Nedad Ibrahimovi

Neka otvorena pitanja nacionalne knjievne povijesti* I.

I danas postojee unutar odreene nacionalne zajednice, nacionalne knjievne povijesti u akademskoj knjievnoj javnosti vie nemaju nekog dubljeg razloga za postojanje. Utemeljene na jednoj vrsti zastarjele znanstvene metodologije, one se oslanjaju na duboko konzervativnu, nekada pozitivistiku, a danas prije svega ideologijsku tezu kako znanost o knjievnosti (preko jedinstva znanstvenog metoda?!) moe biti neutralna i maltene autohtono egzaktna disciplina. Ova(kva) knjievnopovijesna metodologija taman toliko je fingirana koliko joj znanstvenost zapravo u biti uope ne treba svaka se nacionalna knjievna povijest moe slobodno i bez zazora pozivati tek na nacionalne vrijednosti ili vanost literature. Ono ta e jedna nacija, u jednom povijesnom trenutku, drati vlastitim vrijednostima ili potrebama, pa i u literaturi, doista ne mora imati nikakve izravne veze ni sa umjetnou ni sa znanou. Ipak, na toj spomenutoj pseudoznanstvenoj tezi jo uvijek se gradi suvereni prostor knjievnopovjesniarske djelatnosti zabran knjievnog teksta, na ijim ulaznim i izlaznim vratima stoji (ista ta nacionalna) straa akademskog starateljstva. Jasno je da danas studiji knjievnosti time znaajno gube od irine mogunosti razliitih i neophodnih uvida u smislove i znaenja suvremene knjievnosti. Kulturalni studiji, multidisciplinarni pristupi kulturi, intermedijalni i intertekstualni aspekti knjievne proizvodnje, knjievni performansi, postmoderni anrovi1 i niz drugih diskurzivnih praksi, (i)zazivaju danas jednu cjelovitu rekonceptualizaciju studija knjievnosti. Oni danas postaju mogui tek u sklopu opih studija diskursa i kulture u najirem smislu rijei. Da neto kripi i u temeljima nacionalnih koncepata knjievnih povijesti, moglo se uti puno ranije. U trenutku kada se, na primjer, Mea Selimovi deklarativno izjasni srpskim piscem, ili Mak Dizdar hrvatskim, cjelokupna koncepcija nacionalnih povijesti knjievnosti uruava se prema izvoru svoje konstitutivne kripe: u svoje himerine temelje.2 Kada se kroz razliite nacionalne i kulturne procedure knjievnopovijesne evidencije, selekcije i katalogizacije odustane od inicijalnoga, dakle, nacionalnog koncepta, pa se onda veli kako je Selimovi svaiji - i bonjaki i bosanski i srpski pisac, tada se gubi prethodno definirani (onaj himerini) okvir nacionalne knjievnopovijesne paradigme, pa nema razloga da se on tada i sasvim ne napusti. U tom sluaju knjievni povjesniar bi dobio mogunost da se bavi pitanjima koja su na svaki nain za knjievna istraivanja relevantnija: zaboravljenim pitanjima filoloke obrade tekstova (npr. prouavanjem utjecaja i kompilacija, razliitim konceptima tekstualnih kultura: naracijama, motrinim takama, karakterima, likovima itd.), ideologijama koje romani artikuliraju, proizvode ili demaskiraju (iz pozicije druge ideologije!), stereotipima i

*Povodom knjige Envera Kazaza: Bonjaki roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2004; biblioteka BOSNISTIKA, knjiga 2. b

V. Postmodern Genres, ed. Marjorie Perloff; University of Oklahoma Press: Norman and London, 1989.
2

Iako su, a to bi se moglo i dokazati, i sami ovi autori bili na istom tragu poimanja nacionalnih definiranja svojega pisanja ba kao i nacionalne knjievne povijesti od kojih su, kao, bjeali.

romanesknim podeavanjima prema zahtjevima recepcijskih horizonata, te nizom drugih i drugaijih pitanja. Danas bi, na primjer, bilo od velike vanosti baviti se opisom (svih) naih knjievnopovijesnih ideologija (ideologija knjievnih povijesti). Ne vjerujui u mogunost izbjegavanja ideologije unutar bilo kakve metodologije knjievne povijesti (kako interkulturne Kovaeve3 tako i strukturalno-semiotike Kazaz-Milanjine), nunim mi se ini priznavanje, ali i prokazivanje klasine teorije knjievne povijesti kao nacionalne discipline (discipline nacionalne kulture). Naravno, otvara se teorijsko pitanje je li mogua samoosvijetena ideologija u smislu ideologije kao jednog oblika meta-manipulacije ili kreacije stvarnosti?

