Otrovni papir

Pavao Pavličić

OTROVNI PAPIR

Impresum

Copyright © 2003 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. 069 4001965

info@teabooks.rs

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Ljiljan od plavog stakla

1.

Ulica se zvala Jakšićeva. Prije je nosila ime po Đuri Jakšiću, srpskom pjesniku, a poslije su je dali nekom drugom Jakšiću, koji se srećom našao pri ruci. Kuće su bile sve iste, i sve jednako jezive: bile su obložene aluminijskim oplatama, pa su ih Zagrepčani s pravom zvali limenkama; u ovo doba godine, u srpnju, morala je u njima biti prilična vrućina. Bio je to turoban kvart stiješnjen između pruge, industrijskih pogona i puta za vojarnu, pa je Remetinu bilo čudno što se baš tu mora susresti sa Sandrom Lelas.

Sandru je poznavao tako dugo, da se više nije ni sjećao odakle je zna. Viđao ju je nekad otprilike jedanput godišnje, i svaki put bi o njoj doznao nešto novo: da se upravo vratila iz inozemstva, da se po drugi put udala, da radi u Strossmayerovoj galeriji, da je prešla u Muzej za umjetnost i obrt, da je kupila novi auto, da je otvorila vlastitu galeriju. Postojala je samo jedna konstanta: uvijek je živjela dobro, svagda se dobro oblačila i uvijek se dobro snalazila. Uvijek je udobno stanovala, najčešće u sjevernom dijelu grada, gdje se i rodila.

A sad mu je zakazala sastanak u toj Jakšićevoj ulici. Prisjetio se da nije vidio Sandru niti od nje imao vijesti otprilike tri godine; mora biti da su te tri godine nešto promijenile u njezinu životu. Uostalom, i na telefonu je zvučala tako kao da ima nekakvih problema. Remetin je osjetio tjeskobu.

Kad mu je otvorila vrata, bar je donekle shvatio zašto Sandra nije htjela da se nađu negdje u gradu. Ona je i dalje izgledala dobro (vrlo njegovano, pa čak i privlačno za svoje godine), ali je stan bio neobičan.

– Htjela sam da vidiš sve ovo – rekla je. – Od toga sve počinje.

Pri tome je zaokružila rukom oko sebe. Stan je bio tijesan, natrpan, pomalo i mračan, kakav već i može biti u onakvim zgradama. A bio je i vruć, kao što je Remetin i pretpostavljao. I, bio je čudno uređen, to se odmah vidjelo.

– Radi se o tvome mužu? – upita Remetin.

– Da – potvrdi Sandra. – O njemu se radi.

Remetin je sjeo na kauč u dnevnoj sobi i gledao oko sebe. Nije ni bilo moguće da se ne bi radilo o Sandrinu mužu, bar ovdje to nije bilo moguće. Jer, sav je stan bio obilježen njegovom osobom.

Sandrin muž bio je poznati pjesnik Tješimir Dubravčić. To mu je zapravo bilo književno ime, dok se pravim imenom zvao Ilija Čučalo. Remetin o njemu jedva da je išta znao, tek što ga je nekoliko puta vidio na televiziji, i preletio nekoliko njegovih novinskih intervjua. Jednom je pokušao čitati neku njegovu pjesmu, ali nije razumio pod Bogom ništa.

– Vidiš ti ovo – rekla je sad Sandra s uzdahom.

Jer, svuda po zidovima bile su Dubravčićeve slike. Najprije portreti u ulju i olovci, a onda fotografije: Dubravčić s ovim piscem, s onim piscem, s ovim političarem, s onim političarem, pa s glumcima i filmskim zvijezdama. Onda, visjele su ondje i sve moguće njegove diplome i priznanja (čak i jedna zahvalnica za novčanu pomoć za obnovu Petrinje), pa su onda slijedili uokvireni intervjui, pa opet fotografije iz novina. Na polici su bili fascikli s isječcima iz novina, sortirani po godinama i po žanrovima. Kad je uzeo jedan od njih u ruku, Remetin je vidio da su ondje izrezane čak i kratke najave radijskih emisija u kojima će Tješimir Dubravčić sudjelovati. Police su bile prepune različitih predmeta što ih je on negdje dobio za uspomenu ili za nagradu, u vitrini je bio jastučić na kojem su bila uredno složena odlikovanja što ih je pjesnik dobio, u onom režimu i u ovome.

– Vidim – uzdahne Remetin samo.

Pokušavao se sjetiti kad se to Sandra udala za tog poetu, i što je bio dočuo o njihovu braku. Moralo se to zbiti unutar one tri godine otkako od nje on nije imao vijesti, a brak mora da je bio običan, čim se nije ništa osobito pričalo.

