Edicija Meandar - Serija EX

Branko Čegec rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao Jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je osam knjiga poezije, kratke proze, kolumni, članaka, kritike i esejistike (Eros-Europa-Arafat, Zapadno-istočni spol, Presvlačenje avangarde, Melankolični ljetopis, Ekrani praznine, Fantom slobode, Tamno mjesto, Tri krokodila). Izbori poezije objavljeni su mu u Sloveniji (Sintaksa mesečine) i Makedoniji (Nurkanje na zdiv – Ronjenje na dah – Breat-hold diving, trojezično: makedonski-engleski-hrvatski) Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. www.brankocegec.com Knjiga Branka Čegeca Zapisi iz pustog jezika ima višestruk, poliperspektivan karakter: ona je naličje izgubljene događajnosti, čiji (pjesnički) glas istrajava u kaotičnoj svakodnevici, u razlici, u odustajanju od završene i savršene slike svijeta. Fragmenti, mikroeseji, poezija – zapisi iz pustog jezika – nastaju na tlu demontirane kronologije, nesigurnog pamćenja kao sublimacija onoga što nas okružuje i žestoko se upisuje u naš vidokrug, u naša tijela, u govor. Nesputani govornik naizgled kritičkim monologom niže prizore iz neposrednog (društvenog) okoliša i sravnjuje ih s čitanjima Drugog i Drugih, pretvarajući ih u dokument kaosa u kojem živi, živimo. Riječ je o literaturi koja, na putu od grafita i plakata do priče i pjesme, potkopava vlastiti jezik, komentira i dovodi u pitanje statuse i uloge onih koji kreiraju postojeće stanje stvari – a ono nije ugodno, ugođeno onome što bismo zvali svojim životom ili prostorom sigurnosti. Zapisi iz pustog jezika pršte od provokativnosti i seksualnosti (teksta), koji sigurno više nije ekscesan, ili ne osigurava nedopuštenu mjeru straha, ali mijenja prostor gledanja i labirint (čitanja) teksta. Zapisi iz pustog jezika uznemirujući su pjesnički dnevnik, skriven u sms-poruke, nesigurno more i pamćenje, aluzije, citate i parafraze, u imena hrabrih i gubitnika u silovitost i borbenost... Između trošnog i vječnog, banalnog i patetičnog. Zapisanog, uzvišenog i pustolovnog. Žudnja i kaos – mjera su zapisa Branka Čegeca, a koliko god to bilo upitno (pisanje, upisivanje, utiskivanje znakova i značenja) – i jedini mogući odgovor. Jedino moguće oružje. Jedina moguća obrana. Zasada.   Miroslav Mićanović

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih “Strast razlike, tamni zvuk praznine” (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik (2007, 2009). Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MO. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu. Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 7984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović, Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fatagralije kraja, poezija, Rijeka, 7989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); Mare i prašina, Zagreb, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998, 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza, M. Mićanović, Tri krakadi/a, proza, Zagreb, 2005;Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednasmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisač majhnih sanc na razbitem stekfu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2017. Knjiga Dani mogla bi imali nekoliko drugih jednako punoznačnih naslova, ili podnaslova (Gračani, ljubavnici, Mana lisa, tetovaža, masiv, projekt, bol... ) – sugerirajući koliko je pripovjedaču, a ništa manje i autoru, stalo do neuhvatljivih mijena jezika i njegove potrošive povijesti. On je pripovjedač i pjesnik, sudionik i promatrač, pisac dnevnika, kronike o trajnosti i promjenjivosti, o procesualnosti, o dužini i kretanju: od lirskog do narativnog, od figura radosti do prizora svakodnevnoga (samotnog) života. Otkrivanje govora svakodnevice, bilježenje mrmora (trošenja) ljudi i nade u jezik, s kojim će se prikupiti sve ono što nepovratna nestaje ili, možda, nikada nije ni postojalo – temeljna je značajka knjige Dani i opsesija njezina pripovjedača. Dani su obilježeni prisutnošću i odsutnošću žena, slika (pjesničkih i ne-pjesničkih), mjesta, gdje se htjelo biti dobar ili se htjelo biti pisac. Biti pisac kao onaj koji čita tekst svijeta oko sebe i traži se u odsutnosti, jer paradoksalno “tamo gdje ti nisi– to je početak pisanja” (R. Barthes) Dani se pune tekstovima u koje se upliću različiti oblici govora i iskustava koji nisu strani poeziji, esejistici ili nekoj drugoj diskurzivnoj formi, ali se ne odustaje od ideje savršene priče na čijem se početku, ili dnu, krije tajna čudesnog, uzbudljivog i lijepog. Tematska čvorišta knjige su i prostor i vrijeme, dani (i noći) malih priča o obiteljima, ljubavima, sjećanjima i “kratkoročnim stradanjima”. Knjiga je pisana strpljivo i brižno: s idejom o tekstu kao samoproizvodnoj strukturi traga se za “autentičnim mjestom” gdje se misli, sanja, gubi, domišlja i govori o sebi i Drugom. Ispisani Dani s mjesta slabog subjekta propituju pravo na govor, na vlastiti tekst i priču, tražeći na stišan (dakle, istodobno i glasan) način pažnju čitatelja.

