R

JOSIP KALAICA
bugojanski umirovljenik

I sada zamjeram svojim Bugojancima Hrva ma koji su o li iz Bugojna i ne vraaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje je obaveza prema naima mrtvima? Gdje je obaveza dokazivanja is ne?

Razgovarao i snimio: Darko RUBI rema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Bugojno je prije rata ivjelo 16.000 Hrvata. Danas upa Bugojno broji svega oko tri tisue, s okolnim upama ne preko 4.500 katolika. Koncem svibnja 1992. srpska vojska poela je s napadima na Bugojno. Najstraniji je bio bonjako-hrvatski sukob. Premda je trajao relativno kratko (srpanj 1993), iza sebe je ostavio nesagledive posljedice. Grad je napustilo oko 13.000 Hrvata, a oni koji su ostali, i vojnici i civili, hapeni su, maltretirani, odvoeni u logore: Samostan asnih sestara milosrdnica, Salon namjetaja, Gimnazija, BH banka, kola Vojin Paleksi, Kulturno-sportski centar. Ipak, najzloglasniji je bio logor Stadion (stadion nogometnog kluba Iskra), u kojem je bilo zatvoreno oko 350 Hrvata. Nakon osam mjeseci, dan nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. oujka 1994.), 294 zarobljenika sa Stadiona putena su u zamjenu za oko 1.500 Bonjaka, zarobljenika mostarskoga logora Heliodrom. Jo se traga za 35 nestalih Bugojanaca, od kojih je 19 nasilno odvedeno, te za odgovornima i poiniteljima zloina nad bugojanskim Hrvatima. Razgovarali smo s umirovljenikom Josipom Kalaicom. Ironijom sudbine nekadanji profesionalni nogometa bugojanske Iskre, u ratu je ponovno vraen na svoj stadion kao logora.
18|S |prosinac 2011.

Gospodine Kalaica, u ratu ste, prije bonjako-hrvatskih sukoba, izgubili brata. to se dogodilo? Brat mi je poginuo 11. kolovoza 1992. na Garakim Podovima, lokalitetu iznad Bugojna prema Koprivnici, gdje je bila linija razgranienja prema Srbima. Umro mi je bukvalno na rukama. Brat je bio u patroli s jo etvoricom suboraca. Susrela se naa i srpska patrola u umi i on je poginuo u pucnjavi. On je u sebi imao tri metka, a etvorica njegovih suboraca izali su neokrznuti. Bez obzira na moje kasnije zarobljenitvo, bratova smrt me puno vie pogodila, proganja me i danas. Ja sam sporta, 20 godina aktivno sam se bavio sportom, proao puno trenera, i nikad mi se nije dogodilo da ne mogu disati. Ja nosim brata i ne mogu disati, kolaps, padam. Kilometar i pol trao sam do njega, u jednoj ruci nosim nosila, u drugoj puku. Imao sam neki predosjeaj, dok je zapucalo, znao sam da je on pogoen iako mi nitko nita nije javio. Kolega bojnik mi je poslije javio da je ranjen, jo je bio iv. Uzeo sam ga na sebe,

odsvira kraj, sve prestaje i nas dvojica moemo sjesti zajedno. Meutim, pitanje je: je li se moralo dogaati sve ono nakon borbi? Da sam znao to nas eka nakon predaje, ma da sam znao samo deset posto onoga to smo preivjeli, ja i veina ljudi nikada se ne bismo predali, radije poginuti. Predali smo se 23. srpnja 1993. Ja sam bio u zapovjednitvu 1. bojne i kada se to dogodilo, kod nas je bilo dosta civila. Pretresli su nas i razdvojili. Nain predaje bio je dogovoren, bila su nam obeana sva prava prema enevskoj konvenciji, ali im su nas strpali u garae, nita od toga nije bilo. Nakon dva dana prebaeni smo u Marksistiki centar, mi pripadnici vojske, nas oko 90, bili smo u podrumu, a civili iznad nas. Odatle smo, nas oko 40, meu prvima dovedeni na Iskrin stadion, koji je postao logor. U jednoj prostoriji od 8 kvadrata, na ploicama, leimo nas sedamnaestorica, ko sardine, ne moe spavati na leima nego sa strane, i ne moe se okrenuti kako i kada ti hoe, nego se dogovorimo sad na jednu, sad na drugu stranu. Onda

