PRAKTIKUM BR.

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: TESAR................................................................................3

II. ZANATI: ....................................................................................................................11

1. DRVOTOKARI ......................................................................................................11
2. BAČVARI I KOLARI ............................................................................................12
3. OSPOSOBLJAVANJE I ZAPOŠLJAVANJE ........................................................13
4. RAŠLJAR..............................................................................................................14

III. ŽIVOTINJE .............................................................................................................18

1. ŽIVOTINJE TJEDNA: PATKE I GUSKE ..........................................................18
1. PATKE ............................................................................................................18
2. GUSKE ...........................................................................................................20

IV. VRT .........................................................................................................................24

1. NAVODNJAVANJE ...........................................................................................24
2. STRATEGIJA 10 000 STABALA – praktični odgovor na
klimatske probleme ...........................................................................................30
3. UPUTE ZA SADNJU STABALA ........................................................................32

V. KUĆA ........................................................................................................................36

I. ZANIMANJE TJEDNA: TESAR

2
1. DRVO JE PRVO!
DRVO RASTE U VISINU I U ŠIRINU
rvo nastaje bez umjetnog dotoka energije, samo fotosintezom:

D
uz pomoć sunčeva svjetla drvo oduzima zraku ugljični dioksid.
U kompleksnom procesu rasta ugljik se taloži u vlakneni sloj, sa
svojstvom dijeljenja (kambium), a kisik odlazi u okoliš. Drvo
raste tako što se njegove stanice dijele, u proljeće se stvara
mekano proljetno drvo, u jesen/zimu kasno/jesenje čvrsto drvo. Prema
različitim bojama i strukturi lako se mogu odrediti godovi. Tropsko drvo
koje tijekom cijele godine ima iste uvjete rasta, nema godove.

DRVO ZA GRADNJU
Dok drvo ne postane dovoljno snažno da se može ugrađivati kao greda ili
stup, treba proteći dosta vremena. To takozvano 'vrijeme rasta' od sadnje
drveta do sječe iznosi stotinu pa i više godina. Kod drveća veće starosti u
unutrašnjosti dolazi do razgradnje stanica te se takvo drvo naziva
jezgreno drvo. Sloj živućih stanica s vanjske strane se naziva rascijepno
drvo. Kod nekih vrsta drveća ta dva područja mogu se razlikovati prema
boji i strukturi. Jezgreno drvo je znatno čvršće od rascijepnog i sklonije je
najezdama štetočina. Vrlo mekano rascijepno drvo nije za uporabu i
mora se ukloniti prije obrade drveta.

GRAĐEVINSKO DRVO
Tesari u graditeljstvu koriste bor, jelu, ariš, smreku. Za obradu drvo mora
odležati i dobro se osušiti. Ako se ugrađuje vlažno drvo, nastaju pukotine.
Također, ako je postotak vlage na drvetu veći od 20 %, ono postaje
pogodno tlo za razvoj gljivica. Za zahtjevne drvene konstrukcije dobar je
odabir konstrukcijsko puno drvo. Konstrukcijsko puno drvo je vizualno i
strojno sortirano, tehnički osušeno i kalibrirano puno drvo s definiranim
postojanim mjerama za vidna i nevidljiva područja. Za inženjerski
dimenzionirane drvene konstrukcije s velikim rasponima koriste se
uglavnom vrste drveta sa zaštitnim slojem ljepila.

DIMENZIJE I KLASE REZANJA

Drvo za rezanje se nudi kao rubno drvo, u obliku greda i letvica, dasaka
ili fosni. Za jednostavne građevine, pomoćne konstrukcije ili nevidljiva

3
područja dovoljno je zaobljeno drvo ili drvo bez finih rubova. Drvo se
dijeli prema klasama rezanja u oštrorubne vrste, drvo punog profila, bez
rubova ili s rubovima od pile.

KONSTRUKTIVNA ZAŠTITA DRVETA

Drvo je jako osjetljivo na vlagu - naročito rezane površine.
Odgovarajućim konstrukcijama može se dobro zaštiti. Široke krovne
izbočine smanjuju prekomjerno vlaženje drvenih prozora i pročelja od
kiše. Voda brže otječe s glatko izblanjanih, uzdužno postavljenih drvenih
letvica, nego s onih poprečnih, grube strukture. Čeone drvene površine
poprečno prema smjeru vlakana mogu se prekriti limenom armaturom.
Slobodno stojeći drveni građevni elementi ne bi smjeli stajati predugo na
kiši, već se ta kišnica treba odvoditi preko kosih površina ili okapnica.
Drveni elementi moraju biti montirani s najmanjim razmakom od 30 cm
od tla. Drvene fasade moraju biti otraga ventilirane kako bi se
akumulirana voda mogla transportirati preko zračnog sloja. I drvene
obloge na zidovima i stropovima u unutrašnjosti objekta moraju disati.

GRAĐEVNI SUSTAVI OD DRVETA

Tradicionalni načini gradnje od drveta su rešetkaste konstrukcije i blok
kuće. Obično su ih gradili lokalni majstori-obrtnici prema tipičnim
regionalnim obilježjima. Takve konstrukcije međutim već odavno ne
ispunjavaju moderne zahtjeve u pogledu građevinske fizike i racionalnog
građenja. U 20. stoljeću razvile su se nove tehnike građenja kao skeletna
gradnja, okvirna i panelna gradnja te gradnja slaganjem dasaka.

• Skeletna gradnja izvedena je iz osnovnih principa rešetkaste

konstrukcije. Nosiva konstrukcija montira se od podupirača i greda kao i
ukrućenih spojeva ili spojnih elemenata na jednom osnovnom rasteru.
Tlocrti se mogu fleksibilno oblikovati s nenosivim građevnim dijelovima
za oblikovanje prostora. Vanjski zidovi se montiraju neovisno o nosivoj
konstrukciji, s dobrom izolacijom i bez fuga. Europski iseljenici razvili su
u SAD-u iz postojećih znanja o rešetkastim konstrukcijama građenje s
drvenim okvirima. Usko montirane rubne gredice točno određenih
dimenzija nisu bile ukrućene poprečnim profilima, već plošnim
oblogama od drvenih ploča. Između tih okvira stavljala se izolacija.
Njemački su tesari takav način gradnje prenijeli u Europu 70-ih godina.

• Kod panelnog načina gradnje cijeli zidni elementi s vratima i prozorima

su se predproizvodili u tvornicama. Konstruktivno gledano, ploče od
podupirača i obloga mogu se usporediti s načinom gradnje pomoću

4
drvenih okvira. Racionalnom proizvodnjom mogli su se smanjiti troškovi
i vrijeme gradnje. Već nakon nekoliko dana kuća je postojana na
djelovanje vjetra i atmosferilija. Mjere se upravo zahvaljujući
predproizvodnji održavaju konstantnima. Gotove kuće od drveta
uglavnom se grade panelnim načinom gradnje.

• Kod načina gradnje slaganjem drvenih dasaka, daske se plošno spajaju

tiplama ili ljepilom s masivnim građevnim elementima. Montaža je vrlo
jednostavna i cjenovno povoljna jer se može obrađivati drvo lošije
kvalitete. Površine se ne moraju niti blanjati niti oblagati. Dobra zvučna i
protupožarna izolacija postižu se primjerice na stropovima od složenih
dasaka, koje se onda zalijevaju betonom.

DRVENI MATERIJALI
Osim konstrukcijskih vrsta drveta, postoji čitav niz drvenih ploča za
različite primjene. Ploče od prešanih i lijepljenih drvenih iverica i drvenih
vlakana koriste se višestruko za izradu namještaja i vrata, za
potkonstrukcije i obloge ili kao izolacijski materijal.

• Drvene građevinske šperane ploče (šperploča) koje su križno lijepljene

od tankih slojeva, postojane su na vremenske utjecaje. Mogu se dobiti u
debljinama od 6 do 25 mm i višestruko su korisne: od montaže kutija do
krovnih konstrukcija i oplata pa sve do montaže brodova i vagona.
Šperano drvo se pokazalo izuzetno postojanim na vlagu i velika
opterećenja. U njegove se rubove također mogu zabijati čavli bez
opasnosti od pucanja.

• Ploče od drvenih vlakana s plemenitim površinama koriste se

djelomično za izradu namještaja, vrata, obloga, ali i kao građevinske
ploče za stropove i pregradne zidove. Uz specijalnu zaštitu i
impregniranje, služe za betonsku gradnju te kao oplatne ploče.

• Građevinske ploče od strugotine služe kao materijal s utorom i oprugom

za oblaganje suhih podova, zidnih i stropnih obloga te kao krovne ploče.
Emisija formaldehida drastično je ograničena smjernicama o kakvoći
materijala.

• Krovne ploče se sastoje od nosivih ploča od strugotine, već gotovih za

montažu, ili od specijalnih, velikoplošnih ploča od šperanog drveta. One
služe kao potkonstrukcija za različite vrste pokrivanja krova, od opeke pa
do metala.

• Lagane građevinske ploče od drvene vune izrađuju se od mješavine

drvene vune i mineralnih vezivnih materijala u debljinama od 15 do 100

5
mm. Polažu se uglavnom za zvučnu izolaciju ispod estriha, ali i za
sprečavanje toplinskih mostova kod betonskih stropova.

PODLOGA ZA VAŠE NOGE: PODNE OBLOGE ZA UNUTRA I VAN

Podne obloge se sastoje od čitavog niza različitih slojeva koji uglavnom
imaju različite funkcije: od raspodjele tlaka preko blokade prolaza vlage
pa sve do izolacije buke. Gornji, vidljivi sloj je obloga, koja osim optičkih,
mora ispunjavati i cijeli niz drugih zahtjeva. Podne obloge ne samo da
trebaju izgledati dobro i odgovarati ambijentu stanovanja, već moraju biti
sigurne i udobne za hodanje, moraju se lako održavati i čistiti, biti
postojane na oštećenja i različite utjecaje, pomicanje stolaca, stolova i sl.

Empirijsko poznavanje građe i karakteristika drva staro je koliko i

uporaba drva, jednog od najstarijih građevnih materijala. Prvi
znanstveno–istraživački pristupi građi drva datiraju iz XVII. stoljeća, a
tek u XVIII. i XIX. stoljeću objavljeno je više nezavisnih rasprava o
fizičkim i mehaničkim karakteristikama drva. Veća aktivnost na tom
znanstvenom području zamjećuje se u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Tek u XX. stoljeću dolazi do intenzivnog istraživanja drvene građe i
karakteristika drva, prvenstveno zahvaljujući novim spoznajama kemije i
fizike. Interes za sustavnim proučavanjem građevnih materijala, prijelaz
s empirijskog konstruiranja na proračunavanje, razvoj tehnike i novih
proizvoda stvorili su nove mogućnosti, koje su dale drugi pristup
istraživanju građe i karakteristika drva.

