Doc.dr.sc.

Irena Cajner Mraović12

Ante Mraović, dipl. krim.3

EKSTREMISTIČKO NASILJE:
NEKA TEMELJNA PITANJA O FENOMENOLOGIJI,
ETIOLOGIJI I SUZBIJANJU POJAVE

Sažetak
Terorizam i ekstremizam su pojave koje predstavljaju ozbiljnu i opasnu prijetnju svakom
modernom i demokratskom društvu. Nakon terorističkog napada na SAD 11.rujna
2001.godine, suzbijanje terorizma i ekstremizma postaju prioriteti velikog broja država. Kao
institucija koja, između ostalog, građanima pruža zaštitu njihovih temeljnih ustavnih prava i
sloboda te drugih Ustavom zaštićenih vrijednosti, policija predstavlja vrlo važnu kariku u
ostvarivanju tog cilja. U radu se stoga razmatraju slijedeći problemi koji su prvenstveno
važni s aspekta suzbijanja ekstremističkog nasilja: što je ekstremističko nasilje? koliki je
opseg ekstremističkog nasilja? zašto ljudi čine ekstremističke delikte? da li materijalne
prilike utječu na pojavu ekstremističkog nasilja? tko su počinitelji ekstremističkih delikata?
kako policija suzbija ekstremističko nasilje? kakve su mogućnosti otkrivanja ekstremističkih
delikata? kakva je dosadašnja praksa suzbijanja ekstremističkog nasilja? kako suzbijati
ekstremističko nasilje? kako građani mogu pridonijeti suzbijanju ekstremizma odnosno koje
su mogućnosti djelovanja u okviru različitih organizacija, programa i inicijativa za
suzbijanje ekstremističkog nasilja? što ako se adekvatno i pravodobno ne suočimo s
ekstremizmom odnosno koje su posljedice ekstremističkih napada? koje su perspektive
policije u prevenciji ekstremističkog nasilja?

Ključne riječi: ekstremizam, nasilje, terorizam, fenomenologija, etiologija, prevencija.

1
MUP RH, Visoka policijska škola
2
Član ekspertne radne skupine za izradu Nacionalnog programa za Rome pri Uredu za manjine Vlade
RH
3
MUP RH, PU Zagrebačka, Odsjek terorizma i ekstremnog nasilja

1
Što je ekstremističko nasilje?

Ekstremističko nasilje obuhvaća kaznena djela protiv života i tijela, imovine,

opće sigurnosti ljudi i imovine te različite ostale vrste delikata nasilja čije su žrtve
pripadnici određenih, najčešće manjinskih društvenih skupina, iako recentna
događanja pokazuju da objekt ekstremizma mogu biti čitave nacije, vjere i društveno-
politički sustavi. Radi se, zapravo, o kriminalnom nasilju koje predstavlja ekstremnu
ekspresiju predrasuda i stereotipa koji postoje u određenoj društvenoj zajednici. Ti
stereotipi mogu biti kreirani na rasnoj, etničkoj ili religijskoj osnovi. Zločini koji iz
njih proizlaze čine tragični dio povijesti mnogih država.

Međutim, tek se u posljednjih desetak godina počinje sustavno raditi na

suzbijanju ove vrste kriminaliteta što, između ostalog, uključuje praćenje broja takvih
incidenata, odnosno sustavno prikupljanje informacija o lokacijama na kojima se
događaju takvu incidenti te o počiniteljima i žrtvama. Ovo zapravo znači da je
sustavno statističko praćenje ekstremističkog nasilja, koje podrazumijeva bilježenje
svih nasilnih incidenata ekstremističkog karaktera a ne samo onih većih razmjera,
prilično recentno. Dosadašnja praksa svodila se, naime, na registriranje uglavnom
organiziranih ekstremističkih napada koje zapravo prepoznajemo kao terorizam.
Pojedinačni rasistički i drugi ekstremistički napadi bili su od strane tijela kaznenog
progona tretirani kao i svi ostali akti nasilja, dakle, u kontekstu interpersonalnih i
situacijskih kriminogenih čimbenika, umjesto u širem društvenom i povijesnom
kontekstu (Husband, 1989, 1993; Hesse, 1995; Keith, 1995; Panayi, 1993). Na
dalekosežne posljedice takve prakse upućuje i slijedeća konstatacija objavljena u
jednoj publikaciji kanadske obavještajne službe (Wilkinson, 1995):
“Unatoč završetku hladnog rata te slabim, ali ipak prisutnim, začecima
mirovnih procesa na Srednjem Istoku, terorizam i dalje ostaje ozbiljnom prijetnjom u
mnogim zemljama što nas ne smije nimalo čuditi ako imamo u vidu činjenicu da se u
korijenima terorizma nalaze etnički i religijski konflikti koji su postojali i prije
hladnog rata te koji su do današnjih dana ostali neriješeni”.

Slično tome govori i Presley (1996) kada komentira uzlazne trendove

terorističkih akata u SAD te njihovu povezanost sa stanjem u američkim oružanim
snagama:

2
 “Ekstremističke i potencijalno terorističke skupine su se, do izvjesne mjere,
infiltrirale među redove američke vojske i tako ostvarile svoj negativni utjecaj ne
samo na moral pojedinaca nego i na koheziju čitavih formacija. Razlike u rasnoj i
religijskoj pripadnosti te u političkoj i ideološkoj orijentaciji i dalje su prisutne među
vojnim osobljem , uglavnom kao odraz istih problema u civilnom društvu.”

Psihološke i sociološke studije ekstremističkog nasilja su također rijetke i

sasvim novog datuma. Ipak, u posljednjih desetak godina znanstvenici su prikupili
dragocjene podatke o naravi ekstremističkog kriminaliteta te o obilježjima njihovih
počinitelja i žrtvi. Žrtve ekstremističkog kriminaliteta, prema rezultatima tih
istraživanja, u različitim zemljama su različite ali uvijek su to skupine stanovništva
koje su diskriminirane s obzirom na kriteriije kao što su rasa, religija, etničko
podrijetlo, seksualna orijentacije, fizički hendikep ili spol.

