Poslanici i njihova djeca - univerzalne odgojne vrijednosti

U eri poremećenih duhovnih i društvenih vrijednosti, promjenjivih ideala i pomanjkanja

istinskih uzora dobro je prisjetiti se Božijih poslanika, a.s., čije životopise Allah, dž.š., u obilju
nudi kroz cjelokupan Kur'an. Shodno kur'anskom tekstu: "U kazivanju o njima je pouka za one
koji su razumom obdareni." (Jusuf, 111.) biografije Božijih poslanika i njihovo djelovanje
predstavljaju nepresušni izvor pouka, savjeta i uputa. Za sve aspekte ljudskog života, od rođenja
do smrti, životi Božijih poslanika spomenutih u Kur'anu nude nepogrešive putokaze onima koji
nastoje slijediti Pravi put. No prije nego uđemo dublje u temu i predstavimo istinske odgojne
vrijednosti pojašnjene kroz živote Božijih poslanika, potrebno je da odmah na početku kažemo
ko će od ovog teksta imati koristi? Kakva su svojstva i osobine potebne da bi se poslušao savjet
Božijih poslanika? Kome su Allahovi poslanici stvarni učitelji i uzori? Odgovor na ova pitanja,
naravno, nudi Kur'an: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada
Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje." (El-Ahzab, 21.)
"Oni su vama divan uzor - onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa,
Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan!" (El-Mumtehina, 6.) "To je
pouka za one koji se plaše patnje na onome svijetu; a to je Dan kada će svi ljudi biti sabrani i
to je Dan kada će svi biti prisutni." (Junus, 104.) "To je doista pouka za one koji vjeruju." (El-
Hidžr, 77.) "U ovome je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali." (El-Enbija, 106.)
Dakle, poštovani čitaoče ovog teksta, ako tvoje ime nije među gore navedenim, okreni stranicu
jer ovaj tekst nije za tebe! Ili, možda ako hoćeš baš da saznaš šta kao paradigmu u odgoju djece
nudi Kur'an kroz biografije Božijih poslanika, i možda poslušaš njihov savjet, onda izvoli.

Nuh, a.s., i njegov sin

Nuh, a.s., je pozivao svoje narod na Pravi put 950 godina. Kada je taj period istekao
Allah mu je objavio da niko više od njih neće postati vjernik, te da gradi lađu. On je poslušao
svoga Gospodara i sagradio lađu, a zatim se desio potop. Na lađi su se uz Nuha, a.s., nalazili
vjernici. Među njima nije bio jedan od Nuhovih sinova. Poslušajmo i predočimo sebi životnu
dramu kroz koju u tim teškim trenucima prolazi Nuh, a.s. "I ona (lađa) ih je ponijela na
valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: "O sinko moj,
ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!” - a on reče: "Skloniću se na kakvo brdo koje će
me od vode zaštititi." - "Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se
On smilovao!” - reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. I bi rečeno: "O Zemljo, gutaj
vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!" I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na
planini El-Džudi, i bi rečeno: "Daleko nek je narod nevjernički!" (Nuh, 43-48) Jedina
sigurnost u moru belaja, nedaća, nevolja i zamki savremenog života jeste vjerovjesnička lađa.
Samo u njoj vjernici će biti sačuvani od životnih nedaća. Samo u njoj djeca će biti sigurna. I
samo kada su im djeca u njoj, roditelji neće brinuti za njihovu sudbinu. Roditelji koji ne smjeste
svoju djecu u vjerovjesničku lađu, prepuštaju ih vodenoj stihiji, ogromnim talasima alkohola,
droge, nemorala, krađe i neposlušnog ponašanja koje tjera suze na oči, brugu u srce i sramotu u
društvenoj zajednici. A kako će ih roditeji smjestiti u lađu kada se i oni nalaze izvan nje!? Kada
odjećom začipaju uši, pa ne čuju poziv mujezina da se ukrcaju u lađu spasa! Nuhova, a.s.,
oporuka, pripovijest o njemu i pouke koje se iz nje mogu crpiti, stoga su i danas od životne
važnosti.

