U svetoj noi se stapaju Gore i Dolje, i dolazi do iskustva jedinstva prostora. A taj moment odgovara religioznom iskustvu.

Kako se Nebo nou saginje prema Zemlji, tako se i Bog saginje svijetu. Bog i ovjek se odjedanput dodiruju, transcendencija i imanencija se proimaju. Zato no moe za religiozno senzibilne ljude bi posebno vrijeme. I zbog toga nije uope sluajno da odreene noi mogu posta svete noi, vremena posebno snane prisutnos boanske energije
Pie: Karl-Josef KUSCHEL

Svete noi svjetskih religija

iha no, sveta no? Mnogi od nas polaze kao po sebi razumljivo od toga da je sveta no neto specifino kransko. Ali, varaju se. Osvrnemo li pak uokolo po svijetu, nadaje se druga slika. Takoer i druge religije poznaju svete noi. Postoje barem to se velikih religija tie etiri svete noi u povijesti ovjeanstva: - no Budina prosvjetljenja, - no izlaska Izraela iz Egipta, - no silaska Kurana, - i betlehemska no. Pogledajmo to preciznije. Je li sluajno da no igra tako vanu ulogu? Je li s tim povezana posebna simbolika, konkretna poruka?
prosinac 2011. |S |45

No prosvjetljenja: BUDA GAUTAMA

Tko ikad u mjesecu svibnju na due vrijeme putuje zemljama kao to su ri Lanka, Mijanmar (Burma), Nepal ili Tajland, nee moi propustiti Vesakh. Vesakh je najvaniji blagdan u svijetu theravadskog budizma, kojemu ove zemlje pripadaju. On se naziva triput svet. Jer budisti ove tradicije slave na taj dan roenje Bude (prema predaji u Lumbini gaju kraj grada Kapilavastu, danas u junom Nepalu), njegovo probuenje (bodhi) u sjevernoindijskom mjestu Uruvela (danas: Bodh Gaya) i njegov ulazak u nirvanu: izlazak iz ivotnog toka i ulazak u stanje ugasnua. Drukije nego u svijetu mahyne, jednom obliku budizma, koji se razvio od 1. do 5. stoljea nae ere. Tu se primjerice u Kini ili Japanu tri dogaaja iz Budinog ivota slave na tri razliita dana. Tako se roenja spominju 8. travnja s blagdanom Hana Matsuri, a Budina prosvjetljenja 8. prosinca. To je Bodhi--dan koji se takoer obiljeava velikim slavljem. Ve to pokazuje da za budiste sredinji dogaaj u Budinu ivotu nije zapravo njegovo fiziko roenje ve njegovo novo-roenje. Ali upravo jer je princ Siddharta Gautama (450-370. prije Krista) postao naprosto probueni, u budistikoj se tradiciji njegovo roenje oblikuje povratno udesnim znakovima. Legende su tijekom vremena Budin dolazak-na-svijet pretvorile u mit.

U pripovijesti o Budi no je vrijeme ovjekova dubokog uvida u temeljne uvjetovanosti njegova ivota i posebnu otvorenost za spoznaju dapae za prosvjetljenje
Ve poetak njegova ivota treba ukazivati na nadpovijesnu ulogu i univerzalno znaenje. To oblikovanje ukljuuje silazak Bude s neba zadovoljstva, boravak u majinoj utrobi i roenje. Budistike predaje ve iz 2. stoljea prije naeg vremena poznaju slikovna predstavljanja nadnaravnog zaea, jednu vrst duhovnog raanja. Buda, u liku bijeloga slona, ulazi u tijelo svoje majke, koja je pritom posve budna ili sanja, i ponovno izlazi iz nje van. Dogaaj prati pojavljivanje svjetla, svjetlost kozmikih dimenzija. A slon? On je tu simbolino za snagu i mudrost novoroenoga. Nadnaravno zaee, dakle, roenje bez zemaljskog oca? Ona je od samog poetka simbol potpune duhovne Budine istoe bez oskvrnua nedostacima i poudom, koja je u budizmu, kao to je poznato, korijen svake patnje. Buda stoluje u utrobi majke ve potpuno razvijen u krinji dragulja koja stoji na stupovima. Nita zemaljsko ga ne smije uprljati. Primjereno tome Buda dolazi na svijet s posve razvijenom svijeu i potpunom spoznajom. Legende o njegovu roenju se poklapaju u popisu kozmikih dogaaja i prirodnih udesa. A njegovo zemaljsko tijelo? Samo je prividno tijelo. A to je s njegovim fazama uenja kao ovjeka iz familije kya prije prosvjetljenja? To je ispriano kao pedagoko sredstvo, tako da i normalno-smrtni mogu ii tim putem i prispjeti osloboenju iz krunog tijeka ponovno roenih. Prema predaji Buda svoje prosvjetljenje postie nou, i to u mjestu Bodhgaya pod smokvinim drvetom. Tri none
46|S |prosinac 2011.

strae prolazi u dubokom poniranju, a zatim dospijeva do najveeg potpunog prosvjetljenja i postie trostruko znanje: sjeanje na prijanja roenja, uvid u budunost i uvid u nastajanje i ponitenje patnje. Tako pria budistika predaja. Ona je noi dala posebno znaenje. No vie nije bilo koje vrijeme, zamjenjivo s drugim vremenima. U pripovijesti o Budi no je vrijeme ovjekova dubokog uvida u temeljne uvjetovanosti njegova ivota i posebnu otvorenost za spoznaju dapae za prosvjetljenje. Ukratko: Pripovijesti o Budi ine no u povijesti svjetskih religija vremenom proniknua u istinsku bit svijeta. Budisti slave ovu no u svibnju ili prosincu u zahvalnosti za put kojeg je Buda pokazao. Zato su Vesakh odnosno Bodhidan slavlja darivanja. Ljudi se spominju siromanih i potrebitih, brinu se o hodoasnicima, odravaju se procesije svjetla. Uhvaene ptice putaju se na slobodu kako bi se simboliziralo ueno osloboenje ponovno roenih iz krunog toka i postiglo upravo na ovaj posebni dan religijske zasluge. U Tajlandu, Mijanmaru ili ri Lanki vide se na ovaj dan ljudi odjeveni u jednostavna bijela odijela kako u sveano ukraenim hramovima meditiraju ili sluaju propovijedi. U Nepalu je Vesakh slubeni dan odmora, u ri Lanci se alju Vesakh-razglednice. Ukratko: Vesakh je blagdan na koji ljudi u sjeanju na pojavu Bude izmjenjuju posebne elje za sreu i blagoslov.

No izlaska: MOJSIJE
Drukije je u idovstvu, koje nije religija mistinog poniranja i prosvjetljenja, ve religija Boje objave navijetene preko prorok. Zato je idovstvu, jo jae nego budizmu, stalo da nastup svoje utemeljujue figure i povijesno ovjeri. Mojsije nije nadzemaljska, ve konkretna ljudska figura. Prema predaji biblijske Knjige Izlaska, on potjee iz levitske obitelji koja ivi u Egiptu

u vrijeme u kojem egipatski vladari poinju brutalno postupati protiv svojih izraelskih podlonika. Strahuje se od prevelikog umnaanja ovog naroda. Teki ropski rad treba to sprijeiti. Kad to nije dovoljno, jedan od egipatskih faraona izdaje zlokobnu zapovijed da se svi hebrejski prvoroenci pobiju i bace u Nil, a samo djevojice ostave na ivotu (Izl 1,22). Ali kako bi majka mogla ubiti svoje dijete? Mojsijeva majka izruuje svoje prvoroene rijeci Nilu, u nepromoivom koveiu od aa u nadi da e se njezino dijete spasiti. I ne samo da se ostvaruje ono emu se nadala, oekivanja su nadiena: upravo je faraonova ki ta koja otkriva dijete i koja se s puno suosjeanja brine o njemu (Izl 2,1-10). Registriramo: nije Mojsijevo roenje udesno oblikovano kao kod Bude, ve preivljavanje, drugo roenje. Naravno, puno krtije nego u sluaju Bude. Mojsije treba ostati ovjek i ne smije postati natprirodno bie. Zbog toga se idovska predaja ograniava na jedan jedini elementarni Boji znak: dijete kojemu prijeti unitenje moe preivjeti, tovie, odgaja se na dvoru svoga ubojice. Upravo to osposobljava Mojsija za njegovu buduu misiju. Oito da Bog s ovim djetetom planira neto posebno. Njegovo spaavanje je obeanje za budunost. A ta se budunost zove: izbavljenje naroda iz egipatskog ropstva. Exodus! Opet motiv noi. To je no pred izlazak, no Pesaha, u kojoj se Izraelci pripremaju na polazak iz zemlje faraona, opasanih

