ALEKSEJ JURAK*, Sveuilite California, Berkeley:

Sovjetska hegemonija forme: Sve je bilo zauvijek, dok nije nestalo

Do sredine osamdesetih nikome u naoj zemlji nije ak ni palo na pamet da bi se ita moglo promijeniti. Ni djeci ni odraslima. Opi je dojam bio da je sve postojalo zauvijek. (tekstopisac Andrej Makarevi)1. KASNI SOCIJALIZAM Ovaj je rad bio potaknut osobnim propitivanjem koje je golicalo mnoge pripadnike bivega sovjetskog naroda, ukljuujui i mene, od kasnih osamdesetih: Kako dati smisao iznenadnom nestajanju kolosalnog i prividno monolitnog sovjetskog sustava i naina ivota, u kojem smo odrastali i ivjeli? to je to bilo u sovjetskom sustavu to je uinilo da njegov "kolaps" izgleda potpuno nezamislivim i iznenaujue brzim ne samo veini zapadnih sovjetologa ve i veini sovjetskog naroda? Iskustvo neoekivanosti i naglosti kolapsa reflektira se u raznolikim materijalima koje sam u Rusiji prikupio posljednjih deset godina. To pitanje nema veze s "uzrocima" kolapsa ve s njegovim "uvjetima mogunosti": koji su uvjeti uinili kolaps moguim, drei pritom tu mogunost nevidljivom? Da bi se zapoelo s postavljanjem ovoga pitanja, moramo analizirati kako je odreena "kultura" sovjetskog socijalizma nevidljivo stvarala uvjete za kolaps i istovremeno ga uinila neoekivanim. Razdoblje kad su se ti uvjeti pojavili, otprilike trideset godina prije poetka perestroike (od sredine 1950-ih do sredine 1980-ih), nazvat u sovjetskim "kasnim socijalizmom". Kasni je socijalizam kao razdoblje u povijesti sovjetskoga dravnog socijalizma bio drukiji od svih prijanjih i kasnijih razdoblja u njegovu "diskurzivnom reimu" (Foucault, 1972.; Dreyfus i Rabinow, 1983: 44-78) - a posebno u odnosu subjekta prema hegemonijskom diskursu komunistike ideologije i znaenju upisanom u ideoloku izvedbu i reprezentaciju. To razdoblje zapoinje osnovnom i smjenom u diskurzivnom reimu od "semantikog" do "pragmatikog" modela (Mertz, 1996.) ideolokog diskursa. To znai da su postupci kopiranja potpuno istih formi ideolokih reprezentacija postali vie znaenjski konstituirajui za svakodnevni ivot naspram slijeenja doslovnih ("semantikih") znaenja upisanih u te reprezentacije. U sovjetskom sluaju, taj novi odnos nije nuno unaprijed iskljuio sovjetski narod iz kontinuirane privrenosti idealima i etikim vrijednostima socijalizma. On je prije implicirao neto sloeniji i promjenjiviji odnos spram sovjetske ideoloke forme, forme koja je smatrana i nekad se inilo da predstavlja te ideale i vrijednosti, meutim tijekom kasnoga socijalizma razdvojila se od njih. Tijekom tog razdvajanja uvjeti mogunosti za kolaps socijalizma, kao socijalnog sustava a ne kao skupa vrijednosti, neprimjetno su se pojavili. To je kopiranje tekstualnih formi od jednoga konteksta do drugog2 jedinstveno u tri toke: prvo, ideoloke forme nisu bile samo kopirane ve savreno replicirane, to ih je
*

elim izraziti zahvalnost prijateljima i kolegama koji su dali velikodune komentare i sugestije o skicama za ovaj rad. To su: Diana Blank, David Brandenburger, Steven Collier, Gil Eyal, Melanie Feakins, Zeynep Guserl, Bill Hanks, Caroline Humphrey, Marco Jacquement, Alaina Lemon, Tatyana Mamut, Sergei Oushakine, Irina Paperno, Nancy Ries, Michelle Rivkin-Fish, Tara Sinclair, Katherine Verdery, Michael Urban i dvojica anonimnih recenzenata u CSSH (Comparative Studies in Society and History - znanstveni asopis, tromjesenik).

uinilo "zamrznutima" i neovisnima o kontekstu. Drugo, to je repliciranje bilo popraeno transformacijom znaenj koja su ideoloke forme predstavljale u razliitim kontekstima. Tree, taj se proces nije dogodio samo na razini ideolokih tekstova ve i u drugim ideolokim diskursima: vizualnim (posteri, filmovi, spomenici, arhitektura), ritualnim (skupovi, izvjetaji, slavlja) i u centraliziranim "formalnim strukturama" svakodnevne prakse (De Certeau, 1988:xv)3. Kako bi se objasnio tako opsean proces u kojem je forma reprezentacije replicirana, ali joj je znaenje promijenjeno, ovaj rad predlae koncept "heteronimne zamjene"4. Grki se termin "heteronim" - rije koja se isto pie (u pisanoj reprezentaciji), ali ima razliita i nevezana znaenja naspram druge rijei5 - koristi kako bi se istaknulo da su znaenja koja replicirane ideoloke forme zastupaju poela ukljuivati element nepredvidljivosti6. Ova se studija bavi srodnim problemom: time da je velik dio akademskog i novinarskog pisanja o sovjetskom socijalizmu i post-sovjetskoj transformaciji izgraen na pretpostavkama da je socijalizam bio "lo", "nemoralan" i "nametnut", i/ili da je takvim doivljen od sovjetskog naroda, te da se kolaps sovjetskog sustava temeljio na tome. Te su se pretpostavke obino oitovale u neprestanim referencama o Homo Sovieticusu. U kasnim osamdesetima Francoise Thom je tvrdio da u Sovjetskom Savezu lingvistiki "simboli prestaju(ali) biti djelotvorni", stvarajui "svijet bez znaenja, bez dogaaja i bez humanosti (1989:156). Neto recentnije, Frank Ellis je otiao dalje: "Kad su um, zdravi razum i dostojanstvo dovoljno esto napadnuti, osobnost je tada osakaena, a ljudska se sposobnost shvaanja raspada ili biva unakaena. Barijera izmeu istine i lai uinkovito se razara... Odgojen u takvoj atmosferi, zastraen i lien svake intelektualne inicijative, Homo Sovieticus nikada nije mogao biti vie od glasnogovornika partijskih ideja i slogana, koji nije toliko ljudsko bie ve prije spremnik koji se moe isprazniti i napuniti kako je partijska politika diktirala." (1998:208). Iste su pretpostavke danas prisutne u terminologiji koja se rabi da bi se opisao socijalizam - primjerice, u referencama na "sovjetski reim" (kako se esto moe uti za "ameriki reim"?) te u koritenju odreenih opreka kojima se opisuje sovjetska stvarnost, kao to su partija i narod, represija i sloboda, prisila i otpor, istina i prijetvornost, slubena ekonomija i siva ekonomija, slubena kultura i kontrakultura, totalitarni jezik i narodni jezik, javni identitet i privatni identitet.7 Primjerice, tvrdi se da je obini sovjetski narod "skrivao stvari, kao to su kasetofoni, oigledno zapadnog porijekla, s obzirom da su oni povezani s otporom reimu" (Humphrey, 1995:57), i da je sovjetski jezik bio "politika diglosija" izmeu slubenog partijskog jezika i privatnog jezika naroda (Zaslavsky i Fabris, 1982.; Ini, 1984.; Wierzbicka, 1990.; Kupina, 1995.; Epstein, 1991.; 1995.; Jowit, 1992.). Stoga su za Johna Younga sovjetski graani "ne-pokorni" disidenti, koji se "suprotstavljaju prijevarama vlasti dajui prednost 'injenicama' naspram slubenih izmiljotina" u "razgovorima s frustriranim prijateljima iza zatvorenih vrata, u znakovnom jeziku koji su izmislili lanovi obitelji koji sumnjaju da je tajna policija ozvuila njihov stan, u rukopisu ili na kaseti koja se prenosi od ovjeka do ovjeka... (1991:226). Model opreka se reproducira i u teorijama o podvojenom subjektivitetu (Kharkhordin, 1999.) i u "socijalnoj izofreniji". U recentnim razmatranjima sovjetski se subjekt definira kao dihotomija izmeu "slubenih" i "skrivenih intimnih" identiteta, to se oituje u praksi "pretvaranja", gdje je "skriveni intimni" identitet jedino "dostupan pogledu najbliih prijatelja ili lanovima obitelji, a ponekad se skriva ak i od njih" i moe "biti uoen" samo kad subjekti "iznenada dopuste svojoj strogoj samokontroli da izae i probije se iz svoje najdublje tajnovitosti" (ibid, 1999:357, 277). Ti su modeli povezani s disidentskom kritikom morala narodnog "pokoravanja" reimu dravnoga socijalizma (tj., Havelovu konceptu "ivota u lai" [1986.]) i s recentnim teorijama o kolonijalnoj i postkolonijalnoj subjektivnosti koje istiu skriveni otpor dominantnim normama, kao to je James Scottov (1990.) model drutvene

interakcije koji se prethodno pojavljuje u dvama razliitim "transkriptima", "slubenom" i "skrivenom", te razmatranje Lise Wedeen o autoritarnom vladanju predsjednika Asada u Siriji, gdje umjetnost glumljenja "kao da" doputa pojedincima "da zadre svoje stvarne misli privatnima" i odre "razmak ... izmeu izvedbe i uvjerenja" (1999:82).8 Epistemoloki je problem u tim modelima opreka da oni razlikovanjem izmeu povezanih podvojenih dua , ili "stvarnih" i "prijetvornih" glasova, impliciraju kako je znaenje u diskursu "psiholoko stanje" koje je "u potpunosti definirano u umu govornika prije govornog ina" (Duranti, 1993:25)9. Usprkos tomu to ti modeli opisuju subjekt koji je "podvojen", oni, ironino, reproduciraju zapadnocentrino shvaanje normalne osobe kao odreenog, suverenog pojedinca (M. Strathern, 1988:57) s "jedinstvenim govornim egom" (Hanks, 2000:182), iji autentini glas moe biti skriven ili razotkriven.10 Ti modeli interpretiraju konkretne diskurzivne dogaaje u pojmovima "istinosnih uvjeta": primjerice, in izvikivanja slogana potpore tijekom od drave orkestriranih rituala razumije se kao "konstativni in" (Austin, 1999. [1962.]; Searle, 1969.) koji zahvaa "doslovno" znaenje potpore osobe dravi. Taj se in stoga procjenjuje prema "istinosnim uvjetima" - ili kao istinita ("stvarna" podrka) ili lana ("prijetvorna" podrka).11 Drugi je problem u tim pristupima njihovo teoretiziranje o djelovanju - oni povezuju djelovanje s otporom i subverzijom normi. Saba Mahmood kritizira tendenciju zapadne teorije da tu vezu pretvara u svoju implicitnu pretpostavku kako je odreena zapadna koncepcija djelovanja univerzalna. Zapravo, Mahmood tvrdi, "ako je sposobnost da se potakne promjena u svijetu i u nekome povijesno i kulturno specifina (oboje u smislu toga to utemeljuje 'promjenu' i sposobnost kojom je potaknuta), onda njezino znaenje i smisao ne mogu biti apriori fiksirani... [Primjerice,] sposobnost djelovanja nije odreena samo onim postupcima koji rezultiraju (progresivnom) promjenom ve i onima koji smjeraju prema kontinuitetu, stajanju i stabilnosti..." (2001:212).12 Ruski sociolozi Uvarova i Rogov (1998.) tvrde kako u analizama sovjetske kulture pridavanje velike pozornosti dihotomiji izmeu slubenog i neslubenog potjee iz "disidentske ideologije" sedamdesetih, koja je smatrala da se "naelno nita dobro ne moe pojaviti u nekim [slubenom] sovjetskim novinama; a da se pravi tekst moe objaviti samo u samizdatu [neslubena publikacija] ili tamizdatu [inozemna publikacija]." U bivim socijalistikim zemljama to opreno gledite paljivo je implicirano u dananjem osobnom pristupu politici: od kasnih osamdesetih za lanove je inteligencije bilo vano zanijekati da je tijekom socijalizma postojalo ikakvo "mijeanje [tog] jezika moi s njihovim vlastitim jezikom" te oslikati potonji kao "slobodni prostor koji se irio kroz borbu" (Seriot 1992:2056). Zapravo, naglasak na dihotomiji ima dublje korijene: vezan je uz Hladni rat i kolonijalne "reime znanja" unutar kojih su proizvedeni takvi entiteti kao "Zapadni", Drugi i Trei svijet. Zato kritiziranje izoliranih opreka ne dekonstruira nuno istaknute pretpostavke. Stoga su Kligman i Galova dali brilijantnu kritiku nekih modela opreka iz socijalizma: "naspram bilo kakve jasne podjele 'nas' protiv 'njih' ili 'privatnog' protiv 'javnog' postojala je sveprisutna samo-ugradnja ili isprepletenost tih kategorija" (2005:51).13 Ipak, oni tvrde kako je takva "isprepletenost" znaila da je "svatko do odreene mjere bio sudionik u sustavu snishodljivosti, laganja, krae, zatvorenosti i dvolinosti kroz koje je sustav djelovao" i ak su esto "oni koji su bili intimno bliski, lanovi obitelji i prijatelji davali informacije jedni o drugima". (ibid.:51) Pridavanje pozornosti takvoj ideji kao to je dvolinost, istiui kako ona stvara moralnu nesigurnost koja je u sreditu sustava i ljudskih relacija, implicitno reproducira temeljnu pretpostavku: socijalizam je ukljuivao sloenu mreu nemoralnosti koje su kao takve bile usmjerene protiv moralnog sustava, moda onog zapadne demokracije. Ono to se moe izgubiti u ovim razmatranjima jest kljuna i paradoksalna injenica da je velik broj ljudi koji je ivio u socijalizmu iskreno podravao njegove fundamentalne