Početak modernog istraživanja drva ide zajedno s osnivanjem

Laboratorija za šumske proizvode u SAD-u (Forest Products Laboratory

6
1910). Kasnije su osnivani slični instituti u Indiji (1912.), Kanadi (1913.),
Australiji (1919.), a nakon Prvog svjetskog rata i u Europi (u Velikoj
Britaniji 1922., zatim u Njemačkoj, Francuskoj, SSSR-u, Švicarskoj,
Švedskoj itd.).
Ovaj kratko opisani razvoj uvjetovao je izdvajanje znanosti o građi i
karakteristikama drva kao posebne grane znanosti. Važne karakteristike
drva koje je potrebno poznavati za ispravno konstruiranje inženjerskih
graditeljskih konstrukcija su sljedeće: fizička (građa, gustoća, dimenzije i
oblik, poroznost i sadržaj vode); kemijska (sastav, aciditet, alkalited);
fizičko-kemijska (sorpcija, promjena volumena, kretanje vode);
mehanička (elastičnost, čvrstoća, tvrdoća); termička (rastezanje,
koeficijent vodljivosti topline, specifična toplina, koeficijent difuzije
topline); električna (vodljivost ili otpor, dielektrična konstantna);
akustična (vodljivost, rezonancija, apsorpcija); estetska (boja, sjaj, miris,
finoća, tekstura).
S aspekta trajnosti drvenih konstrukcija potrebno je dobro poznavati
građu drva te sorpciju i promjenu volumena jer o tim karakteristikana
drva bitno ovisi i trajnost drvenih konstrukcija.

GRAĐA DRVA
Elementi građe drva tvore dvije vrste tkiva: provodno i spremišno tkivo.
Najtipičniji predstavnici provodnog tkiva četinjača su traheide. Razlikuju
se dugačke traheide - tankostijene stanice sa širokim otvorima koje služe
kao provodnici vode. Kod četinjača tvore rano drvo. Traheide kao
dugačke vlaknaste stanice s debelim stijenkama kod četinjača tvore kasno
drvo i odlučne su za mehaničke karakteristike drva.
Tipično spremišno tkivo tvore parenhimske stanice (aksijalni, radijalni i
epitelni parenhim). To su žive tankostijene stanice koje se nalaze
posebno u trakovima.
Dok su kod četinjača za transport vode i hranjivih sastojaka dovoljne
traheide, kod listača, zbog velikog isparavanja vode preko lišća, jedan dio
traheida je zamijenjen trahejama. One su dugačke 3 – 5 mm i vrlo lagano
provode vodu. Mogu se uočiti na poprečnom presjeku kao 'pore'.

TRAJNOST DRVA
Karakteristika drva da se odupire štetnom djelovanju atmosferilija i
raznih kemijskih tvari te štetočina biljnog i životinjskog podrijetla naziva
se trajnost. Najbitniji činitelj trajnosti drva je sadržaj vode u njemu. Kao
što je već prije navedeno, drvo se u eksploataciji nalazi u higroskopnoj
ravnoteži sa zrakom koji ga okružuje. Ova ravnoteža je labilna jer ovisi o
relativnoj vlažnosti zraka i temperaturi.

Naizmjenične promjene higroskopne ravnoteže znatno smanjuju trajnost

drva. Tako npr. u konstrukcijama koje se nalaze u suhim prostorijama,

7
jednolične temperature i relativne vlažnosti, drvo ima neograničenu
trajnost. U stalno vlažnim prostorijama (podrumi) drvo pokazuje malu
trajnost, ponajviše zbog gljivica koje ga napadaju. Drugim riječima, može
se reći da trajnost drvenih konstrukcija ovisi o eksploatacijskim uvjetima
i botaničkoj vrsti drva. Pod vodom (nikad izloženo zraku) drvo ima,
ovisno o botaničkoj vrsti, vrlo veliku trajnost (npr. Venecija, koja je
temeljena na drvenim pilotima čija je izgradnja započela u IX. stoljeću).
Skupljanje i bubrenje drva veliki je nedostatak drva kao građevnog
materijala. Ovaj nedostatak povećava se time što je promjena dimenzija
nejednaka, tj. ovisi o smjeru.

VATROOTPORNOST
Protupožarnu sigurnost svakog građevnog materijala karakteriziraju dva
kriterija: zapaljivost i ponašanje konstrukcije izrađene od tog materijala
pod požarnim temperaturama. Djelovanje ekstremnih požarnih
temperatura, s konstruktorskog aspekta, uništava sve građevne
materijale. Razlika među njima je jedino u njihovu ponašanju u
temperaturama koje prethode uništenju.

Podjela građevnih materijala na zapaljive (gorive) i nezapaljive

(negorive) u potpunosti je pogrešna. Materijale danas dijelimo prema
ponašanju pod utjecajem požarnih temperatura. Dakle, materijal može
biti zapaljiv, može gorjeti, a da usprkos tome daleko bolje odolijeva
požarnim temperaturama, nego materijal koji nije zapaljiv i ne gori.
Konstrukcija neke zgrade od negorivog materijala ne osigurava
protupožarnu sigurnost, ako zgrada sadrži gorive dijelove. U tom se
slučaju ne može jamčiti za sigurnost konstrukcije tijekom intenzivnog
djelovanja povišenih temperatura.
Za potvrdu opisanih činjenica i izradu odgovarajućih protupožarnih
normativa, posljednjih destljeća provedena su u svijetu vrlo opsežna
ispitivanja.

SVE ODLIKE DOBROG GRAĐEVINSKOG MATERIJALA

Drvo, kao građevni materijal, koji nastaje u prirodi, dakle 'tvornici' koja
svakim danom radi pod drugim tehnološkim uvjetima, posjeduje
određene dobre i loše karakteristike. Kod izvedbe drvenih konstrukcija
potrebno je istaknuti dobre karakteristike drva kao građevnog materijala,
a loše eliminirati konstruktivnim rješenjima. Trajnost drvenih
konstrukcija ovisi o konstruktivnoj zaštiti drva i higroskopnoj ravnoteži
tijekom eksploatacije. Konstruktivnom zaštitom drva postiže se
ujednačena vlažnost drvene građe te ujedno i higroskopna ravnoteža.

Veliki broj objekata izgrađen od piljene građe prije nekoliko stotina

godina potvrđuje trajnost drvenih konstrukcija, a izvedeni objekti od

8
lameliranog lijepljenog drva diljem Europe pokazuju da drvene
konstrukcije nisu privremeni objekti, već trajni, ako je provedena
konstruktivna zaštita, a time postignuta i higroskopna ravnoteža. Na
takvim objektima vidimo da vatrootpornost drvenih konstrukcija ovisi o
dimenzijama poprečnog presjeka. Ispitivanja vatrootpornosti provedena
u Europi nedvojbeno pokazuju kako se drvo, iako gori, bolje ponaša u
požarnim temperaturama, nego drugi materijali koji su negorivi.

Pinocchio je bajka (djelomično i roman) koju je

1881. napisao Carlo Collodi. Pinocchio je drveni
lutak stolara Gepetta. Bio je sklon lažima, ali na
kraju bajke postao je pravi dječak. Po bajci je 1940.
Disney snimio crtani film. Drvenog lutka
Pinocchija, kao nadomjestak za sina kojeg nikad
nije imao, napravio je majstor Geppetto od
čudesnog  komada drveta koje govori i skače.
Gepetto ga požrtvovno odgaja kao pravog dječaka,
a kada treba krenuti u školu, majstor proda svoj
jedini kaput da bi njemu mogao kupiti
knjige.

Pinocchio je pak prilično nezahvalan, a na njegovo zločesto i nestašno

ponašanje cijelo vrijeme ga upozorava Zrikavac govoreći mu da će se
pretvoriti u magarca, no lutak ga ne želi slušati.

Pinocchio na putu do škole naiđe na gomilu ljudi koja gleda predstavu

marionetskoga kazališta, proda školske knjige i kupi ulaznicu za
predstavu. Marionete iz predstave ga prepoznaju i prestanu igrati, što
izazove bijes vlasnika kazališta Mangiafuoca. On želi kazniti Pinocchia i s
njim zapaliti vatru za kuhanje večere, no Pinocchio se sretno izvuče iz te
pustolovine i izbavi lutka Harlekina iz kazališta marioneta. Mangiafuoco
mu daje pet zlatnika da ih odnese svome tati, no Pinocchio odluta u
društvu zločestog Mačka i Lisice. Lisica i Mačak prevare Pinocchija te mu
otmu novac uvjeravajući ga kako će se umnožiti ako ga posije u polje
čuda.

U nastavku svojih brojnih avantura, Pinocchio se izgubi te susretne Vilu

kojoj laže zbog čega mu naraste nos. Na kraju ipak priznaje istinu i
obećava kako će se popraviti i vratiti Geppettu, no to ne učini.

Pinocchio u svojim lutanjima doživi još mnogo toga: služi kao pas čuvar
farmeru koji ga na to prisili; posjeti zemlju igračaka u kojoj uživa pet

9
mjeseci dok se ne počne pretvarati u magarca kako mu je najavio
Zrikavac te konačno završi u utrobi morskoga psa gdje susretne Geppetta
koji ga je pošao tražiti.

Na kraju se Geppetto i Pinocchio sretno izvuku iz morskoga psa i dođu

kući. Pinocchio se iskreno pokaje, a Dobra vila pretvori ga u pravoga
dječaka.