Prema podacima FBI, oko 30% ekstremističkih delikata u 1996. godini bili su
delikti protiv imovine među kojima je bilo razbojništava, vandalizma, oštećenje i
uništenja tuđih stvari, krađa, a bilo je i delikata koji kod nas spadaju u delikte protiv
opće sigurnosti ljudi i imovine kao što su podmetanje eksplozivnih naprava i paleži
motornih vozila, kuća, dućana ili skladišta. Preostali 70% rasističkih delikata
odnosilo se na kaznena djela usmjerena na život i tijelo osoba. Ti delikti varirali su od
jednostavnih fizičkih napada (izvedenih bez oružja) do nanošenja teških tjelesnih
ozljeda, silovanja i ubojstava. Ovi napadi odvijali su se na dvije razine; nije se, naime,
radilo samo o napadima na život i tijelo pojedinaca nego zapravo na njihov identitet.

Koliki je opseg ekstremističkog nasilja?

U mnogim državama još uvijek je teško precizno odrediti opseg

ekstremističkog nasilja s obzirom na razlike u definiranju tog kriminaliteta kao i
razlike u prijavljivanju ekstremističkih delikata upravo kao takvih a ne kao "običnog"
nasilja. Ove razlike ne postoje samo na međunarodnoj razini nego se uočavaju i unutar
pojedinih država jer neka područja više, neka manje a neka gotovo uopće ne
poduzimaju mjere za suzbijanje ekstremističkog nasilja te takva kaznena djela
posebno statistički ne prate niti prijavljuju. Upravo to je jedan od bitnih razloga za
kreiranje posebne legislative kada je posrijedi suzbijanje ekstremističkog
kriminaliteta. Bez takvih specifičnih zakona najčešće se događa da ekstremističko
nasilje ostaje prikriveno među kaznenim djelima kao što su ubojstva, tjelesne
ozljede, silovanja, razbojništva, paleži i slično.

3
 Američka iskustva pokazuju da čak i kada postoji specifičan zakon za
suzbijanje ekstremističkog kriminaliteta, sa statističkim podacima treba biti oprezan
jer se službene statistike znatno razlikuju od rezultata znanstvenih istraživanja ili od
statistika organizacija, pogotovo nevladinih, koje rade na suzbijanju ekstremističkog
nasilja. Naime, službene statistike uvijek daju sliku znatno manjeg opsega
ekstremističkog kriminaliteta negoli druga dva navedena izvora.
Prepreka izradi točnih statistika ekstremističkog kriminaliteta je česta nesklonost
žrtvi ka prijavljivanju takvih napada.
Naposljetku, u teškoće statističkog praćenje ekstremističkog kriminaliteta
svakako treba ubrojiti i činjenicu da je ponekad vrlo teško dokazati
ekstremističku utemeljenost određenog incidenta.

Prethodnu tvrdnju moguće je ilustrirati na primjeru Velike Britanije gdje

rasistički kriminalitet usmjeren na pripadnike etničkih manjina ima opsežnu
dokumentaciju tijekom dvadesetog stoljeća. Krajem 20. stoljeća bilo je nekoliko
razdoblja osobito obojenih rasnim nasiljem: 1978-81, 1985-6, 1992-4. U tim su se
razdobljima često događali teški nasilnički akti na štetu rasnih manjina uključujući tu
probadanja nožem, premlaćivanje, rušenje kuća i paleži. Bilježi se i oko devedeset
slučajeva rasistički motiviranih ubojstava tijekom zadnje tri dekade 20. stoljeća dok je
istodobno vrlo velik broj ljudi bio teško ozlijeđen ili smrtno ozlijeđen na istoj, dakle
rasističkoj osnovi.
Neposredno iskustvo rasističkog nasilja uobičajeno je u lokalnim
zajednicama gdje obitavaju pripadnici etničkih manjina. Rasno nasilje je pojava koja
tangira živote tisuća i tisuća ljudi koji su viktimizirani svake godine u Velikoj
Britaniji. U nekim područjima ovi oblici nasilja su toliko česti da otprilike jedan od
četvero pripadnika etničkih manjina biva napadnut ili zlostavljan u posljednjih
dvanaest do osamnaest mjeseci. Policijska statistika bilježi oko 13.000 rasnih
incidenata godišnje što, prema nekim procjenama, predstavlja tek jednu desetinu
napada koji se uistinu dogode. Drugim riječima, spojimo li službene statističke
podatke i procjene tamne brojke možemo konstatirati da se godišnje u Velikoj
Britaniji dogodi oko 130.000 incidenata na rasnoj osnovi. Prema nekim procjenama
službeno se evidentira tek jedan od dvadeset nasilnih incidenata na rasnoj osnovi
(Bowling, 1999).

Zašto ljudi čine ekstremističke delikte?

Ekstremistički delikti su delikti sa porukom. Oni se razlikuju od sveg ostalog

kriminaliteta upravo po tome što je glavni cilj počinitelja ekstremističkog delikta da
svojim kriminalnim ponašanjem odašilje poruku pripadnicima određenih, najčešće

4
manjinskih skupina u određenoj društvenoj zajednici, susjedstvu, školi ili radnom
mjestu.
Rasna mržnja je najčešća determinanta ekstremističkih delikata te svaka
društvena zajednica prepoznaje rasne skupine koje su najizloženije ovim vrstama
kriminalnih napada.

Prema službenim podacima FBI, 1996. godine u Americi je od ukupnog broja

ekstremističkih delikata čak 60% učinjeno upravo zbog rasne mržnje od čega je opet
dvije trećine počinjeno na štetu Amerikanaca afričkog porijekla. Zanimljivo je
primijetiti da se kriminalitet na štetu ove društvene skupine nije puno promijenio od
19. stoljeća; Afro-Amerikanci i dalje su izloženi bombaškim napadima,
vandaliziranju crkvi, paljenju kuća i ubojstvima. Od ostalih rasno motiviranih zločina
u istoj godini, 25% ih je bilo počinjeno na štetu bijelaca, 7% na štetu Azijata i nešto
manje od 5% na štetu multi rasnih skupina te svega 1% na štetu rođenih
Amerikanaca.