du posveenje), zahvaljuje Bogu, koji je stvorio plod trsa i posvetio Izrael i vremena. I budui da se ve u Tori od Izraela zahtijeva svome sinu toga dana objasni: to je za ono to mi je Jahve uinio kad sam se iz Egipta izbavio (Izl 13,8), najmlai u obitelji postavlja tradicionalno pitanje: to razlikuje ovu no od svih drugih noi? Odgovor glasi: Svake druge noi jedemo kvasne i beskvasne kruhove, ove noi samo beskvasne; svake druge noi jedemo sve vrste zelja, u ovoj noi samo gorko zelje; svake druge noi nismo duni, ak ni da jedanput umoimo, u ovoj to inimo dvaput; svake druge noi jedemo sjedei ili naslonjeni, u ovoj noi svi samo naslonjeni. Neko bijasmo robovi faraona u Egiptu, ali Vjeni, na Bog, izveo nas je od tamo jakom rukom i ispruenom miicom. Da nije Vjeni, neka je slavljen, nae oce iz Egipta izveo, uistinu: mi, naa djeca, i djeca nae djece, vjeno bismo morali ostati i sluiti u Egiptu. Tako donosi idovska predaja. Ona se znaajno razlikuje od budistike. Jer ona od noi ne pravi vrijeme prosvjetljenja, ve vrijeme oekivanja, vrijeme nade, vrijeme u kojem nije kraj neznanju, ve kraj neslobodi.

idovska predaja od noi ne pravi vrijeme prosvjetljenja, ve vrijeme oekivanja, vrijeme nade, vrijeme u kojem nije kraj neznanju, ve kraj neslobodi
bokova, s obuom na nogama, sa tapom u ruci, dok Bog Izraela hoda meu Egipanima i pravi pokolj. To je zacijelo no jednog roenja: Izrael postaje narodom. Tako je odluujui ovaj dogaaj da ga se do danas idovi po cijelom svijetu sjeaju na poetku blagdana Pesaha: na Seder-veer. Posvuda gdje se idovi koji vjeruju sastaju u obitelji, odvija se ritual posebne vrste. Glava obitelji u bijeloj odjei velikog sveenika izgovara blagoslov (Ki-

No objave i Muhamedovo roenje

Muslimani, takoer, poznaju svetu no. Ali ona, kao i u idovstvu, nema nita s roenjem njihovog proroka. Sveta no muslimana je no silaska Kurana, jer u toj noi poinju objave proroku, koje e se protegnuti na preko 22 godine. Prema muslimanskoj predaji, taj poetak je sauvan u kratkoj Suri 96 koja se sastoji od 19 stihova [ajeta]: itaj, zahtijeva se od proroka, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara ovjeka iz ugruka! itaj! Plemenit je Gospodar tvoj, koji pouava peru, koji ovjeka pouava onome to ne zna (96,1-5). Na nju, na Lejletul-kadr, prisjea se u zadnjim danima mjeseca posta, Ramazana. Pri tome slavljeni blagdan jedan je od najveih u svijetu islama, usporediv samo blagdanu rtve, koji se za vrijeme mjeseca hodoaenja slavi kao spomen na Abrahamovu rtvu. Ova se no zove i no odreenja, i ona je no obvezivanja na mir. Tako stoji u Suri 97: Mi smo ga (Kuran) poeli objavljivati u noi Kadr. A to ti misli to je no Kadr? No Kadr je bolja od tisuu mjeseci. Aneli i duh sputaju se u nju s dozvolom Gospodara svoga zbog svake odluke. Mir je ona sve dok zora ne svane (Sura 97,1-5). Tako kae muslimanska predaja. Sura 97 u povijesti svjetskih religija ovu no ne pretvara u vrijeme prosvjetljenja, ni u vrijeme osloboenja, ve u vrijeme Boje objave ljudima. Time je i u svijetu islama no jedno posebno vrijeme: vrijeme ovjekove otvorenosti za dolazak boanskog. Zato emo se na trenutak zamisliti i potraiti odgovor na pitanje: Zato no u poecima velikih religija igra tako vanu ulogu? S im je to povezano? Odgovor bi se mogao potraiti u ovom smjeru: svjetlost dana doputa razlikovanje u prostoru izmeu onoga Gore i onoga Dolje. Nebo i Zemlja su optiki jasno
prosinac 2011. |S |47

odvojeni. U noi se stapaju Gore i Dolje, i dolazi do iskustva jedinstva prostora. A taj moment odgovara religioznom iskustvu. Kako se Nebo nou saginje prema Zemlji, tako se i Bog saginje svijetu. Bog i ovjek se odjedanput dodiruju, transcendencija i imanencija se proimaju. Zato no moe za religiozno senzibilne ljude biti posebno vrijeme. I zbog toga nije uope sluajno da odreene noi mogu postati svete noi, vremena posebno snane prisutnosti boanske energije. Tomu se pridodaje i ovo: no je za mnoge ljude vrijeme posebne budnosti, osjetljivosti, tankoutnosti za tajnovito i nespoznatljivo. Zato snovi, primjerice, imaju svoje mjesto u noi. Oni su kontaktna mjesta s onim skrivenim u nama samima, nedohvatljivim, nesvjesnim. Oni daju slikovne sekvence i lanane simbole za ne-spoznatljivo u nama i pokazuju kako snano no moe biti vrijeme primanja, zainjanja. Jer snove ne proizvodimo mi ljudi, onako kao to proizvodimo poluproizvode ili umiljaje u glavi. Snovi, kako god dolazili iz nas, su dogaaji. Mi se ljudi pritom ne doivljavamo kao oni koji neto stvaraju, ve kao oni koji primaju, koje se daruje, upuuje. Tako doivjeti sebe, naprosto je religiozno iskustvo.

stodraca se rue, ivotinje na zemlji i u vodi raznose radosnu poruku. Jo vie: nakon Muhamedova roenja njegova se majka sjea da je za vrijeme trudnoe ve vidjela svjetlo koje joj je dvorce grada Bosre u Siriji osvijetlilo. Nikad prije nije imala laku trudnou. Kod roenja je njezino dijete upravilo ruke i glavu prema nebu. Izvjetaji koji pozivanjem na Proroka i sami jo jedanput bivaju potvreni.