II. ZANATI
1. DRVOTOKARI

10
 rvi drvotokari bili su kolari. Osnovni dio drvenoga kotača na

P
kolima je središnjica kotača koja se zove glavina. Ona ima
provrt kroz sredinu, a vanjskim dijelom u nju su ugrađeni
šprljci koji s glavinom povezuju oblogu kotača. Glavina kotača
ima oblik kratkog valjka i mora biti dobro centrirana što se
može postići jedino tokarenjem pa se može reći da tokarski zanat potječe
od kolarskog. Kolari su smislili uređaj za tokarenje glavina pa nakon toga
nije bilo teško smisliti i tokarilicu za tokarenje sitnijih tokarskih
proizvoda. Tko je imao priliku zaviriti u više kolarskih radionica starog
tipa, mogao je vidjeti da u njihovim tokarilicama ima različitosti, a služe
istoj svrsi. Svaki majstor kolar sebi je gradio tokarilicu onako kako njemu
odgovara. Davni kolarski majstor u selu Lonji Šimo Lovrić imao je
tokarilicu za glavine izrađenu tako da je s vanjske strane zida radionice
bio smješten veliki drveni kotač na osovinu koja je prolazila kroz zid u
radionicu, a u radionici na tu osovinu bila je smještena velika pogonska
remenica koja je pogonskim remenom vezala malu remenicu tokarskog
stroja. Mala remenica bila je smještena na pogonsku osovinu tokarskog
stroja koja je na sebi imala uređaj za smještaj i učvršćenje predmeta za
tokarenje, a to je bila glavina kotača. Na tom tokarskom uređaju morale
su raditi dvije osobe. Jedna je tjelesnom snagom pokretala zamajac
ručicom koja je bila usađena u zamajac, a majstor u radionici na tokarilici
odgovarajućim alatom obrađivao je glavinu kotača. Po uzoru na takve
tokarske uređaje izrađivale su se i pokretne tokarilice na nožni pogon;
prvobitno drvene koje su bile pogodne za izradu sitnih i različitih
tokarskih proizvoda. Brzina rotacije takvih tokarilica ovisila je o omjeru
pogonskih remenica. Na takvim tokarilicama drvotokar je mogao tokariri
sve kako je sam želio bez ičije pomoći. Potreba za tokarskim proizvodima
predstavljala je široku lepezu različitosti među kojima prvo mjesto
pripada predilici ili kolovratu koji je gotovo cijeli izrađivan iz tokarenih
dijelova pa je skladno oblikovan djelovao veoma lijepo. U tu lepezu
različitosti spadaju i razni mosuri, špule, vretena za predenje i niz drugih
naprava u obradi vlaknarica i izradi tkanina.
U selu Lonji između dva svjetska rata djelovao je i uspješno vodio
drvotokarsku radionicu Nikola Nikolić zvani Drakslar. Bio je samouk, ali
vrstan drvotokarski majstor poznat i u susjednim selima. Radionicu je
vodio do Drugog svjetskog rata kada je odveden u logor Jasenovac gdje je
ubijen. Drvotokarstvom u manjoj mjeri bavio se i Mijo Jednačak Mišica,
ali kao drvotokar nije bio poznat. Njihova smrt označila je i kraj
drvotokarstva u selu Lonji.

2. BAČVARI I KOLARI
OPIS POSLOVA

11
Bačvari obradbom drva proizvode bačve, kace, bukare i druge posude za
spremanje i čuvanje tekućina (vina, rakije, ulja i dr.) te za njihovo
posluživanje. Ti poslovi najčešće se obavljaju u obrtničkim radionicama,
ali i u industriji. U obrtničkim radionicama bačvari sami ugovaraju
poslove, određuju mjere, skiciraju naručene proizvode i izrađuju nacrte
za njih, odabiru materijale, određuju cijenu, kompletiraju dokumentaciju
i izrađuju proizvode. Na predmetima za obradbu, a to su najčešće daske
različite debljine i letve, najprije izvode mjerenje i skiciranje
(zacrtavanje), a potom ih obrađuju. Obradba obuhvaća piljenje,
blanjanje, brušenje, bušenje i glodanje drva. Budući da se bačvarski
proizvodi izrađuju od većeg broja dijelova, vrlo je bitno označavanje i
spajanje tih dijelova. Spajanje i učvršćivanje obavljaju metalnim ili
drvenim obručima. U industriji bačvari rade na temelju dobivene
tehničko-tehnološke dokumentacije, po kojoj odabiru materijale, alate i
strojeve na kojima mogu obaviti zadani posao. Industrijski se najčešće
izrađuju posude većega obujma i veće proizvodne serije.
Kolari obradbom drva izrađuju dijelove za zaprežna kola i fijakere, koje
zatim spajaju u funkcionalne cjeline. Te dijelove izrađuju od većih
komada drva (trupaca, oblica, cjepanica), koje obrađuju piljenjem,
tesanjem, blanjanjem, brušenjem, bušenjem, glodanjem i dubljenjem. U
funkcionalne cjeline spajaju ih drvenim klinovima, čavlima, vijcima,
ljepilima i metalnim okovima. Kolarski poslovi obavljaju se u obrtničkim
radionicama, najčešće u selima, po istome postupku kao i bačvarski.
I bačvari i kolari moraju dobro poznavati materijale s kojima rade te
potrebne strojeve, alate i mjerne instrumente. Osim izrade novih
proizvoda, bačvari i kolari održavaju, popravljaju i restauriraju gotove
bačvarske i kolarske proizvode. Zahtjevi u pogledu stručnosti i
odgovornosti u takvim poslovima isti su kao i pri izradi novih proizvoda.

RADNI UVJETI
Bačvari i kolari rade uglavnom u zatvorenim prostorima. Budući da
gotovo svi rade, manje ili više, sa strojevima (pilama, blanjalicama,
brusilicama, bušilicama i glodalicama), izloženi su buci, drvnoj prašini i

12
opasnosti od ozljeda. Da bi se zaštitili, moraju primjenjivati tehničku
zaštitu (različite tehničke naprave) i osobna zaštitna sredstva, a to su u
prvom redu štitnici za uši ili čepići od švedske vate, zaštitne naočale,
rukavice, zaštitne cipele i pregače. Zbog mogućih štetnosti i opasnosti,
bačvari i kolari koji su veći dio radnog vremena izloženi buci strojeva,
podliježu posebnoj zdravstvenoj zaštiti. Radni ritam bačvara koji rade u
industriji određen je tehnologijom i organizacijom rada u određenoj
tvornici, dok je radni ritam bačvara i kolara u obrtničkim radionicama
uglavnom slobodan te oni odmore uzimaju prema potrebi.

POŽELJNE OSOBINE
Bačvari i kolari moraju imati zdrav mišićno-koštani i dišni sustav jer rade
u različitim tjelesnim položajima i izloženi su prašini. Preosjetljivost na
buku može biti zapreka za obavljanje bačvarskih i kolarskih poslova, ako
se veći dio posla obavlja na strojevima. Važno je da imaju sposobnost
predočavanja prostornih odnosa, a zbog rada na strojevima, potrebna je i
emocionalna stabilnost.

3. OSPOSOBLJAVANJE I ZAPOŠLJAVANJE
ZAPOŠLJAVANJE I ZARADA
Bačvari se mogu zapošljavati u industriji i obrtništvu, a kolari uglavnom
u obrtništvu. Mogu voditi i vlastiti obrt, za što se odlučuju vrlo često.
Zbog maloga broja stručno osposobljenih bačvara i kolara i zato što su
posude od drva za čuvanje nekih tekućina za sada nezamjenjive, a
zaprežna se kola i fijakeri iz praktičnih i etnografskih razloga nastoje
održati, bačvari i kolari mogu se zaposliti vrlo lako. Zbog deficitarnosti
kadra, bačvari i kolari mogu dobro zarađivati.

BLISKA ZANIMANJA
Dosta su bliska zanimanja stolar, modelstolar, izrađivač čamaca i tesar.
Donekle slična zanimanja jesu drvotokar i drvogalanterist.
Za izradu drvenih kola nije bila dovoljna tek jedna vrsta drveta, već se
upotrebljavalo različito drvo. Za izradu kotača rabilo se bukovo drvo, a za
žbice brijest. Zatim je kovač okivao sve važnije dijelove kola. Kolari su
radili drške za sjekire i lopate, korita, rifljače, grablje i vile za sijeno. Za
svoj posao kolari su rabili pile, tokarski stroj, kolarsku klupu i šestar.

PODRVASKI KOLARI
Drvena kola pravili su kolari. U Podravini su poznata dva tipa kola, i to
kola s kratkim punim ljestvama ili stranicama te kola s dvojim
šaragljama. Kratka kola bila su okovana kovanim ukrasima, a radili su ih
kovači koji su imali i nekoliko šegrta. Djevojkama je bila velika čast udaja

13
za kovača. Prije položenog majstorskog ispita budući mladi kovači morali
su znati potkovati jaje. Ako bi u tome uspjeli, smatrali su se sposobnima i
za potkivanje konja. Svaki kovač je sam kovao potkove za konje, a najviše
su se kovali plugovi i motike. Bilo je i darovitih umjetnika kovača koji su
prekrasno iskovali željezne ograde ili velike crkvene lustere, koji i danas
vise u crkvama. Danas se u Podravini teško može naći kolar, a vrlo su
rijetki i kovači.

PRESLICA KAO ZNAK LJUBAVI

Draksari ili drvotokari te drvorezbari nekad su imali pune ruke posla jer
je svaka domaćica morala znati presti. Za taj posao bilo joj je potrebno
vreteno, kolovrat, nared ili tkalački stan za tkanje te stupa i ostali pribor
za obradu konoplje.

4. RAŠLJAR
Radiestezija je osjetljivost svih živih
organizama na štetna zračenja koja nam
dolaze iz zemlje i svemira, a u spisima se
spominje još u drevnoj Kini. Prema nekim
zapisima, koji su stari oko 5.000 godina, u
Kini su se radiestezijom bavili samo viši
slojevi tj. dvorjani, dok je običnom puku
radiestezija bila potpuno nepoznata i
nedostupna. Ona je bila privilegij kineskih
vladara i plemstva.
U egipatskim su piramidama nađeni
zapisi koji tumače radiesteziju, a nađeni
su i određeni visci. Najpoznatiji su izis,
oziris i karnak, a izvorni primjerci izloženi
su u muzeju u Parizu. U svome radu
radiestezisti se danas služe upravo kopijama tih pronađenih visaka, a
svaki od njih ima svoje određene karakteristike i svrhu primjene u
radiestezijskoj praksi. U srednjem su vijeku pronađene gravure s
prikazima primjene radiestezije u svakodnevnom životu, a na njima
radiestezisti tadašnjeg vremena u ruci drže tzv. Mojsijev štap. Mojsijev
štap je preteča današnjeg biotenzora, kao što su to i rašlje ili točnije
rašljasta grana kojom su se ljudi tada služili za traženje vode.

Rašlje su služile i za pronalaženje kristala i minerala, za traženje

otuđenih predmeta skrivenih u zemlji i sl. To je dokaz kako se rašljama
mogu jednako uspješno detektirati, tj. pronaći oba elementa - voda i
metal. Iz srednjeg nam vijeka potječu i zapisi koji svjedoče o uporabi
radiestezije i kod svećenstva, kao i u povlaštenim slojevima, tj.

14
aristokraciji. Aristokracija je gradila svoje dvorce i ljetnikovce na
radiestezijski zdravim mjestima. Poznato je kako su i crkve građene
prema posebnim radiestezijskim pravilima i to na mjestima na kojima
nije bilo štetnih zračenja. Na površini gdje se željela sagraditi crkva
prethodno se napravio tor sa stadom ovaca, a nakon određenog vremena
jetra ovce pokazala bi je li prostor 'zdrav' ili nije. Ako je jetra ovce bila
zdrava, tada se na tom mjestu gradila crkva.

RADIESTEZIJA – ZNANOST ILI PARAZNANOST?