– To je problem – rekla je sad Sandra. – Veliki problem.

– To što on to skuplja? – upita Remetin.

– Ne, nego što u posljednje vrijeme baš i nema što skupljati.

– Ne razumijem.

– Prešućuju ga u štampi.

– Kako prešućuju?

Sandra uzdahne, a onda odluči ispričati sve po redu. Nije Remetina ničim ponudila, kao da je on nekakav majstor koji je došao obaviti neki posao u kući. Ili Sandra, u svome snobizmu, smatra kako su oni oboje iznad takvih malograđanskih sitnica? Ona reče:

– Vidiš i sâm, to je kod njega ozbiljno. Ako tri dana ne izađe ni u jednim novinama ništa o njemu, on se razboli. Ništa ne pretjerujem. E, vidiš, i sad su ti intervali postali nekako neobično dugi.

– A on sumnja da mu to netko namješta?

– Najgore je od svega što ima pravo – uzdahne Sandra. – Sama sam se uvjerila. Evo ti samo primjera za posljednjih mjesec dana. Najprije je bilo nekakvo čitanje poezije u Samoboru, spomenuti su u izvještaju svi sudionici, samo on nije. Onda je bila promocija nekakve monografije, gdje je Tješimir bio glavni govornik, i opet su ga preskočili, ni ime mu nisu spomenuli. Napokon je bilo veliko predstavljanje njegove vlastite knjige, i opet nije bilo ni retka. To ne može biti slučajno.

– Ne znaš ti što sve može biti slučajno u novinama – uzdahne Remetin.

– Ti znaš, zato sam te i molila da dođeš. Zato što u novinama radiš – reče ona.

– U Crnoj kronici – ubaci Remetin.

– Vidiš, ostale novine Tješimira još nekako i spominju, televizija isto, premda manje, mnogo manje nego prije. Problem su tvoje novine.

Remetin je radio kao urednik u jednima od četvoro zagrebačkih dnevnih novina. Sad mu je tek puklo pred očima: Sandra želi vezu. Remetin je trebao urediti da se njezin mužić koji puta spomene u tiskanom obliku.

– Kako moje? – upita urednik.

– Tako. One ga sustavno zaobilaze. A što je još gore, Tješimir znade i razlog.

– A taj bi bio?

– Taj bi bio Zdravko Musić – uzdahne Sandra. – To je njegov zakleti neprijatelj.

Stvari su se sve više zapletale. Zdravko Musić također je bio pjesnik, podjednako nerazumljiv, ali nešto malo manje slavan od Tješimira Dubravčića. Radio je u rubrici kulture u Remetinovim novinama.

– I, Tješimir misli da mu to Musić...?

– Ne samo da misli, nego je i siguran u to. Još više, uvjeren je da Musić ima svoje ljude i na radiju, i na televiziji, i u drugim novinama, i da svuda radi protiv njega.

To je zvučalo kao prilična paranoja. Ali, s druge strane, u tome Dubravčić nije bio jedini. A osim toga, zacijelo je našao i neke potvrde u zbilji.

– I ti se sad bojiš...? – upita on Sandru.

– Da. Tješimir je jako prijeke naravi. Ja se bojim da on nešto ne uradi tome Musiću. Nešto jako ružno. Sav je izvan sebe. On bi to bio kadar.

– Vjerujem – uzdahne Remetin.

A sa zidova ga je gledala ona jeziva galerija kao uvjerljiva potvrda Sandrinih riječi.

2.

Još istoga dana Remetin je razgovarao s urednicom kulture u svom listu. Žena se zvala Ivka Rudan, bila je visoka i vrlo mršava, a lice joj je bilo donekle rošavo. Remetinu je bilo uvijek pomalo neugodno kad bi s njom razgovarao, jer je se sjećao kao sasvim drugačije osobe. Nekad, dok je još bila samo likovna kritičarka, bila je debeljuškasta, nasmijana i vedra, a stalno je kuburila s težinom. Onda se bacila na nekakve dijete, baš nekako u vrijeme kad joj je i karijera krenula uzlaznom putanjom. Sad je ličila na kostur i bila je zle volje, a Remetin je uvijek imao osjećaj da ta nagla promjena mora dolaziti od nekakve bolesti. Uostalom, zar pretjerana ambicija nije bolest?

