Koreografiranje Dance Macabrea

F eudalni krvopija, Vlad Tepeš, Stokerov model Grof Drakula! Sredinom

petneaestog vijeka okomio se na sve sunarodnjake koji uzgajaju luk.
Lukom se zalažu. Lukom trguju. Bijelim pogotovu! Potom i na sve one za koje
se veli – ni luk jeli ni luk mirisali. Upravo tako prolazi neravnopravno rvanje
naših zaliha racionalnog sa gorostasno monstruoznim. Upravo tim je oboružan,
tom obranom barata savremeni zdravorazumski egzorcizam. Svejedno, bila moć
koncentrirana kod glavešina, oligarhijskih klika, čuvara i baštovana autoritarnog
poretka, po istom principu mehanizam straha funkcionira i kod crva. Nisu
zabadava pred streljačkim vodovima izvikivali pokliče lojalnosti, a na procesima
parafirali priznanja. Da dobavi razloge, zahvati motive, dokuči uzroke nečuvenoj
manijakalnosti, samo/svijest poduzeće sve. A povijest vrvi, preizdašna je krvlju
oblokanim beštijama čiji sluzavi trag vodi do i preko nas. Sa distance, ne bi li
otresla luđaka s vrata, za konto prestravljivanja prohujalom horror satrapijom,
Drakulu može utjeloviti i Vincent Price, međutim svojedobno zvijer nije nimalo bila

podatna ležerno nadmenom komentaru.


��������������������������������
U 34-tom fragmentu prvog dijela Minime moralie Adorno je neumoljiv, očito još uvijek svaka
blesa gleda u nebesa: “Kad iseljeni ljekar kaže: ‘Za mene je Hitler patološki slučaj’, klinički nalaz na kraju
može potvrditi njegov iskaz, ali njegova nesrazmjera prema objektivnoj nesreći koja u ime paranoičara
prelazi svijetom, čini smiješnom dijagnozu u kojoj se dijagnostičar samo šepuri. Možda je Hitler ‘po sebi’
patološki slučaj, ali sasvim sigurno ne ‘za njega’. Taština i jad mnogih izjava emigracije protiv fašizma
stoji u vezi s tim.” O tom kako je “izlišno težiti suvislosti: masa nema pamćenje.” Koyre pridodaje kako je
“suvišno skrivati istinu pošto je masa nesposobna vidjeti ju.” O javnim zavjerama, svojstvu totalitarnog
čovjeka mase koji perinde ac cadaver, “naivne životinje koja traži sigurnost” – čopora – prije svega, nema
sumnje, unezvijerena pred krvav pir, mislilac svjedoči: “’Talijani su sjevernjaci’ izjavio je jednog lijepog dana
Mussolini, nakon što se godinama javno i pismeno, rugao hitlerovskom rasizmu.”
105

7. broj Zenicke sveske.indb 105 1.6.2008 13:44:29

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Drugi jedan tiranin, avet njegova, i dan danas tumara manje-više civiliziranim
krajolicima. Zakrinkana ili preobražena. Nastavljači usvajaju najbolje od fašizma,
unapređujući metode postepenog usmrćivanja slobode i istine, a za kojima
ubrzo presvisne i svaki otpor. Koba! Njemu se pripisuje izreka kako je čovjek
najdragocjeniji kapital. Shodno tom svom otkriću iskazao je najbezočniju
rasipnost, baš kao i njegovi učenici diljem šara. Po skraćenom kursu inžinjerstva
duša na kojim zauvijek počiva totalitarno carstvo. Iz plejade iskaču..., do đavola
s njihovim publicitetom! Jesu li analitični prodori u psihu zlikovaca poput onih
Reicha, Ortege y Gasseta, Fromma, štogod ipak rasvijetlili? Naročito kod pseće
odanih epizodista, podanika – egzekutora suludih, paranoidnih fiks-ideja glomaznih
objesnika. Manjak karaktera, prljav obraz, sadistička nota, splet okolnosti,
genetička predisponiranost barbarstvu, što pokriva upereni snop forenzičara
na ekshumiranim ideologemima? Što upotpunjava predstavu, približno bar?
Staljina, p.e.? I da ga je u više navrata u djetinjstvu silovao neuračunljiv sob, za
obrazloženje poznijeg ponašanja je to nedovoljno. Pogromi i maltretiranja, poduzeti
i prihvaćeni sistemski, ne samo da poražavaju, nego i ismijavaju okraćale i šuplje
mreže i najledenije provedene znanstvene stringentne kauzalnosti.