vrijednosti i ideale14, iako se njihove svakodnevne prakse mogu initi "dvolinima" jer su oni doista rutinski prelazili preko mnogih norma i pravila reprezentiranih u slubenoj ideologiji toga sustava. Ono posebno znanje o sovjetskom socijalizmu koje privilegira njegovu podijeljenu, prisilnu i nemoralnu prirodu a ne istie vrijednosti, ideale i "normalni" ivot koji je reprezentiran milijunima ljudi, proizvedeno je u jeziku i kategorijama "zapadnoga" znanja. U Provincializing Europe (Provincijaliziranju Europe) Dispesh Chakrabarty tvrdi da u akademskom diskursu o povijesti... 'Europa' ostaje suvereni, teorijski subjekt svih povijesti, ukljuujui i one koje zovemo 'indijskim', 'kineskim', 'kenijskim' i tako dalje. Sve ove druge povijesti na jedan osebujan nain tendiraju postati varijacije gospodareeg narativa koji se moe nazvati 'povijest Europe'. U tom smislu, sama 'indijska' povijest je u poziciji subalterniteta; samo se pozicija subalterniranog subjekta moe artikulirati u ime te povijesti" (2000:27). Chakrabartyjevu bi (post)kolonijalnu kritiku trebalo pribliiti analizama (post)socijalizma kako bi se provincijalizirala, odreenije, "Zapadna" Europa15 - primjerice, kako bi se razotkrio jezik binarnih opreka, u kojima je artikulirano znanje o socijalizmu, kao "temeljni" jezik Zapada koji pretpostavlja odreene kategorije i slui se pojedinim terminologijama kako bi komunicirao s njima16. Da bi se izbjeglo pozicioniranje binarnih podjela, mogli bismo se umjesto toga pitati kako je sovjetski narod zapravo interpretirao proivljenu ideologiju i stvarnost socijalizma. Za to bismo trebali koncepciju znanja koja se podrazumijeva u modelima opreka kao objektivna, statina, ograniena i podijeljena u sfere nadomjestiti koncepcijom znanja koja je uvijek-ve djelomina, situacijski odreena i aktivno proizvedena (Haraway, 1989:190-91; Fabian, 2001:24).17 Ta bi koncepcija znanja trebala biti kompatibilna s gleditem diskursa kao situirane aktivnosti (Gal, 1994.; Duranti, 1993.; Lampland, 1995:360)18 i s govoreim/piuim sebstvom poput Bahtinova "glasa" koji nikad nije izoliran ili podvojen ve je uvijek dijalogiziran. To znai da govorenje implicira nastanjivanje mnogostrukih glasova koji nisu "samo-ograeni ili gluhi za druge", ve prije "jedan drugoga konstantno uju, obraaju se jedan drugome i reflektiraju se jedan u drugome... (Bahtin, 1984:75).19 Ta dinamina koncepcija znanja daje objanjenja ne samo za "semantika" (doslovna) znaenja koja navodno zastupa ideoloki diskurs ve i za "pragmatina" znaenja koja se pojavljuju u diskursu kao situirana aktivnost. Primjerice, pitanje "Podravate li rezoluciju?" postavljano za vrijeme sastanka sovjetskih komsomolaca sigurno je vodilo do sveopeg dizanja ruku u gesti potvrivanja. Meutim, sudionicima je to obino bio in prepoznavanja kako se svatko mora ponaati u danom ritualnom kontekstu kako bi se reproducirao neiji status kao drutvenog imbenika, a manje kao in koji obuhvaa "doslovno" znaenje. U tom je smislu podignuta ruka bila odgovor na pitanje, "Jesi li ti ona vrsta socijalnog imbenika koji shvaa i ponaa se u skladu s pravilima trenutanog rituala, s njegovom povezanou s veim sustavom relacija moi i prethodnim kontekstima tog tipa?" Analizirati taj in samo zbog njegovih istinosnih uvjeta - kao "stvarnu" ili kao "prijetvornu" potporu (kao to ine Kharkhodin, 1999. i Wedeen, 1999.) - znai promaiti bit. Ovaj se rad slui tom dinaminom koncepcijom znanja kako bi analizirao to je sovjetska ideologija znaila sovjetskom narodu tijekom kasnog socijalizma. On se usredotouje na ljude koji su roeni, sazrjeli i poeli svoje odrasle ivote tijekom tog razdoblja - posljednja sovjetska generacija20. Materijali koriteni za tu analizu podijeljeni su u dvije skupine, iz tog vremena i retrospektivne. Prvi ukljuuju iskaze proizvedena tijekom kasnog socijalizma (slubene govore, ideoloke izvjetaje, osobne dnevnike, pisma, pisane biljeke, obiteljske filmove, fotografije iz privatnih kolekcija21 i slubene sovjetske publikacije); potonji ukljuuju izvore o kasnom socijalizmu koji su nastali nakon to je perestroika poela 1985. (intervjui i razgovori koje sam vodio i analize i memoari koji su bili objavljeni od poetka promjene).22

SMJENJIVANJE JEZINIH IDEOLOGIJA

Staljinova neugodna izmjena paradigme

Kao i u Francuskoj, (npr. Guilhaumou, 1989.; de Certeau, 1975.; Frey, 1925.) prve su post-revolucionarne godine u Rusiji bile obiljeene ekstremno dinaminim eksperimentima s jezikom. Velik broj novih rijei posuenih iz drugih jezika ili nanovo izmiljenih bile su toliko neobine da su bile "usvajane s velikim potekoama od ljudi koji nisu navikli na stranu fonetiku" (Selishchev, 1928:166).23 U poetku taj revolucionarni jezik gotovo da i nije bio smiljen od strane nove sovjetske drave, nego su ga s velikim entuzijazmom stvarale razliite umjetnike i politike skupine nad kojima je drava imala ogranienu kontrolu.24 Nepoznate rijei i zvukovi tog jezika trebali su posluiti kao "sredstvo" za revolucioniranje svijesti. Dok je "modernistiko eksperimentiranje" i "verbalni kaos ranih dvadesetih" mogao pristajati uz revolucionarni duh, oni sami su "davali malo nade u to kako izgraditi dravu" (Gorham, 2000:140, 142). U kasnim dvadesetima i u ranim tridesetima, politiki se jezik naao pod sve stroom i ujednaenijom partijskom kontrolom i "osobine sovjetsko-ruskog dravnog jezika poele su se razvijati iz konfuzne jezine kulture tog vremena" (ibid).25 to se tie lingvistike i filologije, formalistike i druge modernistike teorije jezika bile su nadomjetene novom teorijom jezika, koju je razvio sovjetski etnograf, lingvist i arheolog Nikolaj Marr, koji je tvrdio, u duhu marksistike evolucionistike tradicije, kako je jezik dio nadgradnje i da njegove transformacije slijede promjene u socijalnoj bazi (Marr, 1977:31).26 Meutim, dok je lingvistikom kao znanstvenom teorijom u tridesetim i etrdesetim dominiralo Marrovo uenje o prirodi jezika kao nadgradnji, lingvistika kao partijska praksa politiki je jezik smatrala sredstvom za proizvodnju, to znai dijelom baze. Taj je potonji model jezika, koji je prihvatilo partijsko vodstvo, implicirao da postoji jedna izvanjska pozicija u odnosu na jezik pomou koje se moe verificirati koliko se adekvatno reprezentira stvarnost i kako se ona u skladu s tim treba prilagoditi (Seriot, 1985.).27 Praktini jezini prirunik iz 1941. s nakladom od dvadeset pet tisua primjeraka instruira: "Jezik je sredstvo razvoja i borbe... Pomou tog sredstva Partija naoruava radnike svojim velikim idejama koje nadahnjuju za borbu za stvar komunizma... Jezik, kao i svako sredstvo, treba biti usavravano, uljepavano i pomno zatieno od svake vrste kontaminacije i najmanjeg kvarenja" (Kondakov, 1941:14) kako bi mogao biti upotrijebljen "da bi se itateljima usadili (privit') konkretni slogani i fraze" (ibid.:123). Partija je vidjela njegovu ulogu kao proizvodeeg i iroko krueeg javnog metadiskursa (Silverstein, 1993.) koji je omoguavao kritiki komentar ideolokog jezika i ocjenjivao konkretne ideoloke tekstove i formulacije. Tijekom ureivanja prvog sveska knjige Istoriia grazhdanskoi voiny (Povijesti graanskog rata), glavni ureivaki kolegij predvoen samim Staljinom unio je gotovo 700 ispravaka u tekst, o kojima se javno raspravljalo (Kondakov, 1941:122). Lingvistike su formulacije procjenjivali partijski eksperti, meu kojima je Staljin bio vodei. 1930. pisac Maksim Gorki predloio je u privatnom pismu Staljinu kako pisanje voe predstavlja "model za ispravno pisanje" te je traio lanak za svoj asopis Literaturnaia ucheba (Knjievne vjebe) (Gorham, 2000:149). Godine 1935. predsjednik Centralnog izvrnog komiteta SSSR-a Mihail Kalinjin javno je izjavio: "Ako me pitate tko zna ruski jezik bolje od ikoga, ja u odgovoriti - Staljin. Od njega moramo uiti o ekonomiji, lucidnosti i kristalnoj istoi jezika."28 Staljin je vrio ulogu koju bi Erving Goffman nazvao "ravnatelj" diskursa - netko tko stoji izvan diskursa, javno ga procjenjuje i predlae kako ga poboljati. (1981:144).29

