a n a y a m a i brojnih
tehnika, koje su p o z n a v a l i samo p o s v e ć e n i c i i koje
su se čuvale u tajnosti, omogućuje da potpuno
ne izgubi komunikaciju s duhovnim svijetom iz
kojega je d o b i v a o i m p u l s e za daljnji r a z v o j . Najviša

10
yoga, raja-yoga nije ništa d r u g o nego suvremeni
put inicijacije primjeren današnjem čovjeku koji,
odvajajući se od d u h o v n o g svijeta, razvija intelekt
te iz potpune slobode, vlastitom odlukom, kreće
prema duhovnom svijetu.*
Zaratustra djeluje na sasvim drukčijem pod­
ručju, m e d u l j u d i m a k o j i m a d u h o v n i s v i j e t nije t a k o
blizak kao Indijcima i upućuje svoje sljedbenike
kako da obrate p o z o r n o s t i na fizičke stvari te da
iza v e l a f i z i č k o g a svijeta pokušaju d o k u č i t i n j e g o v
d u h o v n i p a n d a n . Zatim d o l a z i H e r m e s ili T o t h kao
p o s r e d n i k i z m e đ u n e b a i z e m l j e , koji u d o b a k a d a

* Ovdje treba napomenuti da se yoga često neopravdano,

a zbog nedovoljne upućenosti, u današnjemu su­
vremenom svijetu degradira u nešto što pripada
prošlosti. Analogno tomu mogli bismo to isto reći
za matematiku i njezine osnovne računske operacije;
naime, da je njihovo poznavanje u današnje vrijeme,
kad posjedujemo strojeve koji računaju umjesto nas,
nešto sasvim pasè i da je matematika nešto što pripada
prošlosti. A savršeni sustav yoge mogli bismo nazvati
matematikom za komunikaciju s duhovnim svijetom.
Nastao na samom početku razvoja čovječanstva, sadrži
do u pojedinosti razrađene sve aspekte ljudske svijesti:
od najniže hatha-yoge s uputama za početni razvoj
čovjeka, koji se sastojao od odvajanja od duhovnog
svijeta i spuštanja u fizički svijet, pa do najviše raja-joge
(kraljevske y o g e ) kojom čovjek preko intelekta svojom
slobodnom voljom kreće putem duhovnog svijeta.
Između tih dviju krajnosti nalazi se niz disciplina koje
su bile namijenjene određenim pojedincima kako bi ih
primjenjivali u svrhu razvoja čovječanstva. Da bi netko
mogao donositi prosudbe o bilo kojem ezoteričkom
području ili o bilo kojem području uopće, trebao bi,
prije svega, dobro poznavati problematiku.

11
j e e g i p a t s k a kultura b i l a n o s i t e l j r a z v o j a č o v j e č a n s t v a
p o u č a v a k a k o se, p o z n a v a j u ć i d u h o v n e z a k o n i t o s t i
p o m o ć u astrologije i astronomije, m o ž e uspješno
djelovati u fizičkom svijetu. Slijedi Buddha koji
čovječanstvu o n e m o ć a l o m od patnje i boli što mu
ih donosi ž i v o t u f i z i č k o m svijetu l i š e n o m duha,
vlastitim p r i m j e r o m daje impuls za pročišćenjem
d u š e , a s t r a l n o g tijela, k a k o b i t a k o p r o č i š ć e n č o v j e k
p o n o v n o m o g a o u sebe primiti duh, jer mu tek
osvješteni d u h o v n i ž i v o t omogućuje da se izbavi
od patnje svojstvene fizičkom svijetu. Potom, u
d o b a d o m i n a c i j e hebrejske kulture, d o l a z i Mojsije
kao nositelj razuma ili intelekta, navodeći ljude
da p o m o ć u mišljenja d o n o s e o d l u k e koje ih v o d e
r a z v o j u . Slijedi p r o r o k Ilija k o j i u g o d i n a m a n a j v e ć e
patnje zbog gladi, kad ljudi osjećaju da ih je
Bog n a p u s t i o , d o n o s i v j e r u u n e v i d l j i v o g a B o g a i
uspijeva dokazati postojanje n j e g o v e m o ć i .

Sve su te znamenite osobnosti, zajedno sa

svojim impulsima, omogućile da čovjek razvije
svoje fizičko tijelo, u praksi primijeni duhovne
zakonitosti, p r o č i s t i svoju dušu, koristi se s v o j i m
razumom te stekne vjeru kako bi m o g a o u sebe
p r i m i t i Krista k a o nositelja Ja svijesti.
Smisao o v a k v i h razmatranja najbolje je izra­
zio sam Rudolf Steiner riječima: "...vidimo da
se impulsi i uzroci koji djeluju na ljudske d o g a ­
đaje nikako ne iscrpljuju u o n o m u što se vanjski
p o k a z u j e i što j e v a n j s k a p o v i j e s t s p o s o b n a u v a ž i t i ,
nego da su najvažnija zbivanja unutar ljudskih
d o g a đ a n j a o n a koja se o s t v a r u j u u l j u d s k i m d u š a m a
i koja iz ljudskih duša djeluju u vanjski svijet,
prelaze u druge ljude i u njima nastavljaju svoje
djelovanje."

12
 Ova teorija, p r e m a kojoj su povijesni d o g a đ a j i
posljedica napretka ljudske svijesti, iako dolazi s
p o č e t k a 2 0 . stoljeća, b a c a n o v o s v j e t l o n a s h v a ć a n j e
r a z v o j a č o v j e č a n s t v a t e nas p o t i č e d a p r o m i s l i m o
0 n e č e m u b i t n o m , do sada z a n e m a r e n o m , a to je
č i n j e n i c a d a p o v i j e s t s t v a r a j u ljudi, ali n e s a m o k a o
f i z i č k e o s o b e n e g o ljudska bića k a o nositelji duše i
d u h a . Jer, s v a k i č i n i l i p r o p u s t s v a k o g a p o j e d i n o g
čovjeka ne može se tumačiti samo kao logičan
o d g o v o r na vanjske poticaje n e g o je on posljedica
izražavanja volje pojedinca u skladu s njegovim
duševnim ustrojem i njegovom duhovnošću,
manifestacija njegova razuma, njegovih osjećaja
i njegove svijesti.

Zagreb, 5. k o l o v o z a 2004.

Renata Bakota

13
 ZARATUSTRA

Medu tvrdnjama duhovne znanosti na koje je

ukazano tijekom već održanih predavanja ovoga
ciklusa prije svega se nalazi ideja o p o n o v l j e n i m
zemaljskim životima, to jest ona, danas ne baš
o m i l j e n a i s l a b o s h v a ć e n a ideja o t o m u da se t i j e k o m
razvoja čovječanstva ljudska individualnost mora
uvijek i z n o v a i ž i v l j a v a t i u p o j e d i n o j ljudskoj o s o b i .
Vidjeli s m o i još ć e m o vidjeti da su s t o m i d e j o m
p o v e z a n a r a z n o v r s n a p i t a n j a . J e d n o o d njih o d n o s i
se na značenje ponovljenih zemaljskih života. M o g ­
l i b i s m o se, n a i m e , z a p i t a t i : Što t o z a p r a v o z n a č i d a
čovjekova individualnost ne prolazi životom između
rođenja i smrti samo j e d n o m , v e ć uvijek iznova? N o ,
a k o se, s d r u g e s t r a n e , č o v j e k o v z e m a l j s k i r a z v o j
r a z m a t r a u smislu d u h o v n e znanosti te se u t v r d i da
n j e g o v smisao leži u n e p r e s t a n o m razvoju, da svaka
epoha, svako n o v o doba na o d r e đ e n i način pruža
drukčiji sadržaj, a da je ljudski r a z v o j u u z l a z n o j
liniji — i z g l e d a značajno to što će j e z g r a č o v j e k o v a
bića uvijek i z n o v a u sebe primati raznolike ž i v o t n e
mogućnosti, brojne životne sadržaje koji u nas
m o g u ustrujavati tijekom razvoja čovječanstva. T o
je, m e đ u t i m , m o g u ć e samo ako se čovjek sa svime
o n i m e što o n s t v a r n o jest, n e tek j e d n o m v e ć m n o g o
puta, p o v e ž e s a ž i v o m s t r u j o m z e m a l j s k o g a r a z v o j a .
Kad cijeli ljudski razvoj zemaljskog čovječanstva
p r o m a t r a m o kao smisleno napredovanje s uvijek
p o n o v n o p r o č i š ć e n i m s a d r ž a j e m , tek n a m s e o n d a
ukazuje pravi značaj o n i h d u h o v n i h v e l i č i n a koje su
kao pravi v o đ e obilježile p o j e d i n e e p o h e , iz kojih
su u o d r e đ e n o m smislu p r o i z l a z i l i n o v i sadržaji,
n o v i impulsi za napredujući razvoj čovječanstva. S

15
n e k o l i k o takvih v o d e ć i h bića u r a z v o j u čovječanstva
bavit ć e m o se u v e z i s ostalim pitanjima o v o g a zim­
skog ciklusa. N e k a n a m d a n a s b u d e z a d a ć a ukazati
na j e d n u takvu vodeću individualnost koja je u
o d r e đ e n o m smislu z a g o n e t k a za vanjska povijesna
istraživanja i koja je izgubljena u nekoj sivoj,
vanjskim dokumentima nedostupnoj davnini. To
je m n o g o raspravljana, ali danas p r e m a l o priznata
osobnost Zaratustre.

U p r a v o na takvoj o s o b i kakav je b i o Zaratus­

tra m o ž e m o , p o s v e m u š t o j e o n d a o č o v j e č a n s t v u ,
po s v e m u što je o njemu s a č u v a n o , a d a n a š n j e m se
v r e m e n u već čini stranim, vidjeti kako su u razli­
čitim razdobljima čovječanstva postojale velike
razlike s o b z i r o m na cijelo č o v j e k o v o biće. Površno
gledajući m o g l o bi se pomisliti da se čovjek otkad
postoji kao čovjek u g l a v n o m osjećao kao današnji
čovjek, da je mislio, osjećao, predočavao, moralno
o s j e ć a o k a o što t o d a n a s č i n i . D u h o v n a n a m z n a n o s t ,
m e đ u t i m , ukazuje — to v e ć p r o i z l a z i iz o d r ž a n i h
p r e d a v a n j a , a p r o i z l a z i t će i iz s l j e d e ć i h — da su
u p r a v o č o v j e k o v d u š e v n i ž i v o t , v r s t a n j e g o v i h osjeta,
osjećanja i htijenja tijekom razvoja čovječanstva
bili p o d l o ž n i velikim, značajnim promjenama, da je
č o v j e k o v a svijest u starim v r e m e n i m a bila sasvim
drukčija te da m o ž e m o o s n o v a n o pretpostaviti kako
će u budućnosti p o n o v n o biti dosegnuti drukčiji
stupnjevi svijesti od onih na kojima danas živi
normalno čovječanstvo.

Promatrajući Zaratustru m o r a t ć e m o se zapra­

vo osvrnuti na jedno davno, davno vrijeme. Neka
su novija istraživanja, doduše, učinila Zaratustru
B u d d h i n i m s u v r e m e n i k o m , p o č e m u b i ga, d a k l e ,
t r e b a l o s m j e s t i t i u r a z d o b l j e o d n e k i h šest i l i šest

16
i p o l stoljeća prije p o j a v e kršćanstva. N o , u p r a v o
ovdje treba zamijetiti spomena vrijednu činjenicu
kako su istraživanja posljednjih g o d i n a , n a k o n što
je p o m n o i s p i t a n o sve što o Zaratustri postoji u
predajama, morala ukazati na to da bi se osob­
n o s t koja s e k r i j e p o d i m e n o m Z a r a t u s t r e , s t a r o g
perzijskog osnivača vjere, trebala smjestiti m n o g o ,
mnogo stoljeća prije Buddhe. Grčki povjesničari
neprestano napominju da bi Zaratustru trebalo
p r e m j e s t i t i d a l e k o unatrag, o k o p e t d o šest tisuća
godina prije Trojanskog rata. Već iz postignuća
vanjskih istraživanja na m n o g i m p o d r u č j i m a m o ž e ­
m o z a k l j u č i t i d a ć e s e vanjska p o v i j e s n a i s t r a ž i v a n j a ,
d o d u š e t e š k o , o d v a ž i t i , ali da će n a p o k o n — i u
svojim d o k u m e n t i m a — biti prisiljena priznati o n o
što je u g r č k o j z n a n o s t i , u grčkoj p r e d a j i s a č u v a n o
iz dalekih davnina Zaratustrinoga doba. Duhov­
na znanost, p o l a z e ć i od svojih pretpostavki, ž i v o t
Zaratustre, perzijskog osnivača vjere, doista mora
postaviti toliko unatrag, kako su to već učinili
grčki pisci u starom vijeku. T e k tada ć e m o imati
p r a v o ukazati na to kako je Zaratustra, a k o je ž i v i o
tisućama g o d i n a prije dolaska kršćanstva na svijet,
morao biti suočen s jednom sasvim drukčijom
vrstom čovjekove svijesti.

Do sada sam češće upozoravao, a to ću i

nadalje činiti, kako je razvoj čovjekove svijesti
t e k a o t a k o d a s u s n o v i t a i v i d o v i t a stanja — o v d j e
s e t e r i j e č i n e z l o r a b e k a o š t o j e t o d a n a s slučaj
na mnogim područjima — u davnini bila stanja
svijesti p r i m j e r e n a n o r m a l n o m č o v j e k u , t a k o d a o n
nije m o g a o v i d j e t i s v i j e t u p o j m o v i m a i i d e j a m a , u
s t r o g o o g r a n i č e n i m o s j e t i l n i m o p a ž a j i m a , kao što
g a v i d i d a n a s . N a j b o l j u sliku o t o m e k a k o j e č o v j e k

17
u p r a d a v n a v r e m e n a u svoju svijest p r i m a o svijet
o k o sebe d o b i t ć e m o ako p o m i s l i m o na posljednje
o s t a t k e stare p r a s v i j e s t i , n a s n o v i t u svijest. S v a k o m e
su p o z n a t e ustalasane, danas za č o v j e k o v u svijest
najvećim dijelom besmislene snovite slike što su
često samo reminiscencije vanjskoga svijeta, iako
se u njih mogu uplitati i više vrste svijesti koje
su, međutim, teško shvatljive današnjem čovjeku.
S n o v i t a svijest — m o ž e m o r e ć i — p r o t j e č e sliko­
v i t o , u s i m b o l i č k i m slikama što se b r z o mijenjaju.
Koga li se u snu nije dojmilo iskustvo slikovito
prikazanog cijelog događaja požara? Promotrite tu
onostranu svijest, taj onostrani horizont svijesti
kakav p o s t o j i u snu. Onakav kakav ondje postoji
on je samo posljednji ostatak jedne prastare
svijesti čovječanstva. No, ta je prastara svijest
bila takva da je č o v j e k z a p r a v o ž i v i o u nekoj vrsti
slika koje nisu pokazivale nešto neodređeno ili
n i š t a v n o , v e ć su p o k a z i v a l e s t v a r n i v a n j s k i s v i j e t . U
stanjima svijesti staroga čovječanstva postojala su
m e đ u s t a n j a i z m e đ u b d i j e n j a i s p a v a n j a u k o j i m a je
čovjek ž i v i o u suodnosu s d u h o v n i m svijetom. Taj
je d u h o v n i svijet u l a z i o u njegovu svijest. Danas
su za normalnu ljudsku svijest vrata duhovnoga
svijeta z a t v o r e n a . U s t a r o d o b a t o m u nije b i l o t a k o .
T a d a je č o v j e k u m e đ u s t a n j i m a i z m e đ u bdijenja i
spavanja v i d i o u s l i k a m a k o j e su, d o d u š e , b i l e s l i č n e
s n o v i t i m slikama, ali su j e d n o z n a č n o p r i k a z i v a l e
d u h o v n a b i ć a i d u h o v n a tkanja k a k v a s e n a l a z e i z a
f i z i č k o — osjetilnoga s v i j e t a . Z a t o je č o v j e k u s t a r o
doba, premda u Zaratustrino vrijeme već prilično
n e j a s n o i n e o d r e đ e n o , ali i p a k s t v a r n o n e p o s r e d n o ,
p r o m a t r a o d u h o v n i svijet te je z b o g n e p o s r e d n o g
iskustva duhovnoga svijeta mogao reći: Kao što

18
g l e d a m vanjski fizički svijet i osjetilni ž i v o t , tako
z n a m da p o s t o j e iskustva i p r o m a t r a n j a drukčijeg
stanja svijesti; da se u osnovi osjetilnoga svijeta
nalazi jedan drugi, duhovni svijet.
S m i s a o r a z v o j a č o v j e č a n s t v a sastoji se u t o m e
d a j e i z e p o h e u e p o h u s p o s o b n o s t ljudi d a g l e d a j u
u duhovni svijet postajala sve manja i manja jer
su se pojedine sposobnosti uvijek razvijale na
račun drugih. Naše današnje egzaktno mišljenje,
naša sposobnost predočavanja, naša logika, sve
ono što nazivamo najvažnijim pokretačima naše
kulture, tada nije postojalo. To je čovjek prije
svega u onoj e p o h i , a n a p o k o n i u našoj, m o r a o
postići na račun starih vidovitih stanja svijesti.
Danas to m o r a usavršavati. A u b u d u ć e m r a z v o j u
čovječanstva čistoj fizičkoj svijesti s njezinom
intelektualnošću i l o g i k o m p r i d o ć i će p o n o v n o staro
v i d o v i t o stanje. N a z a d o v a n j e i u s p o n treba, d a k l e ,
r a z l i k o v a t i s o b z i r o m n a č o v j e k o v u svijest. R a z v o j u
ćemo dati dublji smisao ako kažemo: Čovjek je
isprva sa cijelim svojim d u š e v n i m ž i v o t o m ž i v i o i u
d u h o v n o m svijetu, z a t i m se spustio u fizički svijet
i t i m e s e m o r a o o d r e ć i s t a r e v i d o v i t e svijesti d a bi,
o s l a n j a j u ć i se na f i z i č k i s v i j e t — k r o z o d g o j u čis­
to f i z i č k o m svijetu — m o g a o steći intelektualnost
i l o g i k u , k a k o bi se z a t i m u b u d u ć n o s t i p o n o v n o
u z d i g n u o u d u h o v n i svijet.

O n o , d a k l e , što s u ljudi p r o ž i v j e l i k r o z p o v i j e s t
unutar njihova starog, upravo opisanog stanja
svijesti nalazi se svakako prije v r e m e n a iz kojih
postoje vanjski povijesni p o d a c i . N o , i Zaratustra
pripada v r e m e n u za koje još n e m a m o povijesnih
podataka, a on je jedna od velikih v o d e ć i h osobnosti
koje su d a v a l e poticaje za v e l i k e kulturne napretke

19
čovječanstva. Takve v o d e ć e osobnosti, bez obzira
n a k o j e m j e s t u p n j u n o r m a l n a svijest č o v j e č a n s t v a ,
u v i j e k m o r a j u c r p s t i i z o n o g a što s e m o ž e n a z v a t i
prosvjetljenjem, p o s v e ć e n j e m u više tajne svijeta.
A m e d u osobe koje ć e m o promatrati tijekom o v i h
predavanja, k a o što su H e r m e s , Buddha, Mojsije
i t d . — p r i p a d a i Z a r a t u s t r a . Z a r a t u s t r a se, s v a k a k o ,
u razvoju čovječanstva nalazi najmanje osam
tisuća godina prije našega sadašnjeg vremena,
a ono veliko, silno, što je čovječanstvu dao iz
prosvijetljena duha, dugo je bilo jasno vidljivo
u najdjelotvornijim kulturnim dobrima čovječan­
stva. Još i d a n a s t o m o ž e z a m i j e t i t i o n a j t k o u z i m a
u obzir skrivena strujanja u razvoju cijeloga čo­
vječanstva. Zaratustra se stvarno ubraja među
one koji su u svojoj duši proživljavali istine,
p r a v n a shvaćanja, n a z o r e što su d a l e k o n a d i l a z i l i
normalnu svijest čovječanstva njihova vremena.
Zaratustra je, dakle, u zemlji na koju se poslije
proširilo perzijsko carstvo, svojim bližnjima objav­
ljivao istine iz nadosjetilnih svjetova; iz područja
nadosjetilnih svjetova koja leže daleko iznad
svega što je m o g l a v i d j e t i n o r m a l n a ljudska svijest
njegova vremena.

Ako pak hoćemo shvatiti što je Zaratustra

z n a č i o za č o v j e č a n s t v o , m o r a nam biti jasno da je
on j e d n o m dijelu čovječanstva, sasvim o d r e đ e n o m
broju ljudi, p r e d a o o d r e đ e n u vrstu svjetonazora,
shvaćanja svijeta, dok su zapravo druga ljudska
strujanja, d r u g i n a r o d i , d r u g i d i j e l o v i č o v j e č a n s t v a
u takoreći u k u p n o s t ljudske kulture unašala j e d n u
drukčiju vrstu pogleda na svijet. A Zaratustrina
o s o b n o s t z a n i m l j i v a n a m j e stoga što j e o n ž i v i o
unutar područja jednog naroda koje je prema

20
jugu neposredno graničilo s područjem drugog
naroda koji je d u h o v n a d o b r a , d u h o v n a strujanja
darovao čovječanstvu na sasvim drukčiji način.
O v d j e ć e m o , z a v i r i m o l i u o n a stara v r e m e n a , n a
tlu s t a r e I n d i j e p r o n a ć i n a r o d e čiji s u i h p o t o m c i
poslije ubrajali među pjesnike Veda, a sjeverno
od toga područja na kojemu se proširilo veliko
učenje brahmana treba p o t r a ž i t i p o d r u č j e n a r o d a
koji je bio prožet moćnim impulsom Zaratustre.
N o , to što je Zaratustra d a o svijetu u o d r e đ e n o m
je smislu sasvim r a z l i č i t o od o n o g a što su učitelji,
velike v o d e ć e osobnosti dale starim Indijcima, a
što se sačuvalo u zanosnim spjevovima filozofije
vedanta i što još odjekuje kao posljednji veliki
bljesak u objavljivanju velikoga Buddhe.

R a z l i k u i z m e đ u t o g a što j e p r o i z i š l o i z strujanja
stare Indije i onoga što je proizišlo iz strujanja
z a r a t u s t r i z m a shvatit ć e m o tek o n d a a k o u z m e m o
u o b z i r da području nadosjetilnoga svijeta čovjek
m o ž e p r i ć i s d v i j u strana. T i j e k o m o v i h p r e d a v a n j a
g o v o r i l o se o t o m u kako čovjek d o l a z i u d u h o v n i
svijet. Postoje, dakle, dvije mogućnosti kojima
on snage svoje duše, sposobnosti svoje nutrine,
može tako izdići iznad n o r m a l n o g a stanja d a iz
osjetilnoga dosegne nadosjetilni svijet. Jedan se
put može označiti kao put sve većeg poniranja
u vlastitu dušu, unošenja u vlastitu dušu, dok
si drugi put m o ž e m o predočiti k a ž e m o li da on
čovjeka vodi iza nečega što se oko nas prostire
k a o p o k r i v a č p r e k o f i z i č k o — osjetilnoga s v i j e t a , d a
ga v o d i iza tog pokrivača. S oba se puta dola­
zi u nadosjetilno područje. Ako se u intimnom
unutarnjem doživljaju unesemo u sve što u duši
imamo kao osjećajne vrijednosti, predodžbene i

21
idejne vrijednosti, ukratko kao impulse — ako se
takoreći sve više uvučemo u sebe same tako da
snage naše n u t r i n e postaju sve jače i jače — o n d a
m o ž e m o g o t o v o mistično ponirati u sebe i p o m o ć u
n e č e g a u n a m a s a m i m a što p r i p a d a f i z i č k o m svijetu
d o p r i j e t i z a p r a v o d o naše d u h o v n o - d u š e v n e j e z g r e ,
koja ide iz u t j e l o v l j e n j a u utjelovljenje i koja je,
nasuprot onomu prolaznom, neprolazna. Tada
duboko ulazimo u duhovni svijet naše vlastite
n u t r i n e . T i m e što s m o prošli k r o z v e o naše vlastite
nutrine, t i m e što p r o d i r e m o k r o z o n o što u n a m a
ž i v i k a o p o ž u d a , strast i u n u t a r n j i d u š e v n i d o ž i v l j a j

— što nam je svojstveno samo zato što smo u

f i z i č k o m svijetu utjelovljeni u j e d n o fizičko tijelo
— uranjamo u o n o vječno u nama i dospijevamo
u d u h o v n i svijet. A k o , m e đ u t i m , i na d r u g o j strani
r a z v i j e m o s n a g e k o j e n e g l e d a j u s a m o vanjski svijet,
ne čuju zvukove, ne osjećaju vanjsku toplinu i
h l a d n o ć u , dakle, ako naše d u h o v n e snage u č i n i m o
tako moćnima da mogu prodrijeti iza boja, iza
z v u k o v a , iza h l a d n o ć e i t o p l i n e i ostalih osjetilnih
utisaka što se oko nas prostiru poput pokrivača,
tada snage koje su o j a č a l e u našoj duši p r o d i r u iza
v e l a vanjskoga svijeta u nadosjetilno carstvo koje
se p r o s t i r e u b e s k r a j , m o g l i b i s m o r e ć i u b e s k r a j n e
daljine.
Tako postoji put koji možemo nazvati
mističnim i postoji put koji prodirući kroz veo
o s j e t i l n o g a v o d i u š i r i n e k o z m o s a , a koji m o ž e m o
nazvati pravim duhovnoznanstvenim putom. Ovim
su d v a m a p u t o v i m a sve v e l i k e d u h o v n e osobnosti
došle do istina i objava što su ih kao kulturni
n a p r e d a k t r e b a l e ucijepiti ljudima. S a m o što je u
pradavnim vremenima ljudski razvoj tekao tako

22
da je do velikih objava mogla doći samo o d r e đ e n a
n a r o d n a o s o b n o s t , i t o s a m o j e d n i m o d tih p u t o v a .
T e k od v r e m e n a u k o j e m su ž i v j e l i G r c i , a u koje
pada nastajanje, ishodište kršćanstva, kao da su
se obje struje zajedno slile i sve više postajale
jednom kulturnom strujom.
Kada danas govorimo o stupanju u više
svjetove, govorimo tako da onaj tko se hoće
vinuti do nadosjetilnih svjetova u svojoj duši u
n e k u ruku razvija obje vrste snaga, ne s a m o snage
za m i s t i č n i put u vlastitu n u t r i n u n e g o i o n e za
duhovnoznanstveni put u vanjski svijet. Danas
ta d v a puta više nisu s t r o g o odijeljena jer su se
z b o g smisla razvoja čovječanstva, o t p r i l i k e u e p o h i
koju je o b i l j e ž i o grčki narod, zajedno slile obje
s t r u j e : o n a koja s v o j e o b j a v e p r i m a k r o z m i s t i č n o
p o n i r a n j e u v l a s t i t u n u t r i n u i o n a koja s v o j e o b j a v e
prima kroz jačanje duhovnih snaga što vode u
v e l i k i k o z m o s . N o , u p r e d g r č k o ili p r e d k r š ć a n s k o
d o b a b i l o je tako da su o v e dvije m o g u ć n o s t i bile
podijeljene među različitim narodnim osobnostima,
a n a l a z i m o ih — p r o s t o r n o usko p o v e z a n e — u
drevnim predgrčkim i predkršćanskim vremenima
u indijskoj kulturi koja je svoj izraz našla u
V e d a m a , te s j e v e r n i j e , u k u l t u r i Z a r a t u s t r e . Jer, sve
č e m u se d i v i m o u indijskoj kulturi što još d o l a z i
do izražaja kod Buddhe, stečeno je unutarnjim
poniranjem, odvraćanjem pogleda od vanjskoga
svijeta, u m r t v l j i v a n j e m o č i j u z a o s j e t i l n e b o j e , ušiju
za osjetilne z v u k o v e , vanjskih organa za osjetilni
pokrivač uopće i jačanjem unutarnjih duševnih
snaga, da bi se prodrijelo unutra do brahmana
u k o j e m se č o v j e k osjeća j e d n i m s o n i m e što za
sva vremena tka kao nutrina svijeta. Otuda su

23
izvirala učenja starih svetih rishija koja pjesnički
nastavljaju živjeti u Vedama, koja nastavljaju
živjeti u filozofiji vedanta i budizmu. Zaratustrizam
je p o t e k a o iz snaga d r u g e vrste.
Zaratustra je svojim učenicima prije svega
povjerio tajnu o tomu kako ojačati čovjekove
spoznajne snage da bi se njima p r o d r l o kroz v e o
vanjskog osjetilnog svijeta. Zaratustra nije pou­
čavao kao indijski učitelji: Odvratite pogled od
boja, od z v u k o v a , od vanjskih osjetilnih utisaka i
samo poniranjem u duševnu nutrinu tražite put
d u h o v n o m e ! — n e g o je rekao: Ojačajte spoznajne
s n a g e t a k o d a m o g u g l e d a t i u s v e š t o ž i v i k a o biljka
i životinja, što živi u zraku i v o d i , na v i s i n a m a
b r d a i u d u b i n a m a d o l i n a ! P o g l e d a j t e u taj s v i j e t !

— K a o što z n a m o , za učenike indijske mistike ovaj

je svijet bio samo maya, d o k su p o g l e d usmjeravali
o n a m o gdje će naći brahmana. Zaratustra je učio
svoje učenike da ne odvraćaju pogled od ovoga
svijeta, već da u njega prodru kako bi si rekli:
Posvuda iza o n o g a gdje u vanjskome svijetu v i d i m o
o s j e t i l n o - f i z i č k e o b j a v e — i z v a n nas — s t v a r a i tka
d u h o v n o . — To je onaj d r u g i put.
Č u d e s n o je kako se u g r č k o d o b a o v a d v a puta
sastaju. I d o k je u s p o z n a j i , koja je d o i s t a u l a z i l a
d u b l j e u d u h o v n o n e g o u naše v r i j e m e ( k o j e se
u tom smislu smatra silno n a p r e d n i m ) , sve bilo
i z r a ž e n o u s l i k a m a što su p r e l a z i l e u m i t o v e , v i d i m o
k a k o s e sastaju o b a o v a strujanja: j e d n o m i s t i č n o
— u v l a s t i t u n u t r i n u i d r u g o — v a n u k o z m o s , te
k a k o su s p o j e n a i i s t o d o b n o o d n j e g o v a n a u g r č k o j
kulturi. To dolazi do izražaja time što j e j e d a n
o d p u t o v a kršten i m e n o m Dionizija, tajanstvenoga
b o g a kojega se m o ž e naći kad č o v j e k sve dublje i

24
d u b l j e uranja u s v o j u n u t r i n u i o n d j e p r o n a đ e o n o
u p i t n o podljudsko, što prije nije imao, iz čega se
'sprva razvio do čovjeka. O v o još nepročišćeno, još
lapola životinjsko, kršteno je imenom Dionizija.
''no, međutim, što nam prilazi kad otkrivamo
svijet, što nam fizički dolazi pred osjetila kada
uhovno gledamo, kršteno je imenom Apolona,
»tuda u g r č k o j k u l t u r i u s p o r e d n o s u s r e ć e m o Za-
ratustrino učenje u Apolonovu strujanju, dok u
D i o n i z i j e v u strujanju susrećemo učenje mističnog
p o n i r a n j a . U njoj se o n i s j e d i n j u j u , u njoj z a j e d n o
struje z a r a t u s t r i z a m i mistično učenje, koje nam
se na svojem vrhuncu ukazalo u staroj indijskoj
kulturi. Stoga su stara vremena bila, takoreći,
p o z v a n a o m o g u ć i t i u s p o r e d n i t o k o v i h d v i j u struja
k o j e su i u a p o l o n s k o m i u d i o n i z i j s k o m v j e r s k o m
krugu G r č k e strujale z a j e d n o , da bi se p o t o m slile
u jedinstvo kako bi mogle nastaviti j e d i n s t v e n o
ž i v j e t i u n a š o j k u l t u r i u k o j o j se u z d i ž e m o p r e m a
duhovnome.
Sasvim je čudno — i pripada medu brojne
z a g o n e t k e što se postavljaju p r e d mislioca — da
j e N i e t z s c h e * s l u t i o — d o d u š e ništa v i š e o d t o g a
— i u svojem prvom djelu Die Geburt der Tragödie
aus dem Geiste der Musik — "Rođenje tragedije
iz duha g l a z b e " o b j a s n i o kako se u d i o n i z i j s k o m
i apolonskom vjerskom krugu Grčke susreću du-
hovnoznanstveno i m i s t i č n o strujanje.
Z a n i m l j i v o je sada p o g l e d a t i način na koji je
z a p r a v o Zaratustra svoje učenike, a time i cijelu

* Friedrich Nietzsche 1844.-1900.; njegovo djelo Die

Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik "Rođenje
tragedije iz duha glazbe" objavljeno je 1872.

25
k u l t u r u čije j e o n i s h o d i š t e , u s v i m p o j e d i n o s t i m a
poučavao kako iza svega osjetilnoga vidjeti duh.
R a d i s e o t o m u d a nije d o v o l j n o r e ć i : P r e d n a m a s e
p r o s t i r e o s j e t i l n i s v i j e t , a i z a n j e g a tka d u h o v n o -
-božansko. Možda se zbog toga osjećamo vrlo
v a ž n i m a , ali t a k o s a m o t e ž i m o o p ć e n i t o m p a n t e i z m u .
M i s l i m o d a s m o n e š t o v i š e učinili k a ž e m o li: Iza
s v e g a o s j e t i l n o g a tka b o ž a n s k o — n o , t o b i z n a č i l o
da se općenito iza svih fizičkih pojava priznaje
postojanje maglovite, nebulozne duhovnosti. Čovjek
k a o što je b i o Zaratustra, koji se s t v a r n o u z d i g n u o
u d u h o v n i svijet, nije svojim u č e n i c i m a i s v o j e m
narodu govorio na takav apstraktan, maglovit i
nebulozan način, nego je upućivao na sljedeće:
K a o što razlikujete p o j e d i n e o s j e t i l n e p o j a v e , kao
što je j e d n a v a ž n a , a d r u g a nije, tako je i d u h o v n o
iza njih p r i m j e r e n o p o j e d i n i m p o j a v a m a čas v a ž n o ,
čas n e v a ž n o . Zatim bi ukazivao na to da se iza
Sunčevoga fizičkog — prema potpuno fizičkom
shvaćanju sustava svijeta, npr. podrijetla svega
života, svih pojava i djelatnosti — krije središte
d u h o v n o g a ž i v o t a , a k o s e taj d u h o v n i ž i v o t p r i j e
svega tiče nas.

Zaratustra je rekao (sažmemo li malo u

j e d n o s t a v n e riječi o n o što je uvjerljivim učenjem
htio objasniti svojim u č e n i c i m a ) : Vidite, čovjek
koji stoji pred nama nije samo fizičko tijelo jer
je o n o samo vanjski izraz duha. A k a o š t o j e fi­
zičko tijelo samo objava, kristalizacija d u h o v n o g a
čovjeka, tako je i Sunce koje nas obasjava kao
fizičko svijetleće tijelo, ako o n o jest takvo fizičko
svijetleće tijelo, samo vanjsko tijelo duhovnoga,
r e c i m o d u h o v n o g Sunca. — 1 kao što se d u h o v n i
čovjek s o b z i r o m na fizičkog čovjeka m o ž e označiti

26
k a o n j e g o v a a u r a — k a o a u r a ili a h u r a a k o s e h o ć e
u p o t r i j e b i stari i z r a z — t a k o s e o n o š t o s e n a l a z i
iza f i z i č k o g S u n c a m o ž e o z n a č i t i k a o " v e l i k a a u r a " ,
o b u h v a t n a aura, d o k j e o n o što s e k a o d u h o v n o
nalazi iza fizičkoga čovjeka "mala aura"! Stoga
je Zaratustra to što se nalazi iza fizičkog Sunca
n a z v a o " V e l i k a aura", A u r m a z d a ili A h u r a M a z d a .
T o j e o n o d u h o v n o iza Sunca što j e p o v e z a n o s a
svim duhovnim događajima, svim duhovnim sta­
njima bitka, kao što je fizičko Sunce povezano
s uspijevanjem biljaka, životinja i svega života
na Z e m l j i . Iza f i z i č k o g a Sunca nalazi se d u h o v n i
gospodar i stvoritelj Ahura Mazda, Aurmazda i
o t u d a d o l a z i i m e O r m u z d ili " D u h s v j e t l a " . D o k su,
dakle, Indijci mistično zagledali u svoju nutrinu,
k a k o b i n a taj način došli do brahme, do onoga
vječnog što iz čovjekove nutrine svijetli kao iz
j e d n e točke, Zaratustra je u p u ć i v a o svoje učenike
na v e l i k u periferiju postojanja i pokazivao kako
u S u n č e v u tijelu postoji v e l i k i Duh Sunca, A h u r a
M a z d a , Duh svjetlosti. I kao što k o d č o v j e k a n j e g o v
pravi duhovni čovjek teži za usavršavanjem, ali
p r o t i v s e b e i m a n i s k e strasti i p o ž u d e t e m o g u ć ­
nost da b u d e i z l o ž e n priviđenjima laži i neistine,
kao što čovjek ima u sebi protivnika vlastitog
impulsa za usavršavanjem, tako Ahura Mazda i-
ma za protivnika Duha tame; Angro-Mainyusha,
Ahrimana.

Ovdje vidimo kako se shvaćanje velikoga

Zaratustre iz učenja moglo pretvoriti u sadržaj
osjeta i osjećaja. To mu je omogućilo da svoje
učenike odvede tako daleko da bi im mogao
objasniti: Vi ovdje stojite kao ljudi s načelom
usavršavanja u nutrini koje vam kaže: Ma kakav

27
ja sada b i o , n a č e l o u s a v r š a v a n j a u m e n i će d j e l o v a t i
tako da se uvijek m o g u uzdizati sve više. No, u
nutrini također djeluju sklonosti i nagoni, laži i
prijevare koje vode nesavršenstvu. Sve se to u
čovjeku širi, ekspandira kao načelo usavršavanja,
načelo Ahura Mazde, koje u svijet m o r a donijeti
sve viša i sve mudrija stanja usavršavanja. Protiv
t o g a n a č e l a p o s v u d a ć e se, p r i j e s v e g a , b o r i t i o n o
što u svjetlost unosi sjenu, zlo, nesavršenstvo,
borit će se Angro-Mainyusha, odnosno Ahriman!

— Na taj su n a č i n Z a r a t u s t r i n i u č e n i c i u s v a k o m
p o j e d i n o m čovjeku s t v a r n o vidjeli i osjećali odsliku
onoga što se prikazuje vani u svijetu. Istinsku
puninu značenja takova učenja ne s m i j e m o tražiti
u teoriji, u n j e g o v i m p o j m o v i m a i idejama, v e ć u
živom osjećaju i osjetu koji prožimaju to učenje
k a d p o m o ć u n j e g a č o v j e k t a k o stoji p r e m a s v e m i r u
da si kaže: Ja o v d j e i m a m svojstva m a l o g a svijeta,
ali kao mali svijet ja sam poput otiska velikoga
svijeta. Kako mi ovdje kao ljudi nosimo u sebi
načelo dobra te nešto što djeluje protiv njega,
tako u velikome svijetu stoji Ormuzd nasuprot
Ahrimanu. Čitav je svijet, u neku ruku, jedan
prošireni čovjek i njegove najbolje snage su one
koje m o ž e m o o z n a č i t i kao Ahura Mazda, a kojima
se suprotstavljaju snage Angro-Mainyusha.

K a o što s e č o v j e k koji o p a ž a s a m o o n o o s j e t i l n o
sa svojim fizičkim p r o c e s i m a osjeća postavljenim
unutar cijeloga svjetskog procesa i — štoviše,
kad misli materijalistički, a samo počinje osje­
ćati — m o ž e i m a t i svetu bojazan kad, p r i m j e r i c e ,
spektralnom analizom dozna da iste tvari koje
su na Zemlji postoje i na udaljenim zvijezdama
— t a k o se č o v j e k u s m i s l u z a r a t u s t r i z m a sa s v o j i m

28
d u h o v n i m d i j e l o m osjeća u r o n j e n i m u duh cijeloga
svijeta, o s j e ć a se k a o da je iz njega r o đ e n . A u
tome se nalazi punina smisla takvoga učenja.
Ovakvo učenje, međutim, nije ostalo posve
apstraktno, naprotiv, ono je bilo nešto sasvim
konkretno. I u današnje doba, čak i kad čovjek
ima određeni osjećaj za duhovno što stoji iza
osjetilnoga, još je jako teško prihvatiti da j e d n o m
uistinu pravom duhovnoznanstvenom svjetona­
zoru nije p o t r e b n a j e d i n s t v e n a središnja d u h o v n a
moć. No, kao što moramo razlikovati pojedine
snage p r i r o d e — toplinu, svjetlost, kemijske snage
itd. — tako i u svijetu duhovnoga ne smijemo
r a s p o z n a v a t i samo j e d n o g a j e d i n s t v e n o g duha, koji
se zaista time ne p o r i č e , n e g o i d u h o v n e podsnage,
duhovne "pomoćne snage" čije je područje uže
o g r a n i č e n o o d područja s v e o b u h v a t n o g a duha. T a k o
je i Zaratustra od o v o g a s v e o b u h v a t n o g O r m u z d a
razlikovao, recimo, poslužitelje; Ormuzdova po­
m o ć n a d u h o v n a bića.

No, prije nego što se spustimo do ovih

p o m o ć n i h d u h o v n i h bića, htjeli b i s m o još na nešto
obratiti p o z o r n o s t , n a i m e na to da ovaj Zaratustrin
svjetonazor nije tek puki dualizam, puko učenje
0 dvama svjetovima, učenje o svijetu Ormuzda
1 svijetu Ahrimana; o n o je, napokon, i učenje o
tomu da u osnovi ovih dvaju svjetskih strujanja
leži nešto jedinstveno, jedinstvena moć iz koje
p r o i z l a z i carstvo svjetla kao i carstvo tame, car­
stvo O r m u z d a kao i o n o Ahrimana. M e đ u t i m , v r l o
j e t e š k o i z t o g a s h v a t i t i š t o j e Z a r a t u s t r a iza O r m u z ­
da i A h r i m a n a p r e p o z n a o kao j e d i n s t v o o kojemu
s u v e ć g r č k i p i s c i g o v o r i l i d a s u g a stari P e r z i j a n c i
š t o v a l i k a o j e d i n s t v e n o s t ž i v o g a , a što j e Z a r a t u s t r a

29
n a z i v a o "Zaruana-akarana" — o n o što se nalazi iza
svjetla. K a k o m o ž e m o s t v o r i t i p o j a m o t o m u što su
Zaratustra i Zaratustrino učenje podrazumijevali
pod pojmom "Zaruana-akarana"?
Z a m i s l i m o s i tijek r a z v o j a . M o r a m o s i p r e d o č i t i
kako se razvoj p r e m a budućnosti odvija na način
da bića postaju sve savršenija, tako da gledajući u
b u d u ć n o s t i s v e v i š e v i d i m o sjaj s v j e t l o s n o g c a r s t v a ,
sjaj O r m u z d a . U s m j e r i m o l i p o g l e d p r e m a p r o š l o s t i ,
vidjet ć e m o da ondje leže snage koje s v r e m e n o m
moraju p o t p u n o prestati d j e l o v a t i , koje moraju biti
p r e v l a d a n e — tako da mi u njima v i d i m o p r o t i v ­
n i č k e s n a g e O r m u z d u ili a h r i m a n i č k e s n a g e . S a d a
s i t r e b a p r e d o č i t i d a taj p o g l e d u b u d u ć n o s t , k a o
i onaj u p r o š l o s t v o d e do iste t o č k e . Tu p r e d o d ž ­
bu današnji čovjek može postići iznimno teško.
Zamislimo si stoga kružnicu. K r e n e m o li od najdo-
nje t o č k e n a j e d n u s t r a n u , d o l a z i m o d o n a s u p r o t n e
g o r n j e t o č k e ; p o đ e m o l i n a d r u g u stranu, d o ć i ć e m o
t a k o đ e r d o iste t o č k e . U z m e m o l i v e ć u k r u ž n i c u ,
m o r a t ć e m o p r o ć i d u l j i p u t , a luk ć e t i m e p o s t a j a t i
sve više plosnat. Kružnicu pak možemo stalno
p o v e ć a v a t i d o k n a kraju l i n i j a k r u ž n i c e n a p o k o n
ne postane ravna. T a d a će put na j e d n u kao i na
drugu stranu v o d i t i u beskonačnost. N o , m a l o prije
t o g a , d o k j o š n i s m o išli t a k o d a l e k o , k a d k r u ž n i c u
još nismo t o l i k o p o v e ć a l i , idući na j e d n u kao i na
d r u g u s t r a n u d o l a z i l i s m o d o iste t o č k e . Z a š t o sada,
kad kružnica postane tako plosnata da joj linija
p o s t a n e r a v n a , n e b i v r i j e d i l o isto? T a d a t o č k a u
b e s k o n a č n o s t i s j e d n e s t r a n e m o r a b i t i ista s o n o m
na drugoj strani. I kad b i s m o imali d o v o l j n o daha,
morali b i s m o m o ć i idući na j e d n u stranu vratiti
se s druge strane. To znaci: U o s n o v i p r e d o d ž b e
što z a h v a ć a b e s k o n a č n o s t n a l a z i s e l i n i j a koja v o d i
na o b j e strane beskraja, ali koja je z a p r a v o linija
kružnice.
To što sam v a m prikazao kao apstrakciju u
Zaratustrinom se shvaćanju nalazi u o s n o v i o n o ­
g a što o n z o v e Z a r u a n o m a k a r a n o m . M i g l e d a m o
— s obzirom na vrijeme — s jedne strane u
b u d u ć n o s t , a s d r u g e u p r o š l o s t . N o , v r i j e m e se
z a t v a r a u krug, s a m o što se to z a t v a r a n j e n a l a z i u
b e s k o n a č n o s t i . I ta z m i j a b e s k o n a č n o s t i što n a l a z i
samu sebe — može se prikazati kao zmija koja
grize vlastiti rep — nije samo protkana snagom
s v j e t l a k o j e nas s v e j a s n i j e o b a s j a v a k a d g l e d a m o
na j e d n u stranu nego i snagom tmine koja nas
s druge strane sve više zatamnjuje. A stanemo
li u sredinu, imat ć e m o ispremiješano svjetlo i
sjenu — O r m u z d a i Ahrimana. S v e je utkano u
s a m o n a l a z e ć u beskrajnu struju v r e m e n a : Zaruanu
akaranu.

Daljnje obilježje takvoga starog svjetonazora

nije s a m o d a s t v a r i i z k o j i h p r o i z l a z i u z i m a o z b i l j ­
n o , d a i h n e p r i k a z u j e s a m o n e b u l o z n o : T u v a n i iza
stvari osjetilnoga svijeta koje ostavljaju utisak na
naše o č i , uši i o s t a l a o s j e t i l a n a l a z i se d u h — n e g o
da, z a p r a v o , u o n o m u š t o v i d i o p a ž a s l o v o d u h a ili
d u h o v n i h svjetova. U z m i m o , p r i m j e r i c e , b i l o koji
list p a p i r a . V i d i m o na njemu slova i spajamo ih
u riječ. N o , prije toga nešto smo morali naučiti.
M o r a l i smo, naime, naučiti čitati. T k o to ne umije,
ne m o ž e čitati Zaratustru, v e ć v i d i samo o d r e đ e n e
z n a k o v e koje m o ž e slijediti p o g l e d o m . Zaratustru
će moći čitati tek kad bude znao povezati ove
z n a k o v e s o n i m e što nosi u svojoj duši. Zaratustra
je, dakle, iza o n o g a što se nalazi u osjetilnome

31
svijetu takvo znakovno pismo vidio osobito u
načinu na koji se grupiraju zvijezde u svemiru.
K a o što na p a p i r u i m a m o slova, tako je u o n o m e
što nas u prostoru okružuje kao zvjezdani svijet
Zaratustra v i d i o nešto p o p u t slova koja nam g o v o ­
re iz d u h o v n i h svjetova.
N o , p o s t o j a l o je i umijeće p r o d i r a n j a u d u h o v ­
ni svijet te umijeće čitanja, tumačenja znakova
što su n a m d a n i k r o z p o r e d a k z v i j e z d a k a k o bi se
odgonetnuo način kretanja i poretka zvjezdanih
svjetova kojim duhovi svojim djelima u prostor
upisuju o n o što je d u h o m s t v o r e n o . Na to su došli
Z a r a t u s t r a i n j e g o v i u č e n i c i . Z a njih j e b i o o s o b i t o
važan sljedeći slovni znak: Ahura M a z d a ispunjava
svoja stvaranja, svoje objave u svijetu time što
p r i v i d n o u smislu naše a s t r o n o m i j e na n e b e s k o m
p r o s t o r u opisuje krug. To opisivanje kruga postalo
j e i z r a z o m j e d n o g a s l o v n o g z n a k a A h u r a M a z d e ili
O r m u z d a koji se ljudima objavljuje da bi p o k a z a o
k a k o d j e l u j e , k a k o s v o j a d j e l a p o s t a v l j a u s k l a d svih
svjetova. Bilo je v a ž n o to što je Zaratustra m o g a o
upućivati na sljedeće: O v o je Zodijak, Životinjski
krug, sama u sebe vraćajuća linija, i z r a z s a m o g u
sebe vraćajućeg v r e m e n a . U p u n o m smislu te riječi
jedna grana v r e m e n a ide naprijed — u budućnost,
druga natrag — u prošlost. Ono što je poslije
p o s t a o Zodijak to je Zaruana akarana: u sebi samoj
s a m o n a l a z e ć a linija v r e m e n a koju opisuje O r m u z d ,
Duh svjetla. To je izraz Ormuzdove duhovne
djelatnosti. Put Sunca Ž i v o t i n j s k i m k r u g o m i z r a z
je O r m u z d o v e djelatnosti, a Životinjski krug simbol
je Zaruane akarane. U osnovi uzevši, "Zaruana
akarana" i "Zodijak" iste su riječi kao što su
"Ormuzd" i "Ahura Mazda".

32
 U " h o d Životinjskim krugom" utkano je nešto
ojako. J e d n o m je to nesumnjivo h o d Sunca u
svjetlu kad ljeti na Zemlju odašilje svoje pune
snage kao snage svjetla, ali iz O r m u z d o v a carstva
s v j e t l a šalje n a m i s v o j e d u h o v n e s n a g e . S v a k i d i o
Životinjskoga kruga, dakle, kojim p r e l a z i O r m u z d
tijekom d a n a ili ljeti p o k a z u j e n a m k a k o O r m u z d
djeluje n e o m e t a n A h r i m a n o m . T o m u n a s u p r o t s l i k e
Životinjskoga kruga što se nalaze i s p o d h o r i z o n t a
simboliziraju carstvo sjena kojim, možemo reći,
prolazi Ahriman.

Čime pak s jedne strane Ormuzd zamišljen

kao svijetli d i o Ž i v o t i n j s k o g a kruga, k a o Z a r u a n a
akarana, i Ahriman kao tamni dio Životinj­
skoga kruga izražavaju način svojega utjecaja na
Zemlju?
Sunce drukčije djeluje jutrom, a drukčije u
p o d n e . T i m e š t o s e u s p i n j e o d O v n a d o Bika, t i m e
što ponovno silazi, njegove zrake djeluju uvijek
drukčije; drukčije djeluje z i m i , drukčije ljeti, raz­
ličito iz svakoga zviježđa.
T a k o su za Zaratustru O r m u z d o v a djelovanja
iz različitih smjerova, simbolizirana stajanjem
Sunca u r a z l i č i t i m z v i j e ž đ i m a , p o s t a l a i z r a z o n i h
d u h o v n i h b i ć a k o j a su, t a k o r e ć i , s l u g e , s i n o v i O r -
m u z d o v i koji izvršavaju o n o što on n a r e đ u j e : to
su " A m s h a s p a n d e " ili " A m e s h a S p e n t a s " koji kao
da stoje ispod Ormuzda i imaju svoju specijal­
nu djelatnost. Dok Ormuzdu pripada cjelokupna
djelatnost carstva svjetla, Amshaspande imaju
s p e c i j a l n e d j e l a t n o s t i k o j e s u i z r a ž e n e s j a j e m Sun­
ca iz O v n a , iz Bika, iz R a k a i t a k o d a l j e .
Ormuzdova učinkovitost dolazi do izraža­
ja u punom sjaju Sunca kroza sve svijetle slike

33
Ž i v o t i n j s k o g a kruga — o d O v n a d o V a g e ili d o Škor­
piona. Stoga možemo nastaviti u Zaratustrinom
smislu i reći: A h r i m a n kao da djeluje kroza Zemlju
iz tmine te ima svoje sluge, svoje Amshaspande,
koji su p r o t i v n i c i d o b r i m stvaralačkim d u h o v i m a
na strani Ormuzda. Zaratustra je tako zapravo
razlikovao dvanaest različitih duhovnih bića ko­
ja su s l u g e — s j e d n e s t r a n e šest, o d n o s n o s e d a m
Ormuzdovih, s druge strane šest odnosno pet
Ahrimanovih, — koji su z a t i m s i m b o l i z i r a n i kao
dobri ili zli stvaralački duhovi ili niži duhovi,
A m e s h a Spentas, v e ć p r e m a t o m u zrači li Sunce iz
s v i j e t l i h i l i t a m n i h slika Ž i v o t i n j s k o g a k r u g a . N a t e
j e p o m o ć n e O r m u z d o v e d u h o v e m i s l i o G o e t h e kad
na p o č e t k u "Fausta" u " P r o l o g u na n e b u " kaže:

Ipak vi pravi sinovi Božji,

Uživajte u o b i l n o živahnoj krasoti!
O n o nastajuće što v j e č n o djeluje i ž i v i ,
N e k ' vas obujmi granicama ljubavi bajnim,
A to š t o u k o l e b l j i v o j p r i k a z i l e b d i ,
Vi učvrstite mislima trajnim.

