Žive igračke

Pavao Pavličić

ŽIVE IGRAČKE

Impresum

Copyright © 2009 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2016 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Od iznenadnog zvuka Remetin se trgnuo tako silno da se sav krevet zatresao, a njegova žena otvorila je oči i zaprepašteno ga pogledala.

– Što se događa? – upitala je.

– Ništa – odvratio je mumljajući. – Zvono na vratima.

Bilo mu je teško i govoriti, a kamoli obaviti štogod složenije, kao na primjer naći papuče pokraj kreveta i zavući stopala u njih. Zato je bos odšljapkao prema vratima, odakle je već po drugi put zvonilo.

Korak mu je bio nesiguran, a malo mu se i vrtjelo, djelomice zato što se naglo uspravio, a djelomice zato što je bio nenaspavan i osjećao je kako mu tuče u sljepoočnicama. Dok je hodao kroz predsoblje, polako mu se u sjećanje vratila prošla noć, i osjetio je kako ga obuzima gnjev. Gnjev na sebe, prije svega, jer dao se nagovoriti na nešto glupo, a sad će, po svemu, zbog te slabosti skupo platiti.

Toga jutra trebao je nastupiti pred kamerom, a to mu je bilo prvi put u životu. Događalo mu se, doduše, već i prije da ugleda svoju facu na televiziji, ali to je uvijek bilo tako da bi se u kadru našao kao posve nevažan statist, kad bi se snimale tiskovne konferencije. A sad je trebalo da govori u mikrofon, pod svojim punim imenom i prezimenom, posve sam u četverokutu ekrana. Ta pomisao bila je dovoljna da mu oduzme san i dovede ga u ovo stanje u kojem se sad nalazi, dok bos hoda prema vratima pitajući se tko to zvoni u sedam sati, i to još tako nestrpljivo.

Dakako, za sve je bio kriv njegov pomoćnik Lujo Katić zvan Luka. On je imao veze s tim tamo estradnim svijetom, jer bio je bivši glumac, pa je poznavao i režisere i kamermane i svu tu bratiju što pravi žestoke dokumentarne programe u kojima se, bumo rekli, secira hrvatska tranzicijska zbilja. Emisija u kojoj je Remetin trebao nastupiti zvala se Lice mjesta, i bila je specijalizirana za crnu kroniku. Govorila je o zanimljivim i spektakularnim zločinima, portretirala počinitelje i žrtve, opisivala tok istrage, nastojala od policajaca napraviti heroje ili budale i pretendirala na to da zabilježi neke šire i dublje društvene procese. Luka je već dugo zanovijetao kako bi trebalo da se i Remetin bar jednom pojavi u toj emisiji, kad je već sudjelovao u toliko istraga, kad toliko zna o kriminalu i kad je njegovo ime postalo neka vrsta sinonima za crnu kroniku. Ali, Remetin je na te prijedloge uvijek odmahivao rukom, računajući da sve to može proći i bez njega.

– Evo me, evo me – viknuo je sad prema vratima, jer ondje je već i po treći put zvonilo. – Gdje gori?

A prethodnoga dana bio je nekako sjetan i odsutan, pa ga je Luka smutio: na njegovo nagovaranje Remetin je samo kimnuo glavom, i time je stvar bila zapečaćena. Luka se najprije zaprepastio, ostao s prstom u zraku i motreći svog šefa u nevjerici, ali onda je shvatio da mora kovati dok je vruće, pa je objasnio Remetinu kamo treba da dođe toga jutra. Bila je to neka baraka u Zapoljskoj, gdje su njih dvojica zajedno s inspektorom Šoštarom svojedobno našli nastambu tajkuna koji se bio pretvorio u klošara. Tek kad je jučer poslijepodne došao kući i kad je svojoj ženi prepričao razgovor s Lukom, Remetin je shvatio u što se zapravo uvalio. Točnije, njegova mu je supruga to otkrila: rekla mu je jasno i glasno da je pogriješio što je pristao, jer neće znati kako treba govoriti za televiziju. Ili će se uplašiti i frfljati, ili će biti osoran i kratak, pa će ispasti nepristojan. Remetin se nešto malo bunio protiv takvih predviđanja, ali je jasno vidio da su ona točna.