Upravo je u tom svojstvu 1950. Staljin inicirao izmjenu paradigme u znanosti jezika koja e, ironino, unititi poziciju "ravnatelja". Staljin je javno napao teorijske kole u sovjetskoj lingvistici na stranicama Pravde zbog "vulgarnoga marksizma"30. Kritizirao je Marrovo stajalite o jeziku kao dijelu nadgradnje, koje je jo dominiralo sovjetskom lingvistikom, nazivajui ga "idealistikim" zbog njegova tretiranja jezika kao odraza misli, kao da bi misao mogla egzistirati izvan jezika. Staljin je takoer napao stajalite o jeziku kao sredstvu za proizvodnju, tj. kao dijelu baze, gledite koje je jo bilo dominantno u ideolokom radu partijskih organa. Staljin je tvrdio da je jezik u cijelosti izvan cijele dijalektike baze i nadgradnje. Nakon njegova izvornog lanka u Pravdi (1950.) Staljin je svoju poziciju poblie objasnio u nekoliko odgovora itateljima Pravde: "Ustrajem na tome da se misao moe pojaviti samo na temelju jezinoga materijala, da za ljude koji poznaju jezik ne moe postojati gola misao koja bi bila odvojena od jezinoga materijala."31 [Istovremeno] "postoji duboka razlika izmeu jezika i sredstava za proizvodnju... sredstva za proizvodnju stvaraju materijalna dobra, dok jezik ne stvara nita ili 'stvara' samo rijei... kad bi jezik mogao stvarati materijalna dobra, onda bi brbljavci bili najbogatiji ljudi na svijetu".32 Iz Staljinove intervencije u lingvistiku znanost uslijedile su dvije implikacije: kako jezik nije bio dio nadgradnje, njime se nije moglo automatski prei preko revolucionarnih prepreka kako je obeao Marr; i s obzirom da jezik nije bio orue za proizvodnju, njegova politika manipulacija nije bila nain za stvaranje komunistike svijesti.33 Umjesto toga je komunistiki jezik, tvrdio je Staljin, morao biti shvaen u skladu s "objektivnim znanstvenim zakonima"34 i tako ga je trebalo koristiti. Slijedei tu kritiku, novoutemeljeni asopis Voprosy iazykoznaniia (Lingvistika pitanja) pozvao je 1952. na potpunu "obnovu i rekonstrukciju" sovjetske lingvistike: "Sovjetski se lingvisti jo nisu dovoljno pribliili nekim kljunim problemima u prouavanju jezika, jo uvijek zapoeli svoje konkretno i temeljito marksistiko istraivanje. Ti se problemi tiu istraivanja veze izmeu jezika i misli... veze izmeu razvoja misli i savrenstva gramatikoga reda u jeziku... [i] utjecaja baze i ideolokih nadgradnji (politikih, filozofskih, estetskih i drugih) na razvoj vokabulara".35 Taj poziv obiljeava poetak postupne transformacije modela prema kojem je sovjetska ideologija bila procjenjivana kao znanstvena tonost - od modela koji se zasnivao na subjektivnom miljenju "ravnatelja" koji je javno procjenjivao formulacije prema onom koji se zasniva na "objektivnim znanstvenim zakonima", koji su iznoeni anonimno i nikad nisu javno suprotstavljani ili raspravljeni. To je bila glavna izmjena sovjetskog "diskurzivnog reima" - onoga koji obiljeava sredinu pedesetih kao poetak epohe kasnoga socijalizma.

Post-staljinistiki semantiki model

S tom su izmjenom iz javne domene nestale sve rasprave o ispravnom i neispravnom jeziku. U ezdesetim je proizvodnja partijskih tekstova gotovo u potpunosti postala skrivena unutar Centralnog komiteta (CK). Sada "strunjaci u ideolokoj lingvistici", pisao je poslije sovjetski lingvist Kliamkin, "raspravljaju[li] o svojim profesionalnim problemima iza zatvorenih vrata" (citirano u: Han-Pira, 1991:21). Jedina javno vidljiva pozicija koja je preostala bilo je ono to bi Goffman nazvao "animatorima" ideolokog diskursa - partijski i komsomolski sekretari na razliitim razinama koji su javno izraavali taj diskurs a da se nisu uputali u njegovu procjenu. Slina se izmjena prema "objektivnom zakonima" dogodila i u drugim, nelingvistikim oblicima ideoloke reprezentacije (vidi bilj. 3). Diskurzivni je reim izmijenjen prema "semantikom modelu" jezika, u kojem je znaenje tekstova vieno kao fiksirano unutar njih, transparentno i neovisno o kontekstu. Elizabeth Mertz tvrdi da se u institucionalnim kontekstima gdje je semantiki kontekst jezika dominantan (npr. u srednjokolskom obrazovanju u Sjedinjenim Amerikim Dravama) koncept "pismenosti" shvaa ne kao neija sposobnost da interpretira tekstove, ve prije kao

tehnika vjetina pronalaenja u tekstovima njihova "doslovnog znaenja", vjetina koja se moe mjeriti "neovisno o kontekstu, na kvantificirajui nain" (Mertz 1996:232). Slino se, u kontekstu sovjetskog diskursa, ideoloka pismenost sve vie shvaala kao tehnika vjetina reproduciranja naknadno montiranih "blokova" diskursa, s unaprijed utvrenim i o kontekstu neovisnim "doslovnim znaenjima" koja su im pridana. Ideoloki diskurs vie nije bio javno procjenjivan; u nedostatku vrhovnog autoriteta o kanonu, partijski su voe mogli samo gledati u tue tekstove kako bi prilagodili svoje vlastite, to je vodilo prema progresivnoj normalizaciji jezika usredotoenoj na formu. Svaki je tekst mogao biti vien kao potencijalna devijacija, to je natjeralo CK sekretare i pisce govora da kompulzivno usporeuju formu svojih tekstova s formom svih drugih. Prema Fjodoru Buraltskiju, piscu govora u Hruovljevim, i poslije u Brenjevljevim centralnim komitetima, "glavni je problem novim voama, poput Andropova, Ponamarjova i drugih sekretara iz Centralnog komiteta, postao kako izbjei injenje politike pogreke govorei ili piui neto to se moglo smatrati neprimjerenim i to je vjerojatno moglo izazvati prigovore i razdraljivosti [meu drugima u vodstvu]" (autorov intervju). Svatko je u vodstvu, ukljuujui i generalnog sekretara, sada osjeao neprestanu nervozu vezanu uz svoj diskurs. Burlatskij se prisjea: "Kada je Hruov drao govor, on je uvijek itao pisani tekst. Samo bi povremeno rekao: "A sada mi dopustite da skrenem s teksta" (a teper' pozvol'te mne otoiti ot teksta). Poeo bi govoriti jezikom radne klase koji je nauio tijekom partijskih rasprava u ranim tridesetima... Meutim, on je dobro znao da je to bilo skretanje od norme te se trudio ne koristiti je previe... to se Brenjeva tie, on nikada nije skrenuo. On se bojao izai izvan granica prihvaenih normi, bojao se ne ponoviti toan jezik Partije" (autorov intervju). Vic iz ezdesetih ilustrira tu rastuu neugodnost. Generalni se sekretar Brenjev, okruen lanovima CK-a, pojavio na umjetnikoj izlobi. Nakon obilaska, lanovi CK-a oprezno su se skupili oko Brenjeva da bi uli to on misli. Brenjev prieka minutu i onda objavi: "Vrlo zanimljivo. Meutim, posluajmo to misle oni na vrhu". Rezultat te smjene u jezinom modelu vodstva bio je da su tijekom ezdesetih slubeni partijski govori i dokumenti bili podvrgnuti sve veem brinom i javno nevidljivom ureivanju s ciljem proizvodnje tekstova bez "i jednog odstupanja od norme (nikakogo otstupleniia ot normy)" (Burlatskij, autorov intervju). Veina se tekstova u CK-u tada pisala i ureivala kolektivno. Jedan od najstroih urednika bio je Mihail Suslov, sekretar za ideologiju. U klieju "marksizam-lenjinizam i proleterski internacionalizam" Suslov je insistirao na zamjeni veznika "i" crticom jer je, tumaio je, "marksizam-lenjinizam ve proleterski internacionalizam" pa se "suprotstavljajui jedan drugom" uporabom "i" moe stvoriti nepotrebna zbrka (Buraltskij, 1988:188). Fraza s crticom je postala fiksna i ponavljala se iz teksta u tekst. Slini tipovi ureivanja pojavljivali su se u svim kljunim publikacijama CK-a. Urednici u asopisu Kommunist "zamijenili su neobine rijei obinima, istisnuvi svaku izraajnost (literaturshchina), te su kombinirali nekoliko reenica u jedan dugi reenini paragraf dodajui zareze i briui glagole" (Burlatskij, autorov intervju). Sekretar CK-a Jurij Andropov tjerao je svoje savjetnike da u beskraj uvijek iznova piu govore te bi u zavrnom stadiju ureivanja "sjeo na poetak stola sa svim svojim savjetnicima, est ili etiri nas, oko njega. Svialo mu se imati mnogo savjetnika uz se. Mi bismo uredili zavrnu verziju. On bi proitao reenicu na glas i rekao: 'Ovdje neto ne valja. Moramo pronai drukiju formulaciju.' Netko bi predloio rije. On bi je zapisao. Zatim bi netko drugi predloio drugu rije. Zatim sljedei. Ponovno smo kolektivno pisali govor. Onda je tekst bio vraen tipkaici. Onda nam ga je Andropov ponovno proitao, i opet. Nastavljali smo mijenjati formulacije sve dok nisu zvuale dobro" (Burlatskij, autorov intervju).

Proces kolektivnog pisanja i unakrsne imitacije dokinuo je individualne stilove gurajui ideoloke tekstove u smjeru sve vee anonimnosti, kopiranja i sve nezgrapnijih normi - ideoloki je diskurs postao hiper-normaliziran. Pisci iz CK-a imali su vlastiti argonizam za novi stil sastavaka - "blokovsko pisanje" (blochnoe pis'mo). Fiksirani "blokovi", objanjava pisac govora, "nisu se sastojali samo od pojedinih reenica ve i od cijelih paragrafa. Te ste tekstove mogli itati od poetka do kraja i od kraja do poetka sa slinim rezultatima" (Burlatskij, autorov intervju). U mnogim je sluajevima forma bloka imala vie znaenja od bilo kojeg znaenja koje su osmislili kako bi ga njime obuhvatili.36