N a o n o i s t o n a što j e j o š mislio i Zaratustra sa

s v o j i m A m s h a s p a n d a m a mislio je i G o e t h e sa svo­
j i m " p r a v i m s i n o v i m a B o ž j i m " koji su sluge najviše
duhovne moći.
Zabilježit ćemo dvanaest takvih stvaralačkih
duhova koje trebamo nazvati Amshaspandama.
Ispod su opet druge duhovne moći ili snage, a
zaratustrizam obično raspoznaje njih dvadeset i
o s a m . N o , n j i h o v b r o j n i k a d nije s a s v i m t o č n o o d r e ­
đen; m o g l o bi se reći da ima d v a d e s e t i četiri do
dvadeset i osam ili trideset i jedna "Yazata" ili

34
"Izeda". K a k v a s u t o bića? A k o v e l i k e s n a g a š t o
djeluju u p r o s t o r u z a m i s l i m o b r o j e m d v a n a e s t kao
A m s h a s p a n d e , tada p o m o ć n i h snaga koje stoje iza
nižih p r i r o d n i h pojava snaga Izeda ima o t p r i l i k e
d v a d e s e t i o s a m do trideset i j e d a n . A t r e ć u vrstu
takvih duhovnih snaga ili moći zaratustrizam je
n a z i v a o " F r a v a s h i " . O v e snaga u n a š e m smislu, t a k o ­
reći, najmanje zahvaćaju u tjelesni svijet. D o k smo
si p r e d o č i l i da je u svemu što je f i z i č k o d j e l o v a n j e
svjetla na našu Zemlju d j e l a t n o d v a n a e s t snaga iza
kojih stoje Amshaspande, a pod snagama Izeda
zamislili one koje djeluju u životinjsko carstvo,
p o d Fravashima si t r e b a m o p r e d o č i t i samo takva
duhovna bića koja vode grupne duše životinja.
Tako je zaratustrizam iza osjetilnoga svijeta kao
nadosjetilno carstvo vidio jedno specijalizirano
carstvo.

K o g a je Zaratustra — ne o p ć e n i t o , apstraktno,
već sasvim konkretno — smatrao organizatorima
svijeta sve do najsitnijih pojedinosti? To su: Or­
m u z d i A h r i m a n , iza njih Z a r u a n a a k a r a n a , z a t i m
d o b r i i zli Amshaspande, o n d a Izedi te Fravashi.
— Š t o su o n i ? O n i su ti k o j i p r o d u h o v l j u j u v e l i k i
svijet, m a k r o k o z m o s , o n i s t o j e i z a s v i h o s j e t i l n o -
-fizičkih djelovanja te se kao bića nalaze iza o n o g a
što n a m se p r i v i d n o p o k a z u j e kao puka vanjština
osjetilnoga.
Č o v j e k , m e đ u t i m , t a k a v k a k a v jest, o d s l i k a j e
v e l i k o g a s v i j e t a i s t o g a se u n j e m u m o r a p r o n a ć i
sve o n o š t o v e l i k i s v i j e t p r o ž i m a s n a g o m . K a k o s m o
u snagama koje teže savršenstvu pronašli izraz
Ormuzda u čovjeku, a u nepročišćenim snagama
i z r a z A h r i m a n a , t a k o ć e m o i s t o p r o n a ć i i z r a z osta­
lih d u h o v n i h b i ć a — s t v a r a l a č k i h p o d d u h o v a .
 Sada, ustvari, moram reći nešto što će u
d a n a š n j e v r i j e m e s a s v o j i m s u v r e m e n i m stajalištima
naših svjetonazora izazvati beskrajnu ljutnju. No,
v e ć će se u ne t a k o d a l e k o j b u d u ć n o s t i i v a n j s k o j
znanosti pokazati da iza svega fizičkoga stoji
n a d o s j e t i l n o , iza svega o s j e t i l n o g a d u h o v n o . T a d a
ć e se, t a k o đ e r , p o k a z a t i k a k o s u n a j g r u b l j i d i j e l o v i
č o v j e k o v a f i z i č k o g tijela o t i s a k o n o g a š t o p r o t k i v a
c i j e l i s v i j e t i p r o ž i m a ga ž i v o t o m i š t o u s t r u j a v a u
č o v j e k o v o fizičko tijelo da bi se u ljudima g o t o v o
zgusnulo.

I ako se sada p o z o v e m o na Zaratustrinu pre­

dodžbu vrlo blisku onoj duhovnoznanstvenoj,
m o ž e m o reći: Vani djeluju O r m u z d i A h r i m a n . Oni
djeluju i u č o v j e k u . — Istina, O r m u z d kao i m p u l s
prema savršenome, Ahriman kao sve što taj im­
puls priječi. N o , u čovjeku djeluju i A m s h a s p a n d e .
U n u t r a šalju s v o j e d u h o v n o d j e l o v a n j e . Z a m i s l i m o
si da je to u č o v j e k u g o t o v o t a k o z g u s n u t o da m o r a ­
mo pustiti da se p o k a ž e do u fizičku djelatnost.
U Zaratustrino doba još nije bilo anatomije
u današnjem smislu. Tada su Zaratustra i njego­
vi učenici prema vlastitom duhovnom shvaćanju
stvarno vidjeli strujanja o kojima smo danas go­
vorili, k o j a k a o d v a n a e s t struja i z v e l i k o g a s v i j e t a
pritječu u čovjeka i u njemu se nastavljaju tako
da nam se zapravo ljudska glava pokazuje kao
izraz onoga što u čovjeka ustrujava snage sedam
dobrih i pet zlih strujanja Amshaspanda. Struje
A m s h a s p a n d a nastavljaju se unutra, u č o v j e k u . K a k o
se one objavljuju danas, nakon m n o g o vremena?
Danas anatom pronalazi dvanaest glavnih parova
m o z g o v n i h živaca koji iz m o z g a idu u tijelo. To
su fizičke protuslike takoreći dvanaest zaleđenih

36
strujanja A m s h a s p a n d a — d v a n a e s t pari živaca za
č o v j e k o v u najvišu d j e l a t n o s t p o m o ć u koje m o ž e d o ­
ći do najvišeg savršenstva kao i do najgorih zala.
O v d j e v i d i m o k a k o se u naše d o b a — mate­
rijalistički preinačeno — ponovno pojavljuje ono
što j e Z a r a t u s t r a i z d u h o v n o g svijeta g o v o r i o s v o j i m
učenicima. A to je nešto š t o ljuti i lako navodi
današnjeg čovjeka da kaže: Duhovna znanost
fantazira kad p r o p o v i j e d a da je Zaratustra s dva­
naest A m s h a s p a n d a m i s l i o n e š t o što bi t r e b a l o biti
u vezi s dvanaest pari živaca u čovjekovoj glavi!
— Ali svijet će d o z n a t i još nešto sasvim drukčije:
doznat će kako se u čovjeku nastavlja ono što
p r o t k i v a i ž i v o t o m p r o ž i m a cijeli svijet. U našoj
se fiziologiji ponovno javlja stari Zaratustra! I
kao što i s p o d A m s h a s p a n d a stoji d v a d e s e t i osam
ili trideset i jedna Izeda, tako se pod mozgom
nalazi dvadeset i osam pari kralježničnih živaca.
U k r a l j e ž n i č n i m ž i v c i m a što potiču č o v j e k o v niži
duševni ž i v o t stvaraju I z e d e koji vani postoje kao
duhovna strujanja. Oni djeluju u nama i kao da
se kristaliziraju u dvadeset i osam kralježničnih
živaca, jer baš u njima imamo zgusnuta Izeda-
-strujanja. A u o n o m u š t o v i š e n i j e ž i v a c , š t o nas
z a o k r u ž u j e d o o s o b n o s t i , n a l a z i s e n e š t o što s e v i š e
n e i ž i v l j a v a u n e k o m v a n j s k o m strujanju, n e š t o š t o
nije usmjereno prema van. To što su Fravashi u
nama jesu misli koje se i z d i ž u iznad pukih misli
i pukoga života mozga.

T i m e je z a p r a v o na neki o s o b i t o čudan način

naše v r i j e m e p o n o v n o p o v e z a n o s a strujanjem p r e m a
n e č e m u što s e p r o s t i r e i s p o d p o k r i v a č a o s j e t i l n o g a
svijeta, što je Zaratustra — doduše u duhovnoj
p r a s l i c i — m o g a o d a t i l j u d i m a . U t o m u je, d a k l e , sav

37
značaj Z a r a t u s t r i n o g učenja. P o š t o s e t o u č e n j e k r o z
d u g o v r e m e n s k o razdoblje p o m o ć u raznih kulturnih
fermenata uvijek iznova ulijevalo u ljude željne
n a p r e d o v a n j a , a zatim se na n e k o v r i j e m e p o v l a č i l o ,
došlo je z a p r a v o do toga da danas p o n o v n o posto­
ji s k l o n o s t za j e d n u m i s t i č n u struju — k a o što j e ,
n a k o n š t o su se u g r č k o j kulturi s p o j i l a o b a puta
koja v o d e u d u h o v n i svijet, uvijek p o s t o j a l a s k l o n o s t
ili z a m i s t i č n o ili z a d u h o v n o z n a n s t v e n o strujanje.
O t u d a s k l o n o s t n e k i h z a indijsku d u h o v n u z n a n o s t
ili u d u b l j i v a n j e . O v a j e č i n j e n i c a p r i d o n i j e l a t o m u
da se o n o n a j h i t n i j e , n a j z n a č a j n i j e u z a r a t u s t r i z m u

— n j e g o v a p r a v a ž i v o t n a srž — d a n a s s l a b o p r i m j e ­
ćuje u n a š e m c j e l o k u p n o m d u h o v n o m ž i v o t . I d a n a s
se u našem d u h o v n o m životu m o ž e pronaći m n o g o
od zaratustričkog načina promatranja i zaratustrič-
k o g mišljenja. N o , o n o što j e n j e g o v a o s n o v n a srž,
što je u n j e m u n a j z d r a v i j e to je za n a š e v r i j e m e na
n e k i n a č i n i z g u b l j e n o . A kada s e o p e t s h v a t i k a k o j e
z a r a t u s t r i z a m d u h o v n a praslika s v e g a š t o p o n o v n o
p r o n a l a z i m o na p o d r u č j u f i z i č k o g i s t r a ž i v a n j a , a što
će se i d a l j e p r i l a g o d a v a t i — m o g l o bi se n a v e s t i
bezbroj s t v a r i — tada će o s n o v n i t o n n a š e k u l t u r e
biti sretno p r e v l a d a n j e d n i m d r u g i m koji n a l a z i m o
još u zaratustrizmu.

Č u d n o kako se u zaratustrizmu k r o z n j e g o v u
predanost velikim pojavama makrokozmičkog,
vanjskog svijeta, odstupa od nečega što gotovo
u svim ostalim, na mistiku o s l o n j e n i m kulturnim
strujanjima, pa i u n a š e m m a t e r i j a l i z m u , i m a v a ž n u
ulogu.
V e l i k a s u p r o t n o s t koja j e u s v i j e t u i p a k u v i j e k
prisutna shvaćena je tako da se za njezin simbol
— muško i žensko — uzela suprotnost spolova.

38
Tako su se, primjerice, u starim religijskim
sustavima, što stoje na mističnome tlu, bogovi
suprotstavljali b o ž i c a m a kao izraz suprotnosti koje
p r o ž i m a j u svijet. U z a r a t u s t r i z m u je č u d e s n o to što
se i z d i ž e iznad o v o g a shvaćanja kako bi praosno-
ve duhovne djelotvornosti zamislio u drukčijoj
slici, u s l i c i : d o b r o g — j a s n o g i z l o g — n e j a s n o g .
Otuda neizmjerna čistoća zaratustrizma, njego­
va uzvišenost, prelaženje p r e k o svih p r e d o d ž b i i
gledišta, koja opet u naše vrijeme imaju ružnu
ulogu, otuda vjerovanje da se d u h o v n i m ž i v o t o m
može produbiti shvaćanje čovjeka. Premda još
sami grčki pisci kažu: Da bi stvorilo Ormuzda,
najviše je božanstvo m o r a l o stvoriti i Ahrimana,
kako bi ovaj i m a o suprotnost. — T a k o je ipak kroz
suprotstavljanje Ahrimana Ormuzdu dana jedna
prasnaga suprotstavljena drugoj, a to je, štoviše,
došlo do izražaja još kod Hebreja ulaskom zla u
s v i j e t k r o z ž e n u Evu. U z a r a t u s t r i z m u s e n e m o ž e
p r o n a ć i ništa o d t o g a š t o s v i j e t p r o ž i v l j a v a k a o z l o
koje je u njega unijela s u p r o t n o s t s p o l o v a . To što
danas tako ružno struji cijelim našim mišljenjem
i osjećanjem sve do u dnevni tisak, što mnogo
toga tako nagrđuje s o b z i r o m na najviše vrijednosti
u vezi s pojavama bolesti i zdravlja, a ipak nije
najvažnije u ž i v o t u , bit će p r e v l a d a n o kada se kao
ferment s riječima zaratustrizma u našu kulturu
uživi herojska, a ne malograđanska suprotnost
O r m u z d a i A h r i m a n a . Stvari u svijetu idu svojim
p u t e m — i ništa n e ć e z a u s t a v i t i p o b j e d n i č k i p o h o d
Zaratustrinog shvaćanja koje će, svakako, malo-
-pomalo zaživljavati.

P r o m a t r a m o li tako Zaratustru, u njemu ć e m o

zapravo vidjeti duha koji je u davno prošlim
v r e m e n i m a d a o m o ć a n impuls kulturi čovječanstva.
Samo treba slijediti ono što su narodi u pred­
njoj Aziji doživjeli nakon Asiraca, Babilonaca
do u e g i p a t s k o d o b a , kao i do v r e m e n a u kojem
se proširilo kršćanstvo; posvuda će se pronaći
p o n e š t o o d i z l a g a n j a čiji i z v o r , p r a t e ć i i h u n a z a d ,
nalazimo u velikom svjetlu što ga je Zaratustra
zapalio za čovječanstvo. Shvatit ćemo grčkoga
pisca* koji, ističući kako su p o j e d i n i v o d e svojim
malim n a r o d n i m skupinama o m o g u ć i l i da postup­
no kasnije utječu na kulturu, upućuje na sljedeće:
Pitagora** je od svojih predaka naučio to što je
na njega m o g l o prijeći — od Egipćana geometriju,
od Feničana aritmetiku, od Kaldejaca astronomiju
— morao je doći i do Zaratustrinih nasljedni­
ka kako bi od njih primio tajanstvena učenja o
o d n o s u č o v j e č a n s t v a p r e m a d u h o v n o m e svijetu i o
stvarnom upravljanju ž i v o t o m . T a k o pisac g o v o r e ­
ći o Pitagori konstatira da upravljanje ž i v o t o m po
Zaratustri vodi preko svih ostalih suprotnosti, a
sve ostale suprotnosti svodi na jednu: suprotnost
d o b r a i z l a — s u p r o t n o s t koja s e m o ž e p r e v l a d a ­
v a t i s a m o p r o č i š ć e n j e m o d zala, l a ž i i o b m a n a . K a o
najgoreg Ormuzdova protivnika prepoznat ćemo,
primjerice, onog pod imenom "kleveta", što j e
jedna od najvažnijih A h r i m a n o v i h osobina. Grčki
pisac upozorava kako Pitagora najčišći moralni
i d e a l , i d e a l z a č o v j e k o v o m o r a l n o p r o č i š ć e n j e ni­
je m o g a o naći ni kod Egipćana od kojih je naučio
geometriju, ni kod Feničana od kojih je naučio

* Vidi Porphvrios " Vita Py thagorea" 6.,"Život po Pitagori"

** Pythagoras, oko 582. do iza 507. godine prije Krista,
grčki filozof i matematičar

40
aritmetiku, a ni kod Kaldejaca od kojih je naučio
a s t r o n o m i j u , v e ć j e m o r a o o t i ć i Z a r a t u s t r i n i m nas­
l j e d n i c i m a kako bi stekao herojski s v j e t o n a z o r koji
ozbiljno priznaje svladavanje zla pročišćenjem.
T i m e je, dakle, još u staro doba priznata velika
plemenitost i jedinstvenost zaratustrizma.
S v e š t o j e d o sada r e č e n o m o g l o b i s e t a k o đ e r
p o t k r i j e p i t i i z j a v a m a v a n j s k e p o v i j e s t i . T a k o b i ljudi
trebali r a z m i s l i t i je li t o č n o to što kažu z a s t u p n i c i
vanjske z n a n o s t i spominjući, p r i m j e r i c e , Plutarha*,
da se u s m i s l u z a r a t u s t r i z m a s v j e t l o p r e p o z n a j e k a o
tjelesnost najvišeg bića v e z a n o g uz Zemlju, a da
se d u h o v n o s t toga bića pojavljuje kao istina. Tu
n a m j e d a n stari pisac d a j e d e f i n i c i j u koja s e s a s v i m
t o č n o p o d u d a r a s o n i m što j e o v d j e i z r a ž e n o . N o ,
i povijesne pojave postat će nam jasne u z m e m o li
u o b z i r o n o š t o j e sada o k a r a k t e r i z i r a n o .

P o g l e d a j m o još j e d n o m starovedsko shvaćanje.

Ono počiva na mističnom uranjanju u vlastitu
nutrinu. Prije nego što čovjek dođe do unutar­
njeg s v j e t l a b r a h m a n a , s u s r e ć e o n o što k a o p o ž u d e ,
strasti, k a o d i v l j i , p o l u l j u d s k i i m p u l s i s t o j e n a p u t u
udubljivanju u vlastito duhovno-duševno, u vječ­
no nutarnje. Kroz to čovjek mora proći. Indijac
je shvatio da će d o ć i do unutarnjeg svjetla samo
ako kroz mistično poniranje s b r a h m a n o m stvarno
u s p i j e u g a s i t i s v e š t o se d o ž i v l j a v a u o s j e t i l n o m e
svijetu, što ga nadražuje bojama i zvukovima te
pobuđuje osjetilne p o ž u d e . Sve d o k se n a v e d e n o
j o š d o g a đ a u našoj meditaciji, mi u sebi i m a m o
protivnika našem mističnom usavršavanju. Izbaci­
te sve, r e k a o bi indijski učitelj, što u dušu m o ž e

* Plutarh, "Moralische Schriften"

41
ući i z v a n j s k i h m o ć i , u d u b i t e se s a m o u n u t r i n u
duše, spustite se do d e v a ; tu ć e t e , kada s v l a d a t e i
niže deve, u njihovu carstvu pronaći brahmana. N o ,
k l o n i t e s e c a r s t v a asurasa, b i ć a k o j a u v a s p r o d i r u
iz vanjskoga svijeta, svijeta m a y e . Njih m o r a t e u
s v a k o m slučaju i z b j e ć i ! — Z a r a t u s t r a j e , n a p r o t i v ,
m o r a o reći s v o j i m u č e n i c i m a : Na putu na k o j e m u
na jugu pristaše jedne druge narodne osobnosti
traže d u h o v n o s t p o m o ć u njihove drukčije u r e đ e n e
organizacije, n e m o ž e n a p r e d o v a t i n a r o d koji j e
pozvan samo da nadosjetilno mudruje i sanjari,
nego onaj tko treba živjeti u svijetu što obilno
pruža sve p o t r e b n o za ž i v o t — tko je p o z v a n za
to da čovječanstvu dade umijeće poljodjelstva i
prevladavanja nekulture. Ono vanjsko ne smijete
gledati samo kao mayu već morate gledati kroz
pokrivač od boja, zvukova itd. što se prostire
o k o nas! S t o g a m o r a t e i z b j e g a v a t i s v e š t o b i u v a ­
šoj nutrini m o g l o zadržati egoizam, sve što ima
o b i l j e ž j e d e v a . K r o z c a r s t v o n i ž i h asurasa m o r a t e
p r o d r i j e t i s v e d o n a j v i š i h asurasa! A b u d u ć i d a ste
o r g a n i z i r a n i tako d a kroz niže asurase d o đ e t e d o
viših, morate izbjegavati carstvo deva! — S u p r o t n o
t o m učenju, u Indiji je p o s t o j a l o učenje rishija: Vi
niste o r g a n i z i r a n i za traženje o n o g a što se n a l a z i
u carstvu asurasa; k l o n i t e se c a r s t v a asurasa; vi
m o r a t e ući u c a r s t v o d e v a !

Postoji, dakle, suprotnost između indijske i

perzijske kulture. Indijci upućuju na to kako treba
i z b j e g a v a t i asurase, z l e d u h o v e , j e r je indijska or­
ganizacija p o z n a v a l a s a m o niže asurase. N a s u p r o t
tomu, perzijskom se narodu, koji je u carstvu
deva mogao pronaći samo niže deve, govorilo:
I d i t e u c a r s t v o a s u r a s a . T a k o ste o r g a n i z i r a n i d a

42
možete pronaći najviše asurase! — U onome što
je Zaratustra dao svojemu ljudstvu bio je ugođaj:
Čovječanstvu trebam dati nešto što mora stalno
djelovati kroz sva vremena, što će mu utrti put
prema gore i prevladati svako pogrešno učenje,
koje čini prepreku i čovječanstvo udaljava od
težnje savršenstvu! — Zbog toga se Zaratustra
osjećao slugom Ahura M a z d e i kao takav sam je
osjećao protivništvo Ahrimana. No, da bi došlo
do herojskog prevladavanja svih Ahrimanovih
načela, n j e g o v o učenje treba služiti čovječanstvu.
To je Zaratustra izrekao značajnim riječima koje
zatim nalazimo i u kasnijim spisima, jer sve je
p i s a n o b i l o tek p o s l i j e z a b i l j e ž e n o , a o n o š t o i m a
za reći d u h o v n a znanost dolazi iz drugih izvora.
Zaratustra je to izrekao lijepim riječima iz kojih
n a m o d j e k u j e sav u n u t a r n j i i m p u l s n j e g o v e m i s i j e ,
ali n a m o d j e k u j e i sva strast k o j o m j e b i o i s p u n j e n
kao p r o t i v n i k A h r i m a n o v o g načela, načela tmine,
kada k a ž e : " G o v o r i t ću! Stoga d o đ i t e i čujte m e , vi
koji i z d a l e k a , v i koji i z b l i z a z a t i m č e z n e t e , č u j t e
me i sve d o b r o upamtite. Neka više ne pobjeđuje
o n a j z a v o d n i k i ljuti n e p r i j a t e l j d o b r o g a d u h a , s v e
d o k s v o j i m z a d a h o m p r o ž i m a ljudski glas i g o v o r .
A ja ću protiv njega govoriti u duhu o n o g a što
mi je r e k a o Najviši, Prvi, u d u h u o n o g a što mi je
rekao Ahura Mazda! A tko n e ć e čuti moje riječi
kako ih g o v o r i m , kako ih mislim, d o ž i v j e t će zlo
prije n e g o l i se završi zemaljski ciklus!"*

Tako govori Zaratustra. A mi osjećamo da

je č o v j e č a n s t v u m o g a o reći n e š t o u što se m o ž e
stvarno proniknuti, što se može osjetiti kroza

* Zaratustra "Gotha", Yasua 45 (slobodno reproducirano).

43
sve kasnije kulturne epohe. I tko ima smisla za
p o z o r n o slušanje o n o g a što, i a k o m a l o p r i m j e t l j i v o ,
živi u našem v r e m e n u , tko sa smislom za d u h o v n o
osluškuje našu kulturu, još uvijek će primijetiti
o d j e k o n o g a što j e Z a r a t u s t r a p r i j e m n o g o tisućljeća
rekao čovječanstvu. T i m e je on postao jedan od
v e l i k i h v o d a te s o b z i r o m na m n o g o toga što ć e m o
još čuti o Hermesu, Buddhi, Mojsiju i drugim
velikim vodama, to što m o ž e m o reći o poklonu
koji su d a l i č o v j e č a n s t v u i njihovu mjestu unutar
čovječanstva, n e k a se sažme u riječi:

Sjaje k'o zvijezde

Na nebu v j e č n o g a bitka
Bogomdani duhovi.
N e k ' sve ljudske duše u z m o g n u ,
U carstvu z e m a l j s k o g a bitka
Ugledati plamen njihova svjetla!

44
 HERMES

je v e ć za samu d u h o v n u znanost značajan uvid

u to kako je d u h o v n i život čovječanstva n a p r e d o v a o
iz e p o h e u epohu, kako se, takoreći, polako iz
tamnih dubina probijao na površinu, onda se
m o ž e reći da je razmatranje staroegipatske kulture
i staroegipatskoga duhovnog života za nju još
z n a č a j n i j e . P o k u š a m o li se u ž i v j e t i u s t a r o e g i p a t s k i
d u h o v n i ž i v o t , taj ć e s e z n a č a j o s j e t i t i d v o j a k o .

Prije svega nam se pojavljuje nešto što sve

do danas odjekuje iz prastarih vremena, tajans­
tveno p o p u t lica Sfingi koje stoje kao spomenici
staroegipatske kulture. Ova tajanstvenost postaje
još v e ć o m t i m e š t o u p o s l j e d n j e v r i j e m e i v a n j s k a
i s t r a ž i v a n j a m o r a j u s v e d u b l j e z a l a z i t i u s v e stari­
ja v r e m e n a kako bismo m o g l i objasniti postojanje
kasnije egipatske kulture o kojoj postoje važni
d o k u m e n t i . Za vanjska istraživanja p o č e t a k o n o g a
što j e d j e l o v a l o u e g i p a t s k o m k u l t u r n o m ž i v o t u se­
že m n o g o tisućljeća prije našeg računanja v r e m e n a ,
sve do najmanje u sedmo tisućljeće, a možda i
d a l j e . A k o j e t o r a z l o g z b o g k o j e g a s m o o v o j kultu­
ri posvetili osobitu pozornost, mogli bismo reći
da je d r u g i r a z l o g u t o m e što — htjeli mi to ili ne
htjeli — za današnjeg čovjeka, za današnjicu u
širem smislu — ova kultura sadrži nešto č u d e s n o
z a t o što osjeća da je n e k a k o srodna, tajanstveno
srodna s o n i m što današnji čovjek h o ć e i što sebi
postavlja kao cilj. Stoga je i razumljivo što se
jedan tako veliki duh poput Keplera*, koji se

* Johannes Kepler, 1571.-1630. "Harmonices Mundi"

5. knjiga.

45
pojavio u zoru novijeg prirodoznanstvenog raz­
voja, ono što su prirodna znanost prije njega i
on sam dali svijetu, nije m o g a o drukčije izraziti
n e g o riječima: Sa s v i m e što sam p o k u š a v a o otkriti
0 k r e t a n j u p l a n e t a o k o S u n c a p o k u š a o sam z a g l e ­
dati u tajne s v e m i r a . Č e s t o mi se čini kao da sam
ideje o o v i m tajnama p o t r a ž i o u svetim p o s u d a m a
E g i p ć a n a , u n j i h o v i m t a j a n s t v e n i m h r a m o v i m a te ih
p r e n i o u n o v i j e v r i j e m e . I o t u d a p o t j e č e osjećaj da
će tek b u d u ć i naraštaji shvatiti što sam im d a o . —
Jedan o d najvećih d u h o v a m o d e r n o g a d o b a osjećao
se tako s r o d n i m sa s t a r o e g i p a t s k o m k u l t u r o m da
o s n o v n i u g o đ a j o n o g a što je h t i o dati svijetu nije
znao bolje prikazati — dakako, drugim riječima

1 na drugi način — n e g o kao o b n o v u n e č e g a što

je sljedbenicima i pristašama pritjecalo iz tajnih
učenja i kultnih mjesta staroga Egipta. Zato nas
m o r a o s o b i t o z a n i m a t i kako su sami stari Egipćani
osjećali biće i cijelu narav svoje kulture.
Postoji j e d n a značajna riječ koju s m o p r i m i ­
li iz stare grčke predaje u kojoj jasno dolazi
do izražaja ne samo kako su egipatsku kulturu
osjećali Egipćani nego kako ju je osjećao i stari
vijek. P r e d a j o m je sačuvano da je j e d a n egipatski
mudrac rekao Solonu*: Vi Grci ipak vječno ostajete
d j e c o m ; o n o što z n a t e p r o i z i š l o je iz vašega zre­
log ljudskog razmišljanja i gledanja. N e m a t e starih
predaja. Ostajete d j e c o m . N e ć e t e odrasti jer n e m a t e
starodrevnih učenja! — Što znači "starodrevno
u č e n j e " , d o z n a t ć e m o tek kad d u h o v n o z n a n s t v e -
no pokušamo rasvijetliti cjelokupan način na koji
su Egipćani mislili i osjećali. O v d j e se m o r a m o

* Solon, oko 640.-559. prije Krista, atenski zakonodavac.

46
p o d s j e t i t i n e č e g a što j e v e ć č e š ć e b i l o r e č e n o , n a i m e ,
da je čovječanstvo tijekom uzastopnih razdoblja
svojega razvoja proživljavalo širenje različitih
o b l i k a s v i j e s t i . S v i j e s t u k o j o j s a d a ž i v i m o , sav taj
način na koji osjetilima p r i s v a j a m o vanjski svijet,
k o m b i n a c i j a r a z u m a i u m a , taj n a č i n s v a k i d a š n j e g ,
p a i z n a n s t v e n o g m i š l j e n j a nije u v i j e k b i o p r i s u t a n
jer je ljudska svijest, prije svega, p o d r e đ e n a n e č e ­
m u što m o ž e m o o z n a č i t i riječju r a z v o j . T o m r a z v o ­
ju nije p o d r e đ e n s a m o vanjski svijet o b l i k a n e g o
i cijeli ustroj ljudske duše i same ljudske svijesti.
Stoga sam u k a z a o n a t o d a s e stari r a s a d n i c i k u l t u r e
čovječanstva m o g u razumjeti samo uz pretpostav­
ku u z i m a n j a u o b z i r o n o g a što d u h o v n a z n a n o s t
m o ž e r e ć i n a t e m e l j u s v o j i h i z v o r a : d a j e u stara
vremena umjesto današnje intelektualne svijesti
postojala vidovita svijest koja nije bila ista kao
naša d n e v n a s v i j e s t i z m e đ u b u đ e n j a i u s n u ć a , n i t i
k a o n e s v j e s n o s t a n j e sna i z m e đ u u s n u ć a i b u đ e n j a ,
v e ć je ta prastara svijest p r e d č o v j e č a n s t v a p o s t o ­
jala k a o n e k o m e d u s t a n j e k o j e se, m o g l i b i s m o r e ć i ,
kao o d u m i r u ć e naslijede samo atavistički sačuva­
lo u svijetu slika naših s n o v a . D o k su naši s n o v i
k a o t i č n i i t a k v i k a k v i su u o b i č n o m ž i v o t u n i s u
v a ž n i , stara svijest, međutim, koja s e o d v i j a l a u
slikama, i k o j a j e n a o d r e đ e n i n a č i n b i l a p r i g u š e n a ,
s n o v i t a , i p a k j e b i l a v i d o v i t a svijest, č i j e s l i k e n i s u
u k a z i v a l e s a m o n a naš f i z i č k i s v i j e t v e ć i n a o n o
što s e i z a n j e g a n a l a z i k a o d u h o v n i s v i j e t . M o ž e s e
reći da se z a p r a v o svaka v i d o v i t a svijest — kako
ona snovita p r e d č o v j e č a n s t v a tako i ona do koje
čovjek danas d o l a z i školovanjem o kojemu će ovdje
j o s b i t i r i j e č — o d v i j a u s l i k a m a , a ne u p o j m o v i m a
1
i d e j a m a k a o v a n j s k a f i z i č k a svijest, t e d a n o s i t e l j

47
svijesti mora te slike dobivati na ispravan način
iz d u h o v n e , spiritualne r e a l n o s t i koja se nalazi iza
fizičko-osjetilnih pojava.
Tako se, zapravo, osvrćemo na cijeli stari
razvitak naroda i k a ž e m o : O n o š t o o v d j e d o nas
odjekuje kroz premda čudne slike nije tek dječje
oblikovanje fantastičnih shvaćanja prirode — ka­
ko to danas drži materijalistička svijest najširih
k r u g o v a — n e g o s k u p slika k o j e n a m , d o d u š e , p r e d
d u š u d o l a z e u o b l i k u slika, a l i o n e u t o m s l i k o v ­
n o m o b l i k u u p u ć u j u n a g l e d a n j e d u h o v n o g a svije­
ta. Za o n o g a t k o se u s t a r e m i t o l o g i j e i l e g e n d e nije
z a d u b i o s a m o m o d e r n o m m a t e r i j a l i s t i č k o m sviješ­
ću n e g o sa s m i s l o m za ljudska djela i za č o v j e k o v a
d u h o v n a o s t v a r e n j a , n e o b i č n e p r i p o v i j e t k e tih m i ­
tologija z a d o b i v a j u p o v e z a n o s t koja je na čudesan
n a č i n u s k l a d u sa z a k o n i t o s t i m a s v i j e t a k o j i su v i š i
od naših fizikalnih, kemijskih, bioloških zakona.
Tako starim mitologijama, starim religioznim
sustavima odjekuje zvuk duhovne realnosti kroz
koji o n e dobivaju smisao.

No, mora nam biti jasno da su različiti

narodi na raznovrsne načine prema sklonostima
i temperamentu, rasnim i narodnim obilježjima,
i z g r a đ i v a l i s v i j e t slika u k o j e m u su si p r e d o č a v a l i
više duhovne snage koje se nalaze iza pukih
p r i r o d n i h snaga. M o r a n a m biti j a s n o i to da se u
p o s t u p n o m razvoju pojavljuju svi m o g u ć i prijelazi
od stare vidovite svijesti sve do naše sadašnje
predmetne svijesti, naše intelektualne svakidašnje
svijesti. Moramo si zamisliti sve slabije tinjanje,
p o s t u p n o p o v l a č e n j e stare v i d o v i t e svijesti, m o r a m o
si zamisliti kako kod različitih n a r o d a m a l o - p o m a l o
o p a d a j u s n a g e stare v i d o v i t o s t i , k a k o , t a k o r e ć i , slike

48
koje d o l a z e p r e d d u š u što j e j o š m o g l a z a g l e d a t i u
duhovni svijet sve manje sadrže duhovne snage;
kako v i š i s v j e t o v i p o s t u p n o z a t v a r a j u svoja v r a t a sve
dok n i ž o j v i d o v i t o s t i nisu o s t a l i v i d l j i v i s a m o n a j n i ž i
stupnjevi d u h o v n o g d j e l o v a n j a . M o r a m o si, t a k o đ e r ,
p r e d o č i t i d a s e t a d a o p ć e n i t o z a č o v j e č a n s t v o stara
v i d o v i t o s t p o t p u n o ugasila t e d a j e d n e v n o g l e d a n j e
o g r a n i č e n o na fizički svijet i predodžbe fizičkih
stvari, što j e z a t i m k o m b i n i r a n j e m f i z i č k i h stvari
d o v e l o do današnje znanosti. T a k o se m a l o - p o m a l o
s gašenjem vidovitosti postupno u nama razvila
današnja svijest, doduše, u različitih naroda na
različite načine. Pritom je egipatski narod imao
posebnu misiju.

Ako ispravno razumijemo sve što nam je,

također, iz starih v r e m e n a p o z n a t o i z v a n a , a što
je u naše doba pridošlo iz novijih istraživanja,
pokazuje nam se istinitom tvrdnja duhovne
znanosti da se misija egipatskog naroda sastoji
upravo u osvrtanju na stara vremena u kojima
su v o d e ć e i n d i v i d u a l n o s t i i osobnosti toga n a r o d a
p o m o ć u jakih v i d o v i t i h snaga još d u b o k o z a g l e d a l e
u duhovne svjetove. Unutar egipatskog naroda
sačuvala se u kasnijim vremenima neka slabija
vidovitost i slabija duševna struktura povezana
s tom vidovitošću. Zato moramo reći: Kasniji
Egipćani — sve do posljednjeg tisućljeća prije
našeg računanja v r e m e n a — znali su iz vlastitog
iskustva d a postoji i drukčije gledanje od onoga
koje d a j e o b i č a n d n e v n i ž i v o t u k o j e m u s e o t v a r a j u
oči i upomoć se uzima razum te da to drugo
gledanja omogućava uvid u duhovni svijet. No,
oni s u p o z n a v a l i s a m o n a j n i ž e s l i k o v i t e p r e d o d ž b e
o c a r s t v u k o j e su m o g l i o p a ž a t i i p r i s j e ć a l i su se

49
svojih starih vremena, zlatnoga doba egipatske
kulture, u kojemu su njihovi svećenici-mudraci
m o g l i d u b o k o z a g l e d a t i u d u h o v n i svijet.
Ono što se tada smatralo tajnama d u h o v n i h
svjetova to se osobito kod starih Egipćana kroz
tisućljeća čuvalo s najvećim pijetetom koji se
m o ž e z a m i s l i t i , s n a j d u b l j o m r e l i g i o z n o š ć u i kraj­
n j o m b r i ž l j i v o š ć u , tako da su o n i koji su ž i v j e l i u
kasnije egipatsko doba, ako su još bili sposobni
zagledati u duhovne svjetove, mogli reći nešto
p o p u t sljedećeg: Mi v i d i m o još samo niži d u h o v n i
svijet, z n a m o d a postoji t a k v o g l e d a n j e d u h o v n o g a
svijeta; s u m n j a t i u t o b i l o b i i s t o t a k o p a m e t n o k a o
i sumnjati u postojanje vanjskoga gledanja očima.
— To si je mogao reći Egipćanin kasnijeg d o b a .
On je, doduše, i m a o još samo slabi odjek nižeg
d u h o v n o g a svijeta, ali uz to je o s j e ć a o i slutio da
je postojalo staro d o b a u kojemu se m o g l o dublje
z a g l e d a t i u o n o što s e n a l a z i i z a f i z i č k o - o s j e t i l n o g a .
A j e d n o s t a r o d r e v n o učenje sačuvano u hramskim
zapisima i natpisima na stupovima o kojemu je
neki egipatski mudrac razgovarao sa Solonom
javljalo je o vidovitim snagama staroga doba.
O n o g a , m e đ u t i m , u k o j e m s u E g i p ć a n i v i d j e l i svu
i z v o r n u v e l i č i n u stare v i d o v i t e mudrosti nazivali
su svojim velikim mudracem, starim Hermesom.
Kad se potom u jedno kasnije doba ponovno
pojavio obnovitelj stare egipatske mudrosti, on
je, kao i mnogi drugi, prema običaju egipatskih
mudraca, p o n o v n o nazvan Hermesom. A njegovi
sljedbenici, s o b z i r o m na to da su g o v o r i l i kako
je p o n o v n o oživjela mudrost Hermesa iz pradavne
p r o š l o s t i , n a z v a l i s u sada o n o g p r v o g H e r m e s a tri
puta v e l i k i m : H e r m e s T r i s m e g i s t o s . N o , z a p r a v o su

50
ga samo Grci zvali Hermes, d o k je u Egipćana on
nosio ime T h o t h . O v e se m u d r a c e m o ž e , m e đ u t i m ,
razumjeti samo ako se shvati što su Egipćani
u p r a v o p o d utjecajem p r e d a j e o H e r m e s u ili T h o -
thu smatrali pravim tajnama svijeta.
Čini se sasvim neobičnim što su se egipat­
ske v j e r s k e p r e d o d ž b e , takoreći, izvanjski pojavile
sačuvane predajom. Pojedini bogovi, od kojih su
najvažniji Oziris i Izida, nikada se u slikovnim
prikazima ne prikazuju u ljudskom obličju, nego
često s l j u d s k i m t i j e l o m i ž i v o t i n j s k o m g l a v o m te
u najrazličitijim kombinacijama ljudskog i ž i v o t i n j ­
skog lika. Predajom su nam sačuvane čudnovate
religiozne l e g e n d e o tom božanskom svijetu.
Nadalje, kult životinja u Egipćana b i o je nešto
najposebnije. Štovanje životinja, mačaka i ostalih
išlo je tako daleko da su se priznavale svete
životinje kojima se iskazivalo d u b o k o poštovanje,
u kojima se v i d j e l o nešto p o p u t viših bića. Priča
se također da je to štovanje životinja otišlo tako
d a l e k o da su se p j e v a l e n a r i c a l j k e kad bi, p r i m j e r i c e ,
umrla mačka koja je dugo živjela u nekoj kući.
Hi, kad b i s t a r i E g i p ć a n i n i z d a l j i n e o p a z i o m r t v u
životinju, ne bi joj se p r i b l i ž a v a o jer bi se inače
reklo da ju je on ubio, a za to je slijedila teška
kazna. Š t o v i š e , s a č u v a n a je i p r e d a j a o t o m u k a k o je
neki R i m l j a n i n , d o k j e Egipat još b i o p o d r i m s k o m
vlašću, ubivši mačku ugrozio vlastiti život jer je
time i z a z v a o ustanak Egipćana. Taj kult ž i v o t i n j a
osobito je z a g o n e t a n u cijelom sklopu egipatskog
mišljenja i osjećanja.

Nadalje, kako se m o d e r n o g čovjeka n e o b i č n o

doima piramida sa svojom četverokutnom bazom
1
trokutastim pobočnim stranicama! Kako ga se

51
čudno doima Sfinga i sve ono što je modernim
istraživanjima sa sve većom jasnoćom iz dubina
egipatske kulture dospjelo na površinu naše
z n a n o s t i ! T a k o d a s e sada p i t a m o : K o j e j e m j e s t o
z a u z i m a o svijet p r e d o d ž b i svega o v o g a u dušama
starih Egipćana? Što je stari Egipćanin rekao da
j e n a u č i o o d H e r m e s a ? K a k o j e d o š a o d o s v i h tih
predodžbi?
Moramo se, dakle, naviknuti da legendama,
o s o b i t o o n i m značajnijim, p r i z n a j e m o j e d n u dub­
lju m u d r o s t . M o r a m o p r e t p o s t a v i t i d a n a m l e g e n d e
u slikama p r i o p ć a v a j u o d r e đ e n e z a k o n e d u h o v n o g a
života, z a k o n e koji su viši od vanjskih, p r i r o d n i h
zakona. T a k o , primjerice, egipatska legenda govori
o božanskom paru Ozirisa i Iziđe te Hermesa
naziva Ozirisovim mudrim savjetnikom. Legenda
u Ozirisu v i d i biće koje je u prastaro d o b a ž i v j e l o
n a p o d r u č j u n a k o j e m sada ž i v e l j u d i . T o g O z i r i s a
legenda prikazuje kao d o b r o č i n i t e l j a čovječanstva
p o d čijim j e m u d r i m utjecajem H e r m e s ili T h o t h
dao Egipćanima cijelu njihovu kulturu, sve do u
njezino materijalno biće. Oziris je imao jednog
neprijatelja kojega su Grci nazvali Typhon. Taj
j e n e p r i j a t e l j v r e b a o O z i r i s a , u b i o ga, r a s k o m a d a o
n j e g o v leš, s k r i o ga u m r t v a č k i k o v č e g i b a c i o u
m o r e . Sestra i b o ž i c a I z i d a t r a ž i l a j e O z i r i s a . D u g o
j e t r a ž i l a m u ž a k o j e g a j o j j e o t e o T y p h o n ili Seth i
kad ga je n a p o k o n pronašla, skupila je d i j e l o v e na
k o j e g a j e r a s k o m a d a o Seth i l i T y p h o n , p o k o p a l a
ih na različitim mjestima zemlje, na kojima su
poslije p o d i g n u t i h r a m o v i , i rodila kao posthumče
v i š e b i ć e H o r u s a k o j i se, d a k l e , p o j a v i o tek n a k o n
Ozirisove smrti, samo kroz duhovni utjecaj što
ga je u to v r i j e m e O z i r i s , k o j i je o t i š a o u j e d a n

52
drugi svijet, p r e n i o na Iziđu. A Horus je p o z v a n
da pobijedi T y p h o n a i da na neki način p o n o v n o
uvede vladavinu onoga života što potječe od
O z i r i s a , a k o j i t r e b a ustrujati u čovječanstvo.
Takve se legende ne smiju tumačiti samo
alegorijski i simbolički već se treba malo više
unijeti u cijeli osjećajni i osjetilni svijet starih
Egipćana; j e r ć e — što j e v a ž n i j e o d s v i h a p s t r a k t n i h
p r e d o d ž b i — p o n a j p r i j e t i m e o ž i v j e t i osjećaji i o s j e t i
prema l i k o v i m a kakvi su Oziris i Izida. Nije d o b r o
ako se l i k o v i p o p u t Ozirisa i Iziđe tumače tako
da se u O z i r i s u o d m a h v i d i S u n c e , u I z i d i M j e s e c
i slično te da se na taj način daje a s t r o n o m s k o
tumačenje kojim se danas služi vanjska znanost,
misleći time kako legenda samo zorno prikazuje
z b i v a n j a n a n e b u . T o m u nije t a k o . M o r a m o s e v r a t i t i
prastarim osjećajima Egipćana i iz tih osjećaja
predočiti sebi p o s e b n u p r i r o d u uzdizanja p o g l e d a
prema nadosjetilnim, nevidljivim moćima, takvim
nadosjetilnim, n e v i d l j i v i m m o ć i m a koje se nalaze
u osnovi osjetilnoga svijeta i čiji su međusobni
odnosi u p r v o m redu okarakterizirani Ozirisom i
I z i d o m . Pri s p o m i n j a n j u obaju o v i h i m e n a stari je
Egipćanin osjećao otprilike sljedeće:

U osnovi čovječanstva, rekao bi on sebi,

l e ž i n e š t o v i š e , n e š t o d u h o v n o . T o nije p r o i z i š l o
iz materijalnog postojanja u kojem čovječanstvo
sada ž i v i , n e g o s e t a k o r e ć i z g u š n j a v a l o , p o s t u p n o
razvijalo do današnjeg fizičkog ljudskog posto­
janja. Pravi razvitak čovječanstva proizlazi iz
drukčijeg, više duhovnog ljudskog postojanja.
P o g l e d a m l i s a d a v l a s t i t u dušu, postajem svjestan
da se u m e n i n a l a z i n e š t o što č e z n e za d u h o v n i m ,
što u j e d n o č e z n e z a i z v o r o m i z k o j e g a s a m s e i j a

53
sam spustio iz d u h o v n o g a svijeta. Snage od kojih
p o t j e č e m j o š ž i v e u m e n i . O n o š t o u sebi n o s i m k a o
svoje najbolje nadosjetilne, nevidljive snage v r l o
je srodno s o v i m i z v o r n i m nadosjetilnim snagama.
Otuda u sebi osjećam snagu Ozirisa. Ona za m e n e
znači nadosjetilno ljudsko biće koje je jednom
živjelo u drugim, nadosjetilnim regijama. A k o je
o n d j e i ž i v j e l o p r i g u š e n o , i n s t i n k t i v n o , a k o se i
moralo prvo zaodjenuti fizičkim tijelom i njegovim
alatima kako bi p o g l e d a l o u fizički svijet, ipak je
nasuprot ovom fizičko-osjetilnom životu nekada
živjelo duhovnim životom.

Snage na kojima se izvorno temelji razvoj

čovječanstva, prema staroegipatskom gledištu,
moraju se shvatiti kao dvojnost, kao takva d v o j n o s t
u kojoj se j e d a n e l e m e n t o z n a č a v a i m e n o m Oziris,
a d r u g i i m e n o m I z i d a : Oziris-Izida. P o g l e d a m o li u
sebe same i p r i t o m u p o t r i j e b i m o osjete i osjećaje
starih Egipćana, možemo si reći: U sebi prije
svega n o s i m o aktivno mišljenje. T r e b a m o se samo
p r i s j e t i t i k a k o s e m o r a m i s l i t i d a b i k o n a č n o nastala
jedna misao, primjerice, misao o trokutu. Da bi
se izgradila misao o trokutu, m o r a joj p r e t h o d i t i
aktivno, d j e l a t n o mišljenje. N a k o n što smo u duši
bili djelatni, m o ž e m o se p a s i v n o o k r e n u t i rezultatu
našega mišljenja, našim mislima i predodžbama.
Naposljetku ćemo u našoj duši vidjeti tvorevinu
našeg a k t i v n o g mišljenja. O n a k o kako se mišljenje
odnosi prema mislima, predočavanje prema
p r e d o d ž b a m a , d j e l o t v o r n o s t p r e m a o n o m e što i z
nje n a s t a j e t e s e k o n a č n o n a l a z i p r e d n a m a , t a k o
se Oziris odnosi prema Izidi.