Neke od straara na Stadionu poznavali ste od prije. Je li bilo ijedne pozitivne epizode u tih osam mjeseci? Veina straara na Stadionu bili su domai ljudi, Bugojanci koje sam ja i veina drugih logoraa poznavali od ranije, neke od djetinjstva. S jednim sam dvadeset godina igrao nogomet. Ni ja to ne mogu sebi protumaiti, je li to moda strah od gubitka mjesta straara, jer oni nisu bili slani na crte, dakle, ne gine se ne znam. Ili mrnja prema drugome, ne znam. Ali sjeam se, jedan mi je od njih govorio da slobodno izaem kad je on deurni. Nije mi padalo na pamet, rekao sam: Jesi ti normalan?! 300 Hrvata zarobljeno, a da ja izaem ko narodni heroj?! Nemoj me vie zvati! Kad svi mogu biti zarobljeni, bit u i ja, kako njima tako i meni. Bio je to jedan jedini straar koji me nije zaboravio, a prema veini drugih zatvorenika bio je izuzetno nekorektan.

Da sam znao to nas eka nakon predaje, ma da sam znao samo deset posto onoga to smo preivjeli, ja i veina ljudi nikada se ne bismo predali, radije poginuti
ali ne mogu ga nositi, nemam snage, padam. Molim jednoga prijatelja da mi pomogne, on plae i kae mi: Uzmi puku, ubij me, ali ja ne mogu! Odveli smo ga nekako doktoru, ali nije bilo spasa. Sutradan je bila sahrana, a Srbi granatiraju Imam jo dva brata, ali bez obzira to smo svi mi braa, uvijek ima jedan koji ti je nekako drai. Voli ti svu brau, ali jedan ti je drai. Tako je meni moj pokojni brat bio. Bez obzira to sam ja pet godina stariji od njega, bili smo ba bliski. Ja sam u vod i uao da ga kao stariji brat sauvam, jer je bilo neko nepisano pravilo da braa ne budu zajedno u istom vodu. Bili ste u skupini vojnika HVO-a koji ste se predali Armiji BiH i zavrili u logoru Stadion. Moete li nam ukratko ispriati to se sve dogaalo? Ja sam po prirodi realist. U ratu se mora ginuti, koliko god to bolno i alosno zvualo, ali je tako. im si uzeo puku, mora preuzeti rizik da e ili biti ubijen ili e ti nekog ubiti. Kad je u pitanju borba, to je za mene kao utakmica: ja pucam na tebe, ti na mene i kad sudac je poelo izmjetanje, pravljenje samica, zidanje. Imali smo samo jedan mokri vor na nas 350 zarobljenika, nema vode, struje, hrane. Torture, muenja, izvoenje na stadion, batinjanje, odvoenje, nevraanje, voenje na kopanje rovova, na utvrivanje poloaja Nije bilo dovoljno prostora pa su ljudi stavljali daske na 50 cm i tu se ko paad uvlaili i spavali. Memla, prljavtina, koliko znam, etvorica su umrla od tuberkuloze, dvojica su jo iva. Bili su fantastini uvjeti za tuberkulozu i udim se kako vie ljudi nije umrlo. Donosili su nam 10-ak litara vode u kojoj su bile bakterije, bube. Nas 350, a donesu samo 6 truca kruha. Pa da ga ree iletom, ne moe svima dotei. Donesu neku leu, nema tanjura, kaike, nema nita, pa koristi konzervu umjesto kaike. Nisu nam dali da se okupamo. Sjeam se, prvi put sam se okupao nakon tri mjeseca, ne moe sastrugati prljavtinu sa sebe. Za osam mjeseci okupao sam se samo tri puta. Bilo je neopisivo. I tako je to trajalo sve do nove godine. Ve poslije bilo je blae, nije bilo toliko odvoenja ljudi, ranjavanja, premlaivanja.