Potražio je Ivku Rudan u njezinoj sobi, koju je dijelila s još dvoje novinara; ali, sad ju je srećom, zatekao samu. Bio je zlovoljan, jer nije znao kako se vode takvi razgovori, a bio je odlučan da to obavi. Njegov pomoćnik Lujo Katić bio je na kratkom srpanjskom odmoru, i to je Remetinu smetalo. S jedne strane, imao je više posla oko rubrike, a s druge strane, da je Lujo tu, poslao bi bio njega da razgovara s Rudanicom, jer Luka (tako su ga u redakciji zvali) ne samo da je sa svima prijatelj, nego i znade kako se to radi.

– Došao sam privatnim poslom – rekao je odmah.

– Reci, Ivo – spremila se Ivka da ga sasluša.

On joj je ukratko (uz nešto uljepšavanja i prešutjevši ono što je vidio na zidovima stana u Jakšićevoj) ispričao jutrošnji razgovor sa Sandrom. Rekao je kako Tješimir Dubravčić sumnja da ga njihov list bojkotira. Dodao je kako to nije čuo od Dubravčića, nego od njegove žene. I da se sad samo raspituje.

– Eto – rekao je na kraju. – Ne znam što ti misliš.

– Ja to nisam zapazila – rekla je Ivka Rudan zamišljeno. – A morala sam, kao urednica.

– Je li takav bojkot tehnički moguć?

– Moguć je – slegne Rudanica ramenima. – Kao što znaš, svatko iz ove redakcije tko ima ulaznu šifru, može otvoriti svaki tekst u kompjutoru. I, naravno, može u njemu intervenirati, čak i ako je tekstu dan definitivni status, ako je dobio imprimatur.

– A ako je intervencija malena – dopuni Remetin – ako izbaci samo jedno ime...

Rudanica je kimala glavom. Nervozno je odmotala paketić žvakaće gume i strpala ga u usta. Njezine grandiozne dijete podrazumijevale su i prestanak pušenja, što joj je također teško padalo. Remetinu se činilo da ta ženska neće dobro završiti.

– I, on sumnja na Musića? – upita sad Ivka Rudan. – Da mu on to radi?

– Tebi se to ne čini vjerojatno?

– Dapače, dapače – usprotivi se ona. – Čini mi se i te kako vjerojatno, zato se i brinem.

– Imaš nešto konkretno? – poticao ju je Remetin.

– A, znaš i sâm kako to ide, malo konkretnoga ima u tim našim poslovima... Znam samo da sam čula Musića govoriti najgorim riječima o Dubravčiću, to su čuli i drugi... Izgleda da je Dubravčić neke nagrade digao ovome našem seronji ispred nosa, i tako... A osim toga, bilo je još nešto...

Zastala je kao da joj je malo neugodno što to mora reći. Remetin je potakne:

– Ipak nešto konkretno?

– Pa da... Izgleda da je između njih dvojice došlo i do šaka, u jednoj prilici, prilikom dodjele nagrade „Gjalski"... Obojica su bili popili, morali su ih rastavljati...

– Eto što su ti pjesničke duše – hukne Remetin.

Ivka Rudan žvakala je svoju gumu i zamišljeno gledala prema otvorenim vratima, kroz koja, začudo, nitko nije ulazio. Onda upita:

– Reci mi još nešto... Dubravčićeva žena se, kažeš, boji da bi Tješimir Dubravčić mogao Musiću nešto učiniti? Onako, gadno? Na što je mislila?

– Nije kazala. Ali, sudeći po njezinu tonu, to bi moglo biti bilo što.

Tako su se rastali. Ivka Rudan je svečano obećala da će od sada osobno pripaziti kad se bude radilo o tekstovima u kojima se spominje Tješimir Dubravčić, a nabacila je i ideju da se s njim u dogledno vrijeme napravi intervju, ne bi li se malo smirio. Remetin joj je bogzna kako zahvalio, a onda je otišao do svoje sobe i prionuo na posao.

Odlučio je da toga dana ne naziva Sandru Lelas. Neka koka malo pričeka. Bilo mu je, uostalom, već pomalo dosta i nje i njezina muža i cijele te književne bulumente. Latio se onoga od čega je živio: sinova koji kolju očeve, očeva koji vilama ubijaju sinove, braće koja se međusobno umlaćuju kolcima, pa onda gaženja automobilom, bombi u kafićima, pljački mjenjačnica i sličnih ljepota.

Bilo je mnogo posla, a malo ruku. Jer, sad je ostao sâm s malom Nikolinom. Drugi njihov pripravnik, Marko, otišao je fotografirati nekakvo trostruko utapljanje na nekoj šoderici u okolici grada, i sad se tek vidjelo koliko im Luka nedostaje. On je zacijelo negdje na moru sjedio pod borom i čitao pjesme, jer poezija je bila njegova slabost. Ili ih je možda i pisao? Remetin nije volio ni misliti o tome.