II.
Enver Kazaz je akademski knjievni historiar, ali i vrlo aktivan kritiar, koji svojim recenzijama i urednikim radovima u znatnoj mjeri uestvuje i arbitrira u kreiranju knjievnog javnog ivota. Cjelinom svojega knjievnokritiarskoga angamana on ustrajava na temeljitom kritikom re/definiranju polja kulturalnih praksi, i u tome je uglavnom sljedbenik stava kako se (svaki, pa i nacionalni) knjievni diskurs ima propitivati u najirem moguem referentnom polju. Uglavnom velim iz dva razloga. Prvo, doista se teko, praktino-proceduralno ali i metodoloki, mogu pomiriti suvremena knjievna kritika i akademska nacionalna knjievna historiografija. Jedna se, po prirodi, utemeljuje u globalistikoj trinoj irini i liberalizmu knjievne i knjievnoteorijske ponude i potranje, dok se druga konstruira putem stroge selekcije imena i naslova unutar okvira poelj(e)ne nacionalno-knjievne konstitucije/institucije. Kada Kazaz svoju knjievnokritiku inklinaciju aplicira kroz metodoloku arbitrau knjievnog povjesniara, esto nastupaju nerjeivi problemi! Polemikim svojim razmiljanjima, teorijskim argumentima i interpretativnim dosezima i dvojbama, Kazaz kao da se i sam pita (iako to pitanje nigdje izrijekom ne spominje) kako, uvaajui osobne postmodernistike sklonosti, uspjeti konstituirati i/ili konstruirati nacionalnu povijest bonjakoga romana a da ona nije istodobno i zastarjeli povijesni izraz (autora, likova, tema ili ega drugoga)? Naravno, na ovoj taki ravnotee svaki e knjievni povjesniar morati da limitira mnotvo divergirajuih knjievnoteorijskih i metodolokih pitanja, jer je pisanje nacionalne knjievne povijesti (je li?) praktian posao! Svjestan reenog problema, Kazaz e, ba poput zagrebakoga profesora Cvjetka Milanje, autora mnogocitirane povijesti hrvatskoga romana (1945-19904), prihvatiti strukturalno-semiotioki teorijski model kao neutralni instrumentarij za mogue cementiranje nacionalne knjievno-povijesne graevine. Time e se liiti njemu svakako zazorne prie o romantiarsko-tautolokom konstruiranju nacije putem nacionalne literature, a ujedno e pridobiti i suvremeniji znanstveni legitimitet, koji je jednoj nacionalnoj knjievnoj (konstrukciji) povijesti nuan. Ako se, slijedom itanja, neki roman ne uklapa u zamiljenu matricu, vrile bi se neophodne terminoloke rekalkulacije unutar iste strukturalno-semiotike sintagmatike. Jasno je da, proitana na ovim strukturalno-semiotikim naelima, romaneskna tradicija i ne potrebuje prethodna vjetaenja, za kojima autor povijesti bonjakog romana ali to ih nije bilo.5 Naime, i kad bi ih bilo, metodoloke zatvorenosti strukturalizma i semiotike ovoga tipa bile bi nepropusni bedemi za neka na drugaiji nain proitana djela. Ono u emu je
3

Zvonko Kova: Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti; Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 2001. Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb, 1996.

Pesimistina slika nadopunjuje se injenicom da o pojedinim bonjakim i bosanskim romansijerima i uistinu vrijednim romanima nema uope tekstova, ak ni obinih informativnih biljeki dnevnokritikog tipa. Ako se ima u vidu taj fakat, onda je jasno sa kakvim se sve problemima susree knjievni historiar u pokuaju da istrai ukupnost bonjakog romana. Bonjaki roman, str. 8.

Kazaz apsolutno u pravu jeste nepostojanje itanja uope, pa potom i onih drugaijih. Moglo bi se rei kako je tome, budui i sam vrlo produktivan knjievni kritiar, osobno doprinio, kada se u njegovim objavljenim tekstovima semiotiko-strukturalna batina ne bi i sama nalazila6. Na neki nain, Kazaz je sam sebi, rekao bih skoro potajice, raiavao i kultivirao teren za jednu (ovakvu) knjievnu povijest. Dok je djelovao kao kritiar, fingirao je da nije i povjesniar; sada, kada je u Bonjakom romanu XX vijeka knjievni povjesniar, on fingira da nije i knjievni kritik. Na jednom e mjestu tako, poteno, objelodaniti ovu svoju janusovsko-hermesovsku prirodu kada pie o romanima Nure Bazdulj-Hubijar:
Meutim, u istom anrovskom romanu najzanimljiva ostvarenja napisala je Nura Bazdulj-Hubijar, romansijerka koja je preesto veoma nepravedno kritizirana od strane tzv. etablirane kritike.7

U propratnoj fusnoti dodaje:

U tekstu Od poetike anra do poetike knjige i sm sam napisao veoma otru natuknicu o opusu Nure Bazdulj-Hubijar. Ta se natuknica odnosi na romane kakvi su Ljubav je sihirbaz, babo i Rosa canina, a ne na djela koja su objavljena poslije pisanja mog teksta, pogotovu ne na romane Ba mi je ao i Okrutnost raja.8

I, drugo: dok je u svojim ranim tekstovima (krajem osamdesetih) metodoloki jo unutar jedne vrste ideologiziranog strukturalizma9 (nazovimo je sarajevskom akademskom knjievnoznanstvenom orijentacijom, prepoznatljivom po bavljenju pitanjima i fenomenima autorskog i/ili nacionalnog izraza knjievnosti, ali i po radovima nekadanjeg Instituta za prouavanje knjievnosti, na kojem je i sam radio), od kraja devedesetih pa do danas, Kazaz je ve
6

Vidi tekst Od poetike anra do poetike knjige. (Nacrt geneze i modelativne strukture bonjakog romana) u: Morfologija palimpsesta, Poetika preplitanja u bosanskoj knjievnosti. Centar za kulturu i obrazovanje Teanj, 1999. god.
7 8 9

Bonjaki roman..., str. 124. Isto, str. 124.