Nakon osam mjeseci u logoru razmijenjeni ste. Kako je to izgledalo? Razmijenjeni smo nas 294. Jo ima 60-70 ljudi koje je evidentirao Crveni kri, a koji su ranije otputeni. Nama je prvi puta doao Crveni kri u posjet 28. rujna 1993, dakle, tek nakon dva mjeseca, i tada su registrirali ljude koje su zatekli. Tada je jedna vea grupa ljudi bila na kopanju rovova i oni nisu evidentirani. Tako je bilo i sljedeeg puta, registrirani su bili samo oni koje su zatekli u logoru. Svi oni koji nisu bili tu, obitelj ih je prijavila kao nestale i oni se vode u evidenciji nestalih osoba. Crveni kri poeo je tada intenzivnije tragati za tim nestalim osobama. Dana 18. oujka 1994. nama su doli predstavnici Meunarodne zajednice, a pregovori izmeu Armije BiH i HVO-a voeni su ranije u Gornjem Vakufu, gdje je dogovorena razmjena nas i zarobljenika u Heliodromu, njih oko 1.500, ini mi se. Mi smo predstavnicima Meunarodne zajednice rekli da ne elimo ostati u
prosinac 2011. |S |19

Bugojnu. Puteni smo sljedeega dana, na sv. Josipa. Doli su predstavnici Crvenoga kria s kamionima, a Srbi tog jutra toliko granatiraju da ne moe oka otvoriti. Prebaeni smo preko Uskoplja i Vrana u Mostar. U Mostaru doek nikakav, bilo je vie vojne policije nego nas, i odatle smo, sat-dva kasnije, svatko svojim putem. Ne moe preko granice bez dokumenata, Hrvatska ne da, bez obzira to smo Hrvati Trebalo je dosta vremena da se ovjek nakon osam mjeseci pakla prilagodi normalnom ivotu, da ima tanjur, kaiku, krevet, da se moe presvui, okupati. Kakvu je ulogu odigrala crkva, odnosno bugojanski franjevci za vrijeme rata, napose u sukobima izmeu Hrvata i Bonjaka? O crkvi i fratrima mislim maksimalno pozitivno. Zahvaljujui njima i ostali smo u Bugojnu. Od nekadanjih 17.000

dao, nego da obojica nemamo nita. Naalost, takva je percepcija naih ljudi koji su daleko od bilo kakve informacije i koji vole halabuku, i takvi su pritom najglasniji i vode glavnu rije. Ali, ponavljam, da nije bilo fra Janka i s. Pavke Dujmovi, mi bismo bukvalno pocrkali i od gladi i od hladnoe, jer samo su nam oni povremeno donosili togod. Od Boia nam je dolazila s. Pavka, recimo, otprilike svaka dva tjedna. Sjeam se, kada je prvi puta dola, donijela nam je duhana. I sad zamislite, nas je 350 zarobljenika, od toga 300 puaa. I svi smo zapalili. Ja sam bio strastveni pua, ali u ivotu nisam ispuio neto ee od toga, potegao sam dim i unuo. Nakon etiri godine izbjeglitva Vi i Vaa obitelj vratili ste se, meu malobrojnima, u svoj grad. Zato ste se vratili? Od 1994. do 1998. ena, djeca i majka bili su u Bakoj Vodi. Ja sam radio u

nemaju regulirano stambeno pitanje. Ili: ovjek u Bugojnu ima 200 duluma zemlje, ima kuu, a ivi kao podstanar u Tomislavgradu ili Livnu ili Kupresu!? Kakvo je bilo predratno Bugojno i kakvo je ono danas? Da budem jasan, ja sam dijete grada, ja pored stare bugojanske damije prolazim 50 godina, nije ona od juer. Imao sam prijatelja Musliman, Srb. Sad je u Bugojnu velika polarizacija, nema provokacija i ekscesa, ali je izrazito prisutna podjela. U gornjem dijelu oko crkve i Hrvatskog doma koncentrirani su Hrvati, a oko damije Muslimani. Hrvati ne ulaze u njihove lokale, dok ovi hoe u nae. Nekad se pitam, moda bi bolje bilo da su i mene moji odgajali kao to je sluaj