Pragmatini model kasnog socijalizma

Pojava dominacije blokovskog pisanja ukazivala je na zaokret od semantikog prema pragmatinom modelu jezika (Mertz, 1996.). S obzirom da se doslovno znaenje shvaalo obuhvaeno lingvistikom formom (semantiki model jezika), ono je na kraju dobilo drugorazrednu vanost dok je forma preuzela vodstvo (pragmatini model). Nebrojene i iroko rasprostranjene broure za lokalne propagandiste nastavljale su isticati vanost preciznog ideolokog jezika u izgradnji komunizma, meutim umjesto usporedbe ispravne i neispravne frazeologije (uglavnom argumenata o doslovnom znaenju), one su poblie odreivale tone forme i sve su instruirale da ih se ponavlja rije po rije. "Prirunik za sekretara vodee partijske organizacije" kritizirao je one predavae koji su si jo doputali spekulacije o ideolokim problemima svojim vlastitim rijeima, in koji ih je neizostavno vodio prema otklizavanju u "povrni pseudo-znanstveni jezik".37 Jedini strukturalni elementi diskursa u kojima je eksperimentiranje bilo ohrabrivano bijahu neki tehniki aspekti izraavanja - punoa glasa, vizualni kontakt, gestikulacija i "malo humora" (Leont'ev, 1975.). To je rezultiralo time da se sovjetski narod nauio manje brinuti o doslovnim znaenjima koje je taj ideoloki jezik trebao prenijeti. Taj se novi "pragmatini model" jezika dade usporediti s vienjem jezika u angloamerikoj pravnoj praksi (Mertz, 1996:234). Za razliku od semantikog modela u kojem se pretpostavlja da tekstovi obuhvaaju doslovna znaenja neovisno o kontekstu (vidi naprijed), u pragmatinom modelu znaenje tekstova nije ni doslovno ni konano - ono duboko ovisi o kontekstu i na interpretaciji itatelja. Primjerice, amerike pravne kole pouavaju studente da u pravnim tekstovima iitavaju specifine "tehnike termine" kao pragmatine markere koji povezuju tekstove s konkretnim kontekstima (odreeni pravni sluaj, relevantni prijanji sluajevi, itd.).38 Uei kako identificirati te markere, studenti stjeu vjetinu "rekontekstualizacije" znaenja: u svakom novom pravnom sluaju mogu se "fiksirati" nova znaenja i "skovati nove interpretacije", to omoguuje "suparnikim odvjetnicima [da] u praksi zastupaju golem broj razliitih interpretacija" istih tekstova (Merz, 1996:234-35). irenje tog "pragmatinog modela" ideolokog jezika u svakodnevnom kontekstu ilustrirao je jedan od intervjuiranih. Dok je sedamdesetih godina pohaao sastanke komsomolaca, nije obraao puno pozornosti na govore te je umjesto toga itao knjigu. Meutim, kad je bilo objavljeno da e se glasati o rezoluciji s pitanjem "Tko je za?", ukljuio bi se odreeni senzor u glavi... i vi biste automatski digli svoju ruku" (Yurchak, 1997:172). esto je bilo relevantnije angairati se tijekom ideolokih sastanaka na razini pragmatinih markera jednostavno reproducirajui neiji identitet kao neko tko kompetentno motri i prepoznaje pragmatini tijek procedura. Povremeno je, meutim, prisjea se isti intervjuirani, takoer bilo vano pozornije obraati pozornost na rasprave itajui znaenja dogaaja i fraza u njihovom "doslovnom" znaenju. Na veini sastanaka ljudi su odabirali kombinaciju tih dvaju dranja ukljueni u odnos heteronimnog izmjenjivanja s razraenim diskursom samog sastanka: premda su pomno reproducirali vidljivu formu ideolokih znakova (drei govore i glasajui za), oni su aktivno reinterpretirali znaenja za koja je ta forma vrijedila.

Kao to je vano ne brkati taj tip aktivnosti s pretvaranjem, isto je tako vano prepoznati sposobnost amerikih odvjetnika da zastupaju golem broj nepodudarnih interpretacija istoga teksta koje nisu prijevara (Mertz, 1996.). Odvjetnici zauzimaju suprotstavljene stavove prema istom sluaju ne zato da bi hinili traenje pravde ili da bi prevarili sustav, ve zato to je amerika pravna ideologija zasnovana na "pragmatinom modelu" pravde, gdje se interpretacije optube i obrane ne tretiraju kao "doslovna" znaenja ve kao tehnike koje doputaju poroti da doe do najbolje aproksimacije pravde. UMJETNOST IDEOLOKOG PISANJA

Tvorbena naela blokovskog pisanja

Sovjetski su mediji stvorili beskrajne instance ideolokog diskursa, jedan je dnevni primjer bio vodei lanak na naslovnoj stranici, peredovitsa, u novinama CK-a Pravda39. Raspravljajui o nekim aspektima sovjetskog iskustva, ti su lanci kolektivno bili napisani od strane profesionalnih pisaca iz CK-a i nikad nisu bili potpisani. Analizirajui primjere iz vodeeg lanka demonstrirat u neke od fiksiranih naela prema kojima je svaki odgovarajui blok bio stvoren; ta se naela mogu nazvati "tvorbena naela" ideolokog diskursa. Sljedei su primjeri preuzeti iz uvodnog lanka iz 1977., "Ideoloko uvjerenje sovjetskog ovjeka, (Ideinost' sovetskogo cheloveka, Pravda, 1. srpnja 1977.)40. Zbog obzira prema prostoru, ovu u analizu ograniiti na dva tvorbena naela blokovskoga pisanja: naelo sloene modifikacije i ono sloene nominalizacije.41 Prva reenica u tekstu pravde glasi: "Visoka razina drutvene svijesti radnika u naoj zemlji, njihovo najbogatije kolektivno iskustvo i politika razboritost, prikazuje ih s iznimnom cjelovitou u danima svenarodne rasprave o nacrtu za Ustav SSSR-a (Vysokii uroven' obshchestvennogo soznania trudiashchikhsia nashei strany, ikh bogateishii kollektivnyi opyt i politicheskii razum s iskliuchitel'noi polnotoi proiavliaiutsia v dni vsenarodnogo obsuzhdeniia proekta konstitutsii SSSR)". Stavio sam u kurziv fraze koje su imenice sa sloenim modifikatorima koji funkcioniraju kao "gradei blokovi" ideolokog diskursa. To ne znai nuno da su takve fraze bile replicirane od rijei do rijei od jednog teksta do drugog; ve da je veina instanci ideolokog diskursa sadravala fraze temeljene na sloenim modifikatorima koji su bili izgraeni prema dvama tvorbenim naelima: uporabom mnogostrukih modifikatora i uporabom modifikatora stupnja (npr., komparativni stupanj i stupanj superlativa). U prvoj frazi, "visoka razina svijesti radnika", dvostruki modifikator "visoka razina" obuhvaa ne samo tvrdnju da svijest sovjetskih radnika postoji (da bi bila visoka mora postojati), ve takoer da se komparativno moe izmjeriti, pomou razliitih "razina".42 Potonja tvrdnja prikriva prethodnu i time je postaje tee neposredno preispitati i prirodnije je prikazati. Slino tome u frazi "njihovo najbogatije kolektivno iskustvo", sloeni modifikator "najbogatije kolektivno" sugerira ne samo da postoji zajedniki entitet "radnikog iskustva" (da bi bilo bogato, mora postojati) nego da se moe i komparativno izmjeriti, pomou stupnja (bogato, bogatije, najbogatije)43. Potonja tvrdnja ponovno prikriva prethodnu inei je teom za osporavanje. Sloeni modifikator "iznimna cjelovitost" vri slinu funkciju. Ti sloeni modifikatori doputaju da se zahvaa u ideoloke tvrdnje pri emu one minimaliziraju izloenost neijeg izraavanja pomnom kritikom preispitivanju. Upotreba takvih sloenih modifikatora poveala se nakon to se pojaao pritisak na pisce iz CK-a da proizvedu tekstove s minimumom moguih devijacija i dvosmislenosti. Drugo se naelo za sastavljanje blokova temelji na uporabi nominalnih fraza nominalizacija. Patrick Seriot je pokazao da su nominalne strukture u sovjetskom ideolokom diskursu bile upotrijebljene s mnogo veom uestalou nego u drugim vrstama ruskog diskursa (1986:34). S izmjenom tijekom ezdesetih i sedamdesetih prema hipernormaliziranom modelu diskursa, uporaba nominalnih struktura poveala se i stvoreni su novi

dugi nominalni nizovi. To je povealo kruenje ideolokog diskursa. U ulomku iz istog vodeeg lanka iz 1977. fraza u kurzivu (koja je u engleskom podijeljena na dva dijela) blok je mnogostrukih nominala44: "Duhovni izgled borca i graditelja, graanina razvijenog socijalistikog drutva samog sebe razotkriva svijetu u svoj svojoj veliini i ljepoti, kako u isklesanim crtama izuzetnog dokumenta naeg vremena tako i u ivuoj egzistenciji, u svakodnevnoj stvarnosti komunistike izgradnje (I v chekannykh strokakh vydaiushchegosia dokumenta sovremennosti, i v zhivoi deistvitel'nosti, v posvednevnykh budniakh kommunisticheskogo stroitel'stva raskryvaetsia pered mirom vo vsem velichii i krasote dukhovnyi obraz bortsa i sozidatelia, grazhadanina razvitogo sotsialisticheskogo obshchestva)". Mnoenje takvih konstrukcija ponovno je bio uinak pokuaja pisaca da umanje mogue devijacije i dvosmislenosti svojih tekstova: nominali doputaju da se ideoloki zahtjevi izloe kao implicitni, prikrivajui ih iza drugih ideja i time ih manje izlaui kao predmet pomnog ispitivanja ili mnogostrukih interpretacija. Taj se nominalni niz moe dekonstruirati u nekoliko odgovarajuih glagolskih fraza, gdje se svaki sastoji od jedne ideje (Seriot, 1986.): "graanin razvijenog socijalistikog drutva je borac i graditelj", "borac i graditelj posjeduje duhovni izgled", "duhovni izgled je velik i lijep", i tako dalje. Preoblikom tih glagolskih fraza u jednu nominalnu frazu tvrdnje se pretvaraju u pretpostavke, predstavljajui ideje kao unaprijed utvrene injenice. Uporaba mnogostrukih nominala u jednom dugom nizu prikriva neke tvrdnje (izraene u ranijim dijelovima niza) iza drugih tvrdnji (izraenih u kasnijim dijelovima). Primjerice, ideja da je graanin razvijenog socijalistikog drutva borac i graditelj prekrivena je iza dviju drugih ideja spomenutih u navedenim glagolskim frazama. Naravno, kao i veina vrsta politikog diskursa, boljeviki se diskurs sluio mnotvom nominala od njegova poetka. Meutim, u sedamdesetim je godinama diskurs bio poseban: njegove su reenice sadravale djelomino duge nominalne nizove i samo jedan glagol, esto samo kopulu, s jedinom svrhom pretvaranja tih dugih nizova nominala u reenicu. Taj je stil stvorio zloglasni "drveni" zvuk, dajui ideolokom diskursu njegovo popularno argonsko ime "hrastov jezik" (dubovyi iazyk). Uz to su sve instance ideolokog diskursa konstantno citirale i po prijanjem uzorku preraivale tekstove, uvrujui formu i stvarajui od "manifestne intertekstualnosti" (Fairclough, 1992:104) sredinje naelo blokovskog pisanja.