Ibrahim, a.s., i njegovi sinovi

Ibrahim, a.s., do starosti nije imao djece, a zatim mu je Allah, dž.š., podario dva sina
Ismaila i Ishaka. Može se samo zamisliti koliko je Ibrahim, a.s., bio sretan kada su mu se rodili
sinovi i kakvu je neizmjernu nježnost iskazivao prema dugo željenim dječacima. Odgajao ih je s
ljubavlju i pažnjom. Insistirao je da žive kao muslimani. "I Ibrahim ostavi u amanet sinovima
svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite
drugačije nego kao muslimani!" (El-Bekare, 132) Međutim, najveće iskušenje Ibrahimovo, a.s.,
krilo se upravo u njegovom sinu Ismailu. Svima je poznata Allahova naredba da žrtvuje sina
Ismaila i svima je poznato kako je Ibrahim, a.s., ispunio naređenje. No, kao iskreni vjernik,
Ibrahim, a.s., je znao da sve što se zbiva i događa, biva Božijom voljom i Njegovim određenjem,
pa je često molio Allaha za sebe, svoje sinove i svoje potomke. Znao je da ih on sam ne može,
kao što ni Nuh, a.s., nije mogao svoga sina, sačuvati od zla života i lošeg puta, pa je usrdno činio
dove Svemogućem i Milostivom Bogu da ih On, dž.š., uputi na Pravi put: "A kada Ibrahim
reče: "Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo
kumirima." (Ibrahim, 35.) Njegove dove nisu se završavale na njemu i njegovim sinovima, već
su zajedno molili za svoje potomke: "I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su
molili: "Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš,
učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i
oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!" (El-Bekare, 127-128.) Ibrahimove, a.s.,
dove bilo su toliko snažne da je Muhammed, a.s, koji se rodio nekoliko hiljada godina poslije
njega govorio kako je upravo on odgovor na Ibrahimovu dovu: "Gospodaru naš, pošalji im
poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih,
jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (El-Bekare, 129.) Takve su bile dove Ibrahimove, a.s. Njegove
dove je Allah sačuvao u Kur'anu i prenio ih kao amanet svim roditeljima. A kakve su dove
današnjih roditelja? Da li mole Boga za svoju djecu ili ih proklinju? Vrlo često danas čujemo
riječi: "Bog te ubio" "Bog te kaznio" itd. Ako je to jedino obraćanje roditelja za djecu onda
nismo razumili Ibrahimovu pouku koji je od Boga tražio uputu, zaštitu i spas od grijeha za svoju
djecu. To je prava pouka za razumom obdarene.

Jakub, a.s., i njegovi sinovi

Jakub, a.s., bio je sin Ishaka, a.s., i unuk Ibrahima, a.s. Bog mu je podario dvanaest
sinova od kojih vode porijeklo dvanaest židovskih plemena. Jakub, a.s., je bio nježan i pažljiv
otac. Nevolje u kojima se našao njegov sin Jusuf teško su padale osjećajnom Jakubu, a.s.
Njegovu već čuvenu tugu i žal za Jusufom, Allah u Kur'anu opisuje na sljedeći način: "I (Jakub,
a.s.) se okrenu od njih i reče: "O Jusufe, tugo moja!" - a oči su mu bile pobijeljele od jada,
bio je vrlo potišten. 'Allaha nam', - rekoše oni - 'ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško
oboljeti ili umrijeti!' 'Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi
ne znate' - reče on."' (Jusuf, 84-86.) Do smrtnog časa Jakub, a.s., je svoje sinove, sada već
odrasle ljude, upućivao na pravi put ostavljajući im u amanet da vjeruju u Jednog i Jedinog Boga,
Svemogućeg Allaha. Dirljiv je ternutak opraštanja Jakuba, a.s., sa sinovima na samrtnom času. O
tome Allah kaže: "Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje
upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" - "Klanjaćemo se" - odgovorili su - "Bogu
tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu
pokoravamo!" (El-Bekare, 133.) I zaista, mi nismo bili prisutni kada je Jakubu, a.s., došao
smrtni čas, ali nam je Allah sačuvao svjedočanstvo o tome savjetujući nas šta da činimo kada
nam se prikuči smrt. Čini se, ipak, da savjeti Jakuba, a.s., i njegov primjer nije i naš primjer, jer
mnogo roditelja danas nastoji svojoj djeci u amanet ostaviti kuće, zemlju, auta ili neka druga
dunjalučka blaga, dok je malo onih koji savjetuju, upućuju i insistiraju na vjeri i vjerovanju u
Uzvišenog Allaha. Poslanici su divan uzor, ali očigledno ne za sve ljude.
 Muhammed, a.s., i njegova kći