Koliko god se to kome svialo ili ne svialo, mislim da je eljko Komi vie uradio za bugojanske Hrvate nego sve hrvatske politike stranke. Naalost!
Hrvata, jedno je vrijeme u Bugojnu ivjelo svega 800! I tih je 800 ostalo zahvaljujui tadanjem upniku fra Janku Ljubosu i njegovoj ekipi. I sada ne znam kome je bilo gore u to vrijeme: mojoj sestri koja je itav rat ostala u Bugojnu i koja je svaku no imala maltretiranja i uznemiravanja ili nama koji smo bili zarobljeni na Stadionu, gdje je tih osam mjeseci izgledalo kao osamsto godina? ovjek uvijek gleda samo sebe i njemu je najgore, ali ako nita drugo, nas je na Stadionu bilo tristo i nisu nas mogli sve pobiti, a kako je sve to podnosila jedna obitelj, jedna kua? Valjalo je sve to izdrati. Dakle, o crkvi i naim fratrima sve najbolje. Svi Bugojanci koji su ostali i koji su se vratili, mogli su to zahvaljujui njima. Sve se vrtjelo oko crkve: kola u crkvi, ambulanta i apoteka u crkvi, djeja igraonica u crkvi. I to je tada trebalo tako i nije moglo drugaije. Ali i ovo nek se zna: meu Bugojancima koji su otili javljaju se razne pekulacije, neki zamjeraju fra Janku to je davao i njima, onim drugima. Radi se o nepoznavanju situacije i prilika. Da nije neto davao i njima, ne bi mogao dobiti ni ja. Ako sam ja dobio dvije cigare, morao je i njemu dati dvije. Pa bolje da je i meni i njemu
20|S |prosinac 2011.

Ministarstvu obrane u Tomislavgradu, a vikendima sam iao njima. Bilo je teko. U Bugojno smo se vratili 1998. i kao opinskom vijeniku vraen mi je moj, u meuvremenu, devastirani stan. Povratak u Bugojno prihvatio sam kao obavezu i nisam ni trenutka razmiljao. Imao sam puno boljih ponuda, mogao sam u Njemaku, ali nisam htio. Dok sam radio u Tomislavgradu, ivio sam u tuoj kui. I uvijek ti je na pameti da to nije tvoja kua. Ja i danas ne mogu pojmiti da netko ivi npr. u srpskoj kui kao svojoj. Ti slobodno prodaj svoju kuu u Bugojnu i kupi si kuu u Kninu, onda e biti tvoja. Ali da netko bez problema ivi u tuoj kui i ne d ni blizu pristup gazdi kue, a pritom je svake nedjelje u prvim klupama u crkvi, e to ne mogu prihvatiti. Naalost, veliki broj Bugojanaca ivi u Kninu, u tuim kuama. Drava im je dala te kue na koritenje, ali ni drava ne moe raspolagati privatnim vlasnitvom. Svi oni ive u nadi da e im Hrvatska dati stan ili kuu, a u Bugojnu imaju svoje kue. Neke su i dalje devastirane i ne mogu shvatiti te ljude koji nisu ganjali donacije za obnovu, ali veina njih obnovili su svoje kue, ali se ne vraaju, a tamo

u Uskoplju, gdje je fizika podjela uvijek bila prisutna? U Bugojnu je sve bilo izmijeano. Mislim da je veina bugojanskih Hrvata koji su ostali rijeila svoj status, imaju mirovinu. Ali je itav grad jedno veliko sivilo, unazaen za 200 godina. Katastrofa! Ti vidi promjenu nabolje u Gornjem i Donjem Vakufu, mjestima za koja je Bugojno nekad bilo metropola. Danas kod nas nita. Je li razlog to to su Hrvati jo uvijek veinski vlasnici zemlje ili je to nerijeeno politiko pitanje, to e i kako e biti ne znam. Ali sve je kleknulo, sve ono po emu je Bugojno bilo prepoznatljivo ugaeno je, nema nijedne fabrike. I svi su nezadovoljni, a opet svi glasamo za svoje i tako to ide. Pita se to je bio smisao ovoga rata i zato me uasno boli bratova smrt emu sve to? Nita nismo dobili, samo smo jo unazaeni. Kakvu sam ja to perspektivu omoguio svojoj djeci? To je problem i okruenja. Da se ne zavaravamo: u Hrvatskoj jest lake, svi su Hrvati, bolji standard, ali ja svoje hrvatstvo ne mogu jesti, ne mogu ivjeti od njega.