Na kraju su ipak nekako završili posao i Remetin je otišao u tehničku redakciju da obavi prijelom. Potom je i maloj Nikolini rekao da može kući, a onda se pješice uputio prema Klaićevoj ulici. Njegov sin stanovao je u blizini Arhitektonskog fakulteta, i imao je malo dijete. Remetin i njegova supruga priskakali su kad su god mogli, a u posljednje se vrijeme nekako uobičajilo da svakoga kasnog poslijepodneva njih dvoje odvedu dijete u šetnju. Pogledao je na sat i zaključio da su njegova žena i unuk već u parku. Uputio se onamo.

Poslije šetnje on i supruga otišli su pješice do svojega stana na Trešnjevki. Remetin se još nije navikao na to da ondje stanuje, koliko god da mu je prijalo što je sad sve mnogo bliže nego dok su živjeli u Zapruđu. Gledao je nove kuće duž uskih trešnjevačkih ulica i pitao se koliko su ljepše od onih limenki u kojima stanuje Sandra Lelas sa svojim mužem. Što li se to njoj dogodilo da je završila u takvoj rupi? O tome je pričao i svojoj ženi, koja je također poznavala Sandru.

– Njoj je stanovati u Jakšićevoj čisto poniženje – rekla je gospođa Remetin.

Remetin se sad sjetio da je Sandru zapravo i upoznao preko svoje supruge. Ona ju je, dakle, poznavala bolje.

– Možda je to zbog ljubavi? – upita urednik sad. – Jer, to je zacijelo Dubravčićev stan.

– Ako stanuje u Dubravčićevu stanu, onda to znači da nema svoga – rekla je gospođa Remetin kratko. – Znaš valjda da Sandra ima nekakvu galeriju, što li? Čula sam da je nedavno financijski nadrljala, da su joj uvalili krivotvorine, ili što.

Tako su završili taj razgovor. A dok su kod kuće nešto prigrizli, i dok je Remetin na balkonu zapalio cigaretu, već se spustio i mrak. I baš tada, kad je postalo sasvim tamno, zazvonio je telefon.

– To sam ja – rekao je Šoštar.

Šoštar je bio inspektor u Odjelu za krvne delikte i bio je Remetinov stari prijatelj.

– E, Vlado – pozdravi ga Remetin.

– Ja sam ovdje, kod tebe – reče policajac.

– Gdje kod mene?

– U redakciji.

– Što radiš tamo?

– Ubijen je jedan tvoj kolega.

– Ubijen? Kolega? Koji?

Remetin je osjećao kako mu hladni žmarci struje niz kralježnicu. Ne od iznenađenja, nego od osjećaja da sve već zna.

– Neki kulturnjak. Zove se Zdravko Musić.

3.

Kad je Remetin stigao u redakciju, stvar je bila još razmjerno svježa. Vijest se još nije bila proširila, tako da je u uredništvu zatekao samo Glavnog urednika, kojega je policija odmah pozvala, ali inače nije bilo nikoga drugog. Po velikoj redakcijskoj sobi vrvjeli su policajci, Glavni je sjedio za stolom u kutu i brisao znoj se svojih debelih obraza, a Šoštar se šetkao po prolazu i pušio tanku cigaru.

I tijelo je još bilo na onom istom mjestu gdje je i nađeno. Musić je sjedio za svojim stolom, ruke su mu visile s obje strane stolice, a glava mu je počivala na tipkovnici kompjutora na kojem je još stajao zaleđen tekst. Na Musićevu zatiljku vidjela se golema crna udubina puna usirene krvi, a na podu pokraj njega ležala je pepeljara u obliku ljiljana od plavog stakla, ne jako velika, ali prilično teška. Ona je valjda poslužila kao oruđe zločina.

Remetin je sve to pogledao izdaleka, jer su oko tijela radili tehničari, liječnik i fotograf. Onda je otišao do Šoštara, koji ga je ponudio cigarom.

– Našla ga je čistačica – reče policajac. – Ona je i digla uzbunu. Još nije došla k sebi.

Dok su se šetali hodnikom, ugledali su iza jednih otvorenih vrata debelu čistačicu Dragicu kako sjedi zavaljena na stolac s čašom vode u ruci, dok je druga jedna čistačica (valjda iz neke druge redakcije), drži za ruku i lagano je tapše po nadlanici.

– Što je vidjela?