Moglo bi se također reći: Djelotvornost se

pojavljuje kao očinsko, kao muško načelo, kao

54
n a č e l o O z i r i s a , k a o b o r b e n o s t koja z a t i m i s p u n j a v a
našu dušu, p u n i je m i s l i m a i o s j e ć a n j i m a . A k a o š t o
č o v j e k o v d j e stoji, g o v o r i o s i j e stari E g i p ć a n i n , k a o
što t v a r i k o j e ž i v e u n j e g o v o j k r v i i g r a d e n j e g o v e
kosti n i s u u v i j e k b i l e u n j e g o v o j k r v i i u n j e g o v i m
kostima, n e g o su isprva postojale raštrkane v a n i u
s v e m i r u , k a o što j e o v o c i j e l o f i z i č k o t i j e l o skup t v a r i
k o j e se f i z i č k i m o g u s l i j e d i t i , k o j e su se s k u p i l e u
ljudski o b l i k , d o k s u p r i j e t o g a b i l e p r o š i r e n e v a n i
po u n i v e r z u m u , t a k o je i s n a š o m s n a g o m m i š l j e n j a :
u nama je ona snaga predočavanja. Kao što su
tvari u našoj krvi j e d a n p u t u ljudskom obliku, d o k
su drugi put p r o š i r e n e po vani, tako je O z i r i s o v a
snaga u n a m a d j e l a t n a kao snaga mišljenja, a po
duhovnom je svemiru proširena kao Oziris, kao
snaga O z i r i s a što p r o t k i v a i ž i v o t o m p r o ž i m a cijeli
svemir, a koja u č o v j e k a ulazi kao što u l a z e i tvari
k o j e s e p o t o m u n j e m u sastavljaju u o n o t j e l e s n o .
U misli, m e đ u t i m , u p r e d o d ž b e , u p o j m o v e uviru
s n a g e I z i đ e š t o ž i v e i tkaju u u n i v e r z u m u . Na taj
si način ponajprije m o r a m o predočiti kako su duše
starih E g i p ć a n a g l e d a l e Ozirisa i I z i đ u .
Za takve predodžbe stara svijest nije
mogla pronaći izraz unutar svijeta koji nas u
našoj osjetilnosti okružuje ovdje na Zemlji. Jer,
ponajprije sve što nas ovdje okružuje smatralo
se samo osjetilnim svijetom koji za nadosjetilni
svijet n e m o ž e p r u ž i t i n i k a k v o v a n j s k o z n a m e n j e . A
Egipćani, da bi d o b i l i nešto poput neke vrste jezika,
pisanog izraza za takve p r e d o d ž b e koje su m o ć n o
p o k r e t a l e d u š u k a d bi si r e k l i : U m e n i d j e l u j e s n a g a
O z i r i s - I z i d a — p o s e g n u l i su za p i s m o m k o j e su u
s v e m i r u p i s a l a n e b e s k a tijela. G o v o r i l i su: T o š t o s e
o d n a d o s j e t i l n i h s n a g a o s j e ć a k a o O z i r i s m o ž e se,

55
osjetilno p r i k a z a n o , misliti p o m o ć u o n o g a što kao
S u n č e v o s v j e t l o i z l a z i i z Sunca t e p r o t k i v a i ž i v o t o m
p r o ž i m a p r o s t o r kao d j e l o t v o r n a snaga svjetla. A
u o n o m e što se osjeća kao Izida m o ž e se vidjeti to
što d o l a z i kao o d Mjeseca o d r a ž e n o , reflektirano
S u n č e v o svjetlo, koje je samo po sebi t a m n o — kao
i d u š a u k o j u se ne s p u š t a d j e l a t n o m i š l j e n j e — i
čeka na svjetlo Sunca kako bi ga o d r a z i l o , kao što
duša čeka snagu Ozirisa da je o d r a z i kao snagu
Iziđe. Kad je stari Egipćanin osjećao: Vani mi
Sunce i Mjesec g o v o r e kako najbolje m o g u s l i k o v i t o
misliti o t o m u što je osjetila m o j a duša — tada je
u j e d n o z n a o : V e z a i z m e đ u o n o g a što se tajanstveno
pojavljuje u prostoru kao Sunce koje širi svjetlo
i Mjesec koji o d r a ž a v a S u n č e v o svjetlo ipak nije
slučajna, već ono što vidim da prosvjetljava
prostor, šireći i odražavajući svjetlo, m o r a biti u
nekoj vezi sa snagama koje u sebi osjećam kao
n a d o s j e t i l n e . — K a o š t o u satu n e v i d i m o d a n e š t o
p o p u t malih d e m o n a p o k r e ć e n j e g o v e kazaljke, v e ć
njegov mehanizam, tako i z n a m o da se u o s n o v i
sklapanja sata n a l a z e m i s l i n j e g o v a i z u m i t e l j a , m i s l i
što su došle iz ljudske duše, tako da je zapravo
satni mehanizam oblikovalo nešto d u h o v n o . Kao
što se kazaljke sata odnose jedna prema drugoj,
d a b o m e o v i s e j e d n a o d r u g o j , a u o d n o s u na vanjski
prostor podređene su zakonima mehanike te su
naposljetku ipak o v i s n e o d u h o v n o m što ga č o v j e k
osjeća u svojoj duši govoreći o snagama Ozirisa
i I z i đ e — t a k o su se S u n c e i Mjesec pojavljivali
kao izražajno sredstvo s i l n o g a s v j e t s k o g sata. A
Egipćanin si nije samo govorio: Sunce i Mjesec
mi osjetilno pokazuju vezu i z m e đ u Ozirisa i Iziđe
— v e ć je osjećao: O n o što u m e n i ž i v i to se i z v o r n o

56
n a l a z i u o s n o v i t a j a n s t v e n i h o d n o s a s n a g a koji n o s e
svjetlo Suncu i Mjesecu.
K a k a v j e b i o o d n o s O z i r i s a i I z i đ e p r e m a Suncu
i Mjesecu, takav je bio odnos ostalih zviježđa i
planeta prema drugim bogovima. Egipćani su u
p o l o ž a j u n e b e s k i h tijela p r i j e s v e g a v i d j e l i s i m b o l e
z a o n o š t o s u d o ž i v l j a v a l i k a o n a d o s j e t i l n o ili što i m
j e p r e d a j o m b i l o s a č u v a n o k a o d o ž i v l j a j i najstarijih
v i d o v n j a k a . N o , u t o m s u o č i t o v a n j u s v j e t s k o g a sata
v i d j e l i p r i k a z i v a n j e istih s n a g a k o j e s u n a p o s l j e t k u
o s j e ć a l i u l j u d s k o j d u š i . T a k o j e v e l i k i s v j e t s k i sat
s kretanjem svojih z v i j e z d a i o d n o s o m pokretnih
zvijezda prema zvijezdama stajaćicama, postao
o b j a v o m d u h o v n i h , nadosjetilnih snaga koje su ga
p o d u p i r a l e , k o j e su taj p o l o ž a j u z r o k o v a l e i k o j e
su u u n i v e r z a l n o m p i s m u koje se treba razumjeti
pronašle izražajno sredstvo za svoje nadosjetilne
snage i m o ć i .
To su osjećaji i osjeti prema višem svijetu
sačuvani p r e d a j o m š t o s u i h stari Egipćani preko
v i d o v n j a k a d o b i l i o d u h o v n o m svijetu, za koji su
znali da postoji d o k su još i sami imali posljednje
o d j e k e stare v i d o v i t o s t i . N o , sada bi sebi g o v o r i l i :
Mi ljudi p o t j e č e m o iz toga d u h o v n o g svijeta. N o ,
smješteni s m o u svijet o s j e t i l n o s t i koji n a m je d a n
u osjetilno-fizičkim stvarima i osjetilno-fizičkim
d o g a đ a j i m a . Mi p o t j e č e m o iz svijeta Ozirisa i I z i đ e .
O n o š t o u n a m a k a o n a j b o l j i d i o t e ž i i što m o ž e
postići više stupnjeve savršenstva od onih koje
sada i m a m o p r o i s t e k l o j e o d O z i r i s a i I z i đ e . O n i
u n a m a ž i v e n e v i d l j i v i , k a o s n a g e . T o što jest, d a
fizički čovjek potječe iz vanjskih odnosa, uzeto
je iz v a n j s k o g a s v i j e t a , i u to je d i o O z i r i s - I z i d a
samo zaodjenut.

57
 Takva predodžba prastare mudrosti postala
je za dušu starog Egipćanina prevladavajućim
osjetom, sasvim obuhvatnim osjećajem egipat­
skoga duševnog života. U dušu se mogu primiti
apstraktne predodžbe, a da se ne dotakne ono
m o r a l n o - e t i č k o d u š e v n o g ž i v o t a ili p a k o n o sud­
binsko, sretno duševnog života; na taj se način
mogu napose primiti matematički apstraktne
p r e d o d ž b e p r i r o d n e znanosti. M o ž e se raspravljati
o elektricitetu i sličnim snagama, a da duša ne
mora čovjeku postaviti pitanje o sudbini. N o , ovi
se okarakterizirani osjećaji i osjeti o gledanju u
d u h o v n e svjetove i z a m i s a o o srodnosti najdubljih
duševnih osobina s Ozirisom i Izidom ne mogu
s h v a t i t i k a o m i s l i i i d e j e , a da se ne u z b u r k a j u mi­
sli o s r e ć i i s u d b i n i , da se ne u z b u r k a j u č o v j e k o v i
m o r a l n i i m p u l s i . D a , o n i ć e b i t i u z d r m a n i ! Jer, u
njima si č o v j e k g o v o r i : U sebi n o s i m j e d n o bolje
s e b s t v o , ali o v o s e b o l j e s e b s t v o i s p r v a p o v l a č i p r e d
o n i m š t o s a m j a u f i z i č k o m t i j e l u , o n o i s p r v a nije
posve v i d l j i v o . U mojoj se osnovi nalaze priroda
O z i r i s a i p r i r o d a I z i đ e , ali o n e p r i p a d a j u i z v o r n i m
svjetovima, starim zlatnim, svetim v r e m e n i m a . U
sadašnjim su ljudima p r e v l a d a n e snagama koje su
vanjsko fizičko stisnule u ljudsko tijelo te koje
su O z i r i s o v e i I z i d i n e s n a g e z a t v o r i l e u t a m n i c u
raspadljivoga tijela koje p o p u t vanjskih prirodnih
sila podliježe uništenju.
Tako legendu o Ozirisu i Izidi vidimo
p r e t v o r e n u u o s j e ć a n j a . O z i r i s a , v i š u l j u d s k u snagu
rasprostranjenu po svemiru, svladat će snage koje u
ljudskoj p r i r o d i p o d l i j e ž u u n i š t e n j u . T y p h o n ć e za­
t v o r i t i u t a m n i c u o n o što u č o v j e k u ž i v i kao snaga
Ozirisa. T y p h o n je čak j e z i č n o p o v e z a n s riječima

58
" r a s p a d a t i se, t r u n u t i " . O z i r i s o v a s n a g a u t a m n i č e n a
je u o n o što se oblikovalo kao lijes čovjekovih
duhovnih dijelova, u k o j e m u je — n e v i d l j i v o za
vanjski svijet — iščeznuo č o v j e k o v Oziris-dio. N o ,
za predodžbe starih Egipćana, duševna priro­
da, koja je za čovjeka tajanstvena priroda Iziđe,
ostala je zagonetkom, da bi se u budućnosti
— i to p r o d o r o m i n t e l e k t u a l n e snage — p o n o v n o
dosegnulo o n o iz čega je proistekao čovjek. Tako,
dakle, nešto skriveno u čovjeku teži ponovnom
oživljavanju Ozirisa, a snaga I z i đ e u ljudskoj duši
p o s t o j i z a t o d a b i č o v j e k a i z o n o g a što j e o n sada,
malo-pomalo privela Ozirisu. I ta Izidina snaga
čini da se č o v j e k sve d o k ostaje f i z i č k i m č o v j e k o m
ustvari ne može odijeliti od fizičko-osjetilne
p r i r o d e , ali čini i to da čovjek, iako, d o d u š e , ostaje
izvanjskim fizičkim čovjekom i potpuno stoji u
vanjskom fizičkom svijetu, ipak u svojoj nutrini
ima neprestano usmjeren pogled uvis, prema
v i š e m Ja, k o j e s e p o s h v a ć a n j u s v i h n a j z n a č a j n i j i h
duhova čovječanstva nalazi duboko skriveno u
o s n o v i svih ljudskih snaga. Ovaj čovjek, koji nije
vanjski fizički čovjek n e g o čovjek s p o t i c a j e m za
neprestanom težnjom prema duhovnome svjetlu,
k o j e g a u v i j e k tjera s k r i v e n a s n a g a I z i đ e , o n j e taj
koji se pojavljuje kao zemaljski sin Ozirisa koji
nije sišao u zemaljski svijet v e ć je ostao skriven
u duhovnome svijetu. Toga nevidljivog čovjeka,
čovjeka težnje prema višem sebstvu, osjećala je
egipatska duša kao Horusa, kao p o s m r t n o r o đ e n o g
Ozirisova sina.

T a k o j e stari E g i p ć a n i n s o d r e đ e n o m t u g o m
gledao prema čovjekovu podrijetlu od Ozirisa,
a
li je istodobno gledajući u dušu rekao: Duša

59
 1

je sačuvala i nešto od Izidine snage što p r i p a d a

s a m o m e Horusu, što je uvijek p o t i č e da teži p r e m a
d u h o v n i m v i s i n a m a . A u t i m će d u h o v n i m v i s i n a m a
č o v j e k p o n o v n o p r o n a ć i O z i r i s a . — Današnji č o v j e k
Ozirisa m o ž e dosegnuti na dva načina. Egipćanin
si je r e k a o : Iz Ozirisa sam p r o i z i š a o i t r e b a m mu
se p o n o v n o vratiti. S o b z i r o m na moje d u h o v n o
p o d r i j e t l o Oziris je u m e n i , a Horus me n a v o d i da
p o n o v n o d o đ e m Ozirisu, njegovu ocu. N o , Ozirisa
se m o ž e d o s e g n u t i samo u d u h o v n o m svijetu. On
n i j e m o g a o ući u f i z i č k u l j u d s k u p r i r o d u . T u b i g a
svladale snage T y p h o n a koje, s o b z i r o m na to da
su vanjske snage prirode, podliježu uništenju.
Zato se Ozirisu može dospijeti idući samo
dvama putovima.
J e d a n j e p u t o n a j koji p r o l a z i k r o z v r a t a s m r t i .
Drugi put vodi kroz vrata takve smrti koja ne
d o v o d i d o fizičkog umiranja, n e g o d o inicijacije, d o
p o s v e ć e n j a . O t u d a su si E g i p ć a n i p r e d o č a v a l i — što
j e o p š i r n i j e i z n e s e n o u m o j e m d j e l u " K r š ć a n s t v o kao
mistična činjenica"*: Kad čovjek p r o đ e kroz vrata
smrti, nakon p o t r e b n i h p r i p r e m n i h r a z v o j n i h faza
d o l a z i Ozirisu. N a k o n što se o s l o b o đ e n zemaljskih
ž i v o t n i h o v o j a n a d e u d u h o v n o m svijetu, u njemu
se b u d i s v i j e s t o n j e g o v u s r o d s t v u s O z i r i s o m . S a m
m r t v a c ima osjećaj da u d u h o v n o m svijetu n a k o n
smrti m o ž e biti o s l o v l j e n kao " O z i r i s " . Svatko će,
takoreći, nakon smrti biti oslovljen kao " O z i r i s " .
Drugi put koji vodi natrag Ozirisu, dakle,
d r u g i put u d u h o v n i svijet put je p o s v e ć e n j a ili

* "Kršćanstvo kao mistična činjenica" {Das Christentum als

mystische Tatsache), usporedi s poglavljem "Egipatska
misterijska mudrost" (Der ägyptische Mystericmveisheit).

60
inicijacije. N j e g a su si Egipćani p r e d o č a v a l i tako
da njime čovjek u prvom redu upoznaje ono
što u njegovoj prirodi postoji kao nevidljivo,
kao n a d o s j e t i l n o . T o j e I z i d a ili I z i d i n a s n a g a . U
svakidašnjem shvaćanju, u znanju koje imamo u
svakodnevnom životu, ne probijamo se do dubina
naše d u š e , d o I z i d i n e s n a g e . N o , p o s t o j i p u t k o j i m s e
m o ž e prodrijeti do I z i d i n e snage, kojim se silazi do
vlastitoga Ja kako bi se u v i d j e l o da je to Ja o g r n u ­
to f i z i č k o m m a t e r i j o m . Ide li se tim p u t e m , silazi
se o n d j e g d j e se Ja n a l a z i u s v o j o j p r a v o j d u h o v n o j
d o m o v i n i . S t o g a s i j e stari E g i p ć a n i n g o v o r i o : T i ,
dakle, moraš sići u svoju vlastitu nutrinu. Ondje
ćeš najprije pronaći fizičku ljudsku prirodu ako
je ona sama izraz pravoga čovjeka, njegovog Ja.
Moraš prodrijeti kroz tu fizičku ljudsku prirodu.
U trima prirodnim carstvima opazit ćeš vanjski
svijet kao tvorevinu duhovnih, nadosjetilnih mo­
ći; kad pogledaš kamenje i njegove matematičke
oblike, kad pogledaš biljke i njihove čudnovate
oblike što su iznutra oživljeni životom u kojem
djeluju božansko-duhovne snage, i konačno kad
pogledaš treće, životinjsko carstvo. Kod čovjeka
se, m e đ u t i m , n e m o ž e š z a d r ž a t i n a v a n j s k o m o b l i ­
ku već moraš uroniti u nešto u čemu njegove
duševne snage žive kao snage Iziđe. — Otuda je
s posvećenjem u Izidine misterije povezano to
što bi čovjek ponajprije trebao pokazati samome
sebi, kroza što bi trebao vidjeti da je zaodjenut
m a t e r i j o m . T o š t o s e d o g a đ a kad č o v j e k t a k o u r o n i
u s v o j u v l a s t i t u p r i r o d u u b i t i je i s t o k a o i o n o š t o
se d o g a đ a u smrti, samo na drukčiji način. Č o v j e k
mora s a ž i v i m t i j e l o m p r o ć i k r o z d v e r i s m r t i , m o r a
upoznati prijelaz od fizičkoga gledanja u nadfizićko

61
gledanje, iz fizičkoga svijeta u duhovni svijet
— prijelaz koji p r o ž i v l j a v a p r o l a z e ć i kroza stvarnu
s m r t . P o s v e ć e n i č o v j e k m o r a o j e p r o ž i v j e t i taj p u t
silazeći u vlastitu nutrinu, m o r a o je u p o z n a t i o n o
što se može proživjeti samo silaskom u vlastitu
nutrinu. Tu bi najprije došao do tjelesne nutrine,
do načina na koji se iz p r i r o d e stvara krv koja je
f i z i č k i a l a t Ja.
Više smo puta napomenuli: Dok je živčani
sustav alat osjećanja, htijenja i mišljenja, u krvi
m o r a m o v i d j e t i a l a t Ja. H o ć e l i č o v j e k ući u s v o j
alat, m o r a — k a k o s i j e t o z a m i s l i o s t a r i E g i p ć a n i n
— ući u svoje fizičko-eterske ovoje, u etersko-
-duševno, mora naučiti biti neovisan o snazi o
k o j o j je i n a č e u s v o j o j k r v i o v i s a n , i — p o š t o se
o d nje o d i j e l i o — m o r a s e s a m u p u t i t i č u d n o v a t i m
tokovima krvi. Čovjek m o r a najprije fizički upoz­
nati svoju višu p r i r o d u . T o m o ž e j e d i n o o n d a a k o
j e u stanju u p o z n a t i s e b e p r o m a t r a j u ć i s e k a o d a j e
o n sam neki p r e d m e t . Č o v j e k neki p r e d m e t m o ž e
k a o o b j e k t u p o z n a t i s a m o a k o s e n a l a z i i z v a n njega.
Stoga, da bi s p o z n a o sebe, m o r a se nalaziti i z v a n
sebe. Otuda p o s v e ć e n j e v o d i snagama p o m o ć u kojih
duševne snage m o g u nešto doživjeti bez u p o t r e b e
fizičkog alata, tako da čovjek fizički alat v i d i p r e d
sobom kao objekt, kao što nakon smrti njegov
duhovni d i o o d o z g o gleda fizičko tijelo. Zato je
u Izidinim misterijama čovjek ponajprije morao
upoznati svoju krv.

Tu bi najprije iskusio nešto što se ne m o ž e

bolje označiti nego kao dolazak na prag smrti.
Stoga je p r v i stupanj posvećenja u I z i d i n e misteri­
je b i o da je č o v j e k m o r a o svoju krv, s a m o g a sebe,
gledati kao objekt, m o r a o je uroniti u o v o j koji je

62
alat n j e g o v e I z i d a - p r i r o d e . T a d a bi ga na mjestu
posvećenja odveli na dvoja vrata gdje bi mu se
u slikama što ih je d o ž i v i o na v l a s t i t o m e tijelu
pokazalo: T a k o izgleda kad j e d n o m p r e d dušom
naslikaš o n o š t o s e z b i v a u t v o j o j n u t r i n i . — O n d j e
su mu pokazali dvoja vrata, jedna zatvorena i
jedna otvorena. I m o r a m o reći da je č u d n o v a t o
kako se ova učenja što do nas odzvanjaju kroz
tisućljeća o p e t slažu s onime što č o v j e k i danas
misli, s a m o što o n t o d a n a s t u m a č i m a t e r i j a l i s t i č k i .
Na o v o sam v e ć u p o z o r i o u p r e d a v a n j u o Zaratustri.
Kad se nalazi u p o d z e m n o m svijetu, g o v o r i o je
stari e g i p a t s k i v i d o v n j a k , čovjek nailazi na dvoja
vrata. K r o z d v o j a vrata ulazi u svoju krv i u svoju
nutrinu. Anatom bi rekao: kroz dva ulaza koji
se nalaze u obostranim srčanim zaliscima. Kad
bi htio prodrijeti kroza svoje tijelo, mogao bi
to učiniti kroz " o t v o r e n a vrata", dok " z a t v o r e n a
vrata" sprečavaju krvi da krene p o g r e š n i m putem.
U o n o m e što v i d i m o k r o z a n a t o m i j u s a d r ž a n i su
simboli za to što su doživljavali stari mudraci
koji, d o d u š e , pred s o b o m nisu tako neposredno
kao m o d e r n i anatomi imali anatomske slike, ali
su imali o n o što v i d i v i d o v i t a svijest kad i z v a n a
promatra nutrinu.

S l j e d e ć i s e s t u p a n j I z i d i n o g p o s v e ć e n j a sasto­
jao od n e č e g a što se m o ž e i z r a z i t i riječima: Č o v j e k
mora biti p r o v e d e n kroz vatrenu, zračnu i v o d e n u
kušnju. T o z n a č i d a t r e b a d o b r o u p o z n a t i p r i r o d u
ovoja svojeg Izida-bića; treba upoznati vatru kako
u
njegovoj krvi kao alatu teče tijelom te postaje
tekućinom; nadalje treba u p o z n a t i kako zrak ulazi
kao kisik. Vatra, zrak i voda: čovjek upoznaje
toplinu strujanja daha, tekućinu krvi. I time što

63
upoznaje prirodu svojih ovoja preko elemenata
vatre, zraka i v o d e , postaje pročišćen. A kad je
tako s a g l e d a o svoje o v o j e , d o l a z i do svoje Izida-
- p r i r o d e . T o s e t e h n i č k i i z r a ž a v a r i j e č i m a : T e k sada
č o v j e k osjeća da je d o š a o k sebi, sada zna da je
d u h o v n o b i ć e te da više nije o g r a n i č e n č o v j e š t v o m
vanjskoga svijeta, v e ć da gleda u duhovni svijet.
Jer, postoji zakon prema kojemu fizičko Sunce
v i d i m o s a m o danju, d o k n a m j e noću o n o zastrto
materijom. U duhovnom svijetu nema takvoga
zastiranja. Ondje se duhovne moći vide upravo
o n d a k a d f i z i č k e o č i nisu d j e l a t n e . I z i d a - p o s v e ć e n j e
to simbolički označava ovako: Kada je pročišćen,
čovjek dospijeva do toga da duhovna bića gleda
l i c e m u l i c e : d a g l e d a Sunce u p o n o ć . T o z n a č i : Kada
je m r a č n o i tamno, za p o s v e ć e n i k e Izida-misterija
ipak je v i d l j i v o o n o što se k a o d u h o v n i ž i v o t i kao
duhovna prasnaga nalazi u o s n o v i Sunca.
Tako nam je opisan put prema Izida-snazi
duše koji je m o g a o prijeći onaj koji je još za ž i v o ­
ta p o t r a ž i o najdublju d u š e v n u snagu. Postojale su
k tomu još više misterije, prave Oziris-misterije.
U njima je z a p r a v o čovjeku postajalo jasno kako
se pomoću lzida-snage duhovna, nadosjetilna
prasnaga iz koje je proizišao p r o n a l a z i kod Ozirisa
—- k a k o O z i r i s u z d i ž e l j u d s k u d u š u .
Kad je pak Egipćanin p o s e b n i m p i s m o m htio
i z r a z i t i , kad je na svoj način h t i o naslikati kako se
Izida o d n o s i p r e m a Ozirisu, učinio je to kroz mijene
Sunca i M j e s e c a na nebu, d o k je ostale d u h o v n e
moći izražavao pomoću odnosa medu ostalim
z v i j e z d a m a . To se prije svega o d n o s i l o na razmjerno
m i r a n Ž i v o t i n j s k i k r u g i p l a n e t e k o j i su se k r e t a l i
n j e g o v o m s l i k o m . U s v e m u što j e t a k o o t k r i o stari j e

64
Egipćanin u v i d i o n a č i n n a k o j i d u h o v n i m p i s m o m
može najbolje izraziti ono što pokreće njegovu
dušu. Z n a o j e : O d o n o g a š t o j e n a Z e m l j i n e m o ­
g u uzeti ništa č i m e b i h i z r a z i o č o v j e k o v e z a d a t k e
dok g a I z i d a - s n a g a v o d i O z i r i s u ; h o ć u l i t o o p i s a t i ,
moram posegnuti za konstelacijama zvijezda.
— Posljedica toga je, prema shvaćanju Egipćana,
bila d a j e v e l i k i m u d r a c , kojega zamišljamo kako
je postojao u pradavno doba, prije svega imao
najdublji vidovnjački uvid u ovdje tek skicirane
odnose čovječanstva prema univerzumu te da
je vrhunski izrazio odnose konstelacija zvijezda
prema d u h o v n i m snagama i njihovim zbivanjima
te činjenične odnose među njima. Sve što se
događalo izrazio je z v j e z d a n i m j e z i k o m . A k o je,
primjerice, trebalo prikazati kako se Oziris odnosi
prema Izidi, n a r o d u se to m o g l o reći e g z o t e r n o
— u o b l i k u l e g e n d e . Za o n e k o j e se tada u v o d i l o
u p o s v e ć e n j e točni su se o d n o s i i z r a ž a v a l i p o m o ć u
odnosa puta svjetla koje je proizlazilo iz Sunca,
reflektirano od Mjeseca te čudesnim odnosima
puta svjetla od mladoga Mjeseca preko njegovih
četvrti d o p u n o g a M j e s e c a . U t o m u se s p r a v o m
uočavala sličnost s odnosom Izida-snaga ljudske
duše p r e m a O z i r i s u . I p o t o m s e i z o v i h o d n o s a n a
nebu i n j i h o v i h o b l i k a u z i m a l o o n o š t o s e d o i s t a
može smatrati praoblicima pisma. Čim to manje
ljudi p r e p o z n a j u u pismu, tim se više m o r a reći:
U suglasnicima treba vidjeti precrtane razmjerno
mirujuće z n a k o v e Životinjskoga kruga. A u o d n o s u
samoglasnika prema suglasnicima i m a m o precrtane
odnose p l a n e t a i n j i h o v i h p o k r e t l j i v i h s n a g a p r e m a
Životinjskome krugu. Stoga se mora reći da su
slovni z n a k o v i s k i n u t i s n e b a .
 1

Tako su stari Egipćani, čiji su učitelji bile

s n a g e š t o g o v o r e s n e b a i j a v l j a j u o t o m e š t o se
iživljava u ljudskim dušama, osjećali Hermesa.
Pa, j o š i v i š e : O n o š t o se i ž i v l j a v a u č o v j e k o v i m
djelima i u cijeloj svakodnevici života, što se
i ž i v l j a v a u o b a v l j a n j u g e o d e t s k o g u m i j e ć a z a koje
je bila nužna matematička znanost, geometrija
— k o j u je P i t a g o r a n a u č i o od Egipćana — to su
stari Egipćani pripisivali mudrosti Hermesa koji
je u svim zemaljsko-prostornim odnosima vidio
nešto poput odslike nebeskih odnosa, a nebeske
je odnose prikazivao zvjezdanim pismom.
Hermes je u matematiku i geometriju unio
z v j e z d a n o p i s m o , n a u č i o j e E g i p ć a n e d a o n o što s e
d o g a đ a na Zemlji p r o n a l a z e u z v i j e z d a m a . Z n a m o da
je cijeli egipatski ž i v o t o v i s i o o p o p l a v a m a Nila, o
t o m e što je Nil n a p l a v i o s planinskih krajeva j u ž n o
od E g i p t a . A iz t o g a m o ž e m o i p r o s u d i t i k a k o je na
o d r e đ e n i n a č i n b i l o p o t r e b n o u n a p r i j e d z n a t i kada
m o ž e d o ć i d o p o p l a v e Nila, kada z a p r a v o tijekom
g o d i n e m o ž e nastupiti p r e o b r a ž a j p r i r o d n i h o d n o s a .
Egipćani su također svoje r a č u n a n j e v r e m e n a pri­
m i l i i z z v j e z d a n o g a p i s m a . K a d a j e Sirius, z v i j e z d a
Psa, b i o v i d l j i v u z n a k u Raka, tada su z n a l i : U b r z o će
Sunce d o ć i u z n a k i z k o j e g a n j e g o v e z r a k e , t a k o r e ć i ,
i š č a r a v a j u t o š t o s v o j i m p o p l a v a m a tlu d o n o s i N i l .
Tako su znali: Sirius je uvijek budan, najavljuje
ono što trebamo očekivati. To je bio jedan dio
n j i h o v a z v j e z d a n o - s v j e t s k o g sata. K a k o b i i s p r a v n o
o b r a đ i v a l i z e m l j u i g o s p o d a r i l i , što j e b i l o p o t r e b n o
za vanjski život, zahvalno su gledali uvis prema
z v i j e ž đ u Psa. A g l e d a l i su j o š i v i š e , o t k u d a su u
prastaro d o b a d o b i l i pouku o t o m u da je kretanje
zvijezda izraz svjetskoga sata.

66
 Za takve i slične o d n o s e tražili su Egipćani
savjet u z v j e z d a n o m p i s m u . U T h o t h u ili H e r m e s u
vidjeli su onoga duha koji je prema starim
predajama sastavio prastare zapise svjetske
mudrosti i koji je prema onome što je kao
inspiraciju primio iz zvjezdanog pisma sastavio
fizička slova te je čovjeka poučio poljodjelstvu,
geometriji, mjerništvu — ukratko svemu onome
što j e č o v j e k u p o t r e b n o z a f i z i č k i ž i v o t . N o , s a v
fizički ž i v o t nije ništa d r u g o d o l i tijelo d u h o v n o g a
života. No, duhovni je život povezan s cijelim
svemirom, a iz njega je c r p i o inspiraciju H e r m e s .
Tako se uskoro pokazalo da je cijela kultura
p o v e z a n a s H e r m e s o m . A E g i p ć a n i su se o s j e ć a l i
još tješnje s njime povezani. Pretpostavimo, da
je, p r i m j e r i c e , 1322. g o d i n e prije našeg računanja
vremena neki Egipćanin p o g l e d a o u nebo, v i d i o bi
sasvim neobičnu konstelaciju zvijezda. Jer, stari
su Egipćani vrijeme računali na način prikladan
za ljudske o d n o s e , a o s o b i t o za ljudsko računsko
mišljenje: 12 mjeseci od po 30 dana što je, s p e t
dopunskih dana, godišnje iznosilo 365 dana. T a k o
se računalo stoljećima, z b o g toga jer je to, r e c i m o ,
matematički, računski b i l o p o g o d n o : n a k o n isteka
365 d a n a p r o t e k l a b i 1 g o d i n a . P r i t o m j e , k a o š t o
z n a m o iz s u v r e m e n e a s t r o n o m i j e , svaki put o s t a l o
neuračunato četvrt dana; znači, kad bi se z a v r š i o
obračun j e d n e egipatske godine, bilo bi to za o k o
četvrt dana ranije. A k o si to preračunate, m o ž e t e
vidjeti da bi svaka sljedeća g o d i n a p o č e l a ranije,
sto j e g o d i n u m j e s e c i m a v r a ć a l o u n a t r a g , a p o t o m
bi je opet vratilo na početak. To se d o g a đ a l o nakon
isteka 4 puta po 365 dana. Dakle, nakon 1460
godina svaki bi se put nebeski odnosi ponovno

67
poravnali sa zemaljskim računanjem, čime bi se
kroz 1460 g o d i n a cijela godina povukla unatrag.
A k o t o i z r a č u n a t e tri p u t a u n a t r a g p o č e v š i o d 1 3 2 2 .
g o d i n e prije našeg računanja v r e m e n a , vratit ćete
se u r a z d o b l j e do kojega su Egipćani pomaknuli
unatrag svoju prastaru svetu mudrost, govoreći:
U s t a r o j e d o b a j o š p o s t o j a l a n a j b i s t r i j a stara v i ­
dovitost. Sa svakom takvom velikom sunčanom
g o d i n o m koja j e d o v e l a d o p o r a v n a n j a z e m a l j s k o g
računanja v r e m e n a , snaga stare v i d o v i t o s t i o p a l a bi
za j e d a n stupanj. Mi sada ž i v i m o unutar č e t v r t o g a
stupnja. Naša kultura već ulazi u razdoblje u
kojemu ć e m o moći imati samo predaju o prastarom
učenju. No, mi gledamo uvis kroz tri svjetske
godine u veliku prošlost u kojoj su naši veliki
m u d r a c i učili svoje učenike i sljedbenike o n o m u
što mi danas — m n o g o s t r u k o p r e i n a č e n o — i m a m o
u pismu, u matematici, geometriji, mjerništvu i
svemu o s t a l o m što je p r i m j e n j i v o na s v a k o d n e v n i
ž i v o t , pa i u a s t r o n o m i j i . — Stari E g i p ć a n i n k a o da
si je g o v o r i o : Naše ljudsko računanje koje se drži
prikladnih brojeva 12 puta 30 plus 5 dopunskih
dana pokazuje nam da se b o ž a n s k o - d u h o v n i svijet
m o r a k o r i g i r a t i . Jer, p r e m a o n o m u š t o n o s i m o u
s v o j e m r a z u m u , mi sami postali s m o strani Ozirisu
i Izidi. Mi ne m o ž e m o točno proračunati godinu.
N o , mi g l e d a m o u visine, u j e d a n skriveni svijet
u kojemu nas korigiraju moći koje upravljaju
zvijezdama.
T a k o j e stari E g i p ć a n i n s v r a t i o p o g l e d o d s v o j e
k r o n o l o g i j e , k a o s l a b o s t i ljudskih snaga p o v e z a n i h s
r a z u m o m , n a d u h o v n e s n a g e i b i ć a što s k r o v i t o ž i v e
te je p r e m a dubljim z a k o n i m a k o r i g i r a o , zaštitio i
s a č u v a o s v e što ljudi na Z e m l j i m o r a j u p r o ž i v j e t i . A

68
kao biće koje je b i l o inspirirano b u d n i m n e b e s k i m
s n a g a m a , š t o v a l i s u stari E g i p ć a n i s v o j e g a T h o t h a ,
svojega H e r m e s a . Z a t o o v a i n d i v i d u a l n o s t nije za
d u š e starih E g i p ć a n a b i l a s a m o p o p u t u č i t e l j a n e g o
je bila biće p r e m a k o j e m su u z d i z a l i p o g l e d pun
najveće zahvalnosti, najdubljeg štovanja time što
su si g o v o r i l i : Sve što i m a m d o b i o sam od T e b e . Ti
si s visina, iz p r a d a v n i h v r e m e n a , p r e k o nositelja
svojih predaja slao d o l j e o n o što je u v i r a l o u vanj­
sku ljudsku kulturu i postalo najvećom ljudskom
b l a g o d a t i . — T i m e se d u š a s t a r i h E g i p ć a n a — k a k o
u v e z i s p r a v i m z a č e t n i k o m snaga, t a k o i u v e z i
s njihovim čuvarom, za O z i r i s a i za H e r m e s a ili
T h o t h a — p r o ž i m a l a ne samo znanjem zaključenim
s m u d r o š ć u n e g o i osjećajem, m o r a l n i m u najdub­
l j e m s m i s l u te r i j e č i , o s j e ć a j e m z a o g r n u t i m u naj­
dublje štovanje i zahvalnost. Zato iz starih opisa
v i d i m o d a j e sva e g i p a t s k a m u d r o s t o s o b i t o i z starih
v r e m e n a , poslije sve manje, bila p r o ž e t a religioz­
nim obilježjima. Štoviše, prema starim Egipćanima,
sve je ljudsko znanje bilo povezano sa svetim
osjećajem: sva m u d r o s t s p o n i z n o š ć u , sva z n a n o s t
s religijom. U kasnijim v r e m e n i m a , m e đ u t i m , to
u g l a v n o m više nije b i l o i z r a ž e n o u s v o j e m č i s t o m
obliku. Jer, kao što je istina da pojedini narodi
k r o z u z a s t o p n e e p o h e imaju misiju o b l i k o v a t i o p ć u
d u h o v n o s t u p o s e b n a o b l i č j a , t a k o je i s t i n a i to da
p o j e d i n e k u l t u r e n a k o n što s u d o s e g n u l e v r h u n a c
idu prema dekadenciji. A ponajviše toga što je
sačuvano iz staroegipatske kulture već potječe iz
v r e m e n a p r o p a d a n j a te se m o ž e samo naslutiti što
se iza toga nalazi, p r i m j e r i c e : čudesan d o j a m koji
n a nas o s t a v l j a j u p i r a m i d e i l i t o š t o s e m i s l i l o p o d
ž i v o t i n j s k i m k u l t o m koji n a m a i z g l e d a g r o t e s k n o . U

69
o n o su si doba, naime, Egipćani g o v o r i l i : V r e m e n u
u k o j e m u je d j e l o v a l a m u d r o s t — ne o n o m u kad
je naslijeđena — p r e t h o d i l o je v r i j e m e u k o j e m su
se č o v j e k , ali i sva o s t a l a b i ć a s p u s t i l i s b o ž a n s k o -
-duhovnih visina. H o ć e m o li upoznati č o v j e k o v u
najdublju nutrinu, ne možemo gledati samo
n j e g o v o vanjsko obličje već m o r a m o prodrijeti u
tu nutrinu. O n o što n a m se vanjski ukazuje nešto
je poput zaostalih stupnjeva praobjave. Stara se
zakonitost, koja k a o d a j e z b i j e n a u m o ć n e s l i k e ,
ukazuje kroz tri prirodna carstva, a prije svega
k r o z svijet kamenja. To što n a m se p o k a z u j e jesu
o d n o s i m e d u o b l i c i m a koji su p o n o v n o došli do
i z r a ž a j a u p i r a m i d a m a . O n o što k a o u n u t a r n j e s n a g e
v i d i m o u biljci o p e t j e i z r a ž e n o u l o t o s o v u c v i j e t u .
I k o n a č n o , na putu p r e m a čovjeku, v i d i m o kako
s u s e o n e k r i s t a l i z i r a n e b o ž a n s k e s n a g e k o j e nisu
d o p r l e do čovjeka slile u vanjske forme i rasule
u pojedine životinjske oblike.

Tako si otprilike m o ž e m o zamisliti osjećaje

starog Egipćanina koji je u životinjama vidio
z a o s t a l e o b l i k e p r a s t a r i h b o ž a n s k i h s n a g a . Jer, stari
je E g i p ć a n i n , g l e d a j u ć i u p r a s t a r a v r e m e n a u k o j i m a
je sve proklijalo iz b o ž a n s k o - n a d o s j e t i l n i h snaga,
vidio i naslućivao da su u biću triju prirodnih
carstava zaostale božanske snage koje su se z a t i m
u njemu samome oblikovale naviše do čovještva.
Uvijek m o r a m o imati p r e d o č i m a osjećaj, osjet i
nužnost koji nam pokazuju da je m u d r o s t kakvu
s u i m a l i stari E g i p ć a n i s v a k a k o b i l a m u d r o s t koja
j e d u š u z a h v a ć a l a m o r a l n o , koja d u š u nije m o g l a
o s t a v i t i b e z m o r a l a . A p r e m a n a č i n u n a k o j i j e sav
svijet sastavljen od nadosjetilnih snaga, m o r a o je
nastati m o r a l n i o d n o s p r e m a ž i v o t i n j s k o m e svijetu

70
 ji je i z g l e d a o g r o t e s k n o i n e o b i č n o samo u d o b a
egipatske dekadencije. Jer, pogledamo li kasniju
egipatsku kulturu, vidjet ćemo upravo to da se
o n o nesavršeno ne nalazi na njezinu ishodištu, v e ć
da se na njemu nalaze duhovne objave, vrhunci
kulture. Ne s m i j e m o p r v o b i t n i m stanjima kulture
— koja se danas tako rado uzimaju za njezino
ishodište — pripisivati jednostavnost i p r i m i t i v i z a m
nego, naprotiv, te osobine treba pripisati dobu
dekadencije u k o j e m u su velika duhovna d o b r a već
p r o p a l a , p o t o n u l a . A k o b i l o u kojoj k u l t u r i n a i đ e m o
na barbarstvo, to n e ć e biti i z v o r n a kultura n e g o
k u l t u r a u d e k a d e n c i j i , k o j a se s p u s t i l a s d u h o v n i h
vrhunaca.
T o je, d o d u š e , p o n o v n o nešto što ć e razljutiti
o n u z n a n o s t koja bi sve kulture m o g l a o p i s a t i k a o
da su proizišle iz najprimitivnijih prastanja, iz
t a k v i h n a j p r i m i t i v n i j i h stanja k o j a d a n a s n a l a z i m o
samo u divljaka. N o , današnje su n a j p r i m i t i v n i j e
kulture kulture u dekadenciji, d o k su se na po­
četku čovječanstva nalazile prakulture koje su,
n e p o s r e d n o i z d u h o v n o g a svijeta, inspirirala vo­
d e ć a d u h o v n a bića koja se nalaze s d r u g e strane
vanjske povijesti. To govori duhovna znanost iz
izvora do kojih ona može doći. Možemo se o-
pet zapitati: Dolazi li današnja najsuvremenija
znanost u koliziju s d u h o v n o m znanošću tvrdeći
da, v r a ć a j u ć i s e u v r e m e n u , n e d o l a z i m o d o d e ­
k a d e n t n i h n e g o d o v i s o k i h kultura koje s u s e p o t o m
srušile? U predavanju "Što g e o l o g i j a ima za reći
o postanku svijeta?" ( Was hat die Geoiogie iiber
Weltentstehung zu sagen?) pokazali smo da se to
n e o d n o s i n a g e o l o g i j u . Z a o n o što j e d a n a s r e č e n o
m o ž e se tvrditi isto. D u g o je trajalo r a z d o b l j e u

71
kojemu se mislilo da se iz našega d o b a ne m o ž e
u n a t r a g d o ć i d o u z v i š e n i h teorija n e g o tek d o u v i d a
u dječja, primitivna stanja kakva danas postoje
s a m o u divljaka. N o , što n a l a z i m o a k o p o g l e d a ­
mo vanjska istraživanja, koja činjenicama prilaze
jasno i bez predrasuda? Htio bih vam pročitati
nekoliko riječi iz jednoga novijeg djela Alfreda
Jeremiasa*, "Utjecaj Babilonaca na razumijevanje
Staroga zavjeta" {Der Einfluß Babyloniens auf das
Verständnis des Alten Testamentes), koje će nam
pokazati kako se i vanjsko istraživanje postupno
vraća d u h o v n o visokoj izvornoj kulturi prožetoj
d a l e k o v i d n i m teorijama i kako se o n o što n a z i v a
barbarskom kulturom mora smatrati kulturom u
dekadenciji. To je p o t r e b n o p o s e b n o istaknuti kod
o v o g a novijeg djela.

"Najstarije isprave, kao i cjelokupan eufrat-

ski k u l t u r n i ž i v o t p r e t p o s t a v l j a j u j e d n u z n a n ­
stvenu, ali i s t o d o b n o i r e l i g i o z n u teoriju čije
postojanje ne određuju samo tajna učenja u
hramovima, nego prema kojoj su bile ure­
đene državne organizacije, prema kojoj se
sudilo, upravljalo vlasništvom i p r e m a kojoj
se dobivala zaštita. Što nam je dalje staro
d o b a u koje g l e d a m o , to isključivije v l a d a o v a
teorija; tek s p r o p a š ć u stare eufratske kulture
do izražaja d o l a z e ostale m o ć i . "

T o j e tek p o č e t a k v a n j s k e z n a n o s t i koja i o v d j e
— k a o što s m o to v e ć p o k a z a l i za g e o l o g i j u — i d e

* Alfred Jeremias (1864.-1935.), njemački asiriolog i po­

vjesničar religije. Navedeno djelo objavljeno je 1908.

72
s m j e r o m k o j i s e m o ž e p o v e z a t i s t i m e što d u h o v n a
znanost treba uvesti u suvremenu kulturu.
N a s t a v i m o li n a p r e d o v a t i o v i m putem, sve će­
m o s e v i š e u d a l j a v a t i o d m r t v e t v o r e v i n e koja s e
na ishodištu kulture čovječanstva m o ž e prikazati
kao p r i m i t i v n a i djetinjasta te d o ć i do v e l i k i h in­
dividualnosti koje nam izgledaju još nadmoćnije
jer su iz svojih inspiracija jednoj još v i d o v n j a č k o j
kulturi p r e d a j o m p r e n o s i l e o n o što u c j e l o k u p n o j
kulturnoj djelatnosti, čiji smo sudionici, imamo
kao najveće blagodati. Zato g l e d a m o upravo u o n e
d u h o v e čovječanstva, o kojima je mudrac g o v o r i o
S o l o n u , koji n a m i z g l e d a j u tako v e l i k i m a — k a k o
Zaratustra, tako i Hermes — zbog t o g a j e r su u
tim p r a d a v n i m v r e m e n i m a prvi dali najveći impuls
č o v j e č a n s t v u . U z d i ž e m o p o g l e d p r e m a H e r m e s u ili
T h o t h u i k a ž e m o : K a o Zaratustra, tako i H e r m e s
stoji k a o j e d n a o d v o d e ć i h i n d i v i d u a l n o s t i č o v j e č a n ­
stva p r e d kojima, d o k ih g l e d a m o , u samima sebi
osjećamo porast naših snaga, znajući da duh ne
samo da postoji u svijetu već i da neprestano
ustrujava u svjetska djela, u razvitak čovječan­
stva! K r o z p o v e z a n o s t s t a k v i m d u h o v i m a o s j e ć a m o
se tako jako osnaženima u našem postojanju,
potvrđenima u našim djelovanjima, uvjerenima
u naša o č e k i v a n j a , ojačanima u našem ljudskom
određenju da ćemo za njih uvijek reći: U njih
gledaju posmrtno rođeni i traže svoje vlastito
postojanje u poklonima njihovih duševnih snaga
te spoznaju vlastito d j e l o v a n j e u v j e č n i m djelima
duha d u h o v n i h v o đ a koji s v o j i m m o ć n i m i m p u l s o m
djeluju kroz čovječanstvo!

73
 BUDDHA

U naše se v r i j e m e r a z m j e r n o m n o g o g o v o r i o B u d d h i
i b u d i z m u . Ova činjenica m o ž e promatraču razvoja
čovječanstva biti zanimljiva stoga što svijest o
biti budizma ili, možda bolje rečeno, čežnja za
s h v a ć a n j e m b u d i z m a nije o s o b i t o d u g o prisutna u
našem zapadnjačkom d u h o v n o m životu. Pritom se
s a m o t r e b a m o p r i s j e t i t i n a j v a ž n i j e o s o b n o s t i koja j e
na p r i j e l a z u iz o s a m n a e s t o g u d e v e t n a e s t o stoljeće
uzela tako snažan udio u našem zapadnjačkom
d u h o v n o m ž i v o t u i koja dalje djeluje sve do našeg
v r e m e n a . Riječ je o G o e t h e u . S l i j e d i m o li G o e t h e o v
život, G o e t h e o v o stvaralaštvo, G o e t h e o v u znanost,
v i d i m o da u svemu t o m e Buddha i b u d i z a m nemaju
nikakvu ulogu. N o , u b r z o je u djelu j e d n o g a duha
k o j i j e u o d r e đ e n o m s m i s l u b i o č a k i G o e t h e o v uče­
nik, u d j e l u S c h o p e n h a u e r a * , z a s j a o m o ć a n utjecaj
b u d i z m a . N a k o n toga je sve više raslo zanimanje
za istočnjački duhovni pravac te u naše v r i j e m e
mnogi ljudi imaju potrebu objašnjavati kako je
z a p r a v o o n o što je p o v e z a n o s i m e n o m v e l i k o g a
Buddhe utjecalo na razvoj čovječanstva.
Treba, međutim, reći da z a č u d o danas većina
ljudi j o š u v i j e k s b u d i z m o m p o v e z u j e j e d a n p o j a m
k o j i z a p r a v o z b o g n j e g o v e b i t i i p a k n a takav n a č i n
ne bi trebalo p o v e z i v a t i s b u d i z m o m ; to je pojam
p o n o v l j e n i h z e m a l j s k i h ž i v o t a o k o j e m u se u o v i m
predavanjima neprestano govori. Mogli bismo
j a m a č n o r e ć i d a z a v e ć i n u ljudi koji s e d a n a s zani­
maju za b u d i z a m ideja o p o n o v l j e n i m zemaljskim

* Artur Schopenhauer (1788.-1860.J, "Svijet kao volja i

p r e d o d ž b a " {Die Welt als Wille und Vorstellung).

75
životima ili — kako je mi zovemo — ideja o
reinkarnaciji izgleda kao da je bitno p o v e z a n a s
b u d i z m o m . N o , s d r u g e se strane m o r a reći, ma
kako to g r o t e s k n o z v u č a l o , da za o n o g a tko dublje
ulazi u stvari, spajanje budizma s ponovljenim
zemaljskim ž i v o t i m a i z g l e d a g o t o v o isto kao kad
bi se otprilike reklo: Najveće razumijevanje za
umjetnička djela staroga vijeka pokazali su oni
koji su p o č e t k o m srednjega vijeka ta djela uništili!
Zvuči groteskno, no ipak je tako. To će nam postati
jasno p r o m i s l i m o li kako su sve težnje budizma
u s m j e r e n e p r e m a t o m u da se što v i š e o b e z v r i j e d i
zemaljski ž i v o t — čije p o n a v l j a n j e , d o d u š e , d r ž i m ,
sasvim i z v j e s n i m — da se što je više m o g u ć e smanji
broj zemaljskih života. Izbavljenje od ponovnih
rođenja, ponovljenih zemaljskih života trebamo
prepoznati kao najunutarnjiju pobudu cijeloga
budističkoga duhovnog usmjerenja. Bit budizma
sastoji se, dakle, u oslobađanju, izbavljenju od
ponavljanja zemaljskih života koje je za njega
sasvim izvjesno.
V e ć b i nas p o v r š n o p r o m a t r a n j e p o v i j e s t i n a š e g a
zapadnjačkoga d u h o v n o g života m o g l o poučiti kako
ideja p o n o v l j e n i h zemaljskih ž i v o t a z a p r a v o n e m a
nikakve v e z e s r a z u m i j e v a n j e m budizma, što v r i j e d i
i o b r n u t o . Jer, baš u n u t a r z a p a d n j a č k o g a d u h o v n o g
života n a i l a z i m o na u p r a v o veličanstvenu ideju o
ponovljenim zemaljskim životima u djelu jedne
osobe koja sasvim sigurno nije bila pod utjeca­
j e m budističkog načina mišljenja, u L e s s i n g o v o j *
najzrelijoj raspravi "Odgoj ljudskog roda" (Die
Erziehung des Menschengeschlechts) koju on

* Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.)

76
zaključuje priznavanjem ponavljanja zemaljskih
života. Glede spomenute ideje, iz Lessingove
rasprave "Odgoj ljudskog roda" odzvanjaju nam
o v e z n a m e n i t e riječi: " N i j e li m o j a cijela vječnost?"
Tako za Lessinga ponovljeni zemaljski životi s
o b z i r o m na p l o d n o s t zemaljskih težnji postaju d o ­
k a z n i m sredstvom koje nam g o v o r i : N i s m o uzalud
na Zemlji; djelujemo unutar jednoga zemaljskog
ž i v o t a , a g l e d a m o p r e m a z e m a l j s k o m ž i v o t u koji
s e n e p r e s t a n o širi, u k o j e m u m o ž e m o d o v e s t i d o
dozrijevanja p l o d o v e prošlih zemaljskih života. —
Bit o n o g a d o č e g a j e d o š a o L e s s i n g u p r a v o j e , d a k l e ,
p o g l e d prema sadržajnoj, p l o d o n o s n o j budućnosti i
svijesti da se unutar č o v j e k o v a ž i v o t a nalazi nešto
što mu, s o b z i r o m na p o n o v l j e n e zemaljske ž i v o t e ,
m o ž e reći: Ti stalno djeluješ!