Znate li dokle se stiglo s istragom stradavanja bugojanskih Hrvata? Ponavljam, ja sam realist. Znam da se veina nee sloiti sa mnom, ali tvrdim da je kod Meunarodne zajednice i Tuiteljstva tematika stradavanja bugojanskih Hrvata dobro prisutna. Ono to je vrlo upitno, jest pitanje naega angamana, odnosno neangamana, i nas samih Bugojanaca i naih politiara. Recimo, predsjednik Federacije iz hrvatskog naroda, tko god on bio, moe zovnuti predsjednika Suda i pitati dokle je stigao svaki pojedini sluaj, a to se do sada nije radilo. Tvrdim da je apsolutno sva potrebna dokumentacija ve prikupljena, ali sluajevi stoje. Koliko god se to kome svialo ili ne svialo, mislim da je eljko Komi vie uradio za bugojanske Hrvate nego sve hrvatske politike stranke. Naalost! I ono to znam jest da je kazneno gonjenje toliko ulo u koloteinu da nema vie vlasti ni stranke koja to moe opstruirati. Pandorina kutija je otvorena i to je dobro za nas. Mislite, dakle, da e konana i prava istina o stradanju bugojanskih Hrvata nekad u budunosti isplivati na vidjelo? Sto po sto! Optimist sam po tom pitanju! Ako Sud prihvati optunicu koju je podnijela Slavica Terzi optunicu da je rije o udruenom zloinakom pothvatu nad bugojanskim Hrvatima onda e to biti igre bez granica, bit e hapenj. Ima li danas mrnje u Vama prema Bonjacima? Ne znam, ne mogu formulirati. Nije to mrnja, ali ja sebi ne mogu objasniti kako to da neka ideologija ili politika ovjeka iz temelja promijeni. Nagore, naravno. To ne mogu svariti i to mi je najvei problem. Nema razloga za mrnju. Ja imam svoj stav prema Bonjacima, ali nema govora o mrnji. Moja obitelj je kranska obitelj, ali nisam za naelo: oprostiti, a ne zaboraviti. Mislim da je to demagogija, jer lako je to rei onome koji nije stradao pa onda mu nije problem baciti nekoliko floskula. Ja nisam ni za oprostiti ni zaboraviti, jer ako zaboravim to, onda kao da toga nije ni bilo. Ja ne mogu zaboraviti da je N. N. prije bio moj prijatelj. I ne mogu zaboraviti da mi onda 10 godina nije bio prijatelj. Ja imam poznanika Muslimana, ali vie nismo prijatelji pa da mi sada sjednemo i druimo se, nego zdravo za zdravo. Dobro i njima i meni. to Vas dri u Bugojnu? I sada zamjeram svojim Bugojancima Hrvatima koji su otili iz Bugojna i