A pravi užas došao je u noći, kad je počeo padati u polusan i kad su mu stale navirati slike u kojima je vidio sebe pred kamerom, i čuo gluposti koje tom prilikom izvaljuje. Onda se rasanio, pa stao praviti nekakvu strategiju za sutrašnji nastup, a potom se ljutiti na sebe što sve skupa uzima toliko ozbiljno. Napokon se upitao što ga je navelo da pristane na tu pustolovinu i želi li doista vidjeti sebe na televiziji. To ga je pak navelo na neke druge misli, ove na neke treće, i tako je sa spavanjem bilo gotovo. Nije uspio zaspati sve dok se iz okolnih trešnjevačkih vrtova nisu začule prve ptice. Dakako, i tada je spavao nemirno, pa je od onoga zvona na vratima poskočio kao da je na opruzi.

Sad je napokon stajao pred vratima i držao za kvaku. Nije mu se dalo gledati kroz špijunku, je bi ga od toga glava još više zaboljela. Otvorio je vrata.

Na pragu je stajala Ranka. Bila je dotjerana, našminkana, besprijekorna, kao i uvijek. I, gledala je u njega s mješavinom straha i prijezira, što je bilo i razumljivo, jer vjerojatno je izgledao kao prometna nesreća.

Ranka je bila sestra gospođe Remetin i živjela je u Rijeci. U posljednje vrijeme bila je jako obuzeta svojom ulogom bake, pa je tako njezina pojava na pragu trešnjevačkog stana u ovaj rani sat bila prilično iznenađenje.

– Ah – rekao je Remetin. – Šljiva Ranka. – A onda joj se odlučio malo osvetiti za onaj prijekorni pogled: – A šta je, zaboravila si telefonski broj?

– Pa kad je kod vas sve iskopčano – kazala je ona i zaputila se preko praga, ne gledajući ga više.

Imala je pravo. Oba mobitela bila su isključena, a prethodne večeri Remetin je iskopčao i fiksni telefon, jer se bojao da ne bude kakvoga jutarnjeg zivkanja. Obećao je Luki da će doći na lice mjesta – u onu baraku – u devet sati, pa je strahovao da ga Katić ne bi ujutro išao podsjećati i provjeravati je li ostao pri svojoj odluci da dođe. Ranka je bila nedužna: i da se htjela najaviti, nije mogla.

Ali, s druge strane, kako se to ona uopće našla na Remetinovu pragu? Kad je morala krenuti iz Rijeke, i to autobusom, da bi u Zagrebu bila u sedam? Mora biti da je nešto ozbiljno goni. Remetin je polako zatvorio vrata, a onda se okrenuo da odgovori svojoj ženi. Jer, ona je iz sobe dovikivala:

– Je li to Ranka?

– Jest, ona je – promrsio je Remetin.

Onda se naslonio na vrata i prekrižio ruke da pogleda scenu susreta između dvije sestre. Dobro je poznavao taj prizor, ali mu je on uvijek bio zanimljiv. Koliko god često da su se susretale, gospođa Remetin i njezina sestra uvijek bi pustile suzu. Inače ni jedna ni druga nisu bile sentimentalne, ali u takvoj prilici suza je bila obaveznija nego poljubac. Tako je bilo i sad.

A ipak, bilo je i drugačije. Jer, Ranka sad nije pustila jednu suzu, nego je zagrlila svoju sestru čvrsto, a onda nastavila plakati. Plač gotovo da se pretvorio u ridanje. Gospođa Remetin je preko njezina ramena zaprepašteno pogledala u svojega muža.

– Što se događa? – upitala je sestru. – Reci mi, Ranka!

Lice joj se smračilo. Tek sad je i njoj postalo jasno da sve ovo ne sluti na dobro. Ali, Ranka je uzvratila pitanjem:

– Je li Dea tu? – upitala je.

Odmakla se od sestre, ali ju je nastavila držati za ramena, pa joj zurila u lice, kao da se boji da bi joj gospođa Remetin mogla slagati. Dea je bila njezina kći i živjela je, kao i Ranka, u Rijeci. Bila joj je trideset jedna godina, bila je udana za pomorca i imala je kćer od tri godine. Remetin ju je ponekad zvao Božica, jer mu je išlo na živce njezino otmjeno ime. Inače je smatrao da je Dea šumasta, pa se pitao po kome joj je to došlo, jer Ranka je uvijek bila silno ozbiljna i odgovorna, a njezin muž – šutljivi Goranin – najviše je volio da ga se ne zamjećuje.

– Otkud bi bila tu? – upitala je gospođa Remetin začuđeno.

– I nije ni dolazila? – pitala je Ranka dalje. – Ni sinoć? Uopće je niste vidjeli?

– Nismo – rekla je gospođa Remetin razmijenivši pogled s mužem.

Uto su već stigli i do kuhinje. Remetin je pridržao Rankin ogrtač i objesio ga u predsoblju. Potom se vratio u kuhinju i stavio vodu za kavu, dok su njih dvije sjedale za stol.