Vraćanje u „oblak tišine“ i raspršivanje, dezintegracija, stvaranje „sirupa jezika“ neka su od mogućih kretanja po pjesničkom projektu (Poljske), koji nastaje iz opustošenosti, samoće, niče iz preživjelih riječi kao što su smrt, biografija duše i pristiže na mjesta gdje „noć se privuče kao teretni vagon pun ugljena“. Olako bismo ostali izvan dosega poezije Ivana Šamije, istina, specifičnoga sloga i reda, ako bi vrijeme i letargija, čahura i vrt, uzgajanje i sloj, praznina i susreti bili naši jedini orijentiri, jer dopisivanje, domišljanje, traganje i istraživanja jakosti jezika u temelju je Projekta Poljske. Granice, linije, ezoterična i magijska mješavina pamćenja i budućnosti, prošlosti i svakodnevice – nastaju u obilju rečenica, dnevničkih zapisa o stradanju i traženju, užitku i nostalgiji. Nazire se, planski i promišljeno stvara svijet–projekt, koji započinje s proljećem, u šumi, na selu, gdje se mikrobiološki bilježi rast i pad bilja, gdje je esencija, zapravo, ono što se upravo dohvaća i dodirom nestaje. Projekt Poljska je eksperiment koji počinje od stvarnog imena, skoro suvišnog i nepostojećeg, projekt u kojem se traži zahvalnost i očekuje poziv, gdje utisnuća, zarezi, zaraza riječi čine konstrukciju događaja znaka, pisma, pisanja… Nije uvijek lako odgonetnuti ono što se čita, izgovara i stvara, jer sva je tajna evolucije u odsutnosti dokaza i cjeline, a razlog je nerijetko u spašavanju svijeta izvan njega samoga: na napuštenim i zaboravljenim mjestima jezika, u bezbrižnosti, u beskonačnosti. Projekt Poljska Ivana Šamije lijepo je i čudesno pismo u svom unutarnjem bogatstvu i jednostavnosti, u upornom i gotovo bolnom ustrojavanju teksta, njegova značenja i smisla, koji nam upravo izmiče, ugrožava egzistenciju i nestaje kao što nestaju „strijeljani poljski poštari“. (Miroslav Mićanović) Ivan Šamija (Zagreb, 1976) poeziju i prozu objavljivao je u tiskanim i on-line časopisima: Vrisak, Vijenac, Republika, Quorum, Knjigomat, Tema, Brod (Bugarska), te na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavio je zbirku poezije Kupolenebo (AGM, Zagreb, 2003), koja je kasnije objavljena i u elektroničkom izdanju (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2006). U sklopu projekta Babylonia objavljena mu je dvojezična zbirka poezije (hrvatski/talijanski) Cupolecielo, on-line i na CD-ROM-u (Blesok publishing, Makedonija, 2004) i Projekt Poljska (MeandarMedia, 2014). Poezija mu je uvrštena u dvojezičnu antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva (ukrajinski/hrvatski) Kada se slova presele na tvoje lice (Lavov, 2008) i prevođena na engleski, talijanski, ukrajinski i bugarski. Član je Hrvatskog društva pisaca. Jedan je od osnivača udruge za promicanje kulture i umjetnosti BRUTAL te sudjeluje u organizaciji godišnjeg Međunarodnog festivala suvremene poezije, kojega udruga BRUTAL od 2006. organizira u Zagrebu.