Sura 97 u povijesti svjetskih religija ovu no ne pretvara u vrijeme prosvjetljenja, ni u vrijeme osloboenja, ve u vrijeme Boje objave ljudima
Prijelomni trenutak, dakle, postoji i kod Muhameda, model utemeljitelja religija se ponavlja i ovdje. Takve religije ele naznaiti da s njima poinje neto novo. Staro vrijeme je prolo: vrijeme zaslijepljenosti, neslobode, neznanja. Sad poinje neto novo: vrijeme prosvjetljenja, slobode i objave. Iako to vrijeme poinje tek prosvjetljenjem Bude u dobi od 30 godina, odnosno pozivom odraslog Mojsija za osloboenje svoga naroda ili silaskom Kurana u prorokovoj 40-toj godini, za kasnije generacije, kojima pred oima stoji jedinstvenost njihovih utemeljitelja, mora ve i roenje utemeljitelja imati neto izuzetno, neto to upuuje na ono to dolazi. Bilo da je rije o Budi, Mojsiju, Muhamedu ili Isusu (kako emo kasnije vidjeti): ve okolnosti njihovog-dolaska-na-svijet ili udesnog preivljavanja kao malog djeteta pokazuju njihovo univerzalno povijesno znaenje. Zato ne treba uditi: i u svijetu islama se tijekom stoljea dolo do pravog blagdana za roenja Muhameda, nesumnjivo i zbog toga da bi se izjednailo s drugim religijama. Prema predaji, Muhamed se rodio u Meki, prema muslimanskom raunanju 570. godine. ini se da su se obiaji odravanja velikih slavlja sa sjeanjem na Muhamedovo roenje pojavili najprije u Egiptu u vrijeme dinastije Fatimida (969-1171), u 11/12. stoljeu, dakle, 300, 400 godina nakon Prorokove smrti. To otprilike odgovara razvoju u kranstvu. I u njegovoj povijesti je prolo dobrih 300 godina dok se nije odredio precizni datum slavlja Isusova roenja, jer jedini izvor, Novi zavjet, u tom smislu ne donosi nikakve podatke: niti godinje doba, ni odreenu godinu, ni precizan dan. 25. prosinca je tek u 4. stoljeu za vrijeme cara Konstantina u Zapadnoj crkvi odreen kao blagdan Kristova roenja. Prvi put se nalazi u jednom rimskom kalendaru za godinu 334. Prema astronomskim raunanjima na ovaj dan pada zimski solsticij. Veina krana na Istoku, meutim, ne slavi Kristovo roenje ili njegovo pojavljivanje u tijelu (inkarnacija) 25. prosinca, ve 6. sijenja, na dan koji se ne zove sluajno Epifanija: grki izraz za Bogojavljenje. to se tie muslimanskog svijeta, slavlje Prorokova roendana se afirmiralo nakon vremena Fatimida: arapski Maulid an-Nab [Mevlud]. On je danas jedan od tri najvea blagdana u islamskom svijetu zajedno s ve spomenutim: s blagdanom zavretka ramazana i blagdanom rtve. U veini muslimanskih zemalja u to vrijeme miruje promet, slubenici imaju odmor, djeca ne idu u kolu. Upravo se Prorokov roendan u dananjem Egiptu slavi kao jedna vrsta islamskog boia. Ulicama gradova na delti Nila

A prorok? Njegovo roenje? to muslimani znaju o tome? Posebno mjesto noi odreenja u blagdanskom ciklusu islama objanjava zato stoljeima nije bilo vlastitog roendanskog slavlja proroka Muhameda. Tomu se pridodaje: o Muhamedovom roenju Kuran ne kae nita, ak i ne spominje to roenje. Muhamed je rano izgubio oca i majku, to Kuran spominje, tako da je on kao siroe odrastao najprije kod svoga djeda, a onda kod ujaka Abdula-Muttaliba. Ali s obzirom na Muhamedovo roenje Kuran je krt: ni datuma, ni godine. Kao i kod Bude i Mojsija tu nije vano fiziko ve duhovno roenje. Poziv je odluujui; on postaje novo roenje. To se dogaa u 610. godini, to saznajemo iz Sure 96. Osim toga Kuran, od poetka do kraja, naglaava istu ljudskost proroka i izbjegava sve da ga uini nadzemaljskim, poluboanskim biem. Kasnije muslimanske predaje su otile dalje od Kurana pa su zaee i roenje Muhameda oblikovali takoer posebnim znacima. Njegova majka Amina ga zainje dodue na prirodan nain, ali, upadno, takoer nou i ve je to zaee jedan znak velikog uinka: tronovi vla48|S |prosinac 2011.

prolaze tisue bubnjara i trubaa, djeca dobivaju darove. To je najvei narodni praznik u Egiptu. Slino je i u Pakistanu. Ondje postoji obiaj da se djeaka, odjevenog kao beduina, postavi na konja i da ovaj jae ulicama: povratak Proroka u liku djeteta.

No uovjeenja Bojeg Sina: ISUSOVO ROENJE

Zacijelo diljem svijeta najpoznatija kranska boina pjesma opjevava tihu, svetu no u kojoj je Isus, Boji Sin, kao Spasitelj doao na svijet. Ta pjesma ima tek 200 godina. Na Badnju veer 1818. godine, seoski uitelj Franz Xaver Gruber i pomoni upnik Joseph Mohr u crkvi Sv. Nikole u Oberdorfu kraj Salzburga izveli su tu pjesmu prvi put. Mohr je napisao tekst 1816, a Gruber 1818. skladao melodiju. U tri kratke strofe tu se no preobraava u vrijeme idile. Jer pjesma koristi to vrijeme za posebno dirljivu sliku: divno djetece spava u nebeskom miru, njegovi roditelji dragi presveti par su primjereno tome budni, jedini, kako se naglaava, jer i cijeli svijet spava. Kako god to psiholoki nevjerojatno bilo, poetska kalkulacija je oita: usamljeno bdijenje u noi ve gestom daje sceni mjesto iznimke, uzdie je iznad normalne okoline. To je i teoloka namjera. Kranski pra-izvor je nasuprot tome bitno trjezniji. To razlikuje kransko Sveto pismo od normativnih tekstova budizma, idovstva i islama. Mnogi spisi Novog zavjeta ne poznaju uope predaje o Isusovom roenju. Ni rijei o tome u Markovom i Ivanovom evanelju, ni rijei o tome u ukupnoj pavlovskoj i poslijepavlovskoj poslanikoj literaturi. Samo evanelja Mateja i

Boina no nije no prosvjetljenja, ni no osloboenja iz ropstva, ni no silaska objave. Ona je no velike vizije mira za cijelo ovjeanstvo i to u dvostrukom smislu: Slava Bogu u visini! to je jedan smisao. I drugi: Mir na zemlji i ljudima zadovoljstvo
Luke poznaju pripovijesti o roenju i one se dodue ne razlikuju u temeljnoj poruci, ali zato u mnogim detaljima. Dok su predaje vezane uz Isusovu patnju, smrt i uskrsnue morale ve rano zadobiti relativno vrste forme, one oko roenja su oito jo bile u nastajanju. Rano kranstvo u prvim stoljeima uope nije poznavalo slavlje svete noi. Uskrs je bio puno vaniji od Boia. Kako to i kad je trebalo slaviti Isusovo roenje? Nijedno od ova dva evanelja ne poznaje ni tono vrijeme (godinje doba) ni preciznu vremensku toku (godinu ili dan) Isusova roenja. To da se u Crkvi dogovorilo za 25. prosinca, potjee iz 4. stoljea. Po prvi puta u jednom rimskom kalendaru za godinu 334. vai ovaj datum za blagdan Kristova roenja. Razlog za taj izbor je u znanosti sporan. Konsenzus postoji samo u tome da, prema astronomskim spoznajama, na ovaj dan nastupa zimski solsticij. Krani tu injenicu koriste simboliki, jer su u Kristu ugledali pravo sunce ili sunce pravednosti. Time kranski blagdan roenja nema poganske! (primjerice kao nadomjestak za blag-