– Znala sam – rekla je Ranka zdvojno.

– A što, trebala je doći k nama? – upitala je gospođa Remetin. – Nisam ni znala da je u Zagrebu.

– Jučer popodne je došla – objasnila je Ranka. – Službeno, tako mi je rekla. I, rekla je da će odsjesti kod vas. Dapače, jučer me uvjeravala da se s tobom dogovorila oko toga, da se najavila i sve...

– Prvi put čujem – zavrtjela je glavom gospođa Remetin.

– A sinoć – sad je Ranka već puštala da joj suze teku niz obraze – javila mi se i kazala da je bila kod vas, ostavila stvari, da je onda malo izašla u grad, i da će kod vas spavati...

Remetin je dovršavao kavu slušajući što se govori iza njegovih leđa. Nije bio sklon da se zabrine onako kako se istoga časa zabrinula njegova žena.

– Misliš da joj se nešto dogodilo? – upitala je gospođa Remetin svoju sestru. – Jesi li je zvala jutros?

– Isključen joj je mobitel – kazala je Ranka suzeći i dalje.

Remetin je nekako znao da te suze ne dolaze ni od straha ni od tuge. Ranka se nije bojala za život svoje kćeri, niti je uopće vjerovala da se Dei nešto loše dogodilo. Suze su imale drugačiji uzrok, i uredniku se činilo da će se taj uzrok uskoro otkriti. Stavio je kavu na stol i krenuo sjesti, a onda se sjetio pa uključio svoj mobitel, a onda ukopčao i fiksni telefon. Dok je to činio, telefon mu je zazvonio u ruci.

– Bog, barba Ivo – čulo se s druge strane. – Je li teta tu negdje?

Bila je to Dea. Samo ona je tako cvrkutala i samo ona je Remetina zvala barbom.

– Mi o vuku, a vuk na vrata – kazao je Remetin u slušalicu. – Upravo smo razgovarali o tebi.

– O meni? – upitala je Dea na drugoj strani. – A s kim ste razgovarali?

– S tvojom majkom – kazao je Remetin dok su dvije žene zurile u njega.

On im je mimikom nastojao staviti do znanja kako je sve u redu. Ali, one su već i same razabrale s kim razgovara.

– Što, zvala vas je? – upitala je Dea na drugoj strani, a u glasu joj se jasno osjećala zabrinutost.

– Ne – kazao je Remetin pomalo se naslađujući. – Evo, sjedi preko puta mene.

Toga časa veza se prekinula. Očito, Dea se toliko uspaničila da više nije mogla razgovarati: ili je spustila slušalicu, ili sklopila mobitel. Dvije žene su i dalje gledale u Remetina, i on je morao nešto reći. Ali, samo je slegao ramenima.

– To je ona, je li tako? – upitala je Ranka.

– Ona – uzdahnuo je urednik. – Jako se zaprepastila kad je čula da si ovdje. Nije ni čudo.

– Kako misliš, nije ni čudo? – okrenula se gospođa Remetin prema njemu. – Što ti znaš što ja ne znam?

Remetin je srknuo nešto kave, a potom pogledao dvije žene, jednu, pa drugu. Obje su ga motrile podjednako prijekorno.

– Znam ono što se vidi i iz aviona – rekao je. – Dea ima frajera. – Okrenuo se prema Ranki: – Imam li pravo?

– Nažalost – rekla je šogorica mračno. – A dijete joj nema još ni tri godine. Mene ostavlja da joj ga čuvam, dok ona po Zagrebu...

Opet je prosuzila, i tako je Remetin dobio potvrdu da njezine suze dolaze od gnjeva, a ne od straha ili od žalosti. A sad će se tome još pridružiti i sram, jer sad je i bračni par Remetin postao svjedok Rankine obiteljske situacije. Ranka je voljela misliti da je u obiteljskom smislu uspješnija od svoje sestre (jer imala je veći stan, muž joj je bio na višem položaju, a i sama je dogurala do nekakva direktorskog mjesta), no sad kao da će morati promijeniti to mišljenje.

Gospođa Remetin uhvatila je sestru za ruku i njih dvije su tako na trenutak šutjele. Remetin je dobro znao da se tu nipošto ne radi samo o tome da se Ranka utješi, nego da slijedi i cijeli niz drugih petljancija. Trebat će Deu naći, trebat će s njom razjasniti stvar, trebat će naći nekakav kompromis. A tko zna što će se sve od bračnog para Remetin očekivati u tom procesu. Činilo se očito: bit će uvučeni u nešto u što ne žele biti uvučeni. Krasan početak dana.

