Zašto etnologija danas, čemu fantastična bića?

Etnologija je znanost s nejasnom poviješću i još nejasnijim razlogom postojanja. Nastala

je na samim počecima prosvjetiteljstva u trenutku odustajanja od bioloških teorija rase i
pokušaju pronalaska drugačijih načina za objašnjenje kulturne raznolikosti. Naime iako
se prvenstveno počela baviti razlikom među narodima, posljedično se našla i pred
pitanjima vlastitosti. Hrvatski je primjer više nego jasan. U trenutku nacionalne
emancipacije u 19. stoljeću kultura običnog puka postala je mjestom političke borbe.
Pripisujući tehnološku zaostalost marginaliziranim klasama (poput seljaka) dobio se
dojam kako tu vrlo blizu gradskih središta postoji svijet u kojem je očuvan neki pradavni
oblik života koji se nije mijenjao zahvaljujući nekoj sili koja je nazvana tradicija. Tako su
odjednom podređene klase prevedene u sam centar društvenog interesa, ali samo
fragmentarno, utjelovljene u liku starice/starca koji zna ispripovijedati kakvu staru
legendu ili bajku, ore drvenim plugom, vjeruje kako prirodom upravljaju natprirodna bića
kojima se klanja i za koje priređuje različite svečanosti tijekom godine. To je, umjesto
emancipacije, seljaštvo dovelo do još opresivnije marginalizacije. Došlo je do svojevrsne
automarginalizacije koju danas prepoznajemo u različitim KUD-ovima ili folklornim
društvima. Kada nam se predstavlja selo, onda je to nužno u vlastitoj imbecilizaciji kao
plešućih neobrazovanih seljaka koji još uvijek negdje duboko vjeruju kako suša neće na
usjeve ako 23.4. obave ritual polijevanja dječačića kojeg su prethodno zamotali u zeleno
granje. Ono što je pri tome najgore jest da seljaci sami pristaju na takvu poziciju i misle
kako ništa drugo i ne mogu ponuditi. Predosjećajući što bi se moglo dogoditi Antun
Radić je pokušao stvoriti etnologiju kao prostor ravnopravnog pregovaranja kulture grada
i kulture sela, ali su ga ugledni Hrvati gotovo prokleli, jer što ima urbano stanovništvo
naučiti od neukih seljaka. Tako je, nažalost, od Radića etnologiji ostala samo upitnica
koja je njemu bila samo pomoćno sredstvo, podsjetnik za one koji bi skupljali građu ali
ne znaju kako (jer nema etnologa), a onda je preuređena i pretvorena u znanstveni
metodološki fetiš. Niti danas nažalost situacija nije bolja, uvijek se uz nošnju, plug i
legende veže nacionalni identitet koji živi od stoljeća sedmog. Stvorila se neka čudna
mješavina klasnog i nacionalnog, pa je to možda i razlog što je etnologija relativno
netaknuto prošla kroz vrijeme socijalizma.
Ta nesvjesna intencija poistovjećivanja kulture i etničkog identiteta onemogućila je na
neko vrijeme drugačija promišljanja o kulturi, pa je primjerice Claud Levi Strauss, jedan
od sigurno najpoznatijih etnologa na svijetu, od nekih domaćih etnologa bio proglašen
običnim falsifikatorom s pompoznim, kompliciranim jezikom, na rubu znanosti. Međutim
etnologija se počeli mijenjati tijekom sedamdesetih godina i počela prepoznavati kulturne
procese, uvlači strukturalizam i semiologiju, a danas je i prilično teorijski osviještena
znanost. Bavimo se načinima na koji različiti ljudi u različitim vremenima tumače svijet
oko sebe. U suvremenoj kritičkoj misli čak je i etnografski tekst postao građa za
razumijevanje na koji način zapadne kulture konceptualiziraju druge narode i koliko je
znanost sama dio društvenih odnosa a ne neka objektivna nezavisna točka.
Tako je knjiga koju smo zajedno radili Boris Perić i ja dijelom plod pokušaja ukazivanja
kako fantastika nije proizvod zaostalih umova već simbolički jezik pomoću kojeg društva
na različite načine stupaj u kontakt s nepredvidljivom svakidašnjicom ili čuvaju ideju
društvenog reda. Koliko god to bilo čudno fantastika je tako najsličnija matematici koja
također služi prirodnim znanostima kako bi elegantnije i lakše zapisivali svoja znanja, ali
i dolazili do novih. Kao i matematika i fantastika je put prema razumijevanju ljudske
misli, naravno u potpuno drugačijim okolnostima s potpuno drugačijim svjetonazorom.
To je razlog zašto mi je fantastika stalno mjesto promišljanja, jer koliko god se trudili
priroda i svijet stalno pružaju otpor znanju, znanost uvijek ima nešto za otkriti. Zašto je
tome tako? Upravo stoga što jezik nikada ne prekriva svijet, uvijek ostaje neki višak koji
klizi ispod jezika i stvara otpor. U tom procjepu između jezika i svijeta, između kulture i
prirode nastaje fantastika. Tako su vampiri, pesijaneki, vedi i grabancijaši znakovi koji
stoje za nešto drugo. Sablasti koje tumaraju tehnologiziranim zapadom predstavljaju našu
vlastitu nemoć, traume našeg društva. Treba naglasiti kako to malo veze ima s
vjerovanjem. Ni danas kao niti nekad ljudi nisu vjerovali u fantastična bića, u smislu u
kojem vjerujemo u znanstvene dokaze, ali nas to ne sprečava da se njima fasciniramo, da
o njima pišemo, snimamo filmove, pa ako hoćete, da su u njih i zaljubljujemo. I to je
naizgled igra, zabava i razbibriga ali ispod nje uvijek postoji vrlo ozbiljan društveni
supstrat koji nismo u stanju sebi predočiti na drugačiji način.