dan boga sunca Sol invictus), nego isto astronomsko-simbolike korijene. Nona misa za slavlje Kristova roenja ponoka posvjedoena je prvi put tek polovicom 5. stoljea u Rimu. U kripti bazilike Santa Maria Maggiore, sagraene oko 430. godine, postojalo je jedno spomen-mjesto, koje je trebalo podsjeati na betlehemsku pilju roenja. Veina krana na Istoku ne slavi Kristovo roenje 25. prosinca ve 6. sijenja. Oni taj blagdan ne nazivaju sluajno Epifanija, Gospodinovo Bogojavljenje. Oni time izraavaju vrlo vano pomicanje naglaska u predodbi Krista. U spomenutim evaneljima Isusovo roenje je roenje Mesije iz naroda kojeg Izrael oekuje i koji e narode svijeta dovesti k obraenju. Kasnije e Boi postati roenje Bojeg Sina koji dolazi iz nebeske sfere i pojavljuje se na Zemlji, da bi uinio ono to se u Tihoj noi tako jednostavno opjevava: da spasi ljude. Boi je u ovoj pjesmi konano izgubio dimenziju mesijanskog koja krane povezuje sa idovima. Isusovo roenje postaje ekskluzivni blagdan krana koji slave svog Spasitelja: Krist, Spasitelj je tu! Tome ponovno odgovara no kao vrijeme iekivanja i ispunjenja, tajanstvene blizine boanskog, propusnost svijeta za sveto. Ovaj motiv postoji i u novozavjetnim pripovijestima o roenju: dodue ne kod Isusova roenja, ali zacijelo kod ukazanja anela pastirima, kako je to tradirano u Lukinom evanelju. Za vrijeme none strae, kako izriito stoji, aneli se ukazuju pastirima koji logoruju u blizini Betlehema na otvorenom. Betlehemska no! Tko je kao ja iao u svetoj noi od Jeruzalema prema Betlehemu da bi se molio u crkvi roenja, aroliju jedne takve noi nee nikad zaboraviti. Slijedimo li Lukin izvjetaj, pastiri su se prestraili zbog iznenadnog sjaja svjetla, tako da najprije treba umiriti taj strah: Ne bojte se! A onda velika radost: Mesija je roen! Lei u jaslama, povijen u pelenice! To je dramatski snano ispriano, ali je jo dramatinije na betlehemskom nebu. Odjedanput se pojavljuje vojska anela koji sad navjeuju veliku poruku mira cijelome svijetu. Ni nakon 2.000 godina ta vijest nije ugasla i ona ini betlehemsku no jednom zauvijek nezamjenjivom. To nije no prosvjetljenja, ni no osloboenja iz ropstva, ni no silaska objave, ali je zacijelo no velike vizije mira za cijelo ovjeanstvo i to u dvostrukom smislu: Slava Bogu u visini! to je jedan smisao. I drugi: Mir na zemlji i ljudima zadovoljstvo (M. Luther)! _ S njemakog: Drago BOJI
prosinac 2011. |S |49

Na dobro vam doao Boi i sveto poroenje Isusovo! I s tobom Bog dao zajedno! ... za rod, biriet i blagoslov
Pie: Zvonko MARTI

isati danas o obiajima u okolici Dervente, meni koji potjeem iz tog kraja, znai govoriti o jednoj kulturi koje vie nema u njezinom prirodnom okruju. Dio tradicijske kulture uvaju pojedine obitelji i udruge prijeratnih stanovnika Dervente i okolice, a sada naseljenih u Zagrebu. Najizrazitija su nastojanja sauvati dio folklorne tradicije prilagoene za scenske nastupe iako se neki voditelji folklornih skupina, porije-

klom iz okolice Dervente, poigravaju i doslovno izruguju s folklornom batinom naih predaka. Ipak, moe ih ispriati samo radost vidjeti mlade ljude obuene u nonje derventskoga kraja i time pokriti nedostatke nastupa folklornih skupina iz zaviajnih klubova. Jo uvijek nisam vidio neku skupinu iz ovoga kraja u pokuaju scenskog uprizorenja boinog obiaja, ali kazivanja ljudi svjedoe o obiajima iz zaviaja koje uvaju u obiteljima i ucjepljuju ih mijenjajui i prilagoavajui novim ivotnim okolnostima. Ako postoje teki izbjegliki dani, onda su to blagdani. A Boi, Boi je najsjetnije i najnesretnije vrijeme to srce cijepa jer se ne slavi ondje gdje potpuno pripada. U okolici Dervente danas ivi veoma malo povratnika protjeranih tijekom rata devedesetih. I meu rijetkim povratnicima zimi ih ostaje malo u njihovim novosagraenim domovima jer odlaze slaviti Boi s djecom i unucima u Hrvatsku ili negdje drugdje po svijetu. Zato je ovaj tekst vie govor o neemu to i kako je nekada bilo, a danas ostalo u rijetkim ostacima koje uvaju upnici s malim stadom u dovrenim ili nedovrenim upnim crkvama dok se ne vrate oni kojima su zemlju ostavili pradjedovi. Adventsko-boino vrijeme kod Hrvata katolika u okolici Dervente zapoinjalo je blagdanom sv. Andrije (30. studenoga) jer su od ovoga dana prestajala zajednika okupljanja momaka

50|S |prosinac 2011.

i djevojaka. Govorilo se Sveti Andrija curski zavezanija, ime se oznaavao kraj aikovanja, svadbenih i drugih slavlja. U vrijeme doaa zajednika sijela bila su rijetka i, ako su se odravala, na njima nije bilo pjesme i plesanja nego su u to vrijeme djevojke vezle i tkale koulje koje su oblaile na sam dan Boia. Naime, kod svih znaajnijih kranskih svetkovina oblaila se nova odjea ili barem neki njezin dio. Smatralo se da nova tazetna odjea, prvi puta obuena o svetkovini, pridonosi boljem imovnom stanju. Drutveno koritenje vremena kroz vrijeme doaa slino je ostalim hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini. Pjevanje boine pjesme U sve vrime godia poslije obiteljskih veernjih molitava odralo se sve do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljea. Iako nema posebnih obiaja oko blagdana Bezgrenoga zaea Blaene Djevice Marije (8. prosinca), zanimljiv je puki naziv za ovaj dan Prvo elo Boia. O spomendanu sv. Lucije (13. prosinca) poetkom 20. stoljea uobiajilo se sijanje penice u koju bi se stavljale boine svijee. Unato rasprostranjenosti ovoga obiaja kod hrvatskoga puka u okolici Dervente, zadrao se i obiaj stavljanja tri boine svijee u sjeme penice ili kukuruza. Sveta Lucija nazivala se i Drvarica i Sv. Lucija od oiju: Drvarica, jer se toga dana poinju skupljati drva za boine blagdane, a od oiju, jer je bila zatitnica dobroga vida, osobito za ene, vanoga kod pletenja, vezenja ili ivanja tako da je taj dan bilo zabranjeno raditi bilo kakav enski posao. Meu adventskim obiajima u okolici Dervente znaajni su obiaji zvani materice i oii. Materice se slave dvije nedjelje prije Boia i tada mukarci i enska djeca ucjenjuju majke prijete-

i im vjeanjem ili vezanjem nogu traei otkup ucinu, koju majke moraju dati. Darovi su bili orasi, ljenjaci, voe i tada se u mnogim obiteljima prvi puta skidalo suho meso i pekao prvi suduk od zaklane svinje te godine. Obiaj je bio da udata ena taj dan odlazi svojoj majci na estitanje. Djeca bi bliem susjedstvu i rodbini, strinama i tetkama ila estitati i dobivala bi sitne poklone: slatkie, voe ili novac. enama koje nisu imale djece nije se ilo estitati. Oii se slave u posljednju adventsku nedjelju. Obiaj je isti samo to sada majka i djeca ucinjuju oca i on se otkupljuje darovima. Porijeklo, starina i prvobitno znaenje ovih obiaja jo uvijek je nepoznato. Badnji dan (24. prosinca) u ovom kraju zove se Badnjica i dan je pripreme hrane, molitve i zajednikoga obiteljskoga okupljanja. Odmah na poetku pazilo se da prvo eljade koje e ui u kuu bude muko jer e se tada raati muka djeca, to se smatralo posebnim blagoslovom. Zanimljiv dogaaj dogodio se u Zagrebu jednoj obitelji izbjeglica iz okolice Dervente. Njihovi prvi susjedi bili su muslimani iz sela ivije kraj Doboja koji su znali za ovaj obiaj kod katolika. Baka muslimanka poslala je svoga unuka kao estitara na Badnji dan jer se i kod muslimana pazilo da prvi posjetitelj na Badnji dan bude mukarac. Obiaj ophoda djece i estitanja na Badnji dan zabiljeen je u nekim selima u okolici Dervente. Tako, s. Slavica Buljan, roena u Kuljenovcima, donosei sjeanja iz djetinjstva, opisuje nain estitanja u njezinom rodnom selu: Ona hrabrija djeca ustala bi rano i nosila badnjak ljeskovu granu, koju bi bacili na krov susjedima ili roacima i govorili: O, domaine! Badnjak na kuu, srea u kui! A domain bi otvarao, primao estitanje i