– Ništa – slegne Šoštar ramenima. – Nitko nije dolazio, nitko odlazio. Samo je taj Musić sjedio ondje i radio. Kad je čistačica otišla isprazniti koš, Musić je još pisao. Kad se vratila, bio je već pokojni. Kako to da ovdje u ovo doba nikoga nema?

– Tako je to u dnevnim novinama – slegne Remetin ramenima. – Sve je gotovo do šest popodne.

– Blago vama – reče Šoštar.

Remetin na trenutak razmisli, a onda povede inspektora do vrata sobe u kojoj se nalazila Crna kronika. Ondje upali svjetlo i posjedne Šoštara na Lukin stolac. Potom izvadi iz ormara bocu i čaše, pa natoči obojici.

– Imam ti nešto reći – reče urednik.

Tako je ispričao prijatelju sve ono što je doznao toga dana: o tome kako ga je zvala Sandra Lelas, pa o njezinu mužu, pa o onome što je bio čuo od Ivke Rudan o odnosima između Musića i Dubravčića. Dok je govorio, postalo mu je i samome jasno ono što do tada nije najbolje vidio: da iz svega očito proizlazi kako je Dubravčić glavni sumnjivac. I Sandra i Ivka jasno su upozoravale da bi tu moglo biti nekakva zla.

Šoštar je pažljivo slušao što mu urednik govori, a kad je Remetin završio, on pogleda na sat. Onda reče:

– Ovdje za mene ionako više nema posla. Bi li ti mogao urediti da to još večeras provjerimo?

Remetin je shvatio što se od njega traži, jer se i inače sa Šoštarom dobro razumijevao bez riječi. Isto je tako odmah razumio i kako treba postupati. Nazvao je Dubravčićev stan.

Javila mu se Sandra. Bila je malo iznenađena što ga čuje još istoga dana, ali je vjerojatno pomislila da joj on želi javiti što je poduzeo u vezi s njezinom molbom. Remetin je, i bez Šoštarova upozorenja, jasno razabrao da Sandri ne treba govoriti kako je Musić ubijen.

– Je li ti muž kod kuće? – upita Remetin.

– Nije. Otišao je na nekakav koncert na Gornji grad. Krenuo je još popodne. Jesi li siguran da je pametno da ti razgovaraš s njim o cijeloj toj stvari? Mislim, slabo se poznajete...

– Bit ću oprezan – uzvrati Remetin. – A gdje je koncert?

– Na Katarinskom trgu.

Tako su novinar i policajac sjeli u auto i odvezli se na Gornji grad. Šoštar je divljao autom po ulicama koje su u ovo doba dana bile već skoro puste, pogotovo zato što se grad pomalo počeo prazniti zbog ljetnih odmora. Remetin se opet sjetio Luke koji sad negdje uživa.

Koncert je na Gornjem gradu bio pri kraju. Više ni na ulazu nije bilo čuvara, pa su se njih dvojica lako ušetali u gledalište. Bilo je ugodno na tom trgu, večer je bila topla, Remetin je donekle i zavidio onim gledateljima. Jer, bio je to koncert starih pjesama posvećenih Zagrebu, pa su se nizali razni pjevači i instrumentalisti, a publika je glasno odobravala. Sad se već došlo do posljednje točke, koju su trebali izvesti svi zajedno, a voditelj je to pompozno najavio.

Dubravčića su ugledali u prvom redu. Nije se činilo da osobito uživa u glazbi. Oči su mu lutale lijevo i desno kao da nešto traže. Policajcu i novinaru nije trebalo dugo da utvrde što je to.

Koncert je snimala televizija, a Dubravčić je pažljivo pratio što rade kamere. Imao je oko sokolovo: točno je uočavao kad se na kojoj kameri pali crveno signalno svjetlo kao znak da je ona u tom času uključena. I, nepogrešivo se namještao tako da ga kamera ulovi iz najboljega mogućeg kuta. Zato je, uostalom, i sjedio u prvom redu, tko zna što je sve morao učiniti da se domogne toga mjesta.

Kad je koncert završio, kad su se kamere ugasile, i Dubravčić je izgubio svaki interes za stvar. Uputio se prema izlazu. Srećom, bio je sâm, nije se čak ni pozdravio s onima pokraj kojih je sjedio. Tu su ga njih dvojica presreli.

– Gospodin Dubravčić? – zaskočio ga je Šoštar svojim najslužbenijim tonom. – Vladimir Šoštar iz Odjela za krvne delikte. Možemo li na trenutak razgovarati?

– Iz kojega odjela? – zaprepastio se Dubravčić. – Policija, je li tako?

– Policija, da.