Lokalna reprodukcija ideolokog diskursa

Da bi se razumjelo to su ideoloki tekstovi znaili sovjetskom narodu, moramo ii iza diskursa i analizirati prakse i kontekste u kojima je on bio proizvoen, diseminiran i interpretiran od obinih ljudi. Veina je lanova posljednje sovjetske generacije, o ijim praksama raspravljam u ovom poglavlju, odrasla s tim modelom ideolokog diskursa, sreui se s njim svakodnevno u kolama, fakultetima, na poslu, u medijima, u komsomolskim organizacijama i tako dalje. Saa, koji je roen sredinom pedesetih godina, bio je sekretar u lokalnom komsomolskom Raikomu (pokrajinskom komitetu). Da bi bio osposobljen za taj posao, polazio je Viu partijsku kolu, gdje je sluao kolegije kao "Temelji marksistiko-lenjinistike retorike". Studenti na tom kolegiju bili su izriito pouavani kako pisati ideoloke tekstove sluei se unaprijed fabriciranim blokovima - popisima kljunih rijei, citata, fraza i gramatikih konstrukcija. Nakon to je zavrio kolu, Saa je kao sekretar za ideologiju pripremao tekstove dokumenata i govora te je primao uobiajene okrunice koje je slao Centralni komitet u Moskvi. On objanjava: "oni su naznaili to mora biti spomenuto - koje figure, fraze, rijei i citati partijskih voa... Bili su napisani tako dobro da smo ih jednostavno

mogli samo ubaciti u svoje vlastite tekstove, ak i kad smo govorili o nekom lokalnom dogaaju." Saa je bio izrazitije izuavan u umjetnosti blokovskog pisanja za razliku od veine ljudi iz njegove generacije koji su zauzimali nie pozicije u komsomolskoj hijerarhiji. Andrej (roen 1954.), komsomolski sekretar istraivakog centra u gradskom okrugu Lenjingrada koji je Saa nadgledao, napisao je veinu njegovih ideolokih govora i tekstova jednostavno kopirajui cijele odlomke iz starih govora koje su prijanji sekretari ostavili poslije sebe u arhivu komiteta. Maa (roena 1970.), komsorgovka (organizatorica komsomola) za srednju kolu u gradu Kaljiningradu, pisala je svoje izvjetaje i govore za redovne komsomolske sastanke kopirajui cijele odlomke iz novina. Njezino objanjenje: "Uzela sam novine i kopirala reenice iz odgovarajue rubrike... Prvo bih kopirala fraze koje bi bile korisne i zatim bih napisala tekst." Meutim, kopiranje nije bilo jedina tehnika proizvodnje teksta. S iskustvom se moglo shvatiti odreena tvorbena naela blokovske kompozicije. Maa, primjerice, objanjava kako je nauila sluiti se "specijalnim" konstrukcijama umjesto onih "uobiajenih": "Uvijek je bilo bitno govoriti o 'najdubljoj razini smisla' (glubinnyi smysl) naspram 'dubokog smisla' (glubokii smysl), i o 'neosporivom znaenju' (neprekhodiashchee znachenie) umjesto o 'velikom znaenju' (bol'shoe znachenie)." Drugim rijeima, Maa je nauila kako upotrijebiti sloene modifikatore stupnja raspravljene u prethodnom poglavlju: modifikator "dubinske razine" (glubinnyi) za razliku od "duboke" (glubokii), obuhvaa ne samo koncept dubine ve i njezin komparativni stupanj (superlativ).45 Slino tome, modifikator "neosporivi" za razliku od "velikog", obuhvaa ne samo znaenje ve i njegovu temporalnu dimenziju. U oba je sluaja jedna tvrdnja (da neki dogaaj ima "znaenje" ili "vanost") prikrivena i time naturalizirana iza druge ideje - kako bi se mogla izmjeriti pomou komparativnih ili temporalnih stupnjeva. Prema Mai, ako je govor bio napisan za praznik posveen "svenarodnim praznicima" (vsenarodnye prazdniki), ona je morala opisati vanost dogaaja slaganjem posebnog tipa sveobuhvatne tvrdnje. Takve tvrdnje ukljuuju duge nizove nominala, slinih onima o kojima se raspravljalo u prethodnom poglavlju. Razmotrimo jedan primjer (nominalni nizovi su stavljeni u kurziv): "Neospornu vanost pobjede radnike klase u Velikoj Oktobarskoj socijalistikoj revoluciji (ili za drukiji dogaaj: sovjetskog naroda u Velikom Domovinskom ratu) nemogue je precijeniti (Neprekhodiashchee znachenie pobedy rabochego klassa v Velikoi Oktiabr'skoi sotsialisticheskoi revoliutsii (Sovetskogo naroda v Velikoi Otechestvennoi voine) nevozmozhno pereotsenit')." Kao to je ve spomenuto, u novom pragmatinom modelu kojim su se ljudi sluili u proizvodnji i interpretaciji ideolokog diskursa tvorbena su naela i leksiki blokovi (kao to je blok ritualne prakse, kao to je potvrdno glasovanje tijekom sastanaka) igrali ulogu pragmatinih markera koji su signalizirali ideoloke kontekste, ali uglavnom nisu morali biti itani na razini doslovnog itanja. Primjerice, Maa primjeuje: "Ja si esto svojim rijeima nisam mogla objasniti to sam napisala. Svatko, je, na neki nain, imao opi dojam da je tekst zvuao tono (chetko) i dojmljivo (vpechatliaushche). Kao dijete sam uvijek bila impresionirana tim ozbiljnim i nejasnim (ser'eznye i neponiatnye) frazama." Za Mau i njezine suvremenike tekstovi su zvuali "precizno" i "dojmljivo" zbog njihove pragmatine arhitekture - ti su tekstovi koristili precizna tvorbena naela i blokove ideolokog diskursa i zato su strogo provodili pragmatinu funkciju obiljeavanja ideolokih konteksta u svakodnevnom ivotu. Teina znaenja u tom diskursu izmijenila se od doslovnog znaenja do lingvistike forme, ili, da upotrijebimo Jacobsonove termine, "poetska funkcija" lokalno proizvedenog ideolokog diskursa postala je vanija od njegove "referentne funkcije" (Jacobson, 1960.).46

Davanje smisla ideologiji

Bilo bi, meutim, pogreno zakljuiti kako su takvi lanovi komsomola kao Saa, Andrej i Maa, koji esto vie pozornosti pridaju pragmatinim aspektima svojih tekstova nego njihovim doslovnim znaenjima, bili jednostavno prijetvornici ili oportunisti koje nije bilo briga za ideoloke vrijednosti socijalizma. Takvo bi gledite ignoriralo vanu i fascinantnu injenicu da je veina sovjetskog naroda, ukljuujui i velik dio lanova posljednje sovjetske generacije, bila u mogunosti obavljati veinu dnevne ideoloke prakse na pragmatine naine kakvi su ve opisani upravo stoga to su nastavili pristajati na openitije shvaanje socijalizma. U tome su bili vrlo slini spomenutim amerikim odvjetnicima, ija praksa argumentiranja dijametralno suprotnih pozicija u konkretnim pravnim sluajevima ne bi trebala biti itana kao isti utilitarizam ve, naprotiv, kao pokazatelj uzajamnog i iskrenog povjerenja u vanost koncepta pravde. Kao to antropolozi dobro znaju, prakse koje se mogu initi kontradiktornim vanjskim promatraima (ili u jednom kontekstu) ne moraju biti takve za one iznutra (ili u drugom kontekstu). Da bismo shvatili koje nam konkretne prakse mogu govoriti o prirodi danoga socijalnog sustava, moramo analizirati stvarne kontekste u kojima se initelji angairaju. To je razlog zato u u ovom poglavlju razmotriti kako su nie rangirani lokalni praktikanti sovjetske ideologije reproducirali socijalne kontekste u kojima su ideoloki tekstovi kruili. Sekretar Andrej je ranih osamdesetih dobio zadatak od Raikoma da organizira "informativnu skupinu" u svom institutu. Deset obinih lanova Komsomola moralo je tijekom godine napisati i pred svojim kolegama odrati politiko-ideoloka informiranja (politinformatsiia). Kao to je Andrej i oekivao, veina je nastojala izbjei zadatak. Da bi rijeio problem, objanjava Andrej, "na je Komitet odluio stvoriti informativnu skupinu na papiru... Imali smo ak pet ili est ljudi u njoj... Rekao sam svom prijatelju: 'Ti e biti voa.' On je trebao voditi sustav izvjetaja (otchetnost') o informiranjima i, ako bi izvjetaj pregledao Raikom, raspraviti o njemu s nekim ovlatenim (s gramotnym vidom). Takoer, kad je to mogue, jednom ili dvaput godinje, organizirati stvarna informiranja, tako da je postojalo neto na to se moglo pozvati za svaki sluaj". Takvi su aranmani bili toliko uobiajeni da nisu bili nikakvo iznenaenje ni za Komitet ni za obine lanove. Prema Andreju, Raikom "teko da je ikad razgovarao sa stvarnim ljudima. Pripremanje vjerodostojnih izvjetaja bio je glavni zadatak [Andrejeva Komiteta]". Nakon pregledavanja izvjetaja razliitih organizacija u okrugu, Raikom je izdao svoj vlastiti izvjetaj u kojem je Andrejeva skupina nazvana "egzemplarnom". Kao to sam spomenuo, pogreno bi bilo zakljuiti iz tog opisa da je Andrej bio obini oportunist ili netko tko se pretvarao. On je sebe, zapravo, prije smatrao savjesnim komsomolskim sekretarom koji je vjerovao da su politika informiranja openito bila vana forma idejno-edukacijskog rada (ideino-vospitatel'naia rabota). Istovremeno, kao praktikant takva rada on je znao da nije bilo tako lako organizirati i uskladiti dogaaje kao to ih je bilo lako staviti na papir. Kao i mnogi drugi iz njegove generacije, Andrej je poeo vjerovati da su socijalistike vrijednosti bile vanije od birokratskih pravila te da se neke ideoloke zadae mogu ignorirati bez ikakve tete, dok su se ostale morale provoditi s najveom ozbiljnou. On je razlikovao dva tipa komsomolske prakse. Prvi je nazvao "formalnost" (proforma) i "ideoloka ljuska" (ideologicheskaia shelukha) - sastojala se od proizvodnje pragmatinih markera (dobro oblikovanih izvjetaja, tekstualnih blokova itd.) koji su jednostavno signalizirali neizbjene ideoloke kontekste. Drugi tip ideolokog rada Andrej je nazvao "rad sa smislom" (rabota sa smyslom) i njega je smatrao vanim i ugodnim te ga je esto organizirao na svoju vlastitu inicijativu. Meu primjerima toga rada on nie razliite profesionalne i kulturne inicijative: natjecanja meu mladim zaposlenicima instituta u najboljim vjetinama (konkurs

profmasterstva), sustav naukovanja (nastavnichestvo), muzej posveen ulozi instituta za vrijeme rata, rad na poljoprivrednim gospodarstvima i u graevinskim brigadama, pomaganje mladim obiteljima u kuenju i djejim vrtiima za djecu, sportska natjecanja, niz predavanja o povijesti, amaterske kazaline predstave, koncerte glazbenih skupina, plesnjake za mlade, slavlja, pjeaenja u prirodi i tako dalje. Za organiziranje tih raznolikih aktivnosti Andrej je dobio nekoliko poasnih priznanja (gramota) "Za komsomolski rad", nagrade na koje je on bio ponosan i koje je drao na zidu u svome uredu, a poslije u svojoj kui. Za njega to nisu bili beznaajni dokumenti primljeni za beznaajne aktivnosti ve znakovi javnog priznanja njegovih organizacijskih talenata, kreativnosti i autentine brige za drutveno dobro. U praksi su dva tipa rada - "puka formalnost" i "rad sa smislom" - bili u uzajamnom konstituirajuem odnosu: ispunjenje odreene "formalnosti" bilo je nuan preduvjet kako bi se mogao provoditi "rad sa smislom". Drugim rijeima, provoenje neizbjene i ritualne "formalnosti" pomoglo je da se iscrta ideoloki prostor (ono to Andrej zove "ljuska") unutar kojeg su se mogli nastaviti drugi, "smisleni" oblici ideolokog rada i socijalistikog ivota. Spomenuta sekretarica za kolu Maa pokazivala je istovrsnu strast i bila je ponosna na "smislene" aspekte svoga komsomolskog rada: inicirajui akademsku podrku studentima koji su zaostajali i pomo lokalnim starim ratnim veteranima. Drugi student, Igor (roen 1960.), koji je potkraj sedamdesetih bio komsorgovac za kolski razred u gradu Sovjetsku (u pokrajini Kaljiningrad), snano je negodovao zbog besmislene strane njegovih obaveza. Prisjeajui se tog aspekta komsomolskog rada, Igor glasno izjavljuje: "Oh, kako sam mrzio komsomolske sastanke zbog njihovih beskrajnih formalnosti i dosade!" Ta ga antipatija ni u kom sluaju nije sprjeavala da se moralno angaira u ostalim aspektima komsomolskog rada kao to je organiziranje programa pomoi starijima, informiranja o politikoj situacijama u drugim dijelovima svijeta ili u debatama o knjievnosti. Igor je ak i volontirao na mjestu komsorgovca za kolu nekoliko godina za redom. Premda je mrzio birokratsku formalnost mnogih rituala, divio se mnogim socijalistikim vrijednostima koje je obiljeavao ostali komsomolski rad. Igor objanjava:
"Ulazak u Komsomol je, s petnaest godina, bio vaan dogaaj za mene. elio sam biti u Komsomolu jer sam elio biti meu mladom avangardom koja e raditi na poboljanju ivota... Osjeao sam da e ako ivi prema pravom obrascu - kola, institut, posao - sve u tvom ivotu biti posloeno... U osnovi, za mene je vladina politika bila ispravna. Ona se jednostavno sastojala od brige za ljude, za besplatne bolnice, dobro obrazovanje. Moj je otac bio primjer te politike. On je bio na glavni lijenik u regiji i teko je radio da bi poboljao medicinske usluge narodu. I moja je majka teko radila kao lijenica. Dobili smo lijep stan od drave."