Gdje svrstati sposobnost pojedinih ljudi staru koliko je star i sam ljudski
rod? To su pitanja koja su nerijetko
postavljali mnogi koji su se susretali s
ljudima koji se zovu radiestezisti,
rabdomanti ili rašljari. Ime su dobili po
instrumentu kojim se koriste u
svojemu poslu - rašljama, granom
drveta (obično lijeske, rašeljke, vrbe…)
u obliku slova Y.
Radiestezija je za neke znanost, a za
neke šarlatanstvo. Ipak, nedvojbeno je
da je priznata u svijetu, kao što su
priznati i ljudi koji se njome bave.
Dakle, radiestezija (lat. radiare =
isijavati, zračiti) je pojava osobite
osjetljivosti kod pojedinih ljudi
(radiestezista ili u narodu rečeno -
rašljara) koja im omogućava
registrirati zračenja iz okoline i njihove
izvore; otkrivaju podzemne vode,
detektiraju oboljele organe u čovjeku,
pronađu nestale osobe i sl.

TKO MOŽE BITI RAŠLJAR?

U krugovima radiestezista uvriježeno je mišljenje da između 70 i 80 %

ljudi ima urođenu radiestezijsku senzibilnost, odnosno osjetljivost na
određene vrste zračenja. No samo radiestezijska senzibilnost nije
dovoljna da netko postane radiestezist. To možemo usporediti s

15
urođenim talentom za sviranje na glasoviru. Ne mora svatko tko
posjeduje taj talent, biti izvrstan svirač. Kako bi to postigao, mora
naporno vježbati i raditi na razvijanju tog talenta. Jednako tako, čovjek
koji ima urođenu radiestezijsku senzibilnost, napornim radom (vježbama
u radu s radiestezijskim instrumentima, vježbama disanja i naročito
vježbama koncentracije) razvija u sebi radiestezijsku sposobnost i tek
onda može postati dobar radiestezist. Redovitim vježbama s vremenom
se može razviti i tzv. 'šesto čulo', ali to iziskuje uistinu velika odricanja i
potpunu samokontrolu. Kada to postigne, radiestezist ostvaruje zaista
vrhunske rezultate.

PODRUČJA PROMJENE

Područja primjene radiestezije u svakodnevnom životu su raznovrsna -

od otkrivanja podzemnih vodenih tokova, detektiranja zračenja štetnih za
ljudski organizam kao što su zračenja podzemnih vodenih tokova,
geoloških lomova i rasjeda, trafostanica, PTT radara, telefonskih centrala
(tzv. tehnička zračenja) do onih najsuptilnijih za koja neki kažu da
postoje, a neki ne vjeruju u to - tzv. apstraktnih zračenja ili djelovanja
zlih sila na čovjeka, u narodu poznatih kao uroci.

OTKRIVANJE PODZEMNIH VODA

Jedno od važnijih polja primjene radiestezije je otkrivanje podzemnih

vodenih tokova. To područje primjene radiestezije je najosjetljivije jer se
otkriva nešto potpuno nedostupno našim normalnim osjetilima.

RAŠLJE

Račvaste rašlje mogu biti od drveta

ili metala. Ako se koristi drveni
materijal, najčešće je to vrba, ali
koriste se još i račvaste grane kestena,

16
divlje ruže ili lijeske. S obzirom na to da se drvo vrlo brzo suši, rok
trajanja takvih rašlji je vrlo kratak.

"L" antene ili kutne rašlje uglavnom

su napravljene od aluminija, vrlo su
lake za uporabu i održavanje.
Sastoje se od dva dijela (sliče na
slovo L, otud im i ime). Prije
uporabe moraju im se odrediti
polariteti kako bi se znalo koji dio
pripada desnoj, a koji lijevoj ruci. To
se najčešće radi viskom. Ovo su inače najosjetljivije rašlje, pa su pogodne
za obučavanje i u početničkom radu.

III. ŽIVOTINJE
1. ŽIVOTINJE TJEDNA: PATKE I GUSKE
1. PATKE

17
P
atke (lat.
Anatidae) su
porodica ptica
u redu
patkarica. Ova
porodica obuhvaća
između 7 i 10
potporodica (ovisi o
autorima sistematike),
gotovo 50 rodova i oko
150 vrsta. U ovu
porodicu svrstane su i poznate potporodice kao prave patke (Anatinae),
guščarice (Anserinae) i rod guščarica, labudovi (Cygnus).

Patke su vokalne ptice koje prave razne zvukove poput kvakanja i

skiktanja što ovisi o vrsti; ženke često imaju dublji glas od mužjaka.
Jedna od raširenijih urbanih legendi je bila i ona o pačjem 'kvakanju' –
tvrdilo se da ono nema jeku. Ipak, to je opovrgnuto istraživanjem
britanskih znanstvenika sa Sveučilišta Salford.

Patke su uglavnom biljojedi i hrane se raznim vodenim biljkama, iako

neke vrste jedu ribu, školjke i slične životinje. Vrste roda Mergus se
hrane ribama i imaju nazubljen kljun. Kod mnogih vrsta mladunci se
hrane raznim beskralježnjacima, ali postanu biljojedi kad odrastu.

Ova porodica ima kozmopolitsku rasprostranjenost i nastanjuje sve

kontinente osim Antarktika. Također nastanjuju skoro sve otoke. Mnoge
se vrste sele. Pet je vrsta patki izumrlo od 1600. godine.

Pored kokoši, vjerojatno niti jedna druga grupa ptica nema tako brojne i
raznovrsne odnose s ljudima koji ih uzgajaju zbog njihova mesa, jaja i
perja.

PODRIJETLO I VRSTE

Sve današnje vrste pataka potekle su od i

danas živuće divlje patke (lat. Anas
platyrhynchos), poznate i pod imenom
patka gluhara. Ta vrsta nastanjuje vodene
površine umjerenih i suptropskih područja

18
Europe, Azije i Australije. Vjerojatno najpoznatija od svih pataka
pomogla je u uzgajanju brojnih domesticiranih pataka. Naseljava se na
vodenim područjima gdje ima dovoljno hrane i mira, a najveći su joj
neprijatelji lisice, lasice, tvorovi, kune i jastrebovi.

Selekcijom su uzgojene pasmine pataka za:

* proizvodnju jaja (npr. indijska trkačica)

* proizvodnju mesa (ajlzburška, ruanska, pekinška patka)
* hibridi (Cherry Walley patka) - križanjem vrsta željela se postići bolja
kvaliteta mesa i/ili veća nosivost

UZGOJ

Patke brzo rastu i nisu osobito zahtjevne za hranidbu. Pogoduje im

visoko koncentrirana hrana ili zelena ispaša uz konzumiranje dodatka
žitarica. Nosivost u običnih pataka traje od 8 do 10 mjeseci, inkubacija
jaja traje 28 dana. S obzirom na način držanja, uzgoj pataka dijelimo na
ekstenzivan i intenzivan. Ako se patke uzgajaju u lošim uvjetima, postoji
veća mogućnost pojave raznih vrsta bolesti.

Ekstenzivan uzgoj pataka zahtijeva mala ulaganja, ali je i mala

proizvodnja. Patke se drže vani, na vodi. Vrlo dobro iskorištavaju različite
vodene površine (rijeke, jezera, močvare i ribnjake). Uzgoj pataka na
ribnjacima (jezerima) koristan je i njima i ribama. Pačji gnoj potiče rast
biljaka i fitoplanktona, koji su hrana nekim vrstama riba, a time se
povećavaju i prinosi riba. Patke pridonose suzbijanju ribljega 'korova' i
manjih puževa, koji su mogući prenositelji nekih ribljih bolesti.
Za dio prirodne hrane koju patke pronađu u ribnjaku, smanjuje se
potreba za dodatnom hranom. Plivanje, tj. boravak na vodi pomaže
patkama da se rashlade, a to je osobito važno u toplijim klimatskim
područjima.

Poluintenzivan uzgoj osigurava kontrolirane uvjete kroz 2-3 tjedna;

patke se drže kombinirano - u peradarnicima i izvan njih.
Intenzivan uzgoj provodi se u zatvorenim objektima - na žičanoj mreži
ili na dubokoj stelji. Iako su tijekom prvih dana pačići manje osjetljivi od 
pilića i purića, potrebno je grijanje prva 3-4 tjedna.
Potrebne temperature:

19
 tjedan temperatura pod temperatura u
patkom objektu
1. 33-35 °C 24-27 °C
2. 28-30 °C 21-24 °C
3. 24-26 °C 20-22 °C
4. 20-22 °C 18 °C
5. i dalje 18 °C 18 °C

2. GUSKE

Domaće guske izravni su potomci sive divlje

guske (Anser cinereus), koja živi u cijeloj
Europi i dijelu Azije. Jedino kineska kvrgava
guska potječe od divlje kvrgave guske, koja
živi na području sjeverne Kine i istočnog
Sibira. Smatra se da su guske pripitomljene
2000 godina prije Krista u Egiptu, gdje su
bile svete životinje. Poznato je da su pitomu
gusku uzgajali Grci i Rimljani još 1000
godina prije Krista, a poznavali su postupak
kljukanja za dobivanje kvalitetnih jetara, koja
su već tada smatrana poslasticom. Uz
promjene u boji perja, domestifikacija je
umanjila sposobnost letenja domaće guske i
povećala njezina proizvodna svojstva, a to su – nesivost i tjelesna masa.
Pasmine gusaka mogu se podijeliti u dvije glavne skupine po tjelesnoj
masi – na teške (tuluška, emdenska, pomeranska) i lake (landska,
talijanska bijela, rajnska).

DIVLJA GUSKA tipična je ptica selica jer se u kasnu

jesen iz sjevernih krajeva seli na jug. Razmnožava se
jednom godišnje u proljeće pri povratku u sjeverne
krajeve. Obično se gnijezdi u blizini voda, a gnijezdo
svija na skrovitu mjestu u grmlju. Divlja guska živi u
paru, a nakon parenja snese 8 - 12 jaja, prosječne mase

20
150 - 180 grama. Na jajima leži isključivo ženka 28 - 29 dana. Gusak
nikada ne sjedi na jajima, ali se brine o mladim guščićima. Nakon leženja
teški su 100 - 115 grama i obrasli gustim sivo-žutim perjem, koje im
omogućava da već drugi ili treći dan mogu plivati.