Strukturalizam se, u najirem obuhvatu od Levy-Straussa preko Jakobsona i Proppa pa do R. Barthesa, u jednom momentu, vrlo uspjeno (?) aplicirao na jugoslavensku ideologiju; nakon vremena opiranja, zbog u njemu prepoznate aksioloke neutralnosti i apovijesnosti, on u jednom trenutku nailazi na iroko prihvatanje, jer se u svojim faznim razvijanjima, jugoslavenski komunizam dosjetio kako je, zapravo, i on apovijestan, budui da je i s njim, ba kao i sa strukturalizmom, nastao kraj povijesti. Prvobitno odbijan, on potom biva i institucionalno opeprihvaen. U razgovoru koji je B. Radakovi vodio sa profesorom Zdenkom krebom, jo davne (?) 1978. godine o strukturalizmu se ovako razgovaralo: U posljednje vrijeme meu prigovorima strukturalizmu naroito se istiu oni koji mu zamjeraju na nedijalektinosti i prema tome manjku historijske komponente. Nije li upravo to razlogom to se strukturalizam nalazi u stanovitoj silaznoj liniji? Moe biti - odgovara profesor kreb. Dodue, Lotman se slui historijskim pojmovima kao to su na primjer romantizam ili realizam, ali on to dosta autoritativno odreuje i izgleda kao da su to neke stalne bitnosti , a ne klasifikacijski pojmovi. Jest, ja se s Vama slaem da bi danas naroit naglasak trebalo staviti na historinost, a to je u posljednje vrijeme i na Istoku i na Zapadu prilino zanemareno. (kreb, str. 243.) Neto kasnije, u istom intervjuu, kreb veli: Veoma znaajnom smatram misao Jeana Piageta: Na put nas vodi od strukture do strukture. Nema nestrukture; ako naemo neto novo, to znai da se struktura promijenila, da je nastala nova struktura. (kreb, str. 248) Tako je, od historinosti do strukture, misao profesora kreba, u istom tekstu, sinegdoki prela cjelinu iskustva jugoslavenskog recipiranja strukturalizma. Slino se dogodilo i sa fenomenologijom i francuskom kritikom svijesti, pa su u cjelokupnom naslijeu fenomenoloko-filozofskih istraivanja knjievnog djela nai istraivai preferirali kritiku tzv. poistovjeivanja. Tako je bila nastala bachelardovska knjievna kritika, koja se temelji na pokuaju uspostavljanja neke vrste metafizike pjesnike imaginacije (o tome sam pisao u mojoj knjizi italac na raskru Uvod u Midhata Begia, Teanj, 2001).

zainteresiran za aktualna kulturna i, prije svega, relacijski artikulirana metodoloka ishodita. Bez njih se, po njegovu miljenju, naprosto ne mogu itati fenomeni savremene bosanske kulture i recentne knjievne produkcije. Ova se metodoloka promjena pokazala znaajnim i viestruko vanim iskorakom za sve to e kasnije uraditi. Kao plod ovakvoga pomjeranja, nastao je itav niz njegovih kljunih tekstova (knjievnih kritika, recenzija, javnih promocija itd.) koji su u nau kulturu unijeli drugaiju recepcijsku i aksioloku paradigmu,10 a koncem devedesetih godina u knjievnu javnost uveli i jednu plejadu mladih autora ije je poetike Enver Kazaz osobno promovirao, prvo putem asopisa Lica, a potom i kroz druge periodine publikacije. Klju je te promjene bio u plurikontekstualnom razumijevanju knjievnoga pisma koje se, po njegovu miljenju, nuno naslanja, ali i kreira u razliitim poljima oznakovljavanja i ne samo bosanskoga drutva. Budui da svaki tekst ita prije svega kao opekulturni ekscerpt, njegovi kritiki i esejistiki radovi postaju utemeljiteljski pokuaji ustanovljenja jednog osvijeteno kulturalnog, postmodernistiki mehkog poimanja svekolike bosanske kulture i njene knjievne prakse. Zbog svega toga, kroz cjelinu svoje povijesti on ispisuje neke od najlucidnijih i najzanimljivijih eseja o romanima i autorima koji su po razliitim osnovama oznaili prekretnicu u pojavljivanju i/ili razvoju bonjakoga romana.