Sveta Lucija nazivala se i Drvarica i Sv. Lucija od oiju: Drvarica, jer se toga dana poinju skupljati drva za boine blagdane, a od oiju, jer je bila zatitnica dobroga vida, osobito za ene, vanoga kod pletenja, vezenja ili ivanja tako da je taj dan bilo zabranjeno raditi bilo kakav enski posao
prosinac 2011. |S |51

darivao male estitare. Tada bi se djeca vraala punih depova i darove dijelila s manjima i onima koji bi se zbog straha od noi, ili prvog psa koji bi se oglasio, vraali s puta. Hrana za badnju veeru bila je i ostala posna. Sve do sedamdesetih godina 20. stoljea, u nekim selima, ene su pripremale boine penine beskvasne kruhove naarane vilicom ili kljuem, koje su imali razliite nazive: pogaa, svitnica, esnica. Ovi obredni kruhovi su se postavljali na niskom okruglom stolu siniji. Na kruh se stavljalo ito s tri svijee. Uz ovaj obredni kruh domaice su pripravljale dovoljno kruha za tri dana Boia. Od ovoga kruha se na Novu godinu pravila popara ili se kruh davao domaim ivotinjama jer se vjerovalo u njegovu zatitniku mo. Najei slatki bili su suvi kolai spravljeni od oraha u kalupima apama. Poslije Drugog svjetskoga rata poinju se praviti i druge vrste kolaa. Muki posao bio je peenje praseta peenice, na samu Badnjicu. Oko peenice nema nekih posebnih obreda niti joj se pridavalo kakvo znaenje osim hrane. Biti bez peenice na Boi bio je znak krajnjega siromatva. Zato su susjedi i rodbina uvijek dio svojega peenja darivali onima koji si nisu mogli priutiti peenje ni za Boi. Iako je peenica morala biti gotova prije veere, nije se servirala do dolaska s polnoke ili se neto peenja nosilo sa sobom na misu, pa se blagovalo s nogu, nazdravljajui rakijom uz estitanje Boia. Veera je bila posna i na stolu je obvezno bio grah bez obzira na ostala posna jela pripremljena te noi. Unoenje slame i prostiranje po sobi obavljalo se uz kropljenje kue blagoslovljenom vodom. Ovoj slami pridavala se zatitnika uloga pa se stavljala na voke da bolje rode ili su davane stoci kako bi bila plodnija i zatiena od raznih nedaa i bolesti. Razliite su tradicije hrastovoga drveta badnjaka, ovisno o porijeklu stanovnitva. Dok su mjetani nekih sela prislanjali hrastovu granu uz svoju kuu na Badnjicu, u drugim selima se unosila velika hrastova klada i postavljala na vatru da gori cijelu no. Ovaj obiaj je nestao kada su ognjita zamijenjena tednjacima na drva. Jedno vrijeme je obiaj promijenio pa bi se u tednjak ubacivalo deblje hrastovo drvo kao zamjenu za raniji badnjak. Ipak, svi su ovi obiaji polagano bili naputani i prije odlaska stanovnitva tijekom ratnih zbivanja devedesetih godina 20. stoljea. Ono to ostaje, bez obzira gdje Dervenani bili, jest obiteljska molitva u Badnjoj noi. U pojedinim selima u boinoj noi pale se tri svijee na tri razliite nakane: jedna je za obitelj eljadska, druga je za blago marvenska i trea za itorodna polja poljska. Svijea posveena obitelji (eljadska) obiljeava se urezujui znak kria. Svijeu posveenu za blago, tj. za ivotinje od kojih se uzdravaju, majka je oznaavala jednom uspravnom linijom. Trea svijea (poljska) nije imala nikakvih obiljeja. Tri su poruke izreene ovim jednostavnim znakom svjetla u obliku svijea: Bog dolazi u obitelj, Bog posveuje ljudski rad i Bog posveuje cijelu zemlju. Svijee se pale ibicom uz izgovaranje rijei U ime Oca i Sina i Duha Svetoga i pravljenjem znaka kria. Domain ili domaica izriu molitve na razliite nakane priporuke, uz svaku po jedan Oena, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Tijekom veere gleda se kako plamen gori na kojoj svijei. Visok i jak plamen na eljadskoj svijei znak je da e obitelj imati uspjenu godinu. Ako je plamen na marvenskoj snaan, znai da e se stoka dobro razmnoavati. Iz slaboga plamena na poljskoj svijei iitavao se slab urod itarica i povra. Svijee se gase kruhom natopljenim u rakiji, a u novije vrijeme i u vinu, i pazi se kuda e se vinuti dim s ugaenih svijea.
52|S |prosinac 2011.

Ako se dim vine prema nebu, onda e sve biti dobro. Kruh kojim su se palile svijee davao se stoci ili se stavljao u sjetveni kukuruz ili druge itarice. ito u kojem su stajale svijee daje se kokoima da bolje nose jaja. Inae su uz Badnjicu vezana razna vjerovanja. Tako se vjerovalo, ako bi se gledalo kroz prozor neije kue, dok je obitelj za veerom, da e umrijeti do Boia idue godine onaj koga se prvoga ugleda za obiteljskom veerom. Ovo se govorilo djeci kako ne bi ila izvan kue za vrijeme veere. Zabrane i vjerovanja koja su se odnosila na djecu jesu i upozorenje da se ne smiju meusobno tui na Badnji dan jer ako nekoga udari, na tom mjestu gdje si nekoga udario, na tvome e tijelu izrasti irevi. U Badnjoj noi, kau stariji, progovori i blago o tome kako ih domain pazi i hrani. Zato se posebno istilo i hranilo na Badnjicu, da marva lijepo pria o svome gospodaru i ako svi budu siti, i ljudi i stoka, onda e svi imati kroz cijelu godinu dovoljno hrane. Obiaj kienja boinog drveta krizbauma ili krizmana, dobivao je lokalne karakteristike ukraavanjem eernim bombonima u raznobojnom papiru, orasima i jabukama. Najee je jedan od odraslih ukuana s djecom kitio drvo zelene smreke. Djeja radost bilo je i igranje u prostrtoj slami ili gaanje kua od oraha. To je djeja igra gdje se postave tri oraha jedan uz drugi i etvrti na vrh i ta kua se gaa s odreene udaljenosti. Tko pogodi kuu uzima sebi orahe, a tko promai, gubi orah kojim je gaao kuu. Odrasli lanovi obitelji poslije veere spremali su se na polnoku ili na zornicu, ovisno o tome koja se od boinih misa slavila u njihovoj upi. Dogaalo se da vjernici idu na slavlje polnoke u jednu upu, a na zornicu u susjednu. Takav obiaj je bio kod nekih mlaih koji bi iz Foe s polnoke i slavlja produili na zornicu na Cer. Poslije polnoke mukarci su nosili