Domet budizma sastojao se uglavnom u

sljedećem: Mora se postići takvo znanje, takva
mudrost koja nas može osloboditi onoga na što
d u h o v n i m okom m o ž e m o gledati kao na ponovlje­
ne zemaljske živote. A k o se bilo u kojem od ovih
ž i v o t a u s p i j e m o o s l o b o d i t i s l j e d e ć e g , koji bi se na
n j e g a t r e b a o n a s t a v i t i , t e k ć e m o t a d a b i t i u stanju
m i r n o prijeći u n e š t o što se m o ž e o z n a č i t i riječju
vječnost.
Tijekom ovih zimskih predavanja uvijek
sam, dakle, nastojao pokazati kako duhovna
z n a n o s t ideju o p o n o v l j e n i m zemaljskim ž i v o t i m a
nikako nije crpila iz bilo kakvih starih predaja,
pa ni iz budističkih, nego da nam se ta ideja
nameće upravo u naše doba i da mora proizići
iz neovisnog promatranja i razmatranja života u
duhovno-istraživačkom smislu. Stoga neposred­
no p o v e z i v a n j e b u d i z m a s i d e j o m o p o n o v l j e n i m

77
z e m a l j s k i m ž i v o t i m a i z g l e d a k a o vanjština. N a p r o t i v ,
hoćemo li shvatiti bit budizma, moramo svoj
duhovni pogled usmjeriti prema nečemu sasvim
drugome. Ovdje moram još jednom podsjetiti
na zakon razvitka čovječanstva s kojim smo se
susreli već pri razmatranju velikoga Zaratustre,
gdje se pokazalo kako je čitav ustroj ljudske
duše tijekom vremenskoga razvoja prolazio kroz
r a z l i č i t a stanja, k a k o d o g a đ a j i n a k o j e nas u p u ć u j e
vanjska povijest, vanjski dokumenti, zapravo za
čovječanstvo predstavljaju samo kasniju fazu u
njegovu razvoju, i v r a t i m o li se u pretpovijesna
v r e m e n a , m o ž e m o čak d u h o v n o z n a n s t v e n o v i d j e t i
ustroj duše p r a č o v j e k a u k o j e m u je ljudska svijest
bila n a s a s v i m d r u k č i j e m stupnju. P o n o v i m o s a s v i m
kratko:

Način na koji danas u normalnom ljud­

skom ž i v o t u g l e d a m o stvari, na koji ih s l i j e d i m o
osjetilima, kombiniramo razumom vezanim uz
mozak da bismo ih p r e t v o r i l i u životnu mudrost,
u našu znanost — ova uglavnom intelektualna
vrsta svijesti r a z v i l a se iz sasvim d r u k č i j e g o b l i k a
svijesti. Na to je v e ć u p o z o r e n o i na to m o r a m o
danas osobito ukazati. K o d pračovjeka je postojala
drukčija vrsta svijesti: U kaotičnoj nesredenosti
našega života snova, u obliku stare vidovitosti
kojom je čovječanstvo u stanju između budnosti
i s p a v a n j a m o g l o v i d j e t i o n o što j e skriveno iza
osjetilnoga svijeta, imamo posljednji ostatak neke
vrste naslijeđa, ali atavističkog naslijeđa nečega
što je nekoć postojalo kao donekle čovjekovo
normalno duševno stanje. Dok se danas između
b u d n o s t i i s p a v a n j a naša svijest u g l a v n o m m i j e n j a ,
a za budnosti se teži inteligentnom duševnom

78
 troju, u s t a r o je d o b a b i l o t a k o da su l j u d i u
l u j a v i m slikama — koje, m e đ u t i m , nisu b i l e tako
s m i s l e n e k a o s l i k e sna, v e ć s u s e j e d n o z n a č n o
n o s i l e na n a d o s j e t i l n e d o g a đ a j e i s t v a r i — i m a l i
e k u v r s t u stanja s v i j e s t i i z k o j e g a s e m a l o - p o m a -
o razvilo naše današnje intelektualističko stanje
svijesti. Tako se, dakle, možemo vratiti nekoj
vrsti vidovitosti pračovječanstva i dugotrajnom
r a z v i t k u ljudske svijesti. Pomoću te stare snovite
vidovitosti moglo je pračovječanstvo gledati u
nadosjetilni svijet, a u povezanosti s nadosjetil­
nim n i j e s t j e c a l o s a m o z n a n j e n e g o i o n o što s e
može nazvati najunutarnjijim z a d o v o l j e n j e m duše
duhovnim svijetom, blaženstvo kroz osjećanje
p o v e z a n o s t i s d u h o v n i m s v i j e t o m . Jer, k a o š t o j e
danas za č o v j e k o v u osjetilnu i n t e l e k t u a l n u svijest
izvjesno da se njegova krv sastoji od tvari koje
se t a k o đ e r nalaze vani u f i z i č k o m e svijetu, da je
cijeli njegov organizam sazdan od takvih tvari,
tako je za čovjeka staroga d o b a bilo izvjesno da je
s o b z i r o m na svoj d u h o v n o - d u š e v n i d i o , p r o i z i š a o
iz o n o g a što je s v o j o m v i d o v i t o m sviješću o p a ž a o
kao d u h o v n i svijet.
Već je, također, u p o z o r e n o na to da se po­
jedini događaji u povijesti čovječanstva o kojima
nam govore i vanjske činjenice mogu razumjeti
jedino ako se pretpostavi takvo praštanje čovje­
kova zemaljskog života. Svaki smo put sve više
u p o z o r a v a l i kako je v e ć i vanjska z n a n o s t došla na
to da p r a d a v n o d o b a čovječanstva više ne shvaća
kao materijalistička antropologija devetnaestoga
stoljeća p r e m a kojoj je i s k o n s k o stanje današnjih
najprimitivnijih narodnih skupina u pradavna
vremena bilo sveopće stanje, nego je sve očitije

79
da je u praštanju čovječanstva postojalo visoko
t e o r e t s k o s h v a ć a n j e d u h o v n o g a svijeta, s a m o što j e
o n o b i l o d a n o u slikama. Sadržaje saga i l e g e n d i ,
s h v a t i m o l i i s p r a v n o n j i h o v u bit, m o ž e m o r a z u m j e t i
s a m o a k o s e v r a t i m o p r a m u d r o s t i č o v j e č a n s t v a koja
se na sasvim drukčiji način ulila u čovječanstvo
od intelektualističke znanosti današnjega doba.
Danas, doduše, još ne postoji mnogo simpatije
za shvaćanje da to što n a l a z i m o k o d p r i m i t i v n i h
naroda nije bilo duhovno stanje pračovječanstva
n e g o n e š t o što je sišlo s prijašnjih v r h u n a c a , što
je u dekadenciji; ne postoji m n o g o simpatije za
shvaćanje prema kojemu je i z v o r n o kod svih naroda
bila p r i s u t n a v e l i k a m u d r o s t p o b u đ e n a v i d o v i t o š ć u .
N o , činjenice će prisiliti čovječanstvo da također
hipotetski prihvati n e š t o što je d u h o v n a z n a n o s t
i s t r a ž i l a iz s v o j i h i z v o r a i š t o se p o t p u n o o b i s t i n j u j e
kroz prirodnu znanost. T a k o će se obistiniti i o n o
što je u z n a n s t v e n o m smislu o k a r a k t e r i z i r a n o kao
mogući tijek r a z v o j a č o v j e č a n s t v a .

O s v r ć e m o se, d a k l e , n a n e k u v r s t u p r a m u d r o ­
sti, ali i na p r a o s j e ć a j , praosjećanje čovječanstva
koje m o ž e m o prikazati kao vidovitu povezanost
č o v j e k a s d u h o v n i m s v i j e t o m . Sada je t a k o đ e r l a k o
shvatiti — na to smo v e ć m o g l i obratiti p o z o r n o s t
g o v o r e ć i o z a r a t u s t r i z m u — da se k o d p r i j e l a z a sa
starog duševnog ustroja, dakle, s vidovitog sta­
nja ljudske duše na intelektualno, za neovisno
shvaćanje vanjskog o s j e t i l n o g svijeta m o g u p o j a v i t i
d v a strujanja. J e d n o s e s t r u j a n j e p r i j e s v e g a m o ž e
naći tijekom r a z v i t k a o n i h n a r o d a koji su sačuvali
s t a r a sjećanja, stara o s j e ć a n j a , g o v o r e ć i : N e k a d a j e
č o v j e č a n s t v o u v i d o v i t o m stanju b i l o p o v e z a n o s
d u h o v n i m s v i j e t o m , a p o t o m se spustilo u osjetilni

80
s v i j e t . T o j e o s j e ć a n j e t a k o p r e p l a v i l o č i t a v u dušu,
da bi g o v o r i l i : Izišli smo u p o j a v n i svijet koji je,
međutim, iluzija, maya. Ipak, č o v j e k je z n a o što
je n j e g o v o p r a v o biće, a bio je s njime p o v e z a n
samo o n d a kad je b i o u v e z i s d u h o v n i m svijetom.
— S t o g a l j u d e i n a r o d e koji su s a č u v a l i o v u slutnju
0 p r a s t a r o m v i d o v i t o m stanju p r o ž i m a n e š t o p o p u t
tuge za n e č i m izgubljenim te nemar p r e m a o n o m u
š t o se n a l a z i u n e p o s r e d n o j o s j e t i l n o j o k o l i n i i š t o
se m o ž e shvatiti ljudskim r a z u m o m .
Nasuprot tomu može se okarakterizirati jedno
drukčije strujanje koje osobito možemo pratiti
unutar zaratustrizma. Nalazimo ga kod ljudi i
n a r o d a koji su si govorili: Latit ć e m o se n o v o g a
svijeta koji smo, zapravo, tek sada dobili. Ljudi
k o j i s u p r i z n a v a l i p r i h v a ć a n j e n o v o g a s v i j e t a nisu
se s tugom osvrtali za izgubljenim, već su sve
više osjećali da se moraju p o v e z a t i sa svim o n i m
snagama pomoću kojih mogu prozreti sve što ih
o k r u ž u j e kao osjetilni svijet, a koje m o ž e d o k u č i t i
1 duh pomoću razmatranja što stvarno duboko
z a d i r e u ljudsko znanje. T a k v i su ljudi i m a l i p o r i v
za p o v e z i v a n j e m sa svijetom. Nisu čeznuli za o n i m e
što je b i l o , v e ć su bili u s m j e r e n i p r e m a o n o m u što
će biti. T e ž i l i su za tim da b u d u b o r c i i da si kažu:
Svijet koji nam je sada dan isprepleten je istim
o n i m b o ž a n s k o - d u h o v n i m u što s m o bili utkani u
prošlosti. M o r a m o ga potražiti u okolini, m o r a m o
se s p o j i t i s d o b r i m e l e m e n t i m a d u h o v n o g a i na taj
način potpomagati razvoj svijeta. — Opisali smo
uglavnom strujanje svjetonazora koji je potekao
iz s j e v e r n i h d i j e l o v a azijskih zemalja, s j e v e r n o od
područja na kojima su se ljudi s tugom osvrtali
2a o n i m e što su izgubili.

81
 Tako je, dakle, na indijskome tlu nastao
duhovni život koji u cjelini treba shvatiti kao
osvrtanje na prijašnju povezanost s duhovnim
svijetom. Pogledamo li što je u Indiji nastalo
kao sankhya-filozofija ili kao yoga-filozofija ili
također kao škola y o g e , o n d a to m o ž e m o sažeti
u riječi: Indijac je uvijek t e ž i o za p o n o v n i m pro­
n a l a ž e n j e m p o v e z a n o s t i s a s v i j e t o m koji j e n a p u s t i o ,
a pokušavao je izbjeći ono što ga je u svijetu
okruživalo. Nastojao je p o b j e ć i o d o n o g a z a što
mu se č i n i l o da ga i s p r e p l i ć e i p o v e z u j e s v a n j s k i m
osjetilnim svijetom te je izbjegavanjem osjetilno­
ga svijeta ponovno nastojao pronaći povezanost
s duhovnim svijetom iz kojega se spustio. Yoga
j e z a n j e g a z n a č i l a p o n o v n o spajanje s d u h o v n i m
s v i j e t o m , i z l a z a k iz o s j e t i l n o g svijeta, o s l o b a đ a n j e
od osjetilnog svijeta.

Samo ako za osnovni ugođaj o indijskom

duhovnom životu uzmemo ove pretpostavke, mo­
ž e m o s h v a t i t i k a k o j e n a i n d i j s k o m e tlu — n e k o l i k o
stoljeća prije nego što je zapadnjački život bio
z a h v a ć e n kršćanskim i m p u l s o m — p r e d našim du­
h o v n i m p o g l e d o m z a b l j e s n u o v e l i k i , silni B u d d h i n
impuls, kao posljednje večernje r u m e n i l o indijskoga
d u h o v n o g ž i v o t a . A B u d d h i n s e lik m o ž e r a z u m j e t i
samo na o s n o v i o p i s a n o g ugođaja. Ovdje m o r a m o
r e ć i : P r e t p o s t a v i m o l i takav o s n o v n i u g o đ a j , s h v a t i t
ć e m o d a j e n a i n d i j s k o m tlu m o g a o n a s t a t i n a č i n
mišljenja i uvjerenje koje je promatralo svijet u
propadanju, u spuštanju iz duhovnoga svijeta u
osjetilnu iluziju, u mayu, u nešto š t o je "velika
obmana", upravo maya. Također je razumljivo da
je iz shvaćanja v a n j s k o g a svijeta, u koji je č o v j e k
tako jako upleten, za Indijca proizlazila p r e d o d ž b a

82
kao da se to spuštanje odvijalo u etapama, u
r a z v o j n i m fazama koje su se višekratno ponavljale.
Prema tomu, u indijskom svjetonazoru nije riječ
o pravocrtnom spuštanju v e ć o spuštanju iz e p o ­
he u e p o h u . P o m o ć u opisanoga m o ž e m o shvatiti
ustvari sjetan ugođaj jedne kulture koju ipak
moramo označiti kao sutonsku kulturu, jer kao
t a k v u m o r a m o o k a r a k t e r i z i r a t i i B u d d h a - i d e j u što
proizlazi iz ovoga svjetonazora.

Stoga m o ž e m o reći otprilike o v o : Indijac je

uzdizao p o g l e d prema vremenu u kojemu je čovjek
bio spojen s d u h o v n i m svijetom. P o t o m se spustio
do stanovite razvojne faze, p o n o v n o se uspeo, po­
n o v n o spustio, p o n o v n o bio p o d i g n u t i p o n o v n o
p o t o n u o — ali t a k o d a j e s v a k i s l j e d e ć i p u t u t o n u o
sve dublje. Svako je u z d i z a n j e bilo p o p u t o b r o č n o g
otplaćivanja koje je služilo čovječanstvu za to da
ne mora o d j e d n o m p r i m i t i sve o n o što je s tim
silaženjem nužno p o v e z a n o .

Svaki put kad bi se okončala jedna takva

epoha propadanja, prema starom indijskome
s v j e t o n a z o r u p o j a v i o b i s e lik k o j i s e o z n a č a v a o
kao "Buddha". Posljednji se Buddha inkarnirao
u sinu kralja Suddhodane, što znači da je bio
utjelovljen kao G o t a m a Buddha. Indijac je, p o g l e ­
davši ostale Buddhe, rekao: Od v r e m e n a u kojima
se čovječanstvo nalazilo u visinama duhovnoga
svijeta bilo je mnogo Buddha; od posljednjeg
p r o p a d a n j a svijeta p o j a v i l o ih se pet. — Buddhe
uvijek znače da čovječanstvo pri otpadanju od
d u h o v n o g a svijeta ne treba potonuti u m a y u v e ć
da mu se uvijek iznova treba prinijeti nešto od
prastare mudrosti, čime bi se ponovno moglo
namiriti. Budući da se čovječanstvo kreće u

83
silaznom smjeru uvijek iznova gubi tu mudrost,
te mora doći novi Buddha kako bi mu d o n i o novu
ratu. Posljednji je bio upravo Gotama Buddha.
No, prije nego što se, smijem li se trivijalno
izraziti, jedan takav Buddha kroza svoje različite
ž i v o t e uzdignuo do dostojanstva Buddhe, m o r a o
je postići još jedan visoki položaj, dostojanstvo
Bodhisattve. Ni za indijski svjetonazor princ
S u d d h o d a n e , Gotama Buddha, do svoje d v a d e s e t
i d e v e t e g o d i n e nije b i o Buddha n e g o Bodhisattva.
D a k l e , taj B o d h i s a t t v a k o j i j e r o đ e n u k r a l j e v s k o j
kući S u d d h o d a n e k r o z a svoje se ž i v o t n e n a p o r e
uzdignuo do unutarnjeg prosvjetljenja koje se
simbolički prikazuje kao "sjedenje pod stablom
Bodhi", a koje je potom došlo do izražaja u
" p r o p o v i j e d i iz Benaresa". T i m se postupcima ovaj
Bodhisattva u svojoj dvadeset i devetoj godini
u z d i g n u o do Buddha-dostojanstva te je sada kao
Buddha čovječanstvu mogao donijeti posljednji
ostatak prastare m u d r o s t i koji, p r e m a indijskome
shvaćanju smije biti potrošen tijekom idućih
stoljeća. Kad se č o v j e č a n s t v o spusti tako d u b o k o ,
a m u d r o s t koju je d o n i o posljednji Buddha b u d e
potrošena, tada će se na dostojanstvo Buddhe
uzdići sljedeći Bodhisattva — Buddha budućnosti,
" M a i t r e y a - B u d d h a " — k o j i se, p r e m a i n d i j s k o m e
svjetonazoru, očekuje u budućnosti.

Razmotrimo, dakle, što je, takoreći kao

prastara mudrost, p r o ž e l o Buddhinu dušu u p r a v o u
trenutku u kojemu se od Bodhisattve u z d i g n u o do
Buddhe. T e k ć e m o tada m o ć i ponajbolje razabrati
k a k a v značaj t r e b a p r i d a t i u z d i z a n j u o d B o d h i s a t t v e
do Buddhe, do čega se dolazi kroz napore tijekom
mnogih života.

84
 Što se sve z b i v a l o u duši B o d h i s a t t v e , ispričat
će nam legenda. Do svoje dvadeset i d e v e t e g o d i n e
v i d i o j e s a m o o n o što s e m o g l o v i d j e t i u k r a l j e v s k o j
kući S u d d h o d a n e . O n d j e s u g a d r ž a l i podalje od
svega što m o ž e m o n a z v a t i ljudskom b i j e d o m , koja
se u v l a č i u ž i v o t te kao takva djeluje r a z a r a j u ć e na
j e g o v daljnji p l o d o n o s n i tok. T a k o j e B o d h i s a t t v a
- d o d u š e sa sviješću j e d n o g a B o d h i s a t t v e koja je
bila potpuno prožeta mudrošću njegovih prošlih
života — odrastao gledajući samo p l o d o n o s n i ž i v o t
u nastajanju. T a d a je izišao ( l e g e n d a je d o v o l j n o
p o z n a t a te ć e m o stoga iznijeti samo o n o b i t n o ) iz
kraljevske p a l a č e i u g l e d a o n e š t o što o n d j e nika­
da nije mogao vidjeti — ljudski leš. Na lešu je
v i d i o da smrt zamjenjuje život: u p l o d o n o s a n ž i v o t
koji se nastavlja ulazi e l e m e n t smrti. U g l e d a o je
bolesnoga i i z n e m o g l o g čovjeka: u zdravlje ulazi
bolest. Potom je ugledao starca koji je umorno
o t e t u r a o : s t a r o s t u l a z i u o n o što se s m l a d e n a č k o m
s v j e ž i n o m u z d i ž e p r e m a postojanju. M o r a n a m bi­
ti j a s n o — to i n d i j s k i s v j e t o n a z o r p r e t p o s t a v l j a u
smislu samoga budizma — da je onaj koji je od
Bodhisattve p o s t a o B u d d h o m sve te d o g a đ a j e v i d i o
s v o j o m sviješću Bodhisattve. V i d i o je, dakle, da je
u mudro nastajanje ugrađen razarajući element
postojanja. O v o je tako d j e l o v a l o na n j e g o v u veli­
ku d u š u — k a ž e l e g e n d a — da si je r e k a o : " P a t n j a
prožima život!". Pokušajmo to sagledati upravo
sa stajališta onoga tko je sam gledao te stvari
iz perspektive budizma, sa stajališta Bodhisattve
G o t a m e , koji j e v i š o m m u d r o š ć u — k o j e , d o d u š e , j o š
nije b i o p o t p u n o svjestan, ali j e o n a u n j e m u ž i v j e l a
— do tada u s v o j e m ž i v o t u p r o n i c a o s a m o p l o d n o
nastajanje, a sada je svoj p o g l e d usmjerio na o n o

85
razarajuće, na propadajući element postojanja.
Postavimo li se na stajalište na koje se zbog
pretpostavke svojega postojanja morao postaviti
i sam B u d d h a , m o ž e m o si p r e d o č i t i k a k o si je taj
B u d d h a s a s v o j o m v e l i k o m d u š o m m o r a o r e ć i : Jest,
d o s e g n e m o li, d a k l e , m u d r o s t , z n a n j e k o j e nas v o d i
do nastajanja, t a d a u našu d u š u p r o d i r e i d e j a o
neprekidnom plodonosnom nastajanju. Mudrost,
dakle, daje ideju o p l o d o n o s n o m nastajanju. No,
p o g l e d a j m o z a t i m v a n u svijet. T u v i d i m o r a z a r a j u ć e
e l e m e n t e : bolest, starost i smrt. M u d r o s t i znanje
ne mogu biti ti koji će u život umiješati nešto
p o p u t starosti, bolesti i smrti. To m o r a biti nešto
d r u g o . Čovjek, dakle, m o ž e biti p r o ž e t mudrošću,
iz mudrosti može steći ideju o plodonosnom
nastajanju, ali život nam pokazuje i ono što je
uništeno, bolest i smrt te mnogo toga što se u
njega razarajući uvlači. T a k o je nešto m o g a o reći
v e l i k i G o t a m a ili b o l j e r e č e n o o s j e ć a t i j e r j o š n i j e
bio spoznao svoju svijest Bodhisattve. — Tu se
može spoznati nešto u što Bodhisattva još nije
sasvim proniknuo. Bodhisattva je p r o l a z i o m n o g i m
životima, m n o g a p o n o v n a utjelovljenja iskoristio je
za r a z v o j svoje duše tako da je m u d r o s t u njemu
postajala sve v e ć o m , pa je na ž i v o t m o g a o gledati
s v i s i n e . T i m e što je sada i z l a s k o m iz kraljevske
palače ugledao stvarni život, bit toga života još
nije prožela njegovu svijest. Ono što iz života
u život u sebi skupljamo kao znanje u n a m a se
m o ž e n a g o m i l a t i k a o m u d r o s t , a l i nas n a p o s l j e t k u
ipak ne može dovesti do shvaćanja prave tajne
postojanja. Ona se mora nalaziti negdje drugdje,
mora se nalaziti izvan života koji p r o ž i v l j a v a m o
iz utjelovljenja u utjelovljenje.

86
 Ta je ideja sazrela u duši velikog Gotame
i vodila ga ravno do prosvjetljenja nazvanog
"prosvjetljenje pod stablom Bodhi". Tu mu je po­
stalo j a s n o s l j e d e ć e — p o k u š a j m o t o o v a k o o p i s a t i :
Nalazimo se u svijetu maye ili iluzije. U tom
s v i j e t u m a y e ili i l u z i j e u k o j i s m o ušli i z d u h o v n o ­
ga postojanja p r o ž i v l j a v a m o ž i v o t za ž i v o t o m . U
takvom se životu u duhovnom smislu možemo
uzdići do najvišeg dostojanstva. N o , kroz o n o što
nam daje takav život, makar još prošli mnogim
utjelovljenjima i makar tijekom takvoga života
postajali sve m u d r i j i m a i mudrijima, ne m o ž e m o
iješiti v e l i k u z a g o n e t k u p o s t o j a n j a što u nas p i l j i
z s t a r o s t i , b o l e s t i i s m r t i . — T a d a je s h v a t i o da mu
učenje o patnji m o r a biti m n o g o v a ž n i j e o d m u d r o s t i
jednoga Bodhisattve, a njegovo se prosvjetljenje
sastojalo u t o m e što si je r e k a o : Dakle, to što se
r a š i r i l o s v i j e t o m m a y e ili i l u z i j e nije p r a v a m u d r o s t ,
tako d a m i s a m i n e m o ž e m o r a z u m j e t i o n o š t o j e
puno boli te se ni nakon m n o g i h života p r o v e d e n i h
u tome vanjskom postojanju ne m o ž e m o osloboditi
patnje. Znači da je u to vanjsko postojanje u t k a n o
nešto d r u g o što n e m a v e z e ni s m u d r o š ć u niti sa
svim znanjem. — Otuda samo po sebi proizlazi
da je Buddha unutar elementa lišenoga mudrosti
t r a ž i o o n o što u ž i v o t u n o s e starost, b o l e s t i smrt.
— M u d r o s t t a k v o g a s v i j e t a nije o n o što b i l o n a k o j i
način m o ž e djelovati oslobađajuće v e ć nešto d r u g o
*to s e m o ž e z a d o b i t i s a m o a k o s e č o v j e k p o t p u n o
povuče iz svijeta vanjskoga postojanja, iz slijeda
ponovnih rođenja, p o n o v n i h utjelovljenja. — Od
tog je trenutka Buddha u učenju o patnji vidio
osnovni element koji je potreban čovječanstvu
za njegov daljnji napredak. Tako je povod za

87
ulaženje patnje u svijet v i d i o u e l e m e n t u l i š e n o m
m u d r o s t i koji j e n a z v a o " ž e đ z a p o s t o j a n j e m " , ž e đ
za postojanjem lišena mudrosti. Mudrost s jedne
s t r a n e i ž e đ za p o s t o j a n j e m l i š e n a m u d r o s t i s d r u g e
strane bili su o n o što ga je n e p r e s t a n o n a v o d i l o na
to da si kaže: S a m o se u o s l o b o đ e n j u od p o n o v ­
n i h r o đ e n j a , o d tih p o n o v l j e n i h z e m a l j s k i h ž i v o t a
( k o j i nas sami po sebi ni uz n a j v e ć u m u d r o s t ne
mogu osloboditi patnje) nalazi nešto što može
d o v e s t i d o oslobođenja, d o p r a v e ljudske s l o b o d e .
S t o g a j e p o č e o t r a ž i t i s r e d s t v a koja č o v j e k a m o g u
izvesti iz svijeta u kojemu l e ž e njegova p o n o v n a
u t j e l o v l j e n j a i u v e s t i u s v i j e t koji je B u d d h a n a z v a o
nirvana — koji bismo trebali i s p r a v n o shvatiti kako
ne b i s m o stekli groteskne, fantastične p o j m o v e o
kakvima učestalo kruže glasine.

Kakav je to svijet, nirvana, u koji bi trebao

ući o n a j t k o j e t a k o d a l e k o d o t j e r a o u ž i v o t u d a j e
utažio ž e d za ( f i z i č k i m o p . p r e v . ) postojanjem te više
ne ž u d i za p o n o v n i m rođenjem? To je svijet koji se
ispravno m o ž e opisati j e d i n o sljedećim riječima: U
smislu b u d i z m a p r a v i svijet izbavljenja, blaženstva
ne m o ž e se obilježiti n i č i m e što je b i l o na koji
način uzeto iz osjetilnoga svijeta, prostornoga
svijeta, svijeta fizičkoga postojanja koji opažamo
o k o s e b e . Sve što o p a ž a m o u p r o s t o r n o m , f i z i č k o m e
svijetu m o ž e n a m dati samo nešto što ne upućuje
na oslobađanje, pa stoga p r i d j e v e koji se o d n o s e
na njega ne s m i j e m o p r i m i j e n i t i na svijet u kojemu
će čovjek potražiti svoje oslobođenje. Neka, dakle,
u vama ušute svi pridjevi, sve riječi koje čovjek
nalazi kad označava nešto u svojoj okolini. Od
svega toga ničega nema u svijetu blaženstva. Ne
postoji m o g u ć n o s t da sebi s t v o r i m o p r e d o d ž b u o

88
svijetu u koji ulazi onaj tko je n a d v l a d a o p o n o v n a
utjelovljenja. Stoga se taj svijet može označiti
samo pomoću negacije: On nije ništa od onoga
što o p a ž a m o u svojoj o k o l i n i ! Otuda se tom svijetu
daje samo negativno obilježje, o njemu se kaže:
Onaj tko se oslobodio svega č i m e je okružen u
ovome postojanju, saznat će kako će mu biti u
onome svijetu koji se ovdje može označiti samo
negativnom riječju — nirvana*.
T a k o je to za b u d i s t e svijet koji se ne m o ž e
opisati ni jednom našom rječju. To nije ništa,
već je to puno, ispunjeno, blaženstvom ispunjeno
postojanje za koje čovjek nema riječi; tim ga se
m a n j e m o ž e o z n a č i t i k a o ništa. N a taj s m o n a č i n v e ć
dirnuli u pravi nerv budizma i njegovo uvjerenje.
Od p r o p o v i j e d i u Benaresu u kojoj je prvi put d o š l o
d o i z r a ž a j a u č e n j e o b o l i , s v e što z n a m o o b u d i z m u
p r o ž i m a spoznaja ž i v o t n e boli, spoznaja bića bola
i o n o g a što v o d i b o l i , a to je ž e đ za p o s t o j a n j e m .
O t u d a m o ž e p r o i z i ć i s a m o j e d n o što č o v j e k a v o d i
napretku: o s l o b o đ e n j e od postojanja u ponovnim
utjelovljenjima. Slijede iskazi o sredstvima, z a p r a v o
spoznajnim putovima, koji ga preko zemaljske
mudrosti i z v o d e v a n i načinima na koje će čovjek
postajati sve sposobnijim ući u nirvanu, drugim
riječima, čovjek treba naučiti koristiti ponovna
zamaljska rođenja kako bi ih napokon prevladao
te ih se o s l o b o d i o .
A k o nakon što s m o apstraktno izložili o s n o v n e
misli b u d i z m a p o g l e d a m o njegov pravi nerv, m o ­
r a m o r e ć i : O v o s e s h v a ć a n j e , p r e m a slici c i j e l o g a

* Nirvana, sanskrt=ugasnuće, oslobođenje od materijal­

nog postojanja.

89
čovjeka, postavlja na osobit način. Ono čovjeka
izolira, postavlja pitanje njegove sudbine i cilja
njegova postojanja kao da je on u svijetu poje­
dinačna osoba, pojedina individualnost.
Uostalom, kako bi svjetonazor zasnovan na
o s n o v n o m ugođaju o kojemu je bila riječ mogao
misliti drukčije? Taj je svjetonazor proizišao iz
s l j e d e ć e g o s n o v n o g u g o đ a j a : Č o v j e k se s p u s t i o s du­
h o v n i h visina te se našao u svijetu iluzije, kojega
se, z a z e m a l j s k o g p o s t o j a n j a , s v r e m e n a n a v r i j e m e
m o ž e osloboditi pomoću mudrosti jednoga Buddhe
koji će ga, k a o u slučaju p o s l j e d n j e g a B u d d h e , v o d i t i
u potrazi za o s l o b o đ e n j e m od zemaljskog života.
K a k o b i s e u o k v i r u t a k v o g a s h v a ć a n j a cilj č o v j e k o ­
va postojanja m o g a o okarakterizirati drukčije nego
kao č o v j e k o v o izdvajanje iz svega što ga okružuje?
T i m v i š e što slika postojanja u o s n o v i tog shvaća­
nja p r e d s t a v l j a silazak, a r a z v i t a k z e m a l j s k o g ž i v o t a
znači spuštanje. Otuda je, također, v r l o osebujan i
z n a č a j a n n a č i n n a koji j e s a m B u d d h a t r a ž i o p r o -
svjetljenje. Bez ovog posebnog karakteriziranja
Buddhinoga prosvjetljenja ne može se razumjeti
Buddha, ne m o ž e se razumjeti budizam.

Buddha je tražio prosvjetljenje u potpunoj

izolaciji. Otišao je u osamu. O n o što je stjecao iz
ž i v o t a u ž i v o t trebalo je biti p r e v l a d a n o u sasvim
i z d v o j e n o m životu, a iz snage n j e g o v e duše trebalo
je izbiti svjetlo koje će mu znati objasniti svijet
i njegovu bijedu. T a k o je Buddha kao izdvojeni
čovjek č e k a o trenutak prosvjetljenja u kojemu će,
p o s v e o s l o n j e n na samoga sebe, moći uvidjeti da
uzrok boli čovječanstva leži u težnji pojedinoga
čovjeka za p o n o v n i m rođenjem, za utjelovljenjem
u ovome svijetu; da "žeđ za životom", onakva

90
kakva živi u pojedinom čovjeku, svuda naokolo
uzrokuje bijedu te je uzrok svemu što u životu
djeluje razarajuće.
Ovaj sasvim osobit način Buddhinoga
p r o s v j e t l j e n j a i B u d d h i n o g u č e n j a n e m o ž e s e ra­
zumjeti ako se ne u s p o r e d i s o n i m e što n a m d o n o ­
si kršćanstvo. U kršćanstvu, šesto godina nakon
pojave velikoga Buddhe, nalazimo nešto sasvim
drukčije što bi trebalo odrediti čovjekov odnos
p r e m a s v i j e t u i p r e m a c i j e l o j o k o l i n i . A l i kako? K a d
bismo htjeli još j e d n o m okarakterizirati Buddhu-
-čovjeka m o g l i bismo upotrijebiti jedan apstraktni
izričaj i reći: P r o m a t r a n j e svijeta kroz Buddhino
učenje postaje n e p o v i j e s n o , nehistorijsko. Sve što
je karakteristično za ono istočnjačko zapravo je
nepovijesno, nehistorijsko. Istočnjačko gleda od­
vijanje j e d n e Buddha-epohe za drugom. Povijest
nije spuštanje s v i s i n e n a n i ž e , v e ć težnja n a v i š e za
p o s t i g n u ć e m o d r e đ e n o g cilja i m o g u ć n o s t i spajanja
s cijelim svijetom, s prošlim v r e m e n i m a i s budućim
naraštajima. To bi bila povijest.
N o , B u d d h a - č o v j e k stoji sam i i z o l i r a n , s a m o
na temeljima svojega, vlastitog postojanja te će
u v l a s t i t o m postojanju p r o n a ć i snage što ga v o d e
do izbavljenja od žeđi za životom, a time i do
izbavljenja od ponovnih rođenja. Šest stoljeća
poslije, u kršćanstvu, položaj čovjeka p r e m a cje­
lokupnome razvoju čovječanstva je drukčiji. Ne
b u d e m o li se obazirali na p r e d r a s u d e što posvu­
da lebde po svijetu, moći ćemo kršćansku ideju
okarakterizirati na sljedeći način.
Ako k r š ć a n s k a i d e j a stoji na idejama Staroga
zavjeta, upućuje nas natrag na predčovječanstvo,
kao što nas u velikim, silnim slikama Geneze

91
u p u ć u j e na stanje u k o j e m u se č o v j e k na r a z l i č i t
način o d n o s i o p r e m a svojim d u h o v n i m svjetovima
n e g o p o s l i j e . T u se, m e đ u t i m , j a v l j a o s o b i t o s t k r o z
koju se čovjek unutar kršćanstva postavlja spram
svijeta sasvim drukčije nego u budizmu. Kršćan­
skom se m o ž e o z n a č i t i sljedeća ideja: U meni živi
mudrost ovisna o mojem sadašnjem duševnom
ustroju. Ovisno o načinu na koji promatram i
razumom shvaćam osjetilni svijet, u meni žive
m u d r o s t , znanost, ž i v o t n a praksa. N o , ja se m o g u
vratiti na duševni ustroj predčovječanstva, kada
s u d u š e b i l e u d r u k č i j e m stanju. T a d a s e d o g o d i l o
nešto što se ne o z n a č a v a s a m o u smislu b u d i z m a
kao spuštanje čovjeka s b o ž a n s k o - d u h o v n i h visina
u o s j e t i l n u m a y u ili i l u z i j u , n e g o s e m o r a o z n a č i t i
i kao istočni grijeh, n a i m e kao nešto što je o p i s a n o
j e d n o m v e l i k o m s l i k o m koja, d o d u š e , u n a š e v r i j e ­
me još uvijek p o č i v a na višestrukom nerazumije­
vanju. Ma što tko m i s l i o o i s t o č n o m grijehu, j e d n o
se m o r a p r i z n a t i i to je danas d o v o l j n o . U t o m e je
i s t o č n o m grijehu čovjek osjetio nešto što p r i p a d a
njemu, nešto z b o g čega si je rekao: U m e n i kao
čovjeku kakav sam sada djeluju snage koje nisu
izrasle sasvim izdvojeno od drugih nego sežu u
pradavnu prošlost u kojoj nisu s u d j e l o v a l e tek u
p u k o m silasku č o v j e č a n s t v a k o j e m u p r i p a d a m , v e ć
u t a k v o m silasku z b o g k o j e g a j e č o v j e č a n s t v o d o š l o
u r a z l i č i t o d n o s s p r a m svijeta od o n o g a u koji bi
d o š l o da su vladali drukčiji uvjeti. Silaženjem se
č o v j e č a n s t v o , z b o g n e č e g a što kao da se d o g o d i l o
n j e g o v o m v l a s t i t o m k r i v n j o m — koja j e b i l a i z m e đ u
svjesne i nesvjesne — s visine na kojoj je bilo,
s p u s t i l o u s t a n o v i t u d u b i n u . O v d j e , d a k l e , nije riječ
s a m o o j e d n o s t a v n o m silasku k a o u b u d i z m u n e g o

92
o p r o m i j e n j e n o m o s j e ć a n j u t o g a silaska d o k o j e g a
ne bi došlo uz djelovanje prijašnjih uvjeta: jer,
d o g o d i l o s e d a j e č o v j e k o v d u š e v n i ustroj zapao
u iskušenje.
Onaj t k o s p o v r š i n e k r š ć a n s t v a g l e d a u n j e g o v u
d u b i n u , u n a t r a g p r o m a t r a č o v j e k o v o d u š e v n o stanje
koje je, svakako, p r e v l a d a n o tijekom povijesti, te
si o n j e m u kaže: Z b o g n e č e g a što se d o g o d i l o u
prošlosti ovo duševno stanje što u meni djeluje
" ao nešto podsvjesno postalo je različito od onoga
š t o j e t r e b a l o p o s t a t i . B u d i s t se, m e đ u t i m , p r e m a
s v i j e t u o d n o s i o v a k o : Ja sam u o v a j s v i j e t i z n e s e n iz
p o v e z a n o s t i s b o ž a n s k o - d u h o v n i m svijetom. Taj mi
s v i j e t d o k g a g l e d a m n u d i s a m o m a y u ili i l u z i j u . —
K r š ć a n i n se, m e đ u t i m , p r e m a s v i j e t u o d n o s i o v a k o :
Sišao sam u ovaj svijet. Da sam sišao o n a k o kako
je o d g o v a r a l o samo prijašnjim uvjetima, m o g a o bih
p o s v u d a g l e d a t i iza o s j e t i l n e o b m a n e , iza iluzije,
u p r a v i bitak, i p o s v u d a bih b i o s p o s o b a n p r o n a ć i
o n o p r a v o . N o , j a sam sišao n a drukčiji n a č i n koji
nije o d g o v a r a o prijašnjim uvjetima, tako da sam
kroz sebe ovaj svijet u č i n i o iluzijom. — U č e m u
leži uzrok što je ovaj svijet iluzija? pita budist.
O d g o v a r a : U svijetu! U č e m u l e ž i u z r o k što je ovaj
s v i j e t i l u z i j a ? p i t a k r š ć a n i n . O d g o v a r a : U m e n i ! Ja
sam, m o j e s p o z n a j n e s p o s o b n o s t i , m o j cijeli d u š e v n i
ustroj postavili su me tako u svijet da sada ne
v i d i m o n o i z v o r n o , d a p o s l j e d i c e mojih djela više
ne nastupaju samo kao plodonosne niti to lako
m o g u p o s t a t i . J a sam taj koji j e s v i j e t p r e k r i o v e l o m
iluzije. — T a k o budist m o ž e reći: Svijet je velika
iluzija i stoga ja m o r a m svladati svijet. Kršćanin
m o ž e reći o v a k o : Postavljen sam u svijet i u njemu
m o r a m p r o n a ć i svoj cilj.

93
 Kad kršćanin uvidi da ga duhovna znanost
može odvesti spoznaji o ponovljenim zemaljskim
ž i v o t i m a , m o ć i će reći kako ih treba upotrijebiti
z a p o s t i z a n j e s v o j e g a ž i v o t n o g cilja. O n z n a : Sada
gledamo u svijet pun boli i zablude jer smo se
tako udaljili od našeg i z v o r n o g određenja, da smo
s i n a š i m p o g l e d i m a , n a š i m d j e l i m a , s v i j e t k o j i nas
okružuje p r e t v o r i l i u mayu. N o , mi se ne smijemo
u d a l j i t i o d o v o g a s v i j e t a k a k o b i s m o p o s t i g l i bla­
ž e n s t v o , n e g o o n o što s m o sami sebi p r i l a g o d i l i i
što j e u č i n i l o d a s v i j e t n e v i d i m o u n j e g o v u p r a v o m
o b l i č j u v e ć d a v i d i m o iluziju, t o m o r a m o p r e v l a d a t i
i p o n o v n o se vratiti svojemu i z v o r n o m ljudskom
o d r e đ e n j u . Jer, u našoj se o s n o v i n a l a z i v i š i č o v j e k .
Kad bi taj duboko u nama skriveni viši čovjek
p r o m a t r a o svijet, s p o z n a o bi ga u n j e g o v o j istini,
svoj bitak ne bi v o d i o kroz bolest i smrt v e ć kroz
zdravlje, mladenačku svježinu i neprestani život.
To je čovjek kojega smo u sebi prekrili velom,
time što smo bili povezani s jednim događajem
u razvoju svijeta koji na nas n a k n a d n o djeluje i
svjedoči nam o tomu da nismo izolirani, da nismo
odvojene individue dovedene u svijet zbog žeđi
za postojanjem, n e g o da p o č i v a m o unutar cijeloga
č o v j e č a n s t v a te da i m a m o udjela u i s k o n s k o j k r i v n j i
cijeloga čovječanstva.

T a k o k r š ć a n i n stoji u n u t a r c i j e l o g a č o v j e č a n ­
stva te se osjeća s njime povezanim, osjeća se
p o v i j e s n o p o v e z a n i m s tim cijelim č o v j e č a n s t v o m .
G l e d a n a b u d u ć n o s t o kojoj s i k a ž e : O n o š t o k a o d a
se silaskom čovječanstva u meni s a m o m e p r e k r i l o
nekim v e l o m m o r a m p o n o v n o zadobiti. N e smijem
tražiti nirvanu n e g o višeg čovjeka u sebi. M o r a m
p o n o v n o p r o n a ć i put d o samoga sebe. T a d a svijet

94
o k o m e n e više n e ć e biti iluzija, nego će to biti
svijet u k o j e m u ću biti s p o s o b a n vlastitim r a d o m
pobijediti bol, bolest i s m r t . — T a k o b u d i s t tra­
ži o s l o b o đ e n j e od svijeta i od ponovnih rođenja
kroz suzbijanje " ž e đ i za postojanjem", a kršćanin
traži oslobođenje od nižeg čovjeka i buđenje višeg
čovjeka kojega je on sam prekrio velom kako bi
mogao vidjeti svijet u njegovoj istinitosti. A to
š t o n a l a z i m o u B u d d h a - m u d r o s t i , je u usporedbi
s P a v l o v i m riječima punim značenja: " N e ja n e g o
Krist u m e n i ! " , nešto što se o d n o s i kao c r n o p r e m a
b i j e l o m . Tu v i d i m o s v i j e s t k o j a d j e l u j e u n a m a i s
k o j o m u l a z i m o u svijet k a o ljudske i n d i v i d u e .
Budist kaže: Čovjek je sišao iz duhovnih
svjetova jer ga je sVijet tjerao dolje. On, dakle,
mora svladati svijet koji je u njega usadio žeđ
za postojanjem, on mora otići iz ovoga svijeta.
— Kršćanin, međutim, kaže: N e , ja nisam takav
z b o g svijeta, ja sam takav z b o g samoga sebe!
T a k o se mi k a o k r š ć a n i p o s t a v l j a m o u s v i j e t s
n a š o m o b i č n o m sviješću. I s p o d te svijesti u našoj
o s o b i , u našoj i n d i v i d u i s t a l n o djeluje n e š t o što je
nekada postojalo kao vidovita, kao slikovita svi­
jest. B l u d i l i s m o u n u t a r t e svijesti koja v i š e nije bila
naša. N o , h o ć e m o l i p o s t i ć i cilj s v o j e g a p o s t o j a n j a ,
m o r a m o i s p r a v i t i t u z a b l u d u . K a o što s i č o v j e k u
kasnijem ž i v o t u nikada ne smije reći: U svojoj sam
m l a d o s t i g r i j e š i o , ali n i j e p o š t e n o d a sada i s p a š t a m
za o n o što sam u č i n i o u mladosti kad još nisam
i m a o s v o j u s a d a š n j u s v i j e s t . — T a k o s i n i sada n e
smije reći: Bilo bi n e p r a v e d n o kad bih sa s v o j o m
sadašnjom sviješću trebao ispraviti ono što sam
u č i n i o s j e d n o m d r u k č i j o m sviješću koju, n a r a v n o ,
više nemam jer ju je zamijenila intelektualna

95
svijest. — N o , č o v j e k to m o ž e i s p r a v i t i s a m o ako se
u n j e m u p o j a v i v o l j a da iz s a d a š n j e g a stanja svijesti
sa Ja k o j e u n j e m u sada ž i v i n a p r a v i i s k o r a k p r e m a
v i š e m Ja koje se m o ž e okarakterizirati Pavlovim
riječima: Ne ja n e g o Krist u meni — n e g o j e d n a
viša svijest u m e n i ! S p u s t i o s a m se — m o r a reći
k r š ć a n i n — d o stanja r a z l i č i t i h o d o n i h koja s u s e
p r i j e t r a ž i l a . Sada s e m o r a m p o n o v n o u z d i ć i . N o ,
ne s m i j e m se u z d i ć i p o m o ć u Ja koje sada i m a m ,
v e ć p o m o ć u snage koju m o g u p r i h v a t i t i i koja me
m o ž e i z v e s t i i z n a d o b i č n o g Ja. T o s e m o ž e d o g o d i t i
samo ako ne djelujem ja nego Krist u meni te
m e p o n o v n o i z v e d e t a m o gdje neću vidjeti svijet
k a o m a y u ili i l u z i j u , n e g o ć u g a v i d j e t i u n j e g o v o j
stvarnoj istini, ondje gdje se snage što su došle
u svijet kroz bolest i smrt m o g u svladati p o m o ć u
o n o g a što djeluje kao Krist u m e n i .
B u d i z a m se u n j e g o v o m najunutarnjijem ner­
vu m o ž e najbolje shvatiti p o v e ž e li se s najunutar-
n j i j i m n e r v o m k r š ć a n s t v a . Jer, t a d a s e v i d i z a š t o u
L e s s i n g o v o m "Odgoju ljudskoga r o d a " piše: "Nije
li moja cijela vječnost?" — što z n a č i : U p o t r i j e b i m
l i u t j e l o v l j e n j a koja s l i j e d e j e d n o z a d r u g i m z a t o
da u m e n i sve više z a ž i v l j a v a K r i s t o v a snaga, d o ć i
ću ondje gdje ne mogu doći sada d o k sam sam
sebe o k r u ž i o v e l o m — d o ć i ću u sferu v j e č n o s t i .
Ideja ponovnog utjelovljenja p o k a z a t će se u sa­
s v i m d r u k č i j e m sjaju u S u n c u k r š ć a n s t v a . N o , n i j e
riječ samo o ideji ponovnih utjelovljenja jer nju
će, kao duhovnoznanstvenu činjenicu, kršćanska
kultura u budućnosti sve više prihvaćati, već je
riječ o t o m u da b u d i z a m iz svojeg najunutarnjijeg
shvaćanja m o r a učiniti svijet o d g o v o r n i m za m a y u
ili iluziju, kao što je kršćanin sebe kao čovjeka

96
 učinio o d g o v o r n i m te je u svoju najdublju nutri­
nu u n i o p o s t u p k e kojima se u z d i ž e do o n o g a što
s e m o ž e n a z v a t i o s l o b o đ e n j e m , što, m e đ u t i m , u
kršćanskome smislu nije samo oslobođenje već i
u s k r s n u ć e j e r s e t i m e J a u z d i ž e j e d n o m v i š e m Ja;
u z d i ž e se o n o m e o d a k l e je čovjek sišao.
Tako budist, gledajući svijet, u njemu vidi
iskonsku k r i v n j u svijeta i o s j e ć a da je tek p o s t a v l j e n
u svijet iz kojega h o ć e biti i z b a v l j e n . Kršćanin se
bavi v l a s t i t o m iskonskom krivnjom i tu iskonsku
krivnju h o ć e ispraviti. To je historijski, p o v i j e s n i
način m i š l j e n j a . Jer, t u č o v j e k s v o j e p o s t o j a n j e v e ž e
uz j e d a n iskonski čin pračovječanstva u prošlosti
i uz jedan čin u budućnosti u kojoj će toliko
u z n a p r e d o v a t i da će cijelo n j e g o v o postojanje biti
p r o ž e t o sjajem i s v j e t l o m o n o g a što o z n a č a v a m o
kao K r i s t o v o biće. A o t u d a p r o i z l a z i i to da kršćan­
stvo u r a z v o j svijeta ne postavlja j e d n o g a Buddhu
za d r u g i m koji, da tako kažem, nehistorijski, iz
epohe u e p o h u u neku ruku p o n a v l j a j u j e d n o te
isto, v e ć d a u r a z v o j č o v j e č a n s t v a p o s t a v l j a j e d a n
jednokratan događaj. Dok budist u svojemu Buddhi
v i d i i z d v o j e n o g č o v j e k a koji se, s j e d e ć i i s p o d stabla
B o d h i u z d i ž e d o p r o s v j e t l j e n j a , k r š ć a n i n u Isusu i z
N a z a r e t a v i d i silazak inspirirajućeg Duha svijeta iz
svjetskih p r o s t r a n s t a v a . T o n a m j e z o r n o p r i k a z a n o
slikom Ivanova krštenja na Jordanu, kao što je
Buddhino prosvjetljenje prikazano sjedenjem pod
stablom Bodhi. Tako vidimo Buddhu kako sjedi
p o d s t a b l o m B o d h i s a s v o j o m d u š o m koja č e z n e z a
i z b a v l j e n j e m o d p o n o v n i h r o đ e n j a i v i d i m o Isusa
iz Nazareta na Jordanu gdje odozgora k njemu
n a d i r e esencija svijeta, što je s i m b o l i č k i p r i k a z a n a
I s l i k o m g o l u b a k a o D u h a š t o se o d o z g o s p u š t a u

97
n j e g o v u n u t r i n u . Pristaša b u d i z m a o s j e ć a : D o m e n e
dopire nešto iz Buddhinog djela što mi govori:
Ugasi žeđ za životom, iščupaj korijenje zemalj­
s k o g a p o s t o j a n j a i slijedi B u d d h u u s v j e t o v e k o j i se
ne mogu označiti nikakvim zemaljskim obilježjima.
Kršćanin osjeća o v a k o : Iz K r i s t o v a djela p r o i z l a z i
nešto čime se m o ž e ispraviti djelo pračovječanstva.
I kada u m o j o j duši, k a o u s a m o m e Kristu, o ž i v i
s p i r i t u a l n i utjecaj s v i j e t a k o j i s e n a l a z i i z a f i z i č k o ­
ga svijeta, tada ću u svoja sljedeća utjelovljenja
unijeti o n o što će mi sve više dopuštati da istinom
postanu P a v l o v e riječi: " N e ja n e g o Krist u meni!",
što će me sve više uzdizati do onoga stupnja s
kojega sam se spustio. Zato je tako dirljivo kad
se priča da je Buddha govorio svojim bliskim
učenicima: "Gledam unatrag na svoje prijašnje
ž i v o t e kao u o t v o r e n u knjigu, m o g u čitati stranicu
po stranicu, m o g u p r e g l e d a t i ž i v o t p o ž i v o t koji
s a m p r o ž i v i o , a u s v a k o m e o d tih ž i v o t a s a g r a d i o
sam si o s j e t i l n o tijelo u k o j e m u je m o j d u h ž i v i o
kao u hramu. No, sada znam da je to tijelo u
kojem sam postao Buddha posljednje". S p o m e n u o
je i n i r v a n u u k o j u će u ć i i r e k a o : " V e ć o s j e ć a m
kako pucaju g r e d e , kako se ruše stupovi, kako je
o s j e t i l n o tijelo i z g r a đ e n o posljednji put i sada će
biti p o t p u n o r a z o r e n o " .

Usporedimo takvu izjavu s jednom drugom

koju n a l a z i m o u I v a n o v u e v a n đ e l j u u kojoj i Krist
u p u ć u j e na to da ž i v i u v a n j s k o m e tijelu i č u j m o što
t a d a K r i s t k a ž e : "Srušit ć u o v a j h r a m i t r e ć e g a d a n a
p o n o v n o ću ga p o d i ć i " . Sasvim s u p r o t n o shvaća­
nje koje znači: Napravit ću nešto što sve može
učiniti p l o d o n o s n i m i ž i v i m , što od p r a č o v j e č a n ­
stva pritječe od Boga, što utječe u svijet, u nas.

98
 O v e r i j e č i u p u ć u j u n a t o d a k r š ć a n i n s v e snage
m o r a p r o ž i v l j a v a t i u n u t a r z e m a l j s k i h ž i v o t a koji s e
stalno ponavljaju, čime se obistinjuju riječi: " N e ja
n e g o Krist u m e n i ! " Samo, m o r a nam biti jasno da
j e K r i s t g o v o r i o n a n a č i n n a koji p o n o v n o p o d i z a n j e
h r a m a d o b i v a takoreći z n a č e n j e v j e č n o s t i , t o znači
d a K r i s t o v a s n a g a u l a z i u s v e o n e k o j i s e osjećaju
dijelom cjelokupnoga razvoja čovječanstva.
O d o g a đ a j u što ga o z n a č a v a m o k a o Kristov
impuls ne smijemo g o v o r i t i tako kao da bi se on
b i l o n a koji način m o g a o p o n o v i t i t i j e k o m razvoja
č o v j e č a n s t v a . Budist koji i s p r a v n o m i s l i i m a n a umu
slijed Buddha, ponavljanje epoha koje u svojem
zemaljskom tijeku u osnovi imaju sličan smisao.
K r š ć a n i n upućuje na prijašnji j e d n o k r a t n i događaj
koji je o k a r a k t e r i z i r a n i s t o č n i m g r i j e h o m , a otuda
m o r a uputiti na još j e d a n j e d n o k r a t n i d o g a đ a j : na
golgotski misterij koji j e o b r a t o n o g p r v o g . T k o
hoće nagovijestiti ponavljanje događaja Krista,
š t o se u p o v i j e s t i č o v j e č a n s t v a č e s t o d o g a đ a l o , a
i s a d a p r i j e t i d a ć e s e p o n o v n o d o g o d i t i * , time b i
s a m o p o k a z a o da u sebi n e m a osjećaj za povijesno
s h v a ć a n j e r a z v o j a č o v j e č a n s t v a . D a b i b i l a istinita,
povijest se mora odvijati tako da je upravljana iz
j e d n e t o č k e . K a o što v a g a m o r a i m a t i j e d n u točku
r a v n o t e ž e i k a o što k r a k o v i v a g e n a k o j i m a vise obje
plitice moraju imati jednu uporišnu točku, tako
za povijesno razumijevanje razvoja čovječanstva
t r e b a p o s t o j a t i j e d a n j e d n o k r a t a n d o g a đ a j n a koji
u p u ć u j e p o v i j e s n i r a z v o j koji m u p r e t h o d i , kao i

* Pokušaji Annie Besant, predsjednice Teozofskog društva

( T h e o s o p h i c a ! Societv) da indijskog dječaka Krishna-
murtija prikaže kao p o n o v n o utjelovljenog Krista.