Šoštar ga je povukao prema Jezuitskom trgu, a odande prema Habdelićevoj. Ondje je našao pusto mjestašce u kutu kraj zida i onamo ga ugurao.

– Oprostite, ne razumijem... – mucao je Dubravčić.

Oči su mu se otimale prema Remetinu, bilo zato što mu se novinar učinio poznat, bilo zato što nije razabirao njegovu ulogu.

– Gdje ste bili danas oko osam navečer? – upita Šoštar odmah.

– U šetnji.

– U kakvoj šetnji?

– Imam svoju uobičajenu rutu – reče Dubravčić samodopadno. – Obilazim Zelenu potkovu, to već svi znaju.

Remetin je gotovo prasnuo u smijeh. Taj je tip stanovao u limenci, a smatrao je Zelenu potkovu svojim osobnim vlasništvom.

– Može li to tko potvrditi, mislim za večeras? – upita Šoštar.

– Zašto? Zar se nešto dogodilo?

– Dogodilo se, da. Ubijen je Zdravko Musić, to se dogodilo. A vi ste najsumnjiviji!

Dubravčić kao da je čuo samo prvi dio Šoštarova odgovora, onaj koji je izvještavao da je Musić ubijen. Lice mu je zadobilo čudan izraz. Remetin s gađenjem zaključi kako ovaj šmokljan nije u stanju sakriti svoje veselje. Onda je pjesniku ipak došlo do mozga i ono drugo.

– Kako ja? Zašto ja? – upita. – Gdje se to dogodilo?

– U redakciji u kojoj Musić radi.

– Pa ja onamo nisam... I ne bih nikad ni nogom stupio u to leglo medijske manipulacije i najnižeg sluganstva... – uzeo je kititi nekakvu filipiku protiv Remetinova lista. – A zašto bih ga ja...?

– Nemojte se pretvarati – reče mu Šoštar grubo. – Znamo sve o vašem neprijateljstvu prema njemu.

– To nije nepoznato – isprsi se Dubravčić. – To je javna stvar. – Onda, kao da se odjednom nečega sjeti: – Čekajte, ali ako je to sad... Onda će o tome i novine...

Taj seronja nije ni u takvom trenutku mogao da ne misli o publicitetu. Remetin je osjećao potrebu da mu zalijepi zaušnicu. I želio je, silno je želio da je Dubravčić kriv i da dolija.

A Šoštar ga je pustio da ide.

Kad se pjesnik udaljio, policajac gadljivo slegne ramenima.

– To nije naš čovjek – reče.

– Ali, ni alibi nema – dodade Remetin.

4.

Po drugi put u dva dana Remetin je išao u Jakšićevu, gdje nije bio nogom stupio tko zna koliko već godina. Sve je bilo isto kao i jučer, čak i doba dana. Razlika je bila samo u tome što je sad s njim bio i Šoštar. Urednik je znao da će Sandri Lelas biti čudno što sad i nju ispituju nakon što su prethodne večeri ispitivali njezina muža. Ali, isto je tako znao da je razlog ovoga posjeta zacijelo u tome što Šoštar nema nikakvih drugih tragova.

To mu je, uostalom, policajac i priznao dok su se vozili prema istočnom dijelu grada. Rekao mu je da na onoj pepeljari u obliku ljiljana nisu našli nikakvih otisaka, kao što ni inače nije bilo nikakvih upotrebljivih materijalnih tragova. Otisaka je po stolu, dakako, bilo na milijarde, kao i vlasi, končića i raznih vrsta pepela; ali, to je za novinsku redakciju bilo i normalno.

S druge strane, ujutro su iznova ispitali čistačicu Dragicu, pošto je prespavala stvar i malo se smirila. Ona je ostajala pri svome: nije vidjela apsolutno nikoga; ne nikoga nepoznatog, nego nikoga uopće. Bila je spremna staviti ruku u vatru da u onom trenutku u redakciji i nije bilo žive duše osim nje i jadnoga Musića. A sama Dragica, dakako, nije dolazila u obzir kao sumnjivac.

Tako im nije ostalo ništa drugo nego da još malo čačkaju po tome neobičnom bračnom paru, galeristici i pjesniku, koliko god se to dvoje koprcalo. Šoštar je, uostalom, toga jutra bio mrk i odlučan.

Nije ga mogao zbuniti čak ni onaj čudovišni stan, sa svim onim dekoracijama. Bacio je ovlašan pogled na Dubravčićevo blago, napravio gadljivo lice, a onda se dugo i šutke zagledao u Sandru Lelas, koja je i toga jutra bila savršeno dotjerana i privlačna za svoje godine. Remetinu je bilo malo neugodno: ne samo da je on tu bio statist, nego je u Sandrinim očima morao izgledati i kao neka vrsta izdajice. Šoštar reče:

– Što nam imate kazati?