Osim rasne diskriminacije, postoje i druge vrste diskriminacije koje

predstavljaju osnovu za ovu vrstu kriminaliteta. To su etnička, spolna i vjerska
diskriminacija. U novije vrijeme objekt ekstremističkog kriminaliteta postaju i
homoseksualci i lezbijke odnosno seksualna orijentacija postaje objekt
diskriminacije. Napokon, Američki Kongres je 1994. godine odlučio da se statistici
ekstremističkog kriminaliteta pridoda i kategorija delikata počinjenih zbog predrasuda
i stereotipa u odnosu na invalidne i na drugi način tjelesno oštećene osobe.

Da li materijalne prilike utječu na

pojavu ekstremističkog nasilja?

Iako se u mnogim zemljama pokazalo da rasne i etničke tenzije rastu za

vrijeme gospodarskih kriza, iskustva pokazuju da slabe materijalne prilike ne moraju
nužno rezultirati porastom ekstremističkog kriminaliteta. Zanimljivo je da ni situacija
pojačane nezaposlenosti ne provocira porast ekstremističkog kriminaliteta iako bi se
to moglo očekivati, pogotovo u odnosu na ekstremističko nasilje na štetu imigranata.
Naime, moglo bi se pretpostaviti da u situaciju kada je premalo radnih mjesta u nekoj
društvenoj zajednici, domicilno stanovništvo nastoji sebi osigurati radna mjesta te
sprečava imigrante da ih zauzmu.

5
 Rezultati istraživanja pokazuju da su imigranti znatno izloženiji kriminalnim
napadima, a isto vrijedi i za pripadnike etničkih manjina, kada se prvi puta pojave u
do tada etnički homogenom području. U takvim situacijama, ekstremističko nasilje
predstavlja zapravo otpor prema društvenim promjenama. Počinitelji ekstremističkih
napada na štetu došljaka opravdavaju svoje nasilno ponašanje time što tvrde da na taj
način spašavaju tradicionalne vrijednosti koje nestaju pred "najezdom" došljaka.
Važno je pri tome znati da što su promjene rapidnije, to je veća vjerojatnost pojave
ekstremističkog nasilja. Upravo to je razlog da područja u kojima dugotrajno vlada
rasna ili etnička netrpeljivost nisu toliko opterećena ekstremističkim
kriminalitetom dok se u područjima gdje je naglo došlo do promjene
nacionalnog sastava najčešće uočava ekspanzija ekstremističkog nasilja.

Tko su počinitelji ekstremističkih delikata?

Mnogi ljudi počinitelje ekstremističkih delikata zamišljaju kao poludjele

neonaciste ili skinhedse opsjednute mržnjom.

Međutim, istraživanje koje je proveo dr. Edward Dunbar (1997) klinički

psiholog sa Sveučilišta u Kalifoniji, pokazuje da je od ukupno 1459 ekstremističkih
delikata počinjenih na području Los Agelesa tijekom 1994. i 1995. godine, čak manje
od 5% počinjeno od strane osoba koje su bile evidentirane kao članovi organiziranih
ekstremističkih skupina.

Većina ekstremističkih delikata biva počinjena od strane mladih ljudi koji u

svome ponašanju i fizičkom nasilju ne vide ništa loše. Alkohol i opojne droge
ponekad pridonose razvoju deliktnih situacija ove vrste ali ih se ne može smatrati
uzročnim čimbenicima. Glavni determinatori ekstremističkih delikata jesu
predrasude i stereotipi. Takve predrasude najčešće imaju porijeklo u socijalnom
okruženju koje različitosti percipira kao opasnost i prijetnju.

Jedan od načina na koje se ova predrasuda izražava je kreiranje percepcije da

društvo sankcionira različitosti. Ta percepcija se stvara nasiljem nad određenim
društvenim skupinama koje su po nekom kriteriju različite od većine stanovništva na
dotičnom teritoriju. Tako, primjerice, dr. Karen Franklin (2000), ekspert u području

6
 forenzičke psihologije na Institutu za istraživanja i edukaciju o mentalnim bolestima
Washingtonu, na temelju rezultata svojih istraživanja tvrdi da u nekim lokalnim
zajednicama počinitelji ekstremističkih delikata percipiraju svoje nasilno ponašanje
kao pozitivno te smatraju da društvo odobrava nasilje koje čine nad različitim
manjinskim skupinama stanovništva.

Ovakva razmišljanja, iako se javljaju kod “običnih” građana, nisu benigna jer
stvaraju povoljnu atmosferu za stvaranje i jačanje ekstremističkih skupina koje, kako
smo se bolno uvjerili 11. rujna 2001. godine, mogu predstavljati prijetnju čitavom
demokratskom svijetu. Naime, u korijenu svake terorističke skupine ili organizacije
kao i u etiologiji svih terorističkih akata nalaze se različite vrste ekstremističkih
orijentacija. Ekstremizam uvijek u sebi nosi opasni potencijal da se razvije do razine
terorizma4 i zato brojni autori (vidi o tome kod: Webster, 1995, 1996; Bowling, 1999)
ističu da suzbijanje odnosno prevencija terorizma započinje sa rušenjem
ekstremističkih stavova i ideologija, pogotovo među djecom i mladeži.

Ne treba zaboraviti niti činjenicu da “obični” građani svoje ekstremističke

stavove manifestiraju uglavnom na razini verbalizacija ili bezopasnih ponašanja dok
ekstremističke delikte češće čine osobe koje su i inače sklone različitim oblicima
antisocijalnog ponašanja. Tek se kod ekstremističkih napada većih razmjera radi o
počiniteljima koji nisu “obični” građani nego aktivni članovi ili simpatizeri određenih
ekstremističkih skupina ili organizacija.