Iz Bugojanskog dnevnika
25. 7. 1993. Nedjelja. Sumnjam da ima misa u crkvi. Je li se uspio vratiti na upnik, jesu li svi otili ili su, ne daj Boe, i oni uhapeni? Tko zna ima li u Bugojnu jo slobodnih civila? Ima samo slobodnih Srba. I iz nae grupe njih su ve pustili bez procedure ispitivanja. Mislila sam da e im se ispriati zbog neudobnog gostoprimstva u logoru. Jedna tuna istina za Hrvate Bugojna: bili smo protiv Srba, a ginuli na stratitu od Muslimana. Tako nam je bilo od turskog vakta. 25. 8. 1993. Sino su se iz Prozora vratili nai sveenici. Okasnili su pa ih nisam doekala, morala sam poi kui. Imali su neprilika: neki ludi Hrvati pucali u hode u Gornjem Vakufu i ranili ih. Hode su juer posjetili nae logorae i izjavili da se s njima lijepo postupa. Kakva la! Za razliku od hoda na je upnik stvarno posjetio logor u Prozoru u kojem se nalaze zatvoreni Muslimani. Kada je sasluao njihove jade, skupa s njima je plakao. Jutros iz depa izvadi 9 ceduljica i dade mi ih da ih uruim rodbini zarobljenih Muslimana u Prozoru. Ja vie ne volim Muslimane, ali, upnie, ponosim se vama to ste iznad obinog ovjeka izdigli katolikog sveenika. Hode prozorske naim logoraima to nisu uinili. Kolovoz 1993. Kakva su ovih dana moja razmiljanja, najbolje u ocrtati ako s kopije prepiem sadraj pisma upuenog u vie kopija mojima: [] Jedno ubre iz stoera, prije odlaska u inozemstvo, reklo je da netko mora biti rtvovan. Pun pogodak: oko 350 mladih vitezova pognute glave, mnogi samo u rublju, ruku povrh glave, a svi ponieni i udarani krenuli su na svoj krini put u hladne i mrane logore. Jo jednom su svojom hrvatskom zemljom neki koraali posljednji put poput Mladena Havraneka i Marija Zrne. A nesebino su sve dali pa i ivot. Zavrili su pod udarcima u logoru. Kako ne ustvrditi da je za bugojanske Hrvate ovo jo jedna 1945, logori Bleiburga, a Stoer Pavelieva vlada izdajic. 9. 11. 1993. Na Stadionu logoru, boravili Europski promatrai i potvrdili da je to jedan od najgorih logora u BiH. 21. 11. 1993. Nedjelja. Krist Kralj. Sv. mise redovne. Nigdje osmijeha. Tuga se uvukla u nae due. U 10 sati sv. misu slavi na upnik. Propovijed poinje: Ja zaista ne znam to bih vam danas rekao, o emu bih vam propovijedao. Molili smo, a nae su odveli u logor; molili smo i bili na misama, a njih su tukli; molili smo, bili na misama, postili, a mnoge su odveli iz logora i gubi im se trag. Kako vas utjeiti? Mogu samo rei ono u to vrsto vjerujem: dragi Bog nas nije napustio, nije ostavio. On e nae patnje, nae rtve i stradanja okrenuti na dobro 16. 12. 1993. [] Bilo je grozno. Ni sada nije mnogo bolje. Sa sela su gotovo svi nai otjerani bez iega, nou budu opljakani, isprebijani, a neki i likvidirani. Uoi Sv. Kate ubijeno je troje mojih roaka Palinia (Vinko, Pero i Ljuba, Perina ena). Ne mogu shvatiti da naima tamo to nita ne znai (a znaju sigurno), kao da je nestalo troje goveda. Da su se bar oglasili preko vijesti pa da znamo da tamo imamo nekoga svoga. Sve vie dolazim do uvjerenja kako se o Bugojnu ne govori zato da se manje zna za njihovu sramotu to su iznevjerili vlastita obeanja, ostavili nas, ostavili u logoru nae sinove, unuke, nau brau. A oni su se borili viteki dok su mogli. Priati o tome da su im nareivali da se ne smiju predavati, vie je nego djetinjasto: zato nisu u juriu probijali se do njih i omoguili izvlaenje. Zato su gledali kako ranjeni umiru u plamenu (Ljubljanska banka), zato se nisu pokazali pravim asnicima umjesto kukavicama i trgovcima? Zato su toliki zateeni na spavanju, zato je toliko oruja podijeljeno po kuama i stanovima, a nikakve organizacije? Najvie ih je koji su imali te kobne noi neodgodive poslove izvan Bugojna. [] Sada su opet moji u logoru, jo sam jednom morala doekati da svojom hrvatskom zemljom koraaju moji sinovi i unuci u logoru, a neki i u smrt kao sin moga kolege Staka Havraneka. Ruke su im bile vie glave, mnogi su bili samo u rublju, svi ponieni i udarani. Znaju tko ih je udarao, a ja znam tko ih je drao nevidljivom rukom izdaje, rukom trgovakom, glavom pijanom od nerada i nesposobnosti. Trebalo im je samo dobar ruak i eto Ti ina, sve ratnici, bojnici, prdnjaine i nita drugo. [iz pisma]
prosinac 2011. |S |21