99
onaj koji za njim slijedi. Onaj tko bi g o v o r i o o
ponavljanju događaja Krista, rekao bi nešto isto
tako apsurdno kao da tvrdi da bi krakovi v a g e m o g l i
biti p o d u p r t i u d v j e m a t o č k a m a . U p r a v o t o š t o s e
u i s t o č n j a č k o j m u d r o s t i g o v o r i o u z a s t o p n o m e slije­
du istovrsnih individualnosti koje se smjenjuju,
k a o š t o j e slučaj s b r o j n i m B u d d h a m a , k a r a k t e r i z i ­
ra nam razliku i z m e đ u istočnjačkog s v j e t o n a z o r a i
o n o g a što g a j e č o v j e č a n s t v o s t e k l o t i j e k o m r a z v o j a ,
koji se najprije pojavio na zapadu s Kristovim
i m p u l s o m što s e d o g o d i o s a m o j e d n o m . T k o h o ć e
osporiti jednokratnost i jedinstvenost događaja
Krista, time istodobno hoće osporiti mogućnost
postojanja istinske povijesti razvoja čovječanstva,
što z n a č i d a u o p ć e n e r a z u m i j e i s t i n s k u p o v i j e s t .
O n o što m o ž e m o n a z v a t i sviješću o p r i p a d n o ­
sti pojedinog čovjeka cijelome čovječanstvu jest
istodobno kršćanska svijest u najdubljem smislu.
Ona pripada kršćanstvu i ne može se od njega
odvajati. Pravi napredak čovječanstva tijekom
njegova razvoja jest da je od istočnjačkog svjeto­
nazora napredovalo do novoga svjetonazora, od
nepovijesnog do povijesnog, od vjerovanja da se
kotači svjetskih z b i v a n j a o k r e ć u j e d a n za drugim
n a u v i j e k isti način, do drukčijeg vjerovanja, da
se u cijelom razvoju čovječanstva vidi nešto što
je p r o ž e t o istim smislom.
T a k o tek s k r š ć a n s t v o m u č e n j e o p o n o v l j e n i m
zemaljskim životima dobiva svoj pravi smisao.
Jer, s a d a s i k a ž e m o : Č o v j e k ž i v i s v o j e p o n o v l j e n e
zemaljske živote za kojih mu opetovano treba
biti usadivan smisao zemaljskoga postojanja te
se u svakom p o j e d i n o m n o v o m zemaljskom životu
susreće s novim smislom zemaljskog postojanja.

100
Ovdje nije riječ samo o težnjama izoliranog
pojedinca nego o njegovu smislu unutar cijeloga
č o v j e č a n s t v a s k o j i m se o s j e ć a p o v e z a n i m . A K r i s ­
t o v i m p u l s u s r e d i n i u k a z u j e na to da, s o b z i r o m na
d u h o v n o Sunce, č o v j e k m o ž e postati svjestan o v e
povezanosti te da nije s a m o svjestan priznavanja
j e d n o g a B u d d h e k o j i m u k a ž e : I z b a v i se! — n e g o
će biti svjestan povezanosti s Kristom koji je
učinio djelo kojim će se ispraviti ono što je u
v e z i sa silaskom čovjeka simbolički prikazano kao
istočni grijeh. Ne možemo bolje okarakterizirati
b u d i z a m n e g o da p o k a ž e m o kako je on suton jed­
noga svjetonazora na zalasku, a da je posljednji
veliki, silni bljesak toga svjetonazora bila pojava
Gotama Buddhe. Z b o g t o g a g a n e c i j e n i m o ništa
manje. C i j e n i m o ga kao velikoga duha koji je u
z e m a l j s k o postojanje još j e d n o m d o z v a o ugođaj što
tako snažno čovječanstvu donosi svijest o njego­
v o j p o v e z a n o s t i s p r a m u d r o š ć u , d u h a koji u p r a v o
svojim glasom upućuje na prošlost. Nasuprot
tomu, znamo da Kristov impuls snažno upućuje
na budućnost, da on treba sve više zaživljava-
ti u ljudskim dušama kako bi m o g l e shvatiti: Ne
izbavljenje već uskrnuće, preobražaj zemaljskoga
postojanja — to je o n o što z e m a l j s k o m postojanju
daje pravi smisao.
Ono djelatno u ljudskome životu ne treba
tražiti u d o g m a m a , p o j m o v i m a i i d e j a m a j e r bi se
t a d a b u d i z a m n e k i m a m o g a o s v i d j e t i v i š e o d krš­
ćanstva, već o n o bitno treba tražiti u impulsima,
u osjetima i osjećajima koji daju smisao razvoju
č o v j e č a n s t v a . A tada m o ž e m o reći: U naše v r i j e m e
p o s t o j i n e š t o što k o d m n o g i h d u h o v a m o ž e p o b u d i t i
s i m p a t i j u z a b u d i z a m . T o u n e k u ruku sliči B u d d h a -

101
-ugođaju kod v e l i k o g broja naših s u v r e m e n i k a . U
G o e t h e u još nije b i l o toga Buddha-ugođaja. G o e t h e
je sa s v o j o m ljubavlju p r e m a postojanju, sa svojim
uvjerenjem da je u vanjsko postojanje utkan duh
i z k o j e g a p o t j e č e ljudski d u h t r a ž i o i z b a v l j e n j e o d
muke zbog tjesnaca u kojem se nalazi — što ga
je, primjerice, obuzela u vrijeme njegova prvog
boravka u VVeimaru — u razmatranju vanjskoga
svijeta o d biljke d o biljke, o d minerala d o minera­
la, od umjetničkog djela do umjetničkog djela, i
t i m e da je iza biljke, iza minerala, iza u m j e t n i č k o ­
ga djela tražio duha iz kojega potječe č o v j e k o v duh.
N a s t o j a o je srasti s o n i m e š t o se u s v i m s t v a r i m a
oglašava kao duh.
A G o e t h e o v učenik Schopenhauer, o kojemu
je sam G o e t h e u v e z i s t i m e što je S c h o p e n h a u e r
od njega naučio rekao:

O n o što si d o b r o m i s l o , u t u đ i m će ž i l a m a ,
I s t o g a časa s t o b o m b i t i n e z a d o v o l j n o ;

taj S c h o p e n h a u e r k o j i j e z a s v o j e g e s l o u z e o r i j e č i
što ih je sam s k o v a o : " Ž i v o t je n e z g o d n a stvar; a ja
sam se latio toga da svoj p r o v e d e m razmišljajući o
n j e m u " , t r a ž i o j e n e š t o što m o ž e razjasniti i z v o r e
postojanja. Time je prirodnim putem doveden
do b u d i z m a te je vlastite ideje protkao n j e g o v i m
idejama.
Možemo reći: Tijekom razvoja devetna­
estog stoljeća pojedine su kulturne grane dale
čovječanstvu toliko toga velikog i silnog da se
zapravo čovjekov duh nije smatrao sposobnim
pronaći poravnanje, doći u harmoniju s onime
što je u njega u v i r a l o izvana, iz v e l i k i h tekovina

102
vanjskih istraživanja. Osjećao se sve bespomoć-
nijim s obzirom na svijet činjenica znanstvenih
i s t r a ž i v a n j a . D o k s m o v i d j e l i k a k o j e svijet č i n j e n i c a
čudesno usklađen s d u h o v n o m znanošću, v i d i m o
također kako mišljenje koje se i z g r a d i l o tijekom
devetnaestoga stoljeća nije doraslo činjenicama
koje kao posljedica znanstvenih istraživanja
uviru u čovjeka, tako da čovjek devetnaestog,
d v a d e s e t o g stoljeća u g l a v n o m osjeća u p r a v o o v o :
Svojim spoznajnim sposobnostima ne m o g u sve to
svladati. Sve se to v a n i p r o š i r i l o , ali ja sa s o b o m
m o r a m d r u k č i j e i z i ć i na kraj. Ovaj svijet ne m o g u
shvatiti p o m o ć u o n o g a što ž i v i u m e n i . — I tada
će čovjek p o t r a ž i t i s v j e t o n a z o r koji se neće sasvim
upuštati u borbu sa s v i m o n i m č i n j e n i c a m a koje
anas našoj duši g o v o r e iz vanjskoga svijeta.
Kod duhovne znanosti, naprotiv, vidimo
a ona polazi od najdubljih osnova i iskustava
uhovne spoznaje. No, ona je sposobna sve
'njenice vanjske znanosti obuhvatiti, preraditi
pokazati kako u vanjskoj stvarnosti živi duh.
n o g i m l j u d i m a t o n i j e k o m o t n o . T a d a se, b a r e m
to se r a z u m a tiče, p o v l a č e iz svijeta činjenica, u
jemu se m o ž e toliko toga preraditi, te hoće samo
svojoj nutrini, kroz razvoj vlastite duše, dostići
dan viši stupanj. T a k o već dulje v r i j e m e postoji
eki nesvjesni budizam koji utječe na filozofiju
e v e t n a e s t o g i d v a d e s e t o g stoljeća. U p o z n a li se
;av n e s v j e s n i b u d i s t s b u d i z m o m , z b o g k o m o c i j e
jeca da mu je on srodniji od europske d u h o v n e
n a n o s t i koja s e t u b o r i s č i n j e n i c a m a z a t o š t o z n a
a se svuda o k o činjenica manifestira duh.
Stoga se m o ž e reći da simpatiju za b u d i z a m
'buđuju nevjerovanje i klonulost volje do kojih

103
se d o l a z i z b o g d u h o v n e n e m o ć i spoznaje. Kršćanski
svjetonazor, naprotiv — nešto je od njegove biti
ž i v j e l o i u Goetheu — cijelim svojim b i ć e m zahtije­
va da se čovjek ne predaje svojoj pojedinačnoj
spoznajnoj nemoći g o v o r e ć i o granicama spoznaje,
v e ć da kaže: U m e n i ž i v i n e š t o što m o ž e nadići
sve iluzije i što m o ž e d o ć i do istine i životnog
o s l o b o đ e n j a . — M o g u ć e je da će takav svjetonazor
zahtijevati dosta rezignacije, ali ta je rezignacija
r a z l i č i t a o d o n e koja j e u s t u k n u l a p r e d g r a n i c a m a
spoznaje. Ako smo rezignirani u smislu Kantova
učenja, možemo reći: Čovjek uopće ne može
prodrijeti u dubine svijeta. Tu s m o p r i n c i p i j e l n o
r e z i g n i r a n i t i m e što o s o b i t z n a č a j p r i d a j e m o n e m o ć i
spoznaje. No, može se biti rezigniran i poput
G o e t h e a t i m e što će se r e ć i : D a n a s j o š nisi na stupnju
da s p o z n a š svijet u n j e g o v o j istini, ali posjeduješ
s p o s o b n o s t razvoja. — O n d a takva rezignacija v o d i
do stupnja na kojemu će č o v j e k biti sposoban iz
sebe izvesti višeg čovjeka, Krista-čovjeka. Onda je
čovjek rezigniran jer zna da trenutačno još nije
dosegnuo najviši ljudski stupanj. To je herojska
rezignacija! Ona se slaže s ljudskom sviješću jer
k a ž e : Iz ž i v o t a u ž i v o t i d e m o s o s j e ć a j e m postojanja,
znajući da je time što ž i v i m o ususret budućnosti
u ponavljanju zemaljskog postojanja naša cijela
vječnost.
Tako unutar čitavoga razvoja čovječanstva
nalazimo strujanja dvaju svjetonazora. Jedno je
Schopenhauerovo koje kaže: Ah, ovaj svijet, sa
s v i m n j e g o v i m bolima, takav je da č o v j e k o v stvarni
p o l o ž a j u n j e m u m o ž e m o osjetiti tek a k o p o g l e d a ­
mo djela velikih slikara što predstavljaju lik koji
je askezom postigao nešto poput oslobođenja od

104
z e m a l j s k o g p o s t o j a n j a , što v e ć l e b d i n a d z e m a l j s k i m
životom. U osnovi uzevši — misli Schopenhauer
— v i d i se da se ono najviše kod ljudskoga bića,
askezom oslobođenog Zemlje, sastoji u tome da
ono kao da se osvrće na zemaljsko postojanje
govoreći: Sada još na sebi imam tjelesne ovoje
koji mi više ništa ne znače. Stremim naviše i
a n t i c i p i r a m postojanje u koje ću d o ć i kad Zemlja
bude nadvladana, kad n a d i đ e m o n o što je p o v e ­
z a n o sa z e m a l j s k i m p o s t o j a n j e m . U t o m se sastoji
veliko oslobođenje. I više na sebi nemam ništa
što bi me u budućnosti m o g l o podsjećati na m o j e
zemaljsko postojanje. Tako govori Schopenhauer
nakon što je bio p r o ž e t shvaćanjem koje je budi­
z a m d o n i o u svijet.
Goethe iz pravog kršćanskog impulsa gleda
na svijet o n a k o kao što to d o p u š t a s v o j e m Faustu.
A k o i ne g l e d a m o u izvanjski t r i v i j a l n o m smislu,
ako i znamo da će se sva naša zemaljska djela
raspasti sa Zemljom i odumrijeti sa Zemljinim
lesom, ipak u G o e t h e o v o m smislu m o ž e m o reći:
G l e d a m o na sve o n o što s m o p r o ž i v j e l i na Zemlji i
p r o ž i v l j a v a j u ć i u č i m o . Jer, a k o i p r o p a d n e o n o š t o
g r a d i m o o v d j e n a Z e m l j i , n e ć e p r o p a s t i o n o što s m o
p o s t i g l i t i m e što s m o g r a d e ć i n a Z e m l j i p r o š l i k r o z
školu zemaljskoga postojanja. — I tako s Faustom
— o n a k o g o e t h e o v s k i — u vječnosti vlastite duše
n e g l e d a m o s a m o n a stanje n a š i h z e m a l j s k i h d j e l a
nego i na p l o d o v e i k a ž e m o , s a ž i m a j u ć i u r i j e č i
n e š t o š t o nas m o r a o d v e s t i o d b u d i z m a :

Trag mojih zemaljskih dana

neće nestati e o n i m a !

105
 MOJSIJE

Pri r a z m a t r a n j u v e l i k i h p o v i j e s n i h i n d i v i d u a l n o s t i
Zaratustre, H e r m e s a i Buddhe, kojima s m o se bavili
u proteklim predavanjima, našli smo se pred
p o j a v a m a k o j e nas z a n i m a j u a k o o s j e ć a m o d a c i j e l i m
svojim duševnim životom sudjelujemo u općem
razvoju čovječanstva te da sadašnjost možemo
razumjeti samo ako se osvrnemo na duhovne
v e l i č i n e p r o š l o s t i k o j e s u z a j e d n o g r a d i l e o n o što
se p r o t e ž e na n a š u s a d a š n j o s t . S a s v i m je d r u k č i j e s
Mojsijem, čiju o s o b n o s t danas t r e b a m o r a z m o t r i t i .
Osjećamo da je beskrajno m n o g o toga što se v e ž e
u z M o j s i j e v o i m e s a s t a v n i d i o n a š e v l a s t i t e d u š e što
u njoj i d a l j e n e p o s r e d n o ž i v i k a o d u h o v n i s a d r ž a j .
Osjećamo kao da u našim udovima naknadno
djeluju i m p u l s i p o t e k l i o d Mojsija. O s j e ć a m o kako
on j o š ž i v i u n a š i m m i s l i m a i o s j e ć a n j i m a , a k a d se
o b r a č u n a v a m o s njime, kao da se r a z r a č u n a v a m o
S jednim dijelom naše vlastite duše. Otuda su
uzastopne predaje p o v e z a n e s Mojsijem prisutne na
sasvim drukčiji način te nam se p r e d o č i m a nalaze
neposrednije od niza predaja vezanih uz druge
veličine koje smo razmatrali. To s jedne strane
olakšava o b r a đ i v a n j e Mojsijeve osobnosti, jer danas
je svakome iz Biblije poznat taj moćni lik ure­
z a n u v r i j e m e . Pa a k o je i s a v j e s n i m i s t r a ž i v a n j e m
ozbiljna znanost posljednjih desetljeća i godina
iznijela t o l i k o t o g a na p o v r š i n u što u s t a n o v i t o m
smislu priču o Mojsiju može prikazati u nekom
n o v o m s v j e t l u — a k o t u p r i č u u p o z n a j e m o i z Biblije
— p r o m o t r i m o li je d o b r o , m o r a m o ipak reći: Na
c j e l o v i t o j s l i c i M o j s i j a š t o je u s e b i n o s i m o , a k o j u
s m o d o b i l i i z Biblije, z a p r a v o s e n e o b i č n o m a l o t o g a

107
p r o m i j e n i l o . S t o g a kad g o v o r i m o o n j e m u , g o v o r i m o
o n e č e m u što je p o z n a t o u najširim k r u g o v i m a . To
d o n e k l e olakšava razmatranje. N o , s d r u g e strane
m o ž e m o reći d a ć e o v o razmatranje biti o t e ž a n o
upravo zbog n a č i n a n a koji j e predaja o Mojsiju
i z n e s e n a u Bibliji. To se v e ć m o ž e uočiti iz sudbine
biblijskih istraživanja u devetnaestom stoljeću.
S v a k a k o m o r a m o u v i j e k p o n o v n o n a g l a s i t i d a ri­
jetko koja grana č o v j e k o v a izučavanja, čovjekova
ozbiljnog znanstvenog htijenja — uzmemo li u
obzir i p r i r o d n e znanosti — zahtijeva tako dubo­
ku pozornost, tako sveto poštovanje kao što to
zahtijevaju biblijska istraživanja u devetnaestom
stoljeću. Bolji poznavatelj biblijskih istraživanja
zapravo ni sa čime ne može usporediti onu
n e s e b i č n o s t i z n a n s t v e n u p r e d a n o s t s k o j i m a se tada
r a d i l o , o n u m a r l j i v o s t i o š t r o u m n o s t u t r o š e n u na,
p r i m j e r i c e , p o j e d i n e d i j e l o v e Biblije g l e d e n j i h o v a
stila, g l e d e o n o g a za što se misli da je poznato
o njezinu podrijetlu. Usprkos tomu, u biblijskim
istraživanjima d e v e t n a e s t o g a stoljeća ima i nečega
t r a g i č n o g . Što su dalje o d m i c a l a , to su nam više,
s m i j e m o l i s e t a k o i z r a z i t i , Bibliju o t i m a l a i z r u k u
j e r s u n a m n a n e k i n a č i n Bibliju, p r i j e s v e g a Stari
z a v j e t , r a s k o m a d a l a — u š t o se s v a t k o m o ž e u v j e ­
riti p o g l e d a li neku knjigu o r e z u l t a t i m a biblijskih
istraživanja — htijući nam pokazati da j e d a n d i o
slijedi drukčiju struju predaje od drugoga, da je
sve to, u neku ruku, tijekom vremena skupljeno
u j e d n u cjelinu koju, kako bi se m o g l a razumjeti,
u č e n o s t m o r a p o n o v n o r a š č l a n i t i . I s t o g a j e u sta­
novitom smislu rezultat tog istraživanja tragičan
jer je z a p r a v o , u o s n o v i uzevši, sasvim negativan,
— nije, naime, pridonio mogućnosti oživljavanja

108
o n o g a š t o Riblija m o ž e o ž i v j e t i i š t o j e t i s u ć l j e ć i m a
oživljavala u ljudskim srcima i dušama.
Stoga je na određeni način u naše vrijeme
zadaća onoga duhovnoga pravca koji moramo
nazvati duhovnom znanošću (čiji je zadatak
s obzirom na ostale znanosti našega vremena
nadgradnja, a ne samo obično kritiziranje) da
nas p o n o v n o n a u č i razumjeti samu Bibliju, da si
prije svega glede Biblije postavimo pitanje: Nije
li p o t r e b n o najprije d u b o k o prodrijeti u cjelovit
smisao predaja i tek nakon što smo ih potpuno
razumjeli, pitati za njihov izvor? T o , dakle, ni u
k o j e m slučaju n i j e l a k o , p r i j e s v e g a s o b z i r o m n a
Stari z a v j e t , a o s o b i t o j e t e š k o s o b z i r o m n a o n e
dijelove Staroga zavjeta koji se bave osobnošću
v e l i k o g a M o j s i j e v a lika. A što n a m d u h o v n a zna­
nost g o v o r i o o b i l j e ž j i m a biblijskih opisa? Ukazuje
am na to da su vanjski događaji, vanjske činje-
ice koje se odnose na pojedinu osobu ili neki
arod prikazane u p r a v o tako kako su se o d v i j a l e
a vanjsko povijesno promatranje. U Bibliji je,
dakle, Mojsijeva osoba prikazana pomoću njego­
vih doživljaja u vanjskom fizičkom svijetu, kako
se oni odvijali u p r o s t o r u i v r e m e n u . N o , o n d a
v i d i — a to m o ž e , u o s n o v i uzevši, biti s a m o
z u l t a t d u h o v n o z n a n s t v e n o g u d u b l j i v a n j a u Bibli-
— da se j e d a n o p i s v a n j s k i h d o g a đ a j a i d o ž i v ­
ljaja u v a n j s k o m e s v i j e t u u b i b l i j s k o m p r i k a z i v a n j u
n e p o s r e d n o nastavlja na opis sasvim drukčije vrste
koji se teško može razlikovati od onoga što mu
p r e t h o d i . P r i č a se o p u t o v a n j i m a i s l i č n i m v a n j s k i m
doživljajima koje jednostavno trebamo prihvatiti
kao takve. To se o n d a nastavlja, a da isprva u o p ć e
ne primjećujemo kako se usred daljnjeg čitanja

109
n a l a z i m o unutar opisa sasvim drukčije vrste, kao
da p u t o v a n j e s j e d n o g m j e s t a u d r u g o t r a j e i d a l j e
te kao da se daljnji doživljaji trebaju smatrati
isto tako vanjskim f i z i č k i m d o ž i v l j a j i m a k a o i oni
p r e t h o d n i . I onda se n a đ e m o usred opisa duševno­
ga ž i v o t a d o t i č n e o s o b e , unutar opisa koji se u o p ć e
ne o d n o s i na vanjske d o g a đ a j e n e g o na unutarnje
duševne borbe, duševna svladavanja, duševne
doživljaje kojima se zatim dotična osoba uzdiže
na viši stupanj d u š e v n o g a razvoja, na viši stupanj
spoznaje, na viši stupanj o d l u č n o s t i ili do misije
u r a z v o j u svijeta. Opisi vanjskih d o g a đ a j a takoreći
i z r a v n o p r e l a z e u s l i k o v i t a p r i k a z i v a n j a koja su p o t ­
p u n o z a d r ž a l a stil p r i j a š n j i h v a n j s k i h d o g a đ a j a , ali
koja s e u o p ć e n e o d n o s e n a v a n j s k e d o g a đ a j e v e ć n a
unutarnje duševne doživljaje. M o r a m reći da će ova
tvrdnja za svakoga ostati samo tvrdnja tako d u g o
dok se na osnovi d u h o v n o z n a n s t v e n i h prikaziva­
nja n e b u d e s v e v i š e u ž i v l j a v a o u p o s e b n a o b i l j e ž j a
biblijskih opisa, prije svega dijelova koji govore
o Mojsiju. N o , u ž i v i li se č o v j e k u o v a p o s e b n a
o b i l j e ž j a , uči o s j e ć a t i k a k o s e n a t a k v i m m j e s t i m a ,
na kojima vanjski opis fizičkog doživljaja p r e l a z i u
o p i s d u š e v n o g doživljaja i razvoja, ustvari mijenja
čitav stil, čitav osnovni ugođaj, kako odjednom
nastupa n o v i e l e m e n t u p r i k a z i v a n j u o k o j e m u se
p i t a m o : Z a š t o j e tako? A n a o v a j " z a š t o " n e m o ž e
se o d g o v o r i t i nikako drukčije n e g o u v j e r e n j e m koje
se m o ž e z a d o b i t i samo u vlastitoj duši.

Bavili s m o s e p o s e b n i m o b i l j e ž j i m a p r i k a z i v a n j a
k o j a su u p r a v o o k a r a k t e r i z i r a n a . O n a se, u o s n o v i
uzevši, m o g u pronaći u svim starim religijsko-povi-
jesnim prikazivanjima, a o s o b i t o ondje gdje treba
opisati osobe koje su dosegnule stanovitu visinu

110
spoznaje, stanovitu visinu duševnoga djelovanja.
I š t o se v i š e č o v j e k u ž i v l j a v a u d u h o v n u z n a n o s t ,
t o v i š e s t j e č e p o v j e r e n j e u t a k a v stil. T o o p e t d o ­
nekle otežava da se iz biblijskog prikaza d o d e do
potpunog r a z u m i j e v a n j a o n o g a što se na p o j e d i ­
n i m mjestima o p i s i v a n j e m Mojsija htjelo reći.
Tako, u neku ruku, s jedne strane imamo
Bibliju, ali uz to, s druge strane, ondje gdje je
osobito duboka, nailazimo na poteškoće zbog
njezina načina prikazivanja. Iz toga je proizišlo
da se u v e z i sa s h v a ć a n j e m Biblije kadšto otišlo
i p r e d a l e k o . P o g l e d a m o li, p r i m j e r i c e , s h v a ć a n j e
starohebrejske povijesti koje je zastupao Philo*,
f i l o z o f koji j e ž i v i o u v r i j e m e o s n i v a n j a k r š ć a n s t v a ,
vidimo kako on cijelu povijest starohebrejskoga
naroda hoće prikazati kao alegoriju. On hoće dati
simbolički prikaz p o v i j e s n o g shvaćanja tako da bi
cijela povijest trebala biti neka vrsta simbolike
duševnih doživljaja jednoga naroda. Tu se otišlo
p r e d a l e k o ! Philo je tako d a l e k o otišao z a t o što mu
j e n e d o s t a j a o d u h o v n o z n a n s t v e n i takt, p a nije z n a o
razlučiti gdje vanjski doživljaji ulaze u duševne
doživljaje.
Sada ć e m o n a M o j s i j e v o m p r i m j e r u p o k a z a t i
kako se u živi tijek razvoja čovječanstva uklju­
čila o s o b a koja je č o v j e č a n s t v u imala d a t i n e š t o
najviše, nešto najznačajnije. Potpuno razumije­
vanje Mojsijeva impulsa bit će osobito nužno
ako u svojoj duši još uvijek osjećamo srodnost
s tom značajnom o s o b o m . Otuda m o ž e m o bez

* Philo ( o k o 25. prije Krista do oko 50. poslije Krista),

židovsko-grćki filozof iz Aleksandrije. Vidi njegovo
djelo "O spokojnom ž i v o t u " .

111
o k l i j e v a n j a prijeći na Mojsijevu misiju. N o , ta se
misija ne m o ž e razumjeti ako se ne p r e t p o s t a v i da
se, u o s n o v i u z e v š i , biblijski p r i k a z o s n i v a na svijesti
0 j e d n o j činjenici koju s m o već m o g l i i m a t i na umu
pri razmatranju i n d i v i d u a l n o s t i Hermesa, Buddhe
1 Zaratustre, na svijesti o činjenici da je razvoj
čovječanstva glede čovjekova duševnoga života
t i j e k o m v r e m e n a p r e š a o o d s t a r o g v i d o v i t o g stanja
do današnjeg stanja naše intelektualne svijesti.
S p o m e n i m o još j e d n o m da je u pradavno doba
ljudska duša u određenom medustanju između
b u d n o s t i i s p a v a n j a m o g l a g l e d a t i u d u h o v n i svijet,
d a j e o n o š t o j e n a taj n a č i n v i d j e l a u d u h o v n o m e
svijetu b i l o p r i k a z a n o u slikama i da su te s l i k e
ostale s a č u v a n e u m i t o l o g i j a m a i l e g e n d a m a starih
vremena. Pita li tko: Kako se ta v i d o v i t a svijest
može izvanjski dokazati bez duhovne znanosti?,
m o ž e d o b i t i o d g o v o r i z s a v j e s n i h i s t r a ž i v a n j a koja
su v e ć p r o v e d e n a i u naše v r i j e m e , ali k o j a j o š nisu
naišla na p o t p u n o p r i z n a v a n j e . T r e b a u p o z o r i t i na
to da se o d r e đ e n i istraživači m i t o v a s o b z i r o m na
t v o r e v i n e slične m i t o v i m a i sagama itd., koje su se
k o d p o j e d i n i h n a r o d a r a z v i l e u r a z m j e r n o kasnije
vrijeme, osjećaju prisiljenima za nastanak takvih
mitova prihvatiti sasvim drukčiju vrstu stanja
ljudske svijesti. Ranije sam češće upozoravao na
j e d n u z a n i m l j i v u knjigu što potječe od istraživača
mitova za kojega se mora reći da je jedan od
najznačajnijih novijih istraživača mitova. Mislim
n a Ludvviga L a i s t n e r a i n j e g o v u k n j i g u " Z a g o n e t k a
Sfinge" (Rätsel der Sphinx). Ta se knjiga ubraja
m e đ u n a j z n a č a j n i j e n a t o m p o d r u č j u . U njoj s e v i d i
da se neki m i t o v i doimaju kao nastavci događaja
svijeta s n o v a što se d o ž i v l j a v a j u na t i p i č a n način.

112
L a i s t n e r nije d o š a o d o d u h o v n e z n a n o s t i , n i j e b i o
svjestan toga da je postavio prvi gradivni kamen
za stvarno spoznavanje starih mitologija. No,
mitovi i sage ne smiju se shvaćati kao preinake
tipičnih snova, kako je to učinio Laistner, već
ih treba shvatiti kao da su proizišle iz jednog
r a n i j e g stanja l j u d s k e svijesti koja j e d u h o v n i s v i j e t
vidjela u slikama, pa ga je stoga izrazila t a k o đ e r
u slikama. N i t k o ne m o ž e s t v a r n o razumjeti stare
s a g e , m i t o v e i l e g e n d e — z a t o se i d o g a đ a da se
stare sage i mitovi tako slabo razumiju — tko
ne pretpostavi, isprva kao hipotezu, da su stare
m i t o l o g i j e s t v o r e n e i z d r u k č i j e g stanja l j u d s k e svi­
jesti. To staro predljudsko ili u najmanju ruku
pretpovijesno stanje duševnog ustroja premašeno
je d a n a š n j i m stanjem svijesti koje se u k r a t k o m o ž e
o k a r a k t e r i z i r a t i r i j e č i m a : S o b z i r o m na našu svijest,
i z m j e n j u j e m o stanja b u d n o s t i i spavanja. U b u d n o m e
stanju preko naših osjetila zadobivamo opažaje
v a n j s k o g a svijeta, p o v e z u j e m o i h t e i h k o m b i n i r a m o
pomoću intelekta. Osjetilno-intelektualna svijest
koja djeluje putem našega razuma, putem uma,
zamijenila je stari vidoviti duševni ustroj. Tako
smo jedno povijesno kretanje okarakterizirali
na način na koji se o n o u povijesti pokazuje pri
dubokom razmatranju razvoja čovječanstva.

N o , u o s n o v i takvih prikazivanja kako su ona

d a n a u Bibliji l e ž i i to da je s v a k o m n a r o d u , s v a k o m
plemenu, svakoj ljudskoj rasi, kako oni istupaju
tijekom razvoja čovječanstva, dodijeljena određe­
na misija. Stari vidoviti oblici svijesti pojavljuju
se na r a z l i č i t e n a č i n e , u n a j r a z l i ć i t i j i m o b l i c i m a ,
ovisno o darovitostima, ovisno o temperamentu
pojedinih naroda. Stoga je pojedinim narodima

113
predana cjelina stare vidovite svijesti putem
različitih mitologija i poganskih vjera. Premda
možemo reći da to nije samo apstraktna cjelina
starih shvaćanja svijeta već su najrazličitijim
narodima i rasama predane najrazličitije misije,
čime se skupna svjest o b l i k o v a l a na najrazličitije
načine. H o ć e m o li razumjeti razvoj čovječanstva,
moramo uzeti u obzir da se on ne sastoji od
b e s m i s l e n o g nizanja kultura, v e ć da se k r o z č i t a v o
nastajanje č o v j e č a n s t v a p r o v l a č i s m i s a o , t a k o d a s e
b i l o koji o b l i k svijesti poslije iživljava u o d r e đ e n o j
kulturi, a ono kasnije dodaje se ranijem poput
novog lista, poput novog cvijeta, dok se opći
smisao razvoja čovječanstva iživljava u oblicima
(kultura o p . prev.) koji slijede jedan za d r u g i m .
Tako ćemo jedan narod u duhovnoznanstvenom
smislu najbolje shvatiti ako si kažemo: Svaki
određeni narod, bili to stari Indijci, Perzijanci,
Babilonci, Grci ili Rimljani, imao je određenu
m i s i j u . O n o š t o m o ž e ž i v j e t i u svijesti č o v j e č a n s t v a
u njemu se oblikovalo na sasvim osobit način.
Te narode n e ć e m o razumjeti ako n i s m o u stanju
njihova individualna, posebna svojstva shvatiti
kao njihovu misiju. Opći razvoj čovječanstva
odvija se, međutim, i na način da je, takoreći,
svaka takva misija dodijeljena jednom vremenu.
Istekom toga v r e m e n a ispunjena je odgovarajuća
misija. O d g o v a r a j u ć a misija d o d i j e l j e n a j e j e d n o m e
narodu, a za nju, recimo, može isteći vrijeme.
O n o što je ta misija s a d r ž a v a l a kao klicu d o n i j e l o
j e p l o d o v e , i ž i v j e l o se. N o , m o ž e s e d o g o d i t i d a
neki narod i nadalje z a d r ž i o d g o v a r a j u ć e p o s e b n o
svojstvo koje se n a l a z i u n j e g o v u t e m p e r a m e n t u ,
u njegovim ostalim sposobnostima. Tada određeni

114
narod, takoreći, preskače trenutak u kojemu na
m j e s t o stare treba nastupiti n o v a misija, sa s v o j i m
se posebnim svojstvom uživljava u vrijeme što
slijedi, dok objektivni tijek razvoja čovječanstva
na n j e g o v o mjesto postavlja nešto n o v o .
N e š t o tako o s o b i t o m o ž e se r a z m o t r i t i na pri­
m j e r u E g i p ć a n a čija s m o o s o b i t a s v o j s t v a u p o z n a l i
t i j e k o m p r e d a v a n j a o H e r m e s u . E g i p ć a n i su u o p ­
ć e m nastajanju č o v j e č a n s t v a i m a l i u z v i š e n u m i s i j u .
N o , ta je misija v e ć r a z v i l a s v e što se u njoj n a l a z i l o .
O n o što je trebalo d o ć i poslije b i l o je, d o d u š e , kao
klica p o l o ž e n o u egipatsku kulturu, no, egipatski
je n a r o d z a d r ž a o svoj t e m p e r a m e n t , svoja poseb­
na svojstva te nije bio sposoban iz s a m o g a sebe
r a z v i t i n o v u misiju. Stoga je v o d s t v o i upravljanje
čovječanstvom trebalo prijeći na neki njegov drugi
e l e m e n t . On je, doduše, m o r a o izrasti iz egipatskog
e l e m e n t a , ali j e i p a k m o r a o b i t i r a z l i č i t o d n j e g a .
T a k o v i d i m o nešto p o p u t p r o m j e n e smjera o p ć e g
smisla razvoja čovječanstva. Stoga se treba uživjeti
u nastajanje egipatske misije. Ono što se iz nje
m o g l o i z v u ć i to je Mojsije p r v o pustio da djeluje
na n j e g o v u d u š u . A to je d j e l o v a l o i na d u š e n j e g o ­
v a n a r o d a . N o , n j e g o v p o z i v nije b i o nastavljanje
stare egipatske misije već da se iz nje u razvoj
č o v j e č a n s t v a u c i j e p i n e š t o s a s v i m n o v o . A z a t o što
je to n o v o b i l o tako silno, tako o b u h v a t n o i tako
presudno, Mojsijeva je osoba tako moćna za opći
tijek ljudske povijesti te je stoga način na koji
se Mojsijeva misija razvila iz proteklog razvoja
egipatskog naroda tako zanimljiv i plodonosan
za razmatranje i u n a š e v r i j e m e . Jer, o n o što je
Mojsije i z v u k a o iz e g i p a t s k o g a n a r o d a i o n o što je
tomu zatim p r i d o d a o iz vječnih visina d u h o v n o g a

115
r a z v o j a , to i d a l j e d j e l u j e sve do u n a š e d u š e . Stoga
M o j s i j a o s j e ć a m o k a o o s o b u koja o n o š t o j e i m a l a
d a t i č o v j e č a n s t v u nije m o g l a n e p o s r e d n o p r i m i t i i z
b i l o kojega v r e m e n a , iz b i l o koje p o s e b n e misije,
v e ć j e M o j s i j e k a o o s o b a s h v a t i o d a j e n j e g o v a duša
m o r a l a biti d i r n u t a v a l o v i m a v j e č n o g a što uvijek
p o n o v n o uviru u n o v e kanale razvoja čovječanstva
kako bi se u njima o p l o d i l i . To što je, takoreći, kao
vječna jezgra postojalo u Mojsijevoj duši m o r a l o
je p r o n a ć i svoje tlo i d o z r i j e t i iz o n o g a što je on
m o g a o izvući iz egipatske kulture.

P r e m a o b i č a j u starih p r i k a z i v a n j a , z a t v a r a n j e m
Mojsija u k o v č e ž i ć ubrzo nakon njegova rođenja
s i m b o l i č k i n a m j e n a g o v i j e š t e n o d a se, b a v e ć i s e
Mojsijem, b a v i m o d u š o m koja j e o n o n a j v i š e što
je trebala dati morala dati iz vječnih izvora. T k o
p o z n a j e takva prikazivanja u r e l i g i o z n o m razvoju,
zna da ona hoće uputiti na nešto značajno. Iz
prijašnjih prikazivanja ovoga ciklusa predavanja
z n a m o da č o v j e k koji h o ć e svoje s p o z n a v a n j e uzdi­
ć i u v i š i d u h o v n i s v i j e t p r o l a z i o d r e đ e n i m stadiji­
ma svojega d u h o v n o g razvoja tako da se p o t p u n o
isključi iz svoje o k o l i n e i p o b u d i n a j e l e m e n t a r n i j e
d u h o v n e snage svoje duše. Kad je, dakle, trebalo
p r i k a z a t i da takav čovjek v e ć r o đ e n j e m sa s o b o m
d o n o s i ona d u h o v n a d o b r a što ga u z d i ž u visinama
č o v j e č a n s t v a , to se nije m o g l o bolje učiniti n e g o
r i j e č i m a : Z a t u j e o s o b u b i l o n u ž n o da, t a k o r e ć i , d o
u f i z i č k o iskusi d o ž i v l j a j u k o j e m u k a o da su sva
n j e g o v a osjetila, sve n j e g o v e p r i r o đ e n e s p o s o b n o s t i
isključene iz vanjskoga svijeta. — T a d a nam zvuči
razumljivim kad čujemo da je sama egipatska
p r i n c e z a , f a r a o n o v a kći, i z v a d i l a dječaka i z v o d e
i n a z v a l a g a " M o j s i j e " g o v o r e ć i : "Jer sam g a i z v u k l a

116
 iz v o d e " . To se za o n e koji razumiju ime Mojsije,
kao što i Biblija nagovješćuje, nalazi u samome
i m e n u . T i m e bi t r e b a l o biti r e č e n o da je zastupnica
e g i p a t s k e k u l t u r e , f a r a o n o v a kći, u v e l a ž i v o t u d u ­
šu ispunjenu sadržajem vječnosti. T a k o nam je na
čudesan način n a g o v i j e š t e n o kako je o n o v j e č n o što
je Mojsije imao donijeti čovječanstvu bilo uvijeno
H vanjski ovoj egipatske kulture i misije.
P o t o m su nam u Mojsijevu razvoju prikazani
vanjski doživljaji. O v d j e o p e t v i d i m o kako su bib­
lijski prikazi dani tako da se odnose na vanjske
d o ž i v l j a j e . O n o š t o u Bibliji č i t a m o o M o j s i j e v o j
sudbini i o svoj boli koju je p r o ž i v i o z b o g potla­
čenosti njegova naroda u zemlji Egipćana m o ž e m o
shvatiti kao prikazivanje vanjskih odnosa. No,
tada se opet prelazi na prikaz — moramo reći,
neprimjetno — opisa Mojsijevih unutarnjih du­
š e v n i h d o ž i v l j a j a . T o se d o g o d i l o o n d a k a d a j e M o j ­
sije n a g n a n u bijeg i o d v e d e n j e d n o m svećeniku,
m i d i j s k o m s v e ć e n i k u Jitru ili R e u e l u . T k o u t a k v o m
opisu može prepoznati običaje starih duhovnih
prikazivanja, shvatit će da se do u i m e n a p r e š l o
na opisivanje Mojsijevih duševnih doživljaja. Ti­
me se ne misli da Mojsije nije stvarno poduzeo
putovanje u takvo svetište, svećeničko učilište,
ali je umjetnički prikaz takav da je o n o vanjsko
protkano doživljajima koje proživljava Mojsijeva
duša. T a k o s u n a t o m m j e s t u d a n i v a n j s k i d o ž i v l j a j i
prije svega kao nagovještaji o n o g a što si je Mojsije
i z b o r i o kako bi svoju dušu u z d i g n u o na uzvišeniji
položaj.

Š t o j e n a g o v i j e š t e n o i m e n o m Jitro? I z B i b l i j e
se može lako razabrati da je to individua koja
nas, i d e m o l i p u t e m nastajanja č o v j e č a n s t v a , u v i j e k

117
iznova vodi, koja se u visokom stupnju probila
d o p r e g l e d n e s p o z n a j e k o j a s e m o ž e z a d o b i t i sa­
mo unutarnjom duševnom borbom, polaganim i
postupnim uživljavanjem u o n o što isprva može
dati d u h o v n a v i s i n a r a z u m i j e v a n j a , na kojoj se takvi
ljudi mijenjaju. M o j s i j e je na svoju misiju trebao
biti p o t a k n u t t i m e što j e d o n e k l e bio učenik j e d n o ­
g a t a k v o g a t a j a n s t v e n o g lika, j e d n o g o d o n i h koji
se p o v l a č e sa s v o j i m osjećajem za ostalo čovječan­
stvo te su samo učitelji v o d a čovječanstva. D o b r o
znam da je time r e č e n o nešto što će d a n a s k o d
m n o g i h ljudi n a i ć i n a n e o d o b r a v a n j e . N o , n e š t o što
bi trebalo v e ć i z v a n a upasti u oči svakom dubljem
promatraču povijesnog nastajanja čovječanstva
jest to da p o s t o j e takve tajne i takve tajanstvene
osobe.
O n o što j e M o j s i j e t r e b a o p r o ž i v j e t i k a o u č e n i k
toga velikog svećenika-mudraca prikazano n a m je
na način da je pokraj mjesta na kojemu je posjetio
s v e ć e n i k a , kraj z d e n c a — j o š j e d a n s i m b o l , s i m b o l
za mudrost — susreo sedam svećenikovih kćeri.
T k o hoće razumjeti što se nalazi u dubini j e d n o g a
takvog opisa, mora se prije svega podsjetiti da
u svemu mističkom prikazivanju svih vremena
o n o što duša u sebi u o p ć e m o ž e r a z v i t i kao višu
spoznaju i duševne snage simboliziraju ženski liko­
vi — sve do G o e t h e o v i h riječi o " v j e č n o - ž e n s k o m "
na kraju Fausta. Tako u sedam kćeri svećenika
Jitra prepoznajemo sedam čovjekovih duševnih
snaga preko kojih se stječe mudrost svećenika-
-mudraca.
Pritom treba imati na umu da je u ona
stara v r e m e n a b i l a j o š p o t p u n o živa svijest stare
vidovitosti, da su vladala drukčija shvaćanja

118
 G ljudskoj duši i njezinim pojedinim snagama.
P o đ e m o li od pojmova kojima danas raspolažemo,
0 toj s i s v i j e s t i m o ž e m o s t v o r i t i s a m o p r e d o d ž b u .
Danas govorimo o ljudskoj duši i njezinim sna­
gama, mišljenju, osjećanju i htijenju, na način
Ife- što je ispravno sa stajališta intelektualističke
s v i j e s t i — da u s e b i i m a m o s n a g e k o j e k a o da su
njezini sastavni d i j e l o v i . U starini je čovjek p o d
utjecajem v i d o v i t e sposobnosti m i s l i o drukčije. On,
prije svega, u svojoj duši u o p ć e nije osjećao takvo
j e d i n s t v e n o biće, a u s v o j e m u mišljenju, osjećanju
1 htijenju nije osjećao snage koje djeluju iz centra
Ja te j e d i n s t v e n o o r g a n i z i r a j u dušu, već se osjećao
kao da je p r e d a n m a k r o k o z m o s u , a s o b z i r o m na
p o j e d i n e snage, p o j e d i n e d u š e v n e snage osjećao se
kao da je p o v e z a n s o s o b i t i m b o ž a n s k o - d u h o v n i m
bićima. M o ž e m o si p r e d o č i t i — što, m e đ u t i m , ne
činimo — da se naše mišljenje oplođuje, da je
nošeno drukčijom duhovnom snagom svijeta od
naših osjećanja i naše volje, tako da se u naše
mišljenje, osjećanje i htijenje iz makrokozmosa
u l i j e v a j u r a z l i č i t e d u h o v n e s n a g e i da se s n j i m a
n a l a z i m o u v e z i . T a k o č o v j e k starine nije osjećao
da je duša j e d i n s t v e n a već si je rekao: Ono što
je u m e n i samo je d u š e v n o poprište, a d u h o v n o -
-božanske snage iz u n i v e r z u m a o n o su što se na
tom poprištu iživljava.
Sedam takvih d u š e v n i h snaga koje djeluju na
p o p r i š t u d u š e v n o g a ž i v o t a d a n o j e Mojsiju. H o ć e m o
li v i d j e t i kako je z a p r a v o za r a z v o j ljudske svijesti
s v e u k u p n o shvaćanje postajalo sve apstraktnijim i
sve intelektualnijim, m o ž e m o , primjerice, p o g l e d a t i
P l a t o n a čije su ideje živa bića koja p o s t o j e , kao
što za današnjega čovjeka postoji samo materija,

119
a pojedina duševna snaga sadrži nešto što je
u č i n k o v i t o na poprištu cijele duše. N o , sposobnosti
duše sve više postaju apstraktni p o j m o v i , a cjelo­
v i t o Ja sve više dolazi do svojih prava. O n o što
nam treba simbolizirati sedam kćeri midijskoga
svećenika-mudraca m o ž e m o u apstraktnom obliku
prepoznati kao sedam živih duhovnih snaga na
p o p r i š t u duše te, ma k o l i k o to č u d n o z v u č a l o , i
u sedam srednjovjekovnih slobodnih umjetnosti.
N a č i n n a koji s e d a m s l o b o d n i h u m j e t n o s t i i z v o d i
svoj ž i v o t iz ljudske duše posljednji je apstraktni
odjek svijesti o iživljavanju sedam sposobnosti
u d u š e v n o m e , svijesti o t o m u da je u p r a v o duša
njihovo poprište.

Uzmemo li to u obzir, bit ćemo dovedeni

p r e d činjenicu da se Mojsije sa s v o j o m d u š e v n o š ć u
nalazio pred ukupnim aspektom sedam ljudskih
d u š e v n i h snaga, ali da je p o n a j p r i j e i m a o z a d a ć u
d a s a m o j e d n u j e d i n u o d njih k a o i m p u l s p o t p u ­
no ucijepi u ljudski r a z v o j . To je m o g a o učiniti
stoga što su mu dana osobita krvna svojstva i
t e m p e r a m e n t n j e g o v a n a r o d a , d u š e v n a snaga čija
djelovanja sežu sve do nas pobuđujući osobito
z a n i m a n j e . To je bila d u š e v n a snaga koja će ostale
duševne snage, ranije shvaćene kao međusobno
odijeljene, spojiti u jedinstven unutarnji duševni
ž i v o t , u j e d a n Ja-život. Zbog toga se p r i p o v i j e d a :
J e d n a s e J i t r o v a kći udala za Mojsija. To znači:
U svojoj je duši u č i n i o o s o b i t o d j e l a t n o m j e d n u
od duševnih snaga, učinio ju je tako d j e l a t n o m
d a j e d u g o p o d n j e g o v i m i m p u l s o m bila o n a koja
je davala ton razvoju čovječanstva, koja je sve
d r u g e d u š e v n e snage spajala u j e d n u j e d i n s t v e n u
Ja-dušu.

120
 T a k v i p r i k a z i u naše, d a n a š n j e v r i j e m e m o r a j u
biti dani sa svim mogućim zadrškama jer naše
vrijeme, takoreći, nema pravi organ kojim bi uvid­
j e l o da su p r i k a z i koji se d o i m a j u k a o vanjski f i z i č k i
doživljaji dani u p r a v o stoga da bi pokazali kako
je u d o b a koje se opisuje d o t i č n a duša p r o l a z i l a
kroz unutarnji razvoj, što z n a č i da se na osobit
način približavala svojoj misiji. Tako v i d i m o da
je upravo za Mojsija karakteristična inspiracija
ljudskom Ja-snagom, središtem ljudske duševne
snage, n e š t o što stari Egipćani nisu i m a l i .
Stoga se usuđujemo reći da se misija staro-
egipatskog naroda sastojala u osnivanju kulture
s misijom stare v i d o v i t o s t i . Sve najbolje što smo
predajom primili od egipatske kulture proizišlo
je iz osobite vrste vidovitih snaga egipatskih
svećenika-mudraca i voda egipatskoga naroda.
No, vrijeme te misije kao da je isteklo na satu
svijeta, a čovječanstvo je najavilo širenje onih
d u š e v n i h snaga što će u n j e g o v u r a z v o j u , za d u g o
vremensko razdoblje, zamijeniti staru, prigušenu
vidovitost. M j e s t o s t a r e v i d o v i t o s t i z a u z e t ć e Ja-
-svijest, intelektualnost, racionalnost, um i r a z u m
što d o l a z e i z v a n j s k o g a o s j e t i l n o g svijeta. N o , v e ć
sam n a p o m e n u o kako će se u budućnosti v i d o v i ­
ta snaga p o v e z a t i s i n t e l e k t u a l n o m sviješću, tako
da č o v j e č a n s t v o ide ususret budućnosti u kojoj će
ljudima biti zajednička vidovita snaga protkana
intelektualnom sviješću.
Ono što, dakle, danas razmatramo kao
najvažniji e l e m e n t kulturnoga ž i v o t a svoj je prvi
impuls primilo kroz Mojsija. Otuda još uvijek
osjećamo Mojsijev impuls u našim vlastitim dušev­
nim snagama. Mojsije nam je dao intelektualno

121
mišljenje, djelovanje p o m o ć u razuma i uma. Njemu
j e , m e đ u t i m , t o d a n o n a s a s v i m o s o b i t n a č i n . Jer,
s v e što s e p o s l i j e t r e b a p o j a v i t i k a o o s o b i t o p o s e b n o
s v o j s t v o m o r a p r i j e b i t i d a n o k r o z o s e b u j n o s t sta­
rih v r e m e n a . Tu nam je podastrijeta jedna čudes­
na činjenica. Ono na čemu nadolazeće generacije
zahvaljuju Mojsiju jest snaga da se razviju um
i intelekt, da se iz Ja-svijesti u stanju potpune
budnosti intelektualno razmišlja o svijetu, da se
svijet objašnjava na intelektualan način.

N o , svijest o i n t e l e k t u a l n o s t i M o j s i j u j e t r e b a ­
la biti dana t a k o da je u njemu ta intelektualna
s v i j e s t m o r a l a zasjati j o š kao u starih v i d o v n j a k a .
Dakle, znači da je Mojsije, doduše, primio prvi
i n t e l e k t u a l i s t i č k i i m p u l s , ali z a n j e g a j e taj i m p u l s
još bio vidovitost. Za njega je on bio prvi novi
i posljednji od starih impulsa. To što će buduće
čovječanstvo imati izvan v i d o v i t o s t i , on je još i-
m a o u n u t a r nje. S p o z n a j a o č i s t o m u m u i r a z u m u
bila mu je dana tako da mu je pod utjecajem
midijskog svećenika duša dovedena u vidovito
stanje, primjerice, pri doživljaju pred "gorućim
t r n o v i t i m g r m o m " koji j e , m e đ u t i m , p l a m t i o v a t r o m
o d k o j e nije i z g o r i o . T u s e p r e d M o j s i j e m Duh svijeta
o b j a v i o n a n o v i n a č i n , n a n a č i n n a koji v i d o v i t o m
s p o z n a j o m E g i p ć a n a nije m o g a o b i t i s p o z n a t .