Tako Presley (1996) tvrdi da “potencijalna opasnost, koja modernom

demokratskom društvu prijeti od niza ekstremističkih i terorističkih skupina, direktno
proizlazi iz njihove povezanosti sa okorjelim kriminalcima i organiziranim
kriminalom.”

Kako se policija prilagođava zadaći

suzbijanja ekstremističkog nasilja?

4
Postoje različite definicije terorizma, no ono što im je zajedničko je činjenica da se pod tim pojmom
podrazumijevaju organizirani akti nasilja usmjereni na ostvarivanje određenih političkih ciljeva

7
 Opisani dvojaki karakter ekstremističkog nasilja razlog je različitim modelima
njegovog suzbijanja unutar policijskih organizacija. Tradicionalne metode
kategoriziranja i istraživanja rasističkih i drugih ekstremističkih incidenata pokazale
su se neučinkovitima u velikom broju zemalja (Wexler, Marx, 1986). Zbog toga su se
pojedine policijske organizacije, prvo na području SAD a potom i u Europi, odlučile
za razvoj inovativnih pristupa ovom problemu koji se uglavnom kreću u dva smjera.

Kao prvo, ekstremističko nasilje je prepoznato kao problem društvene

zajednice te se stoga u njegovu suzbijanju intenzivno počeo primjenjivati koncept
“policije u zajednici”. Drugim riječima, policija se pridružila drugim društvenim
subjektima u realizaciji aktivnosti usmjerenih na poticanje i razvoj suživota različitih
etničkih, rasnih, vjerskih i drugih skupina u lokalnoj zajednici. I ostale moderne
policijske strategije kao “proaktivna policija” (umjesto reaktivne) ili “policija
usmjerena na rješavanje problema” (a ne isključivo na rješavanje kaznenih djela)
također mogu znatno pridonijeti prevenciji ekstremističkog nasilja na određenom
području.

Međutim, koliko god bili kvalitetno osmišljeni, navedeni koncepti pokazali su

se nedostatnima za rješenje problema ekstremističkog nasilja. Oni su znatno
pridonijeli otkrivanju odnosno ispravnom razumijevanju ove vrste nasilja te pogotovo
pružanju pomoći njegovim žrtvama kao prevenciji pojave na razini pojedinačnih
ispada. Međutim, s obzirom da se u fokusu “policije u zajednici” nalaze odnosi
između policije i građana a ne odnosi između grupacija građana, organizirani
ekstremistički napadi većih razmjera iza kojih stoje ekstremističke skupine ostali su
izvan dosega ove policijske strategije. Stoga većina policijskih organizacija širom
svijeta u svom ustroju predviđa i jedinice za obavještajni rad, suzbijanje terorizma i
ekstremističkog nasilja koje su u stanju odgovoriti na probleme organiziranog
političkog nasilja bez obzira na njihovu vrstu i porijeklo. Tamo gdje je problem
posebno intenzivno prisutan, policija često osniva jedinicu za suzbijanje rasizma
(Wexler, Marx, 1986). S obzirom da se u fokusu rada ovih policijskih jedinica nalaze

odnosno ekstremističkih ideologija (vidi o tome opširnije kod: Bangura, 1995; Presley, 1996;
Wilkinson, 1996).

8
i teroristički i ekstremistički napadi većih razmjera iza kojih stoje čitave organizacije,
uobičajeno je da se one ustrojstveno vežu uz jedinice za suzbijanje organiziranog
kriminala.

Ovakvo ustrojstveno rješenje poznaje i hrvatska policija pa tako, primjerice, u

PU Zagrebačkoj u okviru Uprave kriminalističke policije, kao dio Odjela za suzbijanje
organiziranog kriminaliteta, djeluje Odsjek za terorizam i ekstremno nasilje. Očito je,
dakle, da hrvatska policija prati aktualne svjetske trendove u suzbijanju ekstremizma i
terorizma. Ova činjenica posebno dobiva na važnosti ako se ima na umu da od 11.
rujna 2001. godine, kako su to izjavili mnogi svjetski političari i lideri, “svijet više
nije isti”. Terorizam i ekstremizam toga su se dana pokazali kao ozbiljne prijetnje
čitavom naprednom i demokratskom svijetu. Sukladno tome, suzbijanje ekstremizma i
terorizma, postali su glavni ciljevi svih zemalja svijeta koje se zalažu za mir.

S obzirom na opisanu aktualnost i važnost suzbijanja terorizma i ekstremizma,

hrvatska se policija ne smije zadovoljiti adekvatnim ustrojstvenim modelom za
suzbijanje terorizma i ekstremističkog nasilja, već je neophodno kontinuirano pratiti
daljnje trendove suzbijanja ove pojave u svijetu, razvijati i evaluirati nove metode u
ovome području policijskog djelovanja te u tu svrhu angažirati sve potencijalne
ljudske i materijalne resurse. U tom smislu, bilo bi dobro razjasniti i određene
nedoumice na terminološkoj razini. Naime, u samom nazivu odsjeka spominje se
pojam “ekstremno nasilje” koji nije precizno definiran.

U Rječniku stranih riječi (Klaić, 1989:363) nalazimo slijedeću definiciju:

ekstrem, -ema lat (extremus-krajnji) - krajnost; pretjeranost, granica, međa, najveća
mogućnost, najdalji doseg, najviši domet, vrhunski raspon; ekstreman, -mna, mno -
1. krajnji; granični, vrhunski; 2. najžešći; ekstremnost, -osti, - isto što i ekstrem,
ekstremizam (v.).

Prema prethodnom tumačenju, pojam “ekstremno nasilje” podrazumijevao bi

najžešće oblike nasilja ili nasilje krajnjeg odnosno vrhunskog dometa. Na praktičnoj
razini je, međutim, vrlo teško precizirati koji su to delikti ili modaliteti nasilja. Na
primjer, da li je počinitelj ekstremnog nasilja osoba koja liši života pet žrtvi ili je za to
potrebno više, ili je možda dovoljno i manje žrtava. Ili možda nije važan broj žrtvi,
nego su ključni posebno okrutni modaliteti izvršenja da bismo mogli govoriti o

9
ekstremnom nasilju. No, opseg nasilja ne mora se mjeriti samo brojem žrtvi, težinom
posljedica ili intenzitetom nasilja, nego i trajanjem nasilja. To bi, pak, značilo se da i
pojedini slučajevi višegodišnjeg nasilja u obitelji mogu ubrojiti u ekstremno nasilje.