suhog mesa i rakiju u runo tkanim torbama torbacima i jedni drugima nazdravljali rakijom i mezili suho meso. Prvi dan se estitalo pozdravom: Faljen Isus i Marija. Na dobro ti (vam) doao Boi i sveto Isusovo poroenje! Odgovaralo se: Uvijek hvaljeni bili ili Navijeke. I s tobom Bog dao zajedno. Drugi dan Boia pozdrav je bio: Na dobro ti doao Boi i sveti Stjepan, a trei dan: Na dobro ti doao Boi i sveti Ivan. Odgovor je uvijek bio isti: I s tobom Bog dao zajedno! Na prvi dan Boia nije bilo javnih zajednikih okupljanja nego se slavilo u obiteljima paljenjem svijea i jedenjem peenog odojka, peenice. Drugi dan Boia, na sv. Stjepana, zavravao se dio svadbenoga slavlja kada punica obvezno ide kititi novoga zeta. Zanimljiv je to obiaj u kome se zeta stavlja u sredite pozornosti, dok je u svatovima kao mladoenja uvijek sa strane i nije smio pjevati. Ako bi koji i zapjevao, odmah bi mu svatovi pjesmom dali do znanja da mu je to zabranjeno: Kad se koja budala oeni, veseli se ko da vodi meni. Trei dan Boia, na sv. Iva-

samodola u nekoliko kua u selu i tako su se razvili posebni obiaji dovoenja kao dio svadbenih obiaja, uz pjevanje i plesanje unato nedoputenom javnom slavlju uz sudjelovanje velikog broja mjetana. Obiaji u selima u okolici Dervente su razliiti jer je razliito i porijeklo stanovnitva ovoga kraja. Pojedine obitelji su potomci stanovnitva koje je ostalo u ovom kraju i poslije odlaska velikoga broja ljudi nakon Bekog rata krajem 17. stoljea. Njih e fra Ivan Franjo Juki zvati okcima. Uz njih je veliki dio naseljenika iz Hercegovine, Dalmatinske Zagore i veliki broj katolika drugih nacionalnosti meu kojima su brojni Poljaci, esi, Slovaci i Nijemci. Ove doseljenike Hrvati su u okolici Dervente zvali vabe bez obzira iz koje zemlje su doli i kojoj etnikoj skupini su pripadali. Meusobnim enidbama i stalnim kontaktima obiaji su se proimali i mijenjali. Zato nita nije neobino u okolici Dervente nai u dvije susjedne kue dvije varijante istoga obiaja ili razliita vjerovanja i tu-

Ono to ostaje, bez obzira gdje Dervenani bili, jest obiteljska molitva u Badnjoj noi. U pojedinim selima u boinoj noi pale se tri svijee na tri razliite nakane: jedna je za obitelj eljadska, druga je za blago marvenska i trea za itorodna polja poljska. Svijea posveena obitelji (eljadska) obiljeava se urezujui znak kria. Svijeu posveenu za blago, tj. za ivotinje od kojih se uzdravaju, majka je oznaavala jednom uspravnom linijom. Trea svijea (poljska) nije imala nikakvih obiljeja
na, ilo se estitati imendane Ivanima, Ivama, Ivicama. Za etvrti dan Boia, spomendan Nevine djeice (28. prosinca), koriten je lokalni naziv Mladionce, i to jutro, prije nego to djeca ustanu, roditelji bi uzeli tanak prut, budei ih blago udarajui po nogama, govorili su: Rasti, rasti, rasti U ovom obiaju se vjerovalo da tako mala djeca bre rastu. Na Novu godinu su se opet palile boine svijee. Izmeu Boia i Nove godine, subotom naveer, blagoslivljala bi se kua i okunica blagoslovljenom vodom. Domain ili domaica bi, nosei blagoslovljenu vodu, izlazili iz kue, ulazili u talu blagoslivljajui blago, obilazili oko kue i molili dok bi ostali ukuani ostali zajedno molei. Nekada se na Novu godinu ili na svetkovinu Bogojavljenja iznosilo boino drvce. Ovaj obiaj je ovisio i od vremena blagoslova kua. Ako parok jo nije proo, to znai da nije sveenik bio na blagoslovu, onda e krizman ostati dok ne zavri blagoslov kua. O blagoslovu, sveenika se darivalo novcem, suhim mesom, grahom i drugim domaim proizvodima. Domain kue doekao bi sveenika na ulazu u dvorite, poljubio mu ruku i pratio ga u kuu. Ostali ukuani bi kleei doekali sveenika. Poslije zavrenog obreda blagoslova, kri koji je nosio jedan od pratitelja ljubili bi svi ukuani pojedinano. U selima u okolici Dervente dogaala su se odstupanja u drutvenom koritenju vremena i doputenim okupljanjima uz javna veselja u vrijeme doaa unato crkvenim preporukama. Bio je to obiaj nazvan prema djevojci samodola, koju bi momak doveo u svoju kuu prije crkvenoga vjenanja. Iako se lokalno sveenstvo snano borilo protiv ovoga obiaja, ostao je snaan i veoma rairen i donekle je u pojedinim selima obiljeavao adventsko vrijeme. Dogaalo se nekoliko dovoenja mladih maenja odreenih dijelova obiaja. Najbolji je primjer boinih estitara poloaja, koji su u nekim selima bili poznati sve do odlaska Dervenana iz njihova zaviaja, a u drugim selima obiaj je gotovo nepoznat jer je odavno naputen. Iako u okolici Dervente nikada vie nee biti kao to je bilo, pa kada bi se i svi izbjegli vratili, jer su ih vrijeme i susreti s drugim kulturama promijenili, neka ovaj kratki tekst bude svjedoanstvo o vrijednim ljudima koji su vjerom, radom i ljubavlju slavili Boga u vrijeme Boia. U svakoj generaciji, Dervenani su unosili dio sebe gradei tradicijsku kulturu i nadati je se da e jo mnogo generacija na Badnjicu i u dane Boia slaviti Boga s molitvom na usnama za rod, biriet i blagoslov, kako je glasila jedna od boinih priporuka. _

prosinac 2011. |S |53

Ivica JAKI OKRI Puko

a Badnjak, godine Gospodnje 2011, iz najdaljeg kuta svemira, uputi se srea na Zemlju. ula je da se na toj planeti davno ve nastanila nesrea. Ne, naravno na cijeloj Zemlji, ali na jednom dobrom dijelu te Boanske planete da! Onaj dio Zemlje koji nije pokrivala nesrea nastanjivala je ravnodunost, a i to je, zapravo, nesrea. A srea, odnosno dio sree, u tragovima, zaostao jo od Stvaranja i Utjelovljenja, bio je toliko nevidljiv, toliko nestvaran, toliko nevjerojatan da su ga neki mudri stanovnici Zemlje, kojima srea nije bila ni vana, s pravom nazivali lana srea. Ima li uope iznimaka?, pitala se srea, Vidjet emo, kaza i proe, kao kroz maslac, kroz stratosferu. Iako ono kao kroz maslac zvui prilino uvjerljivo za sreu, ona je, ipak, kroz reenu sferu prola kao kroz, pa recimo, margarin i to zamrznuti jer, primijetila je to srea: Zemaljski omota nije vie ono to je nekad bio! I spusti se srea na Zemlju, i stade je pretraivati. Pretrai ona: oceane, mora, rijeke, jezera Dvije treine Zemlje. Vidje nesreu i upisa u svoj notes: Sisavci, ribe, koljke, rakovi, biljke i sva vodena stvorenja, desetkovana su. A mnoga i ne postoje vie! Ali, ne smatrajui to ba velikom nesreom, jer priroda je neunitiva, krene srea dalje. Pretrai ona Sjeverni i Juni pol: Omekao je led i topi se!, upisa srea u notes, ali ne smatrajui ni to ba velikom nesreom, jer priroda je neunitiva, krene srea dalje tamo gdje su ljudi. Obie ona obje Amerike gdje vidje nesreu u bijedi, ali jo veu u raskoi. Obie Aziju gdje vidje nesreu u raskoi, a jo veu u bijedi. Obie Australiju i vidje lanu sreu i stvarnu nesreu. Obie Afriku i vidje stvarnu nesreu i stvarnu bijedu. I sve to u svoj notes zabiljei srea. Onih nekoliko iznimaka koje sam vidjela, i to zabiljei srea, samo potvruju pravilo! to hoe rei da se onih nekoliko iznimaka, a mi ne znamo pouzdano koji je to broj, odnosi na sretne pojedince koji, eto, potvruju pravilo o nesretnim ljudima, odnosno o nesretnom ovjeanstvu u cjelini. A sad u Evropu! kaza srea Srea, kao to znamo, i najvee razdaljine prelazi... dobro, ne tako brzo kao nesrea, ali brzina kojom je srea pretraivala zemaljsku kuglu, do Evrope (koja joj je jo ostala) bila je I brzina svjetlosti, da je to uope vidjela, kraj takve brzine bila bi postiena. Jer krenula je srea s kraja svemira na Badnjak ujutro, a ve na Badnjak uveer bila je pred vratima Evrope. E pa da vidimo kakva je situacija!, kaza srea i ue... Ekubberi on!, Vesela Koleda!, Vesele Vanoce!, Marry Christmas!, Joyeux Noel!, Frohe Weihnachten!, Boldog Karacsonyt!, Buon Natale!, God Jul!, Wesolych Swiat!, Feliz Natal!, Feliz Navidad!... odjekivalo je u
54|S |prosinac 2011.