T k o je upoznat s o d r e đ e n i m činjenicama, zna

da ljudska duša tijekom svojega razvoja dolazi do
p r e p o z n a v a n j a vanjskih p r e d m e t a u p o s t u p n o j mijeni,
t a k o što o n i p r e d nju i z l a z e i z p o z a d i n e p r o t k a n i
p r a s l i k a m a iz kojih su i z n i k n u l i . A sliku što n a m je
u Bibliji g r a n d i o z n o p r i k a z a n a " g o r u ć i m t r n o v i t i m
g r m o m " prepoznaje svatko tko je u z n a p r e d o v a o do
d u h o v n o g s p o z n a v a n j a k a o n e š t o k r o z a što s e g l e d a

122
u d u h o v n i svijet. T a k o s h v a ć a m o d a j e o n o š t o j e
Mojsiju m o r a l o biti d a n o k r o z v i d o v i t o s t b i l a j e d n a
nova svijest o Duhu svijeta koji protkiva svijet i
p r o ž i m a g a ž i v o t o m . D o k s u prijašnji n a r o d i s m a t r a l i
da m n o š t v o s n a g a svijeta djeluje na ljudsku dušu k a o
d a j e o n a tek p o p r i š t e p o j e d i n i h r a z n o l i k i h d u š e v ­
nih snaga koje ne predstavljaju jedinstvo, Mojsije
j e t r e b a o s p o z n a t i t a k v o g a D u h a svijeta koji s e n e
objavljuje s a m o j e d n o j , p o j e d i n a č n o j d u š e v n o j snazi,
koji nije j e d a n o d d u h o v a iste v r i j e d n o s t i š t o d j e l u ­
j u u o s t a l i m d u š e v n i m s n a g a m a , v e ć j e D u h svijeta
koji se m o ž e o b j a v i t i s a m o u n a j d u b l j o j , n a j s v e t i j o j
središnjoj t o č k i d u š e v n o g a ž i v o t a , koji j e d i n o m o ž e
zaživjeti u samome Ja, u kojemu je ljudska duša
svjesna s v o j e g a središta. K a d č o v j e k o v a duša o s j e t i
da je sa s v o j i m Ja u t k a n a u ž i v o t d u h o v n o g a , da
se sa svojim bićem nalazi u duhovnim snagama
svijeta, kao što su to nekad osjećali stari narodi,
tada ć e o s j e t i t i n e š t o što s e Mojsiju i s p r v a o b j a v i l o
vidovitim spoznavanjem i što treba prihvatiti kao
temelj svijeta, nešto iz čega su narodi od Mojsija
d o b i l i i m p u l s , koji s e r a z u m o m što k o m b i n i r a p o j a v e
svijeta m o ž e s h v a t i t i k a o j e d i n s t v o k o j e s e n a l a z i u
temelju svijeta.
P o g l e d a l i d a n a s č o v j e k središnju t o č k u s v o j e g a
duševnog života, ona mu zacijelo izgleda prilično
s i r o m a š n a s a d r ž a j e m , u n a t o č t o m u što j e o n a n e š t o
najjače što č o v j e k m o ž e p r o ž i v j e t i . O s o b i t o d a r o v i t e
naravi osjetile bi tijekom ž i v o t a kako su upućene
na tu središnju točku svojega duševnog života.
P r i m j e r i c e , J e a n P a u l * k o j i j e taj d o g a đ a j o p i s a o

* Zapravo Johann Paul Friedrich Richter (1763.-1825.),

pripovjedač.

123
u svojoj autobiografiji: "Nikada neću zaboraviti
doživljaj kojemu z n a m navesti t o č n o mjesto i vri­
jeme, koji d o s a d nisam još n i k o m e ispričao, kad
sam pribivao rođenju svoje samosvijesti. Jednog
s a m p r i j e p o d n e v a k a o m a l o d i j e t e stajao u v e ž i g l e ­
dajući u d r v a r n i c u slijeva, kad me o d j e d n o m kao
bljesak munje s neba p o g o d i l o unutarnje p r i v i đ e ­
nje 'ja s a m Ja' i otada ostalo u meni svijetleći.
T a d a j e m o j e Ja, p r v i p u t i z a u v i j e k , u g l e d a l o s a m o
sebe. Teško je zamislivo da je posrijedi obmana
sjećanja j e r nikakvo se tuđe pričanje nije moglo
umiješati u događaj k o j i se o d i g r a o u č o v j e k o v o j
najskrovitijoj svetinji i samo je njegova n o v a pojava
m o g l a podariti trajnost sasvim svakidašnjim, manje
v a ž n i m o k o l n o s t i m a " . — O n o što je "najskrovitija
svetinja" pojavljuje se čovjeku, doduše, kao nešto
najjače, n a j s n a ž n i j e o d n j e g o v a d u š e v n o g ž i v o t a , ali
on toga ne m o ž e biti svjestan k a o što j e svjestan
m n o g i h d r u g i h d u š e v n i h d o ž i v l j a j a , j e r taj d o ž i v l j a j
nije t o l i k o b o g a t . P o v u č e li se č o v j e k u tu središnju
t o č k u , o s j e t i t će da u č u d e s n i m r i j e č i m a "Ja j e s a m "
moćno i intenzivno, ali upravo kroz neznatan
sadržaj riječi, o d z v a n j a o v a središnja točka njegova
duševnog života.
Sve do u ovu "najskrovitiju svetinju" djeluje
onaj isti D u h s v i j e t a z a k o j e g a j e M o j s i j u p o s t a l o
j a s n o d a j e j e d i n s t v e n i D u h s v i j e t a . Zar j e č u d n o d a
s e M o j s i j e , n a k o n š t o m u s e taj D u h s v i j e t a o b j a v i o ,
z a p i t a o : A k o sam d o b i o z a d a ć u i s t u p i t i p r e d n a r o d
kako bih i n a u g u r i r a o kulturu koja se treba temelji­
ti na samosvijesti, tko će mi vjerovati? Na čijem
imenu trebam utemeljiti svoju misiju? Dobio je
o d g o v o r : "Trebaš reći: Ja sam JA-JESAM!" — To
znači: M o ž e š navijestiti i m e o n o g bića koje se u

124
najunutarnjijoj svetinji ljudskoga bića ne izražava
drukčije doli riječju koja označva samobitak!
Tako je Mojsije u pojavi gorućega trnovitog grma
u g l e d a o J a h v i n u ili J e h o v i n u n a r a v t e s h v a ć a m o d a
je u času u k o j e m u je u Mojsiju niknulo J a h v i n o
ime kao "Ja jesam" u razvoj čovječanstva ušlo
n o v o strujanje, n o v i e l e m e n t . T r e b a l o j e smijeniti
staru e g i p a t s k u k u l t u r u n a k o j o j j e M o j s i j e m o g a o
o b r a z o v a t i s a m o svoju dušu, kako b i r a z u m i o o n o
što ga je u ž i v o t u snašlo kao nešto najviše.
P o t o m slijedi r a z g o v o r i z m e đ u Mojsija i fara­
ona. M o ž e m o lako uočiti da se Mojsije i faraon ne
mogu razumjeti. Prikaz o v o g a prizora je takav da
v i d i m o kako je faraonu, u kojemu je m o g a o živjeti
samo nastavak djelovanja stare v i d o v i t e egipatske
kulture, moralo ostati nerazumljivim sve što je
Mojsije govorio iz potpuno promijenjene ljud­
ske s v i j e s t i . T o n a m j e z o r n o p r i k a z a n o n a č i n o m
s t a r i h v i d o v i t i h i s p r a v a . Jer, M o j s i j e g o v o r i n o v i m
j e z i k o m i o n o što ima reći z a o d i j e v a u riječi koje
izviru iz Ja-svijesti čovjekove duše, riječi koje
su faraonu zbog njegovih misaonih sposobno­
sti m o r a l e ostati potpuno nerazumljive. Cijeli je
egipatski narod, dakle, do toga svjetskog časa
bio osmišljen za misiju koju je trebao ispuniti
na p o d l o z i stare v i d o v i t e svijesti. N o , v r i j e m e za
to je isteklo. A e g i p a t s k i je n a r o d i dalje ž i v i o s
o b i l j e ž j i m a , s t e m p e r a m e n t o m itd. koji je i m a o i
prije, a da nije pronašao prijelaz preko ponora
što se pojavio između starog i novog vremena.
Za to je bio određen hebrejski narod, a prijelaz
je pronašao Mojsije. Otuda se za sjećanje na
prijelaz iz staroga u novo vrijeme slavi Pasha,
kao u s p o m e n a na o n o što je Mojsije p r o n a š a o sa

125
s v o j i m n a r o d o m . Jer, P a s h a b i t r e b a l a p o d s j e ć a t i
na to kako je Mojsiju dana m o g u ć n o s t da premosti
ponor iz staroga u novo vrijeme. Egipćani taj
p o n o r nisu m o g l i p r e m o s t i t i stoga što su z a o s t a l i
kao narod i vrijeme ih je p r e g a z i l o . T a k o trebamo
shvatiti o d n o s Mojsija p r e m a Egipćanima i p r e m a
njegovu vlastitome narodu.
O n o što j e Mojsije i m a o dati s v o j e m u vlasti­
t o m n a r o d u p o t p u n o je u t e m e l j e n o u p r i r o d i staro-
hebrejskoga naroda. Što je to bilo? N e š t o što je
staru v i d o v i t o s t t r e b a l o z a m i j e n i t i i n t e l e k t u a l n o m
sviješću razuma.
U prijašnjim je p r e d a v a n j i m a p r i k a z a n o kako
vidovita svijest n i j e v e z a n a uz vanjsku tjelesnost,
kako se slobodno razvijala upravo onda kad se
čovjekov duševni život pomoću duševnih vježbi
o s l o b a đ a vanjskoga tjelesnog instrumenta. N o , inte­
lektualna svijest kao svoj instrument i alat ima
upravo čovjekov organizam u njegovoj povezano­
sti s m o z g o m i krvlju. To što je prije, takoreći,
lebdjelo iznad fizičke organizacije te je izvan
nje n a s t a v l j a l o s v o j r a z v o j pomoću odnosa izme­
đu učitelja i učenika, moralo se sada prilagodi­
ti povezanosti s fizičkom organizacijom, znači:
p o v e z a t i se s o n i m e što je u krvi n a r o d a t e k l o iz
generacije u generaciju.

Stoga je i m p u l s za i n t e l e k t u a l n u kulturu, što

ga je trebao dati Mojsije, mogao biti dan s a m o
narodu koji je strogo čuvao strujanje krvi kroz
g e n e r a c i j e . Biće n o v e k u l t u r e p r i j e s v e g a j e v e z a n o
uz taj instrument. O n o se nije smjelo i ž i v l j a v a t i
samo u d u h o v n o m e , već tako da se jedan narod
izdvoji iz drugoga unutar kojega se pripremao
te zatim potpuno samostalno, kroz izdvojeni

126
slijed generacija, kroz izdvojeno strujanje krvi,
tijekom stoljeća razvije vanjsko oruđe kojim će
stvoriti temelj intelektualne kulture za cijelu
budućnost.
Iz toga vidimo da svjetska povijest ima
smisla te kako je o n o d u h o v n o č v r s t o p o v e z a n o
S vanjskim fizičkim alatom — s krvlju. U Bib­
liji možemo vidjeti kako se opisivač trudi po­
kazati da prijelaz iz stare egipatske kulture u
Mojsijevu kulturu treba biti dan u njegovom
svjetsko-povijesnom značenju, kao, primjerice,
k o d p r i j e l a z a p r e k o C r v e n o g a m o r a . Iza p r e l a s k a
Izraelćana preko Mora i utapanja Egipćana krije
se čudesna činjenica za razvoj čovječanstva. Ta će
nam činjenica biti objašnjiva samo ako s h v a t i m o
spomenuti događaj.
Ovdje v i d i m o kako se na egipatskom narodu
obistinjuje to da su duševne snage nužno pove­
zane s onime što zovemo kulturom vidovitosti.
S obzirom na dosad izloženo u ovim predava­
njima, nećete pretpostaviti da namjeravam ljude
približiti životinjskoj prirodi. No, to što ovdje
treba objasniti najbolje će se shvatiti u z m e m o li
za ishodište životinjsku organizaciju. M o r a m o ima­
ti na u m u d a su, za razliku od čovjekova, prije
svega intelektualnog duševnog života, u životinja
predočavanje i duševni ž i v o t snoviti, prigušeni. Iako
stara č o v j e k o v a v i d o v i t o s t u o p ć e n e m o ž e u p u ć i v a t i
na životinjski duševni život i od njega se bitno
razlikuje, ipak se usuđujemo p o m o ć u životinjskoga
duševnog života, pomoću instinktivnog života
ž i v o t i n j e , objasniti j e d n u crtu koju je također i m a o
stari č o v j e k o v d u š e v n i ž i v o t . P r e m d a s e u o d n o s n i m
prikazivanjima često pretjeruje, ipak postoji nešto

127
i s t i n i t o u o s n o v i t o g a d a n a m j e s t i m a p o t r e s a ili
provale vulkana i slično ž i v o t i n j e strugnu, dadu
se u bijeg d a n i m a prije toga događaja. D o k lju­
di koji sve shvaćaju razumom ostaju na mjestu,
ž i v o t i n j e bivaju p o t r e s e n e . T a k o p r e p o z n a j e m o da
je prigušeni instinktivni život životinja protkan
p r i r o d n i m ž i v o t o m , a v i d i m o i kako on djeluje.
Prikazivanja su često pretjerana. No, onaj tko
poznaje duhovnu znanost zna da je životinjska
p r i r o d a utkana u čitav o k o l n i ž i v o t p r i r o d e , da kod
ž i v o t i n j a , d o n e k l e , m o ž e m o g o v o r i t i o " z n a n j u " koje
svojim elementarnim snagama upravlja njezinim
ž i v o t o m te kako čovjek n e m a takvih osobina stoga
što je r a z v i o svoj viši intelekt, koji ga o s p o s o b l j a v a
d a s t v a r i o b u h v a ć a p o j m o v i m a koji s u ga, m e đ u t i m ,
istrgnuli iz p r o t k a n o s t i s p r i r o d o m .
Za staru vidovitost moramo pak imati na
umu da je i ona povezana s takvom instinktiv­
nom protkanošću čovjeka činjenicama prirode, s
instinktivnim s p o z n a v a n j e m koje čovjeku govori:
T o i t o s e d o g a đ a . O v o ili o n o s e s p r e m a — k a o
što je takav u v i d u č i n j e n i c e p r i r o d e m o g u ć i za
čovjeka koji se naprezanjem duše, kad su sve
njegove sposobnosti za to postale prikladne, uz-
d i g n u o v i š o j s p o z n a j i . Riječ j e o u v i d u k o j e m u s e n e
m o ž e navesti " u z r o k " . T k o radi na svojoj duši te iz
konfiguracije svoje duše zna p o n e š t o reći, a njegova
intelektualna svijest to ne zna, osjeća se n e l a g o d n o
k a d g a s e p i t a : Z a š t o j e t o m u tako? D o k a ž i m i t o
što g o v o r i š ! — N e p r i m j e ć u j e s e d a t a k v o z n a n j e i d e
sasvim drukčijim p u t o v i m a o d znanja z a d o b i v e n o g a
razumskom logikom. Sasvim je točno da je Goethe
gledajući kroz p r o z o r često satima unaprijed m o g a o
pretskazati kakvo će biti v r i j e m e . Z a m i s l i m o li da

128
su ljudi staroga doba ulaskom u duhovni svijet
imali sposobnost biti sasvim drukčije protkani
prirodom i njezinim činjenicama nego današnji
ljudi sa svojom znanošću, shvatit ćemo jedno
od glavnih značenja stare vidovitosti za životnu
praksu. Staro čovječanstvo nije imalo meteoro­
l o š k e z a v o d e i i z v i j e š ć a k a k o bi se u n o v i n a m a i
si. m o g l o p r e t s k a z a t i v r i j e m e , a l i s u i m a l i o s j e ć a j ,
upravljali su se prema svojem viđenju koje im
je j a s n o p o k a z i v a l o što će se d o g o d i t i . To je na
s a s v i m o s o b i t n a č i n u v e l i k o j m j e r i b i o slučaj k o d
starih Egipćana koji nisu imali naše rascjepkano
znanje i našu znanost. Oni su se znali vladati
sukladno živoj povezanosti s cijelom okolinom.
No, baš zato što je za egipatsku kulturu isteklo
svjetsko vrijeme, ta je njihova sposobnost sve
više p r o p a d a l a te su postajali sve manje sposobni
snalaziti se u č i n j e n i c a m a p r i r o d e . Više nisu znali
iz konstelacija odrediti kako se trebaju ponašati
jer su ljudi trebali naučiti providjeti konstelacije
vanjskih elemenata pomoću razuma, a Mojsije je
t r e b a o za to dati i m p u l s iz još v i d o v i t e svijesti.
V i d i m o M o j s i j a k a k o s a s v o j i m n a r o d o m stoji
pred Crvenim morem. Pomoću znanja sličnoga
n a š e m u , k o j e j e k o d njega j o š p r e n e s e n o u v i d o v i t o ,
spoznao je kako p o m o ć u p r i r o d n i h međuovisnosti,
pomoću osobite kombinacije povezanosti istočnog
vjetra s plimom i osekom postoji m o g u ć n o s t da
svoj n a r o d u p o v o l j n o m času p r e v e d e p r e k o M o r a .
U z t o s e n a l a z i p r i z o r k o j i p o k a z u j e : O v d j e stoji
Mojsije kao utemeljitelj n o v o g intelektualiziranoga
svjetonazora koji, čini se, nipošto nije prošao,
koji ljude tek treba p o n o v n o naučiti kako ž i v o t n u
praksu d o v e s t i u sklad s p r i r o d n i m o d n o s i m a , kao

129
š t o j e t o u č i n i o M o j s i j e . E g i p ć a p i s u b i l i n a r o d čije
j e v r i j e m e i s t e k l o ; v i š e nisu m o g l i z n a t i š t o ć e s e
d o g o d i t i u s l j e d e ć e m času. N j i h o v i s t a r i p r i r o d n i
instinkti su propali tako da su stajali na istom
mjestu kao u stara v r e m e n a . No, u stara v r e m e ­
na bi si g o v o r i l i : Sada v i š e ne m o ž e m o p r i j e k o !
— Kod njih je staro prirodno osjećanje došlo
u dekadenciju, a nisu se mogli uživjeti u novu
i n t e l e k t u a l n u s v i j e s t . S t o g a s u b e s p o m o ć n o stajali
p r e d C r v e n i m m o r e m i , z b u n j e n i što v i š e n e m a j u
mjerodavne svijesti, predosjećali nesreću. Na taj
način v i d i m o novi Mojsijev element u i z r a v n o m
kontrastu prema starom elementu, vidimo da je
stara v i d o v i t o s t propala tako da v o d i u zabludu
i da stoga što više ne o d g o v a r a n o v o m e v r e m e n u
mora odvesti u propast.

Ako pomoću takvih, prividno izvanjskih

prikazivanja p r o z r e m o što je opisivač z a p r a v o htio
reći, u takvim n a v o d i m a n a l a z i m o okarakteriziranu
veliku prekretnicu u razvoju čovječanstva te
s h v a ć a m o k a k o u o p ć e nije l a k o i z s a s v i m o s e b u j n i h
opisa starih spisa p r o n a ć i smisao takve osobnosti
kao što je, p r i m j e r i c e , M o j s i j e v a .
Da je Mojsije potpuno utemeljen na staroj
vidovitosti, da je kod njega nova intelektualna
kultura bila još sasvim vidovita, p o k a z a t će se i
poslije, kad je m o r a o o d l u č i t i treba li doista svoj
narod prevesti u Palestinu. Smisao prevođenja
toga naroda bio je osnivanje intelektualne kulture
koja se u cijelosti p r e n o s i l a k r v n o m v e z o m . O n o
što j e Mojsije posjedovao kao vidovitost bilo je
p o g o d n o z a d a v a n j e impulsa, ali s a m o nije m o g l o
biti k u l t u r o m z a t o što ta kultura nije trebala biti
v i d o v i t a , v e ć je n a s u p r o t staroj v i d o v i t o s t i trebala

130
biti nešto sasvim novo. Otuda vidimo kako se
Mojsije osjećao pozvanim dovesti svoj narod do
o d r e đ e n e t o č k e , ali ga nije m o g a o o d v e s t i u n o v u
zemlju. To je t r e b a o prepustiti o n i m a koji su bili
p o z v a n i z a č e t i n o v u k u l t u r u . Biblija o t o m u j a s n o
govori. Dok je Mojsije navjestitelj Boga koji se
navješćuje sve do u Ja-biće, nagoviješteno nam
Je i to da je on svojim v i d o v i t i m p o g l e d o m m o g a o
razabrati s a m o silinu riječi Duha svijeta. N o , kako
j e , p r e p u š t e n sebi s a m o m e , t r e b a o p o m o ć i s v o j e m u
narodu, p o b j e g a o je iz šatora t a m o gdje je na v i d o ­
v i t n a č i n m o g a o u g l e d a t i s v o j e g a Boga. O n d j e m u j e ,
m e đ u t i m , r e č e n o : Budući da ne m o ž e š n a p r e d o v a t i
dalje o d v i d o v i t o g mišljenja, n e t k o ć e d r u g i m o r a t i
p o v e s t i tvoj n a r o d . — Po t o m u što je p r i k a z a n o da
s e p o j a v i o u sjaju m o ž e s e z a k l j u č i t i k a k o o n a j t k o
je v i d o v i t u Izraelu više ne m o ž e biti p r o r o k . T i m e
je nagoviješteno da je Mojsije posljednji imao tu
vrstu v i d o v i t o s t i , a da n o v a kultura u d o t i č n o m e
narodu treba nastaviti djelovati bez vidovitosti, iz
same predaje, samo kroz intelektualnost, čime će
se moći pripremiti d a Ja, kojega je čovječanstvo
na ovoj novoj kulturnoj osnovi postalo svjesno,
m o ž e u sebe primiti jedan n o v i e l e m e n t .
Mojsijeva je misija čovječanstvu omogućila
uvid da se Duh svijeta koji protkiva i životom
p r o ž i m a s v i j e t m o ž e najjasnije i najljudskije o s j e t i t i
u najunutarnjijoj središnjoj točki č o v j e k o v e duše, u
J a - j e s a m , ali d a s e n a j p r i j e Ja-jesam m o r a i s p u n i t i
sadržajem koji ponovno mora obuhvatiti svijet,
t a k o d a s k r o m n a riječ Ja-jesam m o ž e u s e b e p r i m i t i
najbogatiji sadržaj. Za to je bila p o t r e b n a drukčija
misija, misija koja se može izraziti znamenitim
Pavlovim riječima: "Ne ja nego Krist u meni".

131
Mojsije je doveo čovječanstvo do osnivanja Ja-
-kulture, a Ja-kultura se trebala uživjeti kao dar
o d o z g o , k a o k u l t u r a n a r o d a , k a o p o s u d a koja u sebe
treba primiti n o v i d u h o v n i sadržaj. Ja se trebalo
najprije razviti u krilu starohebrejskoga naroda, a
u p o s u d u s e t r e b a l o u l i t i o n o što j e t r e b a l o p r o i z i ć i
iz istinskoga razumijevanja palestinskog događaja
golgotskog misterija. Tu je Ja opet trebalo primiti
n o v i sadržaj, sadržaj koji je sada samo crpilo iz
duhovnoga svijeta.

Ono n o v o što se iz starohebrejskoga naroda

pripremljenog za razvoj čovječanstva ulilo u Ja
najbolje m o ž e m o razabrati i m a m o li pred očima
čudesnu, ali samo pomoću posebnih svojstava
starohebrejskoga naroda razumljivu tregediju
K n j i g e o J o b u . U n j o j se p r i p o v i j e d a k a k o J o b —
unatoč t o m u što je kao p r a v e d n i k n e p o k o l e b l j i v o
stajao uz svojega Boga i bio svjestan da sve što
ima potječe od njega — doživljava nesreću za
n e s r e ć o m ; na svojoj i m o v i n i , na svojoj obitelji, na
v l a s t i t o j o s o b i , t a k o da u o b j a v a m a n j e g o v a Boga
ima nečega z b o g čega bi se m o g l o posumnjati da
se onaj Duh svijeta, o kojemu s m o u p r a v o g o v o r i l i ,
uistinu iživljava u č o v j e k o v o m Ja. To ide tako
daleko da Jobova žena ne m o ž e shvatiti zašto se
njezin muž još uvijek čvrsto drži svojega Boga i
z b o g toga mu g o v o r i z n a m e n i t e riječi, značajnije
od svih drugih: " O d r e c i se svojega Boga i umri!"
Što, dakle, u smislu ove znamenite alegorijske
tragedije z n a č e riječi: " O d r e c i se svojega Boga i
u m r i ! " ? N i š t a d r u g o d o l i : A k o Bog koji b i t r e b a o
biti izvor tvojega života tako postupa s tobom,
odreci ga se! No, onda je izvan sumnje da je
smrt udes odricanja Boga, tako da onaj tko se

132
odrekne Boga sebe i z u z i m a iz živoga postajanja.
J o b o v i p r i j a t e l j i nisu m o g l i s h v a t i t i z a š t o p r a v e d n a
osoba koja na sebe nije navukla nikakav grijeh
m o r a proživljavati njegove posljedice. Štoviše, ni
s a m opisivač ne m o ž e nam drukčije objasniti da
pravda svijeta unatoč svemu postoji, nego time
što d u b o k o pognuti, u bijedu bačeni Job ipak u
fizičkome svijetu dobiva naknadu za sve što je
izgubio.

T a k o već kroz znamenitu alegoriju Knjige o

Jobu o d z v a n j a mojsijevska svijest iz koje u v i đ a m o :
To je č o v j e k u p u ć e n na s v o j e Ja. N o , u t r e n u t k u
u k o j e m u d o l a z i u z a b l u d u k a k o bi se Ja m o g l o
i ž i v j e t i u f i z i č k o m , č o v j e k g u b i ili m o ž e izgubiti
svijest o p o v e z a n o s t i s i z v o r o m ž i v o t a . T o , m e đ u t i m ,
ne treba biti s a m o p o r a v n a n j e u f i z i č k o m svijetu,
već čovjek treba naučiti razumjeti kako mu je s
K r i s t o v i m i m p u l s o m d a n o d a uza sve p r o p a d a n j e
u b i j e d u f i z i č k o g a , uz t u g u i b o l u f i z i č k o m č o v ­
jek m o ž e biti p o b j e d n i k nad svim fizičkim ako u
n j e g o v u J a n e zasja s a m o p r a i z v o r s v e g a r a z l i v e -
n o g u v r e m e n u i prostoru, n e g o ako je n j e g o v o Ja
sposobno primiti moć vječnoga. Tako je Pavlovim
riječima " N e ja n e g o Krist u m e n i " r e č e n o : Mojsije
je ljude odveo dotle da su shvatili kako se sve
što svijet p r o ž i m a ž i v o t o m i p r o t k i v a u prostoru
i vremenu na najdublji osobit način izražava u
č o v j e k o v o m Ja. Č o v j e k će s h v a t i t i s v i j e t s h v a t i li ga
k a o j e d i n s t v o k o j e p r o i z l a z i i z t a k v o g a Ja. H o ć e š li,
m e đ u t i m , u Ja primiti o n o v j e č n o , ne moraš samo
spoznati obuhvatnost vremenskog, Jahve-jedinstvo
š t o se p r o s t i r e iza s v e g a u p r o s t o r u i v r e m e n u , n e g o
moraš iza svega jedinstva spoznati koncentrični
K r i s t o v i z v o r koji daje s a m o g a sebe.

133
 Tako Mojsijevu osobu vidimo kao osobu
uistinu p r i p r e m l j e n u za kršćanstvo; v i d i m o kako
je čovjekovoj samosvijesti po Mojsiju, takoreći,
usađena posuda koja tijekom svega budućeg
r a z v o j a č o v j e č a n s t v a treba biti ispunjena v j e č n o m
duhovnom supstancijalnošću, što, shvaćeno u
pravom smislu, znači da treba biti ispunjena
K r i s t o v i m b i ć e m . N a taj n a č i n m o ž e m o r a z u m j e t i
Mojsijevu ulogu u čovjekovu nastajanju. Upra­
vo takvim razmatranjem cjelokupno shvaćanje
povijesti d o b i v a najdublji smisao. To da u o d r e ­
đenom trenutku nastupa određena osoba, to
što kroz nju u čovječanstvo utječu oni vječni
i z v o r i što ga u n a p r e đ u j u u n j e g o v u nastajanju, u
nama rada osjećaj p r a v e p o v e z a n o s t i p o j e d i n c a s
c i j e l i m r a z v o j e m č o v j e č a n s t v a , n a što j e v e ć b i l o
upozoreno u proteklom predavanju o Buddhi.

Gledamo li tako na razvoj čovječanstva,

k a ž e m o : U č i m o se spoznavati razvoj k o j i s e na­
lazi u ž i v o m osjećaju. U č i m o spoznavati kako su
Duhovi svijeta, takoreći, nešto naumili s našim
postojanjem i kako to što su naumili u životu
s v e v i š e d o l a z i n a v i d j e l o . Da, u p r a v o r a z m a t r a n j a
najvećih duhova i najvećih događaja u razvoju
svijeta i povijesti čovječanstva ispunjavaju nas
onom snagom svijesti, onim povjerenjem u našu
dušu, onom pouzdanošću nadanja s kojima mo­
žemo u općem određenju čovječanstva opstati
samo ako tako sagledamo povijest svijeta i ako
iznova osjetimo lijepe Goetheove riječi kako je
" o n o n a j b o l j e " što povijest m o ž e u nama p r o i z v e s t i
" e n t u z i j a z a m " . Taj entuzijazam, m e đ u t i m , ne ostaje
s a m o m r t v o d i v l j e n j e , n e g o s e sastoji u t o m e da
u svoje duše primamo sjemenke prošlosti, a da

134
s j e m e n k e budućnosti r a z v i j a m o u p l o d o v e . A riječ
pjesnika, ako smo razmatranjem najvećih o s o b n o ­
sti i n a j v e ć i h d o g a đ a j a d o š l i d o i s t i n e , zaživljava
u nešto drukčijem obliku:

V r i j e m e je cvjetna poljana,
V e l i k o je i ž i v o nastajanje č o v j e č a n s t v a ,
I s v e je p l o d , i s v e je s j e m e !

135
 P R O R O K ILIJA

K a o najsjajnije z v i j e ž đ e n a n e b u d u h o v n o g a r a z v o j a
čovječanstva iz ranoga starog vijeka obasjava
nas p r o r o k Ilija. Karakterne crte, opisi djela o v e
o s o b n o s t i , č i t a v a v e l i č i n a s k o j o m su p r i k a z a n i u
biblijskim dokumentima utisnuli su se duboko,
d u b o k o u ljudska srca i u l j u d s k e d u š e . I p a k , o v a
se značajna osoba čini teško shvatljivom vanjskoj
p o v i j e s t i . S a stajališta d u h o v n e z n a n o s t i , k a k o ć e m o
d a n a s r a z m a t r a t i p r o r o k a Iliju, o n j e u p r a v o o s o b a
koja p o k a z u j e d a s e u o s n o v i r a z v o j a č o v j e č a n s t v a
kao najvažniji uzroci, najvažniji impulsi za doga­
đaje ne nalaze samo vanjski vidljiva djela i ideje
0 kojima m o ž e g o v o r i t i vanjska povijest n e g o kako
su prije svega najvažnija vrsta događaja snage i
impulsi p o k r e n u t i u ljudskoj duši. K a k o b i s m o si
p r e d naše d u h o v n e o č i p o s t a v i l i o v u č i n j e n i c u koja
rasvjetljava povijest, trebamo se tek prisjetiti da
1 samo dokazivanje kršćanstva najvećim dijelom
trebamo zahvaliti unutarnjem duševnom zbivanju,
koje s e a p o s t o l u P a v l u vanjski p r i k a z a l o k a o d o g a đ a j
pred Damaskom. M o ž e m o se prepirati koliko hoće­
m o g l e d e v a n j s k i h č i n j e n i c a , ali n e m o ž e s e p o r e ć i
da je dokazivanje kršćanstva tijesno povezano s
o n i m e što se t a d a o d i g r a l o u duši, u d u h u a p o s t o l a
Pavla te je p r e n e s e n o u g o r l j i v e riječi i d a l e k o s e ž n a
djela p u n a ž r t v e o v o g u t e m e l j i t e l j a kršćanstva. N o , i
na m n o g i m drugim mjestima m o ž e m o pokazati kako
ljudsko d o g a đ a n j e , p o v i j e s n o nastajanje n a p o s l j e t k u
ne v o d i o b i č n i m povijesnim činima već čovjekovoj
duši i č o v j e k o v u srcu.

D a n a s t r e b a m o r a z m o t r i t i j e d a n takav p r i m j e r .
Kako predavanje što se bavi temom o kojoj se

137
m o ž e m n o g o toga reći mora biti kratko i i z l o ž e n o
u g l a v n i m crtama, daljnja r a z r a d a o v i h tema ipak
će morati ostati prepuštena dušama, a danas će
se d o n e k l e nastojati utvrditi, rasvijetliti, razjasniti
nešto o razvoju povijesti čovječanstva p o v e z a n o s
o s o b n o š ć u p r o r o k a Ilije i n j e g o v i m v r e m e n o m .
To o č e m u je riječ u o v o m p r e d a v a n j u ne bi
trebalo biti samo p r i o p ć e n j e o osobnosti i značenju
p r o r o k a Ilije n e g o i s t o d o b n o k a o n e k a v r s t a p r i m j e ­
ra na koji se način takvo što može razmatrati
p o m o ć u d u h o v n e z n a n o s t i i kako je d u h o v n a zna­
n o s t u stanju s v o j i m s r e d s t v i m a r a s v i j e t l i t i o n o što
nam je na drukčiji način p r i o p ć e n o o p o v i j e s n o m
nastajanju čovječanstva. Kako bismo došli do
naznačenog cilja, danas trebamo postupiti na
s a s v i m o s o b i t n a č i n . N a i m e , u p r v o m r e d u o n o što
se i m a r e ć i o o s o b n o s t i i z n a č e n j u p r o r o k a Ilije t r e b a
biti dano iz istraživanja same duhovne znanosti
s najmanjim mogućim oslanjanjem na Bibliju, a
n a j v i š e ć e m o s e o s l a n j a t i n a Bibliju o n d j e g d j e s e t o
m o ž e p o k a z a t i s v r h o v i t i m g l e d e d a v a n j a i m e n a ili
karakterizacije uputa. T r e b a , dakle, učiniti smioni
pokušaj da se ponajprije ispriča o n o što se z a p r a v o
dogodilo, a zatim pokazati kako se taj događaj
zrcali u biblijskoj ispravi. Opisi d o g a đ a j a trebaju
proizlaziti iz baš takvih istraživanja kakva su
m o g u ć a n a tlu d u h o v n e z n a n o s t i , p o k o j e m s e k r e ć u
prikazi o v o g a ciklusa predavanja, kao i p r e d a v a n j a
p r o t e k l i h g o d i n a . Za s l u š a t e l j e — a t a k v i h je d a n a s
m n o g o — koji su s v o j i m d u g o g o d i š n j i m b a v l j e n j e m
d u h o v n o m znanošću upućeni u snagu i dokaznu
moć duhovnoznanstvene metode, može se odmah
r e ć i d a ć e t o što ć e b i t i r e č e n o u g l a v n i m c r t a m a
biti prikazano kao siguran rezultat istraživanja,

138
jer bi raspravljanje o dokazima zahtijevalo m n o g o
vremena. One slušatelje koji nisu zauzeli takvo
p o l a z i š t e ili g a n e m o g u z a u z e t i m o l i m d a o n o što
ću reći o pravoj povijesti prihvate kao hipotezu
koja ipak p o d l i j e ž e ispitivanju. Ja sam, m e đ u t i m ,
sasvim spokojan u uvjerenju da bi takvo p r i m j e r e n o
i b e s p r e d r a s u d n o ispitivanje, kad bi se p o d u z e l o ,
p o t v r d i l o o n o što će biti r e č e n o .
Što, dakle, d u h o v n a znanost ima reći o osob­
n o s t i i z n a č e n j u p r o r o k a Ilije i n j e g o v a v r e m e n a ?
Moramo se preseliti u doba starohebrej-
skog staroga vijeka, nakon isteka sjajne epohe
salomonske vladavine, dok je palestinska drža­
va podnosila raznovrsne nevolje (treba se samo
prisjetiti n e v o l j a s Filistejcima i s i ) . M o r a m o se
preseliti u doba u kojemu je nekad jedinstvena
d r ž a v a v e ć podijeljena na d r ž a v u Judejaca i drža­
vu I z r a e l a c a . T r e b a m o se p r e s e l i t i u d o b a — sada
dolazi jedna takva p r i g o d a , a bit će ih još, kad
se možemo nadovezati na biblijska imena, ali
samo radi oslonca i razumijevanja — u kojemu
Samarijom vada kralj Ahab, sin Omrijev i jedan
od nasljednika Jeroboama. Postojala je neka vrs­
ta saveza ili bratstva i z m e đ u kralja Ahaba, bolje
rečeno njegova oca, s kraljem Tira i Sidona, a
neka vrsta p o t v r d e toga saveza trebala se postići
ženidbom kralja Ahaba s Izabelom iz kraljevske
kuće T i r a i Sidona. Ta su nam i m e n a p o z n a t a iz
Biblije, a kako ne bih bio sasvim nerazumljiv,
n a d o v e z a t ću se na biblijska imena. Moramo se
p r e s e l i t i u d o b a u k o j e m u za l j u d e š t o su s a č u v a l i
odgovarajuće sposobnosti još uopće nije nestala
stara vidovitost, koja je, dakako, bila duhovna
o s o b i n a ljudi p r a d a v n i h v r e m e n a . Kraljica Izabela

139
nije bila obdarena samo tom vidovitošću već i
s a s v i m o s o b i t o m v i d o v i t o m s n a g o m koju, s v a k a k o ,
nije bila pripravna upotrijebiti u sasvim d o b r e i
plemenite svrhe. Nju trebamo gledati kao neku
v r s t u v i d o v n j a k a , d o k kralja A h a b a t r e b a m o g l e d a t i
kao č o v j e k a koji je u p o s e b n i m , i z n i m n i m stanji­
ma i m a o o n o što u s v i j e s t m o ž e ući i z s k r i v e n i h
s n a g a d u š e , š t o j e o s o b i t o u s t a r i m v r e m e n i m a bila
mnogo rasprostranjenija pojava nego danas. To
kralj A h a b nije i m a o k a o s t a l n u s p o s o b n o s t , nego
s a m o k a t k a d k a o s l u t n j u ili v i z i j u , k a d b i s e n a š a o
pred kojim važnim sudbinskim pitanjem.

U to se d o b a u o n o m kraju na n a j r a z l i č i t i j e
načine pročulo kako postoji jedan veliki značajni
duh. Bio j e to d u h koji u biblijskoj ispravi nosi
i m e Ilija. V e ć i n a l j u d i k o j i su, r e c i m o , ž i v j e l i v a n i
u svijetu, z a p r a v o nije z n a l a ni gdje se ta o s o b a po
j m e n u Ilija m o ž e n a ć i , n i d a o n a i z r a z i t o s n a ž n o
djeluje na svoje suvremenike. To bi se otprilike
m o g l o opisati na način da je u najširim k r u g o v i m a
spomen njegova imena i upućivanje na njegovu
osobu izazivalo jezu zato što se znalo kako se
u tome duhu i iza njega krije nešto značajno.
No, kako on djeluje u svijetu i gdje ga se m o ž e
p o t r a ž i t i ustvari se nije z n a l o ; o t o m u se z a p r a v o
nije i m a l o p o j m a . S a m o su p o j e d i n c i , koje b i s m o
mogli nazvati posvećenim učenicima toga duha,
znali kako z a p r a v o stoje stvari, a znali su tako­
đ e r kako u f i z i č k o m svijetu, u vanjskoj stvarnosti
pronaći čovjeka, nositelja toga duha. Kralj Ahab
t o n i j e z n a o . N o , o n j e p r i s p o m e n u t e o s o b e osje­
ć a o sasvim o s o b i t strah, neku vrstu o s o b i t e g r o z e ,
jer s t o m su o s o b o m bili i morali biti p o v e z a n i
sasvim osobiti pojmovi. Kralj Ahab je, napose

140
bratimljenjem s Tirom i Sidonom, uveo u staru
palestinsku državu Samariju neku vrstu religije
k o j a se u v a n j s k i m c e r e m o n i j a m a , u vanjskoj for­
mi oslanjala na vanjske simbole, drugim riječima
u v e o je neku vrstu m n o g o b o š t v a . Pripadnici toga
m n o g o b o š t v a z a c i j e l o su o n o što im je b i l o p o z n a t o
o individualnosti proroka Ilije primali sa sasvim
osobitim osjećajem straha, jer po različitim se
stvarima koje su se tada čule moglo zaključiti:
Sigurno iz staroga doba starohebrejskoga naroda
postoji nešto što se m o ž e nazvati Jahve-religijom,
postoji vjera u jednoga Boga, u jedno duhovno
biće svijeta koje nadosjetilno vlada, koje svojim
nadosjetilnim snagama seže u ljudsku povijest, u
l j u d s k o n a s t a j a n j e . — N o , z n a l o se i to da se b l i ž i
vrijeme kada će najbolji u starohebrejskome na­
rodu trebati uvesti još znatnije i v e ć e razumijeva­
nje J a h v i n a bića. Znalo se da Mojsijeva religija,
p r e m d a u klici, v e ć sadrži sve što se m o ž e o z n a č i t i
Jahve-religijom, ali to je shvaćeno primjereno
n a č i n u s h v a ć a n j a n a r o d a koji s e m a n j e - v i š e n a l a z i o
u d j e č j o j ili m l a d e n a č k o j d o b i . J a h v e - r e l i g i j a , p o g ­
led u z d i g n u t p r e m a j e d n o m e n a d o s j e t i l n o m Bogu,
ne m o ž e se opisati nikako drukčije nego riječima:
On nije sličan ničemu, osim onom nevidljivom
nadosjetilnom što č o v j e k o p a ž a kad ugleda svoje
v l a s t i t o Ja. N a d o s j e t i l n o j e b i l o p r i s u t n o , ali o n o
se trebalo shvatiti preko neke vrste iskustva na
vanjskim pojavama čovjekova života, preko z o r n o g
prikaza načina djelovanja Jahve-Boga. Ljudi s u s e
naviknuli g o v o r i t i : Jahve djeluje tako da nagrađuje
l j u d e , da im se d o b r o s t i v o u k a z u j e p o k a z u j u ć i se u
v a n j s k o j p r i r o d i u p l o d n o s t i , u bujanju i i n a ć e k a d
ž i v o t lako teče. — N o , t a k o đ e r su se naviknuli reći

141
k a k o J a h v e - b o g ž a r i g n j e v o m ili k a k o n a p u š t a lju­
d e z a r a t n i h n e v o l j a , g l a d n i h g o d i n a ili s l i č n o .
Vrijeme o kojemu govorimo bilo je i vrije­
me nevolja, poglavito vrijeme gladnih godina
te su mnogi sasvim napustili Jahvu zato što je
vladala strahovita glad, pa, vidjevši kako postu­
p a s l j u d i m a , v i š e nisu m o g l i v j e r o v a t i u n j e g o v a
djela. Da bismo m o g l i g o v o r i t i o napretku Jahve-
-misli, moramo taj napredak okarakterizirati na
s l j e d e ć i n a č i n : T r e b a l a s e p o j a v i t i B o ž j a - m i s a o koja
je, doduše, bila Jahve-misao, ali prožeta većim
razumijevanjem, p r o ž e t a tako da bi se reklo: Kao
što č o v j e k u v a n j s k o m e s v i j e t u m o ž e ž i v j e t i s r e t n o ,
isto ga tako m o g u zadesiti n e v o l j e i bijeda. No,
o v e vanjske pojave ni na koji način ne dokazuju
ni Jahvinu d o b r o t u ni njegov gnjev, već ispravan
pojam, pravu p r e d a n o s t Jahve-misli ima onaj tko i
u najvećoj nevolji, u najvećoj bijedi n e p o k o l e b l j i v o
upravlja p o g l e d prema n e v i d l j i v o m Bogu te samo
p o m o ć u snaga koje vladaju u n j e g o v o j duši i bez
ikakvoga vanjskog promatranja, bez ikakve vanj­
ske p o t v r d e p r i h v a t i i z v j e s n o s t : O n j e s t !
U to se v r i j e m e t r e b a o i z v r š i t i t a k a v p r e o k r e t .
Kad u o d r e đ e n o doba treba doći do preokre­
ta, uvijek moraju postojati osobe u čijim će se
dušama on najprije d o g o d i t i , u kojima g o t o v o da
može djelovati nešto što kao novi impuls, nova
snaga treba ući u povijest. Ne shvatimo li ovo
pogrešno, m o ž e m o reći: Osoba označena i m e n o m
p r o r o k a I l i j e o d a b r a n a j e k r o z s u d b i n u n a r o d a ka­
ko bi, na s p o m e n u t i n a č i n , n a j p r i j e u v l a s t i t o j duši
razumjela Jahve-misli. Osim toga, bilo je n u ž n o da
se iz s k r i v e n i h temelja i d u b i n a duše takve o s o b e
u z d i g n u sasvim o s o b i t e snage koje prije t o g a nisu

142
imali ni ljudi, ni učitelji čovječanstva. U Ilijinu
se biću morala dogoditi neka vrsta prvotnoga
mističnog posvećenja pomoću kojega se u njega
m o g l o uvući znanje o takvome Bogu. Stoga je, da
bi se na opisani naćin p r i k a z a l o p r o d i r a n j e Jahve-
-misli, n e i z m j e r n o v a ž n o pogledati u dušu p r v o g
čovjeka u kojemu se kroz n j e g o v o posvećenje, kroz
njegovo prožimanje skrivenim snagama duše (što
je bilo n u ž n o za p r v o g a utjecajnog d u h a ) u t j e l o v i o
duh koji j e trebao o m o g u ć i t i Jahve-misli.
O s o b e k o j e p r v e u svojoj v l a s t i t o j duši d o z i v e
t a k o z n a č a j a n n a p r e d a k ostaju, n a r a v n o , u s a m l j e n e .
O n e , m e đ u t i m , o k o s e b e okupljaju u č e n i k e . T o š t o
s e n a z i v a v e l i k i m r e l i g i o z n i m š k o l a m a ili š k o l a m a
p r o r o k a u Palestini, a k o d ostalih n a r o d a inicijacijskim
ili m i s t e r i j s k i m m j e s t i m a , pripada takvim školama.
T a k o j e p r o r o k Ilija, ž e l i m o l i u p o t r i j e b i t i t o i m e ,
također bio okružen nekolicinom učenika koji su
p r e m a n j e m u g l e d a l i s a m o i z n u t r a , ali su, i p a k , ba­
r e m n a s t a n o v i t n a č i n , z n a l i o č e m u j e riječ, u n a t o č
t o m u što nisu m o g l i d u b l j e z a g l e d a t i u n j e g o v u dušu.
Ostali nisu z n a l i g d j e je o s o b a u k o j o j se t a k o što
d o g a đ a . M o g l i s u s a m o r e ć i : O n j e tu. N e š t o s e d o ­
gađa. — M o ž d a bismo, ako ne z l o u p o t r i j e b i m o tu
riječ, n a š i m j e z i k o m m o g l i r e ć i d a s e p r o š i r i l a n e k a
v r s t a " g l a s i n e " . P r o š i r i o s e glas d a b i p r o r o k t r e b a o
biti o v d j e , ali nije se z n a l o gdje. Jer, takvi su p r o r o c i ,
takvi z n a č a j n i d u h o v i i m a l i s a s v i m o d r e đ e n u s n a g u .
T o što o v d j e g o v o r i m m o ž e , s o b z i r o m n a n a š e d o b a ,
i z g l e d a t i p o m a l o g r o t e s k n o , n o o n i m a koji p o z n a j u
o b i l j e ž j a starih v r e m e n a t o u o p ć e n e b i t r e b a l o b i t i
tako. T a k v e su o s o b e i m a l e sasvim osobitu snagu,
snagu v e l i k e i d u b o k e d j e l o t v o r n o s t i koja bi se tu i
t a m o p o k a z a l a ne s a m o k a o j e z a n e g o i u p o z i t i v n o m

143
smislu, koja je, m o g l i b i s m o r e ć i , k a p a l a u d u š e i
t i m e d j e l o v a l a n a način da se z a p r a v o nije z n a l o
g d j e se ta o s o b a n a l a z i u v a n j s k o m s v i j e t u . Vanjska
osoba takvoga duha katkad je p o t p u n o nevidljiva.
To su učenici znali. Pojavila bi se gdje bilo, m o ž d a
na n e k o m najneuglednijem mjestu.
1 doista, u o n o je v r i j e m a ta v a n j s k a o s o b a ,
n o s i t e l j u p r a v o o p i s a n o g a d u h a , bila z a p r a v o susjed
kralja S a m a r i j e A h a b a , a d a o n o t o m u u o p ć e nije
i m a o p o j m a . Bila m u j e u n e p o s r e d n o j b l i z i n i , ali
kralj A h a b t o nije z n a o . P o s v u d a j e t r a ž i o o s o b u o
kojoj je m o g a o g o v o r i t i na u p r a v o opisani način,
osim u n e u g l e d n o m posjedniku m a l o g a imanja u
svojoj n e p o s r e d n o j blizini. Gdje je ta o s o b a bila
u o d r e đ e n o vrijeme, zašto je katkad bila odsutna,

0 t o m u kralj nije r a z m i š l j a o . Izabela je to znala,

ali svoju tajnu isprva nije podijelila s Ahabom.
Z b o g r a z l o g a koji ć e m o saznati poslije, č u v a l a j u
je samo za sebe.
N o , o s o b a koja j e z a p r a v o b i l a v a n j s k i n o s i t e l j
I l i j e p o z n a t a j e u Bibliji p o d j o š j e d n i m i m e n o m .
U Bibliji se ona z o v e Nabot, tako da, zapravo,
s obzirom na duhovnoznanstvena istraživanja,
u biblijskom Nabotu trebamo gledati fizičkoga
nositelja Ilijine d u h o v n e osobnosti.
U to je doba zavladala glad, pa su mnogi
m o r a l i gladovati. Na stanoviti način i N a b o t je bio
u n e v o l j i . U v r e m e n i m a u k o j i m a na d j e l u nije s a m o
g l a d , kao što je i tada b i o slučaj, v e ć uz to djeluje
1 beskrajno suosjećanje s gladujućima, s p a t n i c i m a ,
o s o b i t o su p o v o l j n e o k o l n o s t i da u o s o b u koja je
s u d b i n o m i l i k a r m o m z a t o p r i p r e m l j e n a m o g u ući
skrivene d u š e v n e snage kojima se ona m o ž e vinuti
d o m i s i j e k a o što j e bila m i s i j a p r o r o k a I l i j e .