III.
Dakle, koncem prole godine Enver Kazaz je publicirao svoju sintezu pod naslovom Bonjaki roman XX vijeka. Izuzev knjige dr. Dejana urikovia Roman 1945-1980, mi praktiki i nemamo vie takvih i slinih ambicioznih poduhvata. Nije nam cilj ovdje i sada govoriti detaljnije o unutarnjim metodolokim i povjesniarskim razlikama izmeu ovih dviju knjiga; spomenimo tek kako se danas, po svom rezultatu, urikovieva knjiga ini vie knjievnopovjesniarskom, dok je Kazazova vie knjievnoteorijska. Zaustavljeno je vrijeme dosegnute povijesne ravnotee, prepoznato u nedileminom drutvenom kontekstu jugoslavenskoga (i bosanskoga) socijalizma, obezbijedilo profesoru urikoviu prilino vrstu stajnu i ishodinu taku s koje je povjesniarski suvereno mogao elaborirati estetiku romaneskne produkcije u BiH. Kazazu je ista (ta taka) raspadom monolitne ideologije bila izmaknuta. Doskora podrazumijevani aksioloki, estetski i kulturni okviri vie se ne podrazumijevaju, a akademska egida, pa i ona institucijska (studiji nacionalnih knjievnosti u Sarajevu) vie nema niti priblinu arbitracijsku mo u polju knjievnosti koju je nekada imala e da bi se Kazazovom poduhvatu vjerovalo per se. Za razliku od nekadanjih kontekstualnih prednosti koje je uivao profesor urikovi, kolega se Kazaz morao sam pobrinuti za pribavljanje temeljne i okvirne argumentacijske podrke u realizaciji svoga projekta. Zbog toga i nee biti neobino to se on opredijelio za jednu vrstu metodolokoga sinkretizma izmeu knjievnoteorijskog i knjievnopovijesnoga metoda. Prvi je, prirodno, pronaao u formalnom i strukturalistikom pristupu grai, dok je drugi aproprirao iz bogate tradicije pozitivizma u modeliranju nacionalnoga knjievnopovijesnoga kontinuuma. Kaemo prirodno, jer se doista strukturalizam, prije nego bilo koji teorijski i metodoloki pravac, na najbolji nain uspio konektirati i na samu jugoslavensku ideologiju (unutar koje su romani ivjeli kao u vlastitom hermeneutikom sosu), ali i na prazno mjesto koje se nakon nje formiralo. Naravno, Kazaz tu ipak nije ni jedini ni prvi! Budui da i sam zakljuuje o praktiki identinim uvjetima u kojima su se romani razvijali unutar junoslavenske interliterarne zajednice, njemu se poprilino zgodnom za uporabu namjestila povijest11 hrvatskog romana zagrebakoga povjesniara Cvjetka Milanje.

10 11

Vidjeti njegovu knjigu Morfologija palimpsesta C. Milanja: Hrvatski roman 1945-1990., Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb, 1996.

Samu knjigu Kazaz je komponirao u tri opsena poglavlja. Prvo je naslovio Historija i povijest vjetrenjaa i u njemu vrlo pregledno razmotrio stanje romana sa najbitnijim moguim razlikama unutar nacionalnih kultura bive zajednike drave. U drugom, vrlo opsenom i iscrpno eruditnom poglavlju pod naslovom Od poetike anra do poetike knjige, on deskribira osnovne modelativne i tipoloke strukture bonjakog romana, te teorijski razrauje sve njegove anrovske pojavnosti, svejednako referirajui na modele iz Milanjine knjige te, na par mjesta, i na Povijest hrvatskoga romana od 1900. do 1945. Kreimira Nemeca.12 Kljuni i referentni roman za njega je Grozdanin kikot Hamze Hume, jer se s njim deava (prvo) pokolebavanje kanoniziranih romanesknih anrova u kontekstu bosanskohercegovake knjievnosti. Humo je dezintegracijom mimetikog modela romana otvorio prostor za kasnija istraivanja mogunosti romanesknog iskaza. Kazaz dalje veli kako niti jedan romansijer ni prije ni poslije Hume u bosanskohercegovakoj knjievnosti nije izvrio tako radikalan raskid sa povijesnom temom. U Huminom romanu zapoeo je proces individualizacije kulturnog i svakog drugog identiteta koji e, veli Kazaz, presudno odrediti nekanonski roman poslije Drugog svjetskog rata13. Neto kasnije e Dervi Sui raskinuti sa ideologijom kao transcendencijom koja odreuje sve aspekte ljudskog ivota14, ali se bitniji raskid sa ideolokim sistemom zbio u Andrievom romanu Prokleta avlija, koji e presudno odrediti ukupan diskurs politikog romana modernizma u bosanskohercegovakoj knjievnosti15. Potom kae kako se narativna figura poraenog ovjeka (...) nastavlja u Selimovievim romanima Dervi i smrt i Tvrava, koji parabolikim iskazom pokuavaju razrijeiti traumu totalitarnog ideolokog prezenta16. I Selimoviev i Andriev politiki roman jesu i disidentski u odnosu na vladajui ideoloki diskurs. To disidentstvo knjievnosti koja je izborila autonomiju od diktata ideolokog uma, naslutila alternativu komunistikoj dogmi u liberalno humanistikoj ideologiji evropskog modernizma, nije, meutim, rezultiralo pokretanjem drutvene rasprave. Figura nije prerasla u drutveni diskurs, a knjievna autonomija i estetski utopizam postali su svojevrsnim zatvorom knjievnosti, pri emu se sloboda stvaranja pokazala i kao ogranienje uticaja umjetnosti unutar depresivne drutvene prakse17. Ne moramo se, naravno, sloiti s ovim ocjenama, pogotovu s onom kako su Selimoviev i Andriev roman disidentski; tavie, mislim da bi jedno kulturno-materijalistiko itanje oba autora izvjesno dovelo do suprotnih zakljuaka, ali se Kazazu ne moe porei vrlo vjeta i dosljedna argumentacija cjeline pojave o kojoj pie. Upravo se ovaj aspekt njegove knjige ini osobito vrijednim doprinosom razumijevanju bosanskohercegovakoga romana. Naime, on u njemu, kao vjet knjievni povjesniar, uspijeva prepoznati i izdvojiti kontinuitet pojave i razvoja stanovitog romanesknog problema. (Tako, u biti, i nastaju knjievnopovijesne prie!) Trei i najopseniji dio nosi naslov Romani i romaneskni opusi. Kazaz tu pokazuje sve bogatstvo i pronicljivost vjetog i pomnjivog itaa, i upravo na tim se mjestima on i najmanje pridrava postavljenih okvira kojima je prije potcrtavao kontinuitet knjievnopovijesne prie. U jedanaest analitikih eseja on se bavi romanima H. Hume, M. Selimovia, S. Kulenovia, . Sijaria,. D. Suia, A. Isakovia, T. Kulenovia, N. Ibriimovia, Z. Hodia, I. Horozovia i D. Karahasana, po svemu kljunih imena unutar bonjake, ali i bosanske romaneskne produkcije XX vijeka.