Tisue slinih opisa pojanjava da odnos posljednje sovjetske generacije prema slubenoj ideologiji nije ukljuivao samo otpor ideologiji, ili njezinoj oportunistikoj uporabi za samopromociju, ili u prijetvornom ponavljanju slubenih ideolokih izjava, ve je za sobom takoer povlaio zanimljive i kreativne postupke koji su komunistikoj ideologiji davali smisao unutar ireg okvira ljudskih vrijednosti.

Intertekstualnost
"Smisleni" se ivot proizvodio unutar "formulainih" ideolokih konteksta sudjelujui u irokim varijacijama diskursa i praksi koje nisu bile strogo "ideoloke", ve koje su esto bile eksplicitno vezane uz neke ideoloke simbole i znaenja. Kako bih dao primjer tih diskursa i praksi u sluaju posljednje sovjetske generacije, analizirat u produkciju kulture mladih koja nije proizlazila samo iz ideolokih sovjetskih vrijednosti ve i iz "burujskih" zapadnih vrijednosti, ak iako su potonje bile rutinski osuivane u ideolokom diskursu sovjetskoga tiska kao antikomunistike (Stites, 1993.; Frisby, 1989.; Troitsky, 1988.; Yurchak, 1999.; Friedberg, 1985.). Svi su sekretari i komsorgovci o kojima se prije

raspravljalo na razliite naine bili ukljueni u proizvoenje aktivnosti "kulture mladih" i navodili su te aktivnosti kao primjere komsomolskog rada "sa smislom". U analizi koja slijedi usredotoit u se na takav rad u sluaju sada ve poznatog komsomolskog sekretara Andreja. Kad je Andrej poetkom sedamdesetih iao u kolu, on je, kao i milijuni njegovih vrnjaka, postao oboavatelj angloamerike rock glazbe. On i njegovi kolski prijatelji fantazirali su da imaju svoj vlastiti band, da povremeno stvaraju buku kod kue te da svom improviziranom bandu daju ime na engleskom - The Boys from a Morgue (Deki iz mrtvanice). Na sveuilitu, izmeu 1973. i 1976., Andrej je sreo jo oboavatelja glazbe te je poeo sudjelovati u aktivnoj razmjeni ploa. Slubeno, glazba veine rock bandova nije postojala u sovjetskom univerzumu - nitko nije mogao u trgovinama kupiti ploe Alice Cooper, Led Zeppelina, Pink Floyda ili Deep Purplea, uti ih na radiju ili vidjeti na koncertu. tovie, taj je tip glazbe bio uobiajeno denunciran u slubenim publikacijama kao primjer burujske kulture. Ipak je u svakodnevnom ivotu Andrejeve generacije ta glazba bila ivo prisutna. Mali broj zapadnih ploa koje su u Sovjetski Savez iz inozemstva unijeli sovjetski mornari, neprestano se kopirao na rekorderima s dvije glave za snimanje, i u tom se redupliciranom obliku irio eksponencijalnom brzinom meu lanovima mlae generacije diljem zemlje.47 Od kasnih sedamdesetih do ranih osamdesetih, kao lan komsomolskih komiteta na sveuilitu i poslije na istraivakom institutu, Andrej je organizirao plesnjake za mlade na kojima je preko razglasa putao kopije snimljenih ploa te "nepostojee" zapadne glazbe te odravao kratka predavanja o razliitim zapadnim bandovima. Andrej je takoer organizirao koncerte "amaterskih" ruskih bandova koji su se pojavili sedamdesetih godina i koji slubeno nisu bili niti prihvaeni niti zabranjeni (Troitsky, 1988.; Cushman, 1995.; Yurchak, 1999.). Za sve je te dogaaje bilo potrebno odobrenje lokalnog partijskog sekretara, koje je Andrej obino uspijevao osigurati predstavljajui ih u svojim izvjetajima kao ideoloke zvune oblike komsomolskog ivota mladih (komsomol'sko-molodezhnaia zhizn'). Razmotrimo kako se ta kombinacija Andrejevih praksi kao komsomolskog sekretara i organizatora kulturnih dogaanja reflektirala na razini njegova diskursa. Godine 1982. Andrej se kao potpuno novi komsomolski sekretar na istraivakom institutu predstavio svojim prvim govorom na godinjem komsomolskom sastanku. Govor je zapoeo rijeima: "Jedno od sredinjih usmjerenja u radu komsomolca je politiko-ideoloka edukacija mladih ljudi. Formiranje marksistiko-lenjinistikoga pogleda na svijet, nepomirljivi stav (neprimirimoe otnoshenie) prema buroaskoj ideologiji i moralnosti, edukacija mladih ljudi u duhu sovjetskog domoljublja i socijalistikog internacionalizma - to su sredinje zadae s kojima se suoava ideoloko vodstvo nae komsomolske organizacije." Prema sovjetskim medijima, zapadna rock glazba bila je ogledni primjer onoga na to je Andrej upuivao kao na "burujsku ideologiju i moralnost" koja se uvlaila u sovjetski ivot i protiv koje se trebalo boriti. lanak koji se pojavio u sredinjim komsomolskim novinama Komsomol'skaia Pravda iz 1981., nekoliko mjeseci prije Andrejeva govora, pojasnio je tu slubenu ideoloku poziciju: "[Zapadnim rock skupinama] gotovo u cijelosti nedostaje nepomirljivi stav prema porocima burujskog svijeta... Pjesme novih pomodnih zvijezda sluatelje samo odvode u svijet neostvarivih iluzija. To je narkotika glazba (muzykanarkotik), glazba koja je tableta za spavanje ili uspavljujua glazba (muzyka-snotvornoe), glazba obmane (muzyka-obman)... Umjesto progresa - to je regres. To je prirodna sudbina, logini slijed "evolucije" rock glazbe, neodvojivi dio zapadne masovne kulture - deformirani potomak neravnopravnog braka izmeu umjetnosti i poslovnih odnosa".48 Ta dva ideoloka teksta predstavljaju diskurzivni reim ranih osamdesetih: doslovno znaenje Andrejeva govora argument je o potrebi razvijanja "nepomirljiva stava prema burujskoj ideologiji i moralnosti"; doslovno znaenje novinskog lanka je argument da je zapadnoj rock glazbi kao kulturnom obliku nedostajalo upravo taj "nepomirljivi stav prema

porocima burujskog svijeta" (vidi dijelove u kurzivu). Bilo je stoga prilino jasno da se na razini doslovnog znaenja za zapadni rock tvrdilo da je manifestacija burujske kulture i moralnosti. Meutim, da bi se razumjelo kako je zapravo mlada sovjetska publika interpretirala takve tekstove, moramo uzeti u obzir i kontekste u kojima su proizvedeni i u kojima su kruili, te druge diskurse i prakse u koje su ti ljudi bili ukljueni u to vrijeme. Godine 1982., kada je Andrej odrao svoj komsomolski govor, prijatelj mu je posudio primjerak zapadnoeuropskoga asopisa Music Express, koji je iz inozemstva donio jedan mornar. Andrej je paljivo preveo lanak od etiri stranice iz asopisa o heavy metal gitaristu Michaelu Schenkeru iz njemake rock skupine The Scorpions, i otipkao ga na pisaoj maini u komsomolskom Komitetu. Poslije se pozivao na injenice iz toga teksta kad je prvi put pustio presnimljene pjesme The Scorpionsa tijekom njegovih komsomolskih plesnjaka. Prijevod do u detalje opisuje karijeru heavy metal zvijezde i njegove stereotipne heavymetalske probleme: "Sada je Michaelova ovisnost o drogi postala doista 'teka' (heavy)... Alkoholu je dodao tablete i kokain." Prijevod zavrava radosnim obraanjem oboavateljima: "Pa to onda Michaela odrava na ivotu? Naravno, isto ono to vas i mene 'heavy metal!'" Tekst koji je Andrej preveo kao da predstavlja iskrenu Andrejevu strast prema rock glazbi i njezinoj dekadentnoj kulturi i kao da ohrabruje njezino velianje kod publike. Istovremeno je Andrejev komsomolski govor izgledao kao da se zalae za nepomirljivi stav protiv njih. Ipak, Andrej i njegova mlada publika nisu izgledali kao da ih mui ta oigledna kontradikcija izmeu dvaju diskursa. Zapravo, Andrej tvrdi da su mu oba teksta bila jednako vana jer su predstavljali glavne aktivnosti na kojima je bio angairan tijekom te godine svoga ivota. Pohranio je oba teksta u istu mapu oznaenu "1982" meu dokumente i slike u svom kunom arhivu, gdje sam ih ja i otkrio. Zabiljeimo da je Andrejev komsomolski govor, ba kao i novinski lanak, sadravao prepoznatljive pragmatine markere koji su nepogreivo povezivali te tekstove s prostorom ideologije, ali su ih odvajali iz drugih konteksta svakodnevnog ivota. Ti su markeri doputali Andreju i njegovoj publici da se razlikuju u interpretaciji tekstova: neki su aspekti Andrejeve kritike burujske zapadne kulture (primjerice, imperijalizam, kolonijalizam, hladnoratovska politika, e za novcem, itd.) iroko bili propisani na razini doslovnog znaenja, dok su drugi aspekti te kritike (primjerice, da je zapadni rock bio primjer zapadne burujske kulture kojoj se treba suprotstavljati) bili tretirani kao formalna uokvirenost49. Kao i u primjerima raspravljenim prije, Andrejeva je mlada publika mogla izbjei itanje novinskih lanaka koji su u cijelosti kritizirali zapadnu kulturu na razini "doslovnih" znaenja. Doista, kao to su i dvojica prominentnih sovjetskih sociologa kulture mladih (obojica gorljivi lanovi Partije i predstavnici starije generacije) nakon dugog prouavanja diljem cijeloga Sovjetskog Saveza pesimistiki zakljuili 1982., nova sovjetska omladina koja je izgledala savjesno po razliitim pitanjima komunistike moralnosti ipak je bila prilino slijepa za bilo kakve veze izmeu "zapadne glazbe" i "politike antikomunizma" (Ikonnikova i Lisovskij, 1982:96-97). Istovremeno je to sloeno itanje impliciralo i da sovjetska omladina nije nuno interpretirala zapadnu rock glazbu i kulturu na nain na koji je ona bila interpretirana od zapadne publike u zapadnim kontekstima. Primjerice, u lanku o The Scorpionsima koji je Andrej preveo, referenca na drogu bila je itana kao pragmatini marker jednog imaginarnog i egzotinog konteksta zapadne rock kulture koja je za Andreja i njegove kolege egzistirala na razini fantazije. Meutim, kad je marihuana stvarno otkrivena u sveuilinoj spavaonici, Andrej je, kao savjestan lan komsomolskog Komiteta, pomogao da se organizira odluna kampanja protiv droge. Sedamdesetih godina za mnoge mlade ljude diljem Sovjetskoga Saveza, ukljuujui i Andreja, nije postojalo nita proturjeno u neijoj strasnoj sklonosti prema nekim vrijednostima i antiburujske komunistike ideologije i antikomunistike burujske kulture.