Od prvog dana hrane se mladom

travom, uz karakterističnu brigu
roditelja za podmladak (guska ide
ispred, a gusak iza mladunčadi). U
doba mitarenja gusak privremeno
napušta porodicu i vraća joj se za
nekoliko tjedana, a ostaju zajedno
sve do seobe. U toplijim krajevima
obično se drže na okupu u većim
jatima, kada mladi gusaci traže
mlade guske i početkom proljeća
vraćaju se kao parovi.
Divlja je guska u odnosu na domaću manja, uža, viša, živahnija i uvijek
karakteristične sive boje. Glava, vrat i gornji dijelovi tijela su tamno sive
boje, a vrhovi pera bijelo obrubljeni. Donji dijelovi tijela su žućkasto-sive
do gotovo bijele boje s tamnim prugama. Krila i rep su sivo-crne boje.
Noge su razmjerno duge, srednje debljine s razvijenim prstima i plivaćim
kožicama. U prosjeku su teške oko 3 kg. Divlje guske razmjerno se lako
pripitomljavaju. Uhvaćeni mladunci vrlo brzo se navikavaju na čovjeka i
ako su na jesen spriječeni da odlete, već se iduće godine ponašaju kao
domaće guske. Divlje guske parene s domaćim guskama daju
neograničeno plodno potomstvo.

DOMAĆA GUSKA je autohtona pasmina razmjerno skromnih

proizvodnih karakteristika. Vrlo je slična divljoj pa se u određenim
slučajevima, poglavito u ekstenzivnim uzgojima, gotovo i ne razlikuje od
divlje. Poznato je nekoliko sojeva domaće guske (dravska, podunavska),
iako se po nekim autorima ovi sojevi spominju i kao posebne pasmine.

DRAVSKA GUSKA je izvorna

hrvatska guska, najrasprostranjenija
na pašnjačkim površinama uz tok
rijeke Drave u Međimurju,
Podravini i Baranji. Po svom izgledu
vrlo je slična divljoj guski, a odlikuju
je nisko, zdepasto tijelo, mala glava,
prilično širok vrat i kratke noge.
Uzgaja se u raznim kombinacijama

21
sive i bijele boje, pri čemu postoje primjerci bez krune i s krunom na
glavi. Glava je prilično mala u odnosu na tijelo. Tjemena linija u blagom
luku povezuje kljun i zatiljak. Kod primjeraka s ukrasom na glavi kruna je
smještena na kraju tjemena. Kljun je trokutasta oblika i narančasto-
crvene boje. Gornji dio kljuna na kraju je malo zaobljen i čini oblik
polukruga. Lice je operjano i malo izbočeno, a oči svijetle do tamno plave
boje. Vrat je prilično snažan i izbočen te ukoso preko trbuha povezuje
stražnji dio tijela. Tijelo je kratko, zdepasto i snažno. U stražnjem dijelu
je šire i jajasta oblika. Kod starijih jedinki trbušni dio (kobilica) je
spušten, ali ne dodiruje tlo. Leđa su u ramenima prilično široka i u blagoj
lučnoj liniji povezuju donji dio vrata s korijenom repa. Rep je lijepo
oblikovan i nošen neznatno iznad leđne linije. Krila su čvrsta, duga i
dobro priliježu uz tijelo te leže na repu. Bedra su dobro razvijena i bogato
obrasla perjem. Noge su kratke i podudaraju se s bojom kljuna, a nokti u
skladu s vrhom gornjeg dijela kljuna. Uzgaja se u tri osnovna tipa
obojenosti, i to: bijelo-sivoplavoj, bijelo-sivoj i sivoj boji.

UZGOJ GUSAKA

U današnje vrijeme uzgoju gusaka pristupa se prvenstveno radi

dobivanja mesa, zatim jetre. Pri ekstenzivnom uzgoju, koji je i
najzastupljeniji u nas, tov se uglavnom odnosi na ispašu, pri čemu guska
postiže završnu masu od 7 kg. Tada su guske spremne za klanje, a to je u
doba kasno jesenskih i zimskih blagdana.
Proizvodnja gusaka uglavnom je sezonska jer pronesu u kasnu zimu,
najviše nesu i legu se u proljeće, a tove u jesen.
Kada dosegnu starost od oko 12 mjeseci, guske dostižu spolnu zrelost.
Najčešće imaju jednokratnu nesivost, a samo u iznimnim slučajevima
dvokratnu. Ako se za vrijeme nesivosti neke guske raskvocaju, potrebno
ih je izdvojiti od ostalih.
Najčešći način dobivanja podmlatka na selu je da guska sjedi na jajima
(može sjediti na čak 15 jaja) ili putem inkubatora. Sama inkubacija jaja
traje u prosjeku 30 dana.

U odnosu na druge vrste domaće peradi, guske su po zahtjevima, što se

uzgoja tiče, ostale najbliže svojim divljim precima. Naime, guske su
otporna i skromna perad u pogledu uzgojnih uvjeta. Gotovo u potpunosti
mogu zadovoljiti potrebe za hranom na pašnjacima. Tijekom ljeta
prakticiraju ispašu čak i noću. Ako je ispaša dobra i obilna, onda se može
smanjiti količina spremljene hrane koja im se daje. Poznato je da guske
na ispaši nisko odgrizaju biljno raslinje i često čupaju busove trava. Zato
pašnjak treba podijeliti na pregone.

22
GUŠČARSTVO U HRVATSKOJ DANAS

Držanje gusaka u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. U prošlosti su se držale

radi proizvodnje mesa i jetre te jaja i perja kojim se punila posteljina.
Nakon Drugog svjetskog rata zbog migracije poljoprivrednog
stanovništva u gradove, preoravanja prostranih pašnjaka, pojave
sintetičke zamjene za perje i nepostojanja organizacija za kooperaciju,
otkup i plasman guščjih proizvoda, kao i broj gusaka su se znatno
smanjili. Danas guske čine tek 3 posto od ukupnog broja peradi u
Republici Hrvatskoj, a mogućnosti njihova uzgoja su vrlo slabo
iskorištene. Najčešće se drže na poluintenzivan način za proizvodnju
mesa, koje se koristi za vlastite potrebe ili prodaju na lokalnom tržištu.
Ipak, postoji nekoliko projekata koji su polučili dobre rezultate u
intenzivnom uzgoju gusaka. Pritom je potrebno razraditi dobru
organizaciju otkupa i plasmana na tržište kako bi se s obzirom na
prirodne uvjete držanja, maksimalno iskoristile mogućnosti ove grane
peradarstva u našoj zemlji.

IV. VRT
1. NAVODNJAVANJE
avodnjavanje je u osnovi uzgojna mjera u biljnoj proizvodnji

N kojom se tlu dodaju one količine vode potrebne za optimalni

rast i razvoj biljke.

Osnovna svrha navodnjavanja je da biljci kompenzira tekućinu koju upija

kroz korijen i lišće, a gubi isparavanjem i cijeđenjem tla. Ova

23
kompenzacija je neophodna ako se želi sačuvati ravnoteža vlažnosti i
hranjivosti zemlje koja je jako bitna za život biljaka.

Najefikasnije umjetno navodnjavanje je ono koje oponaša, u granicama

mogućeg, učinkovitu i neophodnu prirodnu pojavu: kišu. Ovo jednako
vrijedi za sve tipove zelenih površina, od javnih parkova i sportskih
terena pa do privatnih vrtova.

SUSTAVI NAVODNJAVANJA:

Brojni načini navodnjavanja koji su se razvili tijekom vremena mogu se

razvrstati u četiri metode:
1) površinsko navodnjavanje
2) podzemno navodnjavanje
3) navodnjavanje kišenjem
4) navodnjavanje kapanjem ili lokalizirano navodnjavanje

Površinsko navodnjavanje - najčešće je primjenjivana i ujedno najstarija

metoda u svijetu. Ovom metodom voda se prelijeva, potapa površinu ili
se nalazi u brazdama i na taj način vlaži tlo. Nedostaci ove metode koji se
ne smiju zanemariti su neracionalna upotreba vode, veliki zemljani
radovi, pogoršanje fizikalnih svojstava i vodo-zračnih odnosa u tlu,
stvaranje pokorice, erozija i slično. Zato površinsko navodnjavanje valja
izbjeći kad god je to moguće.

Podzemno navodnjavanje - metoda kojom se voda dovodi otvorenim

kanalima ili podzemnim cijevima te se kapilarnim silama premješta u
zonu rizosfere. Ova metoda navodnjavanja je slabo zastupljena zbog
specifičnih zahtjeva za primjenu kao što su propusnost tla, ravan teren s
padom manjim od 5 promila i blizina prirodnog vodotoka.

Navodnjavanje kišenjem - voda pod tlakom izlazi kroz mlaznice

rasprskivača simulirajući prirodnu kišu te na taj način vlaži tlo. Prednosti
ove metode u odnosu na površinsko i podzemno navodnjavanje očituju se
u sljedećem: moguća je uporaba u različitim topografskim uvjetima,
pripremni radovi na tlu su minimalni, ne zauzima obradivu površinu,
štedi vodu i povoljnije utječe na fizikalna svojstva tla. Glavni nedostaci su
cijena uređaja, pogonski troškovi, neravnomjerna raspodjela vode pri
jakom vjetru i povećan rizik od biljnih bolesti.

24
Navodnjavanje kapanjem (lokalizirano navodnjavanje) -
najekonomičnije troši vodu jer se ona pod manjim tlakom dovodi na
parcelu gdje se vlaži samo određeni dio gdje se razvija korijenje. Osim što
štedi vodu, prednosti lokaliziranog navodnjavanja očituju se i u tome što
se povećava prinos, smanjuje opasnost od zaslanjivanja, omogućava
primjena kemijskih sredstava, ograničava rast korova, smanjuje se
potreba za radnom snagom te se omogućava uvođenje suvremenih
proizvodnih postupaka. Naravno, i ova metoda ima svoje nedostatke kao
što su cijena, moguća oštećenja većine dijelova, ali najveći je problem
kvaliteta vode koja često začepi kapaljke te dolazi do nepotrebnih
troškova njihove zamjene.

Unutar svake metode postoji više načina i sustava navodnjavanja. Da bi

izabrali najbolji sustav, moramo poznavati sve prednosti i nedostatke
pojedinih metoda. Također, odabir sustava ovisit će o više faktora. To se
prvenstveno odnosi na prirodne uvjete, vrstu uzgajane kulture, stupanj
sofisticiranosti tehnologije, prethodno iskustvo s navodnjavanjem,
potrebu za radnom snagom te, naravno, na troškove i planiranu dobit.
Prirodni uvjeti kao tip tla, nagib, kvaliteta i dostupnost vode utječu na
izbor metode navodnjavanja na sljedeći način:

Tip tla: Pjeskovita tla zahtijevaju česte, ali male obroke navodnjavanja,
pogotovo kada je riječ o plitkim tlima. Na takvim tlima prikladnije je
upotrijebiti navodnjavanje rasprskivačima ili kapanjem nego površinsko
navodnjavanje. Na ilovastim i glinastim tlima sve metode mogu biti
upotrijebljene, no zbog niskog koeficijenta infiltracije, pogodnija su za
površinsko navodnjavanje.
Nagib: Navodnjavanje rasprskivačima ili lokalizirano navodnjavanje su
u prednosti nad površinskim i podzemnim navodnjavanjem na strmijim
padinama.
Klima: Jak vjetar može uzrokovati nejednoliku distribuciju vode kod
rasprskivača pa u takvim uvjetima kapanje i površinsko navodnjavanje
imaju prednost.
Dostupnost vode: Koeficijent iskoristivosti vode je općenito veći kod
navodnjavanja kišenjem i lokaliziranog navodnjavanja pa se ovim
metodama daje prednost kad je dostupnost vode ograničena.
Vrsta kulture: Površinsko navodnjavanje može biti upotrijebljeno za
sve vrste usjeva. Lokalizirano navodnjavanje ili navodnjavanje kišenjem
najviše se upotrebljavaju za visoko dohodovne kulture kao voće, povrće i
vinograde, rjeđe za ratarske kulture ili za hortikulturu.
Stupanj sofisticiranosti tehnologije: Općenito, navodnjavanje
kapanjem i kišenjem su tehnološki kompliciranije metode, a kupnja
opreme zahtijeva visoke investicije.