144
 N o , r a z j a s n i m o si što se d o g a đ a l o u j e d n o j tak­
v o j duši. Što se, d a k l e , d o g a đ a l o u N a b o t o v o j duši?
T o s u p r i j e s v e g a bila p o s v e unutarnja z b i v a n j a ;
v a ž a n s a m o o d g o j ili s a m o r a z v o j d u š e p r e m a v i š i m
duhovnim visinama. Ono što duša unutarnje
proživljava kao prihvaćanje snaga kojima gleda
g o r e , u d u h o v n e s v j e t o v e , k a k o b i i z njih d o n i j e l a
dolje nešto što treba biti usađeno kao impuls za
razvoj čovječanstva, iznimno se teško prikazuje,
i z n i m n o se teško zaodijeva riječima, jer to osobi
koja t a k v o š t o p r o ž i v l j a v a n e d o l a z i d o svijesti. Prije
svega to u o n i m starim v r e m e n i m a nije dolazilo
do svijesti tako da bi se m o g l o prevesti u točne
pojmove oštrih kontura. Čovjek je proživljavao
vidovnjački razvoj duše kroz različite stupnjeve.
K o d bića kao što je N a b o t t o m u je, n a r a v n o , i s p r v a
p r e t h o d i o o d r e đ e n i unutarnji doživljaj: U m e n i će
zasjati snaga koja sada treba ući u č o v j e č a n s t v o .
Ja joj t r e b a m biti p o s u d o m . — Zatim je uslijedio
d r u g i d o ž i v l j a j : Sada svim silama m o r a m nastojati
da o v u snagu u sebi učinim d o s t o j n o m , da o n a u
meni m o ž e g o v o r i t i na ispravan način, da steknem
o d g o v a r a j u ć e o s o b i n e koje će mi dati sposobnosti
da p r o ž i v i m to što p r o ž i v j e t i m o r a m , kako bih tu
snagu na ispravan način mogao prenijeti svojim
bližnjima.
Stoga takva osoba m o r a p r o ć i kroz r a z n o v r s n e
razvojne faze. Kad potom postigne odgovara­
jući stupanj, za njezinu se dušu, u neku ruku,
pojavljuju određeni znaci. Oni nisu poput snova
j e r s u u n u t a r n j i d o ž i v l j a j i , nisu n i p u k e v i z i j e j e r u
njihovoj osnovi leži realnost razvoja vlastite duše.
P o j a v l j u j u se s l i k e k o j e z n a č e : S a d a si t a k o š i r o k u
svojoj duši da se m o ž e š usuditi d j e l o v a t i . — Slike

145
kao takve ne moraju imati m n o g o v e z e s o n i m e
što d u š a p r o ž i v l j a v a u s t v a r n o s t i . O n e p r e d s t a v l j a j u
puke s i m b o l e kakvi se pojavljuju u s n o v i m a . No,
o n e su ipak na o d r e đ e n i način tipični simboli, kao
što p o d o d r e đ e n i m o k o l n o s t i m a i m a m o o d r e đ e n e
snove, primjerice, kad pri lupanju srca sanjamo
užarenu peć. T a k o se, kad duša stekne neku od
vidovnjačkih snaga, javljaju određeni vizionarski
doživljaji. Nabotu se isprva pojavila jedna takva
slika k r o z k o j u j e s p o z n a o : " T i s i o n a j k r o z k o j e g a
treba biti naviješteno da se m o ž e i m o r a vjerovati
u staroga Jahve-Boga i onda kada to vanjski iz­
gled povijesnog tijeka pobija k r o z nevolju što se
sručila. Čovjek m o r a čekati u miru da se v r e m e n a
opet poboljšaju jer odlukama staroga Jahve-Boga
s v o j s t v e n o j e d a d o n o s e n e v o l j u , p a p o n o v n o sre­
ću. N o , n i k a d a se ne smije i z g u b i t i v j e r a " . N a b o t u
je b i l o jasno da kroz njega g o v o r i n e p o k o l e b l j i v a ,
uvjerljiva snaga u n j e g o v o j duši. P r e d njim je ona
stajala ž i v a , k a o n e š t o m n o g o v i š e o d p u k e v i z i j e .
P r e d n j e g o v o m je d u š o m stajao sam Bog, o n a k a v
kakvoga si je m o g a o predočiti, kao lice koje mu
g o v o r i : " I d i kralju A h a b u i reci: M o r a se v j e r o v a t i
u J a h v e - B o g a d o k p o n o v n o n e p o š a l j e k i š u " — što
j e z n a č i l o : d o k p o n o v n o n e d o đ u bolja v r e m e n a .
T a d a je N a b o t shvatio svoju misiju. Z n a o je da se
mora posvetiti daljnjoj izobrazbi duševnih snaga
koje m o g u d o v e s t i d o p u n o g a r a z v o j a o n o g što m u
je stajalo p r e d d u h o v n i m o k o m te se k t o m u odlu­
čio, žrtvujući se koliko g o d je to m o g u ć e , postati
j e d n i m o d o n i h koji s u najviše i z l o ž e n i n e v o l j a m a
i gladi toga v r e m e n a . N a b o t z a p r a v o nije g l a d o v a o
radi uzdizanja u više svjetove — naglašavam da
to nije trebalo biti nešto poput kure gladovanja

146
preporučljive za postizanje duhovne spoznaje
— on nije g l a d o v a o ni iz kojega d r u g o g impulsa
v e ć z a t o š t o s u i d r u g i g l a d o v a l i , ali n e s a m o d a
bi dijelio njihovu sudbinu nego, štoviše, kako bi
je s njima p o d i j e l i o u p o v e ć a n o j mjeri. Svoje misli
nikada nije o d v r a ć a o od Boga, a n j e g o v a je duša u
neprestanoj unutarnjoj kontemplaciji bila p r e d a n a
tome Bogu, koji se uvijek objavljivao na opisani
način. Danas bismo u duhovnoj znanosti rekli:
N j e g o v a se cijela m e d i t a c i j a sastojala u t o m e što
je p o t p u n o s a m o v o l j n o o v e misli d o v o d i o u središte
svoje duše. — Da je d o b r o p o s t u p i o , i ovaj mu se
put pokazalo kao znak, unutarnjim likom, što je
p o n o v n o bilo više od neke snovite vizije, time da je
p r e d n j i m u s v o j ž i v o t n o s t i stajala slika B o g a k o j i
je z a p r a v o ž i v i o u n j e g o v o j duši g o v o r e ć i : "Ustraj,
s v e p o d n e s i ! Onaj t k o h r a n i l j u d e , p a i t e b e , d a t ć e
t i što j e n u ž n o . S a m o , m o r a š i m a t i b e z u v j e t n u v j e r u
u v j e č n o p o s t o j a n j e d u š e ! " P o j a v i l a s e slika k a o d a
je on — pustinjak k o m e su se stvari p r i k a z a l e v i š e
kao slikovita s t v a r n o s t — o t i š a o na p o t o k K r i t i,
s a k r i v š i se, i z n j e g a p i o v o d u s v e d o k j e v o d e b i l o
te se h r a n i o o n i m e što mu je p o s l a o Bog, o n i m e
što je, zbog oskudice koja je vladala, još uopće
preostalo. To što mu je hranu donosio gavran
č i n i l o m u s e k a o slika o s o b i t e Božje m i l o s t i . O v o
m u j e p r i k a z a n j e p o t v r d i l o d a o n o g l a v n o tek t r e b a
proživjeti u svojoj nutrini.
Nakon toga je u o d n o s u na skrivene d u š e v n e
snage m o r a o p r o ž i v j e t i j e d a n viši stupanj. Pokušao
je još dublje, kako b i s m o to danas rekli, utonuti
u meditaciju od koje je pošao i koju smo već
opisali. Ta meditacija, to unutarnje proživljavanje
p o p r i m i l o je sljedeće obilježje. Rekao si je: A k o

147
u o p ć e t r e b a š b i t i d o r a s t a o v i z i j i koja u t e b e s v i j e t l i
iz sasvim n o v e Božje slike, m o r a š u o s n o v i uzevši,
u svojoj nutrini, a i u najdubljim snagama svoje
duše postati sasvim drukčiji n e g o što si d o s a d b i o .
M o r a š , z a p r a v o , n a d v l a d a t i , otpustiti dušu koja u
tebi živi te iz svojih najdubljih duševnih snaga
n a n o v i način o ž i v j e t i o n o što v e ć , d o d u š e , imaš,
ali što k a o tvoje p r a v o Ja ne smije ostati o n a k v o
kakvo je sada. — I tako je pod utjecajem ovih
misli i n t e n z i v n o , u nutrini, r a d i o na svojoj duši,
na preobražavanju, na p r e o b l i k o v a n j u svojega vla­
stitog Ja kako bi postao dostojan toga da stane
p r e d B o g a koji m u s e o b j a v i o .
P o n o v n o mu se pokazala neka vrsta prikazanja,
neka vrsta vizije, što je ipak bila više od v i z i j e ,
ali j e m n o g o manje v r i j e d i l a o d prave vrijedno­
sti u n u t a r n j e g d u š e v n o g d o g a đ a j a . P o k a z a l o m u s e
k a k o g a j e n j e g o v Bog k o j i m u s e o b j a v i o p o s l a o
u S e r e p t u g d j e j e s r e o u d o v i c u k o j a j e i m a l a sina.
I tu mu je, kroz personifikaciju s u d b i n e u d o v i c e i
n j e z i n a sina, p r i k a z a n n a č i n n a k o j i t r e b a ž i v j e t i .
Pred n j e g o v o m se dušom ukazala vizija kako im
je jedva nešto malo preostalo za jelo. Htjeli su
p o t r o š i t i posljednje što su imali te p o t o m umrijeti.
T a d a j e k a o u snu, k a o u p r i k a z a n j u , r e k a o u d o v i c i
o n o što je, u o s n o v i uzevši, iz dana u dan, iz tjedna
u tjedan g o v o r i o svojoj vlastitoj duši u s a m o t n o m
r a z m i š l j a n j u : " N e b r i n i t e se, i z p r e o s t a l o g a b r a š n a
na m i r u p r i p r e m i t e o b j e d za sebe, ali i za m e n e . U
s v e m u što treba d o ć i uzdajte se u Boga koji m o ž e
donijeti i sreću i nesreću, u k o j e g a se ne s m i j e
sumnjati!" I gle, u snu, u prikazanju izraženom
v i z i j o m p o k a z a l o mu se da se p o s u d a s b r a š n o m i
vrč s uljem ne p r a z n e v e ć da se uvijek i z n o v a pune.

148
Njegovo je cijelo duševno stanje prikazano kao
d o s t i z a n j e z r e l o s t i o s o b e koja se uselila u u d o v i č i n u
kuću i s t a n o v a l a na v i š e m katu. N o , unutarnja re­
alnost n j e g o v e duše sastojala se u t o m e da se o n a
u z d i g n u l a n a v i š i kat, d a j e d o s p j e l a n a v i š i stupanj
s v o j e g a r a z v o j a . P o t o m m u se, m e đ u t i m , j a v i l o p r i ­
k a z a n j e d a j e u m r o sin t e ž e n e . T o n i j e b i l o ništa
d r u g o d o l i s i m b o l i č k i o d r a z stanja u k o j e m u j e o n
prevladao, g o t o v o u s m r t i o sve što je n j e g o v o Ja
d o t a d b i l o . Podsvjesne snage njegove duše upitale
su ga: "Što sada trebaš učiniti?", nakon čega je
b e s p o m o ć n o zastao, da bi se p o t o m p o m o ć u snage
k o j a se d o s a d u n j e g a ulila p r i b r a o te utonuo u
o n o što je p r i m i o p o n i r a n j e m u sebe. U sljedećoj
predodžbi, p o s l i j e s m r t i u d o v i č i n a sina, ž e n a m u
upućuje prijekor, što z n a č i da mu n j e g o v a vlastita
d u š e v n a podsvijest upućuje prijekor i p r o ž i m a ga
zabrinutošću: Stara Ja-svijest j e o t i š l a . Kako sada
dalje? — S l i k o v i t i p r i k a z t o g a je u o s v j e š t a v a n j u u-
d o v i č i n a sina; s m i o n o je d u b l j e u t o n u o u svoju dušu i
t i m e p o n o v n o o ž i v i o m r t v o g a sina. T o g a j e o h r a b r i l o
da n a s t a v i iz s t a r o g Ja o ž i v l j a v a t i n o v o Ja.

N a taj j e n a č i n s a z r i j e v a o . T a k o j e s a z r i j e v a l a
n j e g o v a duša kako bi u sebi m o g l a skupiti snage da
zaista stupi p r e d vanjski svijet i navijesti o n o što
se t o m e v a n j s k o m svijetu t r e b a l o reći, prije svega
d a s t u p i p r e d kralja A h a b a k a k o b i s e o d l u č i l o o
pobjedi novog shvaćanja Jahve nad svime što je
z b o g slabosti v r e m e n a d o š l o na n j e g o v o mjesto, a
čiji je p r e d s t a v n i k b i o kralj Ahab.
T a j e o s o b a o d n e k u d s t i g l a kralju A h a b u k o j i
j e b r i ž n o o b i l a z i o svoju d r ž a v u promatrajući n e v o ­
lju. U s v a k o m slučaju, kralj A h a b nije i m a o p o j m a
o d a k l e taj č o v j e k d o l a z i . N a i š a o j e n a č o v j e k a č i j e

149
su riječi potaknule nešto u njegovoj duši, uopće
ne znajući da je to njegov susjed. Pred njim je
stajao ispunjen j e z o m koju bi uvijek osjećao kada
s e g o v o r i l o o d u h u k o j i j e u Bibliji n a z v a n i m e n o n
Ilija. "Jesi li ti m o ž d a č o v j e k k o j i č i n i s m u t n j u u
Izraelu?" upitao ga je Ahab. "Nisam", o d g o v o r i o
je N a b o t - I l i j a , " t i s i s a m taj koji u Izrael d o n o s i
nesreću i z l o . M o r a biti o d l u č e n o kojem će se bogu
odsad obraćati naš narod."
T o j e d o v e l o d o skupljanja v e l i k o g a m n o š t v a
izraelskog naroda na brdu Karmel — iznošenje
p o j e d i n o s t i d a n a s b i nas p r e d a l e k o o d v e l o — g d j e
se t r e b a l o , p o m o ć u vanjskoga znaka koji je m o r a o
biti svima razumljiv, odlučiti između Ahabovog
boga i Ilijinog boga. Prvo je o d r e đ e n o da svoje
žrtve prinesu svećenici i proroci Baala, kako se
zvao bog kralja Ahaba. Htjelo se, dakle, vidjeti
k r o z ž r t v e n i o b r e d koji s e t r e b a o o b a v i t i p o b o ž n i m
v j e ž b a m a ekstatičnih p r o r o k a koji su se g l a z b o m i
p l e s o m d o v e l i u s a s v i m o s o b i t o stanje, h o ć e l i t i m
e g z e r c i c i j a m a biti nešto p r i o p ć n o n a r o d u , d r u g i m
riječima pokazuje li se kroz božansku snagu tih
s v e ć e n i k a n e š t o od snage i sile n j i h o v a b o g a . Na
žrtveni je oltar prinesena životinja. Trebalo se
pokazati djeluje li stvarno u svećenicima snaga
koja m o ž e o b u z e t i m n o š t v o . T u N a b o t - I l i j a r e ć e :
" S a d a m o r a b i t i o d l u č e n o ! J a o v d j e s t o j i m sam, a
nasuprot meni stoji četiristo i pedeset Baalovih
svećenika. Narod treba vidjeti kolika je njihova
snaga, a kolika m o j a " . Žrtva je p r i n e s e n a . Baalovi
su s v e ć e n i c i učinili sve što su m o g l i da bi svoju
snagu prenijeli na n a r o d kako bi on p o v j e r o v a o u
b o g a Baala. U t o m u se p r e t j e r a l o te su s v e ć e n i c i
u namjeri da pojačaju jezivo djelovanje plesa i

150
g l a z b e n o ž e m p a r a l i ruke i tijela tako da je tekla
krv. Ali gle, ništa se nije pokazalo, jer tu je
bio Ilija-Nabot sa svojom snagom. Jednostavnim
r i j e č i m a m o g l o b i s e r e ć i : Bio j e p r i s u t a n s a s v o j i m
u t j e c a j e m . N e t r e b a m o p o m i š l j a t i n i n a k a k v u ča­
roliju, no njegov je utjecaj bio toliki da je sve
potukao na bojištu. N a k o n toga on je z a p o č e o s
prinošenjem žrtve. Drugim riječima, pristupio je
prinošenju ž r t v e sa s v i m s n a g a m a svoje duše koja
je pretrpjela sve ono što smo već opisali. Žrtva
je djelovala! D u b o k o je ganula duše. — D o g o d i l o
se nešto s l i č n o o n o m u što sam p o k u š a o o p i s a t i u
svojoj knjizi "Mistika na početku novovjekovnog
duhovnog života" (Die Mystik im Aufgang des
neuzeitlichen Geisteslebens) u kojoj je pokazan
p r i m j e r I v a n a Krstitelja koji j e b i o p r o p o v j e d n i k ,
ali je uz to prošao i posebno školovanje. Kada
je zatim ponovno stupio na propovjedaonicu,
na slušateljima se pokazalo djelovanje izraženo
sljedećim opisom: Tijekom njegove propovijedi
četrdesetak ljudi je palo i bilo mrtvo, što z n a č i
da su u svojoj nutrini bili p o g o đ e n i o d g o v a r a j u ć o m
s n a g o m . — T a k o je b i l o i s Ilijom. N a k o n o v o g a
ne m o ž e m o p o m i s l i t i ništa d r u g o n e g o da su riječi
n a v e d e n e u Bibliji p r e t j e r a n e , to barem p r o i z l a z i
iz duhovnoznanstvenog istraživanja. Četiristo i
pedeset Ilijinih protivnika, Baalovih svećenika
bilo je p o b i j e đ e n o i m o r a l o se predati. Ilija-Nabot
usmrtio ih je u njihovim dušama. Ilija-Nabot je
pobijedio. (Kraljevi I., 18, 4 0 ) T o m o ž e m o r e ć i
kao nešto što se n a m e ć e s a m o po sebi.
Opisao sam vam Izabelin karakter i njezine
o s o b i n e . Znala j e d a j e onaj koji j e t o u č i n i o z a p r a v o
n j i h o v susjed, tu, p r e k o p u t a . K a d n i j e t a j a n s t v e n o

151
odsutan, nalazi se u n j i h o v o j n e p o s r e d n o j b l i z i n i .
— A što je Ilija-Nabot z n a o od toga trenutka? Znao
j e d a j e I z a b e l a m o ć n a , d a z n a z a n j e g o v u tajnu,
drugim riječima, da njegov vanjski fizički život
više ne može biti sasvim siguran. Uskoro će se
morati zabrinuti zbog svoje smrti.
Biblija također pripovijeda kako se kralj
A h a b v r a t i o kući i i s p r i č a o I z a b e l i što s e d o g o d i l o
na brdu Karmel, a o n a je rekla: Učinit ću Iliji
o n o što je on u č i n i o s tvojih četiristo i pedeset
proroka. (Kraljevi I., 19, 2 ) — H t i o b i h z a p r a v o
znati tko bi takav r a z g o v o r , o kojemu na o v o m
m j e s t u o I z a b e l i i z v j e š t a v a Biblija, m o g a o o b j a s n i t i
drukčije o d d u h o v n e znanosti, z a koju o n prema
d u h o v n o z n a n s t v e n o m istraživanju, izgleda samora­
zumljivim.
N o , sada s e Ilija m o r a o b r i n u t i o t o m u da, a k o
z b o g lzabeline osvete m o r a umrijeti, njegov duh,
z b o g svega što j e t r e b a o r e ć i č o v j e č a n s t v u , n e k a k o
nastavi djelovati unutar toga čovječanstva. I kako
je u s v o j o j duši o p e t s p o z n a v a o s a m o g a s e b e , u t o m
se intenzivnom unutarnjem spoznavanju zapitao:
Što trebaš učiniti k a k o bi s a m o g a sebe z a m i j e n i o
o v d j e , u f i z i č k o m s v i j e t u , n a k o n što z b o g l z a b e l i n e
osvete nastupi tvoja smrt? — Tada mu je došla
nova objava. Zapazio je jednu sasvim određenu
o s o b u na koju će m o ć i , t a k o r e ć i , p r e n i j e t i sve što
on, Nabot-Ilija treba dati čovječanstvu. Njegov
se p o g l e d zaustavio na Elizeju. M o ž e t e p o m i s l i t i
k a k o j e Ilija o t p r i j e p o z n a v a o E l i z e j a , ali o t o m u
nije r i j e č . I l i j i n s e p o g l e d z a u s t a v i o n a toj o s o b i , a
unutarnje prosvjetljenje mu je reklo: Posveti o v o g
čovjeka u svoju tajnu. I s o n o m istom jasnoćom
s kojom religiozni dokumenti govore duhovnoj

152
znanosti r e č e n o n a m je i to da Ilija-Nabot treba
ispuniti nešto osobito te da je sada na Elizeja
t r e b a o p r i j e ć i isti d u h k o j i j e v l a d a o I l i j o m . T o j e
p r o s v j e t l j e n j e Elizej t r e b a o d o ž i v j e t i u D a m a s k u n a
isti n a č i n k a o š t o g a j e p o s l i j e d o ž i v i o i o p i s a o sam
a p o s t o l P a v a o . A n a k o n što je Ilija i z a b r a o svojega
nasljednika, snašla ga je Izabelina osveta.
Izabela je skrenula pozornost svome mužu
Ahabu na njihova susjeda rekavši otprilike ovo:
Pogledaj, ovaj je susjed pobožan čovjek, u nje­
mu žive Ilijine misli. Budući da je on jedan od
najvažnijih Ilijinih sljedbenika, mnogo ovisi o
tomu da ga kao takvog ukloniš iz svoje neposredne
b l i z i n e . A h a b nije z n a o n i š t a o N a b o t o v o j tajni, a l i
je z n a o da je on Ilijin vjeran sljedbenik. T a d a je
I z a b e l a uvjerila A h a b a da, ili s n a g o m n a g o v a r a n j a
ili p o m o ć u same kraljevske m o ć i , treba pridobiti
t o g a č o v j e k a n a s v o j u s t r a n u . Bio b i t o u d a r a c z a
Ilijinu stvar kad bi A h a b b i l o na koji način uspio
p r i d o b i t i toga čovjeka na svoju stranu. Izabela je,
n a r a v n o , znala da je to tek izmišljotina k o j o m je
s a m o h t j e l a n a v e s t i s v o j e g a m u ž a n a taj v a ž a n č i n ,
jer ona nije htjela sam čin v e ć o n o što iz njega
proizlazi. Zato mu je dala neku vrstu prijetvornog
savjeta.

A h a b se obrati N a b o t u i gle, N a b o t ga prekori:

" N i k a d a nećeš postići o n o što h o ć e š ! " — Znate da je
u Bibliji p r i k a z a n o k a k o j e N a b o t k a o A h a b o v susjed
p o s j e d o v a o v i n o g r a d koji j e A h a b h t i o d o b i t i m i l o m
ili s i l o m . U Bibliji j e N a b o t r e k a o kralju: " G o s p o d i n
ne dopušta da tebi dam naslijeđe svojih otaca!"
( K r a l j e v i I., 21,3) N o , z a p r a v o se misli na sasvim
drukčije naslijeđe koje mu ne smije p r e d a t i . To je
Izabelu potaknulo na osvetu. Dala je prijetvoran

153
savjet kako bi kralja razbjesnilo protivljenje toga
čovjeka. To se m o ž e v i d j e t i p r o č i t a li se u Bibliji
s l j e d e ć e m j e s t o : " A h a b s e v r a t i kući z l o v o l j a n i ljut
z b o g riječi koje mu je rekao N a b o t Izraelac: ' N e
d a m ti naslijeđa svojih otaca!' Legao je na postelju,
o k r e n u o lice i nije o k u s i o kruha". ( K r a l j e v i I., 2 1 , 4 )
Misli se da je Ahab prestao jesti jer nije
mogao pribaviti vinograd u svojemu susjedstvu.
Takve ćemo stvari razumjeti samo ako istražimo
stvarne činjenice u p o z a d i n i . Izabelin se o s v e t n i č k i
čin sastojao, dakle, u priređivanju svečanosti na
koju će d o ć i i N a b o t i na kojoj će mu biti i s k a z a n e
o s o b i t e počasti. On to nije m o g a o izbjeći. D a n a mu
je m o g u ć n o s t za djelovanje. N o , Izabela je i sama
b i l a v i d o v i t a . S d r u g i m a bi l a k o i z i š a o na k r a j , s
njima bi lako o d m j e r i o snage, ali o n a ga je m o g l a
upropastiti. P o d m e t n u l a je ubojice, što z n a č i , kako
je o p i s a n o u Bibliji, l a ž n e s v j e d o k e koji su r e k l i da
je N a b o t h u l i o Boga i kralja. ( K r a l j e v i I., 2 1 , 13)
Tako je Ilija kao vanjska fizička osoba bio
mrtav, uklonjen iz svijeta. A h a b je sa svim o n i m e
što j e p r e t h o d i l o i š t o j e i s t i n s k i z a h v a t i l o s n a g e
u dubini njegove duše postavljen, recimo, pred
neku vrstu sudbinskoga pitanja. U p r a v o je u t o m ,
za njega i z n i m n o m trenutku p o č i n j a o nešto slutiti.
U toj m u s e s l u t n j i p o j a v i o Ilija p r e d k o j i m j e t a k o
često s t r a h o v a o te mu kroz viziju rekao što se u-
stvari d o g o d i l o . T o j e b i o d u h o v n i doživljaj. M o g l i
bismo reći da je od Ilijine slike nakon njegove
smrti s a z n a o da je ubivši N a b o t a u b i o N a b o t a - I l i j u .
O v o posljednje t r e b a o je s a m o naslutiti, ali i p a k je
n a z v a n u b o j i c o m . A u Bibliji n a l a z i m o zastrašujuće
riječi k a k o s e t o m s l u t n j o m A h a b o s j e ć a o i s p r a z n i m
u s v o j o j d u š i j e r j e s l i k a u slutnji r e k l a : " N a m j e s t u

154
g d j e su psi l i z a l i N a b o t o v u krv psi će l i z a t i i t v o j u ! "
( K r a l j e v i I., 21, 1 9 ) , a za Izabelu je r e č e n o : "Psi će
proždrijeti Izabelu na zidinama Izraela" (Kraljevi
I., 21, 2 3 ) .
Z n a m o d a j e t o b i l a j e d n a o d o n i h slutnji k o j e
se ispunjavaju. Kada je poslije Ahab otišao u rat
p r o t i v Sirijaca, ranjen je u boju, krv je kapala iz
njegovih kola i tako ga je zadesila smrt. Kad su
p r a l i n j e g o v a k o l a , d o š l i s u psi i l i z a l i k r v k o j a j e
istekla iz A h a b o v i h rana. A kad je kasniji razvoj
događaja učinio Jehua gospodarom grada Sama-
r i j e , I z a b e l a j e p o g o đ e n a d o k j e stajala n a p r o z o r u
te je z a p r a v o pala kroz p r o z o r p r e d gradske z i d i n e ,
g d j e s u j e r a s t r g a l i psi. O v o s a m s a m o n a g o v i j e s t i o
stoga što i m a m o p r e m a l o v r e m e n a da bismo u to
dublje ulazili. Sada je to najmanje v a ž n o , a m n o g o
je važnije o n o što slijedi.
Onaj k o g a j e I l i j a - N a b o t o d a b r a o z a n a s l j e d n i k a
m o r a o je sada i sam sazrijeti. N o , on je s a z r i j e v a o
na drukčiji način. M o g l o bi se reći da je učeniku
v e ć b i l o lakše n e g o p r v o m e učitelju. Njemu je na
raspolaganju stajala snaga do koje se Ilija-Nabot
v e ć v i n u o , bila m u j e n a r a s p o l a g a n j u Ilijina p o m o ć .
I kao što ljudske osobnosti koje su prošle kroz
dveri smrti djeluju iz duhovnoga svijeta sasvim
o s o b i t o m s n a g o m , tako je sada i Nabot-Ilija n a k o n
svoje smrti djelovao sasvim osobitom snagom na
Elizeja, otprilike kako je i sam Isus Krist nakon
smrti djelovao na uskrsnuće svojih sljedbenika.
I l i j a - N a b o t m o ć n o je d j e l o v a o na Elizeja. A to što
je Elizej sada p r o ž i v l j a v a o , p r o ž i v l j a v a o je t a k o đ e r
kao unutarnji doživljaj vlastite duše, ali takav koji
je b i o p o v e z a n sa s n a g o m što je strujala iz Ilije i
koja je nastavila d j e l o v a t i poslije n j e g o v e smrti na

155
o n e koji su mu bili o d a n i . Elizej je to p r o ž i v l j a v a o
na način da je pred njegovom dušom, i nakon
s v o j e s m r t i , ž i v o s t a j a o n j e g o v v e l i k i u č i t e l j Ilija t e
mu je rekao: "S t o b o m ću izići iz Gilgala". O v d j e
mogu točno citirati Bibliju koja kaže: "Kad je
J a h v e u z n i o Iliju na n e b o , Ilija i E l i z e j su u v i h o r u
izašli iz Gilgala" (Kraljevi II., 2, 1 ) . O v d j e nije
r i j e č o m j e s t u . N i Biblija t i m e n e m i s l i n a m j e s t o .
"Gilgal" ne znači d r u g o doli "valjanje". T i m e se
misli na tehnički izraz: Valjanje, prolaženje duše
kroz rođenje i smrt, ž i v o t duše unutar fizičkoga
tijela, kad duša prelazi iz jednoga fizičkog tijela
u drugo. To se z o v e Gilgal.
Ne trebate se čuditi ako iz d u h o v n e znanosti
p r o i z l a z i d a Elizej t i m e š t o j e u s v o j o j d u š i p r o ž i v i o
kroz kontemplaciju i predanost zapravo nije bio
u z Iliju p o m o ć u snaga svoje f i z i č k e p r i r o d e , n e g o
p o m o ć u viših snaga, što z n a č i da je s I l i j o m b i o u
j e d n o m v i š e m s v i j e t u . A Ilija m u j e o d r e d i o k o j e
stupnjeve treba proći za vrijeme razvoja svoje
duše. No, stalno mu je skretao pozornost na to
kako je težak put kojim m o r a proći. U z d i z a o se
stupanj po stupanj sve dotle dok se nije osjetio
sjedinjenim s d u h o m koji je strujao iz Ilije.
Imena mjesta koja se spominju u Bibliji ne
treba shvatiti kao imena mjesta nego u njihovu
doslovnom značenju, kao duševna stanja. Kad,
p r i m j e r i c e , Ilija k a ž e : S a d a i d e m u Beth-el — E l i z e j
si to p r e d o č a v a kao v i z i j u koja je više od v i z i j e . A
kad ga Ilijin d u h o p o m e n e : D r a g i , o s t a n i o v d j e — to
n e z n a č i ništa d r u g o d o l i : R a z m i s l i imaš l i d o v o l j n o
s n a g e da n a s t a v i š ići sa m n o m . — U v i z i j i to i z g l e d a
kao nešto više od o p o m e n e . Svi n j e g o v i u č e n i c i -
-proroci, dakle, n j e g o v i k o l e g e u d u h o v n o m e stoje

156
pokraj n j e g a o p o m i n j u ć i ga. O n i k o j i s t o g a š t o s u
p o s v e ć e n i u t e č i n j e n i c e z n a j u d a s e Elizej može
u z d i ć i u više regije u kojima mu g o v o r i Ilijin duh
g o v o r e mu: "Danas ga nećeš moći slijediti. A znaš
li da će danas Gospodin uzeti tvojega gospodara od
tvoje glave?" (Kraljevi II., 2, 3) N o , on im odgovara:
"Samo šutite", a Ilijinom duhu kaže: "Života mi
G o s p o d i n o v a i t v o j e d u š e , j a t e n e ć u o s t a v i t i ! " Dalje
g o v o r i Ilija: "Sada m o r a m ići u J e r i h o n " . P o n o v i se
i s t o . A t a d a Ilija u p i t a : " Š t o s a d a z a p r a v o h o ć e š ? "
E l i z e j o d g o v a r a , i to se n a l a z i u B i b l i j i , ali t a k o da
s e m o r a i z v u ć i i z p r a v o g a i z v o r n o g teksta: " H o ć u
d a s e u m o j o j duši m o j e m d u h u p r i d r u ž i t v o j ! " U
Bibliji stoji p o g r e š n o : " N e k a m i b u d e d v o s t r u k i d i o
tvojega duha" (Kraljevi I I . , 2, 9 ) . To je, približno,
d u h o v n i s m i s a o o n o g a š t o j e Ilija č u o o d E l i z e j a :
da on o ž i v l j a v a u d u b i n a m a Elizejeve duše, da se
o n d j e p r o b u d i o do p u n e svijesti te da je Elizej s
vlastitom dušom tako postavljen spram Ilijinoga
duha da n j e g o v a duša iz sebe same m o ž e objaviti
I l i j i n e o d l u k e . T a d a Ilija k a ž e : " B u d u ć i d a m o ž e š
v i d j e t i m o j d u h sada k a d s e t r e b a m u z d i ć i u v i š e
regije, da ga m o ž e š vidjeti kako se u z d i ž e u više
regije, p o s t i g a o si to što h o ć e š i moja snaga ulazi
u t e b e " . I g l e , E l i z e j u g l e d a k a k o se Ilija u z d i ž e "u
v i h o r u p r e m a n e b u " , s a m o m u j e spao kaput, što
z n a č i , d u h o v n a s n a g a k o j o m s e Elizej t r e b a o g r n u t i .
To je bila d u h o v n a vizija koja mu je pokazala i
omogućila da spozna kako smije postati Ilijinim
n a s l j e d n i k o m . A d a l j e u Bibliji p i š e : " K a d a ga v i d j e š e
djeca proroka, koja s u s e u p u t i l a p r e m a J e r i h o n u
rekoše: 'Ilijin duh p o č i v a na Elizeju' i p o đ o š e mu
ususret i baciše se p r e d njim na z e m l j u " . ( K r a l j e v i
II., 2, 15) To nadalje z n a č i da je u Elizeju riječ

157
postala tako moćna da je on bio prožet snagom
k o j u su p r o r o k o v i u č e n i c i d o ž i v j e l i i k o d Ilije te su
spoznali kako je duh Ilije-Nabota uistinu nastavio
živjeti u Elizeju.
U vezi sa stvarnim događajima onoga doba
to proizlazi iz duhovnoznanstvenih metoda već
prikazanih u ovim predavanjima — a koje će i
nadalje biti prikazivane — proizlazi iz impulsa
š t o se iz Ilije prelio u E l i z e j a k o j i je o b n o v i o i
u z v i s i o staru J a h v e - v j e r u . T i m j e d o g a đ a j i m a , k o j i
su isprva, prije svega u o n i m starim v r e m e n i m a ,
bili razumljivi samo p o s v e ć e n i m a , s v o j s t v e n o to da
su ljudima koji nisu mogli razumjeti njihovu bit
ispričani na način kako bi ih ipak m o g l i shvatiti te
d j e l o v a t i na n j i h o v e duše kroz p o r e d b e i p r i č e o
č u d i m a . Iz o n o g a što je u najspiritualnijem smislu
doista č u d e s n o r a z v i l e su se biblijske p r i č e o Iliji,
E l i z e j u i N a b o t u . Z a o n e k o j i nisu m o g l i r a z u m j e t i
k a k o j e j e d a n o d n a j v e ć i h i m p u l s a z a svjetski r a z v o j
čovječanstva izvirao iz navedenih duša, koje su
mnogo toga što j e uskraćeno vanjskome pogledu
najprije morale proraditi u sebi, to je rečeno u
p o r e d b a m a . Njima j e p r i k a z a n o u p r a v o o n o što j e
i s p r i č a n o i u Bibliji; da je Ilija ž i v i o u v r i j e m e kralja
Ahaba, da mu se bog Jahve ukazao za v r i j e m e gladi
te r e k a o : " P o đ i kralju A h a b u i kaži m u : ' Ž i v o g a mi
G o s p o d i n a , Boga I z r a e l o v a p r e d kojim stojim, o v i h
g o d i n a n e ć e b i t i n i r o s e n i kiše, j e r j a t a k o k a ž e m ' " .
( K r a l j e v i I . , 17, 1 ) Z a t i m s e k a ž e : Bog j e r e k a o I l i j i :
" I d i o d a v d e , o k r e n i s e p r e m a i s t o k u i sakrij s e n a
potoku Kritu koji teče p r e m a Jordanu. Pit ć e š i z
p o t o k a , a g a v r a n i m a sam z a p o v i j e d i o da se p o b r i ­
n u z a t e b e " . ( K r a l j e v i I . , 17, 3-4) T a k o s e d o g o d i l o .
Kada je voda presahnula, Bog je Iliju poslao u

158
S a r e p t u . A " t r e ć e g o d i n e " Ilija j e m o g a o k r e n u t i
na put, mogao je pristupiti kralju Ahabu — to
sam v e ć n a t u k n u o prikazujući č i n j e n i c e na o s n o v i
duhovnoznanstvenih istraživanja — i četiristo
i pedeset Baalovih proroka staviti pred odluku.
Zatim je č u d o t v o r n o m slikom p r i k a z a n o to što se
d o g o d i l o u stvarnosti kako sam v a m v e ć ispričao.
P o t o m slijedi p r i p o v i j e s t kako je N a b o t u , koji je
ustvari nositelj duha samoga Ilije, Ahab trebao
oteti v i n o g r a d te kako je zatim Izabela prevarila
N a b o t a . P r e m a o n o m u š t o stoji u Bibliji n e m o ž e s e
sasvim razumjeti kako bi to Izabela trebala izvesti
s I l i j o m , j e r j e z a p r a v o r e k l a A h a b u : " U č i n i t ć u Iliji
o n o što je on u č i n i o s t v o j i h č e t i r i s t o i p e d e s e t
p r o r o k a " j e r j e p r e m a Bibliji d a l a p o g u b i t i samo
N a b o t a , d o k j e , u s t v a r i , što, d o d u š e , n i j e d a n č i t a t e l j
Biblije n e ć e m o ć i č i t a n j e m razabrati, dala p o g u b i t i
n o s i t e l j a I l i j i n a d u h a . U Bibliji stoji s a m o da je Ilija
u z n e s e n n a n e b o . O n a j e , d a k l e , Iliju p o g u b i l a n a
o s o b i t način kad mu je htjela učiniti o n o što je o n ,
p r e m a Bibliji, u č i n i o s č e t i r i s t o i p e d e s e t B a a l o v i h
svećenika. Ukratko, imamo slike koje se mogu
razumjeti samo ako ih danas rasvijetlimo onime
što nam duhovno istraživanje može neposredno
pružiti iz svojih izvora.

Potpuno sam suglasan da štovani slušatelji

koji u o n o m e što p r o i z l a z i iz d u h o v n o z n a n s t v e n o g
istraživanja nisu mogli prepoznati nešto više od
h i p o t e z e — j e r u j e d n o m predavanju nije m o g u ć e
navesti više dokaza — pokušaju bez predrasuda
prosuditi i z l o ž e n o , a da p o j e d i n a mjesta ispitaju
i u s p o r e d e s o n i m e š t o je o t o m u d a l a i š t o u o p ć e
m o ž e d a t i d a n a š n j a z n a n o s t . D o t o g a se, d o d u š e ,
n e m o ž e d o ć i bez d u h o v n o g istraživanja, ali m o ž e

159
se p o t k r i j e p i t i p o m o ć u vanjske znanosti i m o ž e se
potkrijepiti vlastitim razumom.
M o r a m o , dakle, reći: R a z m a t r a m o li osobnost
p r o r o k a Ilije i n j e g o v o v r i j e m e , v i d i m o u najemi-
nentnijem smislu da se impulsi i uzroci koji
djeluju na ljudske događaje nikako ne iscrpljuju
u o n o m u što se vanjski p o k a z u j e i što je vanjska
povijest sposobna prihvatiti, n e g o da su najvažnija
zbivanja unutar ljudskih događanja ona koja se
ostvaruju u ljudskim dušama i koja iz ljudskih
duša djeluju u vanjski svijet, prelaze u druge
ljude i u njima nastavljaju svoje djelovanje. No,
ako se u današnje v r i j e m e i ne m o ž e d o g o d i t i da
o s o b n o s t , o kojoj se samo p o t a j n o g o v o r i l o , m o ž e
ž i v j e t i u j e d n o s t a v n o m , s k r o m n o m e susjedu, a da
se za to i ne zna, u stara je v r e m e n a to b i l o m o ­
g u ć e . U p r a v o najjače, n a j i n t e n z i v n i j e s n a g e r a z v o j a
č o v j e č a n s t v a djeluju na najskrovitiji način. Iz toga
v i d i m o d a j e p r o r o k Ilija z a č o v j e č a n s t v o u z n a t n o j
mjeri uzdignuo i p r o r a d i o Jahve-misao, tako da
njemu, a k o ga samo p o g l e d a m o u p r a v o m e svjetlu,
moramo pripisati o v o v a ž n o , epohalno djelo za
čovječanstvo.
Daljnje bi ispitivanje pokazalo da otuda
pada svjetlo na o n o što se dogodilo, a i na to
što je zatim dovelo do osnivanja kršćanstva.
Otuda m o ž e m o uočiti v r l o važnu činjenicu — da
se takvim razmatranjem iz duha približavamo
temeljima i i m p u l s i m a koji su utjecali na r a z v o j
čovječanstva, a koji zato što su izvršili takav
utjecaj i dalje djeluju sve do u naše d a n e . Stoga
ako ne r a z u m i j e m o što se d o g a đ a l o u prošlosti,
n e ć e m o m o ć i razumjeti ni o n o što se d o g a đ a u
sadašnjosti. N o , o najvažnijim stvarima ne m o ž e

160
nas i z v i j e s t i t i vanjska, f i z i č k a p o v i j e s t , koja p o t j e č e
iz vanjskoga svijeta već i za povijest vrijede
G o e t h e o v e riječi koje se m o g u i z g o v o r i t i s m a l o m
p r o m j e n o m smisla — o n e iste G o e t h e o v e riječi što
se o d n o s e na n u ž n o s t spoznavanja duha u p r i r o d i
p r o d u b l j i v a n j e m ljudskoga duha, istraživanjem koje
se m o ž e p r o v e s t i samo u skrivenim temeljima duše.
A na primjeru proroka Ilije i njegova vremena,
na duhovnom nebu čovječanstva, obistinjuju se
izmijenjene G o e t h e o v e riječi:

Tajanstveno na danjem svjetlu sadašnjosti,

Povijest si ne da oteti v e o .
A što se t v o m e d u h u ne m o ž e objaviti,
To ne možeš iznuditi, ni iz pergamenata
A niti iz z n a k o v a upisanih
U mjed, glinu i kamen.

161
 KRIST I D V A D E S E T O S T O L J E Ć E

T k o je u današnje v r i j e m e stekao i m a l o uvida u

d u h o v n i ž i v o t , n e ć e m o ć i zanijekati d a pitanje ko­
je će biti p r e d m e t o m današnjeg p r e d a v a n j a treba
o b u h v a t i t i najšire p o d r u č j e , i to, m o g l i b i s m o reći,
upravo sa z n a n s t v e n o g stajališta. S druge strane,
ustvari, izgleda da se u današnje vrijeme sve
više prihvaća svjetonazor unutar kojega pitanje
p o v e z a n o s Kristovim i m e n o m z a p r a v o nema svoje
p r a v o mjesto. Predavanje o d r ž a n o prije n e k o l i k o
tjedana o podrijetlu čovjeka te o n o koje je uslijedilo
k a o nastavak, o p o d r i j e t l u ž i v o t i n j s k o g a s v i j e t a — a
m o ž e m o p r e t p o s t a v i t i i o n a o biću koje se o z n a č a ­
va K r i s t o v i m i m e n o m — vjerojatno su pokazala da
se u svako doba, pa i u n a š e d a n a š n j e , temeljna
pitanja k a o š t o j e p i t a n j e p o d r i j e t l a č o v j e k a i si.
kreću u svjetlu uvriježenog mišljenja te načina
osjećanja i shvaćanja primjerenih određenom
vremenu. Vidjeli smo kako već kod pitanja o
podrijetlu čovjeka zapravo teoretsko shvaćanje,
svjetonazor koji za naše suvremenike proizlazi
iz u v r i j e ž e n o g mišljenja, u osnovi uzevši, protu­
rječi istinskim, pravim rezultatima znanstvenih
istraživanja, a u p r a v o se kroz to pitanje pokazuje
d a s e d u h o v n o z n a n s t v e n i o d g o v o r i koji p o d r i j e t ­
lo čovjeka ne svode na izvanjske, fizičko-osjetilne
već na duhovne oblike, podudaraju s istinskim
rezultatima prirodne znanosti te s njima stoje
u punom skladu. No, možda se nigdje drugdje
tako i z r a z i t o ne javlja nesklad i z m e đ u i z g r a đ e n o g
svjetonazora i uvriježenog mišljenja, koji danas
vlada m e d u ljudima u najširim krugovima, te o n o ­
ga što bi z n a n o s t n u ž n o m o r a l a u t v r d i t i kao kad

163
se govori o Kristu, vjerojatno stoga što je riječ
0 jednom od najvećih pitanja shvaćanja svijeta.
Ustvari, od stupanja Kristova pokreta u svjetsku
povijest čovjekova je mogućnost predočavanja
Kristova bića uvijek p o p r i m a l a o n o obličje kojemu
se m o g l o p r i l a g o d i t i o d r e đ e n o d o b a ili, m o ž e se
štoviše reći, k o j e m u su se m o g l i p r i l a g o d i t i ljudi
koji su se t i m e b a v i l i .
U t i m p r v i m s t o l j e ć i m a n a k o n ulaska kršćan­
stva u svjetsku p o v i j e s t , unutar o d r e đ e n i h idejnih
1 d u h o v n i h pravaca n a z v a n i h g n o z o m , r a z v i l e su se
g r a n d i o z n e i silne ideje o biću n a z v a n o m Krist. Te
su se gnostičke ideje samo razmjerno kratko m o g l e
zadržati na o p ć e n i t i m p r e d o d ž b a m a Krista koje su
se, m o g l i b i s m o r e ć i , p r o š i r i l e k a o p o p u l a r n e , d a b i
p o t o m postale sadržajem crkvenoga pokreta. Poučno
je sa samo n e k o l i k o riječi ukazati na g r a n d i o z n e i-
d e j e o Kristu koje su se u p r v i m stoljećima kršćanstva
r a z v i l e k a o g n o s t i č k e i d e j e , ali n i k a k o s t o g a š t o s e
pojmovi koje duhovna znanost neprestano iznosi
o K r i s t u b i l o na k o j i n a č i n podudaraju s gnostič-
kim idejama. T o t v r d e s a m o o n i koji s u z b o g svoje
duhovnoznanstvene nezrelosti potpuno nesposobni
istinski r a z l i k o v a t i s t v a r i k o j e p r u ž a d u h o v n i ž i v o t .
Suvremena duhovna znanost, o čijim ćemo ide­
jama večeras, iako kratko, razgovarati, u m n o g o m e
n a d i l a z i s v e o n o š t o j e s t v o r i l a stara g n o z a p r v i h
stoljeća k r š ć a n s t v a . M o ž d a ć e , m e đ u t i m , b i t i u t o l i k o
z a n i m l j i v i j e s n e k o l i k o riječi ukazati na te g n o s t i č k e
ideje. Ima, svakako, mnogo gnostičkih stajališta,
m n o g o raznolikih osjenčanja unutar toga d u h o v n o g
pravca, ali je potrebno ukazati barem na jedan,
n a j v a ž n i j i koji n a j v i š e p o d s j e ć a n a o n o što d u h o v n a
znanost danas ima reći.

164
 M o ž e se kazati: Stara g n o z a u p r v i m stolje­
ćima kršćanstva, prema svemu što je tada u
kršćanstvu izišlo na vidjelo, u početku ima
n a j d u b l j i , n a j z n a č a j n i j i p o j a m K r i s t o v a bića, j e r z a
nju j e K r i s t o v o b i ć e v j e č n o i n i j e s a m o p o v e z a n o s
cjelokupnim razvojem čovječanstva nego i uopće s
k o z m o s o m , s č i t a v i m r a z v o j e m svijeta koji o k r u ž u ­
je čovjeka. — Glede pitanja č o v j e k o v a podrijetla
moramo se vratiti do onog njegova obličja koje
još sasvim lebdi u duhovnim visinama, koje se
još, mogli bismo reći, nije uživjelo, utjelovilo
u vanjsko materijalno ruho. Vidjeli smo kako
se čovjek tijekom zemaljskoga razvoja, polazeći
od čisto duhovnog oblika, malo-pomalo spustio
do zgusnutog bića koje označavamo današnjim
č o v j e k o m te kako samo uvriježena materijalistička
mišljenja, učenjem o r a z v o j u k o j i m čovjeka slijede
unatrag, d o l a z e do vanjskih životinjskih oblika, d o k
d u h o v n a z n a n o s t d o l a z i d o o b l i k a koji s u sve v i š e
nalik d u h o v n o - d u š e v n o m e te naposljetku p o t p u n o
ukazuju na č o v j e k o v o d u h o v n o p o d r i j e t l o . Već je i
stara g n o z a t r a ž i l a K r i s t o v o b i ć e u r e g i j i u k o j o j j e
čovjek l e b d i o prije n e g o l i je p r i h v a t i o materijalno
postojanje, gdje je još osjećao da se nalazi samo
medu duhovnim bićima i d u h o v n i m činjenicama.
H o ć e m o li je ispravno razumjeti, m o r a m o reći da
je prema njezinom shvaćanju, d o k se čovjek dalje
razvijao i išao k tomu da se njegovo duhovno-
-duševno biće opaše tjelesnim o v o j e m kako bi ušlo
u materijalni slijed razvoja, u čistim duhovnim
svjetovima ostalo postojati Kristovo biće, mogli
b i s m o r e ć i , k a o j e d a n s t a r i č o v j e k o v d r u g k o j i se,
m e đ u t i m , nije s n j i m e spustio u materijalni svijet
— t a k o d a j e č o v j e k p r e m a s h v a ć a n j u t e stare g n o z e

165
prolazio razvojem unutar materijalnoga svijeta
te je, dakle, unutar njega, trebao i napredovati.
Dok je čovjek svoj razvoj prolazio u materijal-
nosti, K r i s t o v o je biće, međutim, ostalo u regi­
ji čiste duhovnosti, t a k o da se i u vrijeme koje
je čovjek već proživljavao kao povijest Kristovo
biće nije trebalo tražiti unutar one regije kojoj
čovjek pripada kao osjetilno-fizičko biće, n e g o u
čistoj duhovnosti. U vremenu koje označavamo
kao ishodište kršćanstva gnoza je vidjela osobito
važan trenutak razvoja zemaljskog čovječanstva,
n a i m e trenutak u kojemu je iz d u h o v n i h svjetova,
d o k je č o v j e k v e ć b i o spušten u m a t e r i j a l n i svijet,
K r i s t o v o b i ć e , n a k o n što s e s u z d r ž a l o o d v l a s t i t o g a
r a z v o j a , u š l o u f i z i č k o - o s j e t i l n i s v i j e t da bi u n j e m u
djelovalo kao impuls.
Iz toga se odmah nameće pitanje: Kako je
gnoza zamišljala silazak jednog čisto duhovnog
bića u razvoj čovječanstva?
G n o z a si je predočavala kako je unutar čo­
vječanstva j e d n a o s o b i t o razvijena i n d i v i d u a , koju
su povijesna istraživanja označila kao Isusa iz
Nazareta, t o l i k o s a z r e l a da su se u n j o j u odre­
đ e n o m t r e n u t k u stekli uvjeti za to da n j e z i n a duša
i z d u h o v n o g a svijeta m o ž e n e p o s r e d n o p r i m i t i o n o
što ljudi prije iz duhovnoga svijeta nisu mogli
n e p o s r e d n o primiti. Ona, dakle, g o v o r i o v r e m e n u
u k o j e m u se duša j e d n o g o d a b r a n o g č o v j e k a m o g l a
osjećati z r e l o m da u sebe p r i m i Krista, b i ć e koje do
tada nije b i l o p o v e z a n o s r a z v o j e m č o v j e č a n s t v a . U
Bibliji j e g n o z a i s t r a ž i v a l a p r i k a z spuštanja K r i s t o v a
bića u r a z v o j čovječanstva kroz d o g a đ a j , koji b i s m o
danas m o g l i n a z v a t i s i m b o l i č k i m , a koji je nastupio
I v a n o v i m krštenjem na Jordanu. T i m se krštenjem

166
s Isusom iz Nazareta d o g o d i l o nešto osobito. Do
gnostičkih predodžbi m o ž e m o doći pokušamo li
razmisliti o sljedećem:
Promotrimo li istinski živote brojnih ljudi,
ali ne pomoću danas uvriježenog mišljenja već
onoga koje nas može uvesti duboko u dušu, ne
m o ž e m o p o r e ć i da u njima postoje pojedini tre­
nuci, znameniti događaji u kojima ljudi osjećaju
kao da se nalaze na prekretnici vlastitoga ž i v o t a te
s i k a ž u : S o b z i r o m n a s v e š t o s a m d o sada p r o ž i v i o
i iskusio, o v o sada mi se čini kao p r i k a z n o v o g a
ž i v o t a . — Do p r o v a l e takvih osjećaja m o g l o je d o ć i
zbog nekog osobito duboko bolnog događaja ili
n e k o g ž i v o t n o g iskušenja. N e m o ž e m o p o r e ć i d a z a
brojne ljude postoji nešto p o p u t prekretnice, p o p u t
n e č e g a što m o ž e m o n a z v a t i o b n o v o m ili b u đ e n j e m
sasvim osobitih snaga u d u š e v n o m ž i v o t u . Shvati li
se takav događaj kao e l e m e n t a r n i početak gnostič-
ke p r e d o d ž b e o t o m u što se d o g o d i l o s I s u s o m iz
N a z a r e t a u v r i j e m e I v a n o v o g krštenja na Jordanu,
ne dobiva se predodžba o nečemu što obično
kroz ž i v o t n a iskušenja n a d i r e u ljudske duše, v e ć
o probijanju nečega sasvim novog, što dotad u
c j e l o k u p n o m r a z v o j u č o v j e č a n s t v a nije m o g l o biti
p o v e z a n o s j e d n i m ljudskim ž i v o t o m . I to što je
niknulo u duši Isusa iz Nazareta, š t o je u njega
ušlo kao sasvim n o v o i kao nešto unutarnje ž i v j e l o
životom koji je postao ishodištem čitave kulture
pokrenute u novom svjetlu, to što je u nutrinu
Isusa i z N a z a r e t a d o n i j e l o t a k a v ž i v o t , n a z v a l a j e
gnoza Kristom. N o , time je gnoza također uvidjela
d a s e s K r i s t o m , k o j i s e n i k a k o nije m o g a o p r o n a ć i
u p o j e d i n o m v a n j s k o m čovjeku n e g o u o n o m u što
je u vanjskom čovjeku još postojalo kao o s o b i t o

167
unutarnje biće, u čovječanstvo p r o b i o n o v i impuls,
impuls za nešto čega prije nikada nije bilo, jer
u p r a v o o n o što je Isus iz Nazareta tijekom triju
g o d i n a od I v a n o v a krštenja n o s i o u sebi prije nije
bilo p o v e z a n o s čovjekovim razvojem.
T i m e s m o o t p r i l i k e staru g n o s t i č k u p r e d o d ž b u
Krista prikazali o n a k o kako je m o ž e m o shvatiti jer
nam se ona, m o g l i bismo reći, u svojim e l e m e n ­
tima pokazuje v e ć i o n d a kad se u duši pojedi­
nog čovjeka d o g o d i neki v a ž a n p r e o k r e t . U p r a v o
je m o d e r n o m čovjeku o s o b i t o teško shvatiti da je
s n e t o m opisanim događajem p o v e z a n o nešto od
povijesne važnosti za cijelo čovječanstvo, nešto
od temeljne povijesne važnosti, da je time dano
nešto što možemo nazvati težištem cjelokupnog
razvoja čovječanstva. Za tu gnostičku p r e d o d ž b u ,
iako se ona m o ž e usporediti i s p o n e č i m od o n o g a
što je p r i k a z a n o u o v i m p r e d a v a n j i m a iz d u h o v n e
znanosti, m o ž e se reći da je z a p r a v o — bez obzira
na to k a k o se m i s l i l o o r e a l n o s t i — v e l i č a n s t v e n a ,
silna predodžba, s jedne strane o Kristovu biću,
a zatim i o biću čovjeka jer postavlja čovjeka
unutar razvoja u kojemu impuls iz duhovnog
svijeta neposredno zahvaća u tijek povijesnog
nastajanja. S t o g a u o p ć e nije č u d n o š t o t a g n o s t i č k a
predodžba nikako nije mogla postati popularna.
Jer, onaj tko si imalo razjasni značenja razvoja
čovječanstva od prvih stoljeća kršćanstva nadalje,
tko si razjasni stanja č o v j e k o v e duše te različite
o d n o s e socijalnoga života, bez daljnjega će prizna­
t i d a j e t a k v a p r e d o d ž b a n o š e n a p l e m e n i t o š ć u koja
sasvim sigurno nije bila popularna. Da b i s m o si
to objasnili, p o t r e b n o je samo baciti pogled na
današnji duhovni život. Kada je riječ o takvoj