12 13

K. Neme: Povijest hrvatskog romana od 1900 do 1945., Znanje, Zagreb, 1998. Bonjaki roman..., str. 43. 14 Isto. 15 Bonjaki roman..., str. 44. 16 Bonjaki roman..., str. 47. 17 Bonjaki roman... str. 48.

Iako se doista svugdje, i hrabro (s obzirom na postojee nacionalistike kulturoloke koncepcije), pridravao modela intertekstualne/interliterarne prirode nacionalnih knjievnosti u BiH, Kazaz ipak knjigu - slijedei njen naslov - zavrava kao knjievnopovijesnu strukturaciju nacionalnog bonjakog romana.

IV.
to se tie njegove uporine (terra firma) teorijske take, Kazaz jakobsonovski dri kako je knjievnosnost romana, kao najautoreferentnijeg anra u knjievnosti, njegova generika i genetika vrijednost, te kako su estetika samosvojnost i samoivost njegovi diferencirajui genoloki atributi. S druge, pak, strane njegovih hermeneutikih ekspertiza prepoznaje se i njegovo klasifikacijsko-kataloko ishodite: naime, procesima samoosvjeivanja unutarnjih anrovskih mehanizama, te paralelnim i posljedinim naputanjem epskoga kulturnog koda, bonjaki roman se konstituira kroz sve novije i sve savrenije svoje strukturalno-semiotike mogunosti. Trebalo je taj razvoj sada samo propratiti. No, kada u Bonjakom romanu napie slijedee pasuse:
1. Za razliku od Mulabdia i Bjelevca, Kulenovi nije temu ideologizirao, nego subjektivizirajui je pretoio u etiku dilemu, pa njegov hroniar Muhamed, sjeajui se prolosti, razmilja pred susret sa konanim Nita o smislu historijskog usuda i metafizikog obeanja.18

2. Upravo zato je Ponornica, sa autobiografskim sokom njenog pisca u romanesknoj prii, koja se bazira na
doivljajnom aspektu naracije, a ne na pukoj kauzalnosti dogaaja o kojima se pripovijeda, potpuno uklopljena u cjelinu raznovrsnog Kulenovievog knjievnog opusa. Nigdje toliko poezija nije ponirala u roman, ali ni roman u poeziju, kao u sluaju odnosa izmeu Kulenovievog poetskog opusa i njegovog romana Ponornica, i nigdje toliko anrovske ograde nisu iscurile pred duboko autentinom sadrinom pievog svijeta koji se estetski velianstveno zajezerio u knjievnosti.19