25
Potreba za radnom snagom je povećana kada primjenjujemo površinsko
navodnjavanje.
Troškovi i dobit: Kod troškova, u obzir se uzimaju i održavanje i
upravljanje, a ne samo izvedba i instalacija. Te troškove potrebno je
usporediti s očekivanom dobiti. Važno je i napomenuti da se, iako su
dosta viša, uložena sredstva u modernije sustave vraćaju brže zbog velike
racionalnosti i učinkovitosti.

RASPORED NAVODNJAVANJA

Pravilno doziranje vode je vrlo značajno u praksi navodnjavanja. Unutar

rasporeda navodnjavanja temeljna su dva elementa: obrok
navodnjavanja i trenutak kada treba početi s navodnjavanjem.
Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim
navodnjavanjem (u m³/ha ili u mm). Obrok navodnjavanja ovisi o dubini
tla koje se želi navlažiti, vrsti tla i vlazi u tlu prije navodnjavanja.
Potrebno je navlažiti samo aktivni sloj tla u kojem se nalazi glavna masa
korijenja. Obrokom navodnjavanja treba navlažiti tlo do poljskog vodnog
kapaciteta, znači da ovisi o vrsti tla. Za pjeskovita tla potreban je manji
obrok navodnjavanja nego za glinovita. No, pjeskovita tla treba češće
navodnjavati. Obrok jednog navodnjavanja predstavlja razliku
vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta i trenutačne vlažnosti tla.
Trenutak početka navodnjavanja jedan je od najznačajnijih
elemenata u praktičnoj primjeni navodnjavanja. Određuje se na nekoliko
načina:
- vanjskim morfološkim promjenama na biljkama
- procjenjivanjem vlažnosti tla
- određenim turnusom navodnjavanja
- kritičnim razdobljem biljke za vodu
- unutrašnjim fiziološkim promjenama biljke
- obračunavanjem svakodnevne evapotranspiracije (gubitak vode iz tla ili
vegetacije)
- prema stanju vlažnosti tla.

Određivanje trenutka početka navodnjavanja temeljen na određivanju

bilance vode u tlu, postao je najrašireniji alat u praksi, s obzirom na to da
su procjene evapotranspiracije i zahtjeva biljaka za vodom znatno
poboljšane zahvaljujući novim istraživanjima i nalazima. Trajanje
navodnjavanja dobije se na temelju obroka navodnjavanja i intenziteta
dodavanja vode. Za svaki sustav navodnjavanja postoje podaci o
intenzitetu navodnjavanja. Treba naglasiti da intenzitet navodnjavanja
ne smije biti veći od infiltracijske sposobnosti tla i na to treba obratiti
pozornost pri odabiru sustava navodnjavanja.

26
KAKVOĆA VODE ZA NAVODNJAVANJE

Od fizičkih značajki najvažniji su temperatura vode i količina

suspendiranih čestica.

Navodnjavanje pretoplom ili prehladnom vodom može izazvati

temperaturne šokove biljke. Općenito se smatra da je najpovoljnija
temperatura vode za navodnjavanje 25 °C. Vrlo je važan i odnos topline
biljke i topline vode. Smatra se da razlika ne bi smjela biti veća od 10°C.

Od kemijskih značajki vode za navodnjavanje trebalo bi napraviti

kemijsku analizu te vode kako bi se predvidjeli mogući problemi. To su:
zaslanjivanje - djelovanje soli na razvoj biljke putem osmotskog tlaka što
se povezuje s ukupnom koncentracijom soli, zatim alkalitet - djelovanje
suvišne koncentracije iona natrija u tlu na strukturu, a vezano na to i
infiltracijsku sposobnost i propusnost te na kraju toksičnost.

Djelovanje pojedinih iona iz tla ili vode koji se akumuliraju u biljci do

koncentracije koja uzrokuje oštećenje biljke. Sve vode sadrže veće ili
manje koncentracije mikroelemenata i teških metala, pa ako se koristi
otpadna voda za navodnjavanje, trebalo bi izvršiti i analizu na
koncentraciju teških metala.

NAVODNJAVANJE U POVRĆARSTVU NA OTVORENOM

Za uspješnu proizvodnju povrćarskih kultura moraju se osigurati

vegetacijski faktori: voda, hranjive tvari, toplina, svjetlost i zrak. Bez ovih
faktora ne samo da se ne može ostvariti planirana proizvodnja, već u
nedostatku bilo kojeg od njih biljka ne može živjeti. Dakle, i voda je jedan
od faktora koji uvjetuju život biljke pa je bez nje nemoguć njezin uzgoj.

Zašto je voda tako značajna za biljku, nije teško objasniti. Ona je ne samo
sastavni dio građe biljke, već i nositelj mnogih fizioloških procesa tijekom

27
vegetacije; regulira režim hranidbe biljke, otapa hranjive tvari tla i preko
korijenovih dlačica unosi ih u biljku, regulira toplinski režim biljke i tla,
posreduje u procesu fotosinteze, regulira fizikalne, kemijske i biološke
procese u tlu.

VRSTE VODE U TLU

U tlu se nalazi: kemijska, higroskopna, opnena, kapilarna i gravitacijska

voda.
Kemijska voda je kemijski vezana za čestice tla pa je nekorisna za
kulturne biljke.
Higroskopnu vodu biljke također ne mogu koristiti jer se drži jakim
silama u tlu.
Opnena voda obavija u obliku tanje ili deblje opne čestice tla pa može
biti samo djelomično pristupačna biljkama.
Kapilarna voda se nalazi u porama tla i najvećim dijelom je
pristupačna biljkama.
Gravitacijska voda je pristupačna biljkama, ali budući da je pod
utjecajem sile teže, ona se ocjeđuje pa je biljke praktički ne koriste.
Pri uzgoju na otvorenom, veći broj kultura ima vegetacijsko razdoblje
tijekom ljetnih mjeseci kada su veće temperature i manje oborine,
odnosno veliki gubici, a manji prihodi vode. Povrćarske kulture imaju
brzi razvoj i proizvode veliku biljnu masu i zbog toga zahtijevaju znatne
količine vode.

Postoje velike razlike između pojedinih povrćarskih kultura u načinu i

količini trošenja vode.

Kulture koje za normalni rast i razvoj zahtijevaju stalno visoku vlažnost

tla, odnosno češće navodnjavanje jesu: krastavci, salata, kupus, špinat.
Razlog za to je slab i relativno plitak korijenov sustav, kao i
neekonomično trošenje vode putem lišća, koji ima razmjerno veliku
površinu. Zbog vrlo slabo razvijenog korijenova sustava, luk i češnjak
također zahtijevaju visoku vlažnost tla.
No, ove kulture troše znatno manje vode jer imaju manju površinu lišća.
Kulture koje imaju razvijeniji korijenov sustav kao rajčica i mrkva dobro
koriste vodu i ekonomično je troše. Kulture kao cikla i repa vrlo dobro
koriste vodu iz tla i intenzivno je troše. U uvjetima navodnjavanja njihov
uspjeh ne izostaje, ali dobro mogu podnijeti i nisku vlažnost tla.

Rokovi navodnjavanja povrćarskih kultura ovise o uvjetima života biljke,

njezinim fazama razvoja i o postavljenim ciljevima proizvodnje. U
odnosu na tu ovisnost, postoji pet karakterističnih rokova navodnjavanja:

28
- navodnjavanje sadnog materijala (presadnica)
- navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje
- navodnjavanje pri sadnji i poslije sadnje presadnica ili sjetve
- vegetacijsko navodnjavanje
- dopunsko navodnjavanje

Navodnjavanje sadnog materijala (presadnica) vrši se u

natkrivenim ili toplim rasadnicima. Ovim navodnjavanjem treba
dodavati manje količine vode kako bi se spriječio bujni rast i bolesti te
održala potrebna toplina u rasadniku. Najčešće se primjenjuje ručno
navodnjavanje.

Navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje

izvodi se samo onda kada je zbog nedostatka vlage u tlu otežana
priprema tla za sadnju ili sjetvu, odnosno otežana sadnja presadnica.
Najčešće je ovim navodnjavanjem potrebno navlažiti sloj tla do 20 cm
dubine. No, ako je tlo i ispod 20 cm suho, potrebno je navlažiti tlo do
veće dubine: 30, 40 ili čak do 50 cm - zavisno od osobina tla i vrste
presadnice. U svakom slučaju, prethodno treba ispitati fizikalne osobine
tla i trenutačno stanje vlage u tlu.

Navodnjavanje pri sadnji i poslije sadnje presadnica ili sjetve

ovisi o stanju vlažnosti tla. Ako u tlu nedostaje lako pristupačne vode,
posađene mlade biljke će se teže primiti, kao i posijano sjeme niknuti.
Prilikom vađenja iz rasadnika, presadnicama se obično uništi jedan dio
korijenovih dlačica, pa im je radi 'preboljevanja', na raspolaganju
potrebno imati lako pristupačnu vodu. Zato je fertirigacija vrlo korisna
mjera. No, ako u tlu ima dovoljno vode, navodnjavanje može i štetiti jer
razrjeđuje koncentraciju hranjiva i smanjuje toplinu tla, a to su bitni
faktori za početno vegetiranje mladih biljaka.

Vegetacijsko navodnjavanje počinje kad su se biljčice primile ili

niknule i dobro zakorijenile. Ovim navodnjavanjem potrebno je kroz
cijelo vegetacijsko razdoblje održavati optimalnu vlažnost tla u sloju
rizosfere. Navodnjavanje se može vršiti na nekoliko načina: kišenjem,
brazdama, mikrorasprskivačima, kapanjem.