Zlatko KESER, Bi ovjek poslan od Boga Z

Baskiji, Bugarskoj, ekoj, Engleskoj, Francuskoj, Njemakoj, Maarskoj, Italiji, Norvekoj, Poljskoj, Portugalu, panjolskoj odjekivala je, uoi Boia, kranska Europa. Kala Christougenna! ulo se, ne toliko glasno, a par dana prije Boia, u Grkoj. Father Christmasi, Weihnachtsmanni, Santa Clausi, Babbo Nataalei crvenobijelili su se u svim velikim i malim robnim kuama, vrtiima, kolama, na svim trgovima, po svim ulicama... Prave jelke i pravi borovi, umjetne jelke i umjetni borovi... ukraavali su sve velike i male robne kue, vrtie, kole, trgove, uline izloge, domainstva Sveti Josipi, Majke Marije, mali Isuseki, kravice, talice, magarci, ovce, janjci, pastiri, vatrice, kraljevi, deve, repatice nadmetali su se u velikim i malim robnim kuama, u vrtiima, u kolama, na trgovima, po ulinim izlozima, u domainstvima, bolnicama tko e od njih biti svetiji, ljepi, privlaniji... I u svim crkvama bilo je isto, ili slino, ili jo i gore. I jinglebellsilo se svuda. Nesrea je, ali nije najvea, jer blagdani su neunitivi!, upisa srea u svoj notes i krene pretraivati onih nekoliko zemalja

izvan takozvane europske zajednice jer shvatila je da u Europi i izvan Europe postoji jo neto. I obie srea tih nekoliko zemalja, sve osim jedne, i vidje sve to je vidjela i prije. Isto, slino, ili jo i gore, zapisa srea. Ona jedna zemlja, posljednja koja je srei ostala za obilazak, bijae Hrvatska. I ue srea u Hrvatsku, i naleti, u jednom zabitom planinskom mjestu, na ovjeka... A ovjek taj upravo je u svoj mali, mizerni kuerak dopremio jelku. Pravu. Prirodnu. Zadnjim novcem kupio ju je na oblinjem sajmitu. U kui ga je doekala razdragana, bolesna ena i petero jo razdraganije, ne ba uhranjene djece. I stadoe oni, niim, kititi jelku. Niim je podrazumijevalo: etiri ike omotane srebrnom folijom od neke davno pojedene okolade, deset obojanih iaka na kojima se jedva drala boja, desetak novih iaka, tri jabuke preostale nakon krupe, pet plastinih balona sa smetlita i zvijezda repatica izraena od kartona. A pod jelku sloie Betlehem, od niega: Josip i Marija bile su svete sliice koju je dvoje najmlae djece, Josip i Marija, dobilo od upnika na vjeronauku, Isus je bio skinut s krunice, skupa s kriem, i poloen na slamu koje bijae u izobilju, ovce bijahu manji bijeli kamenii, a za pastire, kraljeve i deve nije pronaeno odgovarajue kamenje. I ne bijae sve to skupa loe. Zapravo sve bijae sjajno. A posebno atmosfera koja je vladala u kuici. A najposebnije bijae raspoloenje domaina koji je jo juer, u paljivo postavljenoj zamci, uhvatio zeca... Ovo je sretan ovjek! Ovo je sretna obitelj! Ovi ljudi su iznimka! Ako svi u ovoj zemlji budu takvi, morat u se vratiti u Ameriku ili vicarsku!, kaza srea i krene dalje... I naleti na drugog ovjeka... A ovjek taj upravo je, pred svojom velebnom vilom, na brijegu, doekao vrtlara s jelkom. Pravom. Prirodnom. Ogromnom. A naruena je, jo prije tjedan dana, u Austriji. U ogromnom dnevnom boravku ogromne kue, ekao je dekorater sa svojim pomonicima. Razdragana ena zapovijedala je strunjacima: gdje e postaviti velike kristalne kugle raznih boja, gdje ptiice od bojanog, muranskog stakla, s repovima od prirodnog perja, gdje srebrne anele sa zlatnim trubama, gdje zlatne, gdje srebrne, a gdje bijele ukrasne trake, gdje utu kristalnu zvijezdu repaticu (od muranskog stakla), gdje talicu, Mariju, Josipa, malog Isuseka, magarca, kravu, ovce, pastire, kraljeve, deve sve od kineskog porculana... A od razdragane ene, domaice, jo razdraganija ki, jedinica, tu opsenu radnju promatrala je sjedei s najnovijim Google Samsung Galaxy Nexusom u rukama, na ogromnoj fotelji presvuenoj prirodnim tigrovim krznom. I ne bijae, sve to skupa, loe. Zapravo sve bijae sjajno. A posebno atmosfera koja je vladala u kuici. A najposebnije bijae raspoloenje domaina koji je jo juer, iz oblinjeg grada, naruio najukusnije boine delicije, catering, dostava u kui... Hrvatska je nevjerojatna zemlja! Prvi njeni stanovnici, na koje sam naila, pucaju od sree!, zapisa srea u svoj notes i... Ali razjasnimo jo jednu stvar. Srea je na Zemlju poslana od Svevinjega. to, naravno, ne znai da je nesreu poslao netko drugi. Ili da je nesrea uope poslana. Nesreu znaju, itekako, proizvesti ljudi, sami za sebe i za druge. A ako je nesrea nekim sluajem poslana, pa i od Boga samoga, ovjenost je ljudska prihvatiti nesreu kao i sreu jer sve to od Boga dolazi, dobro je da dolazi i neka blagoslovljeno bude. Srea, dakle, od Svevinjega poslana, jer nije srea nesrea pa da je ljudi proizvode sami, imala je zadatak, ne pronai iznimke (sretne ljude), ve pronai zemlju u kojoj vlada, uistinu, najvea nesrea i... Srea je, zapravo, dobila zadatak uiniti ljude sretnima. A uputa je gla-