Ta je simultanost interesa i strasti bila mogua zbog dinamike i "situiranog" odnosa tih mladih ljudi prema ideologiji. Primjeri tog dinaminog odnosa takoer se mogu nai i u privatnim razgovorima izmeu lanova posljednje sovjetske generacije tijekom kasnoga socijalistikog razdoblja. Za konanu ilustraciju analizirat u isjeke iz privatnih pisama koje je potkraj sedamdesetih pisao tinejder Nikolaj (roen 1959.) iz sibirskih gradova Jakutska i Novosibirska svome prijatelju tinejderu u Lenjingradu. Za Nikolaja su, kao i za Andreja, ideali i etika komunizma i burujske zapadne rock glazbe bili jednako vani i on je o njima sa svojim najboljim prijateljem razgovarao strastveno i iskreno. Nikolaj je bio prilino svjestan oiglednih proturjeja izmeu tih vrijednosti, to je razlog zato se aktivno upustio u reinterpretaciju znaenja komunistike ideologije ne slaui se s time kako su neke njezine aspekte interpretirali dunosnici u koli i u medijima. Umjesto sveopeg opiranja ideologiji, on ju je uinkovito udomaio dajui joj smisao u svome ivotu. U srednjoj koli u Jakutsku, Nikolaj je zauzeo mjesto komsomolskog sekretara i shvatio je taj posao vrlo ozbiljno. Svom je prijatelju u Lenjingradu napisao (13. svibnja 1975., Jakutsk): "Vjerujem u komunizam, i moje je uvjerenje nepokolebljivo. Ono je toliko veliko da je dovoljno za nekoliko ljudi. Meutim, to nije bez mozga, to nije slijepa vjera. Ja ne volim jako velike rijei, ali elim rei jednu stvar: izgradnja komunizma je zadaa mog ivota. Meutim, da bi ga se moglo graditi, mora ga se poznavati, ali ne poznavati samo teoriju ve i kako teoriju primijeniti u ivotu. To je razlog zato sam se pridruio Komsomolu, to je razlog zato cijenim sve povezano s njim". Nikolaj je 7. listopada 1977. napisao kako je ba sluao snimke britanskih bandova Queen i King Crimson, a posebno potonji band "me se prilino dojmio" i " volio bih saznati vie o njima". Zavrio je pismo odgovorom na komentar svoga prijatelja iz prijanjega pisma: "P.S. Dijelim tvoju tugu zbog smrti Elvisa Presleya". Dana 23. studenog Nikolaj je dodao kako britanski bendovi King Crimson i Yes predstavljaju "ne vie obinu popularnu glazbu (estrada)" ve "puno uzvieniju, dublju i snaniju" glazbu "koja zasluuje da se nazove glazbom koja e nastaviti ivjeti u stoljeima koja dolaze (v vekakh)". Nikolajevi komentari i njegov izbor bandova, posebno King Crimson, pokazuju da je bio ozbiljan ljubitelj glazbe, koji nije zainteresiran samo za lakosluajui pop, ve za rock kao umjetniku formu. Takoer je vrijedno spomenuti da su se sedamdesetih godina snimke takvih "nepostojeih" zapadnih bandova uspjele nalaziti ak i u relativno zabaenim sibirskim gradovima te da su igrale vanu ulogu u odrastanju sovjetske omladine. Kad je ujesen 1977. Nikolaj postao student na Novosibirskom sveuilitu, pisao je o aktivnom interesu za zapadnu glazbu meu svojim kolegama studentima (14. prosinca, Novosibirsk): "Mnogi nai studenti imaju osobne kolekcije stereosnimki najboljih rock bandova. Iako moram rei da, to se tie Beatlesa, sluam ih jako rijetko. Ovdje se najee sluaju "Deep Purple", "Led Zeppelin", "Pink Floyd", "Yes", "Queen", "Wings", "King Crimson", "Alice Cooper", "Uriah Heep", i neto rjee drugi. Ovi koje sam istaknuo sviaju mi se vie od svih drugih". Nikolaj je bio vrlo dobro svjestan slubene sovjetske kritike te burujske glazbe i doista je otvoreno pobijao taj kriticizam. Vano je, meutim, da njegovo pobijanje nije bilo otpor komunistikoj ideologiji - kao ozbiljan komunistiki student on je pobijao slubenu kritiku s pozicije istih komunistikih vrijednosti na koje je ta kritika ukazivala da ih podrava. Sljedea dva citata ilustriraju kako je Nikolaj aktivno reinterpretirao sovjetsku ideologiju prikazujui je kompatibilnom s komunistikim idealima kako ih je on shvaao i divio im se. Kada mu je prijatelj iz Lenjingrada pisao o sukobu koji su njegovi kolege iz razreda imali sa svojom profesoricom iz estetike, predstavnicom sustava i starije generacije koja je kritizirala mlade zbog njihovih interesa za "burujski" zapadni rock, Nikolaj je odgovorio otvoreno povezujui zapadni rock sa slubeno slavljenim postignuima sovjetskog socijalizma (primjerice, u istraivanju svemira, u nuklearnoj fizici) i s "dobrom" neburujskom internacionalnom kulturom (primjerice, s klasinom glazbom). Dana 21. sijenja 1977. pie iz Jakutska:

...reci svojoj profesorici iz estetike da se ne moe gledati na svijet oko sebe iz pretpovijesne pozicije... Zato to se s vieg mjesta moe jasno vidjeti da su rock i njemu srodna glazba zasluni potomci klasine glazbe, te da su "Beatlesi" fenomen naeg ivota bez presedana iji je utjecaj na ljudski um, moda, usporediv sa svemirskim letovima i nuklearnom fizikom... Ne moe nas se obrazovati a da ne znamo kako ivimo, zbog ega patimo te to i zato volimo. Reci joj da ja volim Bacha, Vivaldija, ajkovskog, Rahmanjinova, edrina. A ipak, bez ikakve zadrke, odmah uz njih mogu navesti Paula McCartneya. Ako ona to ne razumije, ona nije profesorica ivue progresivne estetike, ve propovjednica dogmatine estetike koja je ista kao i religiozna... estetika (kurziv u izvorniku).

Nikolajevo strastveno povjerenje u komunistike ideale, i njegova uporaba propisanih ideolokih formi kako bi ih formulirao u svome diskursu, nije ga unaprijed iskljuilo u neslaganju s nekim slubenim interpretacijama tih ideala i od slanja tih misli diljem zemlje preko sovjetskog potanskog sustava50. Usporeujui ideoloku verziju komunistike estetike s religioznom dogmom, Nikolaj zastupa potrebu da se reinterpretira komunizam na fleksibilnije, ljudskije i nedogmatskije naine, naine koji doputaju njemu i njemu slinima da mnoge aspekte "burujske" kulture vide kao kompatibilne s komunistikim vrijednostima. ZAKLJUAK Ovaj je rad zapoet pitanjem: to je to bilo u sovjetskom sustavu to je uinilo da njegov "kolaps" u potpunosti izgleda nezamislivim i iznenaujue brzim, ne samo veini zapadnih sovjetologa ve i veini sovjetskog naroda? Jedan odgovor lei u prirodi shvaanja sovjetskog naroda te u odnosima prema slubenoj komunistikoj ideologiji u desetljeima koja su prethodila kolapsu. Od kraja pedesetih i poetkom ezdesetih sovjetska je ideologija doivjela transformaciju prema novom pragmatinom modelu: sve je vie bilo vanije reproducirati precizne ideoloke oblike nego drati se preciznih znaenja koja su ti oblici trebali obuhvaati. Konano, najavljeni projekt Partije o stvaranju nove sovjetske osobe bio je i uspjean i neuspjean. U skladu s partijskim tvrdnjama, sovjetski je narod bez ostatka reproducirao sustav na razini forme: sudjelovali su u organizacijama masovnoga tipa, glasali za ideoloke rezolucije, javno su manifestirali podrku na masovnim skupovima i ispunjavali slubene planove u brojkama i izvjetajima. Ipak, suprotno partijskim zahtjevima, velik je dio sovjetskog naroda, posebno mlae generacije, kreativno interpretirao smislove ideolokih simbola, deideologizirao vrste dogme i prikazivao komunistike vrijednosti smislenim na svoje vlastite naine. in reprodukcije forme s reinterpretacijom smisla, o kojem ovaj rad teoretizira kao o heteronimnoj izmjeni, ne moe se svesti na otpor, oportunizam ili pretvaranje; doista, ona je dopustila mnogima sovjetskim ljudima da se nastave drati sovjetskih komunistikih ideala i da sebe vide kao dobre sovjetske graane. Jednoglasna i sveprisutna replikacija ideolokih oblika, sparena s neijom sklonou prema mnogim komunistikim vrijednostima, doprinijeli su da se sovjetska stvarnost pojavljuje kao monolitna i vjena. Istovremeno, konstantna interna reinterpretacija ideolokih znaenja, koja su bila sam raison d'tre sustava, doprinijela su uvjetima koji su omoguili neminovnu imploziju sustava. Kad je partijsko vodstvo na elu s Gorbachovom sredinom osamdesetih pokrenulo kritike javne debate o perestroiki, oni su htjeli samo reformirati socijalizam kako bi ga pritom ouvali i dalje. Kao i svi drugi, oni nisu uvidjeli interne "uvjete mogunosti" kakvi su oni stvarno bili, i zato i nisu oekivali kolaps. Meutim, uvodei taj novi kritiki diskurs, oni su uinili logiku heteronimne izmjene iznenada vidljivom i otvorenom za javnu raspravu, to je dovelo do nove promjene u diskurzivnom reimu sustava. Perestroika je postala konana javna manifestacija temeljne transformacije koja se unutar sustava ve dogodila tiho i nevidljivo.