Dopunsko navodnjavanje se izvodi pred kraj vegetacije u svrhu

njezina produženja. Glavni uvjet za ovo navodnjavanje je toplo vrijeme
na kraju ljeta i početkom jeseni. Ako se uz toplinu osigura dovoljno vode i

29
hranjivih tvari u tlu, produžavaju se vegetacija i berba plodova, a time se
postižu i veći prinosi. Dopunsko navodnjavanje moguće je primijeniti za
rajčicu, kupus, rotkvicu i druge kulture.

2. STRATEGIJA 10.000 STABALA - praktični odgovor na

klimatske probleme
Jedan od najvažnijih čimbenika u sadašnjem neizmjernom i prijetećem
razvoju je smanjenje vezivanja atmosferskog ugljika zbog slabljenja
sustava njegova vezivanja u stablima i tlu te zbog smanjenja sposobnosti
oceana da upijaju CO2. Prvi problem nastao je zbog krčenja šuma i
industrijalizirane poljoprivrede, a drugi zbog slabljenja oceanskih struja.

Stoga, u skladu sa strateškim permakulturnim razmišljanjima, nastojanja

će prije svega biti usmjerena na izgradnju novih i raznovrsnih sustava
vezanja atmosferskog ugljika (sekvestracije ugljika) te na sjedinjavanje
tih strategija kao dijela globalnih nastojanja.

Permakultura je organizirana kao strategija koja osigurava, ne samo

(ponovnu) obnovu prirodnih resursa, već ona povećava sigurnost
dobivanja hrane za one koji su uključeni u projekt. To se postiže kroz
mnoštvo različitih tipova inovacija karakterističnih za permakulturne
projekte, na primjer sadnja: uzastopna izrada šumskih vrtova, voćnih
šuma i šuma arašida, agrošumarstvo, šume za pribavljanje resursa i
divljih šuma. Ono što je potrebno je osnivanje niza struktura za vezivanje
atmosferskog ugljika (sekvestraciju ugljika) za zamjenu i moguću obnovu
onoga što je izgubljeno - na primjer, sadnjom novih stabala i zaštitom
preostalih šuma i močvara. Najvažniji elementi apsorpcije ugljika su
povezani s biljnim sustavima, bilo da su oni fosilni podzemni oblici, kao
što su nafta, prirodni plin i ugljen, ili kao šuma, tla i alge. Osim velikih
razmjera smanjenja potrošnje fosilnih goriva, područja na koja možemo
imati najizravniji utjecaj su sadnja stabala i poboljšanje tla. Kako bi se
postigao značajan utjecaj, potrebna je opsežna sadnja niza nasada, kao i
opća i globalna strategija u svim područjima u kojima postoji opasnost
krčenja šuma, ili je ona vjerojatna u budućnosti.

Već se na 4. Međunarodnoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu 1991.

raspravljalo o ideji sadnje stabala - 10 000 stabala po osobi. Na tekućim
razinama populacije to znači sadnju 50.000.000.000.000 stabala
tijekom sljedećih devedeset godina. Možemo zamisliti kako se to odvija
na područjima koja će biti poplavljena dizanjem razine mora u idućih
nekoliko stoljeća. Na ovaj način poplavljeno drveće će osigurati trajno
vezivanje atmosferskog ugljika (sekvestraciju ugljika). Dodano ovom,
sadnja šuma temeljena na permakulturnim principima ne samo da služi

30
kao skladište ugljika - ona također predstavlja temelj proizvodnje hrane
za lokalno stanovništvo.

Kako bismo uravnotežili situaciju na globalnoj razini, moramo ne samo

kreirati procese skladištenja ugljika, već moramo smanjiti naše
ispuštanje plinova u tragovima u atmosferu. U ovom trenutku to je od
osobite važnosti zato što oceani pokazuju znakove gubitka kapaciteta
apsorpcije CO2 i jer se događa otapanje područja permafrosta ispuštajući
njihove uskladištene stakleničke plinove – CO2 i metan.

Iskustva permakulturnih projekata u Europi, Sjevernoj Americi i

zemljama u razvoju pokazuju da je moguće promijeniti stavove ljudi. Na
primjer, korištenjem alternativnih /odgovarajućih tehnologija i
primjenom strategije bioregionalizma u proizvodnji kao i u potrošnji,
trebalo bi biti moguće smanjiti naše emisije CO2 na manje od 1 tone po
osobi godišnje, i to bez gubitka komfora. Za promjenu tekućeg modela
pretjerane potrošnje energije temeljene na ugljiku, korištenje takve
energije trebalo bi oporezivati do stupnja koji će prisiliti ljude na
promišljanje o svom životnom stilu i na prilagođavanje svog ponašanja.

U skladu s navedenim, dajemo pet sljedećih prijedloga:

Donošenje odluka o stvaranju spremnika ugljika, određivanje kategorije

korištenja zemljišta kojima će biti izdvojena područja namijenjena
isključivo vezivanju atmosferskog ugljika na stalnoj osnovi te isključenje
tih područja iz svih oblika izrabljivanja i trgovine.

3. UPUTE ZA SADNJU STABALA

ZAŠTO SADITI STABLA?

Sadnja stabala je najraširenija i najomiljenija aktivnost pomaganja

Zemlji. Makedonci su nedavno, na primjer, zasadili 8 milijuna stabala!
Sadnja je način povezivanja sa Zemljom i doprinos budućnosti.
Jednostavan čin sadnje stabla pomaže okolišu na brojne načine.

31
Stablo:
- filtrira zagađenje iz zraka
- pomaže reciklirati vodu
- sprečava eroziju tla
- radi sjenu
- pruža zaklon od vjetra ili kiše
- pruža dom životinjama
- pruža hranu ljudima, biljkama i životinjama
- pruža zanimljiv, umirujuć okoliš za učenje djeci i cijeloj vašoj
zajednici
- može biti izvrsna sprava za gimnasticiranje
- i još mnogo toga!

Bez stabala ne bi bilo života na ovom planetu!

Početak – osnove sadnje stabala

- isplanirajte sadnju
- odlučite zašto želite saditi stabla i koga želite uključiti u ovaj projekt
- neka se svi uključe od početka
- odredite kratkoročne i dugoročne ciljeve
- štedite novac
- odaberite prikladno mjesto
- ispitajte tlo - neko drveće raste bolje u suhom, pjeskovitom tlu, dok
drugo raste bolje u vlažnom. Svaka vrsta drveća ima svoje potrebe.
- provjerite pH (kiselost) tla, salinitet, kvalitetu tla itd.
- napravite kartu
- nacrtajte kartu izabranog mjesta te označite gdje će stabla biti
posađena. Ako imate priliku, pitajte krajobraznog arhitekta ili šumara da
vam pomogne pri odabiru mjesta sadnje.
- odaberite vrstu stabala
- izaberite stabla koja su prikladna vrsti tla (to će smanjiti posao
održavanja, kao što je dodatno zalijevanje i dohranjivanje)
- izaberite vrste koje su domaće u vašem području jer su one najbolje
prilagođene lokalnoj klimi i tlu, bujaju bez kemijskih sredstava, pružaju
hranu i zaklon divljim životinjama i predstavljaju dio vašeg prirodnog
okoliša
- uglavnom se više preporučuju zimzelena stabla, nego listopadna jer je
veća vjerojatnost da će preživjeti, a zahtijevaju i manje njege
- iako mlado drveće s razvijenim korijenjem ima veće šanse za
preživljavanjem, djeci je lakše saditi mladice i nisko grmlje
- pripremite mjesto sadnje. Možda će ga trebati očistiti, prekopati
zemlju, pokositi travu, ukloniti korov, označiti zonu gdje treba posaditi

32
stabla ili napraviti neke druge aktivnosti kako biste pripremili prostor za
veliki dan sadnje.

Dan sadnje

Pripremite alat, prikladnu obuća i odjeću, lopate za kopanje rupa i kante

za nošenje sadnica i vode.
Napomena:
Za najprikladniji dan sadnje možete konzultirati Mjesečev sjetveni
kalendar!
RADITE POLAKO!
Ne žurite se posaditi stotine stabala - bolje je pažljivo posaditi i dobro
zbrinuti nekoliko stabala. Počnite od malog i praktičnog, pa postupno
dodajte više stabala.
Ružno, pusto, neiskorišteno, asfaltno mjesto vašeg školskog dvorišta ili
javne površine s vremenom možete preobraziti u mjesto ljepote,
inspiracije i učenja.

Kako zasaditi mladicu?

Iskopajte dovoljno široku i duboku rupu da pokrije cijelo korijenje.

Držite mladicu pri dnu stabljike pazeći da ne oštetite koru.

UPUTE ZA SADNJU STABALA

Položite korijenje u prirodni položaj. Ne savijajte ga!

Izvadite kamenje i grančice iz rupe (stvaraju zračne jastučiće koji isušuju

korijenje).

Pokrijte zemljom. Ne zakapajte grančice ili lišće te ne ostavljajte korijenje

na zraku.

Čvrsto pritisnite zemlju prstima kako biste odstranili zračne jastučiće.

Prekrijte tlo oko stabla malčem za 50% više od širine grana na stablu
(krošnje), te 5-10 cm debljine sloja. Tanki komadići drveta i komadići
borove ili cedrove kore su odličan malč, kao i hrastovo lišće i borove
iglice.

Briga za stablo

Mlado stablo treba njegovati tri do pet godina nakon sadnje. Stablo koje
raste treba hranjive tvari, vodu, sunce i mjesta za rast. Možete pomoći
zalijevanjem, čupanjem korova, dodavanjem komposta tlu i malčiranjem

33
uz deblo te zaštitom stabla od životinja i vremenskih prilika. Sastavite
raspored sadnje i zadataka održavanja.

Sadnja koja počinje od sjemena

Sadnja biljaka iz sjemena vrlo je ugodno iskustvo, mnogo lakše nego što
ljudi misle. Prednost je i ta što se tom metodom štedi novac koji bi se
utrošio na kupnju već naraslih biljaka.

Preporučujemo da počnete sa sijanjem u zatvorenom. To osigurava

sjemenu najbolje uvjete za klijanje i nećete se morati brinuti o korovu.
Većina ljudi nema staklenik, ali gotovo svatko ima osunčanu prozorsku
dasku čime možete osigurati idealno mjesto za sjetvu.

Najbolje je posijati sjeme u sterilnu mješavinu koju možete nabaviti u

biljnoj ljekarni. Osnovno pravilo bilo bi da posijete sjeme na dubini
dvostrukog promjera sjemena. Neko sjeme treba svjetlost da proklija i
treba ga smjestiti na površinu zemljane mješavine. Održavajte zemlju
vlažnom, ali ne mokrom i nikad ne dopustite da se isuši. Ručna špricalica
je najbolja za to. Svako sjeme će uglavnom proklijati na prosječnoj sobnoj
temperaturi od 18-21 °C. Budite strpljivi jer će neko sjeme proklijati za
nekoliko dana dok će drugom trebati nekoliko tjedana.