Toga časa telefon je opet zazvonio, i Remetinu gotovo da je bilo zbog toga drago, jer osjećao je želju da se što prije obuče i šmugne iz kuće, kako ne bi dalje udisao ovu atmosferu. Bio je to Luka.

– E, gazda – rekao je. – U vezi s ovim snimanjem jutros...

Remetin se malo lecne. Dok je trajalo sve ovo s Rankom, donekle je smetnuo s uma svoj jutrošnji medijski angažman. Sad ga je Luka na to podsjetio.

– Što s tim? – obrecnuo se.

– Mijenja se mjesto snimanja, eto što – mucao je Luka na drugoj strani. – Vjeruj, nije moja krivnja... Ali, ni ovo nije daleko...

– Zašto se mijenja? – pitao je Remetin mrko.

– Pa tako, neće se snimati u onoj Zapoljskoj, navodno je ta baraka u takvom stanju da bismo mogli stradati, nego treba doći u Adžijinu, znaš... Tamo ima jedno napušteno skladište, zapravo odmah iza Zagrebova stadiona, ti sigurno to znaš...

– Znam – kazao je Remetin.

– Onda je sve u redu? – upitao je Luka s nadom.

– Možeš misliti – uzvratio je Remetin i prekinuo vezu.

2.

Bilo je već prošlo devet kad je Remetin stigao do napuštenog skladišta o kojemu mu je Luka govorio. Trebalo se provlačiti kroz nekakva dvorišta, gdje su stajale ruševne poslovne zgrade, a urednik se maglovito sjećao da su se u jednom od tih dvorišta nekada preuzimali automobili nakon duga čekanja: onamo je i on došao po svoju prvu četvorku. Ostavio je sad auto u jednom od tih dvorišta, a onda se kroz šutu i korov provukao do zgrade koja više nije imala ni krova, nego su zidovi zjapili u prazninu, s prozorskim otvorima koji su se još nazirali. Postojala je, međutim, deka između prvoga kata i prizemlja i u tome prizemnom prostoru valjda će se obaviti to snimanje. Kad je stigao pred zgradu i zastao da je razgleda, spazio je nekoliko automobila, među ostalim i kombi s logotipom jedne privatne televizije. Bio je na pravom mjestu. A prva živa duša što ju je spazio bio je mlad čovjek koji je, presavijen u pasu, povraćao u kutu kod ograde susjednog dvorišta.

Bio je Remetinu okrenut leđima, jednom rukom držao se za plot, ali se jasno vidjelo kako se grči, kako briše usta papirnatom maramicom, a onda mu dolazi novi napadaj i on se opet naginje i opet bljuje. Pijanac? Bolesnik? Bio je mlad, imao je traperice, tenisice i zelenu vjetrovku, a na njoj je također bio logotip one televizije. Pripadao je, dakle, ekipi. A gdje su ostali?

Remetin osjeti kako zapravo i ne želi doznati odgovor na to pitanje. Susret s ovim nesretnikom učinio mu se kao još jedan loš znak, i na trenutak je razmišljao o tome kako bi bilo najbolje da se sad okrene na peti i vrati odakle je i došao, pa da smisli nekakvu ispriku i tako izbjegne dalju gnjavažu. Jer, činilo mu se da je dobio već dovoljno upozorenja kako treba da se čuva.

Najprije je došla Ranka, i to je već bilo loše, jer bilo je posve jasno da će se stvar razvijati i dalje, a kako god da se razvije, bit će neugodno. Potom, kad je izašao, ustanovio je da se obukao pretoplo: bio je ožujak, tek su bili krenuli pupovi na trešnjevačkim voćkama, prethodnoga dana bilo je ujutro oko nule, a sad ga je odjednom zapljusnuo val jugovine koja je tjerala čovjeka da se znoji i ispunjavala ga neshvatljivom nervozom. A onda, kao da ni to još nije dovoljno, našao se i nekakav mamlaz da mu blokira auto na parkiralištu ispred kuće, pa se morao izvlačiti uz stotinu malih manevara i uz ponovljeno okretanje volana, tako da se od toga posve oznojio i do kraja izbezumio. Uviđao je da niti izgleda reprezentativno za slikanje, niti je raspoložen tako da bi mogao išta pametno kazati. A onda je još ugledao toga nevoljnika gdje bljuje. Znao je da je trenutak za bijeg.

I, već se bio i okrenuo, već je i načinio korak da se vrati prema onim pljesnivim dvorištima, kad je iza sebe začuo glas koji je najmanje želio čuti.