25. 12. 1993. Boi! Sv. mise kao nedjeljom. Dopustili su nam posjet zatvorenicima. Onaj komad peene teletine podijelila sam na 4 dijela, kao i kruh, i zamotala odvojeno. Jedan sendvi bio je za mog unuka, jedan za Dragana, jedan za prof. Milenka, a jedan za Ivicu Grgia. Kroz icu smo se izljubili. Nisam plakala. Poeljela sam im slobodu i nikad vie ropstvo. Moj unuk kae: Rekla si da emo zajedno provesti Boi. Duo, nisam rekla koji Boi, ve jedan Boi, naalila sam se pa se i on nasmija. Kod ovog susreta bili su mu otac i majka i jo mnogo svijeta pa je bilo lake prikriti tugu. Ali kada sam se odmakla od logora, glasno sam zaplakala. More jada gusto se zbilo u moju malu duu, kaem malu duu zato to su me rat i godine opteretile. 13. 3. 1994. Radio Herceg-Bosna objavljuje: za razmjenu hrvatska strana trai putanje 47 civila iz Konjica, a muslimanska strana nudi 294 zatvorenika iz bugojanskog logora Boe, kakva ironija od hrvatske strane: civile trae, a ne ostavljene branitelje koji 8 mjeseci trunu u betonu logora Stadion. Hrvati, pogotovo vojni asniki kadar iz Bugojna, nisu ba nita uinili osim to su moda i na ime mrtvih, ve u stanju raspadanja, primali plau. Ne bih se iznenadila. 18. 3. 1994. Granate paraju nebo. Zemlja se trese. Obino padaju na jedno ili dva podruja. To struno zovu koordinata, odabrani ciljevi. Danas tako nije. Padaju svuda. A sve je spremno za nae zatvorenike: nove vindjakne, cipele. S. Pavka sama sve smjestila u auto. Ima namjeru autom unii u sm logor. Ko ih ia, sutra e nai biti slobodni, radosno se smijei s. Pavka. Molim je da me povede i uvede u logor. uti, vidi da puca sa svih strana, odgovara mi. Ja ne odustajem: Vidi li ti koline smo nas dvije, a nije ti ni auto emu, ko zera je. Ne moe nas, bona, pogoditi ni geler, a kamoli prava granata! Uh, to si dosadna, ali hajmo!, veli s. Pavka Dujmovi. Unile smo bez problema u sm logor. Straari se raskravili, moljakaju i skupljaju od zatvorenika stare
22|S |prosinac 2011.