Kako posaditi veliko stablo

Izaberite stablo visoko barem 1,5-1,8 m prema standardima uzgoja.

Izaberite područje s dovoljno mjesta da korijenje i grane mogu doseći

punu veličinu. Izbjegavajte nadzemne i podzemne instalacije.

Pripremite područje sadnje toliko duboko koliki je korijen i na površini

tri do pet puta njegova promjera razmekšajte zemlju. Iskopajte rupu u
sredini područja i smjestite korijenje u ravnini s razinom zemlje.

Pomoću vode izravnajte zemlju oko stabla i uklonite zračne jastučiće u

području sadnje. Poduprite stablo samo ako se ne može samo održati na
vjetru. Prekrijte cijelo područje sa 5-7 cm sloja malča, ali ne unutar 15 cm
od debla.

Kako posaditi mladicu u zatvorenom prostoru, ako vremenske prilike

onemogućavaju sadnju na otvorenom?

Smjestite mladicu u posudu s nekoliko drenažnih rupica

duboku najmanje 15 cm.
Rasporedite zemlju oko mladice potpuno pokrivajući rub korijena.

34
Dobro zalijte nakon sadnje i smjestite mladicu u svijetlu sobu, najbolje
direktno na sunce.
Održavajte vlagu zalijevanjem onoliko koliko je potrebno i presadite je na
otvoreno kada to vremenske prilike dopuste.

Sadnjom stabala oko vaše kuće sačuvat ćete energiju i smanjiti troškove
komunalnih računa. Tri dobro postavljena listopadna (bjelogorična)
stabla na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani vašeg doma zaklonit će ga od
ljetnog sunca i smanjiti troškove hlađenja od 10 do 50 posto, a zimi će,
kada otpadne lišće, pustiti sunce da uđe u kuću i grije vas, dok će
stepenasti redovi zimzelenog drveća na sjeverozapadnoj strani kuće (ili
na strani na kojoj puše najviše zimskih vjetrova) zakloniti kuću od jakih
vjetrova i smanjiti troškove grijanja.

V. KUĆA
JUHA OD VRGANJA S HELJDINOM KAŠOM

SASTOJCI

Za 4 osobe:

30 dag vrganja
30 dag heljdine kaše
10 dag maslaca

35
1 žlica brašna
2 dl kiselog vrhnja
sol i papar

PRIPREMA:

eljdinu kašu skuhati u vreloj slanoj vodi. Vrganje očistiti,

H
narezati na režnjeve, preliti vrelom vodom, ocijediti i kuhati
zajedno s heljdinom kašom. Brašno zažutiti na zagrijanom
maslacu i umiješati u juhu kad vrganji omekšaju. Prokuhati
nekoliko minuta, posoliti i popapriti te skinuti s vatre. Prije posluživanja
u juhu umiješati kiselo vrhnje.

GOVEĐA PRŽOLICA NA MEĐIMURSKI NAČIN

SASTOJCI
Za 4 osobe:

80 dag goveđe pržolice

2 glavice luka
6 režnjeva češnjaka
1 žlica brašna
20 dag rajčica
50 dag krumpira
15 dag paprike
1 dl ulja
15 dag suhe slanine
1 žličica mljevene crvene paprike
1/2 vezice peršina
sol i papar

PRIPREMA:

Goveđu pržolicu narezati na četiri odreska, istući ih batom, posoliti i

popapriti, uvaljati u brašno i popržiti s obje strane na dobro zagrijanom
ulju. Meso izvaditi i staviti na zagrijani tanjur. Na istom ulju popržiti
sitno isjeckani luk, češnjak i peršin. Dodati slaninu narezanu na režnjeve
i posuti mljevenom paprikom. Preliti juhom ili toplom vodom, vratiti
popržene odreske i zajedno pirjati desetak minuta. Paprike očistiti od
sjemena, oprati i razrezati na četiri komada. Rajčicu oguliti i razrezati na
četiri komada, istisnuti sjeme i sok. Pržolice posložiti u vatrostalnu ili
zemljanu posudu zajedno s umakom u kojem su se pirjale, dodati

36
krumpir, odozgo posložiti paprike i rajčice, posipati sjeckanim peršinom i
preliti iscijeđenim sokom od rajčica. Peći 40 minuta u pećnici na
temperaturi od 180°C.

ŠUMSKI SLOŽENAC
SASTOJCI:

500 g vrganja
400 g Bjelovarskog svježeg sira
1 luk
2 jaja
peršin
suho bijelo vino
30 g maslaca

PRIPREMA:

Vrganje nemojte prati, već im sastružite prljavštinu i očistite ih. Tada ih

narežite na komadiće ili kockice.
Luk narežite na vrlo tanke listiće i pirjajte na 3-4 žlice ulja, dodajte
vrganje i stavite na jaku vatru.
Nakon 3 minute podlijte s pola čaše vina te kada alkohol ishlapi,
isključite štednjak i pustite da se ohladi.
Primiješajte vrganje svježem siru, dodajte jaja, usitnjenu vezicu peršina i
prstohvat soli i papra, pa smjesu dobro izradite pjenjačom ili mikserom.
Smjesu izlijte u maslacem namašćenu posudu visokih rubova pa kuhajte
otprilike pola sata na pari na 180°C.
Složenac ukrasite po želji i poslužite topao.

TELEĆA KOLJENICA U PELATU

SASTOJCI:

1 kg teleće koljenice
0,2 kg špeka
sol
papar
stabljika celera
glavica crvenog luka
režanj češnjaka

37
1 kg pelata Podravka
0,25 l bijelog vina

PRIPREMA:

Teleću koljenicu posolimo i popaprimo te je na vrućem ulju u velikoj

posudi zapečemo sa svih strana. Zatim koljenicu izvadimo i u istoj
masnoći propirjamo isjeckani luk, celer, češnjak i špek. Dodamo pelate i
sve skupa još kratko pirjamo. Dodamo koljenicu i vino te posudu stavimo
u pećnicu i pečemo na 200°C oko dva i pol sata.

KAMENGRADSKI ODREZAK
SASTOJCI:

junetina bez kosti

krušne mrvice
jaja
češnjak
list peršina
vino
sol
papar
ulje

PRIPREMA:

Juneće odreske istučemo, posolimo, povegetimo, popaprimo, umočimo u

jaja i uvaljamo u mrvice. Pržimo u vrelom ulju. U temeljac sitno
naribamo češnjak, dodamo bijelo vino i peršinov list. Dodamo poprženi
juneći odrezak.
Sve zajedno kuhamo nekoliko minuta.
Poslužujemo uz kuhani krumpir.

SLANI KAŠNJAKI
SASTOJCI:
500 g pšeničnog brašna
3 g soli
1 dl mlake vode

Za nadjev:
300 g heljdine kaše
1 dl ulja buče

38
15 g soli
stučene suhe koštice bundeve

PRIPREMA:
Od brašna, soli i vode umijesi se i tanko razvuče tijesto. Kaša se skuha,
ocijedi, posoli i poulji crnim uljem. Suhe bundevine koštice (žufa) stuku
se u mužaru i dodaju kaši. Nadjev se rasporedi po tijestu, prethodno
također pouljenim crnim uljem. Savijeni kašnjaki slažu se u pravokutni
pleh ili se saviju u obliku puža u okruglom plehu.

NABUJAK OD ŠPAROGA
SASTOJCI:
2 stručka šparoga
150 g sira
3 jaja
brašno
senf u zrnu
3 dl mlijeka
80 g maslaca
kuhana cvjetača (kao prilog)

PRIPREMA:
Šparoge operite i očistite, narežite ih na komadiće i složite u kalupe koje
ste prelili sa 30 g rastopljenog maslaca i malo soli. Zapecite šparoge na
200°C otprilike 5-6 minuta. Preostalom maslacu primiješajte 4 žlice
brašna i dvije žličice senfa te miješajte dok ne dobijete mekanu smjesu
koju ćete zagrijati u posudi, miješajući pjenjačom i postupno joj dodavati
jedan po jedan žumanjak i mlijeko. Nakon 2-3 minute umak maknite sa
štednjaka, dodajte naribani sir i mekani snijeg od bjelanjaka. Kremu
izlijte u kalupe u kojima se nalaze šparoge i vratite nabujak u pećnicu i
pecite na 220 °C daljnjih 15 minuta.
Nabujak poslužite topao uz prilog od kuhane cvjetače začinjene uljem.

KOLAČ OD JABUKA

SASTOJCI:

Za nadjev:
750 g jabuka
40 g šećera
sok od jednog limuna

39
Za tijesto:
60 g margarina
100 g šećera
4 jaja
ribana korica limuna
200 g brašna
pola vrećice praška za pecivo
1 dl mlijeka
1 žlica ruma
1 žlica ulja
1 žlica šećera u prahu

PRIPREMA:
Oguljene kriške jabuka pošećerimo, poprskamo limunovim sokom i
ostavimo da upiju šećer. Margarin sa šećerom pjenasto umutimo.
Postupno dodajemo žumanjke, ribanu koricu limuna, 2 žlice soka od
jabuka, prašak za pecivo i brašno. Na kraju dodamo čvrsti snijeg od
bjelanjka, mlijeko i rum.
U namašćenu i pobrašnjenu posudu ulijemo tijesto, pokrijemo ga
jabukama i kolač pečemo oko 40 minuta u zagrijanoj pećnici.

PRŽENE JABUKE
SASTOJCI:
2 žumanjka
20 g šećera
120 g brašna
1 i pol dl vina
snijeg od 2 bjelanjka
500 g jabuka
200 g margarina

40
30 g šećera za posipanje
soda bikarbona

PRIPREMA:
Miješati žumanjke i šećer. Brašno i vino dodavati naizmjence te umiješati
snijeg. Dodati na vrh noža sode bikarbone. Jabuke oguliti i izrezati na
ploške i stavljati plošku po plošku u tijesto. Ploške žlicom stavljati u
zagrijani margarin i pržiti ih s obje strane. Kad su gotove, posuti ih
šećerom.

POGAČA S ORASIMA
SASTOJCI:

1500 g pšeničnog brašna

1 l mlijeka
10 g soli
500 g oraha
100 g šećera

PRIPREMA:

Od brašna, mlijeka i soli zamijesi se glatko tijesto. Razvalja se na debljinu

od 3-4 mm. Polovica razvučenog tijesta pospe se zašećerenim orasima,
stučenim u mužaru, pa preklopi drugom polovicom tijesta. Tada se
ponovno razvalja i preklopi. To se ponavlja više puta, sve dok se ne dobije
veličina koja odgovara veličini posude u kojoj će se pogača peći. Umjesto
oraha, može se upotrijebiti mak ili stučene koštice bundeve (žufe).
Pečenu pogaču poškropi se vodom.

41