– E, gazda, stigao si!

Glas je bio Lukin, a Luka je bio glavni krivac za sve ovo, i ujedno čovjek kojemu se Remetin jedinome osjećao obavezan u vezi s tim snimanjem. I baš je on sad morao naletjeti: stajao je na ulazu u ono skladište.

– Bilo bi bolje da nisam – kazao je Remetin okrenuvši se, u nadi da Luka nije zamijetio njegov pokušaj bijega.

– A, ne – uzvratio je Luka. – Bolje je što si došao. Jer, poslije bi ionako morao doći.

To je zvučalo nerazumljivo. A pri tome, na Lukinu licu nije bilo onoga izraza koji je Remetin tako dobro poznavao, a koji je upozoravao da se Luka benavi i da će na kraju doći nekakva poanta. Katić je bio posve ozbiljan.

– Nisam raspoložen za kvizove – otresao se Remetin. – Što ti znači da bih poslije morao ipak doći?

– Ili poslati mene – dopuni ga Luka. – Znači to da ovdje ima novinarskoga posla. Ali, ne za ove televizijske frajere koji hoće tvoju izjavu, nego za tebe i za mene.

– Kakvog posla?

– Unutra je mrtvac, gazda – rekao je Luka.

Eto ti ga sad. Nije bilo dosta sve ovo prije (Remetin je osjećao kako ga oznojena košulja hladi po leđima), nego se morao pojaviti još i mrtvac.

– Jesi li siguran da...?

– Siguran sam – uzdahne Luka. – Najbolje će biti da sâm pogledaš.

Prije nego što će ući u zgradu, Remetin se još jednom osvrne na mladića kraj ograde.

– Zato onaj sirotan bljuje, a? – reče.

Luka samo slegne ramenima i krene ispred njega. Kad su prošli kroz vrata, našli su se u golemoj prostoriji koja je bila prilično polumračna usprkos tome što u okvirima nije bilo prozora: u blizini je bio visoki zid suprotne kuće, a i drveće je zaklanjalo svjetlo. Pod nogama im je škripala šuta, propuh je vukao kroz mnogobrojne otvore, ponegdje je i korov probio kroz pod, osjećao se zadah urina. Vrata kroz koja su ušli bila su otprilike na sredini zgrade, pa Remetin pogleda lijevo i desno. U najdaljem desnom kutu – a to znači desetak metara od njih – stajala je grupica ljudi i tiho razgovarala. Vidjele su se i kamere i reflektori, dvojica su užurbano govorila u mobitele. U lijevom kutu, na suprotnom kraju zgrade, nije bilo nikoga nego samo mrtvac. Remetin krene onamo.

Pod stropom su se nizale debele željezne grede, u razmacima od otprilike dva metra. One su pridržavale deku, ali su se na njima vidjeli i otvori, koji su valjda bili predviđeni za to da se o njih zakvače koloture ili štogod slično. Ili da se onuda provuče konopac, ako se čovjek želi objesiti.

Upravo je to učinio tip prema kojem su sada njih dvojica hodali: provukao je konopac kroz rupu i objesio se. I, sad je visio, noge su mu bile na otprilike metar iznad zemlje, malo dalje vidio se prevrnut sanduk na koji je valjda najprije stao, a potom ga odgurnuo nogama. Bio je odjeven u zelenkasti baloner i propuh je lagano micao jedan skut njegova ogrtača. Remetin zastade na nekih pet metara od čovjeka. Luka se trgne i pogleda ga:

– Da te nisam upozorio, ti bi pomislio da je ovo scenografija.

– Kako znaš?

– U svakom slučaju, ja sam baš to pomislio – reče Katić. – Kad sam stigao, prvo sam povirio unutra. I što vidim? Tip visi. I što mislim? Mislim ono što je jedino logično: ovdje se snima rekonstrukcija slučaja vješanja otprije dvije godine, kad je frajer došao ovamo sebi presuditi nakon što je pokokao cijelu svoju familiju i pola susjedstva. Prema tome, dečki su dovukli nekakvu lutku i tu je ostavili. Jedino mi je bilo sumnjivo što je taj baloner na njemu očito skup. A kad sam prišao bliže...

Trebalo je da i Remetin priđe bliže. Stao je na korak od mrtvaca i zagledao se gore u njegovo lice. Nije bilo plavo, nije ni jezik virio. Ali, nekako se činilo da je čovjek već prilično dugo mrtav. Moralo mu je biti negdje oko pedeset godina.

– Nekako mi je poznat – reče urednik.

– I, meni – poskoči Luka, kao da