Muhammed, a.s., je posljednji Božiji poslanik. Rođen kao siroče, bez oca, Muhammed,
a.s, bio je uskraćen za očevu ljubav, savjet i uzor koji mu ni djed, a kasnije ni amiđa nisu mogli
nadomjestiti. Kada mu je bilo šest godina iznenada mu je umrla i majka. Gubitak roditelja
ostavio je dubokog traga na nježnu dušu Muhammeda, a.s., koji je cijeli život bio posebno
osjetljiv prema siročadi i nemoćima. Između ostalog, znao je kazati da pomilovati siroče znači
zaraditi sevab za svaku dlaku kose preko koje ruka pređe. Muhammed, a.s., imao je sedmero
djece: Kasima, Abdullaha, Zejnebu, Rukijju, Ummi Kulsum, Fatimu i Ibrahima, rođenog u
Medini. Djecu je odgajao u duhu islama, a kada mu je jedan od njegovih sljedbenika, grubi
beduin, prigovorio kako previše javno ispoljava ljubav prema djeci i unucima rekao mu je: "Šta
ti ja mogu kada ti je Allah oduzeo samilost iz srca." (Buharija) Allah, dž.š., iskušao je
Muhammeda, a.s., teškim iskušenjem, smrću djece. Njegovo prvo dijete, sin Kasim, po kojem je
bio prozvan Ebu Kasim, umro je kada je imao dvije godine; a njegovo zadnje dijete sa hazreti
Hatidžom, Abdullah, umro je još mlađi nego Kasim. Njegove kćerke: Rukijja, umrla je druge
godine po Hidžri, Zejneba je umrla osme godine po Hidžri i Ummi Kulsum umrla je devete
godine po Hidžri. Njegovo posljednje dijete, sin Ibrahim, umro je sa šesnaest mjeseci. Na dan
njegove smrti došlo je do pomračenja Sunca što je izazvalo zebnju i strah kod njegovih
sljedbenika. Kada je Ibrahim umro, Muhammed, a.s, je mnogo tugovao i žestoko plakao. Evo šta
su njegovi biografi zabilježili o tome: "Prirodno, djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je
Muhammed ukopao svojom rukom, ostavila su oca u dubokoj žalosti. Zato je bilo prirodno da
otac, nakon tako bolnog gubitka, osjeti prekomjernu radost, izraziti lični ponos i nadu zbog
rođenja sina te da se ushićuje njegovim napretkom. Obećanje i nada koju je Ibrahim predstavljao
bile su kratkog vijeka. Uskoro se dijete ozbiljno razbolilo. Prenesoše ga u jedan palmik blizu
Mešrebet Ummi Ibrahima, gdje su o njemu brigu preuzele majka i njezina sestra Sirin. Kad mu
se stanje pogoršalo i kad postade očigledno da neće još dugo poživjeti, pozvaše Muhammeda. On
je bio tako potresen viješću da je osjetio kako ne može stajati na nogama pa je zamolio
Abdurrahmana ibn Avfa da mu pruži ruku kao oslonac. Odmah je krenuo u palmik, ali je zatekao
dijete kako umire u majčinom krilu. Muhammed je uzeo dijete i drhtavom rukom ga položio
sebi u krilo. Srce mu se kidalo zbog nove tragedije, a lice odražavalo unutrašnju bol. Gušeći se od
žalosti, reče mu: "O, Ibrahime, protiv Božijeg suda mi smo potpuno nemoćni", i potom zašuti.
Suze su mu se slijevale iz očiju. Dijete je polahko umiralo, a majka mu i tetka, koje su to gledale,
glasno su i bez prestanka plakale. Poslanik ih nije u tome sprečavao. Kad je Ibrahim izdahnuo,
Muhammedova nada koja mu je kratko bila utjeha potpuno se raspršila. Suznih očiju još se