tada se pojavljuje i provlai - samo na prvi pogled - i jedna drugaija uporina teorijska i povjesniarska taka. ini se kao da Kazaz, naime, dri da se tema jednog romana moe hotimino ne-ideologizirati i/ili, suprotno, ideologizirati od strane pisca. Ideologija je, predmnijeva se, neto to se po potrebi moe zaobii i to je stanoviti dodatak istoj temi, odnosno, istom anru romana. Eksteritorijalizirana ideologija, smjetena izvan knjievnog diskursa, na taj se nain ini izvanpovijesnim fenomenom. Sam je roman, pak, ontoloki fenomen i pripada carstvu umjetnosti - kojem jednako pripada i njegov autor. Na gornjem mikrostilistikom planu Kazaz se ini zastupnikom stava o nezavisnosti knjievnog djela od ideologije i, dozvolimo, od vremena njegove koncepcije ili njegove recepcije, svejedno. Roman, po tome, ne moe i sam proizvoditi stanovitu ideologiju! Naravno, ideologija se sada ini iskrivljenom svijeu i nekom vrstom nepotrebnog imperijalnog posrednika izmeu pisca/itaoca i romana/svijeta. Istinski bi odnos meu ovim entitetima bio odnos istog i nepatvorenog vlasnitva, bilo romanopisca nad tekstom romana, bilo itaoca nad tekstom svoje (nacionalne) kulture bilo kritiara/povjesniara nad korpusom bonjakog/ bosanskohercegovakoga romana!20 No, valja rei kako se ovdje ipak radi o uporinoj ali ne i izlaznoj taki njegove povijesti bonjakog romana, upravo proizaloj iz prihvatanja spomenutoga strukturalno-semiotikog kriterija. U knjievnopovijesnom tretmanu nekih drugih, osobito savremenijih romana, bit e jasno da autor sam odstupa od ovakvih stavova. Naputajui kritiki i teorijski diskurs prema kojem se roman, u svojoj zabavljenosti vlastitom strukturom, jednom stavljao iznad ideologije
18 19

Bonjaki roman..., str. 58-59. Isto, str. 228-229. 20 Naravno, sve se ovo moe initi tek stilistikom razbaruenou, pa bi se moglo rei kako pod ideologizacijom Kazaz misli politizaciju, no i tada bi stvari, konceptualno, upuivale na isto.

(povijesti), Enver Kazaz e poeti rabiti romanu imanentniju stilistiku autoreferencijalnosti, pa e rei kako:
Travnika hronika svoju priu gradi na nizu dokumenata koje na ovaj ili onaj nain transformira u priu. uprija, pak, ne bazira svoju priu strogo na povijesnim dokumentima, nego i na legendama i predanjima, narodnim priama koje dekonstruira, kako bi se dolo do istine o egzistenciji u povijesnom toku21.

Ipak se ini izvjesnim da Kazaz pretpostavlja istu formu anra romana i po tome je on batinik deduktivno-strukturalistike genoloke koncepcije. Ova koncepcija zadrava prilino ilavu metodoloku strategiju koja, bude li konzekventno izvedena do kraja, moe zavriti u Goldmanov(sk)om genetikom strukturalizmu. Vjera u isti anr, naravno, uputit e autora u metodoloku aparaturu koja e se morati pobrinuti za dosljednost knjievnopovjesniarske matrice. Poto strukturalno-formalistika strategija procjene i klasifikacije romanesknog korpusa, budui po sebi invarijantna, ne omoguuje dovoljno irok zahvat deskripcije postojeeg i anticipaciju mogueg romanesknog korpusa, cjelokupna se razvojna linija romana, pretpostavljeno, mora zavriti konanim naputanjem okova anra, tj. onom ve poznatom priom o njegovom protejskom karakteru. Dok, s jedne strane, autor tako vjeruje u neiscrpnu snagu konstitutivne i konstituirajue autoreferencijalnosti/autokreativnosti romana, s druge strane se predmnijeva kako se sam anr ipak razvija (i) u pravcu svojevrsnog bijega od samoga sebe u vlastito odanrivanje, ka stanovitoj fiktivnoj taki u budunosti prema kojoj njegova struktura lukacsevski nostalgino ezne. Svjestan da bi se realizacijom nostalgije dokinuo i sam anr tako shvaene knjievne povijesti, Kazaz svoju analizu i katalogizaciju bonjakog romana, vie ili manje eksplicitno, ipak zavrava na mjestu na kojem je Roland Barthes kasnih pedesetih zavrio svoju strukturalistiku fazu na semiotikom mjestu gdje roman moe biti i sustav mode. Na mjestu, dakle, njegove kulturne funkcionalizacije. Iz ogranienja prihvaene strukturalno-formalistike pozicije postaje razvidno da se neke drugaije, mogue validne ili nevalidne, literarne prosudbe i interpretacije ne mogu dokuiti niti sagledati. Ova ogranienja, proizala iz polazne take, Kazaz pokuava negdje razrijeiti maksimalnim naprezanjem terminoloke obuhvatnosti povjesniarske aparature uvoenjem ili posudbom od Cvjetka Milanje pojmovnika s razliitim tipovima, podtipovima i linijama romanesknih modela. No, pojmovnik se ponekad toliko napree da ponegdje (najee kod romana kojima se, pripremajui sebi teren, nije kao kritiar i sam bavio), dolazi do njegove popriline labavosti i nepreciznosti. To se deava i kod interpretacije i povijesno-anrovskog uzglobljivanja, na primjer, gore spomenutoga romana Ponornica S. Kulenovia. U drugom (II) citiranom pasusu Enver Kazaz koristi meta-jezik koji teko moe pripasti knjievnopovijesnoj aparaturi, ve prije stilom i jezikom recepcijsko-kritikoj teoriji uivljavanja. Kad bismo pristali govoriti jezikom tipa autentina sadrina pievog svijeta i slino, pristali bismo na jednu knjievnorecepcijsku i teorijsku aproksimativnost kojoj kraj lei u nekoj vrsti prieljkivane ideologijske interpretacije, a koja se, s jedne strane, legitimizira akademskom (itaj: ideologijsko-politikom) moi (znanja autentinih sadrina) dok bi, s druge strane, to znailo kako je metakreativni kritiki anr iste onto-teoloke prirode kao i sama literarna tvorevina (p)o kojoj pie, pa se italac/kritiar/knjievni povjesniar postavlja u istu su-kreativnu razinu sa tekstom/romanom/autorom.