sila ovako: Pronai zemlju pritisnutu najveom nesreom jer najvea nesrea je i najvei potencijal za sreu. Kad pronae takvu zemlju, od Boia nastani se tamo. I ako ljudi te zemlje shvate to je srea i pristanu biti sretni ostani s njima. A model za postizanje sree koji upotrijebi u toj zemlji, ako se pokae valjan, neka ti bude model i za sve ostale zemlje svijeta. Zadatak, iako teak sam po sebi, dodatno je optereivalo i to to se morao izvriti ba na Badnjak kada i najnesretniji ljudi, bez obzira na to slave li Boi ili ne, nisu toliko nesretni. Ali zadatak je zadatak i nema tu prigovora. I stade srea, najpaljivije, pretraivati Hrvatsku... estit Boi!, Sretan Boi!, Na dobro vam poroenje Isusovo!, odjekivalo je Zagorjem, Slavonijom, Likom, Dalmacijom, Istrom... Odjekivala je, uoi Boia, katolika Hrvatska. Hristos se rodi!, ulo se, ne toliko glasno, a par dana prije Boia, u Lici. Djedovi Mrazovi, Djedovi Boinjaci, Sveti Nikole... bijelili su se u svim velikim i malim robnim kuama, vrtiima, kolama, na svim trgovima, po svim ulicama... Prave jelke i pravi borovi, umjetne jelke i umjetni borovi... ukraavali su sve velike i male robne kue, vrtie, kole, trgove, uline izloge, domainstva... Sveti Josipi, Majke Marije, mali Isuseki, kravice, talice, magarci, ovce, janjci, pastiri, vatrice, kraljevi, deve, repatice... nadmetali su se u velikim i malim robnim kuama, u vrtiima, u kolama, na trgovima, po ulinim izlozima, u domainstvima, bolnicama, zatvorima tko e od njih biti svetiji, ljepi, atraktivniji... I u svim crkvama bilo je isto, ili slino, ili jo i gore. I jinglebellsilo se svuda. I pucale su petarde... I pucalo se iz pitolja, puaka, pukomitraljeza... I pekli su se janjci, odojci, purice, purani, tuke... I pilo se vino, pivo, rakija... I grlilo se i ljubilo... I darivalo... I sreu zazivalo... A sree nigdje! I sve to zapisa srea u svoj notes. A politika? O politici je srea, recimo i to, u poseban notes, vodila posebne zabiljebe... Politika, dakle, koja se provodila u Hrvatskoj, za razliku od svih ostalih zemalja, bila je ista, samo jo gora... I, oprostite na izrazu, jo i gora. Ovo je, ipak, uz one dvije iznimke, koje su i u hrvatskom sluaju potvrdile pravilo, najnesretnija zemlja. Ovi ljudi (a ljudi su vjena, neunitiva bia op. a.) spremni su unititi prirodu, blagdane i sami sebe?!, kaza srea. Ali da ne bi pretjerala, u svoj, poseban notes, upisa ovako: Jedna polovica Hrvata proizvodi katastrofu. Druga polovica promatra katastrofu. A svi skupa, to aktivno, to pasivno, unitit e ovu prelijepu zemlju! I odlui srea, kao to joj je nalagao zadatak, od Boia, 2011. nastaniti se u Hrvatskoj. Ali dogodilo se jer bio je Badnjak... Na Badnjak, kao to smo ve napomenuli, a nije ni trebalo, ljudi se ipak malo opuste, malo se provesele, uzmu sebi neku pauzu od nesree, da bi nakon Boia, odnosno Nove godine (tko izdri) ponovno postali, uobiajeno, nesretni. I srea, jer i trezvenjaci za blagdane popiju malo, aicu tu, aicu tamo i... I sutradan, na Boi, 25. prosinca, godine Gospodnje 2011, nastani se srea, jo uvijek nacvrcana, u Bosnu i Hercegovinu... (Allahu agbar!) _
prosinac 2011. |S |55

Obdarenost Betlehemom
Betlehem nije mogue nadrasti. Nije ga mogue nadrasti ni na Golgoti. I na Golgoti, naime, odjekuje aneoska poruka pastirima. Ona je ispisana i na odvaljenom kamenu s groba. Upisana je u svakog ovjeka
Pie: Stjepan LICE
Josip BIFFEL, Poklon mudraca

ko Djeteta roenog u Betlehemu, roenog u uvjetima izrazite neimatine i nesigurnosti kako biljee evanelisti okupili su se mnogi: aneli, pjevajui zanosnu pjesmu uzdanja; pastiri, zateeni neshvatljivom jednostavnou zbivanja, mogue i praznih ruku, ali zasigurno potresene due; mudraci, smjerni po dozreloj mudrosti, s kraljevskim darovima Svi koji su se okupili oko Djeteta, poli su iz Betlehema obdareni. Obdareni u svojoj biti. I upravo je ta obdarenost temeljna betlehemska poruka. No ima u toj obdarenosti neto osobito. Evanelist biljei da su aneli, obraajui se pastirima, rekli da im javljaju blagovijest, veliku radost za sav narod. Za sav narod. Obdarenost Betlehemskim dogaajem nije neto to je mogue zadrati za sebe. Premda je k njemu mogue pristupiti samo osobno, svime to ovjek jest, od njega se polazi k drugima. S drugima. Betlehemski dogaaj eli biti velika radost za sav narod. Ne samo za ponekog. Ne samo za odabrane, nego za svakoga. Bez razlike. Bog u svojoj malenosti i skromnosti rasipan je ljubavlju, rasipan radou. Kroz njih Evanelje progovara. Po njima je, ponajprije po njima prepoznatljivo. Obdarenost Betlehemom upuuje na Betlehemsku odgovornost. Biti dionikom te odgovornosti osobiti je dar koji odreuje i pokree itavo ovjekovo bie. Sve njegovo djelovanje. Moe ovjek kroz svoje dane na mnoge naine biti bolno, prebolno okraden, temeljna istina o njemu i nadalje ostaje obdarenost. Ne okradenost. Pristati na okradenost, znailo bi zanemariti obdarenost. Otkloniti je kao neto neeljeno. Kao neto neprikladno.

Betlehemsko je, evaneosko poslanje umnaati obdarenost. I unato tome to se toliki domiljaju na nebrojene naine umnaati okradenost, umnaati je mnogima, unato tome to okradenost ima snagu guiti ono najbolje, ono boansko u ljudima i meu njima i ne samo unato tome, nego i upravo zbog toga potrebno je ivjeti obdarenost Betlehemom, ivjeti je duboko proivljeno i snano predano. Potrebno ju je ivjeti u svim danima, u svim ivotnim okolnostima. ivjeti je obzirno i s iskrenim potovanjem prema ljudima koji se susreu s tolikim nedaama, prema ljudima koje nedae sustiu i lome jedna za drugom. No zbog toga se ne smije zakloniti, utiati obdarenost Betlehemom. Potrebno je postojano je dijeliti. Ne bi bilo dobro obdarenost Betlehemom shvaati neim prigodnim i povrnim, neim olakim, neim to bi htjelo i smjelo biti predah od ivota, onoga zahtjevnoga. Ona je naime ivotna snaga, ivotna radost koju je Bog darovao ovjeku. ivotna snaga i radost koju mu ne prestaje darivati. Odmaknuti se u ime ozbiljnosti od Betlehema, od njegove bezazlenosti i njenosti, od njegovih nadahnua, imalo bi znaenje odmaknua od evanelja. Imalo bi znaenje okradanja sebe samoga, okradanja onih s kojima ivimo. Betlehem nije mogue nadrasti. Nije ga mogue nadrasti ni na Golgoti. I na Golgoti, naime, odjekuje aneoska poruka pastirima. Ona je ispisana i na odvaljenom kamenu s groba. Upisana je u svakog ovjeka. I htjela bi biti upisana u sve nae odnose. U sve ono ime ispunjamo nae dane. Naa srca. Malo je dana. U ivotima mnogih i neshvatljivo malo. No ivot svakoga od nas, svakoga ovjeka, obdaren je roenjima: roenjem Betlehemskog djeteta i naim roenjem. Uz to bi htio biti obdaren i novim roenjima tijekom darovanih nam dana. Htio bi biti obdaren postojanim preporaanjem, hrabrou za sroenost s ljudima i Bogom. Obdarenost Betlehemom poziv je da ne pristanemo na smrti u sebi i meu nama, ma koliko ih bilo, ma kako strane bile. Obdarenost Betlehemom poziv je na puninu ivota, na rasipnost ivotom. Betlehem ima snagu sve nadjaati ako mu mi to dopustimo. Ako se mi za njega zauzmemo. Ako iskusimo da roenje Betlehemskog djeteta dotie i proima roenje i ivot svakoga od nas. I da nas upravo obdarenost Betlehemom uspravlja, upuuje jedne k drugima i uvodi u veliku radost. Za sav narod. _

56|S |prosinac 2011.