Što to pokreće orgije malograđanskog, a koje se prečesto i rado odaziva

patološkom demonstriranju kao samosvrsi? Odakle porivi – je li animal
rationale taj sintagmatski bezdan odgovora na svu silinu revnosti koja pod
zastavama fašizma gazi sve izdanke čovje~nosti. Kako izolirati demona prije
pandemonijumskih hepeninga? Pritajeni virus čeka – vreba na povoljne uvjete
ekonomsko-kulturološkog miljea? Neljudsko, obmotano ljudskim, obličje svlači taj
kožuh – kad? Onda kad “patetika bijede“ isforsirano tavorenjem u bezobzirnom
naraste preko obima nadzirane amortizacije destruktivnog. Kad eksplodira
unutarnji kotao pod koji se nemilice slaže i namiruje potpala – radišne cjepanice
primitivizma poslušno oru trasu, grade bezbrižno tobogan u katastrofično. Prolomi
li se gdje Viva la muerte!, eho se redovno nakuplja, pojačava, interferira, stapa.
‘Konačno rješenje’ tako postane prvo mantra, lozinka, kletva – zadaća, potom
proradi motorika voluntarističkog i eto ih, obnoć, munjevito mitski osnaženih,
svanjuju kao dužnost, pozdrav, običaj.

Parola s kojom se izdiše pod kultom Otadžbine, Rase, Nacije, Vjere, pošto
se jedanput Neprijatelja nezajažljivom propagandnom mašinerijom prokazalo,
pronašlo, izmrcvarilo, likvidiralo, a ta kategorija je rupa bez dna, guta sve
106

7. broj Zenicke sveske.indb 106 1.6.2008 13:44:29

 Zeničke sveske

što higijenska mizerija torture saspe u nju – nesimpatične simpatizere, uz to

uvredljivog imena, bogalje – ne slave viteški korpulentno zadate standarde
pripadnosti, one što drugačije “išarete“ istom bogu, kolorirane – pigmentare,
one što ne idu niz dlaku, a idu uz nos nomenklaturi iracionalnog, bastarde po
svim linijama, neodlučne, smekšane, pedere uzgred, suvišni dekor kolateralnog,
neprobuđene pametnjakoviće, dezertere i defetiste... intelektualno bolećive,
sa/osjećajna skanjivala, sve, sve što uspije LTI / lingua tertii imperii / u novom
ruhu starog shizofrenog koda, sve, sve što umije definirati i artikulirati trenutno
netrpeljivim... zloćudno nehumanom ksenofobijom, kao razlika za eliminaciju
poslužit će i madež, napusti li teren vidljivog, smaknut će mucavca, istim pokretom,
sječivom mizantropskog, lako do tuđeg vrata, grla i do odreska ispred u tanjuru,
naposlijetku razdražen samim tuđim postojanjem, izvan sebe, bjesomu~an, čistom
bezrazložnošću nanjušenog ishaluciniranog sumnjivca, najzad ubit će bilo koga...
Metaforičnost se topi i lipše, uzjahana i mamuzana tim sablastima.

Dželatska imaginacija vlaškog samozvanog inkvizitora, limitirana

manufakturom egzekucije, ipak je pobila, iza transilvanijskog gorja, blizu
pola tadašnje Firence, grada oblivena renesansom. Razmahani vlaški kosac
nadmetao se s kugom po tragičnom bilansu žrtava. Što nije nabio na kolac,
jest oslijepio, što nije stigao živo spaliti, jest oderati i iskasapiti, nahraniti
iskomadanim tijelima divlje životinje. Iz povijesne tmine, bez glogova kolca,
provrtio je ne samo u Stokerovu novelu, recidivno ludilo nadahnulo je, između
ostalog i afričkog mesara, velikog ćaću Ugande, Idi Amina. Taj je masakrirao
pljačkajući i harajući, očito svojski zabrinut za crni epiderm, oko, procjene se
uvijek negdje slože, 300.000 ljudi, za svog osmogodošnjeg krvavog mandata
između 1971. i 1979. Dok je Vlad skončao u borbi s Turcima, po svoj prilici,
posljednji škotski kralj našao je utočište u Saudijskoj Arabiji sve do kome i
smrti u Džedi 2003, gdje je i zakopan. No da li zauvijek tamo i počiva – far from
grace, obzirom da se množe izvori boli drugih koji kapaju na našu ravnodušnost
**
što se po običaju izdaje i lažno predstavlja bespomoćnom.

**
������������������������������������������������������������������������������������������������
I opredjeljuje tako, ponajčešće. Evo kako po Ortegi y Gassetu: “Biti lijevo ili desno, to znači
izabrati jedan od nebrojenih načina koji se pružaju čovjeku da bude imbecil; doista, oba su načina oblici
moralne uzetosti.”
107

7. broj Zenicke sveske.indb 107 1.6.2008 13:44:30