Inozemna iskustva pokazuju da se u definiranju “ekstremnog nasilja”, barem

kada se ono veže uz terorizam i organizirani kriminal, ne treba fokusirati na sam
opseg odnosno količinu nasilja nego na njegovo porijeklo. Radi se o nasilju koje
proizlazi iz ekstremnih odnosno ekstremističkih stavova o kojima je u ovome tekstu
prethodno bilo riječi.

Opravdanost ovakvog određenja termina “ekstremno nasilje” nalazino i u

Rječniku stranih riječi (Klaić, 1989: 363):
ekstremizam, -zma, - sklonost za krajnje nadzore i mjere (osobito u politici);
ekstremist(a) - pristaša ekstremizma; prid. ekstremistički.

Dakle, bilo bi možda preciznije, ili barem manje zbunjujuće, govoriti o

“ekstremističkom nasilju” ili o suzbijanju terorizma i ekstremizma odnosno
terorizma, ekstremizma i političkog nasilja, što su sve termini koje nalazimo u
ovome području policijskog djelovanja na različitim govornim područjima.

Raznolikost terminologije pogotovo je karakteristična za anglosaksonsko

govorno područje pa tako nalazimo pojmove: terrorism and extremism, terrorism and
extreme violence, terrorism and extremist violence a uz te pojmove često se još
pridružuje i pojam political violence.

Naravno, manje je važno za koji termin ćemo se opredijeliti, odnosno uopće

nije nužno mijenjati postojeći, ukoliko se on jasno definira i ispravno razgraniči od
svih ostalih oblika nasilja. Naime, policijska praksa u mnogim zemljama, pa čak i u
onima gdje nije bilo sličnih leksičkih problema, pokazuje da je upravo razlikovanje
ove vrste nasilja od svih ostalih delikata nasilja kritična točka njegovog suzbijanja. Na
primjer, od krucijalne je važnosti za policiju da razlikuje ubojstvo koje je počinjeno
zbog ekstremističke orijentacije počinitelja od ubojstva koje je počinjeno iz bilo kojeg
drugog razloga odnosno motiva iako se u oba slučaja može raditi o sasvim jednakim
modalitetima izvršenja.

Kakve su mogućnosti otkrivanja

10
ekstremističkih delikata?

Žrtve ekstremističkih delikata u usporedbi s ostalim žrtvama manje su

spremne vlastitu viktimizaciju prijaviti policiji, iako su najčešće u stanju identificirati
počinitelja. Međutim, činjenica da poznaju počinitelja možda je upravo i ono što
generira njihov otpor prema prijavljivanju kaznenog djela. Naime, osim što žrtve
ekstremističkih delikata, jednako kao i sve ostale žrtve, ne žele prijaviti kazneno djela
zbog traume izazvane viktimizacijom, kod žrtvi ekstremističkog nasilja postoji još
jedan bitan razlog za neprijavljivanje delikta policiji a to je strah od osvete počinitelja
odnosno od ponovne viktimizacije.

Istraživanje koje su na uzorku hemoseksualno orijentiranih muškaraca i

žena u Kaliforniji proveli Herek i suradnici (1997, 1999, 2001), pokazalo je da
otprilike jedna trećina žrtvi ekstremističkih delikata prijavljuje viktimizaciju
policiji. Međutim, dvije trećine istih ispitanika je pokazalo spremnost prijaviti
viktimizaciju bilo kojom drugom vrstom kaznenog djela. Drugim riječima,
homoseksualno orijentirane osobe u ovome istraživanju pokazale su dvostruko
veću spremnost da prijave viktimizaciju bilo kojim kaznenim djelom negoli
kaznenim djelom ekstremističkog karaktera odnosno kaznenim djelom koje je
počinjeno upravo zbog njihove seksualne orijentacije.
Doktor Edward Dunbar (1997) koji je proučavao ekstremistički
kriminalitet na području Los Angelesa došao je pak do saznanja da su žrtve
teških oblika ekstremističkog nasilja kao što su teške tjelesne ozljede ili
silovanje izvršeno na posebno okrutan način najmanje spremne prijaviti
viktimizaciju policiji i to uglavnom iz razloga što se boje budućih kontakata sa
svojim napadačima. Žrtve blažih oblika ekstremističkog nasilja daleko su
spremnije obratiti se za pomoć policiji.

Pokazuje se također i to da neki ljudi ne žele prijavljivati ekstremističke

delikte jer se boje da je kaznenopravni sustav na strani njihovih napadača te da im
stoga neće pružiti nikakvu pomoć. U tom smislu osobito se često iskazuje
nepovjerenje upravo u odnosu na policiju kojoj se kaznena djela prijavljuju.

Kakva je bila dosadašnja praksa

11
suzbijanja ekstremističkog nasilja?

Reakcija vladinih službi i institucija, uključujući tu i policiju te lokalne vlasti,

kada je u pitanju ekstremističko nasilje uobičajeno se u mnogim zemljama svodi na
negiranje.

Tako su primjerice tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća u Velikoj Britaniji, kada
je došlo do rasističkih ubojstava i nasilnih napada, tamošnje vlasti otklonile
mogućnost postojanja bilo kakvog problema. Čak i kada je Vlada Britanije 1981.
godine priznala da problem ekstremističkog i rasnog nasilja ipak postoji u zemlji, i
dalje je negirala prethodno postojanje pojave pozivajući se na nedostatne dokaze koji
su uglavnom podnijele različite udruge i druge organizacije pripadnika etničkih
manjina.