jednom obratio djetetu: "O, Ibrahime, da nije sigurna istina da će se zadnji od nas pridružiti
prvom, oplakivali bismo te više nego što to činimo sada." Trenutak kasnije reče: "Oči plaču, a
srce tuguje, ali mi ne govorimo ništa drugo osim onog što je ugodno našem Gospodaru. Doista,
Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom." Svjesni Muhammedove tuge, mudri među
muslimanima su se trudili da podsjete Poslanika kako im je on lično naređivao da se ne
prepuštaju samosažaljenju zbog bolnog gubitka usljed nečije smrti. A Muhammed je odgovorio:
"Nisam zabranjivao tugu, nego podizanje glasa u naricanju. Ono što vidite kod mene je
posljedica ljubavi i saosjećanja u mom srcu prema mom izgubljenom djetetu. Zapamtite da oni
koji nemaju saosjećanja za druge ni sami neće imati saosjećanja drugih." Muhammed je
pokušavao oplemeniti svoju tugu i olakšati svoju žalost, te gledajući Ibrahimovu majku i njenu
sestru reče im, tješeći ih, da će Ibrahim imati svoju dadilju u Džennetu.“
Jedino dijete koje je nadživjelo Muhammeda, a.s., bila je njegova kćerka Fatima. O
ljubavi Muhammeda, a.s., prema Fatimi hazreti Aiša kaže: "Vjerovjesnik, a.s., je ustajao pred
Fatimom, poželio joj dobrodošlicu, poljubio je i ponudio joj da sjede na njegovo mjesto. Kada bi
on ušao kod nje ona bi ustala prema njemu, uzela ga za ruku, poželjila mu dobrodošlicu,
poljubila ga i ponudila da sjede na njeno mjesto. Ona je ušla kod njega onda kada je bio na
samrtnoj postelji a on joj je i tada poželio dobrodošlicu i poljubio je." (prenose ga Buharija i
Muslim)
Muhammed, a.s., je volio svoju kćerku Fatimu, ali ljubav prema njoj nije iskazivao
nudeći joj prolazna bogatstva ovoga svijeta već vječnu sreću i Božije zadovoljstvo. On je svoju
kćerku Fatimu i nakon što se udala, budio noću da ustanu ona i njen muž hazreti Alija i da
klanjaju noćni namaz. Buharija je zabilježio da je Vjerovjesnik, a.s., jedne noći došao Aliji i
Fatimi i rekao: “Zar ne klanjate? Hazreti Alija reče: ‘Allahov Poslaniče, naše su duše u
Allahovim rukama. Kada bude htio da nas probudi, probudit će nas.’ Kad smo mu to rekli, on se
okrenuo i ništa nije rekao. Pošto se potpuno okrenuo, čuo sam ga kako se udara po stegnu i
govori: ‘Ali je čovjek, više nego iko, spreman da raspravlja.’” (El-Kehf, 54.) Kao i svaki otac i
on je svojoj kćerki želio dobro. Ali, šta on čini? I nakon što se Fatima udala on odlazi na njena
vrata, kuca i budi nju i njenog muža da klanjaju. To je prava očinska ljubav. Ljubav koja ne
dopušta djetetu da srlja u propast pod izgovorom, "ma pusti neka spava", već ga neprestano, pa
čak i kada je zreo i samostalan upućuje na Pravi put. Danas roditelji koji ustaju na sabah "iz
milosti i ljubavi" ne bude djecu da klanjaju. To nije Poslanikov, a.s., način ni metod. Ali nadati
se da će ta djeca početi ustajati na sabah slijedeći roditelje. Ali šta s roditeljima koji ne ustaju na
sabah? Ko će njih i njihovu djecu probuditi!?

mr. hfz. Elvir Duranović