Uvlačeći u raznoliki, imaginarni i egzotični prostor, prostor koji je nerijetko, gotovo nužno i sudbinski određen vremenom (vremenom čekanja, promatranja i sagledavanja), knjiga Vande Mikšić Fragmenti o bacanju kamena svoga sadašnjeg i budućeg čitatelja višestruko zavodi. – Što se događa na putu od stvarnosti do događaja? – jedno je od stalnih pitanja njezina pisma, ono što nas uvlači u pažljivo i lijepo ispisanu “gramatiku sna”, vodi kroz tekst o fragmentu i kamenu, o vjetru i žamoru, o izgubljenoj cjelini i traženom smislu, o naletu prizora, oblika, koji su mogli biti i nešto sasvim drugo. Pjesma, pokret tijela, vježba. Mogli su biti šutnja. Bjelina. Hibridnost knjige i neuhvatljivost njezina konačnog imena, na putu od vrtoglavih zapisa, silovitih mikroeseja, oštrih vježbi rituala svakodnevice do izgradnje lika i priče, traži onoga i onu koji se, istodobno, podvrgava i upliće u tekst, onoga i onu koja je na rubu, na periferiji vlastitog oka i tijela. Fragmenti o bacanju kamena upućeni su i pisani za one koji se osjećaju i kreatorima i sudionicima onoga što se događa na početku i na kraju, na putu između gravitacije i pakla. Zaumnost svijeta i njegova neizrecivost, vjera u neočekivanost jednostavnog, otkrivanje nepredvidivih i neraskidivih veza – opsesivne su teme knjige koja govori i o vlastitoj nepotpunosti, izgubljenoj cjelini… Ali i o nađenom jeziku, o mučnini i rani, o živom i vodi – upravo o svemu onomu što se događa u rubnoj (nestaloj) stvarnosti. Knjiga Vande Mikšić Fragmenti o bacanju kamena izazov je čitatelju koji želi otkriti njezinu začudnost i jednostavnost, ezoteričnost i uzbudljivost, sličan onima koji su krenuli svaki u svom smjeru “kao jastuci koji kreću na dugo putovanje u noć”. Vanda Mikšić prevoditeljica je, pjesnikinja, profesorica i znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate pri francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u domaćoj i stranoj periodici; prvi joj je rukopis pohvaljen na Goranovu proljeću za mlade pjesnike (2001), a krajem 2012. izašla joj je prva zbirka pjesama Diši kroz masku, diši normalno, čiji je rukopis također pohvaljen na Danima Dobriše Cesarića. U Hrvatskoj je još objavila knjigu poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena (2015), a u Francuskoj tri pjesnička naslova (Sels; Ce temps, le nôtre; Fragments sur) te dvojezično bibliofilsko izdanje Vaisseau / Žile, koje je oslikao bretonski umjetnik André Jolivet. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za prijevod pjesničke antologije Tonka Maroevića Uskličnici Društvo hrvatskih književnika joj je 2004. godine dodijelilo nagradu Davidias, a Društvo hrvatskih književnih prevodilaca nagradilo ju je za najbolji nefikcionalni prijevod u 2008. (Michel Meyer: Povijest retorike). Za prijevod romana Georgesa Pereca Život način uporabe dobila je 2015. Nagradu Iso Velikanović. Ministrica kulture Republike Francuske odlikovala ju je 2014. ordenom reda vitez umjetnosti i književnosti.

Renata Jambrešić Kirin djelatnica je Instituta za etnologiju i folkloristiku i suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu. Autorica je knjige Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja (2008) i kourednica sedam zbornika radova. Radove na teme ženske ratne književnosti, diskursa svjedočenja, socijalističke kulture pamćenja i rodne povijesti u Hrvatskoj objavljivala je u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kritike, eseje i kratke proze objavljivala je u časopisima Quorum, Riječi, Treća, Tema, Forum i Književna republika, te na Trećem programu Hrvatskog radija. Knjiga kratkih proza i eseja Korice od kamfora Renate Jambrešić Kirin rezultat je promišljanja svijeta nakon što je humanizam izgubio bitku s tehničkom civilizacijom, tranzicijski krajolik postao poprište socijalnog darvinizma, a medij knjige sporedni proizvod kulturnih industrija i američkih “knjigomata” na javnim mjestima. Autorica slijedi simetričnu antropologiju Brune Latoura koja ruši mit o našoj modernosti te smatra da se dubinsko razumijevanje suvremene egzistencije može postići samo simetričnim o-gledanjem subjekta i objekta, ljudi i drugih bića, prirode i društva. Asimetričnosti maskuline historije ona suprotstavlja zaboravljene životne priče, djela i ideale brojnih žena i subalternih subjekata. Miješajući žanrove i funkcionalne stilove, povijesne i literarne reference, mušku i žensku vizuru, autorica borhesovski pristupa povijesti kao stalnom procesu (re)interpretacije kulturnih činjenica pri čemu je dominantna feministička ironizacija velikih naracija i kanonskih autora.

Za desetu se zbirku Gorana Rema može reći kako u strategijskom smislu nudi nešto posve novo u odnosu na ranije njegove pjesničke zbirke, što je jasno već iz naslova. Naime, naslov Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga sučeljava dva subjekta – Paulu i Ja. Tako se čini kako se autor dvostruko udaljava od svoga autorstva – deautorizirajući tekst svoje zbirke i prikazujući se kao tek posrednik onoga što čitamo i predajući kompetenciju nekom Ja govorniku koji može biti Paula, ali i svaki drugi subjekt u zbirci. Zavrzlama je tim zanimljivija i provokativnija jer je naslovno apostrofirana Paula u izvantekstualnoj zbilji autorova kći, inače i sama mladežna autorica dvaju objavljenih romana. Sanja Jukić Goran Rem (Slavonski Brod, 12. studenog 1958) gimnaziju je završio u Vinkovcima, kroatistiku studirao u Osijeku i Zagrebu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi na Novoj hrvatskoj književnosti kroatistike u Osijeku. Objavio zbirke pjesama i poetskih tekstova: Ženitva (1979), Post ili past (1985), Agregacija slova (1985), Jesenji metak (1985), Dobre oči tvoje (1996), Intima i Film (2005) te Nikada i sad (2006); poetsko-grafičku mapu objelodanio je s Ivanom Šeremetom (2001) studiju o metajezičnosti suvremenog hrvatskog pjesništva Poetika brisanih navodnika (1988) te knjigu esejističkih istraživanja o post/modernosti suvremenog hrvatskog pjesništva osamdesetih Zadovoljština u tekstu (1990), a objavljuje i nefikcionalnu prozu Čitati Hrvatsku i Slavonsko ratno pismo (1994).