Institucionalni ekstremizam je proces u okviru kojeg su pripadnici određenih

etničkih, vjerskih ili drugih skupina sustavno diskriminirani i nepoštivani od strane
pojedinaca koji rade u tim institucijama. Na taj način je moguće da društvene službe i
institucije budu nositelji rasne, vjerske, spolne ili bilo koje druge diskriminacije bez
da to bude prepoznato i priznato, čak unatoč postojećim politikama postupanja
usmjerenima na eliminaciju rasne diskriminacije. Ova pojava predstavlja produkt više
nekritičnog a manje nesvjesnog ekstremizma. Praksa koja vodi ka ekstremističkim
ishodima nije nešto što se odvija bez znanja onih koji tu praksu provode nego oni
propuštaju razmotriti posljedice svojih postupanja za pripadnike etničkih manjina.
Institucionalni ekstremizam utječe na rutinsku reakciju te obradu
ekstremističkih zločina kao i na način na koji će pripadnici pojedinih, pogotovo
manjinskih skupina biti tretirani kao radnici, svjedoci, žrtve, osumnjičenici i građani.

Koje su opće mjere suzbijanja

ekstremističkog nasilja?

Istraživači zaključuju da ekstremistički delikti nisu nužno niti besciljni niti

nepodložni kontroli niti ih se može ubrojiti u neizbježne društvene pojave. Postoji
obilje dokaza za tvrdnju da društvo može intervenirati u smislu redukcije i prevencije
brojnih oblika nasilja, pogotovo onih čiji počinitelji su mladi ljudi. Ovdje svakako

12
spadaju i ekstremistički oblici nasilja kojima se ugrožavaju određene kategorije
stanovništva.

Izabrani saborski zastupnici i ostali dužnosnici, edukatori, lokalni autoriteti i

građani trebali bi poduzeti slijedeće mjere u pravcu suzbijanja ekstremističkog nasilja:

* Pružiti podršku anti-diskriminacijskoj legislativi na svim razinama, kako na

državnoj tako i na lokalnim razinama te osigurati punu pravnu zaštitu od
diskriminacije i nasilja. Kao važan prvi korak trebalo bi kreirati poseban zakon o
suzbijanju ekstremističkog nasilja kakav postoji u mnogim zemljama. Upravo
iskustva tih drugih zemalja pokazuju da donošenje takvih zakona dovodi do opadanja
broja rasnih incidenata i ostalih slučajeva ekstremističkog nasilja.
* Potaknuti policijske organizacije da uključe ovu problematiku u obuku
policijskih službenika na svim razinama. Policijske organizacije koje su uvele takve
programe došle su do saznanja o njihovoj učinkovitosti. Naime, takvi programi obuke
i treninga čine policijske službenike znatno spremnijima i sposobnijima za suradnju s
ostalim nadležnim društvenim službama i institucijama pri prevenciji i procesuiranju
ekstremističkog nasilja. Tako educirani policijski službenici su vrlo učinkoviti u
procesu humaniziranja lokalne zajednice. Stoga je vrlo važno osigurati financijska
sredstva za provođenje ovakvih programa obuke u policiji.
* Vlade moraju osigurati financijsku podršku organizacijama koje u njihovim
državama pružaju pomoć žrtvama nasilja.
* Reagirati na radikalnu orijentiranu, agresivnu i u suštini opasnu retoriku koja
potiče sve oblike ekstremističkog nasilja.

Kako građani mogu pridonijeti suzbijanju ekstremizma:

13
koje su mogućnosti djelovanja u okviru različitih organizacija,
programa i inicijativa za suzbijanje ekstremističkog nasilja?

U okviru programa i inicijativa za suzbijanje ekstremističkog nasilja

preporučljivo je poduzimati slijedeće aktivnosti:
* Pisati pisma ili stupiti u telefonski kontakt s predstavnicima u parlamentu i u
različitim zakonodavnim tijelima kako bi potaknuli i pružili podršku kreiranju zakona
o suzbijanju ekstremističkog nasilja.
* Ugovoriti i održati sastanke sa parlamentarnim zastupnicima kao i sa
članovima različitih zakonodavnih tijela.
* Posjetiti sjedišta političkih stranaka te s njima raspraviti način na koji će oni
pružiti podršku kreiranju i provođenju legislative za suzbijanje ekstremističkog nasilja
i to kako na državnoj tako i na lokalnim razinama.
* Pisati uredništvima nacionalnih i lokalnih novina.
* Sastati se s uredništvima novina i televizijskih programa kako bi im se
predočila i objasnila važnost dokumentiranja i procesuiranja ekstremističkog nasilja.
Naglasiti im njihovu ključnu ulogu u procesu suzbijanja ekstremističkog nasilja i
istaknuti njihove potencijale u smislu ostvarivanja utjecaja na stanovništvo.
* Dogovoriti i održati sastanke s predstavnicima policije na lokalnoj i državnoj
razini kako bi bio raspravljen opseg ekstremističkog nasilja te posljedice te vrste
kriminaliteta na lokalnu zajednicu i nacionalnu sigurnost u cjelini. Posebno
definirati i naglasiti mjere koje bi se mogle poduzeti u pravcu prevencije
ekstremističkog nasilja.
* Dogovoriti i održati sastanke s predstavnicima tijela kaznenog progona na
svim razinama kako bi se raspravile mogućnosti suzbijanja ekstremističkog nasilja te
utvrdili modaliteti suradnje sa policijom.
* Povezati se s ostalim lokalnim i nacionalnim organizacijama koje također
rade na suzbijanju ekstremističkog nasilja.
* Održati forume ili sastanke s građanima kako bi ih informirali o problemu
ekstremističkog nasilja s posebnim naglaskom na posljedice te vrste kriminaliteta. Pri
tome će od posebne koristi biti različiti vizualni materijali kao što su video snimke,
fotografije, panel prezentacije a također će od velike koristi biti ne samo informiranje

14
i predavanje građanima nego razgovor s njima. Naime, na taj način moguće je dobiti
informaciju o stavovima građana prema ekstremističkom nasilju odnosno informaciju
o tome što zapravo u pojedinoj lokalnoj zajednici treba mijenjati kako bi se suzbilo
ekstremističko nasilje.
* Održavati redovne sastanke radi evaluacije do sada poduzetih mjera u pravcu
suzbijanja ekstremističkog nasilja i planiranja novih mjera u skladu sa dosad
postignutim.
* Stupiti u kontakt s lokalnim mladenačkim skupinama te ih pitati da li bi se
oni htjeli pridružiti u suzbijanju ekstremističkog nasilja ili bi barem htjeli sudjelovati
u raspravama na tu temu. S istim ciljem moguće je povezati se s osnovnim i srednjim
školama, fakultetima, te organizacijama koje okupljaju mlade.