Fantastika studentske pobune

Nekako u istom kontekstu tog procjepa koji se uvijek otvara u trenutku pokušaja
stabilizacije vidim i studentsku pobunu. Naime, postsocijalističko stanje i proces
demokratizacije društva umjesto da je počelo stvarati autonomne subjekte koji
preuzimaju odgovornost pretvorilo se u sveopću pasivizaciju društva. Od početka
devedesetih zavladala je ideja, koju smo razvili još u vrijeme socijalizma, kako se
promjene događaju negdje u političkom sustavu koji preuzima odgovornost za
cjelokupno stanje u društvu. Takav odnos je dodatno kompliciran političkim naslijeđem
koje imamo gotovo kroz cijelu povijest. Radi se o gotovo tipičnom postkolonijalnom
identitetu koji je sve oblike vlasti konstruirao kao neprijateljske i stvorio kulturu
subverzije. No i ta subverzija je jednog posebnog tipa. Ona zapravo pojačava ulogu vlasti
koja joj je potrebna kako bi se u pozadini mogla stvarati sasvim druga društvena igra.
Možda je to najbolje vidljivo u jednom od Hitchcockovih filmova, Saboter. Dio radnje
događa se na dobrotvornom plesu gdje glavni lik mora spasiti svoju djevojku iz
nacističkih ruku. Upravo na tom mjestu svaki od likova umjesto da otvoreno pokazuje
svoje namjere ograničen je pravilima ponašanja na plesu. Upravo ta pravila to
onemogućavanje iskazivanja pravih želja omogućavaju akterima da provode svoje
planove. Na sličan način je konstruirana i politička kultura u Hrvatskoj. Društvo traži
jasne političke vrijednosti i rituale kako bi ih mogli koristiti kao masku za svoju
svakodnevicu. I svi smo na ovaj ili onaj način barem fragmentarno bili uvučeni u takvu
situaciju. To su dubinski uzroci naše vlastite pasivizacije, ali i politizacije svakodnevice.
Studentski bunt se u tom kontekstu pokazao kao akcija u kojem jedna interesna skupina
umjesto da pristane na igru dogovora i korupcije, ne dodirujući autoritet vlasti , traži od
vlasti da opravda svoje postojanje aktivnim postupcima. Ili ako želite prizemnije,
postavili su pitanje trošenja novaca prikupljenog u porezima. Jedna godina besplatnog
visokog školstva za sve košta 3% hrvatskog proračuna, što je otprilike dvadesetak
kilometara autoceste Zagreb – Sisak. Država je javni servis, njoj prepuštamo dio novaca
koji smo stekli kako bi brinula o zajedničkim interesima. Danas država više nije to,
zajednički interes sve više postaje interes dobro umrežene nekolicine koja ima direktni
utjecaj na proračun. Zato sam stao na stranu studenata jer je ta generacija pokazala kako
postoji nada kako društvo neće upasti u totalni krah, kako kultura odgovornosti nije
sasvim nestala. S druge strane radilo se o našim najboljim studentima koji su izgleda
pažljivo odslušali predavanja i teorijske postavke o društvu pretočili u javnu akciju.
Studentski bunt ima bitno širi doseg od onog koji je vidljiv na prvi pogled. Akcije
civilnog društva koje su uslijedile poput obrane javnog prostora na Cvjetnom trgu ili
prikupljanje potpisa protiv Zakona o radu pokazuju kako dolazi do polaganog
osvještavanja društva koje shvaća kako politička participacija ne znači samo izlazak na
izbore već stalni angažman. Tu čak i nije potrebno braniti neku od sukobljenih pozicija,
važno je da se donošenje odluka više ne dogovara saborskom većinom, već da se u
odluku upisuje stav onih koji svake četiri godine omogućavaju vlasti da postoji. Samo
strah od aktivnih građana može vlast prisiliti na aktivnu argumentaciju vlastitih stavova, a
ne automatsko promicanje vlastitih interesa.
S druge strane svjedoci smo nastajanja jedne nove ideologije u navodno postideološkom
dobu. Znanje u toj ideologiji jest samo ono koje proizvodi brzu zaradu. Umjesto da o
znanju raspravljaju znanstvenici na sveučilištima i institutima o tome što je znanje
raspravljaju poduzetnici. I to bi bilo u redu kada bi ti isti poduzetnici prihvaćali kritiku
vlastitih postupaka. No umjesto toga oni nakon svojih učestalih grešaka pozivaju državu
da ih spasi, a onda sole pamet naokolo kako su sveučilišta mastodonti, sinekure koji troše
njihov teško stečeni novac na gluposti. Danas su na udaru osobito društvene i
humanističke znanosti jer one navodno nisu dovoljno komodificirane, ne proizvode
novac i treba ih ukinuti. Već je do sada u Europi ukinuto ili je pred ukidanjem niz
Odsjeka za filozofiju, smanjuju se kvote javno financiranih studija. Sve to podsjeća na
reformu iz osamdesetih koja je htjela proizvesti srednjoškolce koji će se direktno uključiti
u proces proizvodnje. Neće bolje proći ni tehničke znanosti. Naime umjesto da se na
poslijediplomskim studijima tehničkih disciplina odgajaju novi profesori, doktori
znanosti, sve ih više odlazi na bitno bolje plaćene poslove u industriji i uskoro više neće
biti nikog tko bi predavao na tim fakultetima. Pred vratima smo apsolutne društvene
entropije, statusa quo ili onog što vole vrli poduzetnici nazvati business as usual.