1 2

Intervju u emisiji Vzglyad, na Ostankino televiziji, 24. srpnja 1994.. Vidi takoer Makarevich (2002:14). Kopiranje tekstualnih formi usred konteksta u lingvistikoj je antropologiji poznato kao "transdukcija" (G. Urban 1996 : 30). 3 U ezdesetim su se dogodile sljedee promjene u javnoj reprezentaciji: Ideoloki rituali: Partija je spojila razliite javne rituale u jedan sredinji uigrani "sustav rituala" (Lane, 1981:3, 46) inei njihovu strukturu formulainijom i analognijom (Glebkin, 1998:130, 137). Vizualna propaganda: Prikazi Lenjina na spomenicima i slikama postaju formulainiji i analogniji, s manje dostupnih poza, pojedinosti, tekstura i boja (autorov intervju s umjetnicima pri Lenjingradskoj radionici za vizualne i dekorativne umjetnosti, KZhOI). Dokumentarni informativni filmovi (filmske novosti): Uobiajeni informativni filmovi ili filmske novosti (Kinokhronika) o tekuim dogaajima za svaku regiju u zemlji postali su formulainiji, a spontani i neobini dogaaji bili su izbaeni i esto se isti filmski materijal neprestano koristio za predstavljanje razliitih dogaaja (autorov intervju s filmskim redateljem Jurijem Zaninom, Filmski studiji za dokumentarne filmove u St. Petersburgu). Uestalo repliciranje "'formalnih struktura' svakodnevne prakse" bilo je tema slavne sovjetske komedije iz kasnih sedamdesetih, Ironiia sud'by (Ironija sudbine). 4 U postkolonijalnoj se teoriji transformacija ideolokih znakova teorijski objanjava kao "metonimijsko klizanje" (Bhabha, 1984; 1994.), "hibridizacija kodova" (Hanks, 2000.), prikriveno ridikuliziranje (Mbemb,e 1992:5; 2001:104), i tako dalje. Meutim, u tim teorijskim postavkama forma (oznaitelj) ideolokih znakova je ta koja je promijenjena, dok u sovjetskom kontekstu forma ostaje netaknuta, a promjena se pojavljuje na razini znaenja. 5 U engleskom heteronimi su brojni. Primjerice, rijei bass (iani instrument; riba), lead (voditi; metal), minute (ezdeset minuta; maleno), i tear (rasporiti; suza). 6 Ilustracija heteronimne izmjene je klizanje izmeu forme i znaenja jednog vanog koncepta sovjetske ideologije - industrijskog "plana". Za razliite initelje koji su bili ukljueni u sovjetsku industriju bilo je kljuno da se plan uspjeno ispuni na razini forme (u brojevima, iznosima, statistikama, izvjetajima, itd.) ali ne nuno na razini "doslovnog" znaenja (primjerice, u zadovoljenju neke socijalne potrebe). tovie, u "ekonomiji nestaice" (Kornai, 1980. i Verdery, 1996.) ispunjenje forme plana je esto predviano na temelju neispunjenja njegova doslovnog znaenja. Vidi: Lampland (1995.) o "fetiu plana". 7 Za raspravu o pretpostavkama koje stoje iza modernih binarnih opreka vidi: Mitchell, 1990. i u socijalistikom kontekstu: Yurchak, 2002a. 8 Vidi: Galina briljantna kritika Scottova modela; vidi: takoer Humphrey 1994. Oushakine (2001.) predlae alternativni model "mimetikog otpora", u kojem dominantni i subordinirani spadaju u ista, a ne razliita, diskurzivna podruja. 9 Duranti kritizira Searlovu teoriju znaenja iz 1983.. Vidi takoer Hill i Mannheim 1992. 10 Za antropoloku kritiku "fragmentirane subjektivnosti", vidi Strauss 1997. 11 Vidi takoer Mbembe (1992:5; 2001: 104). 12 Mahmood navodi foucaultovsko gledite Judith Butler (1993.) da je "mogunost otpora da normira [je lociran] unutar strukture same moi prije nego u svijesti autonomnog pojedinca", ali i kritizira Butleriino povezivanje djelovanja s otporom (2001:212). Ovu kritiku takoer problematizira sugestija Nancy Ries da su "rezistentne, (" "vrste trpljenja" u diskursu sovjetskih ena tijekom perestroike "nenamjerno valorizirale ili osnaivale same strukture koje su potkopavale" (Ries 1997:40, i pogl. 3 i 4). O kritici "otpora" tijekom ranih stadija sovjetske povijesti vidi Hellbeck 2000. 13 Za vane kritike opreka javnog i privatnog vidi Lampland (1995:273-75, 304), i Humphrey (1994:25). 14 To je moda ee bio sluaj u u Sovjetskom Savez nego to je bio u Istonoj Europi. 15 Vidi Donalda Mooreovu briljantnu kritiku Chakrabartyja. Vidi takoer Lamplandovu raspravu o socijalistikoj povijesti. (1995:336). 16 Vidi takoer Brennan (2001:62). 17 Laurie Essig, slino kritizira zapadni koncept ogranienog suverenog subjekta, tvrdi da u post-sovjetskoj Rusiji, za razliku od Sjedinjenih Amerikih Drava, "stroga granica" izmeu homoseksualnosti i heteorseksualnosti "egzistira kako bi dijelila ne osobe, ve prakse" (Essig 1999:292-93; vidi takoer Tuller 1996.). 18 Za analizu performativnih aspekata ruskog diskursa, vidi Jurak 2002., 2002.b, 2003. 19 Vidi takoer Bahtin (1994:304-5; 1990:137); Gardiner (1992:73); Hirschkop (1997:59-60); Holquist (1990:175). 20 Analiza mijenjanja kulturnih dinamika meu generacijama, "kohortska analiza", je zauzela istaknuto mjesto u antropologiji. Fokusirajui se na temporalnu dimenziju, ovaj pristup se dobro slae s trenutnim antropolokim vienjima kulture kao dinamine, kompetitivne i nehomogene (Rofel 1999:22). 21 Ovi su materijali doli iz St. Petersburga, Moskve, Kaljiningrada, Sovjetska, Novosibirska i Jakutska.

22

Analizirajui ideoloka znaenja u diskursu, pozivam se na dvije tradicije: na ameriku lingvistiku antropologiju (Hanks 2000.; 1996.; Woolard 1998.; Duranti 1997.a; 1997.b; 1993.; Gal 1994.; Hill i Irvine 1987.; 1993.) i britanski kritiki analitiki diskurs (Fowler et al. - i drugi 1979.; Fairclough 1989.; 1992.). 23 O slabom javnom razumijevanju boljevikog jezika vidi Gorham (2000:138-39), i Rjazanova-Clarke i Wade (1999:15-18). 24 Velimir Hlebnikov i drugi futuristiki pjesnici su radili na novom jeziku zasnovanom na neologizmima, zaum', shvaajui ga kao "snaan izvor novih znaenja i za knjievnost i za ivot" (Grigor'ev 1986:243;, vidi takoer Rudy 1997:xii; Clark 1995:40; Jameson 1972; i Lemon i Reis 1965. 25 Za slinu raspravu vidi takoer Rjazanova-Clarke i Wade (1999:18) i Rossianov (1993:451). 26 Za raspravu o Marrovim gleditima vidi takoer Gorham (2000:140, 142), Slezkine (1996:842), Clarke (1995:201-223), Gray 1993. 27 Koristim izraz "model jezika" umjesto korisnog izraza "jezina ideologija" (Silverstein 1979.; Woolard 1998.) kako bi izbjegao brkanje potonjeg s mojim konceptima "sovjetske ideologije" i "ideolokog diskursa". 28 Citirano u "Beregite i izuchaite velikii ruskii iazyk" (uvajte i uite veliki ruski jezik), Komsomol'skaia Pravda, 2. srpnja 1946.., str. 1. Vidi takoer Blinov (1948:15). 29 "Ravnatelj" preuzima odgovornost za tekst (npr. ameriki predsjednik), "animator" tumai tekst (npr. glasnogovornik), a autor stvara tekst (npr. pisac govora) (Goffman 1981:144). Staljin je takoer bio i "ravnatelj" razliitih znanstvenih diskursa (Vidi Rossianov 1993.). 30 Vidi takoer materijale u Staljin 1950. i 1954. 31 "Tovarishcham D. Belkinu i S. Fureru"[Odgovor drugovima D. Belkinu i S. Fureru], Pravda, 2. kolovoza 1950. 32 "K nekotorym voprosam iazykoznaniia. Otvet tovarishchu E. Krasheninnikovoi"[O nekim problemima u lingvistici. Odgovor drugarici E. Kraeninnikovoj], Pravda, 4. srpnja 1950. 33 Ova je kritika oslobodila ne samo lingvistiku ve i "velik dio sovjetskog obrazovanja od pretjerano ekonominog determinizma" (Clark 1995:221). 34 Slina smjena od "vulgarnog marksizma" prema "objektivnim znanstvenim zakonima" pojavila se u sovjetskoj znanosti. Nakon 1948., znanost je "smatrana da ne ovisi o klasnim interesima, ve o nekim 'objektivnim' prirodnim zakonima" (Rossianov 1993:451-52). Kad je 1948. Lisenko u govoru zastupao tvrdnju o, prizivajui Marra, klasnoj prirodi svih znanosti, Staljin je, koji je proitao skicu govora, stavio svoje primjedbe na margine: "Ha-ha-ha!!! A to s matematikom? A to s darvinizmom?" (Rossianov 1993:443). 35 "Zadachi sovetskogo iazykoznaniia v svete trudov I. S. Stalina" [Zadaci sovjetske lingvistike u svjetlu radova J. V. Staljina], Voprosy iazykoznaniia br. 1., 1952. str. 4. 36 Ova transformacija je primjer teorije Grega Urbana o odnosu moi vezano za "otekstualizaciju" i "replikaciju" u diskursu: "to je vie diskursa oigledno kodirano kao neosobni, to znai, ne kao neto generirano od stvaratelja ve preneeno od njega ili nje, i to je manje povezano sa sadanjim kontekstom i okolnostima, to e skloniji biti onaj koji kopira replicirati ga; prema tome, to se vie moe dijeliti" (1996:40). 37 Spravochnik sekretaria pervichnoi partiinoi organiztsii, citirano u Komunistu br. 9, 1979., str. 8-17. 38 Ovi markeri su poseban sluaj Gumperzovih "kontekstualizacijskih natuknica" - svaka "karakteristika lingvistike forme koja doprinosi signaliziranju kontektstualnih pretpostavki" - (1987. [1982.]:131). 39 S nakladom od jedanaest milijuna (Roxburgh 1987:55), Pravda su bile novine koje su istovremeno bile dostupne najirem sovjetskom itateljstvu. 40 S obzirom na nedostatak prostora, ova e analiza biti ograniena samo na nekoliko tvorbenih naela. Detaljnija rasprava e biti uvrtena u moj nadolazei rukopis. 41 Za raspravu o modifikatorima u sovjetskom ideolokom diskursu, vidi takoer Humphrey (1989:159). 42 Slino je s frazom "ribarenje u dubokom moru" gdje je injenica da je more duboko pretpostavljena (s njom se postupa kao s poznatom i neospornom injenicom), dok se s frazom "more je duboko" postupa kao s osporivom novom informacijom. 43 O upotrebi superlativa u sovjetskom diskursu, vidi Steinvand (1955:82). 44 Vidi uredniku strategiju Komunista pri kreiranju dugih fraza pomou eliminiranja glagola, gore. 45 Pridjev glubinnyi (dubinska razina) naglaava visoku razinu smisla dubine, dok glubokii (duboko) upuuje na uobiajenu dubinu. 46 "Poetska funkcija" jezika naglaava estetiku medija u kojem je poruka zapakirana, kako se govori - ne ono to se govori. "Referencijalna funkcija" naglaava samu "poruku" (znaenje) (Jacobson 1960.). 47 Ovaj je sustav postao poznat kao magnitizdat (kuna snimateljska produkcija) (Troitsky 1998.; Jurak 1999.). 48 Barko, V. "Pered stenoi okazalas' segodnia populiarnaia muzyka na zapade" [Popularna glazba na Zapadu je udarila u zid], Komsomol'skaia Pravda, 19. oujka 1981. (zagrade dodane). 49 Vidi Humphrey (1994.) o "evokativnom transkriptu", i Brenneis (1986.) o "indirekciji".

50

Ova toka dovodi u pitanje Orwellov model "Novogovora": individualni govor moe biti kreativan i nepredvidljiv ak iako je oblik dostupnog javnog diskursa strogo kontroliran. Vidi takoer Butler o "prostoru djelovanja" u kontroliranom diskursu (Butler 1997.b:129; 1997.a:15).