Što ako se adekvatno i pravodobno

ne suočimo s ekstremizmom:
koje su posljedice ekstremističkih napada?

Intenzivni osjećaji ranjivosti, ljutnje ili depresije, lakša fizička oboljenja,

teškoće u učenju, poremećaji u međuljudskim odnosima - sve simptomi post
traumatskog stresnog poremećaja - mogu biti rezultat viktimizacije ekstremističkim
kriminalitetom.

Herek i suradnici (1999) su u svom istraživanju otkrili da žrtve ekstremističkog

nasilja trebaju u prosjeku više od pet godina da bi se oporavile od kriminalnog
događaja. Nasuprot tome, žrtve ostalih vrsta kriminaliteta oporavljaju se od
kriminalnog događaja u roku od dvije godine.

Kao i sve osobe koje pate od post traumatskog stresnog poremećaja, i žrtve
ekstremističkog nasilja mogu se znatno brže oporaviti ukoliko im se pruži adekvatna
stručna podrška i pomoć i to što je moguće brže nakon viktimizacije.

Iskustvo viktimizacije ekstremističkim nasiljem ozbiljno utječe na način na

koji pripadnici etničkih, rasnih, vjerskih ili bilo kojih drugih skupina koje
predstavljaju objekt napada misle, osjećaju i djeluju u društvenoj zajednici. Ova

15
pojava utječe na njihov odabir mjesta boravišta, radnog mjesta i mjesta provođenja
slobodnog vremena i druženja. Pripadnici takvih, najčešće manjinskih skupina boje se
nasilja na vlastiti život i tijelo te su nezadovoljni zaštitom koju im društvo pruža.
Zbog toga se često sami organiziraju, što nerijetko predstavlja začetke novog nasilja.
Naime, obrana vrlo lako prelazo u napad te tako nastaju nove ekstremističke skupine i
nove prijetnje miru i demokraciji.

Koje su perspektive policije u

prevenciji ekstremističkog nasilja?

Policijski službenici u ophodnji imaju najveći potencijal za provođenje

smislenih, kontinuiranih proaktivnih i preventivnih mjera suzbijanja ekstremističkog
nasilja na lokalnoj razini. Oni također imaju najveći potencijal za pružanje podrške i
pomoći žrtvama ekstremističkog nasilja, kao i za nadzor ponašanja počinitelja
ekstremističkog nasilja, nadzor potencijalnih počinitelja i njihovih skupina te za svaki
drugi oblik preventivnog rada. Međutim, u stvarnosti ti potencijali nisu do kraja
iskorišteni te je postupanje policijskih službenika u ophodnji najčešće nefokusirano.
Vrlo je malo dokumentiranih dokaza o uspješnim inicijativama za prevenciju
ekstremističkog nasilja bilo od strane pojedinih policijskih službenika ili od strane
policijskih organizacija na lokalnoj razini. Štoviše, policijskim službenicima u
ophodnji obično pripada vrlo nizak status u okviru policijske organizacije te ih stoga
nitko niti u široj lokalnoj zajednici ne percipira kao bitne čimbenike prevencije
nasilja.

Jedan od glavnih europskih autora u području kriminologije ekstremizma,

posebice kriminologije rasizma te istodobno jedan od vodećih eksperata za ovo
područje policijske prakse, dr.Benjamin Bowling (1999) tvrdi da razvoj strategija
prevencije ekstremističkog nasilja ne može dobiti svoj uzmah zbog zahtjeva
reaktivnog funkcioniranja policije. Ovaj autor govori o nedostatku jasnih definicija
proaktivnih i preventivnih strategija odnosno o činjenici da je na razini policije i
lokalnih vlasti evidentan nedostatak informacija o tome što bi zapravo takve strategije
trebale podrazumijevati i uključivati.

16
 Policija radi na temelju informacija te je stoga unaprjeđenje načina na koje se
dolazi do tih informacija i inače cilj policije. Ekstremistički incidenti nisu slučajno
distribuirani nego su zemljopisno i vremenski fokusirani. Za policiju je vrlo važno da
prikupi informacije u tom smislu odnosno da identificira zemljopisne kritične točke
(područja gdje se učestalo događaju ekstremistički incidenti) kao i osobe koje su
višestruko viktimizirane na ekstremističkoj osnovi. Posjedovanje takvih informacija
može znatno pridonijeti razvoju različitih strategija rješavanja problema
ekstremističkog nasilja na lokalnoj razini. Međutim, nije dovoljno samo takve
strategije implementirati nego ih je nužno i evaluirati odnosno nastaviti prikupljanje
informacija kako bi se znalo koje strategije odnosno koje vrste policijske reakcije
učinkovito suzbijaju problem ekstremističkog nasilja a koje završavaju neuspjehom.

Ozbiljni ekstremistički incidenti kao i oni za koje se sumnja da su u njih

uključene ekstremističke odnosno terorističke organizacije kao i oni za koje se sumnja
da su produkt djelatnosti takvih organizacija s međunarodnim vezama, trebali bi biti
nadzirani i evidentirani na nacionalnim razinama.

Učinkovita prevencija zahtijevat će usmjerenost i na žrtve i na počinitelje

ekstremističkog nasilja. Počinitelji ekstremističkih delikata nasilja najčešće će biti
poznati policiji i drugim društvenim službama te će dolaziti s njima u kontakt na više
načina. Ovi regularni kontakti otvaraju mogućnost razmatranja utjecaja na te osobe. U
policijskoj praksi to znači mogućnost primjene upozorenja, anti-ekstremističke
probacije, rada s mladima i edukacije.