Etnografski filmovi

Nekako je moje bavljenje etnografskim filmom vezano uz ovaj cijeli snop pitanja.
Filmom sam se počeo baviti na HRT-u kao suradnik tadašnje Redakcije za narodnu
glazbu i običaje još kao student. Ali pravu produkciju sam tek započeo sa Ivom
Kuzmanićem na serijalu Tragom baštine. Inspirirala nas je ideja da promijenimo format
prikazivanja baštine, da plešuće seljake i seosku idilu zamijenimo osobnim sudbinama i
svjetonazorima nastalim na pojedinim područjima Hrvatske.Tako smo snimili filmove o
Susku, Murteru, Braču i malom seocu, Beder nedaleko Samobora prema Žumberku.
Upravo za posljednji smo dobili i nagradu na Međunarodnom festivalu etnografskog
filma u Beogradu. Taj film o Bederu tematizira poziciju kamere i ekipe, ali i etnografa u
nekom društvu. Samo pojavljivanje kamere mijenja izgled društva i ono što se
reprezentira uglavnom je podatak o nama, a manje o kulturi koju snimamo/zapisujemo.
Upravo smo to i pokazali, način na koji ekipa ulazi u selo, kako bira s kim će razgovarati
i kakav narativ u montaži dobiva. Na neki način to je film o filmu, ali istovremeno i o
ljudima koji su njegovi akteri. Umjesto dominantne pozicije kamere prikazano je kako
kamera selektira realnost i s kojim ideološkim podtekstom. Tu na neki način
sukobljavamo gledatelja s njegovim vlastitim pretpostavkama o tome što je baština, što je
identitet i na koji način on sam uspostavlja svoje mjesto u društvu preko medijske
poruke.
Upravo sada radim na dokumentarnom filmu u vlastitoj produkciji o jednom malom
zagrebačkom restoranu Kupici sa svojom ženom Anetom i kolegama sa Sveučilišta u
Zadru Mariom Vrbančićem i Senkom Božić Vrbančić. Sad se nalazimo u fazi kraja
snimanja pa je još prerano govoriti o samom filmu.