V.
No, na primjer, ako se govori o romanu Ponornica, bilo bi sasvim mogue govoriti o njemu i

kao o istom politikom romanu, odnosno romanu s tezom koji je strukturno i znaenjski impregniran kako orijentalistikom paradigmom imperijalno kodiranog itanja islama, Orijenta
21

Isto, str. 45.

i Bosne tako i ideologijom jugoslavenskog komunizma. tavie, jedno temeljitije (kulturalnomaterijalistiko, npr.) preitavanje bosanskohercegovakog (ili jugoslavenskog) literarnog i romanesknog bavljenja islamskom kulturom pokazalo bi, po mome miljenju, temeljne orijentalistike stereotipe prema bosanskim muslimanima, ali i prema cjelokupnoj kulturi Bosne i Hercegovine unutar koje su oni jedna od njenih konstituirajuih kulturnih supstanci. Znaajan dio romaneskne grae nastale u vrijeme zajednike jugoslavenske drave impregniran je emocijama zazorne razliitosti naspram bosanske islamske kulture, pa i Bosne u cjelini. Na razini se kulturnih praksi ista zazornost realizirala kao nesvjesna proizvodnja nepremostivih vrijednosnih razlika. Nije potrebno biti posebno paljiv itatelj da bi se primijetilo kako Kulenovi stalnim prometanjem fabulativnih i deskriptivno-kulturnih aspekata romana smjera (i) informirati stanovitu (koju?) italaku publiku o (zaudnim) adetima i osobenostima bosanskoga islama. Ista namjera orijentalistikoga dez/informiranja vrlo se esto na semantikoj razini romana (kod Muhameda) realizira kao aksioloki i performativni in kritiziranja i naputanja islamske tradicije. Primjerice, dok ui, s rukama ispred sebe, pripovjeda je sam sebi smijean (str. 82). Ili: Mnogo mi se puta uinilo da ona (Eliza N.I.) ipak vidi u meni poluuroenika () i htio bih () da joj pokaem da to nisam () da ovaj na interijer () ima neto od kraljevskih dvorana. (str. 27-28). Potom, pripovjeda (Muhamed) pretpostavlja da Eliza misli kako je on ipak, pod koom sirovina (str. 61). U romanu se na jednom mjestu govori i o uroenikom maternjem jeziku (str. 58.). Osim toga, na mnogim mjestima Kulenoviev pripovjeda pojanjava opepoznate pojmove islamske kulture ivota, pa tako objanjava i ta je aba (str. 120). Na stranicama 120-127. daju se opisi klanjanja i Mevluda. Na stranici 126. se veli da su ovi muslimani nekdanji patareni, dok na stranici 166. glavni lik/pripovjeda veli: Jednom omakom prirode roen sam na ovom mjestu. Potom, na stranici 26: Ramazan, sveani mjesec posta; okupah se u hamamdiku, drvenom izrezbarenom kupatilu; u odaji prostrta dva dueka () to se ini samo osobitom gostu22, potom se daje opis evrmi, itd, itd. Nemogue je oteti se dojmu kako se u osnovi ove romaneskne idiosinkrazije naspram bosanskoga islama nalazi jo osnovniji osjeaj njegove fundamentalne zaudnosti. Teko se ovakva romaneskna intencija, ak i kada je prevedemo na razinu pripovjedaa-lika Muhamedova, moe razumjeti (onako kako je to naa kritika do sada inila) tek kao semantiki plan unutar kojega se radi o opisu moralne destrukcije i ekonomskoga propadanja begovskih porodica. Naime, intencionalni je ulog ovdje bio puno vei od spomenutoga semantikog dobitka. Ostalo je mnogo toga vika!