deke. Opet su bijeda pored onoliko opljakane hrvatske imovine. 19. 3. 1994. Sv. Josip. No je za mnoge bila neprespavana, puna strepnje: to ako se predomisle i odgode razmjenu zatvorenika. Dobit e slom ivaca, prelit e se aa strpljenja. Od ranog jutra sam na Stadionu. ini mi se da nije nitko ni ostao kod kue. Ima dosta Srba, a ima i Muslimana. S nama je i vjerna s. Pavka. udna su naa osjeanja: tuni smo to nam djeca odoe s ognjita, radosni smo to e nam djeca biti slobodna. Danas preuujemo bolnu istinu: u kamione nee ui mnogi mladii, pali su branei dom i narod i ostali leati u plitkim grobovima, uvati vjenu mrtvu strau. Stiu kamioni Crvenog kria. Nau djecu zatvorenike broje ko stoku i kontroliraju. Opet je ovjek broj, a kau da Hitler nije iv. Nije iv Adolf, ali jest Alija, jest Devad Mlao. Granate padaju cijelo jutro. Mi stojimo s druge strane rijeke. Prepoznajemo zatvorenike. Svatko odahne kada prepozna nekog svog roenog kako ulazi u kamion. Uniao je i 294. zatvorenik. Dok je trajalo ukrcavanje zatvorenika, prestale su padati granate. Aplauzom smo i neizbjenim suzama ispratili kamione, a onda ponovnim aplauzom i uzvicima: hvala ti, Majko Terezijo, zahvalili naoj vjernoj zatvorenikoj majci s. Pavki Dujmovi, rodom iz Zenice. [] Stigao je i na upnik. Na oltaru je. Juer sam u Mostaru saznao da e danas biti razmjena. urio sam k vama, ali zadrali me na granici, pa u Prozoru. Na Makljenu sam susreo nae zatoenike. Slobodni su!, kae. Zastao je. Ne moe govoriti. Plae s nama! 18. 3. 1995. Obavijest da nam nije odobren odlazak u Kupres vie me povrijedio nego raalostio. Ovdje su prsti i hrvatskih balija. Iskoristili su priliku da logorae okupe obeavajui im da e i njihovi iz Bugojna doi i tako ih ovdje poastiti peenjem kada ih nisu doekali u Mostaru prije godinu dana kada su kamionima Crvenog kria izali iz logora Stadion! [Izvaci iz: Ka ca NEVISTI, Bugojanski dnevnik 1988-1998, Svjetlo rijei, Sarajevo-Zagreb 2005.]

ne vraaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje je obaveza prema naima mrtvima? Ne znam, moda da i meni nije poginuo brat i pokopan u Sultanoviima, moda se ni ja ne bih vratio. Ali ima obaveza prema mrtvima. Ili, gdje je obaveza dokazivanja istine? Jer, nemojmo se zavaravati, ovo to se sada radi, to je promjena povijesti. Do sada su od rtve pravili zloince, a mi nastojimo dokazati istinu koja najednom potpuno mijenja sliku, povijest se mijenja. Mi dokazujemo da je 17.000 Hrvata istjerano, da su sela popaljena, da nema crkve ili groblja koje nije devastirano Ali mediji to ne prate. Politiari pogotovo. Naalost, na dokazivanju istine rade samo entuzijasti, za razliku od naih odgovornih Hrvata koji su u institucijama od 1992. do danas. ta je briga nekog iz irokog Brijega za bugojanske Hrvate? Ja sam pristalica da svatko tko je inio zloin odgovara. Ako je moj roeni brat napravio neki zloin, ima da odgovara, ali ivim za dan kad e se svi oni koji su nas drali u zarobljenitvu i njihovi nadreeni nai na okrivljenikoj stolici i odgovarati za zloine. To e mi biti ivotna satisfakcija. Jeste li vjernik? Ja sam vjernik, vjernik koji slabo ide u crkvu, ali sigurno sam vjernik. Nerviraju me neke situacije. Recimo, nedavno je bila udarna vijest da je kardinal imao misu u Fojnici za dvojicu ubijenih fratara. Za mene je to cirkus, misu za njih moe imati svaki dan. Po meni, kad je godinjica, ma opleti po Tuiteljstvu, po Sudu. ovjek koji je suuesnik u ubojstvu fojnikog gvardijana, osuen je na samo 6 mjeseci!? Dakle, puno je toga minka, a nigdje prave konkretizacije i realizacije. Ili recimo, nai bi sveenici trebali zovnuti upanijskog tuitelja i navaljivati da se potegne pitanje: ta je s predmetom miniranja nae upne crkve? Prijava postoji, ali dokle se stiglo? Kakve Boie pamtite? Jedan smo Boi ja i ostali zarobljenici proveli na Stadionu i taj se Boi ne moe zaboraviti. Mi tiho pjevamo boine pjesme. Bilo je tu kod nas i inata, paetluka, kako mi kaemo. Mi pjevamo i po cijenu da nas izmariu ili izvedu i ubiju. Mi smo za taj Boi riskirali ivot. Straari su nam psovali ustaku majku i svata drugo, ali mi i dalje pjevamo. Taj mi je Boi ostao u uspomeni, ali ne ponovio se nikada vie! Bilo ne ponovilo se!