– Što bih vam imala kazati? – nakostriješi se žena na te riječi. – Sve što sam imala reći, kazala sam jučer gospodinu Remetinu. A on je, vidim, to odmah iskoristio...

Doista ga je smatrala izdajicom. Remetin uvuče glavu u ramena. A onda od Šoštara dođe nešto čemu se novinar ni u snu ne bi nadao. On upita Sandru:

– Ne želite nam reći čak ni to da se razvodite od Tješimira Dubravčića?

Remetin je ostao otvorenih usta. Nije ga iznenadilo to što se Sandra razvodi, jer razvodila se ona već i prije. Nije ga iznenadilo čak ni to što je Šoštar uspio taj podatak tako brzo iskopati. Iznenadilo ga je kako taj podatak baca posve novo svjetlo na cijelu stvar.

Sandra kao da nije bila osobito zatečena tim niskim udarcem. Zabacila je kosu, pogledala otvoreno u policajca, a onda je kazala:

– To je točno. Stvar je kod odvjetnika.

Šoštar kimne glavom, kao da je time učinjen neki važan korak naprijed. Onda upita:

– Zašto se onda toliko brinete za muža?

– Kako to mislite?

– Znate vi dobro kako mislim – bio je Šoštar i dalje osoran. – Zvali ste jučer Remetina ovamo, molili ste ga da nešto poduzme. Zašto vam je važan Dubravčićev publicitet, ako se razvodite od njega?

– Ako se razvodimo, ne moramo biti neprijatelji – reče Sandra poučno. – Nismo divljaci.

Remetin se jedva suzdržao da se glasno ne nasmije. Sandra je bila stručnjak za razvode, i mogla je o tome davati korisne savjete, to je istina. Nevolja je bila samo u tome što se namjerila na krivu adresu: i Šoštar je imao iza sebe tri propala braka.

– I što ste htjeli postići? – upita policajac.

– Htjela sam postići da mi taj razvod glatko prođe – reče galeristica. – Nije mi potrebno da se Tješimir sad uplete u nekakve gluposti, u javne svađe, da dođe možda i na sud... Mogao bi biti i kažnjen, a u tom slučaju, razvod bi...

– Mogli biste vi pri diobi dobiti manji iznos?

– Ako vam je tako draže.

Stvar je bila prilično uvjerljiva. Sandra je valjda posjedovala nekakav imutak, a ako bi sad Dubravčić bio osuđen na neke novčane kazne, ako bi ostao bez prihoda, morala bi ona pridonijeti njegovu uzdržavanju. A to nije željela.

Tako se nekako taj razgovor i završio. Još je samo jedno pitanje ostalo, ono zbog kojega su bili i došli onamo. I, policajac ga postavi:

– Gdje ste bili sinoć oko osam?

– Bila sam ovdje, kod kuće. I Remetin me zvao telefonom malo poslije.

– Bili ste sami?

– Ne. Bile su sa mnom dvije moje prijateljice.

To je bilo sve. Dvojica posjetitelja skupiše se da idu. Sandra ih nije pratila do vrata, koliko god da je to bio kratak put. Samo je ustala iz fotelje i otišla prema kuhinji, puštajući ih da se snalaze kako znaju.

Kad su se našli u autu, kad je Šoštar pokrenuo vozilo i stao izvoditi svoj pakleni ples po cesti, Remetin se čvrsto uhvati za ručku iznad suvozačkih vrata, a onda reče:

– A što ako je ona mene zapravo izmanipulirala?

– Misliš da je sve unaprijed planirano? – upita Šoštar. – Misliš da te je zvala samo zato da bi bacila sumnju na svojega muža?

– Zvuči logično – uzvrati Remetin. – Znala je da on neće imati alibi, da će obilaziti svoju uobičajenu rutu, kako se sinoć izvolio izraziti. Znala je vjerojatno i za moje veze s policijom, odnosno s tobom. Tako bih joj ja bio odličan svjedok: ona je lijepo upozorila da bi se nešto moglo dogoditi, a onda se to i dogodilo.

Šoštar je divljački vozio kroz Zvonimirovu i okolo su se vidjela preplašena lica drugih automobilista. Policajac reče:

– Sve je to u redu. Pogotovo ako se uzme u obzir još i taj njihov razvod. Samo, s druge strane, portir na ulazu u redakciju nije vidio da ulazi itko stran. To smo višestruko provjerili. A osim toga...

– Osim toga, ženska ima alibi.