U svrhu postizanja maksimalne učinkovitosti, policijski pozornici odnosno

policajci u ophodnji trebali bi od strane svoje organizacije dobivati veće priznanje i
veći status. Na taj način omogućit će se i podizanje njihovog statusa u lokalnoj
zajednici. Policajci u ophodnji su vrlo važni i za policijsku organizaciju i za lokalnu
zajednicu jer u sebi nose veliki potencijal prevencije i zaštite ali, naravno, ukoliko su
jasno fokusirani na takve aktivnosti odnosno ciljeve. Preventivni rad trebao bi se
usmjeriti na rješavanje problema na lokalnoj razini te bi trebao uključivati sve
segmente društvene zajednice.

17
Stopa riješenih slučajeva stoga ne može biti jedini pa ni najvažniji indikator
učinkovitosti policije te je treba u tom smislu napustiti. Rješavanje problema
trebalo bi biti utemeljeno na rezultatima postojećih istraživanja pojave koji
identificiraju odnose između lokalnih ekstremističkih raspoloženja i nasilnih
ekstremističkih napada.

Neki kažu da je koncept policije u zajednici otrcan i da je to zapravo samo

povratak u prošlost odnosno povratak pješačkim policijskim patrolama. Međutim,
današnja policija u zajednici preuzela je dio tog starinskog duha ali svakako u novoj
dimenziji. Suvremeni policijski službenici u zajednici obavljaju ophodnju pješice,
biciklima ili osobnim vozilima. Međutim, ono što je osnovna razlika danas u
usporedbi sa prošlosti je činjenica da je danas primarni cilj tih policijskih službenika
da pažljivo slušaju što im ljudi govore te da postupaju u skladu s njihovim interesima
i brigama. Na taj način policija u zajednici postaje ne samo policijski projekt nego
zajednički napor sviju stanovnika u jednoj lokalnoj zajednici. Upravo to zapravo i
jest cilj ovakvog koncepta jer jedino na taj način je moguće suzbijati kriminalitet te
učiniti život sigurnijima za sve građane. Koncept policije u zajednici daje priliku
svima da se aktiviraju a ne samo da gunđaju u svome kutu. Tako, primjerice,
pripadnici različitih manjinskih skupina stanovništva, kao česti objekti
ekstremističkog nasilja u okviru ovog koncepta više ne predstavljaju problem
nego postaju dio njegova rješenja. Pripadnici manjina nalaze se u bliskom kontaktu
sa svojim policijskim službenicima u zajednici te stoga imaju u njih povjerenja a
povjerenje je preduvjet suradnje.
Koncept policije u zajednici ne može uspjeti ukoliko njegova realizacija
ostane samo na teret policiji već se nužno moraju u njegovo ostvarenje uključiti i
građani jer je u pitanju njihov interes i njihova dobrobit.

18
Literatura

Bangura, Y. (1995): The Search for Identity: Ethnicity, Religion and Political Violence.
Occasional Paper No. 6, World Summit for Social Development. The United Nations
Research Institute for Social development (UNRISD). http://www.unrisd.org

Bowling, B. (1999): Violent Racism: Victimisation, Policing, and Social Context. Clarendon
Studies in Criminology. Oxford: Oxford University Press.

Dunbar, E. (1997): “Legal and Psychological Responses to Hate Violence”. Paper presented at
White House Regional Summit on Hate Crimes, November.
http://www.broadcast.com/events/swc/whsummit

FBI: http://www.fbi.gov

Franklin, K (2000): “Homophobia.” U: “Encyclopedia of Criminology and Deviant

Behavior.” Brunner Mazel / Routledge.

Herek, G.M., Gillis, J.R., Cogan, J.C., Glunt, E.K. (1997): Hate crime victimization among
lesbian, gay, and bisexual addults: Prevalence, psychological correlates, and methodological
issues. Journal of Interpersonal Violence, 12 (2), 195-215.

Herek, G.M., Gillis, J.R., Cogan, J.C. (1999): Psychological sequelae of hate crime
victimization among lesbian, gay, and bisexual adults. Journal of Consulting and Clinical
Psychology, 67, 945-951.

Herek, G.M., Cogan, J.C., Gillis, J.R. (2001): Victim experiences in hate crimes based on
sexual orientation. Journal of Social Issues, 57, in press.

Hesse, B. (1995): “Nationalism and Local Antagonisms in the Local Ethnoscape: The
Discourse of Racism in Spacism”. Paper given to the British Sociological Association
Conference. University of Leicester, April.

Husband C. (1989): “Racial Attacks: The Persistence of Racial Harassment in British Cities”,
U Kushner, T., Lunn, K. (eds.), Traditions of Intolerance: Historical Perspectives on Facism
and Race Discourse in Britain. Manchester: Manchester University Press.

Husband, C. (1993): “Racism and Racist Violence: Some Theories and Policy Perspectives”.
U: Bjorgo, T., Witte, R. (eds.), Racist Violence in Europe. London: Macmillan.

Keith, M. (1995): Making the Street Visible: Placing Racial Violence in Context. New
Community, 21(4), 551-65.

Klaić, B. (1989): Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni zavod MH.

Panayi, P. (1993): “Anti-immigrant Riots in Nineteenth- and Twentieth- century Britain”. U:

Panayi, P. (ed.): Racial Violence in Britain 1840-1950, Leicester: Leicester University Press.

Presley, S.M. (1996): Rise of Domestic Terrorism and Its Relation to United States Armed
Forces.

19
Webster, C. (1996): Local Heroes: Violent Racism, Localism and Spacism Among Asian and
White Young People. Youth and Policy, 53, 15-27.

Wexler, C., Marx, G.T. (1986): When Law and Order Works: Boston’sInnovative Approach
to the Problem of racial Violence. Crime and Delinquency, 32, 2, 205-32.

Wilkinson, P. (1996): Terrorism: Motivations and Causes. Commentary No. 53, A Canadian
Security Intelligence Service Publication.

20