168
p r e d o d ž b i kakvu smo u p r a v o okarakterizirali kao
gnostičku, v e ć i n a će ljudi reći: To je apstrakcija,
s m i o n o sanjarenje. No, nama je potrebna realna
zbilja, nešto što nam je blisko, nešto što može
n e p o s r e d n o z a h v a t i t i u naš realni ž i v o t . — Danas
o n o što s m o u p r a v o o k a r a k t e r i z i r a l i kao g n o s t i č k u
predodžbu ljudi još uvijek smatraju apstrakcijom
jer su zapravo još uvijek jako daleko od toga
da predosjete mnogo veće zadovoljstvo, istinsku
konkretnost u o n o m e što se nalazi u duhovnim
p r e d o d ž b a m a s o b z i r o m n a o n o što v e ć i n a l j u d i
n a z i v a o č i t i m , k o n k r e t n i m i istinski s t v a r n i m . K a d a
to ne bi b i l o t a k o , l j u d i ne bi ni u u m j e t n o s t i t e ž i l i
samo n e č e m u što m o g u vidjeti o č i m a i d o h v a t i t i
rukama te kao nešto apstraktno odbijali sve o n o
čemu se u duhu moraju uzdignuti unutarnjim
talentima duše.
Nemoguće je, naravno, u nekoliko poteza
opisati kako se u popularnom svijetu razvila
p r e d o d ž b a o Kristovu biću. N o , m o ž e se reći da
se osim neposredne predodžbe koju su si ljudi
izgradili o Isusu iz Nazareta, koji je rođen na
čudesan način, koji je na m n o g o b r o j n e načine s
ljubavlju p r i l a z i o ljudima ( t a k o se n a p o k o n o d v i ­
jala p o v i j e s t n j e g o v a d j e t i n j s t v a ) , koji j e o n d a z a
cijelo čovječanstvo došao kao ljubljeni Spasitelj
— m o r a se r e ć i da je u z a s v e o s j e ć a j e i o s j e ć a n j a
k o j e su l j u d i s l j u b a v l j u s m o g l i za t o g a S p a s i t e l j a ,
ipak stoljećima ž i v i o i o d j e k p r e d o d ž b e Krista kao
bića koje je bilo utjelovljeno u čovjeku Isusu i z
Nazareta. I unatoč o n o m što je, r e c i m o , vanjska
p o v i j e s t p r i č a l a o ž i v o t u Isusa i z N a z a r e t a , j o š u v i ­
j e k s e p o g l e d u z d i z a o p r e m a j e d n o j v e l i k o j tajni,
prema neizmjernom misteriju, prema misteriju

169
k o j i j e u p r a v o t a d a , d o k j e Isus i z N a z a r e t a i š a o
Zemljom, tu o s o b u p r i k a z i v a o n a d l j u d s k o m , a to
nadljudsko n a z v a o je Kristom. Osim toga, m o g l o bi
s e r e ć i , d a š t o s u s e ljudi v i š e p r i b l i ž a v a l i n o v i j e m
dobu, osjećali su se sve nesposobnijima prihva­
titi s m i o n u i d e j u t a k v o g a K r i s t a p o p u t g n o s t i č k o g a
Krista, tako da v e ć u s r e d n j e m vijeku v i d i m o kako
se znanost, takoreći, usuđuje g o v o r i t i s a m o o vanj­
s k i m o s n o v a m a svijeta, o o n o m u što s e d o g a đ a p r e d
osjetilima i o n o m u što iza osjetila leži kao neka
v r s t a s v i j e t a p r i r o d n i h z a k o n a . N a s u p r o t t o m u , zna­
nost se nije osjećala p o z v a n o m prodrijeti u one
f a k t o r e , u o n e i m p u l s e koji s u k a o n a j v i š i d u h o v ­
ni impulsi zahvaćali u razvoj čovječanstva. T a k o
je srednjovjekovno shvaćanje pitanje čovjekova
podrijetla, kao i pitanje razvoja čovjeka u koji
zahvaća Kristov impuls smatralo p r e d m e t o m vjere,
a sve je to i n a d a l j e t r e b a l o figurirati k a o vjera uz
o n o što su t r e b a l e biti z n a n o s t i spoznaja, koje su
trebale ostati o g r a n i č e n e samo na niže p r e d m e t e
svjetskoga poretka.
Sada bi b i l o z a n i m l j i v o prikazati kako su se
od šesnaestog stoljeća nadalje u čovječanstvu sve
više zaoštravali odnosi unutar ovog "dvostrukog
knjigovodstva" kojim se način spoznaje htjelo ogra­
ničiti na stvari n i ž e g a reda, a sve što se o d n o s i l o
na duhovne izvore i pitanja duhovnoga razvoja
htjelo se dodijeliti vjeri. To danas, m e đ u t i m , ne
m o ž e b i t i naša z a d a ć a . R a d i j e ć e m o p o k a z a t i k a k o
j e u d e v e t n a e s t o m s t o l j e ć u c i j e l i tijek r a z v o j a v o d i o
t o m u d a se, b a r e m u n a j š i r i m k r u g o v i m a , t a k o r e ć i ,
p o t p u n o i z g u b i l a svaka istinska ideja Krista. N o , u
u ž i m s e k r u g o v i m a k a o daljnji r a z v o j stare g n o s t i č k e
ideje z a d r ž a l o o n o što m o ž e m o n a z v a t i d u b o k i m

170
u v i d o m u Kristov impuls. U d e v e t n a e s t o m stoljeću,
međutim, u širim krugovima, pa i znanstveno-
-teološkim, dolazi do odstupanja od pravoga pojma
Krista te pokušaja da ga se ograniči na osobu
Isusa i z N a z a r e t a , p r i k a z u j u ć i ga, istina, k a o j e d i n ­
stvenu, o d a b r a n u o s o b u koja j e gotovo najdublje
shvatila uvjete razvoja čovječanstva, unutarnju
božansku prirodu čovjeka i nosila je u sebi na
temeljan način, ali ipak kao "čovjeka" — ustvari
kao čovjeka koji se izdignuo iznad svih ostalih
ljudi. T a k o je, od devetnaestoga stoljeća, mjesto
stare k r i s t o l o g i j e z a u z e l o n e š t o što m o ž e m o naz­
vati i s t r a ž i v a n j e m Isusova ž i v o t a , istraživanje koje
je sve više postajalo nepovjerljivo prema svemu
š t o j e u o s o b i Isusa i z N a z a r e t a t r e b a l o ž i v j e t i k a o
b o ž a n s k i sadržaj i k o j e je h t j e l o v j e r o v a t i da u Isusu
iz Nazareta p r e d s o b o m ima tek j e d n u o d a b r a n u
ljudsku i n d i v i d u u . T a k v o j e s h v a ć a n j e s v o j v r h u n a c
d o s t i g l o u djelu A d o l f a Harnacka* "Biće kršćanstva"
( Wesen des Christentums) i sličnim nastojanjima u
istraživanju Isusova ž i v o t a koja se danas pokazuju
u najrazličitijim nijansama. T r e b a samo u p o z o r i t i
na to što se u najnovije vrijeme postiglo ozbilj­
nim udubljivanjem upravo u takvo istraživanje
Isusova života. A tim najnovijim zbivanjima pri­
pada i o n o što o v d j e treba reći, na što treba upo­
z o r i t i s a m o s n e k o l i k o riječi; da m e t o d e koje su
primijenjene u d e v e t n a e s t o m stoljeću k a k o bi se,
takoreći, p o v i j e s n o d o k a z a l o što se t r e b a l o d o g o ­
diti u početku kršćanskog računanja vremena,
u o p ć e nisu d o v e l e d o p r a v i h r e z u l t a t a . Bilo k a k v o

* A d o l f Harnack, (1851.-1930.), njegovo djelo Wesen des

Christentums objavljeno je 1910. godine u I.eipzigu.

171
r a z m a t r a n j e o v i h z a m i s l i o d v e l o b i nas p r e d a l e k o .
T k o , m e đ u t i m , dublje z a đ e u o n o što je u č i n j e n o u
novije vrijeme, znat će da se pokušalo uobičajenim
sredstvima vanjskoga materijalističkog istraživa­
nja p o s t a v i t i o s o b u Isusa i z N a z a r e t a na ishodiš­
te našega kršćanskog duhovnog života, ali da je
takav pokušaj dokazivanja postojanja ove osobe
vanjskim povijesnim sredstvima — jer kako da
se inače dokazuje — morao završiti priznanjem:
Postojanje osobe Isusa iz Nazareta ne može se
potvrditi vanjskim materijalističkim sredstvima.
To ne znači da se može tvrditi suprotno, tj. d a
o n n i j e ž i v i o , ali h o ć e l i s e d o k a z a t i ž i v o t Isusa i z
Nazareta, to se ne m o ž e učiniti o n a k o kako se inače
povijesnim sredstvima dokazuje postojanje j e d n o g
A r i s t o t e l a ili Sokrata ili A l e k s a n d r a V e l i k o g . I ne
s a m o to, u n o v i j e su v r i j e m e istraživanja na t o m
području išla u sasvim suprotnom smjeru. Treba
samo uzeti jednu od knjiga VVilliama Benjamina
Smitha* koje je o b j a v i o D i e d r i c h iz Leipziga, da
bi se vidjelo kako se u naše vrijeme ozbiljnim
zalaženjem u biblijske i druge isprave koje se
odnose na kršćanstvo ponovno dolazi do toga
da te isprave z a p r a v o u o p ć e ne m o g u g o v o r i t i o
o n o m u za što se tako d u g o u d e v e t n a e s t o m stolje­
ću v j e r o v a l o da g o v o r e . Ljudi su htjeli na o s n o v i

* William Benjamin Smith, (1850.-1934.), djela ob-

javljena u Jeni 1911. godine: "Der vorchristliche
Jesus. Vorstudien zur Entstehungsgeschichte des
Urchristentums", "Ecce Deus. Die urchristliche Lehre
des reingöttlichen Jesus", "Ist der 'vorchristliche Jesus'
widerlegt? Eine Auseinandersetzung mit Weiner', i
Arthur Drews: "Die Christusmythe", Jena 1911.

172
filoloških ispitivanja biblijskih i ostalih isprava
r e k o n s t r u i r a t i ž i v o t Isusa i z Nazareta, ali o n i su
naposljetku pokazali nešto sasvim drugo. Tijekom
pokušaja da se sa s v o m z n a n s t v e n o m savjesnošću,
sa svim probranim sredstvima rekonstruira "Isu­
sov ž i v o t " p o k a z a l o se da te biblijske isprave, ti
kršćanski dokumenti, ondje gdje doista stoje na
k r š ć a n s k o m tlu, u o p ć e n e g o v o r e o " č o v j e k u " Isusu
iz Nazareta. T a k o v i d i m o da vanjsko istraživanje
mora reći: Dokumenti uopće ne g o v o r e o čovjeku
Isusu iz Nazareta već g o v o r e o Bogu. — U naše
vrijeme pred sobom i m a m o čudnovatu anomaliju
d a m a t e r i j a l i s t i č k o i s t r a ž i v a n j e t v r d i : P o g r e š n o ste
zaključili mislite li da se kršćanske isprave o d n o s e
n a č o v j e k a Isusa i z N a z a r e t a . O n e nas, naprotiv,
uvjeravaju kako evanđelja i ostali dokumenti go­
v o r e o Bogu te da sve što je i s p r i č a n o ima smisao
i značenje samo ako se na ishodištu kršćanstva
g o v o r i o Bogu.
A nije li to krajnje čudno? Prema shvaća­
nju našega vremena, hoćemo li govoriti o Isusu
iz N a z a r e t a , m o r a m o g o v o r i t i o Bogu! N o , to isto
shvaćanje i taj isti istraživački pravac u jednom
Bogu, što znači u j e d n o m č i s t o d u h o v n o m biću,
ne može uočiti nikakvu realnost. Što je, prema
tomu, Krist za suvremeno istraživanje? On je
postao čistom poezijom čovječanstva, nešto što
su ljudi unijeli u povijest samo kao ideju, samo
kao stvaralački osjećajni impuls socijalne fanta­
zije! Prema najnovijim povijesnim istraživanjima,
Krist nije postao stvarnost v e ć neki izmišljeni Bog.
Naravno, hoćemo li se izraziti suhoparno, m o ž e m o
reći: Sve to o d v o d i povijesno istraživanje nečemu
što mu n i m a l o ne koristi, j e r što će s u v r e m e n o m

173
istraživanju Bog u kojega o n o uopće ne vjeruje?
— Ono samo dokazuje da biblijski dokumenti
g o v o r e o n e k o m b o g u , ali sve d o k ga svrstava u
p o e z i j u , s n j i m e n e m o ž e ništa z a p o č e t i .
Suprotstavimo sada tom činjeničnom stanju
ono koje duhovna znanost treba postaviti na
njegovo mjesto.
Tu vas m o r a m uputiti na svoju knjgu "Krš­
ćanstvo kao mistična činjenica" (Das Christentum
als mystische Tatsache). Osnovni smisao te knjige
z a p r a v o nije p o t p u n o s h v a ć e n . S t o g a s a m u p r e d ­
govoru drugom izdanju još jednom pokušao
skrenuti p o z o r n o s t na o n o o č e m u je riječ. Riječ
je o tomu da se povijest čovječanstva, povijest
svijeta p o t p u n o ne iscrpljuje u u o b i č a j e n i m prika­
zima vanjske povijesti, vanjskih dokumenata, jer
u razvoj čovječanstva posvuda zahvaćaju d u h o v n i
impulsi, duhovni faktori koje moramo označiti
u p r a v o k a o d u h o v n a b i ć a . P o s t a v i m o li, n a s u p r o t
t o m u , c j e l o k u p n o p o v i j e s n o s h v a ć a n j e svijeta k a k v o ,
primjerice, zastupaju L e o p o l d v o n Ranke* i ostali,
m o r a m o reći: Najviše do čega se vinula povijesna
znanost jest to da o n a o p o v i j e s n i m idejama g o v o r i
na n a č i n da u tijek razvoja čovječanstva koji se
odvija preko naroda i država, recimo, zahvaćaju
vanjske, apstraktne ideje. To je o n o najizvanjskije
u što se vjeruje. N o , ni p r e m a shvaćanju p o v i j e s n i h
pisaca ideje nisu n e š t o što razvija snagu, š t o širi
m o ć . Kad ideje koje uviru u ljudske duše ne bi b i l e
izraz stvarnih impulsa koji n e v i d l j i v o , nadosjetil­
n o v l a d a j u s v i m p o v i j e s n i m n a s t a j a n j e m , c i j e l i ti­
jek razvoja čovječanstva, kad bismo ga povijesno

* Leopold von Ranke (1795.-1886.)

174
istraživali, b i o bi lišen duha, z a t o što se iza o n o ­
ga o č e m u g o v o r i vanjska p o v i j e s t n a l a z i još i to
što se može dokučiti samo sredstvima duhovne
znanosti, nadosjetilnim istraživanjima, koja su
v e ć bila i bit će p r i k a z a n a u o v o m p r e d a v a n j u . I
ovdje bih m o g a o pokazati kako se kršćanski im­
puls p o v i j e s n o smjestio u r a z v o j č o v j e č a n s t v a t i m e
što se jasno pokazao kao nastavak o n o g a što se
u duhovnom razvoju čovječanstva odigravalo u
starim misterijima. Što su zapravo misteriji bili,
danas je još u osnovi uzevši slabo razumljivo.
Č i m e su to u starim predkršćanskim vremenima
misteriji pridonosili d u h o v n i m osnovama razvoja
svih naroda može razumjeti samo onaj tko pu­
tem moderne duhovne znanosti zagleda u ona­
kav razvoj duše koji dušu preobražava u nešto
što je v e ć i o v d j e češće s p o m i n j a n o , u i n s t r u m e n t
opažanja nečega što kao duhovni svijet stoji iza
osjetilnoga. Znamo da se čovjek danas, na odre­
đeni način potpuno ograničen na svoju nutrinu,
sasvim povučen u intimnosti svojih duševnih do­
življavanja, može uzdignuti do određenih viših
oblika svoga d u š e v n o g a bića tako da to d u š e v n o
biće ž i v i u d u h o v n o m svijetu kao što ljudsko biće
u t j e l o v l j e n o u tijelu ž i v i u f i z i č k o m svijetu.
Duhovnoznanstveno razmatranje povijesti,
dakle, pokazuje da je ta mogućnost uzdiza­
nja u duhovni svijet putem čisto unutarnjeg,
intimnog duševnog razvoja istom ušla u razvoj
čovječanstva tijekom vremena, da ni na koji
način nije postojala već u starim vremenima.
Dok se d a n a s duša, ostajući unutar sebe same,
može potpuno slobodno pomoću svojih vlasti­
tih mjera vinuti do duhovnoga gledanja, to u

175
p r e d k r š ć a n s k i m v r e m e n i m a u g l a v n o m nije m o g l a ,
već je bila upućena na o d r e đ e n e mjere koje su
s njom poduzimane u misterijskim svetištima.
H o ć e m o li ukratko skicirati što su u m i s t e r i j s k i m
h r a m o v i m a , koji su u s t a r o m smislu bili o n o što
danas smatramo d u h o v n i m učilištima, njihovi v o đ e
činili s dušama, što je p o b l i ž e p r i k a z a n o u m o j o j
knjizi "Kršćanstvo kao mistična činjenica" (Das
Christentum als mvstische Tatsache), možemo to
s a ž e t o i z l o ž i t i n a s l j e d e ć i n a č i n . Duša s e p o m o ć u
vanjskih mjera oslobađala svoje tjelesnosti. Dana
joj je m o g u ć n o s t da se o d r e đ e n o v r i j e m e nalazi u
stanju s l i č n o m snu, a ipak sasvim r a z l i č i t o m od
sna. Kada danas, u skladu s rezultatima duhov­
ne znanosti, p r o m a t r a m o s t a n j e sna, m o r a m o s i
zamisliti kako č o v j e k o v a vanjska tjelesnost ostaje
ležati u krevetu dok zapravo duhovno-duševna
j e z g r a č o v j e k o v a bića postoji izvan o n o g a što je
ostalo u krevetu. M e đ u t i m , snage, p r a v o unutarnje
biće ove duhovno-duševne jezgre, u stanju sna
su tako slabog intenziteta da nastupa gubitak
svijesti, a čovjekovu duhovno-duševnu jezgru
obavija tama. M j e r e koje su u starim m i s t e r i j i m a
p o d u z i m a n e s č o v j e k o v o m d u š o m bile su takve da
je pod utjecajem drugih, naprednih osoba koje
su već stekle misterijsko posvećenje, duša do­
vedena u neku vrstu stanja sna, ali tako da je
i s t o d o b n o izoštrila i ojačala svoje unutarnje snage
na način da je svoje tijelo ostavila u spavajućem,
smrti sličnom stanju, dok je svojim duševnim
postojanjem za o d r e đ e n o vrijeme mogla gledati
u d u h o v n i svijet, d a k l e , svjesno p r o v o d e ć i ž i v o t u
snu m o g l a s e o s v j e d o č i t i što j e o n a k a o g r a đ a n i n
d u h o v n o g a svijeta. K a d je z a t i m jedna takva duša

176
nakon nekog vremena vraćena u obično ljudsko
stanje, u njoj bi se j a v i l o sjećanje na o n o što je
proživjela opažajući izvan svojega tijela, i takva
je duša zatim mogla istupiti pred narodom kao
proročki duh te svjedočiti o postojanju duhov­
noga svijeta i v j e č n o m trajanju č o v j e č a n s t v a . T i ­
me je o n a s u d j e l o v a l a u ž i v o t u u d u h o v n o m e . U
m i s t e r i j i m a su bili o d r e đ e n i p r o p i s i k o j i m a se duša
dugo tijekom svojega života morala pokoravati,
a njima bi zatim vođe starih misterijskih mjesta
svojim posredovanjem pridodale posljednji čin.
P o s t a v i m o si, d a k l e , pitanje: Odakle potječu
stare mudrosti koje su nam tijekom ljudskog
razvoja prenosili narodi diljem Zemlje, o svojem
b o ž a n s k o m p o d r i j e t l u i v j e č n o s t i ljudske duše? — Iz
duhovne znanosti mora proizići odgovor: Stare
mudrosti potječu od onih koji su posvećeni ili,
mogli bismo reći, inicirani, kako s m o to v e ć opisali.
— Te su mudrosti, m e đ u t i m , izišle na v i d j e l o na
poseban način. Ono što su u tim misterijskim
mjestima doživljavali inicirani kao u n e k o m ž i v o m
snu dano je u mitovima, legendama i svakoja­
kim slikovitim prikazima i pričama. Mitologije
se, n a r a v n o , razumiju samo ako se l i k o v i koje u
n j i m a s u s r e ć e m o shvaćaju k a o s l i k o v i t o o b l i k o v a n j e
n e č e g a š t o s u p o s v e ć e n i c i u m i s t e r i j e g l e d a l i tije­
kom svojega posvećenja. Hoće li se uspostaviti
odnos prema starim religioznim učenjima, mora
se, d a k l e , v r a t i t i m i s t e r i j i m a , m o r a se u m i s t e r i j i m a
vidjeti nešto što je, ustvari, skriveno za vanjski
profani svijet, što bi mogli dosegnuti samo oni
koji su se oštrim kušnjama, a i kroz šutljivost
zbog okolnosti o kojima danas ne m o g u govoriti,
pripremali za posvećenje.

177
 Tako čovjekov duhovni razvoj, slijedimo li
ga unatrag do pretkršćanskih vremena, utječe u
tamu misterija. Osim toga, ljudska d u š a u onim
starim v r e m e n i m a još nije bila z r e l a da se u sebi
samoj, oslonjena tek na svoje, vlastite intimne
snage, u z d i g n e u d u h o v n i svijet bez p r i m j e r e n o g
s u d j e l o v a n j a h r a m s k i h s v e ć e n i k a . D a se, m e đ u t i m ,
d o k su se o d i g r a v a l a vanjska povijesna djela, n e š t o
i d o g o d i l o , v i d j e t ćete u m o j o j knjizi " K r š ć a n s t v o
kao mistična činjenica" (Das Christentum als
mystische Tatsache). Ona bi trebala pokazati kako
s e c i j e l i s m i s a o r a z v o j a č o v j e č a n s t v a sastoji u t o m e
da je č o v j e č a n s t v o k r o z a sve što je t r e b a l o p r i m i t i i
iskusiti t i j e k o m p o n o v n i h u t j e l o v l j e n j a , p a i t o š t o
je o d u h o v n o m svijetu iskusilo od svojih inicira­
nih, na p r e k r e t n i c i v r e m e n a na kojoj je z a p o č e l o
kršćanstvo, bilo dovoljno zrelo te da je moglo
nastupiti d o b a u k o j e m u se ljudi m o g u kao duše
uzdignuti u duhovni svijet samo u najintimnijoj
n u t r i n i b e z v a n j s k o g utjecaja, b e z m j e r a k o j e s u s e
njegovale u starim misterijima. To je (a tako treba
s h v a t i t i i d o g a đ a j k o j i se o d i g r a o u P a l e s t i n i ) v e l i k i
n a p r e d a k u k o j e m u s e m a l o - p o m a l o , m o ž d a tije­
k o m m n o g i h stoljeća, m e đ u t i m ipak na p r e k r e t n i c i
v r e m e n a u koje pada p o č e t a k kršćanstva, ispunilo
to da je č o v j e k o v a duša takoreći postala zrelom
za "samoposvećenje" jednostavno pod vodstvom
onih koji su tada znali što č o v j e k o v a duša treba
proživjeti, no, bez sudjelovanja upravitelja hrama
ili misterijskih v o d i č a . A o n o što se i n a č e o d i g r a v a l o
u n u t a r m i s t e r i j s k i h h r a m o v a s t o t i n e i s t o t i n e puta,
a što n a m je s a č u v a n o u l e g e n d a m a i m i t o v i m a te
e t n o l o š k i m m i t o l o g i j a m a , p o j a v i l o se na v e l i k o m p l a n u
svjetske povijesti kroz tumačenje kršćanstva.

178
 H o ć e m o li pak razumjeti evanđelja, to j e d n o ­
stavno možemo postići pitanjem: Što je morao
proživjeti kandidat za posvećenje, primjerice, kod
p e r z i j s k o g ili e g i p a t s k o g n a r o d a da bi svoju dušu
u z d i g n u o d o n e p o s r e d n o g u v i d a u d u h o v n i svijet?
— O d r e d b e o t o m u što k a n d i d a t za p o s v e ć e n j e m o r a
iskusiti pri nekom određenom događaju označe­
n o m k a o " k r š t e n j e " ili n e k o m d r u g o m o z n a č e n o m
kao "iskušenje" sve do izvođenja duše da bi opaža­
l a d u h o v n i s v i j e t b i l e s u o p i s a n e ; č i n i l e su, r e c i m o ,
r i t u a l p o s v e ć e n j a . P o g l e d a m o li t a k a v r i t u a l te ga u
o n o m g l a v n o m u s p o r e d i m o s e v a n đ e l j i m a — što sam
pokazao u već spomenutoj knjizi — v i d i m o kako
nam evanđelja donose ponovno uskrsnule opise
starih c e r e m o n i j a posvećenja, s a m o što su o n e o v ­
dje p r i m i j e n j e n e n a v e l i k u p o v i j e s n u i n d i v i d u u Isusa
iz Nazareta. Tu se v i d i da je, d o k su prije kandidati
za p o s v e ć e n j e o d v o đ e n i u d u h o v n i svijet i z d v o j e n i
u m i s t e r i j s k e h r a m o v e , Isus i z N a z a r e t a , p o o n o m u
što se d o g o d i l o u samoj povijesti, d o v e d e n g o r e do
t o č k e n e s a m o z a t o d a b i p o sjećanju n a d u h o v n i
svijet m o g a o d a v a t i objave, n e g o j e d o v e d e n g o r e
da bi se m o g a o sjediniti s K r i s t o v i m b i ć e m , b i ć e m
koje se prije z a p r a v o još n i k a d a nije sjedinilo s
n e k i m ljudskim b i ć e m . T a k o postoji v e l i k o suglasje
i z m e đ u p r i č a o ž i v o t n o m p u t u Isusa i z Nazareta
do trenutka kada je Krist zaposjeo njegovu dušu
te je ostao u njezinu posjedu još tijekom sljedećih
triju godina i opisa starih događaja posvećenja.
U prikazima onoga što je Isus iz Nazareta tada
p r o ž i v i o — što se najbolje v i d i iz I v a n o v a e v a n đ e l j a
— n e p o s r e d n o je opisano posvećenje, i to kroz
velike na povijesti utemeljene duhovno-božanske
činjenice. P o s v e ć e n o je b e z b r o j kandidata, ali s a m o

179
toliko da bi mogli posvjedočiti: "Postoji duhovni
svijet i ljudska duša pripada takvom duhovnom
s v i j e t u " . — N o , s n a j z n a č a j n i j i m b i ć e m k o j e g a su se
m o g l i sjećati m o g l o s e s j e d i n i t i u n u t a r n j e b i ć e Isusa
iz N a z a r e t a kad mu se d o g o d i l o svjetskopovijesno
posvećenje. To je bilo posvećenje kojemu su težila
i bila p o d r e đ e n a sva stara posvećenja.
Tako na veliki plan svjetske povijesti dolazi
g o l g o t s k i misterij istupajući iz o n o g a što je d o t a d a
bilo obavijeno tamom misterija. Sve dok se ne
vjeruje da se na j e d n o j točki Zemlje u o d r e đ e n o m
t r e n u t k u d o g o d i l o n e š t o t a k v o k a o što j e p r o ž i m a n j e ,
p o s v e ć e n j e Isusa i z N a z a r e t a K r i s t o m i d a j e t a k o
nešto odaslalo silne zrake snage i s t v o r i l o impuls
za sve kasnije postajanje čovječanstva, dotle se
n e ć e shvatiti što b i z a p r a v o K r i s t o v i m p u l s t r e b a o
z n a č i t i za r a z v o j čovječanstva. T e k kad se p o m o ć u
svih ostalih pretpostavki duhovne znanosti bude
mogla priznati realnost jednoga takvoga duhov­
n o g događaja, kakav je ovaj upravo opisani, moći
će se razumjeti što je to s Kristovim impulsom
u š l o u r a z v o j č o v j e č a n s t v a . A o n d a se ni e v a n đ e l j a
n e ć e p o d c j e n j i v a t i z a t o što se u njima n a l a z e četiri
r a z l i č i t a inicijacijska rituala u k o j i m a se s a m o ta­
janstveno naslućuje ono što se tada dogodilo s
p o v i j e s n o m o s o b o m Isusa i z N a z a r e t a . A k a d s e t o
b u d e r a z u m j e l o , shvatit će se i da o n o što se kroz
taj d o g a đ a j z b i l o u P a l e s t i n i i m a d u b o k o u z r o č n o
značenje za cijeli kasniji razvoj čovječanstva.
Dok je dotad to što možemo nazvati duboko-
-najunutarnjijom jezgrom bića bilo nešto što je,
d o d u š e , p o s t o j a l o za čovjeka, ali nije d o v o l j n o ušlo
u č o v j e k o v u svijest i š t o je t r e b a l o p r i p a d a t i u p r a v o
događaju opisanom kao misterij na Golgoti, sada

180
je trebalo z a p o č e t i v r i j e m e u kojemu će ljudi m o ć i
z n a t i : U t o m e Ja u l j u d i m a se o b j a v l j u j e o n o š t o
je čovjeku zajedničko s cijelim k o z m o s o m .
Kad bismo htjeli o t p r i l i k e prikazati što čovjek
u d u h o v n o z n a n s t v e n o m smislu treba p r e p o z n a t i u
v e l i k o m p r e o k r e t u koji je u svjetsku p o v i j e s t ušao
s K r i s t o v i m i m p u l s o m , morali bismo reći: Čovjek se
g l e d e s v o j e g a b i ć a s a s t o j i o d f i z i č k o g tijela, ž i v o t ­
n o g tijela, d u š e v n o g o v o j a , a u n a j d u b l j o j n u t r i n i
nosi o n o što i d e iz inkarnacije u inkarnaciju, iz
j e d n o g a z e m a l j s k o g ž i v o t a u d r u g i — s v o j e p r a v o Ja.
N o , to p r a v o Ja jest i s t o d o b n o nešto čega su ljudi
najkasnije postali svjesni, pa stoga u pretkršćan­
skim v r e m e n i m a nisu i m a l i pojma o t o m u da isto
tako kao što je n j i h o v o f i z i č k o tijelo p o v e z a n o s
cijelim fizičkim svijetom, a njihovo duševno biće
s duševnim svijetom, da je duboko-najunutarnjija
jezgra njihova bića rođena iz najobuhvatnijeg
d u h o v n o g svijeta. T o d a Boga i b o ž a n s k o p r a b i ć e n e
t r e b a t r a ž i t i u d u š e v n o m o v o j u n e g o u p r a v o m e Ja,
to je kršćanstvo, o d n o s n o , upravo opisani Kristov
impuls donio razvoju čovječanstva.
Prije se m o g l o reći: M o j a je duša ukorijenje­
na u b o ž a n s k o m , b o ž a n s k o je z a p r a v o o n o što je
stvaralačko, djelatno.
Sada se, međutim, učilo govoriti: Hoćeš li
spoznati gdje se m o ž e otkriti najdublje b o ž a n s k o
što cijeli svijet p r o ž i m a ž i v o t o m , p o g l e d a j u s v o j e
v l a s t i t o Ja, j e r t i k r o z t v o j e J a g o v o r i B o g . K a d s e
upoznaš s time kako je izvršeno posvećenje kao
veliki povijesni događaj, d o k su prije p o s v e ć e n i ­
ci zbog doživljavanja duhovnog svijeta o d v o đ e n i
u dubine misterijskih hramova, On, razumiješ li
ga ispravno, govori tvojoj običnoj svijesti kako

181
su misterijem na Golgoti božanske snage ušle u
č o v j e č a n s t v o . N o , Bog ć e t i g o v o r i t i o s o b i t o o n d a k a d
se u z d i g n e š tako da svoju dušu učiniš i n s t r u m e n t o m
z a o p a ž a n j e d u h o v n o g a s v i j e t a . — M o ž e s e r e ć i : Bit
K r i s t o v a i m p u l s a j e u l a ž e n j e b o ž a n s k e s v i j e s t i koja
g o v o r i k r o z Ja. A n a t o d a j e K r i s t o v i m p u l s m o g a o
ući u čovječanstvo d j e l o v a l o je u p r a v o povijesno
nastajanje staroga načela posvećenja kao što je
prikazano. U z r o k tomu je misterij na G o l g o t i . O n o
što će se sve više tijekom zemaljskog r a z v o j a do u
najdalju b u d u ć n o s t isticati u ljudskim d u š a m a jest
da jasno spoznavanje božansko-duhovnoga, kojemu
pripada čovjek i po č e m u će postati neovisan o
cijelom zemaljskom nastajanju, govori k r o z Ja.
Onaj tko s ovog stajališta može razumjeti
n e k e o d n a j d u b l j i h r i j e č i e v a n đ e l j a d u b o k o ć e ući
u pitanje odgoja ljudskog roda putem duhovnog
svijeta. U v i d j e t će kako je starohebrejskim r a z v o ­
jem pripremljeno ono što bi ljudima trebalo
g o v o r i t i k r o z Ja-jezgru, j e d n a k o k a o š t o j e g o v o r i l o
i judaizmu, ali kao duh naroda. Tako nije bilo
k o d d r u g i h n a r o d a . K o d njih j e s a m o bila prisut­
na svijest o t o m u da, r e c i m o , d u h o v n o - b o ž a n s k o
govori duševnom ovoju posvećenoga čovjeka.
Judaizmu je, međutim, postalo jasno kako je ra­
zvoj čovjeka neprekidan odgojni procesi, kako
u Ja, koje obuhvaća cijeli narod, počivaju moći
kojima pripada čovjek sa svojim najdubljim bićem.
Stoga je Judejac osjećao: Kad kao j e d i n k a cijeloga
starohebrejskog naroda p o g l e d a m razvojni niz od
Abrahama i spoznam ono što tu v l a d a kao duh
koji p r o l a z i k r o z generacije, m o g u reći: On ž i v i u
meni, živi u svim mojim precima kao božansko,
koje je kod čovjeka o b l i k o v a l o p o j e d i n a č n o fizičko.

182
— Tako se pojedini pripadnik starohebrejskoga
naroda smatrao p o v e z a n i m s p r a o c e m , osjećao se
jedno s ocem Abrahamom.
Kršćanstvo, pak, jasno naglašava: Sve takvo
o s j e ć a n j e b o ž a n s k o g a , pa i k a d o sebi g o v o r i : "Ejeh
a s h e r e j e h " — "Ja s a m k o j i j e s a m " — j o š n i j e n e š t o
što se čovjeku pokazuje u svojem punom liku.
Čovjek će shvatiti što to kao božansko djeluje u
ljudima istom kad osjeti nešto što je u d u h o v n o m e
s o n u stranu svih generacija. Stoga, p r e v e d e m o li
rečenicu ispravno, m o r a m o reći: Prije A b r a h a m a
b i o j e Ja-jesam! — T o z n a č i d a č o v j e k u s v o j e m u J a
d o ž i v l j a v a nešto v j e č n o što j e i z v o r n i j e o d o n o g a
božanskog koje se od Abrahama iživljavalo kroz
generacije.
"Gledajte o n o što se z a p r a v o ne iscrpljuje u
f i z i č k o m čovjeku n e g o što kao b o ž a n s k o - d u h o v n o
ž i v i kroz generacije, što ž i v i kroz krv svih genera­
cija k o j e s u s e r a z v i l e o d A b r a h a m a n a d o l j e . Na
to božansko-duhovno gledajte, međutim, tako da
ga p r e p o z n a j e t e u p o j e d i n o m čovjeku; ne u o n o ­
m e š t o spaja b r a ć u i s e s t r e , v e ć u o n o m e š t o ž i v i
u pojedincu, što pojedinac otkriva kad samoga
sebe spozna u svojem najunutarnjijem središnjem
d u š e v n o m b i ć u k a o 'Ja j e s a m ' " . — Tako trebamo
shvatiti izreku Isusa Krista koja otprilike glasi:
Ako netko dođe k meni, a da ne napusti svojeg
oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, pa i svoj
vlastiti život, ne m o ž e biti mojim sljedbenikom.
— To ne trebamo shvatiti kao pobunu protiv o-
pravdanosti srodstva i djetinje ljubavi, već kao
načelo duhovno-božanskoga što ga je Isus Krist
d o n i o u svijet, a koje svaki p o j e d i n i č o v j e k , z a t o
što je čovjek, m o ž e p r o n a ć i u najunutarnjijoj j e z g r i

183
svojega bića. Otuda će o n o najdublje u kršćanstvu
na ljude sve više ostavljati d o j a m kako najdublja
tajna kršćanstva vodi preko svih razlika koje
vladaju među ljudima ka nečemu općeljudskom
što s v a k i č o v j e k m o ž e o t k r i t i u s e b i . Stari s u b o g o v i
b i l i n a r o d n i b o g o v i , rasni b o g o v i , p o v e z a n i s n e k i m
od p l e m e n s k i h obilježja; a tako što p r i p i s i v a l i smo
još I n d i j c i m a i b u d i z m u . N a s u p r o t t o m u , Bog koji
je u Kristu pristupio ljudima takav je bog koji
ih p r e k o svih različitosti v o d i o n o m u što čovjek
jest s a m o z a t o što j e " č o v j e k " . T i m e s e s v a k o m u
tko hoće shvatiti pravu bit kršćanstva nameće
nužnost da kao realnost p r e p o z n a moći i impulse
k o j i d u h o v n o v o d e p o v i j e s t svijeta, d a s v e š t o j e d o
sada b i l a " p o v i j e s t " v i š e n e v r i j e d i i d a j e o n o što
su ljudi do sada smatrali p o v i j e š ć u s a m o vanjsko
odijelo povijesnog nastajanja, dok u njegovim
dubinama vladaju bića koja su unatoč tomu što
su n a d o s j e t i l n a tako stvarna k a o što su to svaka
ž i v o t i n j a i s v a k i č o v j e k u o s j e t i l n o m s v i j e t u . A od
svih n a d o s j e t i l n i h bića koja upravljaju p o v i j e s n i m
nastajanjem čovječanstva najizvanredniji je Krist
koji je t i j e k o m triju g o d i n a , što p r i h v a ć a i g n o z a ,
d j e l o v a o u t i j e l u Isusa i z N a z a r e t a .
T a k o se, u s t v a r i , d u h o v n a z n a n o s t u z d i ž e d o
p r e d o d ž b e koja m o ž e nešto z a p o č e t i s o n i m e do
č e g a j e d o š l a v a n j s k a z n a n o s t . Jer, d o k j e v a n j s k a
znanost danas prisiljena priznati kako nije riječ
o " č o v j e k u " već o b o ž a n s k o m e biću koje vlada u
t o m č o v j e k u —- ali ne z n a što bi s t i m e , d u h o v n a
nas znanost pak vodi takvim bićima koja su
za nju stvarnost, tako da se duhovna znanost
u p r a v o na t o m p o d r u č j u zna i s p r a v n o nositi i s
najnovijim istraživanjima. Za duhovni razvitak

184
d v a d e s e t o g stoljeća zadivljujuća je spoznaja da je
d e v e t n a e s t o stoljeće b i l o u z a b l u d i z a t o što je ž i v o t
Isusa Krista htjelo svesti s a m o n a ž i v o t Isusa i z
N a z a r e t a . Na pravi put, m e đ u t i m , počinje skretati
tek o n a z n a n o s t koja k a ž e : Sve nam d o k a z u j e da
je kod Isusa Krista riječ o "Bogu". — Duhovna
će z n a n o s t t o m u s a m o d o d a t i da se s t o m riječju
može nešto započeti. To je, doduše, shvaćanje
k o j e p r o t u r j e č i m a t e r i j a l i s t i č k o - m o n i s t i č k o m svje­
tonazoru izgrađenom u posljednje vrijeme. Pokazali
smo, m e đ u t i m , ne s a m o u p r e d a v a n j u o " P o d r i j e t l u
čovjeka" nego i u o n o m e o "Podrijetlu životinj­
skoga svijeta", kako duhovna znanost zna sebe
dovesti u potpuni sklad s činjeničnim rezultati­
ma istraživanja vanjske znanosti te m o ž e m o reći
kako se d u h o v n a znanost n e p o s r e d n o m o ž e spojiti
s rezultatima savjesnoga vanjskog istraživanja. O v o
vanjsko savjesno istraživanje ne m o ž e je, m e đ u t i m ,
o d v e s t i dalje od mjesta na k o j e m se o n a zaustavlja
k a o p r e d u p i t n i k o m . T o j e d i n o m o ž e o n a sama.
N o , t i j e k o m d v a d e s e t o g stoljeća b i t ć e p o t r e b n o
još nešto pridružiti u v r i j e ž e n o m mišljenju. Danas
čovjek smatra da su njegov život i spoznavanje
o n a k v i kakvi su u f i z i č k o m e svijetu, da mu vanjski
svijet stoji n a s u p r o t k a o n e p o s r e d n a činjenica te
da do zablude može doći najviše z b o g toga jer
stvara neprikladne slike svijeta ili zato što čini
nešto što se smatra l o š i m , što se ne p o d u d a r a s
vanjskim kretanjem svijeta. Današnji je s v j e t o n a z o r
još p o t p u n o n a stajalištu d a u z r o k e t r e b a p o s v u d a
tražiti u o n o m e što se n e p o s r e d n o nudi. T a k v i m su
n a č i n o m mišljenja pitanja s v j e t o n a z o r a d o v e d e n a
do t o č k e — to m o r a biti j a s n o s v i m a koji m o g u
dublje z a g l e d a t i u d u h o v n i ž i v o t č o v j e č a n s t v a — na

185
kojoj je nužno učiniti obrat. Vanjska j e znanost
kako na p r i r o d n o z n a n s t v e n o m tako i na p o v i j e s ­
n o m području došla do n e p o s r e d n e sumnje u sve
duhovno i do pukog skupljanja vanjske osjetilne
stvarnosti — do n e p r i z n a v a n j a d u h o v n o s t i koja se
hoće ukazati iza osjetilnih pojava. U o d r e đ e n o m
smislu moglo bi se reći da je naše doba došlo
do točke na kojoj se m o r a p r e o k r e n u t i i z r a v n o u
svoju s u p r o t n o s t . N a j i z v a n j s k i j i m a t e r i j a l i z a m , naj-
izvanjskiji materijalistički monizam moraju dušu
v o d i t i k t o m u da se o n a sama k r o z vlastitu u n u t a r n j u
težnju u d o s t o j i shvatiti s v j e t o n a z o r koji joj je do
sada z a p r a v o m a l o z n a č i o . S v o j p o t r a z i z a i z v o r o m
stvari m o r a s e p r i d r u ž i t i p o j a m koji d o d a n a s j o š
nije s t e k a o g r a đ a n s k o p r a v o . U s v o j o j knjizi " F i l o z o ­
fija slobode" (Die Philosophie der Freiheit), kao i u
knjizi "Istina i z n a n o s t " ( Wahrheit und Wissenschaft)
pokazao sam kako čovjek treba pretpostaviti da
n j e g o v o stajalište p r e m a svijetu nije istinito, k a k o
najprije m o r a p r o ć i k r o z r a z v o j svojega unutarnjeg
ž i v o t a da bi m o g a o s p o z n a t i istinu o p o j a v a m a u
svijetu te sebe d o v e s t i u istinit i m o r a l a n o d n o s
prema tim pojavama. Pukom u z r o č n o m spoznavanju
mora se pridružiti pojam izbavljenja.
Velika zadaća d v a d e s e t o g stoljeća bit će da
pojam izbavljenja, uz ostale znanstvene p o j m o v e ,
p o n o v n o dobije građansko pravo. To kako se čovjek
kao s p o z n a v a t e l j o d n o s i p r e m a svijetu n e o d g o v a r a
istini. Svi istiniti pojmovi stječu se tek k a d a se
č o v j e k , o s l o b o đ e n o d s u v r e m e n i h stajališta, r a z v i j e
do nečega višeg, kad se o s l o b o d i zapreka koje mu
onemogućavaju da vidi p r a v o lice svijeta. T o j e
spoznajno izbavljenje. M o r a l n o je izbavljenje kad
čovjek spozna da to kako stoji u odnosu spram

186
svijeta nije istinito, nego da najprije mora proći
putem što vodi preko zapreka koje se gomilaju
i z m e đ u njega i o n o g a č e m u on z a p r a v o pripada.
Pojam preporođenog bivanja duše na jednom
višem stupnju razvit će se iz onoga što nam
dolazi kao čudesna posljedica prirodnoznanstve-
nih istraživanja i kao čudesan rezultat povijesnih
istraživanja. Čovjek će spoznati da time što je
svijet s n i m i o p o p u t fotografije i d o č a r a o si veliki
prirodnoznanstveni i povijesni razvoj čovječanstva
nije d o b i o n e š t o što m u j e s a m o p r e s l i k a l o svijet
n e g o da je time stekao m o ć n o o d g o j n o sredstvo.
N e ć e više samo misliti kako mu p r i r o d n a znanost
p r e s l i k a v a svijet, n e g o ć e z a k o n i t o s t postati n e š t o
što će ga o d g a j a t i . A kad p r i r o d n a z n a n o s t ne b u d e
postojala samo z a t o da bi preslikavala svijet n e g o
i zato da bi odgajala ljude, kako bi se ljudska
d u š a o s l o b o d i l a n e p o s r e d n o g stajališta i r a d o m s e
u z d i g n u l a n a stajalište g d j e ć e b i t i p r e p o r o đ e n a n a
j e d n o m v i š e m stupnju, kad čovjek, dakle, spozna
da će biti oslobođen smetnji u koje je zaglibio,
o n d a će si on sam izgraditi p r e d u v j e t e za shvaćanje
K r i s t o v o g i m p u l s a u s v i j e t u . Jer, tada će uvidjeti
da smije pogledati onaj isti trenutak koji smo
u p o z n a l i s d u h o v n o z n a n s t v e n o g stajališta u k o j e m u
se č o v j e k n e k o ć iz čisto d u h o v n o g a svijeta spustio
u svijet materijalnog postojanja, da je m o r a o p r o ć i
k r o z taj m a t e r i j a l n i s v i j e t k a k o b i n a p r e d o v a o , d a
je, međutim, na jednoj određenoj točki moralo
d o ć i do obrata kako bi se m o g a o osloboditi onoga
što je u njemu p r i m i o . K r i s t o v impuls o s l o b o d i o
je čovječanstvo od potonuća u čistu materiju.
O b j e k t i v n o gledajući, Krist je u r a z v o j u svijeta o n o
isto što u nama pedstavlja doživljaj koji imamo

187
kad k a ž e m o : O d n o s s p r a m svijeta koji nastaje k a o
posljedica p r e p o r o d a duše i njezina oslobađanja od
o n o g a š t o j e p r v o b i t n o stekla, š t o s e n a taj n a ć i n
m o g l o pojaviti kao njezin doživljaj, izvana gledano,
u v e l i k o m svjetskom procesu čovječanstva, jest o n o
što je kao K r i s t ušlo u svijet.
Kada j e d n o m , dakle, dvadeseto stoljeće doista
ozbiljno u ljudskoj nutrini uzmogne prihvatiti
veliki doživljaj, m o ć i će shvatiti i događaj Krista
te mu v i š e n e ć e biti o d b o j n o to što se u l j u d i m a
događa kao preporod duše na jednom višem
stupnju. A tada će d u h o v n a z n a n o s t p o k a z a t i kako
za p o v i j e s n o nastajanje vrijedi o n o isto što v r i j e d i
i za vanjska prirodna zbivanja. Čovjek se kroz
vanjski svjetonazor predao zabludi šopenhaue-
rovske p o s t a v k e : Svijet je moja p r e d o d ž b a — što
znači da se o k o m e n e nalazi svijet boja, z v u k o v a
i tako dalje, koji ovisi o mojim očima i osta­
lim osjetilnim organima. No, nije ispravno ako
čovjek pokušava shvatiti svijet u n j e g o v o j cjelini
govoreći: Svijet boja postoji samo zbog konsti­
t u c i j e m o j i h o č i j u . — Jer, m o j i h o č i j u n e b i b i l o
da ih isprva č a r o l i j o m nije s t v o r i l o s v j e t l o . A k o je,
s jedne strane, istina da je osjet svjetla o d r e đ e n
konstitucijom oka, o n d a , s d r u g e strane, ne bi b i l o
manje istinito niti to da o k o postoji samo zbog
svjetla, z b o g sunca. O b j e se istine m o r a j u z d r u ž i t i
u jednu opsežnu istinu. Stoga je točno ono što
je G o e t h e v e ć rekao: " O k o treba svoje postojanje
zahvaliti svjetlu. Iz neodređenih životinjskih
pomoćnih organa svjetlo je izazvalo postojanje
sebi o d g o v a r a j u ć e g organa, tako da je od svjetla
za svjetlo stvorilo o k o kako bi unutarnje svjetlo
moglo susresti vanjsko".

188
 Kao što j e oko stvoreno od svjetla, kao što
se opažanje svjetla događa pomoću oka, tako je
unutarnji doživljaj Krista, unutarnji p r e p o r o d duše
ostvaren kad je č o v j e č a n s t v o d o ž i v j e l o Krista kroz
misterij na Golgoti. Duhovna znanost pokazuje
kako se, prije nego što je Kristov impuls ušao
u čovječanstvo, ovaj unutarnji doživljaj mogao
iskusiti samo pomoću vanjskih poticaja koji su
d o l a z i l i iz misterija, a ne i n t i m n o kao danas, kroz
neku vrstu samoposvećenja u s a m o m e čovjeku. T a k o
je unutarnji mistični doživljaj Krista sličan d o ž i v ­
ljaju b o j a i s v j e t l a p o m o ć u o k a : Č o v j e k d o ž i v l j a v a
K r i s t a s v o j o m n u t r i n o m . T o š t o o n , m e đ u t i m , in­
timno može svoju dušu uzdignuti iznad samoga
sebe p r o i z l a z i otuda što je misterijem na G o l g o t i
u p o v i j e s t ušlo duhovno Sunce. Bez objektivnog
misterija na G o l g o t i i bez o b j e k t i v n o g Krista ne bi
bio m o g u ć subjektivni unutarnji mistični doživljaj
k a k v o g a će ljudi i m a t i u d v a d e s e t o m s t o l j e ć u i koji
će shvatiti s punom znanstvenom ozbiljnošću.

Tako možemo reći: Dvadeseto će stoljeće

ljudima pribaviti preduvjete za istinsko razumi­
jevanje Kristova impulsa time što će pokazati kako
je duboko istinit bio Kristov impuls duhovnog
S u n c a i k a k o je u l j u d s k o j duši pobudio doživljaj
koji je G o e t h e nagovijestio riječima:

O d sile š t o v e ž e s v a b i ć a
Oslobađa se čovjek koji sebe nadvladava.

I m o ž e se reći da t i m e što se n a d v l a d a v a n j e m sebe

č o v j e k p o v e z u j e s d o g a đ a j e m Krista, s misterijem
na Golgoti, on zapravo tek nadvladavajući sebe
nalazi sebe kakav uistinu jest, da na lik koji je

189
dobio zemaljskim podrijetlom mora gledati kao
na nešto čega se treba osloboditi te da do svih
m o r a l n i h djelovanja, do sve spoznaje, prije svega
može doći izbavljenjem. Preko pojma unutarnjeg
izbavljenja naučit će s p o z n a v a t i p o j a m izbavljenja u
p o v i j e s n o m r a z v o j u i t a k o će u d v a d e s e t o m s t o l j e ć u
p r o n i k n u t i d o g a đ a j Krista u čijem se svjetlu m o ž e
u p u n o m smislu shvatiti nešto proširena G o e t h e o v a
izreka:

O d s i l e š t o v e ž e sva b i ć a
O s l o b a đ a se čovjek koji sebe n a d v l a d a v a ,
I koji u t o m e n a d v l a d a v a n j u ,
T e k u istini, p r o n a l a z i s a m o g a sebe,
K a o što cijelo č o v j e č a n s t v o m o ž e
Pronaći sebe u Kristu u samoj istini.

190