– Tako je.

5.

Zbog razgovora u Jakšićevoj, Remetin je nešto kasnije stigao na posao, pa je zato morao dobro prionuti, ako nije htio da ga zakvače rokovi. Materijala je, doduše, bilo dosta, Nikolina i Marko već su ih bili i dobro izredigirali, ali je svejedno bilo prilično posla: imali su sada tri stranice, a za svaku je od njih trebalo odlučiti i što će se istaknuti a što pritišati, i kakvi će biti naslovi, i gdje će biti fotografije, i štošta drugo. A osim toga, zvonili su telefoni, javljali su se dopisnici, a Remetin je u rubrici bio sam, jer je oboje djece bilo na terenu. Osjetio je kako ga hvata lagana nervoza, jer bilo je već blizu dva.

Onda je odjednom iz hodnika začuo koračnicu. Netko ju je zviždao i koračao u njezinu ritmu. Remetin prvo digne glavu, naćuli uši, onda osjeti želju da poskoči od veselja. Bio je to Luka. Mogao je to biti samo on.

I doista, začuje se kucanje po dovratku, jer vrata su bila otvorena, a Remetin je prema njima bio okrenut leđima.

– Oprostite što prekidam kreativni proces – blesavio se Katić. – Ali, čujem da su ovdje neki građani treće dobi ostavljeni sami samcati da ginu od posla. A ja, kao dokazani humanist i filantrop...

Vratio se s odmora dva dana prije. Mala je vjerojatnost da mu nije bilo dobro, prije će biti da naprosto nije mogao bez redakcije i bez posla. Remetin je znao da ne smije pokazati Luki koliko mu se raduje. Zato reče:

– Sjedi tu i opremi mi ove manje tekstove. I nemoj mi pričati kako ti je bilo.

– Tebi je bilo uzbudljivije, koliko čujem – reče Katić sjedajući za računalo.

To je značilo da je već informiran o jučerašnjim događajima u redakciji. Vjerojatno je već stvorio i nekakvo svoje mišljenje. Ali, možda zato što je bio odmoran, nije se ni pokušavao dalje kreveljiti. Sjeo je i uzeo raditi. Nije bio nimalo preplanuo i Remetin ga je opet u mašti vidio kako sjedi ispod tamarisa i čita pjesme. Možda i pjesme onoga usranog Tješimira Dubravčića?

Radili su tako otprilike sat vremena, a onda se pomalo počeo nazirati kraj. Zapravo, pomoć i nije bila toliko u onome što Luka radi, koliko u samoj činjenici da je tu: nekako se činilo da uz njegovu prisutnost sve ide lakše i teče mnogo brže. Napokon su zapalili cigarete.

– Imam za tebe zadatak – kaza Remetin. – Kad si već tako odmoran i svjež. Možeš li mi doznati nešto o poslovanju galerije Lelas? To je ime vlasnice, a mislim da se tako zove i firma.

– Na Gornjem gradu? Nije mi nepoznato – reče Luka cereći se izazovno.

– Znaš nešto? – upita Remetin.

– Znao bi i ti, da si društveno biće, a ne pustinjak – odbrusi mu Luka. – Neko vrijeme to je bilo prilično znamenito mjesto. Promocije knjiga, šansonjeri, glamurozne izložbe...

– A više nije znamenito?

– Nije.

– Zašto?

– Reći ću ti – uozbilji se Luka – ako mi kažeš zašto te zanima.

Remetin uzdahne. Sve je to bilo dio igre, i trebalo je poštovati pravila. Luka je u cijeloj stvari neizmjerno uživao, a njemu je išlo na živce.

– Poznajem vlasnicu – reče. – Od nje je sve i počelo. Jučer mi je rekla da se boji kako bi njezin muž mogao učiniti nešto nažao našem Musiću.

– A muž je ljubimac muza Tješimir Dubravčić? – napravi Luka grimasu. – On bi mogao učiniti nažao samo hrvatskoj književnosti, ako nastavi pisati.

Remetinu je zbog nečega bilo drago što Luka nepovoljno misli o bućoglavom poeti. Ali, nije to pokazao, nego samo upita:

– Da čujem, što imaš o galeriji?

– Odmah – kimne Luka. – Samo da prvo kažem ovo: ti si, izgleda, prilično upleten? Privatno poznaješ vlasnicu galerije, a ne znaš ništa ni o njoj ni o njezinu poslovanju? Gazda, gazda, i ti si mi neki novinar.

– Je li tebi život dosadio?

– Evo, već govorim – poskoči Luka. – Ovako je. Galerija je poslovala odlično,