VI.
Ali, vratimo se na poetak autorove prie o bonjakom romanu. Zanimljivo je kako metodoloki Kazaz vidi/ustanovljuje historijsku liniju bonjakoga romana?
Problem fokusa iz kojeg se ispituje graa rijeen je tako to se pokualo i izvoenju sudova i zakljuaka argumente utemeljivati u maksimalnom pribliavanju knjievnoj praksi. Tu se otvorila mogunost da se modelska i tipoloka struktura romaneskne prakse izvodi prema naelima njene imanentne, ali i kontekstualne situacije. Pitanje modelativne i tipoloke strukture priblieno je romanu na osnovi njegovog pitanja o samome sebi, tj. o biti ispoljavanja njegove protejske prirode. A to znai da se teorijska misao propitivala na razini praktine realizacije, kao to su, s druge strane, izmjene u okvirima praktine realizacije uslovljavale promjenu miljenja romana o samome sebi. To znai da je u sistematizaciju bonjakog romana ukljuena koliko njegova historija toliko i njegovo premiljanje o
22

Citati uzeti iz: Skender Kulenovi: Ponornica; Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, knjiga 6, Sarajevo 1984/1985.

prostoru svoje forme, okvirima svoga anra, dakle i njegova teorija i njegova historija kao sastavni dijelovi njegove protejske prirode.23

Budui da se, dakle, po njegovu miljenju, bonjaki roman konstituira postupnim samoosvijeivanjem unutarnjih (strukturnih) anrovskih mehanizama, te naputanjem epskoga kulturnog koda, to postaje i fokus iz kojeg se moe ispitivati, sistematizirati i tipologizirati24 bonjaki roman 20. stoljea. Na poetku, u poglavlju Historija i povijest vjetrenjaa on veli kako se naa historija knjievnosti
jo uvijek teko otre od pozitivistike utemeljenosti, koju vie zanimaju spoljne injenice nego geneza literarnog sistema, vie puki zbroj djela nego njihovi sloeni meusobni odnosi i anrovska razuenost, te, u konanom, puki opis namjesto analitiko-sintetskog pristupa knjievnosti25.

Kazaz ukupnost bonjakog romana mora, dakle, knjievnopovijesno evidentirati, selektirati i katalogizirati. Pitanje katalogiziranja romaneskne grae autor je rijeio sluei se ve usustavljenom terminologijom pomenutoga hrvatskog semiotiara i strukturaliste. Nacrt mogue tipologije hrvatskoga romana njemu e posluiti kao inicijalni (para)metar u poslu vrlo napornog povjesniarskog klasificiranja bonjake romaneskne produkcije. Razloge koritenja Milanjinih modela Kazaz vrlo uvjerljivo argumentira
Milanjina skala modela zbog slinosti socioloko-politikih, historijskih, kulturolokih, ukupnih duhovnih, ali i unutarknjievnih uslova u kojima se razvijao bonjaki, bosanski, hrvatski, kao i ukupan roman junoslavenskog prostora, primjenjiva je u znatnome i na bonjaki roman, te i na bosanski u cjelini,

te nastavlja:
U ovakvome tipologijskom okviru (Milanjine tipologijske sheme26 N.I.) uistinu se kree bonjaki i bosanski roman, s tim da je mogue u okviru nekih tipova ustanoviti i podtipske kategorije kao specifikum u bonjakoj, ali i bosanskoj romanesknoj praksi. (...) Razlike, ipak, nisu toliko izraene da bi se mogla ustanovljavati i drugaija modelska struktura, pri emu se neka druga vrsta tipologije, npr. naratoloke/teorijske za sada, zbog stanja opisa grae, ini teko izvodivom.27

Budui da je stanje opisa grae upravo takvo - nikakvo i nepostojee - ini mi se da nije bilo osobitog razloga da se onda, ba ovdje, s istim opisom i ne zapone. No, ipak bi to tada bila i sasvim drugaija knjievna povijest. Svakako, ne vie, i ne samo nacionalna!

VII.
Na kraju, zakljuimo: Kazaz doista suvereno plete mreu osobenog analitikog i knjievnopovijesnog diskursa kojem, i kad imate zadovoljstvo da se s njim ne sloite, ne moete osporiti zanimljivost i svekoliku dubinu interpretacijskoga uvida. Suvereno balansirajui meu razliitim, a ponegdje uglavnom tamo gdje bi se javio njegov kritiarski lik i suprotstavljenim knjievnometodolokim aparaturama, on ispisuje i kreira jedan novi, danas u nas neophodni knjievnorecepcijski horizont za bonjaki ali i bosanskohercegovaki roman. Literatura:
23 24 25 26 27

Isto, str. 372. Bonjaki roman, str. 371. Isto, str.7. Milanja govori o simplificiranom mimetikom modelu. Bonjaki roman... str. 84-85.

Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990, nacrt mogue tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1996. Cvjetko Milanja: Alkemija teksta, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalistike omladine Zagreba, Biblioteka Znaci, mala edicija, nova serija: knjiga 2. Dejan irikovi: Roman 1945-1980; Institut za knjievnost Svjetlost, Sarajevo, 1991. Enver Kazaz: Bonjaki roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2004; biblioteka BOSNISTIKA, knjiga 2. Enver Kazaz: Morfologija palimpsesta, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 1999; biblioteka GRADINA, knjiga 11. Postmodern Genres, ed. Marjorie Perloff; University of Oklahoma Press: Norman and London, 1989. Zdenko kreb: Knjievnost i povijesni svijet, kolska knjiga, Zagreb, 1981. Zdenko Lei: Knjevnost i njena historija, V. Maslea, 1985. Zvonko Kova: Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti; Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 2001.